Župa Vrsar i Župa Gradina

Životopis

Mons. Ivan Štironja je rođen 10. svibnja 1960. u Pješivcu, tadašnja župa Prenj, danas Aladinići, Trebinjsko-mrkanska biskupija, u obitelji od desetero djece. Otac Stojan i majka Anica, rođena Bošković, rodili su tri sina i sedam kćeri – od kojih je jedna preminula još kao beba.

Mons. Štironja je osnovnu školu polazio na Pileti, u Crnićima (1967.-1975.), gimnaziju u Dubrovačkom sjemeništu kod isusovaca (1975.-1979.), vojnu obvezu je služio na Visu i u Šibeniku (1979.-80.), a bogoslovni studij pohađao na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Sarajevu (1980.-1986.).

Za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije zaredio ga je biskup Pavao Žanić u mostarskoj katedrali 29. lipnja 1986. Službovao je kao župni vikar u Dračevu (1986.-1987.).

Kao mladomisnik don Ivan se javio u misije i pripremao pola godine u Londonu pripremajući se za afričke misije i učeći engleski jezik (1988.). Misijsku je djelatnost obavljao u župi Kaning’ombe u biskupiji Iringi u Tanzaniji (1988.-1992.). Biskup Žanić ga je pozvao iz misija i poslao u hrvatsku župu u Oakville, biskupija Hamilton u Kanadi, gdje je djelovao tri i pol godine (1993.-1996.). Uz redoviti pastoralni i liturgijski život u župi, uređivao je župni bilten i svakog tjedna govorio na radiju Torontu hrvatskim vjernicima.

Žanićev nasljednik biskup Ratko Perić poslao ga je na studij liturgije u Padovu, gdje je na „Istituto di liturgia pastorale” pohađao dvije godine liturgijske predmete i položio potrebne ispite. Ujedno je pastoralno skrbio za Hrvate u Padovi i Milanu. Biskup ga je pozvao u Mostar za župnika katedrale (1998.-2002.), a zatim ga je imenovao biskupskim vikarom za pastoral (2002.-2011.)

Kongregacija za evangelizaciju naroda imenovala ga je 1. ožujka 2011. godine nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine. Na toj je službi ostao do rujna 2016., a od listopada 2016. do danas na službi je župnika i upravitelja Svetišta Presvetog Srca Isusova u Studencima. Član je raznih tijela pri BK BiH.

Osim spomenutih službi bio je član Prezbiterskoga vijeća, Zbora savjetnika, Nadzornoga vijeća Biskupijskoga caritasa, predsjednik Svećeničke uzajamnosti, povjerenik za mladež, povjerenik za duhovna zvanja.

U „Crkvi na kamenu“ vodio je iz mjeseca u mjesec liturgijsku rubriku „Liturgija i život“, te potom misijsku rubriku pod nazivom „Za evangelizaciju naroda“. Biskup ga je imenovao dijecezanskim ravnateljem misijskih djela u prosincu 1999. Pokazao se odgovornim promicateljem raznih inicijativa u korist općih misija i posebno hrvatskih misionara. Pisao je u „Radosnoj vijesti“, glasilu Papinskih misijskih djela za područja Biskupskih konferencija Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Sveti Otac Franjo imenovao ga je novim Kotorskim biskupom 22. prosinca 2020. godine.

Služi se, osim hrvatskoga, također engleskim, talijanskim i afričkim swahili jezikom.

Za biskupa je zaređen u Mostaru 7. travnja 2021. u katedrali Marije Majke Crkve. Glavni zareditelj bio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić a suzareditelji barski nadbiskup i tadašnji apostolski upravitelj Kotorske biskupije Rrok Gjonlleshaj i mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić, u zajedništvu s još 13 nadbiskupa i biskupa na čelu s predsjednicima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom kardinalom Vinkom Puljićem, Hrvatske biskupske konferencije zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem i Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda zrenjaninskim biskupom Ladislavom Németom.

Za kotorskog biskupa ustoličen je na blagdan bl. Ozane Kotorke, 27. travnja 2021. u katedrali sv. Tripuna.

Papa Franjo imenovao ga je 31. siječnja 2023. godine porečko pulskim biskupom a ustoličenje će biti u porečkoj bazilicu u subotu, 18. ožujka 2023.

Papa Franjo prihvatio je odreknuće od službe zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića i sukladno kanonskim propisima, od subote, 14. siječnja 2023., mons. Puljić umirovljeni je zadarski nadbiskup, a dosadašnji nadbiskup koadjutor, mons. Milan Zgrablić, postao je zadarski nadbiskup sa svim pravima i dužnostima dijecezanskog biskupa, navodi se u priopćenju Zadarske nadbiskupije koje u nastavku prenosimo u cijelosti.

Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj (Prot. br. 1293/2022., od 5. travnja 2022.) obavijestila je kako je papa Franjo 7. travnja 2022. imenovao novim nadbiskupom koadjutorom Zadarske nadbiskupije mons. Milana Zgrablića, svećenika Porečke i Pulske biskupije.

Na spomendan Bezgrešnog Srca Marijina, 25. lipnja 2022. mons. Milan Zgrablić zaređen je za biskupa u zadarskoj katedrali Sv. Stošije.

U subotu, 14. siječnja 2023., na uočnicu svetkovine svete Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice katedrale, Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj (Prot. br. 1583/2023., od 12. siječnja 2023.) obavijestila je kako je prihvaćeno odreknuće od službe zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića.

Sukladno kanonskim propisima, od subote, 14. siječnja 2023., mons. Želimir Puljić umirovljeni je nadbiskup zadarski, a dosadašnji nadbiskup koadjutor, mons. Milan Zgrablić, postao je zadarski nadbiskup sa svim pravima i dužnostima dijecezanskog biskupa.
/IKA/

Srebrni biskupski jubilej, 25. obljetnica biskupskog ređenja mons. Ivana Milovana, porečkog i pulskog biskupa u miru, proslavljena je u subotu, 14. siječnja 2023. godine. Slavljenik, mons. Ivan Milovan je predvodio svečanu euharistiju u porečkoj katedrali, četvrt stoljeća nakon što je u toj istoj katedrali zaređen za biskupa 10. siječnja 1998. godine. Na svečanom misnom slavlju jubileja koncelebrirali su: apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije nadbiskup mons. Dražen Kutleša, nadbiskup i metropolita riječki mons. Mate Uzinić, nadbiskup i metropolita đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić, koji je izrekao i prigodnu homiliju, umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup mons. Marin Srakić, umirovljeni riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, bjelovarsko-križevački biskup mons. Vjekoslav Huzjak te umirovljeni krčki biskup mons. Valter Župan. Koncelebriralo je pedesetak svećenika.

Slavlju je nazočio župan Istarske županije Boris Miletić, gradonačelnik Poreča Loris Perušić sa suradnicima, saborski zastupnik Anton Kliman, ravnateljica Državnog arhiva u Pazinu Mirela Mrak Kliman te predstavnici drugih županijskih i gradskih institucija i ustanova. Nazočni su bili i članovi biskupove obitelji, sestra, bratići i druga rodbina

Mons. Kutleša: „Ostati pošten čovjek kroz mnoge bitke, prilagodbe i kušnje nije lako“

Mons. Kutleša je nakon čestitke svečaru i prigodnih pozdrava citirao svetoga Pavla, njegove riječi „dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“, „ostati pošten čovjek kroz mnoge bitke prilagodbe i kušnje nije uvijek laka stvar. Isto vrijedi i za vjernički svećenički, a pogotovo biskupski život. Postati kršćaninom relativno je lako, priznajte Bogu da ste grešni i primite po vjeri slobodan dar Vječnoga života koji je Krist pružio svojom prolivenom krvlju. No onda dolazi teži dio – biti vjernik u svijetu koji je neprijateljski nastrojen prema Bogu i njegovom narodu. Svijet neprestano stoji pred vama i oko vas, ono što nudi većinom je u suprotnosti s Božjim zakonom. Iznutra Vas tijelo mami da se odreknete Krista, neprijatelj vas udara iskušenjem, a nakon iskušenja pravi test tvoje vjere je hoćeš li izdržati. Istinska vjera u Krsta je ona koja ustraje do suda. Kršćanski život je jedna velika trka. Nijedan maraton nije lako završiti bez velikih odricanja i muka. Da bismo uspješno završili životnu bitku sveti Pavao nam poručuje da moramo imati na pameti tri bitna fokusa. U sadašnjosti trebamo biti svjesni da ono što smo stekli trebamo predati drugima, trebamo baklju vjere predati upaljenu mlađima, poučiti ih kako će je sačuvati upaljenom i dalje je prenositi. Trebamo biti svjesni da ćemo jednoga dana otići s ove zemlje, ali ne bilo gdje već Kristu. Nadalje trebamo imati fokus na prošlost, ono što sada činimo jednoga dana će biti naša prošlost. Nadamo se da ćemo se moći osvrnuti i reći da smo sudjelovali u borbi za Kristov cilj, da ćemo moći konstatirati da nismo odustali od utrke te da smo sačuvali istinu evanđelja a nadasve svoju vjeru. Nadlje fokus na budućnost, Pavao nas upozorava da ćemo uskoro stati pred Gospodina, pravednog suca, ali opravdani njegovom milošću, živimo za taj da. „Vjerujem, da stre, biskupe Ivane, u svom životu slijedili primjer i fokus sv. Pavla, i „dobar boj bili, trku završili, vjeru sačuvali“. Znam da Vam je, osim sv. Pavla uzor bio i naš bl. Miroslav Bulešić, u čiju ste beatifikaciju uložili mnogo truda i godina rada, jadno sa Vašim bratom mons. Vjekoslavom. Hvala Vam i svima koji su Vam pomogli na ostvarenju toga cilja. Zahvaljujem na svemu što ste učinili za ovu drevnu biskupiju, kao svećenik i kao biskup, kao i za cijelu Crkvu u hrvatskome narodu. Na poseban način želim Vam zahvaliti na očinskoj suradnji u zadnjih 12 godina“, naglasio je mons. Kutleša te poželio biskupu Milovanu „ da ga Bog prati u daljnjem životu“.

