Župa Vrsar i Župa Gradina

U srijedu, 18. lipnja 2025., u Samostanu sv. Mihovila na Limom, u Kloštru, u Župi Gradina, nedaleko Limskog kanala, svečanim misnim slavljem i procesijom oko samostana na uočnicu je proslavljen blagdan sv. Romualda. Bio je utemeljitelj crkvenog reda kamaldoljana, brojnih redovničkih zajednica i samostana, između ostalih i tog Samostana sv. Mihovila u Porečkom dekanatu.
Misno slavlje predvodio je mons. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata, koji je ujedno i vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića, dekan Vodnjanskog dekanata, župnik Fažane. Koncelebrirao je porečki dekan, župnik Vrsara i Gradine preč. mr. Lino Zohil.

Svečanost je započela tradicionalnom procesijom sa svečevim relikvijama oko zidina samostana.
Mons. Jakovljević je na početku prigodne homilije, govoreći o sv. Romualdu, istaknuo kako se on želio posvema posvetiti Bogu, ali je Bog od njega tražio više: osobno posvećenje kako bi mogao obnoviti svoju zajednicu te kako bi ona dobila jednu novu duhovnu snagu. “On se povlači u razmatranje kako bi nadahnut Bogom mogao djelovati”, naglasio je propovjednik. Potom je, uz zapise iz novozavjetnih poslanica o sijanju i žetvi podsjetio da “ako sijemo ljubav, a ljubav je Bog, sigurno ćemo ubrati dobar plod. Ali, ako sijemo nezadovoljstvo, razdor, ako sijemo svakodnevno nešto čime pokušavamo drugoga obezvrijediti i učiniti manjim, onda nemamo što ubrati. To je opasnost i za nas kršćane, da nemamo ponekada što ubrati, jer premalo smo sijali sjeme Božje, Krista, Riječ Božju. Ako sijemo tu Božju ljubav kao što su to svojim djelovanjem činili Sveti Romuald, blaženi Miroslav Bulešić, majka Terezija i Sv. Ivan Pavao II. onda će ta ljubav donijeti ploda. Možda neće moći oni ubrati, ali će ubrati Onaj koji im je dao da to siju, a to je Bog. Zato molimo i za sebe da možemo svakodnevno sijati dobro sjeme”, naglasio je propovjednik.
Uz prigodnu anegdotu mons. Jakovljević je nadalje napomenuo kako zbog neprestanog traženja mana u ljudima nismo sposobni valorizirati ono nešto dobro što svaki čovjek ima u sebi. “Molimo da mi budemo ti koji ćemo znati jedni drugima darovati dio sebe, ali još više da budemo ti koji će znati jedni kod drugih prepoznati ono što je dobro. Ako u datom trenutku nema ništa dobro u našem životu ima barem to da smo opomena drugima kojim putem ne treba ići.” “Ali Bog kod nas uvijek nešto vidi što je dobro i Bog upravo na to naše dobro računa. Tako je Bog računao i na Sv. Romualda, upravo na ono njegovo što je prepoznao kod njega i darovao mu je svoju ljubav da to može ostvariti.” Spomenuvši samostane i crkve koje su nastale na inicijativu sv. Romulada, propovjednik je nadalje podsjetio okupljene “koliko mi molimo ‘Gospodine, daj mi te svoje ljubavi, da mogu ljubiti, da mogu sijati sjeme, da mogu graditi samostane koji se zovu kuća da mogu graditi crkve koje se zovu ljudsko srce u kojem će prebivati i Bog i ja i moji bližnji? Neka ovogodišnja proslava sv. Romualda bude poticaj da znamo otkrivati ljepotu srca, ljepotu duše jednih drugih.”
“Povukli smo se danas malo ovdje na molitvu, u osamu kako bi se obnovili, kako bi dobili snagu da možemo ići naprijed i kako bi, kad se vratimo svojim obiteljima, donijeli upravo tu Božju ljubav. Neka nas Sveti Romuald zagovara, da po njegovu zagovoru obnovimo sve ono što je srušeno u našem životu, da obnovimo sve one mostove koje smo porušili da ne možemo doći do srca jedni drugih. Mi to možemo – s Božjom pomoću” zaključio je mons. Jakovljević.

