Župa Vrsar i Župa Gradina

Župa Gradina, u Porečkom dekanatu, proslavila je u subotu, 30. studenog, svetkovinu svog nebeskog zaštitnika, svetog Andrije apostola. Misu je predvodio vlč. prof. dr. Jerko Valković, profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i Katoličkom bgoslovnom fakultetu u Zagrebu, uz koncelebraciju župnika domaćina, porečkog dekana preč. Line Zohila, koji je na početku svima okupljenima, a na poseban način predvoditelju uputio srdačan izraz dobrodošlice.

Vlč. Valković je započeo homiliju promišljanjem o tome da nas proslava mučenika, koji su svojom smrću posvjedočili vjerovanje u Boga, zbunjuje, jer nam je teško prihvatiti da je čovjek, za svoje uvjerenja, kadar dati ono najvrijednije što posjeduje, život. Snagu za prihvatiti mučeništvo nalazili su u Božjoj prisutnosti. „Božja prisutnost u životu čovjeka daje posebnu dimenziju života i mogli bi reći da je to zapravo svetost“, rekao je propovjednik te nastavio, „svaka je svetost plod suradnje Boga i čovjeka, čovjeka koji se s jedne strane otvara Bogu, koji dozvoljava da Bog zađe u njegov život i Boga koji, nailazeći na otvoreno srce, ulazi u čovjeka i stvara nešto novo, do te mjere da čovjek postaje kadar svjedočiti Božju prisutnost u svome životu.“

„Kada bi analizirali svece došli bi do nekoliko zanimljivih saznanja. Ponajprije, nema vremena u povijesti u kojima ne nalazimo svece, ljude koji su se otvorili Bogu i svjedočili za njega. Sveci nisu prisutni samo u vremenima koja su „pogodovala ostvarenju svetosti“, sveci su posvjedočili svoju vjeru u posve nesklonim vremenima“ , rekao je propovjednik, te je u tom kontekstu spomenuo bl. Bulešića i bl. Stepinca. Za shvatiti srž mučeničkog života potrebno je imati u vidu ono što se događa u čovjekovom srcu, ondje gdje se čovjek otvara Bogu i njegovom djelovanju. Nadalje, propovjednik je napomenuo da je svaka svetost specifična, jer, „Bog ulazi u čovjekov život, ali on i dalje ostaje čovjek, sa svojim specifičnostima. Bog kroz svece djeluje na različite načine“, rekao je propovjednik te je podsjetio kako je pok. sv. papa Ivan Pavao II. poticao vjernike da čitaju životopise svetaca da bi mogli vidjeti načine na koje Bog, preko konkretnih ljudi djeluje na ovome svijetu.“

Predvoditelj je nadalje posvijestio važnost informacija u današnje vrijeme, s posebnim naglaskom na gubljenje njihove aktualnosti, jer u mnoštvu informacija one potiskuju jedna drugu.

Stoga, u kontekstu proslave blagdana sv. Andrije je postavio pitanje: kako spomen na njega koji je živio prije dvije tisuće godina živi i danas?

Naime, o njemu ne znamo mnogo. „U ono vrijeme nije se kao danas zapisivala svaka sitnica koja se događala. Imamo tek spomen na nekoliko mjesta u evanđelju. Tako znamo da je on bio brat svetoga Petra, dakle prvoga pape. Drugo, što doznajemo, da je bio rodom iz Betsajde. Bio je učenik Ivana Krstitelja. Čuli smo današnju Evanđelju. ‘Ivan, kada vidi Isusa, kaže, evo, Jaganjca Božjega’. I tu se jednostavno spominju dvojica apostola koji krenu za Isusom“ rekao je propovjednik, te ukazao je Isusove riječi „koga tražite?“.

U tom kontekstu prof. Valković je naglasio „kod prvog susreta, Isus u Andriji prepoznaje nekoga tko traži. Tražitelj je. On je osjetio u tom čovjeku da on želi nešto otkriti. Želi nekoga naći. Želi nešto pronaći. Zanimljiva je karakteristika biti tražitelj. Mi, pak u naše vrijeme nismo tražitelji. Mi smo oni koji dobivamo strahovito puno najrazličitijih ponuda. Možemo reći ‘živimo u vrijeme reklame’. A što je reklama? Reklama nam daje odgovore na pitanja koje mi nismo postavili. Donosi nam se nešto što zapravo mi sami nismo tražili.“

Vraćajući misao na sv. Andriju, propovjednik je rekao „on je bio onaj koji traži, a čovjek koji traži svjestan je da mu nešto u životu nedostaje. Zato se daje na taj put traženja: želi to naći, otkriti. To je karakteristika vjernika, jer vjernik nije čovjek koji se zaustavlja, ograničava nad onim što ima, nego je svjestan svoje nedorečenosti i zato se daje na put.“ Pojašnjavajući tu činjenicu, prof. Valković je podsjetio, kako je Herod znao da se u Betlehemu treba roditi Mesija, no on je ostao u Jeruzalemu. Nije se dao na put kao što su to učinili mudraci. „Da bi otkrili Boga, potrebno je ostaviti svoje sigurnosti, sve ono što nas u životu čini sigurnim i krenuti na put. Biti spreman, saznati, suočiti se, osjetiti nešto novo“.

