Župa Vrsar i Župa Gradina

Na Mali Uskrs, u nedjelju, 23. travnja 2017. u Vrsaru je, hodočašćem brodicama na otok sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju, proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Nakon okupljanja u poslijepodnevnim satima, vrsarski ribari su sa svojim brodicama sa starog mola na otok sv. Jurja prevezli oko 250 hodočasnika koji su pristigli iz raznih krajeva Istre, odazvavši se na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila.

Po dolasku na otok uslijedila je procesija oko otoka, po uređenoj šetnici, moleći krunicu i pjevajući prigodne pjesme. Uslijedilo je misno slavlje ispred drevne crkve sv. Jurja, koje je predvodio p. Drago Marić, u zajedništvu s vlč. Ivanom Princom, župnikom Nove vasi Porečke i Tara, te domaćinom, vlč. Linom Zohilom, župnikom Vrsara i Gradine.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji, govoreći o sv. Jurju, naglasio njegovu postojanost u vjeri koju je i u nadasve teškim trenutcima sv. Juraj sačuvao te je za nju žrtvovao i svoj vlastiti život. Njegovu je vjernost Kristu i čvrstoću vjere usporedio s postojanošću proroka Danijela, koji bi bačen u jamu s lavovima, no Jahve ga je čudom sačuvao. Ranokršćanski svetac mučenik sv. Juraj jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika kojega jednako intenzivno časte Istočna i Zapadna Crkva.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: ribarima koji su prevezli hodočasnike na otok, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu po kojoj je prošla procesija, te Turističkoj zajednici i Općini Vrsar koji su se pobrinuli za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku na Stari mol.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja iz 9. stoljeća, na istoimenom otoku, izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 1996. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka. /G.K./

U petak, 21. travnja 2017., sprovodnu misu mons. Antuna Bogetića, porečkog i pulskog biskupa u miru, u nazočnosti više nadbiskupa i biskupa te preko 120 svećenika, u pulskoj je prvostolnici predvodio riječki nadbiskup i metropolita mons. Ivan Devčić, a prigodnu homiliju izrekao je porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša. Osim spomenutih nazočili su: apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup mons. Alessandro D’Errico, apostolski nuncij, naslovni nadbiskup ninski mons. Martin Vidović, nadbiskup i metropolita splitsko-makarski mons. Marin Barišić, umirovljeni nadbiskup đakovačko-osječki mons. Marin Srakić, umirovljeni ljubljanski nadbiskup i metropolita mons. Alojz Uran, biskup bjelovarsko-križevački mons. Vjekoslav Huzjak, biskup dubrovački Mate Uzinić, biskup gospićko-senjski mons. Zdenko Križić, biskup šibenski mons. Tomislav Rogić, umirovljeni porečki i pulski biskup mons. Ivan Milovan, umirovljeni gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović, umirovljeni šibenski biskup mons. Ante Ivas, umirovljeni krčki biskup mons. Valter Župan, umirovljeni koparski biskup mons. Metod Pirih i pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško. Uz mnoge pročitane brzojave suosjećanja, izraze sućuti Njegove Svetosti pape Franje prenio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup mons. Alessandro D’Errico. Izraz sućuti uputio je i kardinal Josip Bozanić te premijer Vlade RH Andrej Plenković.

Biskup je u prigodnoj homiliji istaknuo riječi iz Poslanice Rimljanima „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire“, istaknuvši kako se nijedno ljudsko biće ne može odjeliti ni od neba ni od zemlje, ni od drugih ljudi ni od Boga. Čovjek se također ne može odvojiti ni od svoje prošlosti, jer svaki je čovjek, Božjom voljom i mudrošću, genetski zbir pradjedovskih klica koje ga spletoše u neponovljivu pojavu. Tako je i mons. Bogetić baštinio duhovnu česticu svetoga predanja u svome kršćanskome korijenu i kodu, možda najviše od sv. Pavla Apostola naroda, koji mu je bio uzor u misionarskim putovanjima. Vjerske čestice naslijedio je u obiteljskome domu, potom kao ministrant te kasnije kao student u Gorici i Rimu. Biskup se osvrnuo na pokojnikovo nesebično davanje u svim službama koje je vršio.

Čovjek se ne može odvojiti ni od svoje sadašnjosti, jer iz svakoga od nas izlazi neka sila koja na neki način djeluje na druge. Mons. Bogetić je 95 godina kao vjernik, 71 kao svećenik te 33 godine kao biskup utkao sebe u suvremenu povijest ove drevne biskupije, utjecao na rješenja crkvenih pitanja po istini i pravdi, uloživši svoje duševne talente, vjeru, nadu i ljubav u Božju građevinu Crkvu i za nju trpio, istaknuo je mons. Kutleša. Dokaz tomu jesu i njegova velebna djela i zasluge napose iz vremena kada je vršio biskupsku službu. U tim povijesnim, prijelomnim trenutcima epohalnih promjena, pada bivšeg režima i nastanka samostalne Hrvatske države, znao je s potrebnom hrabrošću i mudrošću poduzeti odvažne korake za ostvarenje velikih projekata, njegovom su zaslugom ustanovljene neke od danas ključnih ustanova u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, istaknuo je mons. Kutleša te podsjetio na važnost Pazinskog kolegija – klasične gimnazije i Biskupijskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater.