Homilija: „Biskupska služba je po sebi kritika svake vrste egoizma“

Mons. Hranić je u prigodnoj homiliji istaknuo da nam Bog po starozavjetnom proroku progovara i poziva nas na izvore našeg identiteta: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza. On me posla blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje!“

„Sebe, svoj sadašnji trenutak, svoj poziv i identitet možemo najbolje sagledati i donekle razumjeti samo kroz optiku Duha Svetoga, koji podiže različite ljude, karizme i službe u svojoj Crkvi, te je među njima podigao i svakoga od nas. Sebe, svoj identitet, poslanje i život možemo shvatiti samo kroz optiku vjere u Isusa Krista, utjelovljenog, raspetog i uskrslog Gospodina; kroz optiku Crkve koja je njegovo otajstveno tijelo, i u službi ostvarenja njegova poslanja, primljenog od Oca, u svijetu. Želimo li ispravno sagledati i vrednovati povijest svakoga od nas, onda ju trebamo promatrati polazeći od onoga što je bilo “u početku”. A što je naš “početak”? “Duh Gospodnji na meni je!” – taj je dar Duha Svetoga “naš početak” i on predstavlja naš kršćanski te naš svećenički i biskupski – apostolski iskon.“

Osvrćući se na djelovanje pastira Crkve naglasio je „U našem pastirskom i evangelizacijskom djelovanju čak je važnije što kao biskupi i svećenici živimo i svjedočimo, negoli aktivnosti koje poduzimamo. Važnije je što Krist čini u nama, negoli što mi javno činimo i poduzimamo. Važniji su naše međusobno zajedništvo i ljubav od naših pojedinačnih akcija, odnosno važnije je da kao se kao braća i suradnici ljubimo te da djelujemo zajedno, negoli da budemo, pa makar i savršeni, samci. Od naših vidljivih uspjeha, često su plodnije naše ponizne žrtve i samozatajni križevi koje nosimo. Kristovo se svećeništvo nije ostvarilo u obredu, nego u velikodušnom daru sebe samoga i svoga života za nas. I naša ljubav prema drugima te strpljivost na križu su također katedra s koje poučavamo. Budimo svjesni da smo mi biskupi i svećenici uvijek znak, znak Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga te snage i djelovanja njegova Svetoga Duha.“

O poteškoćama biskupstva propovjednik je naglasio:“ Biskup je u biskupijskoj zajednici svjedok i znak Božje blizine i ljubavi. Biskupa bi, stoga, trebale resiti ljubav i blizina s Bogom koju on ostvaruje prije svega po molitvi; potom suradnja i zajedništvo s drugim biskupima; blizina, podrška i ljubav prema svećenicima jer oni djeluju u njegovo ime i pod njegovim vodstvom; te bratska i očinska blizina Bogu posvećenim osobama i s Božjim narodom. Biti biskup znači uvijek imati pred očima primjer Isusa koji je, kao Dobri Pastir, došao da ne bude služen, nego da služi i da svoj život dade za svoje ovce. Biskupov autoritet raste zajedno s njegovom poniznošću.“

„Biskupska služba je po sebi kritika svake vrste egoizma te rafinirane sebičnosti koji se pokušavaju prerušiti i predstaviti kao ljubav. I dogodi li se, nažalost, da naš život prestane biti izgrađivanje u ljubavi te se pretvori u traženje sebe i afirmaciju svoje volje, i tada smo znak, ali ‘kontraznak’ i najočitiji primjer promašenosti naše egzistencije te svjedoci kako će onaj ‘tko hoće svoj život spasiti, taj život u stvari izgubiti’. Draga braćo i sestre, makar je časna, biskupska služba nije uvijek ugodna. Ponekad je i izrazito zahtjevna. Živimo, naime, u društvu i u sredini koja je krajnje netolerantna prema svemu što u pitanje stavlja sekularne postulate, kriterije, stavove i ideologiju. S tim se posebno treba moći nositi biskup, koji treba biti odvažan i jak, ali ne snagom sile, nego jasnoćom evanđeoskih kriterija te privlačnošću i uzvišenošću Kristovih ideala.“

Obraćajući se svečaru mons. Hranić je rekao“ Dragi preuzvišeni biskupe Ivane, vi ste sebi kao svoje biskupsko geslo izabrali i kao prvu te najveću svoju zadaću biti „Graditelj u ljubavi“. Moramo danas, osvrćući se na 25 godina Vašega biskupskoga služenja, priznati da Vas u njemu doista prepoznajemo i da ono jako dobro izriče i ocrtava Vas. To ste Vi: „Graditelj u ljubavi!“

„Vrlo ste jednostavan i drag, ponizan, nenametljiv i skroman čovjek. Zračite dobrotom i poštovanjem prema svakome. Bili ste i ostali ste tih i blag, skrban, dobar i plemenit otac i brat, pun ljubavi i dobrote. Posvjedočili ste to na brojne načine kroz minule godine Vaše biskupske službe. U svemu ste čovjek suradnje s drugim biskupima; biskup blizine i podrške svećenicima i redovnicima; pristupačan, jednostavan i blizak u komunikaciji s vjernicima i nositeljima raznih građanskih službi; čovjek razumijevanja, blagosti i tolerancije. Vaša ponizna dobrota, požrtvovna dobrohotnost i ljubav prema svima; Vaše tiho, nenametljivo i samoprijegorno služenje Crkvi u Istri i spremnost svojom prisutnošću i doprinosom, predsjedanjem euharistijskim i drugim slavljima te poniznim prihvaćanjem raznih obaveza po župama pomoći te zamijeniti Apostolskoga upravitelja, preopterećenog drugim brojnim službama, očiti su znak Vaše velikodušne pastirske spremnosti na ponizno služenje i izgrađivanje u ljubavi. Tom svojom poniznom raspoloživošću i odazivanjem na njihove pozive podržavate svećenike i njihova pastoralna nastojanja te ublažavate relativno dug period odsutnosti dijecezanskoga biskupa iz života župnih zajednica. To doista zaslužujete duboko poštovanje.“

Čovjek vjere i Crkve

„U svojoj službi ste se pokazali i dokazali kao čovjek vjere i Crkve; dubokog osobnog vjerničkog poštovanja i ljubavi prema papi te odanosti i poslušnosti prema njegovu autoritetu. No, istodobno ste i čovjek savjesti. Dragi Bog Vam nije „dao duh bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora“ (2 Tim 1,7). Stoga se, dragi biskupe Ivane, niste libili, i niste se bojali kad Vam je to nalagala Vaša savjest, donošenja niti veoma teških i zahtjevnih odluka, koje su Vam priskrbile puno pritisaka, nerazumijevanja i patnje. Velika je stvar i to što niste dopustili da Vam se u srcu nastani nezadovoljstvo ili gorčina te da takve osjećaje prenosite i na druge. Naprotiv, sačuvali ste u svemu nutarnji mir i vedrinu te taj mir, vedrinu i ljubav prema Crkvi prenosite i na svećenike te na sve druge. Vaša šutnja, strpljivost na križu, mir i vedrina su katedra s koje nam šaljete snažnu poruku čovjeka vjere, poniznosti, slobode od sebe i slobode od vlasti, predanja i ljubavi prema Bogu i prema njegovoj Crkvi. Povijest će Vas zapamtiti kao dobrog i požrtvovnog pastira, koji je uistinu ljubio svoju Zaručnicu i hrabro joj ostao vjeran.

„Nebeski“ i „zemaljski“ projekti

„Ispod povijesnih naslaga na svjetlo ste izvukli i pobrinuli se da na čast oltara budu stavljena dvojica Vaših istarskih svećenika – mučenika: bl. Miroslav Bulešić i bl. Francesco Bonifacio, ponos i kruna Vaše Crkve i klera u Istri.“

„Zdušno ste nastavili projekt Pazinskoga kolegija, kojega je započeo Vaš predšasnik u službi, blage uspomene mons. Antun Bogetić, i ondje ste sagradili učenički dom i sportsku dvoranu. U Puli ste sagradili župnu crkvu i centar sv. Josipa te dogradili Svećenički dom. Obnovili ste više crkava i župnih stanova diljem biskupije. Ovdje u Poreču ste priskrbili i temeljito uredili novu zgradu Biskupskog ordinarijata, a Biskupiji ste ostavili u baštinu i pastoralno-rekreativni centar u Novigradu.“

„Dragi biskupe Ivane, čestitamo Vam i molimo da Vas Krist Gospodin i dalje snaži i nosi svojim svetim Duhom. Molimo ga da i dalje učvršćuje i snaži Vaš pastirski autoritet, koji ne počiva na vlasti, nego na postojanom izgrađivanju Crkve u ljubavi. Neka Vas prati ćilim zdravljem da još godine mnoge možete ‘blagovjesnikom biti siromasima, iscjeljivati srca slomljena, zarobljenicima proglašavati slobodu, a sužnjima oslobođenje i nadu’. I njegov blagoslov neka trajno ostane s Vama“, zaključio je propovjednik.