Nadalje, propovjednik je posvijestio, kako Isus pozivajući apostole pred njih ne stavlja nikakve zahtjeve. Nisu trebali polagati ikakav ispit, niti dokazati da su osposobljeni za nešto. Jedini zahtjev ili jedini poziv koji im upućuje glasi: supućuje je koji: „Pođite za mnom“.

„Biti vjernik znači zapravo slijediti nekoga, slijediti Isusa“, dodao je propovjednik, te ukazao na lik sv. Petra. Njemu Isus upućuje pitanje „ljubiš li me?“. „Na pita ga: voliš li instituciju, obdržavaš li zakone? Ne, jednostavno ga pita ‘ljubiš li me’? U središtu je relacija, osobni odnos koji je Isus s njim uspostavlja. Isus poziva na put, a svaki onaj koji krene na put, svjestan je da još nije dosegao cilj. Svjestan je da treba hodati, da treba napredovati.

„I naši životni putevi poznaju najrazličitije situacije, situacije ushićenja u kojima biti vjernik nije bilo teško, ali isto tako zasigurno poznajmo trenutke kada smo bili suhi u svoj vjeri, kada smo osjećali da je Bog daleko, da nije s nama, da nije među nama. I jedno i drugo, to su naša životna iskustva, to su naši putevi. Ono što je doista najvažnije jest ići, kretati, ustrajati, ustrajati na putu unatoč svemu“ naglasio je vlč. Valković.

Vraćajući misao na Isusov poziv učenicima, propovjednik je naglasio riječi „Učinit ću vas ribarima ljudi“. Pojasnio je kako Isus na sebe preuzima odgovornost, jer „Bog je Onaj koji čovjeka poziva i On sam postaje garancija njegovog uspjeha. Naravno, ukoliko je čovjek u svojoj vjeri usmjeren prema tomu. gledajući i primjer Andrije, i primjer drugih apostola, i primjer tolikih svetaca u povijesti, možemo na neki način naći i utjehu. Gledajući njihove životne puteve, njihova životna iskustva, na neki način nalazimo i sebe“.

Na kraju homilije, vlč. Valković potaknuo je vjernike „ustrajmo i mi u našim životnim situacijama gledajući u Boga koji nas poziva da ga slijedimo i da idemo za njim. Naše slabosti, sve ono što nas na tom životnom putu otežava, neka doista budu samo trenuci koji ćemo znati, povjeriti Gospodinu. Neka nas prati zagovor, pomoć svih svetaca, a na osobit način i svetog Andrije i apostola koji su u svom životu znali da moraju proći put imajući pogled usmjeren prema Bogu“.

Po završetku euharistijskog slavlja druženje svih okupljenih vjernika nastvaljeno je ispred župne crkve uz prigodnu okrijepu.

Nedaleko Gradine, također u Porečkom dekanatu, svetog Andriju se časti i u susjednoj Župi Vrsar, nadomak mjesnog groblja postoji drevna njemu posvećena crkvica. Svečanost ondje započinje procesijom od groblja, do crkvice sv. Andrije. U procesiji se nosi slika sv. Andrije, a misa se redovito održava u ranim popodnevnim satima, sukladno specifičnom rasporedu poslova u ribarstvu, jer, naime, na tom misi sudjeluju ribari iz Vrsara i okolnih mjesta. I tu je misu ove godine predvodio vlč. Valković.

Txt: G. Krizman,Foto: K. Pilat i A. Ligović

Susret crkvenih zborova Porečkog, Vodnjanskog i Rovinjsko-kanfanarskog dekanata održan je na svetkovinu Isusa Krista Kralja svega stvorenoga, u nedjelju 24. studenoga 2024., u Župi sv. Blaža u Vodnjanu.

Okupilo se 13 zborova, sveukupno dvjestotinjak pjevača. Susret je organizirao Porečki dekan preč. Lino Zohil, u suradnji s druga dva dekana te svećenicima. Osim Zohila, okupljenima je riječ dobrodošlice uputio i vlč. Damir Štifanić, župnik Vodnjana, a pozdrav biskupa prenio je generalni vikar Rikardo Lekaj.