Na drevnoj stolici porečkih biskupa sjedili su mnogi, od kojih su neki bili bogati i moćni, drugi učeni, treći veliki političari i tome slično. Biskupa se Bogetića neće ni po čemu od toga posebno pamtiti ali će ostati u trajnom sjećanju po kreposti budnosti i jednostavnosti. Po tome se razlikuje od mnogih svojih prethodnika i po tome je on utjelovljenje Crkve II. Vatikanskog sabora, rekao je mons. Kutleša.

Osim spomenutih velikih djela još je veći njegov cijeli časni i pošteni život, kako svećeničko, tako i biskupsko svjedočanstvo. Kao svećenik i biskup, kao učitelj i odgojitelj budio je u srcima svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i ostalih vjernika čudesno utješnu istinu Božje ljubavi. Pokrenuli ste jedan veliki lanac ljubavi „od Anda do Tihog oceana“ u tolikim dobrim dušama koje je susretao u svome životnome vlaku. Pokušavao je u svome životu biti s svima u miru . Pokušavao je u svakome vidjeti ono najbolje i ako bi netko iskliznuo iz tračnica uvijek je naišao na njegovo razumijevanje i simpatiju, naglasio je mons. Kutleša.

Kao što se čovjek ne može izdvojiti iz sredine, od ljudi koji ga okružuju, ni iz svoje prošlosti, a ni budućnosti, još se manje može odvojiti od Isusa Krista. Uskrsli je Gospodin nazočan u životu čovjeka, ni smrt ne utječe na njegovu nazočnost.

I na kraju, svi ćemo pred sudište Božje doći sami, ne sa posjedima, već samo donoseći svoja dobra djela i vjeru koju smo tijekom života izgradili, a pok. mons. Bogetić tih djela, znanih a još mnogo više neznanih, nosi jako puno

Molimo Gospodina koji je svoga slugu Antuna „obdario biskupskim dostojanstvom u zboru apostolskih nasljednika, da ga njihovom zboru u nebu zauvijek pridruži“, i „da s mnogostrukim plodom svoga rada uđe u vječnu radost Gospodara svoga“, zaključio je mons. Kutleša svoju nadahnutu homiliju.

Na kraju misnoga slavlja katedralni župnik, vlč. Rikard Lekaj, pročitao je brzojave sućuti kardinala Josipa Bozanića, predsjednika HBK mons. Želimira Puljića, te predsjednika vlade g. Andreja Plenkovića. Okupljenima se zatim obratio apostolski nuncija Alessandro D’Errico prenijevši izraze sućuti pape Franje. Nuncij je izrekao nekoliko osobnih uspomena na mons. Bogetića, kojeg je upoznao po dolasku na službu u našu zemlju, kada je došao posjetiti Sjemenište Redemptoris Mater. Napose je istaknuo njegovu srdačnost prema svima i iznimnu jednostavnost velike duhovne dubine. Jako je dojmljivo vidjeti natpis „Santo subito“(Odmah svet) na sprovodu vašeg voljenog biskupa, istaknuo je nuncij komentirajući transparent koji su vjernici držali preko izlaza iz katedrale, pozvavši i na strpljivo poštivanje crkvenih procedura, te na molitvu „da svetost mons. Antuna Bogetića bude priznata, na dobrobit ovog kraj ali i cijele univerzalne Crkve.

U ime nekadašnjih učenika Pazinskog sjemeništa, a ujedno i u ime Slovenske biskupske konferencije izraz sućuti izrekao je koparski biskup u miru mons. Metoda Pirih. Izraze sućuti kardinala Vinka Pulića pročitao je njegov izaslanik., rektor sjemeništa Redemptoris Mater u Sarajevu preč. Michele Capasso. Generalni vikar Porečke i Pulske biskupije mons. Vilim Grbac pročitao je životopis pokojnika te se je u ime svećenika, redovnika i redovnica ove mjesne Crkve oprostio od mons. Bogetića, po čijim je rukama on, kao i mnogi drugi, primio red prezbiterata. Naposljetku, u ime vjernika Porečke i Pulske biskupije od dragog pokojnika oprostio se je dr. Stipan Trogrlić, jedna od ključnih osoba uprave Neokatekumenskog puta u Porečkoj i Pulskoj biskupiji.

Nakon preporuke i oproštaja sprovodni obred predvodio je mons. Ivan Milovan a nakon responzorija „Pomozite sveci Božji“ i pjesme u „Raj poveli te anđeli“ , svećenici su iznijeli lijes iz crkve te kroz špalir sačinjen od biskupa i svećenika donijeli ga do vozila kojim je lijes prevezen u Premanturu.

