Hodočašće Sv. Leopoldu i Sv. Antunu u Padovu

U subotu, 8. listopada 2016. vjernici Porečkog dekanata hodočaste u Jubilarnoj godini milosrđa sv. Leopoldu sv. Antunu u Padovu. Polazak iz Vrsara je u 4,30 sati ispred Dječjeg vrtića. U 11,30 sati predviđena je zajednička misa u svetištu sv. Leopolda, a u popodnevnim satima posjet bazilici sv. Antuna i listopadska pobožnost u svetištu Sveca. Povratak u Vrsar je predviđen u cca 23,00 sati.

Prijaviti se , uplatiti (130,00 Kn) i rezervirati mjesto moguće je obaviti u svakom župnom uredu porečkog dekanata.

Radujemo se zajedničkom hodočašću.

Dijamantni jubilej i pobjeda pravde

U Vižinadi je, u nedjelju, 18. rujna, vlč. Alojzije Baf proslavio svoj dijamantni jubilej, 60. obljetnicu svećeništva, ali je to ujedno bio i opraštaj od župe, te, kako je rekao, zahvala Bogu što je pravda pobijedila, što je dobro nadvladalo zlo. Vlč. Baf je u lipnju 2014. nepravedno optužen za nečasne čine prema maloljetnim osobama, ali je i od hrvatskog i od vatikanskog pravosuđa proglašen nedužnim.

Svečanim koncelebriranim misnim slavljem, te veličanstvenom svečanošću župljani Župe sv. Jeronim oprostili su se od svog voljenog dugogodišnjeg župnika, koji je tom župom upravljao 35 godina. Posve ispunjena župna crkva koja može primiti četiristotinjak ljudi, brojni darovi te nadahnuta obraćanja puna emocija na kraju mise najbolji su pokazatelj ljubavi, poštovanja i privrženosti žitelja Vižinade prema svom dugogodišnjem župniku. A dvadesetak kolega svećenika koliko ih se okupilo iz raznih krajeva Porečke i Pulske biskupije konkretan su izraz poštovanja ali i podrške kolegi koji je prošao kalvariju kao žrtva klevete.

Galerija: http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/galerija/category/211-2016-9-18-baf.html

Misno slavlje predvodio slavljenik, a prigodnu homiliju izrekao je biskup u miru mons. Ivan Milovan.

Uvodni pozdrav i riječi dobrodošlice koncelebrantima, župljanima Vižinade ali i brojnim prijateljima te rodbini vlč. Bafa izrekao je sadašnji župnik vlč. Leonardo Krakan.

Slavljenik je u uvodnom obraćanju napomenuo kako je to trostruko slavlje: istina je došla na vidjelo i pravda je pobijedila, trenutak je to opraštanja od župljana Vižinade i Briga te zahvala za 60 godina svećeničkog djelovanja. Vlč. Baf je izrazio zahvalnost i medicinskom osoblju na odjelu kardiologije gdje je nedavno boravio uslijed zdravstvenih poteškoća, te je uputio i pozdrav na talijanskom jeziku.

Evanđelje je pjevajući izrekao vlč. Rudi Koraca, ‘slavuj istarske Crkve’, veliki zaljubljenik u glazbu, koji već više od 50 godina kroz svoj pastoralni rad okuplja uspješne župne zborove. Biskup Milovan je u je u prigodnoj homiliji naglasio kako su zlatna i dijamantna misa prigode kada treba nadasve zahvaliti Bogu za sve plodove tog dugogodišnjeg pastoralnog rada. Svećenički red, kojeg je slavljenik primio pred 6 desetljeća po rukama biskupa Nežića, je dar i otajstvo, naglasio je biskup citirajući sv. papu Ivana Pavla II. U tom je svećeničkom životu bilo mnogo lijepih trenutaka, ali bilo je i križeva, kao primjerice u posljednje dvije godine kada je vlč. Baf podnio križ nepravedne osude, no bilo je to po uzoru na Krista koji nam je svojim životom pokazao kako je život rad, meditacija i trpljenje. Biskup se nadalje osvrnuo na riječi poznatog talijanskog psihijatra Andreolija, koji je prigodom održavanja Svećeničke godine ustvrdio da su svećenici najpotrebnije zanimanje, jer, dok psihijatar može čovjeka utješiti svojom pomoći i blizinom, svećenik može to učiniti donoseći čovjeku patniku Božju blizinu. Biskup je podsjetio na trostruku ulogu svećeničke službe: navješćivanje, posvećivanje i upravljanje povjerenim mu vjernicima. I u novije vrijeme imamo krasne uzore svećeništva u bl. Miroslavu Bulešiću, bl. Francescu Bonifaciu, bl. Alojziju Stepincu, oni su zaista doslovno živjeli Isusove riječi, „dobar pastir daje život svoj za svoje ovce.“

Ovim slavljem zahvaljujemo za 60 godina služenja vlč. Bafa, a zajedno s njim zahvaljujemo Bogu za sve dobro kojim je u životu pratio našega svečara. Biskup je nadalje naglasio važnost molitve za nova duhovna zvanja, ali i važnost odgajanja djece i mladih za vjeru, riječima i primjerom.

Na kraju misnog slavlja župnik je najavio različite govornike koji su htjeli uputiti riječi zahvale i čestitanja slavljeniku. U ime Porečke i Pulske biskupije svečaru je čestitao biskup Milovan i predao mu na dar jednu misnicu koju su svećenici nosili u pulskoj Areni prigodom beatifikacije bl. Miroslava Bulešića. Biskup je izrazio zahvalnost za sve što je kroz 6 desetljeća činio za ljude koji su mu bili povjereni. Vlč. Baf je kroz nedaće koje su ga snašle u posljednjim godinama podnio, kako je to bl. Miroslav znao reći, ‘bijelo mučeništvo’, pa neka ga ova misnica podsjeća na to da unatoč poteškoćama ustraje do kraja života.

Marko Ferenac, načelnik Općine Vižinada istaknuo je da su svi okupljeni, svojim odazivom na to slavlje pokazali koliko im vlč. Baf doista znači. On je u svojih 60 godina pokazao što znači rad, trud i upornost, pamtit ćemo ga kao vedrog dobrog čovjeka, koji je uvijek bio prisutan na svim skupovima žitelja Općine Vižinada, kao čovjeka od kojega se moglo puno naučiti, naglasio je Ferenac. Načelnik je naglasio kako je vlč. Baf obnovio sve crkve na području župa Vižinada. Jedina koju, zbog spleta okolnosti, nije uspio dovršiti je ona u Brigu ali vjerujem da je u molitvi bio s nama kada smo i na toj crkvi, suradnjom općine, biskupije, župe i župljana dovršili obnovu, zaključio je načelnik, te istaknuo kako je zaista neizrecivo sve ono dobro čime je vlč. Baf doprinio životu te lokalne zajednice.

U ime Zajednice Talijana Vižinade slavljeniku se prigodnim riječima Neda Pilato, napose mu zahvalivši na podršci koju je pružio prigodom osnivanjem zajednice, napose u formiranju i opremanju limene glazbe.