Susret je vodio preč. Rudi Koraca, dugogodišnji koordinator susreta crkvenih zborova biskupije, koji taj projekt vodi više od 30 godina, a kroz svoje šezdesetogodišnje svećeničko služenje bio je član Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu. Napomenuo je kako se „u najboljim godinama znalo kroz nekoliko dekanatskih smotri okupiti oko 60 zborova te preko 1600 pjevača“. Komentirajući općeniti trend smanjenja broja crkvenih zborova te manjeg broja pjevača u postojećim zborovima, preč. Koraca je sugerirao kako je najbolji način oporavka započeti ponovno, s malim brojem pjevača i jednostavnim repertoarom.

Program susreta počeo je molitvom sv. Ceciliji. Prvi je nastupio Zbor Župe Uznesenja BDM iz Poreča, s pjesmom Franza Schuberta „Veni Domine Jesu“, te Šime Marovića i Ante Mateljana „Stopama vjere“. Zborovođa porečkog zbora je s. M. Monika Ikić, a orguljaš je Sandro Cerovac.

Zbor Župe svetog Silvestra iz Kanfanara, pod vodstvom zborovođe Margarite Marić te uz orguljsku pratnju Maura Sošića, izveo je pjesmu „Krasna si“, obradu Branka Okmace, te „Priđi k stolu Gospodnjemu“.

Zbor Župe sv. Jeronima iz Vižinade, pod vodstvom Marie Baldini, predstavio se s Beethovenovom pjesmom „Na nebu moje duše“ i Pietra Panzettija „Ti salutiamo, o Vergine“.

Zbor Župe sv. Kuzma i Damjana iz Fažane, uz zborovođu Mondinu Gavočanov te orguljaša Tonija Brenka, izveo je pjesme „Zdravo zvijezdo mora“ i „Mesija će doći“.

Zbor Župe sv. Martina iz Vrsara, pod vodstvom s. Josipe Draguljić, otpjevao je skladbe „Pohvale Gospi“ te od fra Stipice Grgata „Čuj prošnje“.

Zbor Župe sv. Bernarda iz Funtane, po dirigentskom palicom Zlatka Crnkovića, otpjevao je pjesmu koju je napisao fra Serafin Mičić „Kriste, hvala Ti!“ i od Johannesa Schweitzera „Sancta Maria“.

Zbor Župe sv. Juliana iz Bala svoje je glazbeno umijeće pokazao skladbom Ivana pl. Zajca „Offertorium pastorale“ i od Cesara Francka „Panis angelicus“. Zborovoda i orguljaš je Zeljko Drandić.

Zbor Župe sv. Roka iz Nove Vasi, kojeg vodi dirigent Mihael Žipovski, uz pratnju Karle Šain na orguljama, otpjevao je skladbe „Majko ljubežljiva“ i „Dođimo, molimo se“.

Zbor Župe sv. Kuzme i Damjana iz Kaštelira izveo je pjesmu mons. Marijana Bartolića „Zaštitniku“ te pjesmu „Uđite s hvalama“ koju je napisao fra Ivan Široki. Zborovođa je Josip Ružić, a na orguljama ih je pratio Dragan Purišić.

Najbrojniji na tom susretu, Zbor Župe sv. Eufemije iz Rovinja, predstavio se s pjesmom koju je davno, na tekst vlč. Blaža Bošnjakovića, skladao sadašnji rovinjski župnik mons. Vilim Grbac, „Oči u oči“, te obradu crnačke pjesme „Bože moj, što je jutro“, koju potpisuje voditeljica zbora Irena Turković. Na orguljama ih je pratila Aleksandra Golojka.

Zbor Župe sv. Martina iz Tara, pod vodstvom zborovođe Maurizia Parenzana, izveo je pjesme „Idi, kaži cijelom svijetu“ i „Scusa, Signore“.

Zbor iz Župe Sveti Vital , pod vodstvom Antonelle Simonović, predstavio se s duhovnim šansonama „Gospode, trebam te“ i „Čekam te“.

Posljednji su nastupili domaćini, Zbor Župe sv. Blaža iz Vodnjana, oni su pod vodstvom Melite Balaković izveli marijansku pjesmu „Majko svih nas“ te božićnu „Raduj se, o Betleheme“.

Na kraju je preč. Zohil okupljenim pjevačima zahvalio što svoje glazbene sposobnosti stavljaju u službu liturgije, a susret je završen zajedničkom izvedbom pjesme sv. Ceciliji.

U ponedjeljak 11. studenoga na dan sv. Martina,zaštitnika naše Župe svečanu sv. Misu je predslavio porečki i pulski umirovljeni biskup Ivan Milovan.
Suslavitelji su bili porečki dekan i župnik preč. Lino Zohil te župnik Župe sv. Bernarda prezbitera vlč. Ivica Butković.