Ondje je uslijedila 4. bogoslužna postaja oproštaja od mons. Bogetića u njegovoj rodnoj Premanturi. Brojni mještani okupili su se na ulazu u mjesto kod križa te su zajedno s biskupom Ivanom Milovanom, u sprovodnoj povorci otpratili svog najpoznatijeg sumještanina do posljednjeg počivališta. Tih nekoliko stotina metara od križa do župne crkve sv. Lovre šest je svećenika nosilo lijes na ramenima, upravo kao što se činilo u neka davna vremena, kada je mons. Bogetić u tom malom, pitoresknom, nekada ribarskom mjestašcu proživljavao dane svoga djetinjstva. Pogrebnu povorku glazbeno su pratili kantori iz sjemeništa Redemptoris Mater.

U crkvi je načelnik Općine Medulin Goran Buić pročitao životopis pokojnika sa naglaskom na njegova velika ostvarenja te na poseban odnos koji je gajio prema svome rodnome mjestu, za što je 2010. godine postao počasni građanin Općine Medulin, kojoj Premantura pripada. Upravo je zato njegova želja bila da bude pokopan u premanturskoj župnoj crkvi, što je i ostvareno. Od sada će čekati uskrsnuće na počasnom mjestu, ispred glavnog oltara, i zasigurno će s Neba sudjelovati u svakoj misnoj žrtvi u toj crkvi zajedno sa svojim dragim sumještanima.(G. Krizman)

Mons. Antun Bogetić, porečki i pulski biskup u miru, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo je u srijedu, 19. travnja 2017., u 1.30 sati, u 95. godini života, 71. svećeništva i 33. godini biskupstva, u Svećeničkom domu Betanija u Puli.

Mons. Antun Bogetić rođen je 24. travnja 1922. godine od oca Luke i majke Agate Premate, u Premanturi, mjestu na krajnjem jugu istarskog poluotoka. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju u sjemeništu u Kopru, filozofiju na Papinskom Lateranskom sveučilištu u Rimu, a teologiju u Gorici.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1946. u Poreču, reditelj je bio mons. Raffaele Radossi. Mladu misu proslavio je u rodnoj Premanturi 14. srpnja iste godine, uzevši kao mladomisničko geslo riječi „Dođi kraljevstvo tvoje.“ Nakon župnikovanja na Labinštini, u sv. Luciji Labinskoj od 1946. do 1947. i od 1947. do 1950. u Labinu, imenovan je tajnikom biskupa Dragutina Nežića. Tu je službu vršio od 1950. do 1952. godine, kada je započeo je desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu. Godine 1962. imenovan je župnikom u Pazinu, gdje ostaje do 1967. kada postaje generalni vikar biskupije. Godine 1980. započinje svoje misionarsko djelovanje u Argentini gdje ostaje do 1984. godine. Ondje ga sustiže poziv za biskupsko imenovanje.

Porečkim i pulskim biskupom imenovan je 27. veljače 1984. godine. Za biskupa je zaređen u Poreču 28. travnja 1984. uzevši biskupsko geslo „U tebe se Gospodine uzdam“. Glavni reditelj bio je kardinal Franjo Kuharić, a suposvetitelji nadbiskup Josip Pavlišić i biskup Dragutin Nežić.

Mons. Bogetić umirovljen je 10. siječnja 1998. godine. Po umirovljenju, nakon više godina službe duhovnika u Sjemeništu “Redemptoris Mater” na Taiwanu, nastanio se u Svećeničkom domu Betanija u Puli gdje je živio do smrti. Po povratku u Pulu bio je veoma aktivan te je često i rado predvodio razna slavlja, ali s jednakom je radošću pružao pastoralnu pomoć župnicima mijenjajući ih za mise čak i radnim danom, volio je reći da se osjeća „kapelanom svim pulskim župnicima“.

Brojne su njegove zasluge napose iz vremena kada je obnašao biskupsku službu. U tim povijesnim, prijelomnim trenutcima epohalnih promjena, pada bivšeg režima i nastanka samostalne države, znao je s potrebnom hrabrošću i mudrošću poduzeti valjane korake za ostvarenje velikih projekata, njegovim su angažmanom ustanovljene neke od danas ključnih ustanova u Porečkoj i Pulskoj biskupiji.

U proljeće 1992. godine mons. Bogetić zadužio je vlč. Antuna Heka da se prihvati zadatka osnivanja škole, klasične gimnazije u zgradi Pazinskog sjemeništa. Dana 31. siječnja 1993. mons. Bogetić posjetio je zajedno s tadašnjim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom zgradu Kolegija gdje su supotpisali povelju o početku obnove zgrade. Pazinski kolegij – klasična gimnazija započela je s radom u rujnu 1993., i od tada, već gotovo četvrt stoljeća se ondje s pažnjom i marom odgajaju novi naraštaji koji su već do sada svojim angažmanom i uspjesima opravdali želje i namjere utemeljitelja.