U ime Osnovne škole „Jože Šurana“ Višnjan i područne škole Vižinada slavljeniku se zahvalama obratio ravnatelj Predrag Brkić koji se prisjetio pomoći koju mu je župnik, ne poznavajući ga, odmah po dolasku pružio u pronalaženju mjesta za stanovanje. Ne poznavajući me, uzeli ste me u auto i odvezli do Kaštelira, saznao sam tada o Vama da volite graditi, obnavljati ali nadasve da volite čovjeka. Upravo po brizi o malom čovjeku prepoznavali su Vas učitelji i učenici, ta Vaša osobina je nešto po čemu će Vas se sjećati sve generacije učitelja i učenika s kojima ste kao vjeroučitelj radili. Na dar mu je uručio djela nastala u školskim radionicama.

U ime Župnog pastoralnog vijeća svečaru se nadahnutim riječima obratio Marino Baldini, donedavni zastupnik u Europskom parlamentu. On je naglasio kako je boravak obitelji Baf u Vižinadi bio neprocjenjivi dar toj sredini, te kako je mogućnost suradnje s vlč. Alojzijem bio izuzetan privilegij.

U ime Župe Sveti Vital, u Ritošinom Brigu, kojom je vlč. Baf također upravljao, svečaru i okupljenima se obratio Adriano Ritoša. On je iznio davna sjećanja na prisutnost vlč. Bafa u njihovoj sredini odmah po dolasku 1979. godine, kada je sa starim zelenim Gofom dolazio u Sveti Vital, a zahvalio mu je za svaku inicijativu, suradnju i pomoć, a napose za njegovo veselje, srdačnost i marljivost koje je unosio u sve što je činio. Odmah po dolasku u našu sredinu pristupili ste popravku svih crkvenih objekata. Manje građevinske, bravarske, stolarske električarske i druge zahvate izvodili ste sami, a za veće ste tražili pomoć župljana, ali ključna je bila Vaša inicijativa, naglasio je Ritoša. Naglasio je također kako je vlč. Baf započeo obnovu župne crkve u Brigu, stjecajem okolnosti obnovu je dovršio vlč. Krakan, no, rekao je Ritoša, puna crkva na svakoj nedjeljnoj misi najbolji je pokazatelj da Vaš trud nije bio uzaludan.

Podjelu cvijeća i zahvale od strane najmlađih koordinirala je članica župnog zbora Nevija Laković. Prigodni dar zahvale biskupu Milovanu uručile su Margareta i Patrizia Ritoša. U znak zahvalnosti za 38 godišnju tihu u samozatajnu prisutnost u Vižinadi kao domaćica uz brata svećenika prigodni dar Marti Baf u ime župe uručili su Veronika Baldini i Stefano Fatorić.

Prigodni dar u znak zahvale za prisutnost u Vižinadi potom je uručen i sadašnjem župniku Leonardu Krakanu koji je, došavši u nemilim okolnostima znao s razumijevanjem prići toj sredini i izvrsno se u nju uklopiti. Simboličan dar predali su mu Lara Perković i Gabrijel Cvitko.

Dar vlč. Bafu, u znak zahvalnosti za marljivost, svesrdnost, brigu, susretljivost, pažnju i razumijevanje, za posjete u bolesti, ohrabrenje u nemoći i samoći, radovanje u sreći i radosti, za pruženu ruku i srce, kroz 38 godina, za građenje, restauriranje, ukrašavanje obnavljanje, podizanje iz zaborava svih sakralnih objekata na području Vižinade uručile su prošlogodišnje krizmanice sestre Ilenija i Melanija Milanović. Zahvala je ovo što ste kroz 35 godina vodili to ponekad i razbarušeno stado, opraštali nespretnost a uzdizali ono dobro u svima, ukazivali ste na osobne vrijednosti i važnost srca, hrabrili i posredovali Božje milosrđe, naglasila je Laković.

Na kraju se okupljenima riječima zahvale obratio slavljenik koji je vidno ganut izrazio zahvalu svima koji su doprinijeli održavanju slavlja njegove dijamantne svećeničke proslave. Zahvalio je biskupu Milovanu na izrečenoj homiliji, svećenicima koji su mu bili podrška kroz 60 godina, a napose u posljednjim, posebno teškim godinama. Zahvalio je župniku Krakanu na uloženom trudu u organizaciji proslave. Zahvalio je svima na svemu što su dijelili kroz gotovo 4 desetljeća. Na kraju je podsjetio na važnost molitve koja daje snagu za sakramentalni život, za življenje Božjih zapovijedi, a sve to kako bismo bili što bliže Bogu./G.K./

Poruka predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju povodom početka nove školske godine

Vjeronauk u školi zahtijeva i župnu katehezu
Predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskup Đuro Hranić, uputio je poruku u povodu početka nove školske i vjeronaučne godine. U poruci podsjeća kako je prije 25 godina vjeronauk ponovno uveden u škole. Biskupi su već 1991. istaknuli: “Crkva se smatra pozvanom i dužnom upoznati sve ljude koji to žele s porukom kršćanske vjere o najdubljem smislu čovjekova života i svijeta. Ona to svoje poslanje na poseban način ostvaruje prikladnim oblicima sustavnoga vjerskog odgoja i obrazovanja (vjeronauka) ne samo u crkvenoj (župnoj) zajednici nego i u školi.” Nadbiskup Hranić piše da je Crkva tako, odabirući konfesionalni model vjeronauka, na određeni način, “postala i jest odvjetnica dostojanstva učenika i njihova života što je puno više od stečenih kompetencija i ispunjavanja kriterija, često zadanih izvan sustava odgoja i obrazovanja”.
Nadbiskup nadalje ističe važnost župne zajednice kao izvornog mjesta naviještanja vjere, te važnost radosnoga i oduševljenog svjedočenja Isusa Krista kojega je vjernik osobno susreo. “Župna je zajednica izvorno mjesto susreta s Kristom i mjesto slavljenja zajedničke kršćanske vjere. Vjeronauk u školi tako zahtijeva i upućuje na potrebu župne kateheze.”
Hrvatski su biskupi i 2002. godine, u dokumentu “Na svetost pozvani”, ponovno istaknuli da “školski vjeronauk ne može zamijeniti i učiniti suvišnom župnu katehezu. Ta dva oblika nisu istovjetna, nego se nadopunjuju”. Danas uviđamo da vjeronauk u školi zahtijeva i župnu katehezu.
Na kraju poruke nadbiskup Hranić svima zahvaljuje za dosadašnju suradnju u vjerskom odgoju djece, izražavajući nadu će i ubuduće svesrdno prihvatiti nastojanja svojih župnih zajednica na planu “dodatnog snaženja župne kateheze”.

Obilježena 69. obljetnica mučeništva bl. Miroslava Bulešića

U srijedu, 24. kolovoza 2016. u Svetvinčentu, rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića, svečanim koncelebriranim misnim slavljem obilježena je 69. obljetnica mučeništva bl. Miroslava Bulešića. Misno slavlje predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan, u suslavlju s porečkim i pulskim ordinarijem mons. Draženom Kutlešom, biskupom u miru mons. Ivanom Milovanom te četrdesetak svećenika.