O sv. Romualdu
Sveti Romuald rođen je u Ravenni, u Italiji, u X. stoljeću. S dvadeset godina položio je zavjete prema pravilu sv. Benedikta u Samostanu sv. Apolinara in Classe. Posvetio je svoj život reformi Monaškog reda i obnovi discipline klera, posvetivši se napose uspostavljanju pustinjačkog života u Italiji i u Zapadnoj Europi. Bio je redovnik duboke kontemplacije i istinski čovjek Crkve: živio je pustinjačkim životom i aktivno se bavio problemima Crkve svojega vremena, otvorivši nekolicini svojih neposrednih učenika put misionarskog djelovanja u zapadnoj Rusiji i Poljskoj. Završio je svoje zemaljski hod u Valdicastru, nedaleko Ancone, u Italiji, 19. lipnja 1027. godine, kada se ujedno slavi njegov spomendan.
Najznačajniji od mnogih samostana koje je utemeljio je Camaldoli, pustinjački samostan, od kojeg dolazi ime Reda kamaldoljana po Pravilima sv. Benedikta. Krajem prve polovice X. stoljeća utemeljio je Samostan sv. Mihovila nad Limom u Kloštru.
Zemni ostaci Sv. Romualda nalaze se u apeninskom mjestu Fabriano čiji je taj Božji Ugodnik ujedno i zaštitnik.
Relikvije je prvi put u samostansku crkvu Samostana sv. Mihovila nad Limom u Kloštru, o svečevu blagdanu 2019. godine svečano unio tadašnji ordinarij, sada zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, mons. dr. Dražen Kutleša.
Župnik Zohil je u završnom obraćanju između ostalog napomenuo da se relikvije sv. Romualda ondje izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o blagdanu sv. Romualda i o blagdanu naslovnika crkve i samostana, sv. Mihovila arkanđela, 29. rujna.
Tom je prigodom župniku Zohilu ujedno čestitana 36. obljetnica ređenja, red prezbiterata primio je 18. lipnja 1989. u crkvi sv. Eufemije u Rovinju, po rukama blagopokojnog biskupa Antuna Bogetića.

Kardinal Robert Francis Prevost, koji je izborom za papu 8. svibnja 2025. uzeo ime Lav XIV., 69-godišnji je redovnik augustinac iz Sjedinjenih Američkih Država, bivši pročelnik Dikasterija za biskupe i biskup u miru biskupije Chiclayo u Peruu.

Robert Francis Prevost rođen je 14. rujna 1955. u Chicagu. U novicijat redovnika augustinaca u provinciji Naše Gospe od dobrog savjeta u Saint Louisu stupio je 1977. a 29. kolovoza 1981. položio je svečane zavjete. Studirao je na Katoličkom teološkom učilištu u Chicagu, gdje je diplomirao teologiju.

Kao 27-godišnjaka redovnički poglavari poslali su ga u Rim gdje je studirao kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu svetog Tome Akvinskog (Angelicum). Za svećenika je zaređen 19. lipnja 1982. godine. Licencijat je primio 1984., nakon čega je poslan u misije u Chulucanas, u Piuri u Peruu, gdje je ostao od 1985. do 1986. godine.

Doktorirao je 1987. s tezom: „Uloga mjesnog priora u redu Svetog Augustina“. Iste je godine izabran za ravnatelja za pozive i ravnatelja misija provincije augustinaca Majke dobrog savjeta u Olympia Fieldsu u Illinoisu. Godine 1988. poslan je u misije u Trujillo kao ravnatelj združenog formacijskog projekta kandidata za redovnike augustince u vikarijatima Chulucanas, Iquitos i Apurímac. Ondje je služio kao prior od 1988. do 1992., ravnatelj formacije od 1988. do 1998. i nastavnik od 1992. do 1998. U nadbiskupiji Trujillo bio je sudski vikar od 1989. do 1998., kao i profesor kanonskog, patrističkog i moralnog prava u bogosloviji San Carlos e San Marcelo

Za priora provincije Majke dobrog savjeta u Chicagu izabran je 1999. Nakon dvije i pol godine, provincijski kapitul izabrao ga je za generalnog priora, a na istu službu ponovno je izabran 2007. godine. Od listopada 2013. služio je kao nastavnik i provincijalni vikar do 3. studenoga 2014., kad ga je papa Franjo imenovao apostolskim upraviteljem dijeceze Chiclayo u Peruu, istodobno ga imenovavši biskupom s naslovnom dijecezom Sufar. Kanonsko upravljanje dijecezom preuzeo je 7. studenoga u nazočnosti apostolskog nuncija Jamesa Patricka Greena. Biskupom je zaređen 12. prosinca. na blagdan Naše Gospe Guadalupske, u katedrali svoje dijeceze.