Znakovit izbor čitača

Liturgijska su čitanja simbolično podijeljena predstavnicima različitih staleža koji svi zajedno čine jednu mjesnu Crkvu: prvo je čitanje pročitala redovnica, č. s. Filomena iz reda euharistijskih sestara Presvetog Srca Isusova i Marijina, drugo je čitanje pročitala dr. Vlasta Popić iz Župe Fažana gdje biskup Milovan živi od umirovljenja, a psalam je otpjevao porečki katedralni zbor koji je ujedno animirao i cijelo misno slavlje. Glazbeni program slavlja sastavljen je, prilagođeno, po uzoru na program mise biskupskoga ređenja od prije 25 godina koji je pronađen u arhivi. Evanđelje je navijestio vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, koji je bio suradnik biskupa Milovana u brojnim ključnim projektima koji su obilježili njegovu aktivnu biskupsku službu. Molitvu vjernika pročitala je Petra Koraca iz porečke župe, biskupova rođakinja.

Dr. Staver: „Dobro Vas poznajemo kao osobu pune duboke čvrste vjere, znanja, skromnosti, jednostavnosti“

Nakon popričesne molitve u ime vjernika laika Porečke i Pulske biskupije čestitku svečaru uputila je dr. Elizabeta Staver Nikolov iz rovinjske župe gdje je biskup Milovan bio župnik dugi niz godina prije preuzimanja biskupske službe. Ona se je podsjetila dana biskupskog ređenja, „Uz zvukove “Radujte se narodi” prilazili ste za biskupsko ređenje ovom istom oltaru uz dirljivu pratnju vaše rođene braće svećenika Miroslava i Vjekoslava, za koje vjerujemo da Vas i dalje, posebno danas prate iz vječnosti.“ Prisjetila se njegovog župničkog perioda u Rovinju, od 1981. do 1997., a njegovo je djelovanje tada, kao i kasnije u svojstvu biskupa definirala ovako: „Dobro Vas poznajemo kao osobu pune duboke čvrste vjere, znanja, skromnosti, jednostavnosti, sposobnog da u svakoj situaciji nađe pravu riječ razumijevanja, poticaja, ohrabrenja, pohvale, utjehe ili konkretne pomoći, što je sve govorilo da će i Vaše biskupsko djelovanje biti uspješno. Uvijek dobro informiran o bližim i daljnjim događajima. Svoju Istru ste već dobro poznavali: I ljude I događaje i mentalitet ljudi praktički do dna duše, i običaje i pjesme i što se kaže “svaki kamen ove zemlje ”, što Vam je pomoglo da možete bliže pristupiti ljudima u relativno maloj, ali raznolikoj Istri.“ Početka njegove župničke službe prisjetila se riječima: „Na početku Vaše službe bili ste se predstavili kao: ” Ivan vaš brat”, ali se pokazalo, upravo kroz kušnje I teškoće, da ste i Ivan – Johannes – što znači : Bogu mio, da je Bog pripuštao kušnje, probleme, muke… ali Vas je i hrabrio u vjeri. Davali ste često na znanje da osjećate da Vam je Bog uvijek blizu, da Krist zaistinu pobjeđuje.“

Preč. Jakovljević: Bog u najtežim trenutcima ovdašnje partikularne Crkve poslužio biskupom Milovanom, njegovom iskonskom dobrotom, za svoje čudesno i sjajno djelo utiranja novoga puta i nade

U ime svećenika, redovnika i redovnica Porečke i Pulske biskupije čestitku svečaru izrekao je preč. mr. Ilija Jakovljević, vodnjanski dekan i vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića, biskupov najbliži suradnik. „Samu bit današnjega događaja ne čini puka brojka ili bilo kakva kvantiteta, nego nemjerljiva časnost i dignitet osobe biskupa Milovana koju je snažno ugradio u svoje cijelo svećeničko poslanje i u biskupsku službu. Proslavljajući ovu obljetnicu zapravo proslavljamo Božji dar iznimnog čovjeka: poštenog, pravednog, iznimno skromnog, jednostavnog, poniznog i samozatajnog biskupa iz naroda i za narod. No to je oduvijek njegovu osobu i pojavu, i svećeničku i poslije biskupsku, činilo posebnom i omiljenom u svakome kutku Istre nam mile.“

„U dugoj povijesti časne Porečke i Pulske biskupije uistinu bi bilo teško pronaći biskupa kojega je narod Božji poimao i dočekivao s takvom dragošću i oduševljenjem te respektom. Danas puk istarski nas svećenike često pita: Kako je naš biškup Ivan? To je samo znak koliko ste se utkali u memoriju istarskog, ali i šire, čovjeka.“

„Stoga uistinu ovaj današnji događaj nije radi brojke, i najmanje je radi brojke, a najviše je radi posebne časnosti ovoga biskupa koji danas predvodi i s nama zahvaljuje Bogu što ga podari Crkvi Istarskoj za pastira.“

„Dragi naš svečaru, dragi naše biskupe Ivane, uza sve učinjeno materijalno i duhovno, posebno Vam želimo zahvaliti na vašoj očinskoj blizini nama svećenicima, redovnicima i redovnicama. S nama ste komunicirali i komunicirate izravno. Rado nastojite biti dionikom slavlja na našim župama a još više zadnjih godina nas mijenjate na župama, posebno u vremenu korone kako narod Božji ne bi ostajao bez nedjeljne svete mise. U tim malim ali za nas velikim stvarima očituje se vaša ljubav prema Crkvi i Narodu Božjem“, naglasio je preč. Jakovljević.

„Sv. Ivan Pavao II. biskupsku čast opisuje riječima: „Čast koja mu se iskazuje proizlazi iz činjenice da mu je zadaća stati posred Crkve i biti prvi u vjeri, prvi u ljubavi, prvi u vjernosti i prvi u služenju.“, citirao je preč. Jakovljević. „Biskupsku službu biskupa Ivana odlikuje i snažno obilježava otvorenost srca, dobra vjera i apriorno povjerenje i pouzdanje u dobrotu svakoga ljudska bića. I na ovome posebno svečanom slavlju jednako kao i u redovnim prilikama nadahnjivala je i stalno se osjećala njegova snažna bliskost čitavome puku, vjernicima i svećenicima, te svakom čovjeku dobre volje, i sve to bez puno riječi.“

„U maniri životno iskusnog i razboritog te sasvim trezvenoga čovjeka, koji duboko promišlja o znakovima vremena i iščitava ih, biskup Milovan osvrnuo se na Stepinčevu duboku i tako znakovitu misao da se biskupska mitra „od sjajne krune može pretvoriti u trnovu“. Ponetko bi mogao ustvrditi da se i biskupski put mons. Milovana pokazao baš takvim na neki svoj način, osobito tijekom posljednjih godina aktivne službe. Ipak, s potrebnim odmakom, sada kada je prošlo podosta godina i kada smo stoga svi obdareniji razboritošću i trezvenošću procjene, bez i najmanje zadrške možemo ustvrditi da se Bog u najtežim trenutcima ovdašnje partikularne Crkve upravo biskupom Milovanom – njegovom iskonskom dobrotom, sasvim osobitom naravi i karakterom – poslužio za svoje čudesno i sjajno djelo utiranja novoga puta te nade kako u ovdašnjoj partikularnoj Crkvi, tako i u drugim dijecezama, ali i u Katoličkoj Crkvi u Republici Hrvatskoj. Često je teško ili nemoguće razumjeti putove Gospodnje, jer on preko iznimnih pojedinaca i nadasve dobrih ljudi poput biskupa Milovana djeluje na neshvatljive, apriorno nelogične, pa i ponekada zapanjujuće načine nadasve smjerajući na vječnost. To nikada ne čini bilo s kime, nego sa snažnim svjedocima vjere i iznimnim individuama.“

„Dragi biskupe Ivane, želimo Vam još jednom reći hvala na svemu što ste učinili da svećenik i mučenik Miroslav Bulešić bude uzdignut na čast oltara i tako trajno obilježite budući duhovni profil naše mjesne Crkve.“

„Uz riječi hvale, danas Vas molimo i da nam oprostite kad smo Vas iznevjerili i povrijedili. Nikad nas niste ostavili; rado ste nam pomogli kad smo vas trebali i tako gradili Crkvu Božju u ljubavi. Vi nam ostajete, dragi biskupe, primjer kako se ostaje vjeran Kristu i savjesti, ljubi Crkva i služi čovjeku. Molite i nadalje za Crkvu Istarsku, za nas svećenike i vjerni puk Istarski“, zaključio je vlč. Jakovljević.