Predvoditelj je na početku homilije podsjetio kako se obljetnica smrti i blagdan bl. Miroslava, odvijaju u kontekstu „Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, koji se obilježava 23. kolovoza, te se osvrnuo na povijest i značenje toga spomena ustanovljenog Deklaracijom Europskog parlamenta 2008. godine.

Beatifikacija Miroslava Bulešića, njegovo slavlje danas, je snažan iskorak Crkve, protiv struje vremena i obračuna sa spomenutim pogubnim ideologijama. Dakako, kao kršćanski vjernici znademo da beatifikacija nije samo to!, naglasio je propovjednik te podsjetio na šire društvene okolnosti pogibije bl. Bulešića. Tadašnje vlasti bojale su ga se živoga jer je privlačio ljude Bogu, ali bojali su ga se i mrtvog, pa su stoga strogo pratili sprovod u Lanišću i nisu dozvolili da bude pokopan u Svetvinčentu. Kako bi se spriječilo ljude u odlasku na sprovod, vlak koji je vozio kroz Istru toga se dana nije zaustavljao na uobičajenim stanicama.

Znademo dobro okolnosti njegove smrti, ometanje dijeljenja sakramenta sv. krizme u više istarskih mjesta i župa te pokušaj ubojstva i samog djelitelja krizme msgr. Jakoba Ukmara i župnika Stjepana Ceka, zastrašivanje vjernika i suđenja. Istarski katolici su u tome vremenu pokazali veliku hrabrost, izdržljivost i spremnost trpjeti zbog svojih uvjerenja, ali svoju vjeru nisu zatajili! Nisu se pokolebali. To su izuzetno lijepe stranice iz života Istarske Crkve, ispisane progonstvima i trpljenjem, za vjeru, za svoj kršćanski identitet. Hrvatski vjernici katolici kao i katolici pripadnici drugih naroda u Istri, (to su naši očevi, djedovi i bake s ovih prostora) ostavili su nam divan primjer ukorijenjenosti u kršćansku vjeru i ljubav prema Crkvi!, naglasio je vojni ordinarij.

Govoreći o tadašnjem sustavnom progonu kršćana, propovjednik je naglasio kako se i danas se nastavljaju progonstva prema osobama koje su krive samo zato što su sljedbenici Isusa iz Nazareta. Zašto, pitamo se? Kakve li nam sve vijesti dopiru iz zemalja s Bliskog Istoka, Azije i Afrike o progonstvima! U svježim sjećanjima i uspomenama nam je obredno ubojstvo na oltaru, katoličkog svećenika u Francuskoj, podsjetio je mons. Bogdan.

No, osim tih, otvorenih progona kršćana, danas se događaju i rafinirani oblici progonstva, ne manje okrutni, nastavio je mons. Bogdan, ozakonjeni ali ne i manje nepravedni. Naš stari Zapad obolio je od ideoloških promašaja: kontinent pràva i pravnih propisa, sve više diskriminira kršćanstvo i ono što Crkva neumorno zagovara, zaboravljajući da je ljudska rasa, ljudska vrsta religiozna rasa, religiozna vrsta. Čovjek je religiozno biće!, naglasio je mons. Bogdan.

Razni „imperatori“ vladari današnjice mogu razvlastiti Crkvu od svih dobara, diskreditirati ju na sve moguće načine, reducirati joj djelatnost da ne može činiti evanđeoska djela, ali nitko joj neće moći oduzeti Evanđelje, radost njezinog Gospodina.

Mi večeras ovdje razmišljamo o blaženome Miroslavu, dragulju Crkve u Hrvatskoj, svećeniku, gorljivome dušobrižniku, Božjem čovjeku. Razmišljamo također i o ondašnjim vlastodršcima koji su živjeli u iluzijama o vlastitoj moći. Ali svemu dođe kraj pa i njima. Nijedan moćnik na ovoj zemlji ne može zauvijek zaposjesti ljudsko srce, ljudski duh i dušu.

Ne treba se zavaravati: Kršćanstvo će se možda brojčano umanjiti ovdje ili ondje, ali ga se nikada neće uništiti u potpunosti, izbrisati s lica zemlje, jer je Gospodin jasno i odlučno rekao „ne bojte se ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“, i jer je ljudski duh stvoren za Boga. I ovo je jače od svih progonstava i od svih ideologija krivotvorina koje se uporno šire i promiču i lebde posvuda u zraku, poručio je mons. Bogdan.

Danas, na društvenoj sceni u mnogim zemljama, u ime nekih vrijednosti kao što su jednakost, tolerancija, pravo protežira se i promiče marginalizacija kršćanstva, njegovo potpuno izbacivanje iz javnoga života. Pošto poto hoće se stvoriti novi svjetski poredak bez Boga, u kojemu se, s jedne strane ističu i hvale različitosti, a s druge strane ih se gazi do potpunoga uništenja. U ime nekih vrijednosti promiče se diktatura manjine i istovremeno beskrupulozno se gaze prava većine. Kamo plovi ovaj brod starog Europskog kontinenta?, zapita se predslavitelj.

Stiče se dojam da je naš Europski kontinent pred izazovima današnjice, izgubljen i uplašen: izgubljen jer ne zna više tko je prerezao njegove kulturne i religiozne korijene toliko i tako da se stidi vlastitih tradicija, vlastitih simbola i vlastitih obreda.

Neka nam Gospodin pomogne da se povratimo mudrosti, onoj mudrosti koja se boji Boga, koja u Isusu vidi istinsku nadu. Da prizna da je kršćanstvo daleko od bilo kakova mračnjaštva, uvelo u ljudski rod duhovnu slobodu sposobnu podići, uzdići cijele narode i nacije. Kriza svijeta je nadasve duhovna kriza, kriza duhovne naravi: ne dopustiti ovo znači ne razumjeti težinu situacije! Moramo se vratiti razmišljanju vlastitom glavom! Vjera ne poništava razum, nego ga traži, stimulira ga, otvara ga realnosti. Traži da ga uvede u povijest, ohrabruje ga da se razbudi od sna i da reagira na lažnost raznih slogana. Bl. Miroslav je stekao snagu za mučeništvo ne sam od sebe nego od Krista. Svaka istinska veličina nastaje iz milosti- nju trebamo zazivati i od nje živjeti, rekao je propovjednik te zaključio zazivom: Blaženi Miroslave pomozi nam da ostanemo uvijek na Tvojoj liniji, na Isusovoj liniji, na liniji Evanđelja.

Na kraju misnog slavlja mons. Kutleša je zahvalio mons. Bogdanu na predvođenju misnog slavlja. Ujedno mu je i čestitao na nedavnom imenovanju vojnim ordinarijem, te podsjetio kako time kauza za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića gubi vrsnog postulatora, što je mons. Bogdan bio više godina. Biskup Kutleša je napomenuo kako je mons. Bogdan, kao rimski postulator jedan od najzaslužnijih za Beatifikaciju bl. Miroslava Bulešića.