Služio je kao biskup Chiclaya od 26. studenoga 2015. U ožujku 2018. postao je drugi dopredsjednik Biskupske konferencije Perua. Papa Franjo imenovao ga je članom Kongregacije za kler 2019. godine, a 2020. članom Kongregacije za biskupe. Dne 15. travnja 2020. papa ga je imenovao apostolskim upraviteljem dijeceze Callao.

Dne 30. siječnja 2023. papa Franjo imenovao je kardinala Prevosta prefektom Dikasterija za biskupe i predsjednikom Papinske komisije za Latinsku Ameriku. Kardinalom je imenovan 30. rujna 2023. godine.

Za poglavara Katoličke Crkve izabran u četvrtom krugu glasovanja u četvrtak 8. svibnja 2025. i uzeo je ime Lav XIV.
/IKA/

Treće korizmene nedjelje, 23. ožujka 2025., održan je u Vrsaru tradicionalni, ove godine petnaesti, križni put „Ka sv. Andriji“.

Više od 200tinjak vjernika, pristiglih iz gotovo svih dekanata Porečke i Pulske biskupije, okupilo se kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, preč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, koji je ujedno i porečki dekan. Na pobožnosti je sudjelovao i vlč. Carol Homieja, župnik Višnjana. Nakon dekanovog uvodnog pozdrava i tehničkih informacija, okupljeni su, predvođeni križem, krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanom puteljku koji vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Ove su godine, za ovaj petnaesti put po redu, postavljeni novi križevi i nove ploče s brojevima postaja. Tekst križnoga puta čitali su vjernici iz raznih dijelova Istre, a župnik i vlč. Homieja su uz postaje čitali prigodne meditacije. Uspevši se vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, hodočasnici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te ondje sa završnom molitvom zaključili pobožnost križnoga puta.

Nakon posljednje strofe pjesme Stala plačuć, u završnoj meditaciji preč. Zohil je podsjetio na riječi sv. Edit Stein, na jedno njezino promišljanje o Uskrsnuću. „On, koji je iz smrti ustao na novi život, On je i mene oživio, probudio iz sna smrti, dajući mi novi život iz dana u dan. U svitanje nedjeljnog jutra žene su žurile na Isusov grob kako bi pomazale njegovo tijelo. Njihove prašnjave noge nošene kapljicama jutarnje rose hitile su svome Ljubljenom Učitelju. Čudo Uskrsa otvaralo im se poput pupoljka koji u sebi skriva neslućenu ljepotu uspavanog cvijeta. Anđeli im najavljuju radosnu vijest, “Isus živi!” Mračan grob obasjala je svjetlost Očeva duha koji je uskrisio Isusa na novi život. U njegovoj smrti bila je i moja smrt. U njegovom Uskrsnuću živi i moje uskrsnuće. Zato vjerujem da je svako umiranje, svaka smrt, početak novog života s Njim koji je prvi iskusio ovu veliku tajnu. Pokazao mi je put, jedino križ vodi do vječnoga života. Ne želim ostati u smrti, iako živim. Grijeh je smrt. Koliko danas ima ljudi koji su duhovno mrtvi jer žive u grijehu koji udaljava od Boga i čini stanje još gorim. Želim se otvoriti plodovima Isusova Uskrsnuća, njegovi neiskazani, neiscrpivi darovi bliske prisutnosti: ljubav, mir, radost, velikodušnost, dobrota, dobrota, čistoća srca, poniznost, služenje itd., sve ovisi o meni hoću li ih prihvatiti jer sve mi je dano.“ Župnik je u nastavku podsjetio na nedjeljno evanđelje toga dana, gdje Isus govori o smokvi koja ne donosi ploda, ali joj daje šansu. „Tako i svakom pojedinom od nas Isus daje šansu“, podsjetio je župnik te je potaknuo sve, „iskoristimo tu šansu koju nam Bog daje jer njegovo je milosrđe i dobrota veće od svih naših nepodopština. Na nama je hoćemo li zatražiti oproštenje, hoćemo li priznati svoju grešnost. Nemojmo propustiti tu priliku, osobito sada u korizmenom vremenu.“
„Gospodine moj, svojim Uskrsnućem, daješ nam nadu u ostvarenje istinske sreće, vječnog zajedništva s Tobom. Nijedna patnja nema zadnju riječ, ako se u pouzdanju prinosimo s tobom Ocu za spasenje svijeta. Uvijek se događaju naša mala uskrsnuća koja su dar tvoje ljubavi s križa. Ne daj da ikada izgubimo čvrsti kršćanski stav. Moj Otkupitelj živi u meni novim životom koji će u konačnici zaživjeti nakon prijelaza iz ovozemaljskog u nebesku ispunjenost Presvetim Trojstvom”, zaključio je župnik Zohil te je na kraju izrekao završne zahvale svima, kako sudionicima pobožnosti tako i onima koji su svojim angažmanom doprinijeli realizaciji ovogodišnjeg Križnog puta Ka sv. Andriji. Zaključio je podsjetivši ukratko na povijest crkve sv. Andrije, te pozivom svima okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine.
Na kraju je župni zbor, pod vodstvom s. Josipe Draguljić, predvodio pjevanje nekoliko tradicionalnih korizmenih pjesama.