Obilježavanje svetkovine u župi započelo je i prije mise. Župnu crkvu sv. Martina pohodili su polaznici Dječjeg vrtića „Tići“, odgojna skupina „Vrapčići“ i predškolska skupina „Srakice“ zajedno s odgajateljicama. U crkvi ih je dočekao župnik koji im je govorio o životu i važnosti sv. Martina, naglasivši njegovo sebedarje koje je vidljivo i na freski iznad glavnog oltara (darivanje pola svog vojničkog plašta siromahu). Odgojna skupina „Srakice“ otpjevala je istarsku narodnu pjesmu „Ča je more…“, a potom je uslijedilo prigodno druženje u župnoj dvorani gdje su djeca počašćena voćnim delicijama.

Na misi su sudjelovali učenici nižih razreda mjesne osnovne škole te predstavnici ostalih razreda koji su čitali molitvu vjernika. Osim učenika, vjeroučitelja i pojedinih profesora misi je nazočila i ravnateljica osnovne škole Debora Cukola Zeneral. Na početku mise okupljenima je riječ dobrodošlice uputio župnik Zohil.

Biskup Milovan u uvodu je rekao „ako bi čovjek pokušao odgovoriti koji je najpoznatiji plašt u povijesti kršćanskih svetaca, pa i u povijesti svijeta, zacijelo ne bi pogriješio kad bi rekao da je to plašt sv. Martina. Točnije, prema poznatoj predaji, slavna je postala upravo ona polovica plašta koju je svetac darovao“.

Nastavljajući misao o svečevu plaštu, posvijestio je da svatko tko se utječe svetom Martinu „zna da nitko ne može svojatati svetost druga čovjeka, nitko nema pravo ograničavati ju i prostorno i vremenski jer ona blista svakom vremenu i svakom naraštaju. Stoga i mi danas, okupljeni ovdje u Vrsaru i zagledani u moćni zagovor sv. Martina, smijemo upitati što on nama upravo preko svojega plašta danas poručuje i kako se tkanje našega života može poistovjetiti s tkanjem svetosti sv. Martina“ te dodao kako „danas sa sigurnošću možemo reći da je sv. Martin bio vezan za nešto što katolički sveci nazivaju plodnim gubitkom“.

„Izgubio je pola plašta i za uzvrat ne samo da je ogrijao siromaha, nego je i zaslužio u snu gledati Isusovo lice. S tim Martinovskim gubitkom mi smo zapravo postali dobitnici“ rekao je biskup te pozvao prisutne na promišljanje nad trima porukama koje proizlaze iz čina darivanja plašta.

Kao prvu poruku biskup je istaknuo „dobar čovjek zapravo dopušta Bogu da preko njega čini dobro“, jer „kad bi svaki čovjek znao da mu svako dobro dolazi isključivo od Boga, onda bi daleko odgovornije mogao postupati prema svojim dobrima i shvatiti da bez Boga ne bi imao ništa“. Biskup Milovan je podsjetio kako je Martin, ostavljajući pola plašta sebi, pokazao siromašnom čovjeku da obojica nose jednako dostojanstvo koje ne dolazi od čovjeka nego od Boga, jer s Bogom smo svi na dobitku.

Druga poruka koja se tiče fenomena polovice plašta odnosi se na simboliku uniforme. Naime, vjeruje se da je plašt bio dio njegove vojničke uniforme, a svaka uniforma na neki način predstavlja vlast. „Time što je sv. Martin kao vojnik dao pola svojega plašta učinio je dvostruko dobro: ne samo da se nije odrekao svoga identiteta, nego je, kao službena osoba onog vremena, pokazao da svaka vlast ima poslanje brinuti se za siromašne. Previše se često dobiva dojam da strukture vlasti, ne samo političke, kada pomažu drugima, to čine tako da za sebe čuvaju bolje dijelove, a siromašnima daju lošije. Sv. Martin, darovavši pola plašta, pokazuje lice vlasti koja ne samo da živi od svojega naroda, nego i živi sa svojim narodom. Stoga, darovana polovica plašta sv. Martina nije samo vjersko pitanje, pitanje vjere, nego i duboko društveno pitanje, ono što se danas kaže pitanje transparentnosti“, izjavio je propovjednik.