Čestitka Svete Stolice

Čestitku od Svete Stolice pročitao je riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić, koji je ujedno čestitao u ime biskupa Riječke metropolije. „Preuzvišenom gospodinu Ivanu Milovanu, biskupu porečkom i pulskom u miru. 25. obljetnicu Tvoga biskupstva koja pada na deseti dan slijedećeg mjeseca siječnja, Vrhovni svećenik Franjo tebi svečaru srdačno čestita. Želi ti mnogo dobra sjećajući se tvog djelovanja u biskupiji Porečkoj i Pulskoj, kao zalog nebeske milosti, Tebi i svima Tvojima podjeljuje apostolski blagoslov. Čestitkama se pridružio i mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj. Nadbiskup Uzinić, čestitavši u ime biskupa Riječke metropolije, dvojice koji su bili aktivni kada i biskup Milovan, te trojice mlađih, koji nastavljaju gdje su oni stali. Uz čestitku nadbiskup Uzinić je izrazio zahvalu „za Vaše biskupsko služenje, kako vjernicima ove biskupije koja Vam je bila povjerena tako i, na razne načine, cijeloj Riječkoj metropoliji sudjelujući i u životu naših biskupija, osobito na različitim slavljima.“ Napose je biskupu čestitao na „sposobnost da ste svoje umirovljeničke dane otkrili kao novi poziv, novo poslanje, kako ovdje u ovoj biskupiji tako i šire. Hvala Vam osobito što, iako ste u miru, se trudite biti u nemiru kad je u pitanju navještaj Evanđelja i blizina subraći biskupima, gradeći tako međusobnu povezanost.“

Osim spomenute, čestitke su uputili zadarski nadbiskupi Želimir Puljić i Milan Zgrablić, šibenski umirovljeni biskup Ante Ivas i varaždinski biskupi Bože Radoš i Josip Mrzljak.

Svečarove zahvale

Na kraju se je okupljenima riječima zahvale obratio sam svečar. Zahvalio je subraći biskupima, svećenicima i svekolikom puku Božjem na dolasku, mons. Hraniću na izrečenoj homiliji, mons. Kutleši na organizaciji proslave te za uvijek korektan i kolegijalan odnos, pažnju i dobrotu koje mu je iskazivao. Zahvalu je uputio i predstavnicima građanskih vlasti na uvijek dobroj suradnji. zahvalio je čestitarima i pjevačima te bogoslovima. „Najljepše je moći proslaviti jubilej upravo okružen tolikim dobrim ljudima. Svaka okrugla obljetnica, svaki jubilej prigoda je za se osvrnuti na prijeđeni životni put, i trenutak kada osjećamo da moramo ponoviti uvijek iznova izreći najvažnije riječi, „hvala“ i „oprosti“. Hvala Bogu od koga nam dolazi svako dobro, hvala na svim Njegovim darovima. Hvala svim dobrim ljudima koji su mi pružali svoju pomoć razumijevanjem, molitvom blizinom i podrškom na mome životnome putu. A onda i riječ „oprosti“ upućena Bogu i ljudima za mnoge pogreške, propuste i krive korake koje sam u životu i radu počinio. Neka dobri Bog prati sve nas i sve stanovnike naše biskupije, a Majka Božja bude trajna zagovornica, pomoćnica i Majka“, zaključio je mons. Milovan.

Čestitka župana Miletića

Nakon mise, na prijemu u porečkom Biskupskom ordinarijatu slavljeniku je čestitke izrekao i istarski župan Boris Miletić te mu je uručio Zahvalnicu u ime Istarske županije. Prisjećajući se bogate i dobre suradnje na području organizacije SHKM u Areni, vraćanja crkve gospe od Mora u vlasništvo biskupije i mnogih drugih kulturnih projekata od zajedničkog interesa za Istarsku županiju, Grad Pulu i Biskupiju župan je poželio biskupu da iako je u mirovini i dalje bude duhom „nemiran“ i prisutan u životu Istre.

(G. Krizman)

Mudraci iz drugog poglavlja Matejeva evanđelja mogu nas naučiti umijeću mudrosti. Nitko sa sigurnošću ne zna tko su oni bili. Ali sigurno znamo da su odgovorili na svjetlo koje im je Bog dao upućujući ih na novorođenog kralja židovskoga, Gospodina Isusa Krista. Bili su jasni u svojoj namjeri: kreću na put s namjerom mu se poklone (Mt 2,2). Njihove riječi i djela ukazuju na više od poštovanja koje bi čovjek odao zemaljskom kralju. Unatoč mnogim preprekama, tražili su novorođenog Kralja dok ga nisu našli, i našavši ga: „padnu ničice i poklone mu se“.
Bog započinje proces traženja. Bili bismo u velikoj zabludi ako bismo mislili da su ti ljudi bili mudri sami po sebi i da je njihova mudrost bila razlog zašto su tražili novorođenog Kralja. Razlog zašto su ti mudraci tražili Isusa bio je taj što je Bog preuzeo inicijativu otkrivši im znak na nebu koji je upućivao na rođenje „židovskoga kralja“. Nadalje, time objavljuje da ovaj Mesija nije samo kralj Židova, nego također i kralj naroda. Bog nas obasjava svojim svjetlom na načine koje možemo razumjeti i na koje možemo odgovoriti. U evanđeoskom izvještaju o Isusovu rođenju riječ je upravo o tome da je vječni Bog uzeo ljudsko tijelo kako bi mogao “spasiti svoj narod od njegovih grijeha” (Mt 1,21). Činjenica da upravo sada slušate ili čitate ovu božićnu poruku pokazuje da vas Bog traži!
Mudre osobe odgovaraju na Božje poticaje traženjem Isusa kao svog Kralja. Bog je potražio mudrace, ali oni su odgovorili tražeći Kralja. Bila je to zahtjevna potraga u kojoj su očitovali mudrost iz koje možemo naučiti sljedeće:
Mudre osobe traže Isusa Kralja unatoč poteškoćama na koje će naići. Ovi su ljudi morali krenuti na dugo i teško putovanje. A kad su konačno stigli u Jeruzalem, imali su problema s dobivanjem uputa kako doći do konkretnog mjesta! Pitamo se zašto im je sve to trebalo. Kada nas Bog traži, treba učiniti sve potrebno i poći mu ususret bez obzira na poteškoće iz jednog jedinog razloga: on je jedini živi Bog i pronaći ga vrijedi svih mogućih nevolja! Nema sumnje da su životi mudraca postali teži kad su krenuli u potragu za Isusom. Vjerojatno je svatko od nas to iskusio u nekom obliku!
Mudre osobe traže Isusa kao Kralja unatoč nezainteresiranosti drugih. Mudraci su tjednima putovali kako bi se poklonili novorođenom Kralju. Stigli su u židovsku prijestolnicu gdje će kralj jednog dana vladati, očekujući da će grad biti sretan zbog njegova rođenja. Tu su se raspitali za njega. Nitko, pa čak ni svećenici ne znaju ni za jednog novorođenog kralja. Upućuju ih prema Herodovoj palači.
Kad je Herod čuo za novorođenog židovskog kralja, nije bio nezainteresiran! On se “uznemiri i sav Jeruzalem s njim” (Mt 2,3). Cijeli Jeruzalem bio je uvučen u Herodov nemir! Ali se nitko od vjerskih vođa nije toliko uznemirio da bi krenuo u pratnji s mudracima u Betlehem. Dali su točne biblijske odgovore o Mesijinom rodnom mjestu, ali nisu bili zainteresirani za put od Jeruzalema do Betlehema kako bi ga vidjeli. Usprkos ravnodušnosti onih koji su trebali biti najviše zainteresirani, mudraci su nastavili do Betlehema pokloniti se.
Nezainteresiranost drugih i nama može biti prepreka u traženju Gospodina Isusa kao svog Kralja. Najgora je ona vrsta nezainteresiranosti koja dolazi iz religiozna miljea u kojemu osobe znaju za Kralja, ali ne podređuju svoje živote njegovoj vladavini. Smatraju da je proučavanje svetih spisa zanimljiva akademska vještina, ali ne dopuštaju da im oni mijenjaju živote. Drže fanatičnima one koji Isusa traže pod svaku cijenu jer su takvi prijetnja njihovoj mlakosti. Mudro je ne dopustiti da nas ičija nezainteresiranost spriječi u traženju Isusa.
Mudre osobe traže Isusa kao Kralja usprkos razočarenjima. Nakon što su mudraci vidjeli zvijezdu novorođenog Kralja, krenuli su na svoje dugo putovanje. Sigurno su imali očekivanja o onomu što će pronaći na koncu puta. I što su pronašli? “Uđu u kuću i ugledaju Dijete s Marijom, majkom njegovom” (2,11). Obična kuća u Betlehemu, obični roditelji iz radničke obitelji i obično dijete. Nema otmjenih haljina, nema poslužitelja, nema palače. Ništa što je čak i naslućivalo kraljevsku obitelj. Pa ipak, mudraci su “pali ničice i poklonili mu se”.
Za to je trebalo malo više vjere! Bili su u Herodovoj palači i vidjeli tamošnji sjaj, ali se nisu poklonili. Ali ovdje u ovom običnom okruženju pronalaze ovaj par i njihovo dijete. Nije činio nikakva čuda. Ipak su pali ničice, poklonili mu se i prinijeli svoje darove.
Ako tražite Krista kao svog Spasitelja i Kralja, imat ćete i očekivanja i razočaranja. Vjerojatno ćete doživjeti da Kralj Isus nije onakav kakvim ste ga očekivali. Očekivali ste da će brzo riješiti sve vaše probleme, ali problemi su se samo povećali! Očekivali ste život u izobilju i bez patnje, a doživljavate da nema ni života ni izobilja bez patnje! Onaj tko uči od mudraca gledat će očima vjere dalje od razočaranja.
Mudre osobe traže Isusa kao Kralja usprkos vlastitom položaju. Mudraci su bili važni ljudi u svom kraju. Sami su vjerojatno bili kraljevi. Imali su bogatstvo i utjecaj. A ipak se ovdje klanjaju na zemljanom podu skromne kućice pred malim djetetom, proglašavajući ga svojim vlastitim vladarom i kraljem! Kad su stigli u betlehemsku kuću, njihovo vlastito dostojanstvo ili ponos nisu ih spriječili da iskažu čast Bogu u liku Djeteta.
Ponosni Herod nije se poklonio u jednostavnosti betlehemske špilje. Nisu to učinili ni svećenici u Jeruzalemu i nisu ništa znali o poklonstvu mudraca pred malenim Kraljem. Oni su se klanjali u posvećenom prostoru Hrama, pred drugima koji su mogli vidjeti njihovu pobožnost. Jedini su se mudraci bez srama i obzira poklonili djetetu kojega su priznali kao svog Kralja, iako ga njegov vlastiti narod nije prepoznao.
Naš nas položaj, naše časti i naš ponos često priječe da se poklonimo pred Isusom kao Kraljem. Herod i židovski vjerski vođe čuvali su svoje dostojanstvo, ali su ostali bez Mesije kojeg su čekali. Mudraci su se ponizili u svome dostojanstvu, ali su dobili Sina Božjega za svoga Kralja. Mudro je znati poniziti se u svojim častima i na svojim položajima kako ne bismo promašili cjelinu, konačni cilj i smisao vlastitog života!
Nakon što su mudraci prinijeli svoje darove, “otišli su u svoju zemlju” (2,12). Nisu postavili svetište i naplaćivali ulaz. Nisu napisali knjigu o svom putovanju. Tiho su se vratili kući i nastavili sa svojim životima. Ali oni su sada bili drukčiji ljudi, ljudi koji su vjerom vidjeli Kralja i štovali ga. To je ono što bi Gospodin želio da učinimo na Božić: da odgovorimo na Njegovu inicijativu i pođemo mu ususret iskrenim traženjem i poklonom kao svome Kralju. Želi da se pronašavši ga i poklonivši mu se, vratimo u svoje domove, u svoj svijet, kao drukčiji ljudi, ljudi koji žive pod suverenitetom vječnoga Kralja.
Mudraci su odgovorili na svjetlo koje im je bilo dano i svladali su sve prepreke na putu prema Spasitelju pred kojim su pali ničice.
Izrazimo Isusu čestitku i dobrodošlicu kako ne bi zbog naše nevjere, neposluha i sebeljublja ostao neprimijećen u štalici. Čestitajmo i svima onima koji ga na bilo koji način vole, cijene, poštuju i slijede!
Neka je svima sretan i blagoslovljen Božić, neka svatko osjeti dodir Krista, Spasitelja, za kojim čezne ljudsko srce, neka On u svima nama pobijedi svako zlo i grijeh, nepravdu i nemir, neka svima ispuni srca mirom i dobrom voljom! Amen.