Ova lijepa tradicija Križnoga puta započela prije petnaest godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Ta je crkva nastala na mjestu prethodne koja se u povijesnim vrelima po prvi put spominje još davne 1226. godine. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim pobožnosti križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije, svog zaštitnika do crkvice.
txt i foto: Župa Vrsar

HODIMO ZAJEDNO U NADI

Draga braćo i sestre!

Pokorničkim znakom posipanja pepela po glavi, započinjemo, u vjeri i nadi, godišnje korizmeno hodočašće. Crkva, naša majka i učiteljica, poziva nas da pripravimo svoja srca i otvorimo se Božjoj milosti, kako bismo mogli s velikom radošću slaviti vazmenu pobjedu Krista Gospodina nad grijehom i smrću i klicati sa svetim Pavlom: »Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?« (1 Kor 15, 54-55). Isus Krist, raspeti i uskrsli, središte je naše vjere i zalog naše nade u Očevo veliko obećanje, već ispunjeno u njegovom ljubljenom Sinu, a to je život vječni (usp. Iv 10, 28; 17, 3). [1]

U ovoj korizmi, obogaćenoj milošću Jubilejske godine, želim ponuditi neka razmišljanja o tome što znači zajedno ići putom nade i otkriti pozive na obraćenje koje Bog u svom milosrđu upućuje svima nama, kao pojedincima i kao zajednici.

Ponajprije, hoditi. Geslo Jubileja, “Hodočasnici nade” doziva u pamet dugotrajno putovanje izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji, koje je opisano u Knjizi Izlaska. Taj mukotrpan put od ropstva do slobode htio je i vodio Gospodin, koji voli svoj narod i ostaje mu uvijek vjeran. Ne možemo spomenuti taj biblijski izlazak, a ne sjetiti se one naše braće i sestara koji u naše vrijeme bježe od situacija bijede i nasilja u potrazi za boljim životom za sebe i svoje voljene. Tu se javlja prvi poziv na obraćenje, jer svi smo mi hodočasnici u ovom životu, ali svaki od nas se može zapitati: koliko dopuštam da mi takvo stanje stvari postane izazov na koji sam pozvan odgovoriti? Jesam li doista na putu ili me nešto koči, stojim na mjestu, sputan strahom i beznađem ili uljuljkan u svoju zonu komfora? Tražim li putove oslobođenja iz situacijâ grijeha i narušena dostojanstva? Bilo bi nam dobro u korizmi svoju svakodnevicu usporediti sa životom nekog migranta ili hodočasnika, da naučimo suosjećati s njihovim iskustvima i na taj način otkriti što Bog od nas traži kako bismo što bolje napredovali na našem putu prema kući Očevoj. Bio bi to dobar “ispit” za onoga tko je na putu.

Kao drugo, to je zajedničko putovanje. Hodati zajedno, biti sinodalni [2], to je poziv Crkve. Kršćani su pozvani putovati zajedno s drugima, a nikada kao usamljeni putnici. Duh Sveti nas potiče da izađemo iz samih sebe, da idemo ususret Bogu i našoj braći i sestrama i da se nikada ne zatvaramo u same sebe. [3] Hoditi zajedno znači tkati jedinstvo temeljeno na našem zajedničkom dostojanstvu djece Božje (usp. Gal 3, 26-28). To znači ići ruku pod ruku, bez guranja ili gaženja drugih, bez gajenja zavisti ili licemjerja, ne dopuštajući da itko zaostane ili se osjeća isključenim. Idemo u istom pravcu, stremimo istom cilju, slušajući jedni druge s ljubavlju i strpljenjem.