U tom je kontekstu biskup podsjetio kako u činu darivanja dijela plašta nema ni traga korupciji, nepotizmu, podilaženju, populizmu, oholosti, nesnošljivosti i diskriminaciji. „To je naime bio duboko humani čin. Zato nas sv. Martin i danas uči da svako društveno darivanje mora biti okrenuto prema čovjeku, mora biti humano“, zaključio je. Naposlijetku treća martinovska pouka iz darivanja plašta je da svaki čovjek treba cijeniti i tuđi i svoj život. „Čin darivanja polovice plašta snažno nam govori u prilog autentičnosti samoga događaja, jer mogao je svetac dati i cijeli plašt. Zacijelo bi čovjeku kojem je pomogao bilo mnogo toplije, no Martin bi se možda razbolio od hladnoće. Jedan je plašt tako čuvao dva života“, rekao je.

Nadalje, biskup je naglasio kako bi svetac mogao biti blizak onima koji danas izgaraju na poslu i drugdje u društvu da se u stanju posve zanemariti sebe i svoje probitke. „Znati sebe očuvati ne znači biti sebičan, nego je riječ o temeljnom pravilu da se čuva i vlastiti život kao Božji dar“, izjavio je propovjednik. „Sv. Martin bio je razborit kada je dao pola plašta, jer je time i nama danas pokazao da nam je potrebna i ta druga polovica života koju moramo očuvati. Zato je Sv. Martin zasigurno blizak i radnim ljudima i obiteljima i našem društvu koje vapi za poštovanjem i dostojanstva svakog čovjeka i radnika, jer to nam je dostojanstvo od Boga dano“, rekao je biskup.

Na kraju homilije, biskup se kratko osvrnuo na misno evanđelje, koje govori o Posljednjem sudu gdje nam se Isus pokazuje kao Gospodar, kao Pastir i kao Sudac. „Na kraju života i na sudnji dan svi će se ljudi naći na jedinstvenom ispitu života. No ni za jedan ispit mi ljudi nemamo već odavna pripravljena pitanja kao za ovaj jedan ispit pred Gospodinom. Rečeno nam je jasno, naime, da bismo se pripravili za taj jedinstveni ispit života, a rečenica je to današnjeg Evanđelja: ‘Zaista kaže vam, što god učiniste jednom od moje najmanje braće, mene učiniste’ (Mt, 25,45)“. Razmišljanje o evanđelju biskup je zaključio riječima kako „Krist želi da ga prepoznamo u Svetoj Euharistiji, ali On želi da ga prepoznamo i u svojim bližnjima, u svim ljudima. Mjerilo naše ljubavi prema ljudima oko nas, mjerilo je naše ljubavi prema Bogu“ te da je „najlakši put življenja kršćanske vjere i najlakši put našega spasenja, put dobrohotne i dobrotvorne ljubavi prema čovjeku“.

Na kraju mise oglasila su se zvona sa zvonika te su svetkovini u čast odzvonila (carilon) pjesme „Čuj nas Majko“ i lurdski „Ave Maria“. Bio je to prvi put nakon više desetljeća da su zvona s vrsarkog tornja zvonila na župnu svetkovinu. Zvonilo je ukupno pet zvona, od čega su dva stara i tri restaurirana koja postavljena su i blagoslovljena u srpnju ove godine.

Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor uz orguljsku pratnju s. Josipe Draguljić.

Župa Vrsar se za župnu svetkovinu pripravila duhovnom pripravom koja je započela u petak, 8. studenog. Prva dva dana pripravu je predvodio je župnik, a trećega dana priprave svečanu nedjeljnu euharistiju predvodio je rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta vlč. Željko Tanjić. /Txt.: G. Krizman, foto: K. Pilat i G. Abrami/

Misu je predvodio mjesni župnik Vrsara i Gradine, porečki dekan preč. Lino Zohil. Svečanost je započela procesijom oko samostana s relikvijom utemeljitelja tog samostana sv. Romulada.

U prigodnoj homiliji župnik je istaknuo važnost sv. Mihovila. „Primjer je svakom kršćaninu u ustrajnosti borbe protiv zla. Prvotni izvor zla je ljudsko srce iz kojeg izviru zavist, oholost, srdžba i mržnja koje nadvladaju ljudsko biće i tjeraju čovjeka na grešni čin. Poput sv. Mihovila čovjek mora priznati Boga jedinim gospodarom i njemu služiti, kako bi izbacio svako zlo iz svoga srca“, rekao je preč. Zohil.

„Tako ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci“, nastavio je propovjednik. „Crkva od najstarijih vremena prema sv. Mihaelu gaji osobito štovanje i pobožnost. U borbi protiv sila zla promatra ga kao svoga moćnog zaštitnika, koji je trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako štuje Istočna i Zapadna Crkva. Razna zvanja štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika; u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga od davnine slavi kao svoga zaštitnika“, kazao je propovjednik.