Izražavajući radost što je mogao doći predslaviti to misno slavlje u Svetvinčentu predvoditelj se je podsjetio kako je posve neočekivano postao postulatorom, na prijedlog tadašnjeg tajnika pri Kongregaciji za kauze svetaca i blaženika Edwarda Nowaka i tadašnjeg ordinarija mons. Milovana. Ispričao je potom i svoju davnu povezanost s Istrom kada je služio vojni rok u JNA u Puli, te je u sklopu obuke više puta propješačio velike dijelove Istre. Već ga je tada, kako je rekao, Bog pripremao na službu vicepostulatora, učinivši da na taj čudan način upozna sve dijelove poluotoka.

Po završetku misnog slavlja uslijedilo je čašćenje relikvija te ophod oko oltara iza kojeg se čuvaju predmeti s krvlju Blaženika, njegova reverenda i ulomak zida pošprican krvlju.

Više hodočasnika došlo je pješice iz raznih dijelova Istre. Iz Čabrunići, Blaženikovog rodnog sela, hodočastilo je tridesetak vjernika, među kojima je bila i deseteročlana obitelj, s mahom malom djecom.

Obilježavanje 69. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića započelo je u Lanišću na Ćićariji, u mjestu Blaženikove pogibije, u predvečerje obljetnice, svečanom Laniškom večernjom u župnoj crkvi sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile, koju je predvodio vlč. dr. Josip Grbac, umaški župnik i dekan, rodom iz Lanišća.

Svako obilježavanje stradanja nevinih žrtava nije samo memorija, sjećanje, nego uvijek poruka da se takvo nešto više ne dogodi, znači poruka mira i razumijevanja, rekao je dr. Grbac spominjući obilježavanje obljetnice smrti bl. Bulešića dan nakon obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Na sam blagdan, u Lanišću je misno slavlje predvodio laniški župnik i buzetski dekan preč. Dalibor Pilekić. /G.K./

Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo – Velika Gospa

15. kolovoza Crkva slavi svetkovinu Uznesenja Djevice Marije na nebo. Stari je crkveni nauk vezan uz vjerovanje da je Marija bila ne samo izuzeta od grijeha, nego je imala i milost prijeći na poseban način iz ovoga u vječni život. U mnoštvu promišljanja o Djevici Mariji i njezinu uznesenju na nebo, ističe se ono koje nam je ostavio sveti Bernard.
U dogmi o Marijinu uznesenju na nebo, koju je proglasio papa Pio XII., 1. 11. 1950. g. citirane su zanosite riječi koje je o događaju uznesenja izrekao Bernardov učenik Amadej još u XII. stoljeću. Slavlje Marijina uznesenja tada je bilo velika svetkovina, osobito kod cistercita, koji su u svojoj liturgiji Mariji dali naslov Kraljica svijeta. Jedne od najljepših misli o Mariji, još u dalekom 12. stoljeću, izišle su iz pera svetog Bernarda iz Clairvauxa. One i danas nisu izgubile ništa od svoje ljepote i dubine, svjedočeći vjerno Bernardovu ljubav prema Majci Božjoj. Stoga on, još sedam stoljeća prije službenog priznanja Crkve i proglašenja dogme o uznesenju Majke Božje u nebo, slavi taj jedinstveni događaj. Za svetog Bernarda smisao svetkovine ne može biti drugi nego uzlaženje duše i tijela na nebo. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on prima u nebo, a ta žena je Marija. Bernard tako bez problema prihvaća za svetkovinu Marijino uznesenje.
O tome govori u svojem govoru o „Vodovodu“ i govoru o „Dvanaest zvijezda“, koji donose jednu cjelovitiju misao svetog naučitelja o Marijinu uznesenju.
Za njega su Marijino uznesenje i Kristovo uzašašće dvije usporedne svetkovine. Kraj Marijina zemaljskog života pronašao je svoje ispunjenje i dovršenje u Kraljevstvu nebeskom, smatra Bernard. On opisuje veliku radost na nebu toga dana koje je imalo tu sreću da čuje, vidi i posjeduje Mariju. Tim događajem njenog uznesenja dogodila se razmjena darova između neba i zemlje, sklopljeno je trajno prijateljstvo, davno prekinuto neposluhom praroditelja. Sve što je radila, Gospa je radila zbog nas, i zbog toga ide pred nama da se zauzme za nas. I zato se možemo slobodno, s pouzdanjem, utjecati Mariji jer joj ne manjka ni moć, a ni dobra volja.
Želeći jasnije prikazati Marijin doček na nebo, sveti Bernard ga uspoređuje sa silaskom Boga u njeno majčinsko krilo. To su dva, po njemu, neizreciva događaja – utjelovljenje i uznesenje. Ništa na zemlji nije bilo svetije i dostojnije od djevičanskog krila u koje je Bog bio primljen, pa zbog toga, i ništa nije plemenito kao prijestolje koje je sam Gospodin pripravio svojoj majci i na njega je postavio. Marijin trijumf je i naš trijumf, misli Bernard, jer je po njoj naša ljudska narav uzdignuta nad anđele. Njeno uzvišenje ima manju važnost nego sniženje Sina Božjeg u naše siromaštvo. Naslov Kraljice, koji Marija dobiva po uznesenju, stvara odnose između nas i nje. Ona je Vladarica dobrote, a mi njeni ljubljeni podložnici.
Sveti Bernard odmah poslije toga dodaje: „Na ovaj, dakle, izvor neka se požuri naša žedna duša, k ovom brdu milosrđa neka se naša bijeda utječe svim marom. Evo smo te, o blagoslovljena Djevice, dopratili, koliko smo mogli svojim željama i slijedili smo te barem izdaleka; neka sada unaprijed bude tvoja zadaća da milost koju si našla kod Boga iskažeš svijetu: postižući svojim svetim molitvama grješnicima oproštenje, bolesnima lijek, malodušnima jakost, žalosnima utjehu, onima koji su u opasnosti pomoć i izbavljenje. “Dok Djevica uzlazi – Krist silazi, pa je to najbolje vrijeme da svako smrtno tijelo progovori slaveći trenutak kada je uznesena majka utjelovljene Riječi.
U toj se Djevici naša ljudska narav uzdigla nad besmrtne duhove. Ako smo joj odani, tada ne ćemo moći šutjeti o njezinoj slavi. Ako smo pak neplodni jezikom, ne će nam nevješt jezik moći poroditi plodnu misao, ali ne ćemo moći ni šutjeti o njoj. U Mariji Bernard vidi „onu koja dolazi iz pustinje“ puna užitaka, a čude joj se i sami knezovi nebeskog dvora, kao da bi joj najradije rekli: Koliko je i odakle to obilje užitaka njoj koja dolazi iz pustinje?
Nadalje Bernard nastavlja: „Zašto da ne nazovem užitcima djevičanski ukras s darom plodnosti, ures poniznosti, kapajuće saće ljubavi, srdačno milosrđe, puninu milosti, povlasticu osobite slave? Uzlazeći iz pustinje, Kraljica je svijeta postala, kako pjeva Crkva, u svojoj raskoši lijepa i ugodna anđelima Božjim. Vrijedno je, mnogo se većim čudom čuditi da se Sin Božji umanjio na malo manje od anđela, negoli da je Majka Božja uzvišena nad anđele. Njegovo je, naime, poništenje postalo naša punina, njegove bijede postale su užici svijeta.“
Sada je najbolje vrijeme, piše Bernard, da svako tijelo progovori, kad je uznesena majka utjelovljene Riječi. Ne smije prestati s hvalama ni ljudska smrtnost, jer se u Djevici uzdigla sama ljudska narav nad besmrtne duhove.
Krist je počeo djelo našega spasenja u krilu Marijinu koje je postalo središte svemira. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on sada prima u nebo. Onaj koji uzlazi na nebesa, piše Bernard – sin je Marijin, plod naše zemlje. K sebi uzima i majku svoju, jer je samo ona Kraljica neba, Vladarica svemira, Majka Božja. Po njenom uznesenju kliče nebo i zemlja se raduje. Sva joj stvorenja zahvaljuju, jer je u njoj i po njoj Svevišnji sve obnovio što je jednom stvorio. /Vjera i djela/