U ovoj korizmi Bog traži od nas da ispitamo znamo li u svom životu, u svojoj obitelji, na svojim radnim mjestima, u svojim župnim ili redovničkim zajednicama, hoditi zajedno s drugima, slušati ih, svladati napast da budemo zaokupljeni isključivo samima sobom i mislimo samo na svoje potrebe. Zapitajmo se pred Gospodinom: jesmo li sposobni zajedno raditi kao biskupi, svećenici, posvećene osobe i laici u službi Božjeg kraljevstva. Pristupamo li onima koji nam prilaze i onima koji su daleko stavom dobrodošlice izraženim konkretnim gestama. Dajemo li ljudima osjećaj da su dio zajednice ili ih držimo na margini [4]. To je drugi poziv: obraćenje na sinodalnost.

Kao treće, hodimo zajedno u nadi, jer nam je dano obećanje. Neka nada koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5), središnja poruka Jubileja [5], bude obzor našeg korizmenog putovanja prema uskrsnoj pobjedi. Kao što nas je papa Benedikt XVI. poučio u enciklici Spe salvi, “ljudsko biće treba bezuvjetnu ljubav. Treba onu sigurnost da može slobodno reći: ‘ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem’ (Rim 8, 38-39) ”. [6] Isus, ufanje naše i ljubav naša, uskrsnuo je! [7] On živi i kraljuje u slavi. Smrt je pretvorena u pobjedu i u tome je vjera i velika nada kršćanâ: Kristovo uskrsnuće!

To je, dakle, treći poziv na obraćenje: poziv na nadu, na pouzdanje u Boga i njegovo veliko obećanje vječnog života. Moramo se zapitati: jesam li uvjeren da mi Gospodin oprašta grijehe? Ili se ponašam kao da se mogu sam spasiti? Težim li spasenju i zazivam li Božju pomoć da ga postignem? Živim li na konkretan način nadu koja mi pomaže razumjeti povijesne događaje i potiče me na predano zalaganje oko pravde, bratstva, brige za naš zajednički dom, pazeći da se nitko ne osjeća isključenim?

Sestre i braćo, zahvaljujući Božjoj ljubavi u Isusu Kristu, Bog nas čuva u nadi koja ne razočarava (Rim 5, 5). Nada je »pouzdano i čvrsto sidro duše«. [8] U njoj Crkvu moli »da se svi ljudi spase « (1 Tim 2, 4) i iščekuje da bude u nebeskoj slavi sjedinjena s Kristom, svojim zaručnikom. Ovako je molila sveta Terezija Avilska: »Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko« (Usklici duše Bogu [Exclamaciones del alma a Dio], 15,3). [9]

Neka nas Djevica Marija, Majka nade, zagovara i prati na našem korizmenom putu.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. veljače 2025., spomen svetih Pavla Mikija i drugova, mučenika.

FRANJO

Poštovani,

kao što znate, naš Papa se bori s teškom upalom pluća zbog koje je hospitaliziran.

Sa željom da mu iskažemo molitvenu blizinu, potičem sve nas da svojim redovitim molitvama za njega i njegovo poslanje u Crkvi, pridružimo molitvu za ozdravljenje. Stoga predlažem prigodni zaziv molitve vjernika u misnim slavljima:

Svemogući, vječni Bože, ti si vječno zdravlje onih koji u tebe vjeruju. Pomozi svom bolesnom sluzi papi našemu Franji za kojega zazivamo pomoć tvoje milosti. Milosrdno mu povrati zdravlje kako bi nas, predvodeći Crkvu u ljubavi, mogao nastaviti utvrđivati u vjeri i sa svima nama mogao nastaviti biti „hodočasnik nade“, molimo te.

Ovaj zaziv možemo dodati prošnjama liturgije časova i svojoj privatnoj i obiteljskoj molitvi, kao i nakanama svete krunice te euharistijskog klanjanja.

S poštovanjem uz blagoslov u Gospodinu,

Mate Uzinić,
riječki nadbiskup metropolita

Papa Franjo je u bazilici sv. Petra službeno najavio Svetu godinu milosrđa koja započinje na svetkovinu Bezgrešnog začeća, 8. prosinca i završava 20. studenoga 2016. na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja.