Biskup mons. Antun Bogetić je 8. prosinca 1991. osnovao Biskupijsko misijsko sjemenište “Redemptoris Mater” u Puli za pripadnike Neokatekumenskog puta. Sjemeništarci, do tada smješteni po obiteljima, polazili su u akademskoj godini 1991./92. i 1992./93. studij teologije u Rijeci. U međuvremenu su Porečkoj i Pulskoj biskupiji dodijeljeni na korištenje vojni objekti bivše pulske vojarne “Vitomir Širola Pajo”, koji su preuređeni za prebivalište poglavara i bogoslova. Dana 30. rujna 1993. mons. Bogetić je osnovao i Visoku teološku školu u Sjemeništu „Redemptoris Mater“. Godine 1997. postavljen je kamen temeljac za gradnju novog kompleksa tog pulskog sjemeništa.

Još jedna od značajnih zasluga mons. Bogetića je povratak pavlina u samostan u Sv. Petru u Šumi. Ostvarilo se to, slijedom njegovih nastojanja, nakon 210 godina njihova izbivanja, 7. srpnja 1993. godine.

Za trajanja njegove biskupske službe izgrađena je nova zgrada Ordinarijata u Poreču, jer su do tada svi biskupi, od sv. Maura do biskupa Dragutina Nežića, stolovali u staroj zgradi povezanoj s bazilikom.

Dijamantni jubilej, 60. obljetnicu misništva, proslavio je 26. kolovoza 2006. u Eufrazijevoj bazilici u Poreču. Dana 28. travnja 2009. u župnoj crkvi Sv. Pavla u Puli proslavio je dvadeset i petu obljetnicu biskupske službe.

Dana 29. lipnja 2016., na blagdan sv. Petra i Pavla, u pulskoj crkvi sv. Pavla proslavio je 70. obljetnicu svećeništva, što je ujedno bio i njegov posljednji javni nastup.

Autor je brojnih knjiga duhovnog sadržaja, a svakako najznačajnija je njegova autobiografija „Moj život, od Anda do Tihog oceana“ koju je objavio 2010. godine.

Izuzetno omiljen među narodom, bio je zaista oličenje izraza koji se uobičajeno koristi za svećenike „Uzet iz naroda i postavljen za narod.“, ali on je to bio, na posve identičan način, možda još i više, postavši biskupom.

Svaki biskup obilježi biskupiju kojom upravlja svojim načinom, svojim stilom, mons. Bogetić velikim je povijesnim, epohalnim gestama obilježio i zadužio Porečku i Pulsku biskupiju, ali u širem smislu i Crkvu u Hrvata, kao i druge mjesne Crkve u raznim krajevima svijeta, „od Anda do Tihog oceana.“

Porečka i Pulska biskupija će se od dragog mons. Bogetića oprostiti s više molitvenih trenutaka.

U četvrtak, 20. travnja, molitvu Večernje i molitveno bdijenje s početkom u 20 sati, u pulskoj katedrali Uznesenja Marijiina, uz tijelo pokojnika, predvoditi će biskup u miru mons. Ivan Milovan.

U petak, 21. travnja, u 8 sati, Jutarnju će u pulskoj katedrali predvoditi mons. Vilim Grbac, generalni vikar biskupije.

Svečana sprovodna misa, u nazočnosti biskupa i svećenika iz raznih krajeva, održat će u pulskoj prvostolnici, u petak, 21. travnja 2017. u 14 sati.

Mons. Antun Bogetić biti će pokopan, prema vlastitoj želji, u premanturskoj župnoj crkvi sv. Lovre.

(G. Krizman)

KRIST JE USKRSNUO! RADUJTE SE!

Krist je uskrsnuo! Nadvladao je smrt! Živ je! I zato se treba radovati, jer po njegovu uskrsnuću i nama je zasjala nada života vječnoga. I mi smo „krštenjem zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života… Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt više njime ne gospoduje.“ (Iz poslanice Rimljanima).

To je pravi razlog našeg radovanja. Iako se u svakodnevici susrećemo s mnogim zbiljama koje su prije žalost, muka, tjeskoba, križ – ipak nas to neće satrti, uništiti, jer znamo da je i Isus po križu i Kalvariji dospio do uskrsnuća. Ta nada našega uskrsnuća i života vječnoga s Bogom daje nam sigurnost, snagu i za svaku strpljivost u ophođenju s drugim ljudima, moć opraštanja svima i spremnost na žrtvu i služenje svakom potrebnom bratu, sestri. Ta znamo: što god učinimo svome bližnjemu, samome Isusu činimo. Samo ustrajati nam je u činjenju dobra. Ta i Isus je, kako nam svjedoči Sveto pismo „prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve…“ (Iz Djela apostolskih).