„Kao vjernici kršćani pozvani smo biti anđeli svim ljudima, braneći ih od zla i pomažući u dobru. Ta služba nije laka, ali ako se obavlja kršćanski, donosi mnogo radosti i zadovoljstva. Jer dobro je činiti dobro i najveća je radost što sudjelujemo u Božjem djelu, vladavini dobra u svijetu“, poručio je.

U hrvatskom narodu rašireno je štovanje sv. Mihovila. Propovjednik je napomenuo da bogoslužje ističe trostruko značenje sv. Mihaela u službi Crkve: on je borac, molitelj i pratilac. „Kao borac neka nam pomaže u borbi protiv zla u sebi i oko sebe! Kao molitelj neka nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu. A kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima!“, kazao je preč. Zohil.

Potom je pozvao okupljene da kao kršćani ostanu vjerni sv. Mihaelu te nose svoj štit.

„Zaštitimo svoju glavu kacigom poniznosti; ne umišljajmo da to možemo sami, uvijek stavimo Boga u središte svojeg života, svojih misli; branimo svoje srce oklopom molitve; čuvajmo srce prinoseći ga Bogu, neka On bude naša prva i jedina ljubav, ne zaboravljajući svoju braću u kojima nalazimo lice Božje, njegovu prisutnost; uzmimo u ruke mač Božje riječi. Neka naše ruke djeluju u skladu s Njegovim učenjem, kao što kaže psalam: ‘Ja dižem ruke prema tvojim zapovijedima koje toliko volim.’ (Ps 119,48); neka nas noge nose kamo nas riječ Božja usmjerava jer: ‘Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi'(Ps 119,105)“, zaključio je.

Nakon mise povjesničar Marino Martinčević održao je izlaganje o Samostanu sv. Mihovila nad Limom posebno istaknuvši povijesni i umjetnički značaj zidnih oslika, fresaka, koje, po definiciji povijesti umjetnosti, pripadaju Otonskoj školi. Progovorio je i o povijesti vlasništva nad tim samostanom kojeg je osnovao sv. Romuald.

Na kraju je izmoljena molitva bl. Miroslavu Bulešiću, otpusni blagoslov župnik je udijelio s relikvijarom sv. Romualda, a vjernici su mogli pristupiti osobnom štovanju. Druženje je u nastavljeno u povijesnom klaustru samostana uz prigodno osvježenje i okrijepu.
Tekst i foto: Gordana Krizman

„Moja osveta je oprost.“ geslo je Susreta hrvatskih i slovenskih katoličkih vjernika koji će se održati u subotu, 28. rujna 2024., u Svetvinčentu, rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića, uz 11. obljetnicu njegove beatifikacije.

U nedjelju, 7. srpnja, porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja je na kraju mise pro populo u Vrsaru blagoslovio i svečano pokrenuo novopostavljena zvona. Uz biskupa je koncelebrirao mjesni župnik, porečki dekan preč. Lino Zohil. Župni zbor je za ulaznu pjesmu praizveo skladbu „Čuj prošnje naroda svoga“, pisanu namjenski za tu prigodu, autorica teksta je s. Vesna Abramović iz Zagreba, iz zajednice sestara Klanjateljica Krvi Kristove od kojih su dvije sestre na službi u Vrsaru, s. Nada Grgić i s. Josipa Draguljić; skladbu je uglazbio i aranžirao fra Stipica Grgat. Zboru je dirigirala s. Damjana Knežević.

U tom se prioblanom istarskom gradiću ljeti, zbog velikog broja stranih gostiju, uobičajeno drugo misno čitanje i molitva vjernika čitaju i na stranim jezicima, obično na talijanskom i njemačkom te povremeno engleskom i češkom, tako je bilo i ove nedjelje, a jedan od čitača, na talijanskom, bio je Enzo Danieletto iz Padove, vlasnik tvrtke Elettrocampane Giacometti s.a.s di Enzo Danieletto & C. koja je realizirala projekt vrsarskih zvona.

Biskup Štironja je svoju propovijed temeljio na svetopisamskim tekstovima četrnaeste nedjelje kroz godinu. Govoreći o prvom čitanju iz Knjige proroka Ezekijela naglasio je da je boravak proroka s prognanim narodom u Babilonskom sužanjstvu znak Božje brige. Bog nikada ne ostavlja svoj narod naglasio je biskup Štironja te dodao da je prorokov glas svojevrsna „navigacija koja vodi čovjeka do pravoga cilja, ne samo prema onim zemaljskim ciljevima nego i prema onom vječnom cilju kamo nam je svima jednoga dana stići.