70. obljetnica misništva mons. Antuna Bogetića, biskupa u miru

Pulska župa sv. Pavla ove je godine Svetkovinu sv. Petra i Pavla apostola, u srijedu, 29. lipnja proslavila posebno svečano. Toga je dana ujedno proslavljena 70. obljetnica svećeništva porečkog i pulskog biskupa u miru mons. Antuna Bogetića. Biskup Bogetić svoj svećenički jubilej proslavlja u 94. godini života i 32. godini biskupstva, od čega je 14 godina bio ordinarij. Veći dio od dosadašnjih 18 godina biskupstva u miru proveo je aktivno radeći na njivi Gospodnjoj, doslovno – diljem svijeta.

Svečano koncelebrirano misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup i metropolita mons. Ivan Devčić, a homiliju je održao porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša. Uz svečara je koncelebrirao porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, rektor pulskog Biskupijskog misijskog sjemeništa preč. Piergiorgio De Angelis te drugi svećenici. Nakon uvodnog pozdrava župnika domaćina, pulskog dekana preč. Milana Mužine, predslavitelj nadbiskup Devčić je uz spominjanje kratkog životopisa svečaru izrekao nadahnute čestitke.

Posebno je spomenuo njegovu desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu, od 1952. do 1962., kada je sjemenište imalo svoj najveći uzlet, istaknuvši da je tada mnogim mladićima pomogao raspoznati zove li ih Gospodin u svećeničku službu, a pozvanima je bio pouzdan pratitelj i uzor. „Za to su Vam i danas brojni svećenici, kao i njihovi biskupi, širom Istre i cijele naše Riječke metropolije, kao i u mnogim drugim biskupijama nekadašnje Jugoslavije, posebno zahvalni i nose Vas u svojim sjećanjima i molitvama”, rekao je nadbiskup Devčić, obraćajući se svečaru. Nadalje je spomenuo odluku biskupa Bogetića o osnivanju pulskog Sjemeništa Redemptoris Mater, kao i njegovu ulogu duhovnika, i nakon umirovljenja, u tim sjemeništima.

„U svaku ste službu, koja Vam je kao svećeniku i biskupu bila povjerena, ulagali čitavog sebe, ne očekujući nikakve nagrade ili bilo kakva priznanja, nego imajući uvijek na umu samo Isusove riječi: “Kad izvršite sve što Vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!”, rekao je mons. Devčić.

„Dragi biskupe Antune, svojim crkveni i rodoljubnim radom uvrstili ste se u red velikih biskupa koje je crkvi i narodu podarila naša Istra. Sjetimo se Dobrile, Ujčića, Pavlišića, pa Saina i Santina, dvojice prvih riječkih biskupa. A tu je i Vaš časni nasljednik mons. Ivan Milovan. Dok se svih njih sa zahvalnošću sjećamo, Vama čestitamo i zahvaljujemo za sav Vaš uzorni svećenički život i djelovanje”, rekao je mons. Devčić, izrazivši čestitke uime cijele Riječke metropolije.

Biskup Kutleša je u homiliji, temeljem riječi apostola Pavla iz 2. Poslanice Timoteju, istaknuo činjenice prema kojima se tvrdnje iz Poslanice mogu primijeniti i na život mons. Bogetića. „Čitajući autobiografsku knjigu slavljenika, “Od Anda do Tihog oceana” primijetio sam da je jedan od njegovih glavnih ideala bio i sv. Pavao”, rekao je biskup Kutleša. Sagledavajući životni put slavljenika opisanog u knjizi, gotovo da se može reći da je želio slijediti sv. Pavla koji je po Mediteranu naviještao evanđelje, a mons. Bogetić je počeo od Europe, nastavio do Latinske Amerike, pa sve do dalekog Taiwana, do Azije. Sv. Pavao piše Poslanicu u zatvoru, kada je već svjestan da se bliži kraj njegovog ovozemaljskog života. Govoreći da se prinosi kao žrtva ljevanica sv. Pavao želi reći da je cijeli njegov život bio žrtva koju prinosi Bogu. Jednako je tako i biskup Bogetić sve svoje znanje i imanje i sve što je imao posvetio drugim ljudima i naviještanju Radosne vijesti do nakraj zemlje. Govoreći o vremenu svoga odlaska, sv. Pavao koristi znakovitu riječ, na grčkom jeziku ‘analuzis’ koja ima nekoliko specifičnih tumačenja. Ona može značiti odlazak na počinak životinje kojoj je nakon rada skinut jaram ili teret, zatim može značiti popuštanje, skidanje šatora koji se seli na drugo mjesto; no, ima i značenje popuštanja mrtvog veza kada je plovilo trebalo otići na daleku pučinu. Sveti Pavao to govori jer je svjestan da je nakon što je cijeloga života nosio svoj križ spreman za odlazak na put prema Vječnosti. I biskup Antun je kroz život proputovao cijeli svijet naviještajući radosnu vijest i šireći kraljevstvo Božje, rekao je biskup Kutleša.

Citiravši nadalje iz poslanice riječi “Dobar sam boj bio”, koja je tada nadasve izražavala čvrstu odluku sportaša na korektan stav u natjecanju, mons. Kutleša je istaknuo konstantnost i odlučnost biskupa Bogetića u činjenju dobra i nasljedovanju Krista u svemu tijekom cijeloga života. Možda nekada, kao mnogi veliki ljudi, nije bio shvaćen u svojim nakanama. Kroz 70 godina svećeništva uvijek je bio konstantan, znajući da je samo nasljedovati Krista pravi put, nikada se nije, primivši plug, okretao unatrag, već je išao naprijed da bi ta brazda bila uvijek prava i vodila pravome cilju. Pavlovu tvrdnju o sačuvanoj vjeri, mons. Kutleša je prepoznao i u životnom putu biskupa Bogetića, istaknuvši da može doista biti zadovoljan jer je održao obećanja dana na svećeničkom ređenju. Napose je u njegovom djelovanju značajno što je imao osjet za potrebite. Sve ono što je činio nije činio za pohvalu i zahvalnost ljudi, već jednostavno iz dobrote i s poniznošću, rekao je biskup. „Naša je biskupija imala velikih znanstvenika, graditelja i političara te biskupa drugih profila, no rijetki su posjedovali jednostavnost i poniznost koju ste Vi, biskupe Antune u svome životu gajili i posjedovali”, rekao je biskup Kutleša, obraćajući se slavljeniku. „Upravo taj misionarski duh navodio Vas je na to da učinite sve da ono što je Vama bilo dragocjeno i drugi upoznaju”, rekao je također biskup Kutleša.