Svjedoci Isusova uskrsnuća, već u danu po suboti, nakon svih zbivanja Velikog petka, postali su navjestitelji radosne vijesti. Marija Magdalena, žene, apostoli, učenici svjedoče da je Isus živ, da je uskrsnuo, da su ga vidjeli, da je bio s njima. I to započeto svjedočenje o Isusovom uskrsnuću nastavlja se i danas i nastavit će se dok bude svijeta. Crkva, koju je Krist ustanovio na čvrstoj stijeni – Petru apostolu, izvršava svoje poslanje: svakom stvoru i u svakom vremenu navijestiti veliku radost: Bog ljubi čovjeka, Isus je za sve ljude umro i uskrsnuo da bi se svi spasili i zauvijek bili s Bogom u vječnosti.

Po krštenju postali smo djeca Božja i zadobili poslanje koje nam je ostvariti: svojom radošću navijestiti svima da smo stvoreni za život, da ćemo uskrsnuti i da je naša budućnost u Bogu, u Kraljevstvu nebeskom. Ima li veće radosti od toga? I zato su kršćani ljudi nade, puni radosti, plemeniti, dobrostivi, strpljivi, milosrdni… Kršćanin je drugi Krist!

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim sretan i blagoslovljen Uskrs uz obilje Božje radosti!

Mons. Dražen Kutleša, biskup

Pete korizmene nedjelje, 2. travnja, održana je tradicionalni križni put „Ka Sv. Andriji“ u Vrsaru. I ove se godine okupilo više od dvjestotinjak vjernika, mahom iz Porečkog dekanata, ali i iz drugih, udaljenijih krajeva biskupije.

Vjernici su se, kako je to već uobičajeno, okupili kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, zajedno s preč. Milanom Zgrablićem, porečkim dekanom i župnikom porečke katedralne župe te vlč. Ivicom Butkovićem, župnikom susjednih župa Funtana i Fuškulin.
Nakon župnikova uvodnoga pozdrava, okupljeni su, predvođeni križem, pjevačima i svećenicima krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanoj stazi koja vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje Križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Tekst Križnoga puta čitali su vjernici iz raznih župa Porečkog dekanata, a molitve i prigodna promišljanja na temu postaja izrekli su nazočni svećenici. Stigavši vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, vjernici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te ondje sa završnom molitvom zaključili pobožnost križnoga puta. Potom je preč. Zgrablić izrekao kraće promišljanje o korizmi i potrebi duhovnog rasta napose u tom milosnom vremenu, istaknuvši kako jedna istinska suza pokore vrijedi više od jednogodišnjeg „formalnog“ posta.
Uslijedio je glazbeni intermezzo kojeg su upriličili vrsarski učenici glazbene škole, a završen je nastupom vrsarskog župnog zbora.
Župnik ja potom izrekao zaključni pozdrav te sve okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine.
Ova lijepa tradicija Križnoga puta započela prije sedam godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim Križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije do crkvice. /G.K./

CVJETNICA, nedjelja 9. travnja 2017.

11,00 sati Blagoslov maslinovih grančica u crkvi Sv. Foške – procesija prema župnoj crkvi Sv. Martina – Sv. Misa sa svečanim čitanjem Evanđelja Muke Isusove

VELIKI PONEDJELJAK, 10, travnja 2017.

18,00 sati Sv. Misa

VELIKI UTORAK, 11. travnja 2017

18,00 sati Sv. Misa

VELIKA SRIJEDA, 12. travnja 2017.

18,00 sati Sv. Misa

VELIKI ČETVRTAK, 13. travnja 2017.

10,00 sati Sv. Misa posvete ulja u Porečkoj Bazilici predslavi mons. Dražen Kutleša, biskup, u zajedništvu s nazočnim svećenicima Biskupije Porečke i Pulske

18,00 sati Misa Večere Gospodnje – nakon sv. Mise klanjanje pred Presvetim Oltarskim sakramentom

VELIKI PETAK, 14. travnja 2017.

10,30 sati Župnikov posjet starijima i bolesnima

18,00 sati Obred Velikog petka

VELIKA SUBOTA, 15. travnja 2017.

21,00 sati Vazmeno Bdijenje /Blagoslov ognja, svijeće, vode i hrane/

USKRS – NEDJELJA, 16. travnja 2017.

11,00 sati Sv. Misa

Radujemo se Vašem sudjelovanju.

Treće korizmene nedjelje, 19. ožujka, održano je 17. po redu biskupijsko korizmeno hodočašće vjernika Porečke biskupije u porečku prvostolnicu. Naime, u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, 2000. godine započela je tradicija korizmenih hodočašće u obje prvostolnice, treće korizmene nedjelje u porečku baziliku, a četvrte korizmene nedjelje u pulsku katedralu.

Korizmeno hodočašće u Eufrazijani započelo je pokorničkim bogoslužjem koje je ove godine održao vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, a on je potom i predvodio križni put po bazilici u kojem su se u nošenju križa izmjenjivali vjernici iz župa Porečkog dekanata. Vlč. Zohil je u prigodnom nagovoru između ostalog istaknuo osjećaj olakšanja kojeg čovjek osjeća kada se oslobodi bremena grijeha te naglasio da samo uzvraćanjem ljubavlju prema onima koji su nam nanijeli zlo, možemo ozdraviti od bolesti grijeha. Božje je milosrđe veće od svake naše bijede, samo ga treba htjeti, istaknuo je vlč. Zohil.

Uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša u suslavlju sa više svećenika. Biskup je u prigodnoj homiliji pojasnio najprije povijesni kontekst susreta Isusa i Samarijanke kod Jakovljeva zdenca, nedaleko grada Sihara, kojeg gu Židovi, ne smatrajući njegove stanovnike Židovima, naveliko zaobilazili. Žena se pri prvom Isusovom obraćanju postavlja u skladu s predrasudama, no Isus u komunikaciji s njom ruši te predrasude. Biskup je nadalje istaknuo kako ta žena raste u Spasenjskom sudjelovanju, a što se može iščitati iz postepenog mijenjanja načina kako oslovljava Isusa, naziva ga Židovom, Gospodinom, Prorokom te naposljetku Spasiteljem. I mi, po uzoru na nju, trebamo nastojati rasti u Spasenjskom hodu, ne samo obdržavanjem zakona već i djelima milosrđa prema bližnjima. Osim toga, biskup je istaknuo još nekoliko uvjeta za duhovni rast. Kao prvo trebamo dopustiti Isusu da uđe u naš život, iako se toga možda bojimo kao i odlaska liječniku, zbog svih pretraga i neke moguće neugodne dijagnoze. No samo ako Isusu dopustimo da uđe u naš život može nam pomoći na putu Spasenja, a upravo je korizma milosno vrijeme koje nam Bog za to daje, istaknuo je propovjednik. Isusu od nas traži da, poput Samarijanke, postanemo svjedoci. Prigoda je to da se zapitamo kako mi svjedočimo svoju vjeru u Krista u svakodnevnom životu, kada se, primjerice, nađemo suočeni s otvorenim protukršćanskim stavovima? Osim toga, nastavio je biskup, ne samo da trebamo Isusu dopustiti da uđe u naš život, nego trebamo i drugim ljudima dopustiti da nam se približe. Nadalje, potrebno je iz svoga života udaljiti svaki oblik idolopoklonstva, kojim i ovo naše vrijeme uvelike obiluje, istaknuo je mons. Kutleša.

Najviše što u ovo korizmeno vrijeme možemo u činiti jest da se vratimo Bogu iz kojega smo proizašli. Najvažnije je da prihvatimo Isusa Krista i vratimo se obdržavanju zakona Ljubavi. Ako budemo činili kako On zapovijeda tada neće biti ni rata ni svega onoga što mi danas proživljavamo. Tada ćemo svi biti pošteniji i bolji, što želimo od svih drugih. No, da bi mogli to ostvariti, najprije moramo sebe promijeniti, a to jedino možemo u susretu s Isusom Kristom. Na ovu treću korizmenu nedjelju Bog nam daje priliku, preko lika ove Samarijanke, da shvatimo da Isus Krist nije samo jedan Židov, nego da je On Gospodin, Prorok i nadasve da je on naš Spasitelj. Ako tu Istinu prihvatimo, i dalje je svjedočimo, zajamčeno nam je spasenje, zaključio je biskup Kutleša. /G.K./

U subotu, 17. ožujka 2017., 1220 vjernika iz Porečke i Pulske biskupije zajedno sa svojim svećenicima te ordinarijem Draženom Kutlešom hodočastili su u Svetište sv. Josipa u Karlovcu te bl. Alojziju Stepincu u zagrebačku katedralu.

U Karlovačkom svetištu bio je to izvanredan predblagdanski dan, a prema riječima rektora, mons. Antuna Sentea ml., 2500 hodočasnika koliko ih se toga dana sveukupno okupilo nije brojka koja se često događa u toj crkvi u Dubovcu, koja je još u fazi prilagodbe svoje infrastrukture za prihvat velikih masa hodočasnika. No, na tome se intenzivno radi, jer je u novije vrijeme Karlovcem, osim Kupe, Dobre, Korane i Mrežnice potekla i peta rijeka – rijeka hodočasnika. Na primjer, dan ranije, 17. ožujka, svetište je primilo hodočašće policijskih snaga, a misno slavlje, u ime vojnog ordinarija predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić. U subotu, 18. ožujka, uz vjernike iz Istre svetište u Dubovcu za svoju destinaciju izabrali i vjernici iz pojedinih dekanata i župa iz drugih hrvatskih biskupija: vjernici grada Šibenika iz Šibenske biskupije hodočastili su predvođeni svojim biskupom Tomislavom Rogićem, iz Đakovačko-osječke nadbiskupije došli su vjernici iz Valpovačkog dekanata, iz Dubrovačke biskupije vjernici iz župe Mlina, a bilo je i nekoliko župa iz Međimurja, Bjelovarsko-križevačke biskupije te Zagrebačke nadbiskupije. Navečer istoga dana, svetište je ugostilo Festival mladih uz posebno brojne grupe mladih hodočasnika, u organizaciji Ureda za mlade Splitsko – makarske nadbiskupije. Dan kasnije središnje misno slavlje predvodio je šibenski biskup mons. Rogić, a na liturgijsku proslavu blagdana sv. Josipa, u ponedjeljak, 20. ožujka, pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško. Sve je to, uz naravno rijeku hodočasnika, naznaka stasanja i afirmacije jednog novog značajnog nacionalnog svetišta u srcu Hrvatske, koje će, uz marijansko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, biti velika blagodat u pobožnosti, obraćenju i boljem vjerskom životu hrvatskoga naroda.