U Poreču na Božić 2022.

Mons. Dražen Kutleša, nadbiskup
apstolski upravitelj porečke i puslke biskupije

Predvoditelj je na početku homilije podsjetio da je sv. Andrija od davnina naznačen kao Prvopozvani, „bio je prvi kršćanin ponaosob“. „On u susretu s Isusom prvo ide svome bratu i kaže mu ‘našli smo Mesiju’“, rekao je propovjednik, te nastavio „zna se čuti da je vjera osobna stvar, no da je vjera osobna stvar Petar nikada ne bi bio prvi papa, jer bi Andrija bio mogao reći ‘vjera je moja osobna stvar i moj brat nema ništa s time’“. Snaga susreta sa živim Kristom je toliko djelovala na Andriju da je prvo što je učinio bilo da je otišao to podijeliti sa svojim bratom, tolika je radost susreta sa živim Bogom. Zato smo i mi dužni biti svjedoci svoje vjere, da taj dar vjere što su nam ostavili naši stari prenesemo drugima, kao što je Andrija prenio svome bratu koji je kasnije postao prvi papa.“ „To je smisao kršćanstva“, rekao je vlč. Šapina. „Da su apostoli doživljeno čuvali samo za sebe, kršćanstva ne bi bilo, oni su radosno išli svijetom i propovijedali Radosnu vijest – da je Isus Krist uskrsnuo od mrtvih i da je pobijedio svijet. To je ta radosna vijest koju su svi apostola propovijedali i svi, osim sv. Ivana apostola, posvjedočili mučeničkom smrću.“ „Znamo da je Andrija bio razapet na križ koji se sve do danas zove po njemu – Andrijin križ, a znamo i da je cijela jedna država pod zaštitom sv. Andrije – Škotska, i na njezinoj se zastavi nalazi Andrijin križ.“

Propovjednik je u nastavku naglasio važnost djelovanja apostola za našu vjeru, „jer baš po njima je Isus Krist dao da se proširi Radosna vijest i kršćanstvo na sve ljude. Oni nisu ostali u Izraelu, već su išli po cijelome ondašnjem poznatome svijetu, išli su propovijedati evanđelje.“ „Andrija je jedan dio života proveo propovijedajući u današnjoj Ukrajini, ima li boljeg zagovornika da prestane rat u Ukrajini?“, nastavio je predslavitelj. „Propovijedao je u današnjoj Bugarskoj, u sjevernoj Turskoj i na kraju svoga života propovijedao je u Grčkoj, u gradu Patra, koji i danas ima oko 300.000 stanovnika. Ondje je velebna bazilika sv. Andriji u čast.“ Istaknuo je nadalje kako si trebamo posvjestiti da je sv. Andrija naš veliki zagovornik u nebu. Nastavio je podsjetivši na predaju koja kaže da je sveti Andrija bio tri dana na križu, i da je dva dana, dok nije izdahnuo, s križa propovijedao, i da su se ljudi slušajući ga, obraćali.

„Uvijek moramo u srcu čuvati taj polog vjere. Tri su najvažnije stvari što čovjek ima: Bog, Domovina i obitelj, to su tri vrijednosti koje moramo čuvati po cijenu života. Ako Boga stavimo na prvo mjesto, onda sve drugo dolazi na svoje mjesto“, podsjetio je citiravši sv. Majku Tereziju. „Treba u sebi probuditi čežnju za Bogom, a u tome su nam od velike pomoći svojim zagovorom Blažena Djevica Marija i naši sveci zaštitnici.“ „Trebamo si posvjestiti da je bitno ono što je u Božjem blagoslovu, a nama ljudima je često više stalo do ljudskog mišljenja nego do onoga što kaže Isus Krist. Još je odavno sv. Antun Padovanski rekao da čovjek vrijedi samo onoliko koliko vrijedi pred Bogom“, podsjetio je propovjednik.

„Važno je gledati Kristovim očima, u svakome bratu vidjeti ljubljeno Božje dijete, to je jedini pravi pogled, i djelovati imajući na pameti Isusove riječi ‘Što si učinio najmanjem od moje braće meni si učinio’, a u tim nastojanjima pomoći će nam svojim zagovorom Blažena Djevica Marija i naši zaštitnici“, zaključio je vlč. Šapina. Po završetku misnoga slavlja okupljeni su se zadržali ispred crkve na prigodnom domjenku kojeg su pripravile župljanke.

Svetome Andriji posvećena je i jedna crkva u susjednoj Župi sv. Martina u Vrsaru, kojom također upravlja vlč. Zohil. On je, po preuzimanju župe uredio tu crkvicu koja se nalazi nadomak mjesta na jednome brežuljku, te je od tada ona redovito mjesto hodočašćenja nekoliko puta godišnje. Odmah po uređenju, uvedena je praksa da o blagdanu sv. Andrije ribari, čiji je sv. Andrija zaštitnik, nose do crkve u procesiji njegovu sliku, te se potom ondje održi misno slavlje. Tako je bilo i ove godine, misno slavlje predvodio je vlč. Šapina, a na tom misnom slavlju, koje se, zbog specifičnih rasporeda u ribarskom poslu održava u ranim poslijepodnevnim satima, sudjelovali su ribari iz Vrsara i okolnih župa. /G.K./

Župa sv. Martina biskupa u Vrsaru proslavila je 11. studenoga 2022. svetkovinu župnog patrona. Kao priprema za proslavu održana je trodnevnica uoči svetkovine. Večernja misna slavlja za trodnevnice predslavio je preč. Tomislav Ćubelić, kanonik Prvostolnoga kaptola u Splitu i župnik u Srinjinama u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Zadnjeg dana trodnevnice održano je pokorničko bogoslužje te su mnogi vjernici iskoristili priliku za sakrament ispovijedi.

Na sam dan sv. Martina svečano euharistijsko slavlje predvodio je preč. Tomislav Ćubelić u zajedništvu s vlč. Ivanom Butkovićem, župnikom Funtane i Fuškulina, vlč. Branimirom Šapinom, upraviteljem župa Žbandaj i Sv. Lovreč Pazenatički, vlč. Boškom Čatlakom, župnim vikarom katedralne župe u Poreču te domaćim župnikom vlč. Linom Zohilom. Misi je nazočio veliki broj vjernika, učenici nižih i dio učenika viših razreda Osnovne škole Vladimira Nazora iz Vrsara koji su došli predvođeni učiteljicama i ravnateljicom.