Kao što sv. Pavao u Poslanici govori Timoteju da mu ostavlja sve ono za što se je zalagao, a Bog će prosuditi koliko je to bilo vrijedno, i mi želimo ići putem biskupa Bogetića, gledati u njemu uzor, da budemo ustrajni i konstantni u svome zvanju. Napose je to bitno u današnje vrijeme kada nas sa svih stana napadaju različite ideologije i nije jednostavno biti pravi vođa, kako u političkom tako i u crkvenom životu. Zato danas želimo zahvaliti biskupu Antunu za njegov život, želimo zahvaliti Bogu što nam ga je podario, što je mogao biti tolike godine s nama čineći dobro drugima, i Crkvi u kojoj je živio. Po uzoru na riječi sv. Pavla, ‘ako je Bog s nama tko će protiv nas’, želimo da ta Božja prisutnost preko biskupa Antuna bude s nama, i da nam on bude onaj svijetli primjer, onaj svjetionik koji će nas upućivati prema onim morima koje je on proplovio. Molimo za svećenička zvanja i misionarski žar kojim je bio vođen i biskup Antun, zaključio je biskup Kutleša.

Na kraju misnog slavlja biskupu Bogetiću uručeni su darovi u ime prezbiterija istarske Crkve i u ime njegovog rodnog mjesta Premanture. Misno slavlje završeno je svečanom izvedbom “Tebe Boga hvalimo”. Mons. Antun Bogetić rođen je 24. travnja 1922. u Premanturi, na krajnjem jugu Istarskog poluotoka. Gimnaziju je završio u Kopru, filozofiju na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, a teologiju u Gorici.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1946. u Poreču. Nakon župnikovanja na Labinštini, bio je tajnik biskupa Dragutina Nežića. Godine 1952. započeo je desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu, potom je imenovan župnikom u Pazinu, te 1967. generalni vikarom biskupije. Godine 1980. započinje svoje misionarsko djelovanje u Argentini.

Porečkim i pulskim biskupom imenovan je 27. veljače 1984. godine. Za biskupa je zaređen u Poreču 28. travnja 1984., a umirovljen je 10. siječnja 1998. godine. Po umirovljenju, nakon više godina službe duhovnika u Sjemeništu “Redemptoris Mater” na Taivanu, nastanio se u Svećeničkom domu Betanija u Puli gdje živi i danas. /G.K./

Slavlje Sv. Antuna u Vrsaru

Svečana sv. Misa u čast sv. Antuna padovanskog slavit će se u ponedjeljak, 13. lipnja 2016. u 19,30 u crkvi sv. Antuna u Vrsaru, kod malih gradskih vratiju. Sv. Misu predslavi p. Drago Marić, karmeličanin, pjevanje predvodi župni zbor. Nakon sv. Mise zajedničko druženje na trgu ispred crkve.

Radujemo se Vašem dolasku.

Hodočašće Sv. Romualdu na Limskom kanalu

Svećenici Porečkog dekanata na svojem predljetnom susretu u ponedjeljak, 6. lipnja 2016., u oči blagdana sv. Romualda 19. lipnja, u organizaciji vlč. Lina Zohila, župnika iz Vrsara i domaćina susreta, hodočastili su sv. Romaualdu. Susret je započeto u ostacima Samostana sv. Mihovila nad Limom. Prof. Ivan Milotić nazočnim svećenicima ukratko je prikazao povijest samostana. Nakon razgledavanja samostana, crkve sv. Mihovila i njezinih obnovljenih znamenitih fresaka, svećenici su krenuli prema spilji sv. Romualda koja se nalazi na južnoj padini Limskog kanala. Daljnje druženje i molitveno – duhovni susret na otvorenom prekinuo je jaki proljetni pljusak koji je obilno zalio i sudionike susreta.

Sveti Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldoljana, rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način – oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru. Sveti Romuald je tri godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije sviđala opala redovnička stega, osobito slabo obdržavanje poslušnosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je među subraćom učinilo veoma nepopularnim, a kako je duh strašno opao vidi se i po tome što su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao životnoj opasnosti i riješio se loše zajednice, zamolio je svoga opata za dopuštenje da smije u okolici Venecije živjeti kao pustinjak. Ondje se podvrgnuo oštroj stezi pustinjaka Marina. Taj ga je u pravom smislu »muštrao« te iskušavao na sve moguće načine. Smatrajući njegov redovnički život premalo temeljitim, a naobrazbu nedostatnom, poučavao ga je u latinskom moljenju Psaltira. Učitelj i učenik izmolili bi ga svaki dan cijeloga. Tako su skupa proveli tri godine.

Godine 978. došao im je u posjet mletački dužd Petar Orseolo tražeći od njih duhovnih savjeta. Mučila ga je savjest zbog okolnosti u kojima se dokopao vlasti. Njega je zapravo već prije Guarin, opat samostana Sv. Mihovila u Cuxi u Pirinejima, pokušao nagovoriti da se odrekne duždevske časti i postane redovnik. Kad su mu posve isti savjet dali Marin i Romuald, dužd ih posluša te u pratnji Guarina, Marina, Romualda, a zajedno s mletačkim odličnicima Ivanom Gradenigon i Morsinijem potajno napusti Veneciju te preko Lombardije i Provanse pobjegne u samostan Cuxa, gdje je cvala redovnička stega i osjećao se dah klinijevske obnove. Romuald i Marin živjeli su i dalje pustinjačkim životom u blizini Cuxe obrađujući zemlju.

Sveti Romuald se dao ozbiljno i na čitanje Života otaca i Kasijanovih Usporedbi. Te su knjige tada bile birano monaško štivo. U njima je Romuald mnogo naučio, sredio svoju askezu te postao učiteljem u krepostima i molitvi Petru Orseolu i Ivanu Gradenigu. »Poučavao ih je, kako nas izvješćuje njegov budući učenik Bruno iz Querfurta, u potpunoj zaboravi svijeta, postojanom boravljenju u ćeliji, bdjenjima i postovima, poniranju u riječ i duh psalama, poništavanju samoga sebe u očekivanju Boga, a strogost je svoje pouke sjedinjavao s povlaštenom ljubavlju kojom je ljubio te jake duše što su mu se pokoravale« (Giovanni Tabacco). Petar Orseolo je g. 987. umro u Cuxu.