Govoreći o drugom lilturgijskom čitanju (2 Kor 12,7-10), biskup je kazao: „Možda nas zbunjuje Pavlova izjava kada kaže da uživa ‘u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima tjeskobama poradi Krista’ i kada tvrdi: ‘Kad sam slab, onda sam jak’. No Pavao izriče veliku istinu da kušnje u obliku raznih životnih poteškoća i bolesti, čovjeka čine jačim. Pavao prizna da u njegovu tijelu postoji trn koji mu pomaže da se ne uzoholi. Da bismo lakše razumjeli ovu stvarnost i činjenicu prisjetimo se križa Gospodinova i njegova umiranja na križu. Onoga trenutka kada su ponestale sve ljudske snage i kada čovjek potroši i posljednji atom snage tada nastupa Božja čudesna milost i snaga da se istinski prepusti u ruke Božje i svoje snage upravi prema uskrsnuću. To potvrđuju i povorke mučenika. Kada se iscrpe sve ljudske i zemaljske snage započinju čudesne nebeske snage. Kada zalazi zemaljski život, započinje onaj nebeski i vječni“.

U svom osvrtu na evanđeoski tekst (Mk 6,1-6), koji govori o tomu kako Nazarećani nisu prihvatili Isusa, biskup Štironja je kazao da je kršćanin po krštenju postao „hram Duha Svetoga“, te naglasio da to znači da su naša srca postala zavičaj Kristov te naglasio da Isus želi boraviti u zavičaju naših života, želi se tu nastaniti, tu ostati i darovati nam vječnu radost. „Stoga je vrlo važno pitanje, kako ga dočekujemo. Hoćemo li mu širom otvoriti vrata svoga srca i duše? Hoćemo li mu izreći dobrodošlicu u njegov zavičaj, ili ćemo se čuditi zašto je došao, što želi od naših života, upitao se biskup Štironja te zaključio: „Danas je dakle prigoda da učinimo suprotno onomu što su učinili Nazarećani, da mu izreknemo dobrodošlicu i zahvalimo mu što želi ući pod krov naše svakodnevnice, što nas želi osnažiti kako bismo pobijedili sve osobne i zajedničke oluje u obitelji, narodu i Crkvi. Pozvani smo ne prezreti Božji glas i ne odbaciti poziv koji Bog upućuje preko svoje Crkve, preko onih koje je Isus pozvao da budu njegov glas“.

Osvrćući se na nova zvona župne crkve u Vrsaru, biskup se prisjetio riječi proroka Izaije: „Glas viče u pustinji, pripravite put Gospodinu“. Poput proroka crkveno zvono poziva na obraćenje, na molitvu i na zajedništvo po molitvi kazao je biskup Štironja te dodao: „Zvono je poziv na molitvu koja razgoni tamu grijeha, umjesto nemira donosi mir, umjesto raznih oluja donosi utihu, umjesto mržnje donosi ljubav“.

Na kraju svoje propovijedi biskup Štironja je pozvao: „Neka se naši glasovi svakodnevno sjedinjuju s glasovima zvona ove crkve i neka nas sve pozivaju da dademo hvalu Trojedinomu Bogu, da ga slavimo svim srcem i dušom, da se kao putujuća Crkva sjedinimo s onom nebeskom proslavljenom Crkvom, te zajedno sa svojim nebeskim ugodnicima i svetim zaštitnicima, kojima su zvona posvećena, već ovdje na zemlji uživamo darove nebeske radosti do punine svetosti na koju smo pozvani. Neka zvona zvone u našim ušima, neka njihova poruka odzvoni u našim srcima i neka se pretoči u svakodnevni život“.

Nakon popričesne molitve župnik Zohil je izrekao prigodne zahvale te je iznio osnovne tehničke značajke vrsarskih zvona. Između ostalog je objasnio da je teološki tekst, koji je ispisan na nekima djelomično a na zvonu sv. Foške u potpunosti, preuzet iz knjige „O Gospodinovoj molitvi“ sv. Tome Akvinskog. Tekst glasi: „Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno. Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo. Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim. Na sprovodima klecam, gromove lomim, blagdane glasim. Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene. Moj je glas strah i trepet svih zloduha. Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!“. Tekst je pročitan na hrvatskom, talijanskom, njemačkom i engleskom jeziku.

Na kraju svi su okupljeni izašli ispred crkve gdje je zbor otpjevao još jednu autorsku pjesmu „Zvona zvone“, autorice s. Ane Marije Biško, uglazbio ju je Slavko Topić. Biskup je potom blagoslovio i svečano pokrenuo zvona. Prva melodija koju su zvona izvela, točnije nastupilo je novo zvono posvećeno sv. Foški, bila je marijanska pjesma „Čuj nas Majko“.

O zvoniku i zvonima

Zvonik je Vrsaru srušen tijekom II. svjetskog rata, novi je izgrađen 1991 godine, a sada su napokon dva stara i tri nova zvona stavljena u pogon.