Propovjednik je naglasio, da ako želimo biti ljudi vjere po uzoru na sv. Martina, ne smijemo misliti da možemo promijeniti svijet i druge već da moramo i jedino možemo mijenjati sebe. Sv. Martin je snagom svoje vjere i života u zajedništvu s Bogom mijenjao sebe i ljude oko sebe. Sveci su nam uzori i primjeri da čovjek može biti bolji nego što jest. Propovjednik je zaključio da bismo poput svetaca trebali imati Krista za prijatelja, Boga za prijatelja, kako bismo živjeli puninu svoga čovještva, „jer ako nisam čovjek po mjeri Boga upitno je koliko sam uopće čovjek“ rekao je između ostalog preč. Čubelić.

Svečanu je euharistiju uveličao župni zbor pod vodstvom s. Josipe Draguljić, a svoj su obol dali i angažirani vjernici laici na koje se župnik uvijek može osloniti i daju nemjerljiv doprinos životu te župne zajednice. Za uređenje crkve pobrinula se s. Nada Grgić i župljanke.

Nakon misnoga slavlja na prostoru ispred crkve održano je prigodno čašćenje za sve nazočne, a pekara Mediteran iz Vrsara je posebno počastila učenike OŠ Vrsar.

(Txt: Marino Martinčević, Foto: Karmen Pilat)

Blagdan sv. Mihovila, Gabriela i Rafaela arkanđela svečano je proslavljen u drevnom Samostanu sv. Mihovila nad Limom, u četvrtak, 29. rujna 2020. Taj je samostan osnovao sv. Romuald u 11. stoljeću. Misu je predvodio vlč. Darko Zgrablić, župnik u Svetvinčentu, uz koncelebraciju župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila.

Svečanost je započela tradicionalnom procesijom oko samostana s relikvijama sv. Romualda, a potom je održana misa u samostanskoj crkvi.

Na početku homilije, propovjednik je ukazao na znakovitost dnevnih samostana u kojima možemo osjetiti korake redovnika koji su u njima molili, i možda na isti način kao danas vjernici, u procesiji s relikvijama išli za križem moleći na razne nakane.

Propovjednik je posvijestio, kako su samostani mjesta gdje se čovjek miče od svoje svakodnevice, ali nisu mjesta kamo bježi od svijeta. „Sv. Romuald nije bježao od svijeta, on je bježao Kristu. Velika razlika bježim li od svijeta, dolazim li na misu, jer želim pobjeći od svoje svakodnevice, od ljudi koje susrećem, problema koje imam u životu, ili pak dolazim na misu Bogu ususret, jer želim Njega susresti, ne zato jer je svijet loš, već jer je Bog dobro. Bog nas poziva da idemo prema dobru, da naš život ne bude čuvanje od zla, već da nam život bude ispunjen trudom oko dobra. U temelju našeg života mora biti Bog i dobro“.

Nadalje je naglasio, kako je svaka crkva prilika za osobni susret s Bogom, jer nam On ide ususret, jer nas želi pronaći. „No, potreban nam je trenutak tišine, i u svakom našem danu moramo imati trenutak tišine i osame, zajedništva s Bogom. Svatko od nas u svome srcu mora sagraditi to intimno mjesto susreta s Bogom, taj ‘Kloštar’ našega srca, valja obnavljati, jer ukoliko tu nema Boga, svašta će ući u njega“, rekao je propovjednik.

Govoreći o blagdanu sv. Mihovila, rekao je, kako danas slavimo duhovna bića. „Čovjek današnjice prihvaća samo ono što vidi, i teško je čovjeku našega vremena koji je ukopan u materijalno, razmišljati o nečem što nije fizičko. No, mi tu stvarnost vjerujemo i ispovijedamo u ‘Vjerovanju’, da je Bog stvorio sve vidljivo i nevidljivo. Mi vjerujemo, da je ono nevidljivo daleko veće od ovog nevidljivog, zemaljskog. O tim duhovnim stvorenjima kojima je Bog dao službe u posredništvu Njega i ljudi, nalazimo retke u biblijskim tekstovima kako stoje pred Božjim licem i Njemu se klanjanju. I naš je cilj uči u to zajedništvo“.

Podsjetio je, kako je Mihovil imenovan vojskovođom Božje vojske, te čuva Crkvu od napasnika i svakoga zla. „Želimo se danas sa sv. Mihovilom klanjati pred Bogom, želimo svaki dan prepoznati Njegovo veličanstvo u svakoj svetoj misi, u svakoj molitvi. Kada nam sveta misa postane obična onda smo na vrlo kliskom terenu, i u velikoj opasnosti da odlutamo. Misa nam ne može biti obična, jer nam se u misi daje sam Bog. Najsnažnija Božja zaštita u nas ulazi po svetoj misi, po Kristovu tijelu koje postaje naša hrana“ rekao je propovjednik, te naglasio, kako pazimo na prehranu, što je bitno, no pitanje je koliko pazimo da se naše srce zdravo hrani koliko s Božjom riječju., jer „tko je kao Bog, tko kao Bog može nahraniti moj život, tko me kao Bog može zaštiti, podići, ozdraviti, dati svoju snagu?“

„Molimo danas zagovor bl. Miroslava, sv. Romualda, i sv. Mihovila, i svih svetih arkanđela i čitavo nebo da nam pomogne, da nas zagovara, da nas hrabri i vodi na putu prema vječnosti“, riječi su kojima je propovjednik zaključio homiliju.

Na kraju misnoga slavlja povjesničar Marino Martinčević, doktorand na poslijediplomskom studiju povijesti Hrvatskog katoličkog sveučilišta, ukratko je okupljenima približio tisućljetnu povijest tog samostanskog kompleksa, pri čemu je iznio i pojedine zanimljive, manje poznate detalje.

Crkvu sv. Mihovila posvetio je oko 1040. godine porečki biskup Engelmar. U njegovo vrijeme nastale su u tom samostanu freske iz Otonske škole, u kojoj su vješto spojeni bizantski i zapadni utjecaji. Najpoznatiji je prikaz kamenovanja sv. Stjepana. Na desnom zidu je freska koja, prema tradiciji, prikazuje sv. Romualda. Početkom 14. stoljeća ondje su boravili templari. Krajem 14. i u 15. stoljeću redovnički život otaca kamaldoljana se u samostanu oživljava, postoje brojni zapisi o djelovanju redovnika, a samostan biva upravom pripojen venecijanskim samostanima. Za održavanje samostana je u jednom je periodu bio zadužen jedan porečki kanonik. Krajem 18. stoljeća monasi opatije sv. Matije iz Venecije, zbog udaljenosti, mijenjaju samostan za jedan posjed obitelji Coletti iz Conegliana. Tada kompleks postaje ladanjska palača u klasicističkom stilu. Nakon gašenja te plemićke obitelji samostan prelazi u državno vlasništvo, većinu vremena neupotrebljavan, što je na neki način sačuvalo postojeće freske u izvornom obliku.

U završnim zahvalama župnik Zohil je pojasnio da su mu kamaldoljani dali svečeve relikvije kada je, 2019. godine posjetio Camaldoli i Fabriano gdje se čuvaju njegovi zemni ostaci. Župnik je nadalje rekao da je tada u Camaldoliju prikupljeno mnogo historiografskog materijala o povijesti toga samostana te da je u pripremi opsežno izdanje koje će dati iscrpni prikaz Samostana sv. Mihovila nad Limom.

Relikvije su u tu samostansku crkvu svečano unesene o svečevu blagdanu, 18. lipnja 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tadašnji porečki i pulski ordinarij, sada apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, mons. dr. Dražen Kutleša. Relikvije se od tada čuvaju u župnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o svečevu blagdanu, 18. lipnja, te 29. rujna, o blagdanu sv. Mihovila arkanđela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romuald osnovao krajem X. stoljeća.

Svečanost je završena svečanim blagoslovom s relikvijama a potom su vjernici u ophodu imali prigodu ponaosob iskazati osobno štovanje svemu što je Bog učinio po životu i djelovanju sv. Romualda, mnogi su s pobožnom ozbiljnošću kleknuli pred relikvijom.

Svečanost je završena prigodnim domjenkom za sve nazočne, a za prinošenje na zajednički blagdanski stol pobrinuli su se mnogi od okupljenih vjernika.

/G. Krizman/

Porečka i Pulska biskupija svake se godine svečanim misnim slavljem spomene beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, velebnog događaja koji je ostao zlatnim slovima zapisan u povijesti ove mjesne Crkve, održanog 28. rujna 2013. godine. Tradicija je da se obljetnica beatifikacije održava svake godine u nekoj župi diljem biskupije u kojoj postoje relikvije bl. Miroslava.

Ove je godine deveta obljetnica, u srijedu, 28. rujna, proslavljena u župnoj crkvi sv. Martina u Vrsaru. Misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, uz koncelebraciju kancelara biskupije mons. Sergija Jelenića, župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila te drugih svećenika, a prigodnu homiliju izrekao je vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića preč. mr. Ilija Jakovljević.

Ove je godine, odlukom vicepostulatora za proslavu obljetnice beatifikacije odabrana vrsarska župna crkva jer je ondje u rujnu 2020. godine, povodom sedme obljetnice beatifikacije, po rukama apostolskog administratora nadbiskupa Dražena Kutleše blagoslovljen novi oltar s relikvijom i umjetničkom slikom bl. Miroslava. U suprotnoj lađi jednak oltar s umjetničkom oltarnom palom posvećen je blaženom kardinalu Alojziju Stepincu.