Godine 988. Oliba Cabreta, grof Cerdagne i lenski gospodar Cuxe, došao je Romualdu na savjetovanje. Taj ga je uvjerio da ima zvanje za redovnika. Grof ga je poslušao, ali je, bojeći se otpora svojih vazala, s Romualdom, Marinom, Guarinom i Gradenigom otputovao u Monte Cassino. Oliba je u toj kolijevci benediktinskog reda položio zavjete, no umro je već dvije godine poslije toga. Gradenigo je kao pustinjak u blizini samostana poživio još 30 godina, Guarin je pošao na hodočašće u Jeruzalem, Marin se uputio u južnu Italiju da ondje provodi pustinjački život, ali je bio ubijen od Saracena, i tako je Romuald ostao sam. Kroz više je godina krstario samotnim mjestima Apenina i Lombardije provodeći posvuda veoma strog isposnički život. Tri godine proživio je na području Porečke biskupije u našoj Istri. Ondje je živio zatvoren u jednoj ćeliji u kojoj se nalazio oltar. Tu je, moleći psalme, često ronio suze što su mu dolazile od duhovne utjehe kojom ga je Gospodin obdarivao. Bavio se i dušobrižništvom, a sazidao je i jedan samostan.

O životu Sv. Romualda u Istri i o njegovu blaženom preminuću njegov veliki suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani zapisao je ovo: »Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Poreča, jedne je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. Često ga je zahvaćalo takvo promatranje Božanstva da bi, kao sav omekšao u suzama i zračeći neizrecivi dar božanske ljubavi, uzviknuo: ’Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela’, i ostalo tome slično.

Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao. Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup. Poslije svih mjesta svojih boravišta, kad je već na zreniku vidio svoj svršetak, vrati se u samostan što ga je podigao u Val di Castru, očekujući bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ćeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao šutnju. I tako je bilo načinjeno njegovo obitavalište za osamu. A kako je mislio da se odmah treba zatvoriti, njegovo je tijelo počelo sve više slabiti poradi tegotnosti. Opadalo je ne toliko zbog slabosti koliko zbog dugovjeke starosti, koja je već bila velika. Tako ga jednoga dana stade malo-pomalo napuštati tjelesna snaga, a tegotnost, koja je bivala sve veća, teže umarati. Sunce je tada bilo već na zapadu i on naredi dvojici braće koji su bili uza nj da iziđu van i da za sobom zatvore vrata, a da se u osvit, kad proslave jutarnje pohvale, opet k njemu vrate. Izišli su, dakle, protiv svoje volje, zabrinuti za njegov svršetak. Nisu se požurili odmah krenuti na počinak. Bojahu se da učitelj ne bi preminuo i zato su skriveni blizu ćelije promatrali talent skupocjenog blaga. Neko su se vrijeme tako zadržali, a onda pozornije osluškivali, i kako više nisu čuli ni gibanje tijela ni zvuk glasa, znajući već pouzdano što se dogodilo, brzo su ušli unutra otvorivši vrata te zapalili svjetlo. Sveta je duša bila uzeta na nebo, sveto su tijelo našli kako leži nauznak. Tad je ležalo kao zanemareni nebeski biser, a potom će biti časno položeno u riznicu višnjega Kralja.

«Godine 1023. Romuald je osnovao malu pustinjačku zajednicu u Camaldoli kod Arezza. Ona postade kuća matica Kamaldolskog reda. Sv. Romuald je umro 19. lipnja 1027. Relikvije mu se danas nalaze u crkvi kamaldoljana u Fabrianu. Ako promatramo današnjim očima život sv. Romualda i njegovih prvih sudrugova, može nam izgledati tvrd i bez srca. No to u stvari nije tako bilo. Naš suvremenik, francuski dominikanac o. Lassus, u jednome svome članku pod naslovom »Gozba ljubavi«, objavljenom u reviji La Vie Spirituelle, raspravljajući o braći i prijateljima, piše: »Nadasve nam je potreban prodor Duha koji će nas učiniti jednim i trojstvenim kao što su oni divni Rubljovi anđeli što sjede pod hrastom u Mambri. Pomišljam na prvi naraštaj romualdovaca, na one samotnike, Bruna, Benedikta, Ivana, koji su se smatrali sretnima što su proživljavali povlasticu prave ljubavi. To je čudesna svečanost za koju znaju samo prijatelji.« Romualdovi prvi redovnici bili su, sigurno, pod snažnim zahvatom Duha i zato su kraj sve vanjske strogosti i različitosti temperamenta bili jedno srce i jedna duša, proživljavajući blagodat istinskog prijateljstva u Gospodinu.

Zanimljivo je da je i nenadmašivi ruski slikar i ikonopisac Trojstva Andrej Rubljov (1360. – 1430.) bio monah, koji je upravo iz svoga monaškoga duhovnoga iskustva crpio nadahnuće za svoje slike za Trojstvo, što je na ljudsku najteže prikazati. On je iz nutarnjega bogatstva svoga redovničkog života koloristički i emotivno obogatio tradiciju religioznog bizantskog slikarstva. Zato su ga stoljećima mnogi oponašali. Od njega su umjetnici mogli mnogo naučiti, a za nas je dobro da idemo na sam izvor njegova nadahnuća. Taj je u životu bratske redovničke zajednice.

Biskup Kutleša blagoslovio kip Bl. Miroslava Bulešića

U petak, 12. svibnja, o 96. obljetnici rođenja bl. Miroslava Bulešića u Svetvinčentu je svečano blagoslovljen veliki brončani kip Blaženika. Blagoslovu je prethodilo misno slavlje koje je u svetvinčentskoj župnoj crkvi predvodio biskup u miru mons. Ivan Milovan uz koncelebraciju ordinarija mons. Dražena Kutleše, vicepostulatora kauze Ilije Jakovljevića te nekolicine svećenika. Misi je nazočio načelnik Općine Svetvinčenat Dalibor Macan, autor kipa Anto Jurkić, rodbina Blaženika te vjernici iz raznih dijelova biskupije.

Mjesto i župa Svetvinčenat dobivaju danas veliki brončani kip bl. Miroslava, sina ovoga naroda i kraja, uzornog svećenika, pastira Božjeg naroda, mučenika vjere i blaženika, rekao je biskup Milovan na početku homilije. Po ovom kipu don Miro dolazi još vidljivije i svečanije među nas, tu na raskrižju cesta njegov lik kao da nastavlja pokazivati ljudima put. Njegova ispružena ruka kao da pokazuje, upućuje i poziva. On je tako cijeloga svoga života, kao svećenik, primjerom svoga života i riječima, služenjem sve do predanja vlastita života, pokazivao put. Umjetnik je njegovim kipom izvrsno uspio izraziti privlačnost njegove osobnosti: mlad, lijep, društven i komunikativan, vedar i svima blizak, on je i duhovno vrlo rano sazrio. Don Miro je svoj život istinski živio kao osobni Božji poziv, da bude dobar služitelj naroda.