Tri nova zvona posvećena su sv. Jurju, sv. Andriji i sv. Foški, jedno povijesno zvono iz 1921. posvećeni je sv. Martinu, a najstarije zvono iz 1798 donosi reljef sv. Martina i sv. Foške zajedno, zaštitnika i suzaštitnice Vrsara.

Zvono sv. Jurja, ugođeno na kajdu LA, promjera 850 mm, teško 350 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u sredini zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: “SVETI JURJU, ZAŠTITI NAS!” Donosi reljef sv. Jurja kako ubija zmaja. Na prednjoj strani plašta nalazi se natpis: Zvono sv. Jurja, ugođeno na kajdu LA, promjera 850 mm, teško 350 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u sredini zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: “Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno. Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo. Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim.”

Zvono sv. Andrije, ugođeno na kajdu SI, promjera 750 mm, teško 260 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u istočnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: “Sveti Andrija, čuvaj nas!” Donosi reljef svetoga Andrije s Andrijinim križem ispod kojeg je sliven tekst “Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene. Moj je glas strah i trepet svih zloduha. Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!”

Zvono sv. Martina, ugođeno 2024. na kajdu gornje DO, promjera 640 mm, teško 200 kg, sliveno godine 1921. Smješteno u sjevernom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona reljef je sv. Martina na konju; mačem reže svoj plašt na pola da ga podijeli sa siromahom koji kleči lijevo pred njim. Desno od toga na plaštu zvona izliven je tekst na latinskom koji u prijevodu znači: “Sveti Martine, moli za nas! Bio me slomio bijes neprijatelja, ali sam iz neprijateljske bronce ponovo oživio da jasnim glasom pjevam Bogu.” Na zvonu je sliven reljef biskupa s mitrom i plaštem, okružen s dva poslužitelja, blagoslivlja vjernika koji prignut prinosi na rukama pladanja na blagoslov. Naveden je i natpis o pomoći za crkve oštećene ratom koji datiran 1921. godine.

Zvono sv. Foške, ugođeno na kajdu RE, promjera 630 mm, teško 150 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u zapadnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: „Sveta Foška, suzaštitnice Vrsara, moli za nas!”. Ispod reljefa svetice nalazi se natpis “Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno. Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo. Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim. Na sprovodima klecam, gromove lomim, blagdane glasim. Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene. Moj je glas strah i trepet svih zloduha. Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!”

Zvono sv. Martina i sv. Foške, ugođeno 2024. na kajdu MI, promjera 550 mm, teško 120 kg, sliveno godine 1798. Smješteno u južnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na plaštu su reljef sv. Martina, biskupa, s mitrom i pastirskim štapom u lijevoj ruci i reljef sv. Foške s palminom granom u lijevoj ruci. Na vijencu zvona izliven je natpis na latinskom koji u prijevodu znači: “Franjo sudci Vrsarske općine. Godine Gospodinove 1798.”

Tri nova zvona donose natpis “Godine 2024., u vrijeme porečkog i pulskog biskupa Ivana Štironje i vrsarskog župnika Line Zohila”.

Nova vrsarska zvona izlivena su od kositrene bronce. To je slitina, u ovom slučaju od 78 % bakra i 22 % kositra. Otporna je na hrđu, tvrđa je od bakra i ima malen koeficijent trenja, dobro provodi električnu struju, te ima zvonak zvučni zid na udarac. Radi dobivanja zvona kositrena bronca se zagrije na 1200°C kada je pogodna za lijevanje u glinene kalupe. Boje tonova zvona ovise o postotku kositra u zvonima i obliku. Teže zvono ima općenito topliji i ugodniji zvuk, a težinom lakše zvono ponekad je resko i neugodno za uho. Notu (kajdu) određuje glasnoća zvučne posude: što je zvono veće, to je nota niža ; što je zvono manje, to je nota viša.

Tri nova vrsarska zvona slivena su u svibnju 2024. u ljevaonici De Poli, koja djeluje od 1453., a nalazi se u mjestu Revine (Treviso), sjeverno od Venecije. Radi skladnoga zvonjenja (ugađanja tonaliteta svih zvona zajedno) i dva stara vrsarska zvona u svibnju 2024. iznutra su izbrušena. Zvona je elektrificirala tvrtka Elettrocampane Giacometti s.a.s di Enzo Danieletto & C. iz Legnara jugoistočno od Padove. Podatke o zvonima iznio je u izlaganju mr. Petar Marija Radelj u prigodi svečanog podizanja posljednjeg zvona na zvonik.

Txt: G. Krizman

Foto: G. Krizman, Župa sv. Martina, Vrsar