Neke od bitnih odrednica Godine milosrđa odnose se na oproštenje grijeha. Papa se nada da će “ispovjednici biti pravi znak Očeva milosrđa” i da će moći primati vjernike “poput oca u prispodobi o izgubljenom sinu”, dakle poput onoga koji “trči ususret svome sinu, iako je protratio svoja dobra.” Papa traži da se u biskupijama organiziraju “pučke misije” tako da misionari “budu navjestitelji radosti oprosta”. Prema papi, milosrđe je stožer na kojem počiva život Crkve, životni ideal i kriterij vjerodostojnosti za našu vjeru. On traži da se radosno čine duhovna i tjelesna djela milosrđa kako bismo probudili naše uspavane savjesti pred tragedijom siromaštva. Godina milosrđa povoljan je trenutak da se promijeni život jer kako je Isus rekao sv. Faustini “Čovječanstvo neće naći mira dokle god se ne okrene s povjerenjem mome milosrđu.”

Osim Svetih vrata, tradicionalna su jubilejska obilježja hodočašća i oprost. Iz riznice duhovnih dobara Crkve u Jubileju posebno mjesto ima oprost koji se odnosi na vremenitu kaznu.

Budući da je u Jubileju riječ o nastojanju oko svetosti i čistoće duše, na tome je putu od velike koristi dar oprosta što ga Crkva, snagom koju joj je dao Krist, pruža svima koji ispune tražene uvjete.

Potpuni oprost vremenite kazne za grijehe može se odnositi na vlastite grijehe, ali i na duše pokojnih. Da bi se primio oprost, Crkva upozorava da je potrebno:

— ispovjediti se
— pričestiti se
— izmoliti molitve na nakanu Svetoga Oca prigodom hodočašća u jubilejsku crkvu.
To mogu biti molitve: Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo (ili drugi marijanski zazivi), Slava Ocu.

Oni vjernici koji zbog bolesti ili nekih drugih ozbiljnih razloga ne mogu izaći iz kuće mogu primiti potpuni oprost, ako – sjedinjeni u duhu i u mislima s vjernicima na dotičnim mjestima, naročito onda kada se putem sredstava društvenoga komuniciranja prenose liturgijska slavlja iz neke jubilejske crkve – izmole Oče naš, Vjerovanje ili neku drugu molitvu, prikazujući svoje trpljenje i teškoće na nakane koje su za Crkvu posebno važne u Svetoj godini milosrđa.

Pojasnimo još jednom Crkveni nauk o oprostima:

Svaki teški grijeh ima dvostruku posljedicu: raskida naše zajedništvo s Bogom i lišava nas vječnog života. Oproštenje od vječne kazne ostvaruje se oprostom od krivnje i obnovom zajedništva s Bogom po sakramentu ispovijedi. Pored vječne kazne postoji i ona koju nazivamo vremenitom kaznom od koje se vjernik treba očistiti bilo na zemlji bilo poslije smrti u stanju nazvanom čistilištem.

Oprost je dakle otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već otpuštena po sakramentu ispovijedi.

Naglasimo kako ove dvije kazne nisu Božja osveta, već posljedica same naravi grijeha.

Oprost se dobiva po Crkvi koja se snagom vlasti „vezivanja i odrješivanja“ koju je primila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina otvarajući mu riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć kršćaninu, već ga potaknuti na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

Da bi netko bio u stanju dobiti oprost mora biti kršten, neizopćen i u stanju milosti nakon što je ispunio propisane uvjete za primanje oprosta, te imati iskrenu nakanu steći oprost i izvršiti naložena djela.

Oprost može biti djelomičan ili potpun.

Svaki vjernik može bilo djelomični bilo potpuni oprost dobiti za sebe ili namijeniti za pokojne.

Za primanje POTPUNOG OPROSTA koji se može dobiti jednom u danu nužna/-o je:

1. Sakramentalna ispovijed – može biti i do dva tjedna prije nego se želi primiti oprost.
2. Euharistijska pričest – na dan kada se želi primiti oprost.
3. Molitva na papinu nakanu – Oče naš, Vjerovanje i pobožan zaziv Blaženoj Djevici Mariji, na dan kada se želi primiti oprost.
4. Izvršiti djelo naznačeno za potpuni oprost – u ovom posebnom slučaju putem javnih sredstava sudjelovati u događanjima u Godini milosrđa.
5. Isključiti svaku naklonost grijehu, makar bio i lak.

Oprost je DJELOMIČAN ako nedostaje potpuno odricanje (5.), a ispunjeni su svi ostali uvjeti. Naravno, vrsta stečenog oprosta ostaje tajna poznata samo Bogu.