„Ovim misnim slavljem u ovoj drevnoj župi sv. Martina u Vrsaru, gdje se nalaze relikvije našeg bl. Miroslava Bulešića i oltarna pala, želimo kao mjesna Crkva u kojoj se bl. Miroslav rodio, duhovno za mučeništvo sazrio i na kraju svojim vlastitim životom posvjedočio za Krista i vjernost Katoličkoj Crkvi, Bogu zahvaliti za dar svećenika, mučenika i blaženika don Miroslava. Ova crkva je postala pravo mjesto čašćenje bl. Miroslava, bl. Alojzija Stepinca uz sv. Martina“, rekao je na početku izuzetno nadahnjujuće homilije preč. Jakovljević. U toj se župi, naime, na kraju svake mise redovito moli Molitva bl. Bulešiću.

Vicepostulator je nadalje svrnuo pozornost na potrebu veće valorizacije duhovnog bogatstva koje imamo u našim blaženicima. „Želim ovom prigodom i vašem župniku vlč. Linu zahvaliti što je u raznim prigodama aktivno sudjelovao u organizaciji obilježavanja spomena bl. Miroslava. Mnoge naše župe nemaju relikvije, umjetničku sliku bl. Miroslava ili kapelicu. Ne znamo cijeniti duhovno bogatstvo naše Crkve. Razlog je u našoj grešnosti, u našoj oholosti da priznamo da je netko među nama postigao neuveli vijenac slave“, rekoa je propovjednik te je pohvalio mjesnog župnika, „Dragi Lino, hvala ti što si svojom zauzetošću i dobrotom svojih vjernika ukrasio ovu crkvu likom bl. Miroslava i bl. Alojzija Stepinca, svjedoka vjere ovog vremena.“

„Zadnjih sedam desetljeća naša mjesna Crkva gaji blaženu uspomenu na mučeničku smrt i svjedočku vjeru našeg blaženog Mira. Duhovni profil ove mjesne Crkve, kao i njezine povijesne boli i rane, najbolje su ocrtavaju u životu bl. Miroslava Bulešića i bl. Francesca Bonifacia. Što je Crkva u Istri? Pogledajmo lik bl. Miroslava, kao i lik bl. Francesca i dobit ćemo odgovor. Zato kao mjesna Crkva obilježavamo godišnjicu svečanog uzdignuća, proglašenja, svećenika i mučenika ove mjesne Crkve na čast oltara, odnosno blaženim. Blaženi Miroslav je duhovni plod ove mjesne Crkve koja stoljećima svjedoči i živi kršćansku vjeru i sinovskoj povezanost s rimskim prvosvećenikom.“

Propovjednik je koncizno rezimirao srž života i mučeništva bl. Bulešića: „Kad promatramo život bl. Miroslava, vidimo s kolikim je žarom naviještao Božju riječ, ali bio i živa Božja riječ u zajednici kojoj je služio. On nije samo propovijedao evanđelje, već je bio živo evanđelje. Upravo, zbog toga što je bio živo Božje evanđelje ljudi će ga voljeti i od samog dana ubojstva smatrati mučenikom i svetcem.“

„Sve nedaće ovog svijeta: drugi svjetski rat isprepleten s tri režima na istarskom poluotoku: fašizmom, nacizmom i na kraju komunizmom; nisu zatrovale dušu svećenika Miroslava, nego su ga još snažnije izazvale da svjedoči vjeru koja se na ovim prostorima živi od sv. Maura i sv. Germana“, rekao je preč, Jakovljević te kao ponajbolji poznavatelj života, djelovanja i karizme bl. Bulešića pojasnio je ono što je je bila glavna nit vodilja Bulešićeva života: ljubav prema Bogu i prema čovjeku. „Sve izvanjske poteškoće, koje nisu bile male, nisu bila zapreka da bl. Miroslava duhovno sazrije i postigne neuveli vijenac slave, dapače oni su mu još bile veća motivacija da se treba zauzeti za Božju stvar. Zašto je bl. Miroslav imao ljubavi za svakog čovjeka, pa na kraju i za svog ubojicu? Odgovor na to nalazimo u njegovim riječima: „U svakoj osobi moram vidjeti Krista. Velika je ljubav Kristova do svih. Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve. To neka bude i moje djelo. Svima pomoći, ‘sve za sve’ radi Boga i spasa duša, bez ikakvog interesa“. Vidjeti u svakoj osobi Krista znači imati dušu koja kod svakog vidi ono što je pozitivno. Bog, kad gleda nas gleda ono što je dobro u nama, ono što može donijeti blagoslov. Bog se nikad ne zaustavlja na našim slabostima, našim grijesima, već nas uvijek preobražava da bi donijeli dobar rod. Zaustaviti svoj pogled nad onim što je dobro kod drugog, odlika je svetačke duše.“

„Bl. Miroslav želi činiti samo ono što je činio Krist: činiti dobro i ozdravljati sve“, nastavio je propovjednik. „Svi smo pozvani da činimo dobro jedni drugima, da stvaramo prsten dobrote. Neprijatelj uvijek traži razlog, a često puta mu i ne treba da drugom učini loše. Svetac uvijek traži opravdanje da bi činio dobro. Čineći dobro dolazi se do ozdravljenja. Bl. Miroslav nastojao je svima činiti dobro, čak i svojim neprijateljima. Svi koji su ga tražili sv. sakramente, on nije gledao na njihovu vojničku odoru (političku) nego je gledao što je ispod te odore. Ispod svake odore, odijela, je čovjek koji je potreban Božje i ljudske ljubavi. Uvijek je ispod odore čovjek kojeg je rodila majka i koji treba ljubav svojih bližnji. Bl. Miroslav nije gledao odoru, odjelu, već čovjeka koji je potreban Božjeg spasenja.“ Propovjednik je nadlaje citirao Bulešićevu propovijed izrečenu u jeku Drugog svjetskog rata, u kolovozu 1944. godine: „Samaritanac je slika našeg Spasitelja. Čovječanstvo je izmoreno, izranjeno; dobri Samaritanac dođe, uzme ga, izliječi ga. – To se isto ponavlja u nama samima kada smo mi izranjeni našim opačinama, te naš Spasitelj nas liječi svojom milošću, svojim sv. sakramentima. Vidimo opet da početak kršćanstva jest ljubav, a na isti način i svršetak: „Ljubi ostaje“ – veli sv. Pavao.““

Povezao je nadalje biblijsku prispodobu o Dobrome Samaritancu sa poznatim životnim principima bl. Miroslava, koji je u svakome čovjeku, ispod svake odore, vidio ono najvažnije – čovjeka. „Ta slika Samaritanca treba biti slika kršćanina: koji ljubi, prvi pritječe u pomoć, koji ne gleda na rasu, naciju, vjeru, već gleda da je svaki čovjek slika Božja. To mogu svetačke duše; to mogu oni koji su do kraja prožeti Kristom. To ne mogu površni kršćani, oni koji u svojoj oholosti smatraju da su bolji od drugih. Kršćanin nije superiorni nad drugim, kršćanin je svima služitelj svetih otajstava i daje sebe za druge. Kršćanin je sluga, a ne vlasnik čovječanstva. Krist je došao da bude svima sluga, iako je Bog gospodar svega. Bog svoga Sina daje za spasenje svijeta; za spasenje svakog od nas.“

„Jesu li danas svijetu potrebni ljudi poput bl. Miroslava ili bl. Alojzija Stepinca?,“ aktualizirao je nadalje preč. Jakovljević. „Možda još više nego u vrijeme raznih režima 20. stoljeća. Međutim, takvi ljudi se danas u našoj sredini smatraju netolerantnima, da su previše radikalni, tradicionalni, da se nisu prilagodili vremenu, da dovoljno ne slušaju autoritete. Da je bl. Miroslav slušao svoju okolinu, autoritet, otišao bi u Italiju i spasio svoj život. Da je bl. Stepinac slušao vlast napustio bi Hrvatsku i otišao u Vatikan. A tko bi bio Božji svjedok? Tko bi bio glas savjesti u društvu?“

Osvrnuo se nadalje na tadašnja povijesne okolnosti u društvu i Crkvi u tim teškim poratnim vremenima, „Zanimljivo je da nitko nije bio spreman u Istri da prati mons. Jakova Ukmara na krizmi u Lanišću i Buzetu. Bilo je previše politički opasno. Ali bl. Miroslav prati mons. Ukmara na dijeljenju krizme po Istri, iako nije bio svećenik Tršćansko-koparske biskupije, već je on bio svećenik Porečke i Pulske biskupije. On se nije bojao, on nije kalkulirao; on je već davno od Gospodina isprosio milost mučeništva.“ „Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Svoj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.“, podsjetio je propovjednik na zapis iz Duhovnog dnevnika Blaženika.