Mons. Milovan je u prigodnoj homiliji podsjetio kako je upravo na blagdan Gospe Fatimske 1958. vlč. Bulešić prenesen sa laniškog na svetvinčentsko groblje. Naš je Blaženik istinski živio svoj duhovni poziv, istaknuo je biskup te potkrijepio to citiravši Blaženikovo mladomisničko geslo „Dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja“.Naš se Blaženik trudio iskoristiti sve svoje talente kako bi što više mogao svakodnevno, u svim okolnostima, vršiti volju Očevu, naglasio je mons. Milovan.

Blaženi Miroslav Bulešić, sin ovoga naroda i kraja, čije se relikvije štuju ovdje u oltaru ove župne crkve, čiji će lijepi kip ovdje u Svetvinčentu biti trajan podsjetnik i ohrabrenje za ustrajnost u dobru mnogima koji budu onom našom cestom prolazili, neka nam bude bliz svojim svetim zagovorom da našom cestom života sretno putujemo prema blaženome cilju koji je on već u punini postigao, zaključio je biskup Milovan.

Na kraju se zahvalnim prisjećanjem na pok. mons. Vjekoslava Milovana okupljenima obratio biskup Kutleša te izrazio zahvalnosti i svima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji tog projekta. Biskup je podsjetio kako je i potrebno moliti za čudo koje će našeg Blaženika dovesti do kanonizacije, no, naglasio ne, naše je da molimo, a Bog će već učiniti da to bude u najboljem trenutku.

U ime Općine kratko se zahvalio i načelnik Macan, a potom se kratkim osvrtom u ime autora okupljenima obratio i sin kipara Jurkića.

Misno slavlje pjevanjem je animirao župni zbor pulske župe sv. Pavla pod ravnanjem dr. Andreja Angelinija.

Nakon misnog slavlja koncelebranti i puk otišli su do kipa koji je postavljen na sjeverni ulaz u Svetvinčenat, na cesti prema Žminju i Kanfanaru. Biskup Kutleša je blagoslovio novopostavljeni kip, a kipar mu je potom uručio jednu malu repliku kipa.

Kip je poklon pokojnog . mons. Vjekoslava Milovana (1932. – 2015.), dijecezanskog postulatora i rimskog vicepostulatora, koji je kip Blaženika, čijoj je kauzi posvetio više desetljeća svog predanog rada, želio pokloniti svojoj i Blaženikovoj rodnoj župi. /G.K./

Plovno hodočašće sv. Jurju

U subotu, 23. travnja u Vrsaru je, hodočašćem brodicama na otok sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju, proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.
Nakon okupljanja u poslijepodnevnim satima, vrsarski ribari su sa svojim brodicama sa starog mola na otok sv. Jurja prevezli stotinjak iz Vrsara i okolice koji su se odazvali na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila.

Po dolasku na otok uslijedila je procesija oko otoka, po uređenoj šetnici, moleći krunicu i pjevajući prigodne pjesme. Uslijedilo je misno slavlje koje je održano je ispred crkve. Misu je predvodio župnik.

Ove je godine Uskrs «uranio», a priroda pokazuje prve znakove da se budi iz svog zimskog sna. Blagdan Našeg zaštitnika sv. Jurja uvijek se slavio i kao znak pobjede proljeća nad zimom koja tako veličanstveno podsjeća vjernika na pobjedu dobra nad zlom, pobjedu života nad smrću, pobjedu svjetla nad tamom koju nam je Krist donio, a sv. Juraj živio u svoje vrijeme. Mi ovdje u Vrsaru danas molitveno i čašćenjem Sv. Jurja započinjemo turističku sezonu od koje naš Vrsar i svi mi živimo i vjerujem, svakodnevno rastemo i napredujemo, podsjetio je župnik na početku prigodne homilije.

Sv. Juraj uvijek je predstavljen kao vitez – junak koji kopljem sa svog bijelog konja ubija zmaja. Ističe se tako njegova vojnička umješnost, njegova hrabrost i neustrašivost. No dio legendi govori i o njegovoj mučeničkoj smrti. Za rana počeo se slaviti kao svetac mučenik. Tako u njegovom redovitom prikazivanju – ubijanja zmaja – vidimo zapravo jednu drugu veličinu skrivenu u simbolici te slike. Sveti Juraj pobjednik je jedne druge puno važnije borbe – borbe za osvajanje vječne nagrade na nebesima, u savršenstvu neba, savršenstvu radosti života s Bogom koje više nikakvo zlo ne može ugroziti ni poremetiti.

Upravo legenda koja govori kako je Juraj pošao u boj protiv zmaja koji je ugrožavao građane Silene i kojemu je trebala biti žrtvovana kraljeva kći prenosi nam poruku da je Juraj ubio zmaja tek pošto su na njegov nagovor kralj i sav puk pristali pokrstiti se. Nije se dakle radilo o pustom junaštvu i dokazivanju snage. Legenda želi reći da je Juraj vojevao za Krista, a ne za prolaznu slavu hrabrog ratnika.

Župnik je istaknuo da taj način lik sv. Jurja snažno je obilježen vjernošću Kristu koja mu je bila izvorom snage za borbu protiv zla. On je taj koji ubija zmaja – oličenje zla koje treba pobijediti. Njemu je to uspjelo snagom vjere u Kristovu pobjedu života nad smrću, dobra nad zlom.

Svaki je čovjek taj sveti Juraj koji se svakodnevno mora s nevoljama i zlom boriti, ne popustiti i ne dati se zavarati da vrijeme muke i tame traje zauvijek. Važno je shvatiti da ta borba traje ne samo oko nas nego i u nama, naglasio je župnik. I još je nešto prevažno, da u toj borbi sa zlom nismo prepušteni sami sebi. Pobjednik smrti i svakoga zla, zauvijek je ostao s nama u tajni Euharistije. On je htio biti našom snagom da i u nama pobjedi dobro, da u nama pobjedi život. Zato ne propustimo hraniti se kruhom života, napojimo se na tom izvoru i nemojmo strahovati pred ničim, pozvao je župnik.

Danas ćemo za to moliti sv. Jurja, da nam bude pomoćnik u toj borbi sa zlom u sebi i oko sebe, da nam svojim zagovorom pomogne ustrajati do kraja, ne dati se zastrašiti – ne dozvoliti da nas zarobi vlastiti užitak – i ne dati se zavarati laskanjem i varljivim ponudama, nego sačuvati vjernost Kristu i dati – kao vjernici – naše svjedočanstvo njemu u ovom sadašnjem vremenu.

Zato sestre i braćo molimo za nas ovdje okupljene, za naše obitelji, naše mjesto, sve naše susjede prijatelje poznanike kao i sve ljude dobre volje koji ovamo navraćaju, neka nas sve sv. Juraj brani, štiti i nadahnjuje kao što od pamtivijeka ovaj otok sa svojom povijesnom crkvicom iz 9. st. čuva ovo naše mjesto. Neka i ova sveta misa bude tom nakanom obilježena i neka nam doista bude izvorom snage za životne borbe u sretniju budućnost, zaključio je župnik.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: ribarima koji su prevezli hodočasnike na otok, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu po kojoj je prošla procesija, te Turističkoj zajednici i Općini Vrsar koji su se pobrinuli za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku na stari mol.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 1996. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka. /G.K./