„Dok su drugi kalkulirali, iako su bili politički autoriteti u Istri i trebali biti na braniku vjere i Crkve, oni su na dan „krvave krizme“ u Lanišću „pobjegli“ na razne strane, u Rijeku, u Trst, a bl. Miroslav jedini spremno ide kao ovca na klanje. Svetac se ne boji mučeništva, on za njim žudi.“

„I danas je potrebno dizati glas, i danas je potrebno svjedočiti istinu, bez obzira što mnogima nije draga ili dolaziš u konflikt s drugim, ali Isusov se učenik ne može odreći svog Učitelja radi svjetske udobnosti“, pozvao je propovjednik te je nadalje citirao Blaženikovu homiliju povodom blagdan sv. Vinka: „A mi kako smo malo postojani u našoj vjeri. Kad nas sile natjeraju onda prepoznajemo Boga, a kada ne, onda živimo kao da Boga nema. Da li mi propovijedamo riječju, kada branimo vjeru i primjerom kada po njoj živimo, našu vjeru? Zar nismo mi kadri prodati našu vjeru i kraljevstvo Božje za jedan zamazan zemaljski užitak ili imovinu? Zar nismo i mi kadri kazati, ta vjera ne treba, ta što će nam vjera? Vjera je samo zapreka? A ja bih kazao: ne učili nas možda vjera ljubavi do bližnjega, koju zahtijeva kao uvjet da se može biti kršćanin? Što nije vjera koja nas uči bratstvo, spomeni se da si čovječe stvoren od Boga ti kako i drugi.“

„Ne može se vjernik odreći istine kako bi se svidio mentalitetu ovog svijeta. I danas je previše uzmicanja, previše prilagođavanja svijetu. Postali smo svjetski, a Božji onoliko koliko nije u suprotnosti sa svjetskim. Kršćanin bi svoju odluku trebao, morao, uskladiti s naukom Isusa Krista. Koliko smo spremni poput bl. Miroslava reći i svom autoritetu, bio on svjetovni ili vjerski, ono što nije dobro, zauzimati se za Božju stvar; zauzimati se za čovjeka, posebno onog obespravljenog. Miroslav je to činio i zato je velik, podsjetio je propovjednik na moralnu obvezu koju imamo kao vjernici.

„Reći će bl. Miroslav“, citirao je nadalje preč. Jakovljević, „Neka se krivo ne tumače moje riječi. Ali želja je moja da iskreno pitam sve svoje vjernike – osobito one od sela – koji ne goje u sebi nikakvih predrasuda, i koji još goje u sebi smisao pravice: komu ste se obratili kad su vas nesreće pogodile i kad ste bili podvrgnuti nepravdama, kad je žalost navalila na vaše obitelji, kad su vaša sela bila pogažena? Zar se niste tad obratili svećeniku koji je bio među vama, onome koji je s vama trpio, koji je za vas stavio u pogibao svoj život, njemu, koji je jedini ostao s vama kad su vas svi napustili? I niste li našli u njemu utjehu, obranu i pomoć? Crkva je vršila svoju zadaću i u ovim teškim vremenima.“ Ove riječi našeg Blaženika i danas su aktualne.“

„Danas kad slavimo 9. godišnjicu beatifikacije našeg bl. Miroslava, želimo zajedno s vama moliti da nikad ne iznevjerimo Istinu i da ostane vjerni svojoj savjesti. Mnogi se danas odriču Istine te na kraju završavaju kao najveći tragičari povijesti. Istina nije tu da nas sudi, nego da nas spasi.“

Propovjednik je nadlaje pozvao na iskrenu introspekciju, „Molimo da bl. Miroslav bude svima nama nadahnuće da možemo imati ljubavi za Istinu. Posebno večeras molimo za milost ustrajnosti u vjeri i da nas sve zamamnosti ovog svijeta ne odijele od istine, ljubavi – a Bog je ljubav. Mnogi danas, da bi nahranili svoj ego gledaju druge kao grešnike a sebe smatraju pravednicima. Zapravo ono što vide u drugima to su oni.“

I u opažanju vlastitih nedostataka nam naš bl. Miroslav može biti uzor, kako nalazimo u zapisu iz Duhovnoga dnevnika u kolovozu 1942. godine. „Bl. Miroslav je sebe smatrao grešnim, ne drugoga, analizirao je svoje mane kako bi postigao savršenstvo. Nije „hranio“ svoju dušu tuđim neuspjehom ili da je on bolji od drugih. Nego je sebe smatrao grešnim kome je potrebna Božja milost. Sam piše: „Govori mi, o Bože, rasvijetli, ražari mi srce, okrijepi me, daj mi milost da mogu postati svet i vrijedan tvoj svećenik.“

„Molimo večeras da se po zagovoru bl. Miroslava dogodi milost oprosta u nama svima onima koji su nas povrijedili. Svako je srce zbog nečega ranjeno, ali neka to srce bude zacijeljeno milošću oprosta. I mi zacijelimo rane svoga srca na način da opraštamo i milimo za sve progonitelja kršćana. Ima u svijeta područja gdje mnogi kršćani doživljavaju progone zbog ispovijedanje vjere u Isusa Krista. Čak se i kod nas može doživjeti ismijavanje, izrugivanje zato što si kršćanin i praktičan katolik. Ali to je bijelo mučeništvo koje moramo živjeti svaki dan. I mi recimo večeras: učini nas Gospodine dostojnima da možemo živjeti bijelo mučeništvo. Da možemo svaki dan praštati, ljubiti i nastojati da nikoga ne povrijedimo ili što loše učinimo“, naglasio je preč. Jakovljević.

Propovjednik je zaključio ohrabrenjem, „Nemojmo ostati zarobljeni u svojim ranama, nego dopustimo da naše rane zacijeli Božja milost kako bi iz njih potekla rijeka milosti: praštanja i ljubavi. Ako mognemo oprostiti, moći ćemo ljubiti; ako budemo ljubili bit ćemo sretni i spašeni ljudi.“

„Bl. Miroslave, nauči nas oprostiti, kako bi mogli ljubiti. Nauči nas ljubiti kako bi postigli neuveli vijenac slave, zaključio je preč. Jakovljević.

Na kraju misnoga slavlja župnik domaćin je posebno pozdravio predslavitelja i okupljeni kler te redovnice iz Poreča i sestre koje djeluju u vrsarskoj župi.

Potom je biskup zajedno sa svećenicima ispred oltara bl. Bulešića izmolio Litanije bl. Bulešiću. Biskup je nazočnima udijelio blagoslov s relikvijama. Na kraju su svi okupljeni u ophodu ispred oltara bl.Bulešića mogli iskazati osobno štovanje doticanjem relikvijara u kojem se nalaze relikvije bl. Miroslava. Na kraju je izmoljena Molitva bl. Bulešiću sa namjenski tiskanih sličica na kojima se nalazi slika oltarne pale sa Bulešićevog oltara.

Vrsarska se župa na proslavu obljetnice beatifikacije pripremila danom duhovne priprave. U utorak, 27. rujna, izmoljena je pobožnost bl. Bulešiću a misu s prigodnom homilijom predvodio je fra Matija Koren, franjevac iz Rovinja.
/G. Krizman/

Župa Sv. Martina – Vrsar i Sv. Andrije – Gradina poziva Vas na

Hodočašće bl. MIROSLAVU BULEŠIĆU povodom 75. obljetnice mučeništva

u srijedu 24. kolovoza 2022.

9,30h – okupljanje ispred Samostana u Kloštru, blagoslovna molitva u samostanskoj crkvi i polazak hodočasnika pješaka preko Limskog Kanala, Dvigrada (kratak odmor i okrijepa), Sv. Petronile, Kanfanara (posjet župnoj crkvi), Marići prema Svetvinčentu (dolazak cca. 16,30h).

16,00h – polazak hodočasničkog autobusa za Svetvinčenat ispred Dječjeg vrtića u Vrsaru

18,00 – Svetvinčenat – Sv. Misa na trgu ispred župne crkve, predslavi: Mons. Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup koadjutor

Zainteresirani neka se što prije jave župniku na tel. br. 099 421 22 55.

Radujemo se zajedničkom hodočašću.

Lino Zohil, župnik

Sveti otac Franjo je u srijedu 13. srpnja 2022. imenovao nove članove Dikasterija za biskupe, među kojima splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita, apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije mons. Dražena Kutlešu te po prvi put tri žene, objavio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Papa je u Dikasterij za biskupe imenovao 14 članova među kojima su osmorica kardinala, po jedan nadbiskup, biskup i opat te, po prvi put, tri žene.

Dikasterij za biskupe je tijelo Rimske kurije koje pomaže svetom ocu pri imenovanjima biskupa.

Novim članovima imenovani su:

– nadbiskup Stockhoma kardinal Anders Arborelius, OCD

– nadbiskup Manile kardinal Jose F. Advincula

– arhivist i knjižničar Svete rimske Crkve kardinal José Tolentino de Mendonça

– generalni tajnik Biskupske sinode kardinal Mario Grech

– prefekt Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Arthur Roche

– prefekt Dikasterija za kler imenovani kardinal Lazar You Heung-sik

– nadbiskup Marseillea imenovani kardinal Jean-Marc Aveline

– biskup Coma imenovani kardinal Oscar Cantoni

– splitsko-makarski nadbiskup Dražen Kutleša

– tajnik nekadašnjeg Papinskog vijeća za kulturu biskup Paul Desmond Tighe

– opat opatije sv. Pavla izvan zidina i apostolski upravitelj teritorijalne opatije Montecassino o. Donato Ogliari, OSB

– generalna tajnica Uprave Države Vatikanskog Grada s. Raffaella Petrini, FSE

– bivša vrhovna poglavarica kćeri Marije Pomoćnice s. Yvonne Reungoat, FMA

– predsjednica Svjetske unije katoličkih ženskih organizacija Maria Lia Zervino.