Nakon pristizanja i dočeka hodočasnika rektor svetišta, mons. Sente, upoznao je okupljene s poviješću Karlovca, župe i svetišta te povijesnim okolnostima u kojima je Hrvatski Sabor godine 1687. izabrao sv. Josipa za zaštitnika domovine Hrvatske. Svetište sv. Josipa nacionalnim je svetištem proglasio kardinal Franjo Kuharić 1988. godine. Rektor je spomenuo i tek nekoliko od brojnih uslišanja koja mu vjernici često priopće.

Uslijedila je pobožnost sv. Josipu s krunicom i litanijama sv. Josipu. Krunicu je vodio rektor svetišta koji je u razmatranjima izrekao životna promišljanja o svetome Josipu približivši njegov lik i ulogu suvremenom životu današnjeg čovjeka. Mons. Sente je istaknuo da se tijekom pobožnosti sv. Josipu u svetištu posebno moli na 5 velikih nakana: za uspješan završetak školovanja djece i mladih, za pronalaženje radnog mjesta i pravednu plaću, za dar bračnog partnera i brak blagoslovljen ljubavlju i djecom, za duhovna zvanja u Domovini i odgovorno vršenje povjerenih dužnosti u obitelji, zajednici i Domovini, te za blagu i svetu smrt. U ovih pet nakana prepoznajemo 5 Josipovih kvaliteta, nastavio je rektor: Sveti je Josip školovao, odgajao Isusa, Svetog Josipa prepoznajemo kao radnika i zaštitnika radnika i rada, Sveti je Josip glava Svete nazaretske obitelji, Sveti je Josip odgajao vrhovnog svećenika i odgovornijeg, odnosnog dosljednijeg izvršitelja dužnosti odnosno misije koju mu je Bog Otac povjerio, Sveti je Josip preminuo u dobrom društvu BD Marije i Isusa Krista.

Svečano misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša uz koncelebraciju šibenskog biskupa mons. Tomislava Rogića, generalnog tajnika HBK don Petra Palića te pedesetak svećenika iz raznih dijelova Hrvatske koji su došli zajedno sa svojim župljanima.

Biskup je u prigodnoj homiliji, razlamajući riječi Evanđelja, istaknuo kako nam sv. Josip može biti uzor u suočavanju sa životnim izazovima. Promatrajući njegove životne izbore i mi se trebamo zapitati što u životu činimo kako bi zadobili Kraljevstvo nebesko? Naime, sv. Josip je u svome najpoznatijem životnom odabiru postupio ne samo zadržavajući se na pravu Staroga zavjeta već i prema Isusovom Zakonu Ljubavi iz Novoga zavjeta. Svi mi želimo biti dobri dok to ne počinje iziskivati određenje žrtve, kada se pojave izazovi i poteškoće upravo nam sv. Josip može biti uzorom u ustrajnosti.

Propovijed:

Biskup je nadalje istaknuo nekoliko aspekata života sv. Josipa koje naizgled mogu djelovati kao kontradikcije, ali ako ih se bolje sagleda uviđa se da nisu. Prva je da se njegova moć sastoji od nemoći, rekao je biskup, pojasnivši, tek spoznaja o nekom nedostatku u vlastitome životu donosi određeni napredak, za nešto naučiti potrebno je spoznati nedostatak određenog znanja. Josip je spoznao sviju nemoć i prepustio se Božjoj moći, napustio je onu ljudsku moć i znanje s kojom mi mislimo da možemo nešto ostvariti. Sv. Josip je nadalje spoznao da je materijalna sigurnost nesigurna. Mi želimo materijalnu sigurnost, ne razmišljajući o prolaznosti materijalnog. Mi danas znamo cijenu svega ali ne znamo vrijednost ničega. Stoga trebamo kao sv. Josip spoznati da su najvrijednije stvari u čovjekovu životu besplatne, život, ljubav, dobrota, poštenje, i sve ono za čime mi težimo to ne možemo kupiti. Upravo je to problem nas ljudi, jer smo naučili svemu dati cijenu. Josip je shvatio da pravilno korištenje materijalnim dobrima sadrži dvije stvari: treba biti stečeno poštenim načinom i tim se materijalnim dobrima treba koristiti na pravedan i pošten način. Treba prihvatiti da nam je sve što posjedujemo od Boga dano na korištenje pa s time treba u tom smislu i raspolagati. Još jedna kontradikcija vezana uz svetog Josipa jest da se neovisnost kršćanina ostvaruje u ovisnosti o Bogu. Svi mi želimo biti slobodni, no tek kada prihvatimo tu ovisnost o Bogu naš će život, kao i život sv. Josipa ići prema zadobivanju Kraljevstva nebeskoga. To treba prihvatiti i slijediti iz dubine duše, a to u životu prihvatiti znači jednostavno biti vjeran i pošten čovjek. Prigoda je danas da se pitamo jesmo li mi vjerni Bogu i pošteni?, naglasio je biskup. Kao poruku koju s toga hodočašća možemo ponijeti u svoj svakodnevni život mons. Kutleša je napose istaknuo da se ne smijemo nizvodno prepustiti rijeci suvremenog mentaliteta već treba ići ako je potrebno i uzvodno i suprotstaviti se grijehu. Živimo u takvom svijetu da se ne želimo predati Božjoj volji, iako to ponekad riječima i ispovijedamo, rekao je biskup, no djelima to ne provodimo. Mi živimo u jednom svijetu koji sve čini protiv kršćana i protiv Božjih zapovijedi. Svakodnevno čitamo o ratovima i drugim načinima uništenja ljudskoga života, kao da se vraćamo u vremena barbara. Glavni razlog tome jest što se ne držimo Božjih zakona, ne držimo se prirodnog moralnog zakona, istaknuo je biskup, odnosno ne poštujemo život. Svaki zakon mora biti pravedan i po naravnom Božjem zakonu. Naravni Božji zakon brani ubojstvo i nijedan zakon to ne može promijeniti. No danas obični zakoni mijenjaju naravne i Božje zakone, to se često čini zbog servilnosti prema onima na visokim položajima.

Nadalje, moramo uvijek biti ljudi Istine, i za Istinu se boriti u zgodno i nezgodno vrijeme, rekao je biskup, pa čak i kada nas progone, jer tek tada znamo da smo na pravome putu. Upravo po uzoru na sv. Josipa moramo štiti život i ono što nam je Bog povjerio. Uvijek moramo težiti pravednosti, samo s tim nastojanjima bit ćemo bolji ljudi prema Bogu i prema ljudima, zaključio je biskup.

Misno slavlje glazbeno je animirao vlč. Rudi Koraca sa svojim zborom iz Motovunskih Novaki.

Hodočasnici su nakon mise otišli put Zagreba gdje su hodočastili u zagrebačku prvostolnicu na grob bl. Kardinala Alozija Stepinca. O povijesti velebnog zdanja zagrebačke prvostolnice i liku bl. Kardinala govorio im je mons. Juraj Kolarić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, poznati teolog, povjesničar i ekumenist, prebendar Prvostolnog kaptola zagrebačkog, dugogodišnji profesor na KBF-u. Uslijedila je pobožnost bl. kardinalu Stepincu koju je predvodio vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine. Nakon litanija bl. Stepincu i molitve za njegovu kanonizaciju hodočasnici su se u ophodu pored Blaženikova groba poklonili tom velikanu Crkve u Hrvata.

Na kraju je okupljenim hodočasnicima na sudjelovanju zahvalio pročelnik dijecezanskog Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu preč. Milan Zgrablić, porečki dekan i župnik. /G.K./

Priopćenje Stalnoga vijeća HBK o nedjelji – Danu Gospodnjem

Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije uputilo je poziv svim ljudima dobre volje da se pridruže a medijima da podrže akciju „Europski savez za nedjelju”.
Europski savez za nedjelju (ESN), koji okuplja radničke sindikate, političke stranke, građanske udruge i kršćanska društva diljem Europske unije, predložio je prije šest godina (2011.) da se na prvu nedjelju u ožujku potakne javnost poštovati nedjelju kao „dan počinka od rada, obiteljski dan okupljanja i druženja, dan kulturnih i socijalnih aktivnosti, te kao dan Gospodnji” kada kršćani spominju i slave uspomenu na Kristovu pobjedu slavnoga Uskrsnuća. Hrvatski biskupi su prije dvadeset godina (1997.) uputili pastirsko pismo u kojem su progovorili o nedjelji kao danu Gospodnjem i danu blagdanskoga počinka. Komisija Hrvatske biskupske konferencije za „Pravdu i mir” (Iustitia et pax) u više navrata (2000,, 2004., 2012.) zalagala se za ozakonjenje neradne nedjelje u Hrvatskoj, za promicanje toga dana kao obiteljskog blagdana, te posebice kao liturgijskog dana okupljanja oko stola Gospodnjega kada vjernici slušaju Riječ Božju i slave svete Tajne spasenja.
Spominjući pastirsko pismo hrvatskih biskupa od prije dvadeset godina o nedjelji kao danu Gospodnjem i danu blagdanskoga počinka, Stalno vijeće HBK podržava i „akciju Europskog saveza za nedjelju”. Potičemo zauzete Kristove vjernike laike, katolička društva i pokrete, te sve društvene institucije i udruge koji se zauzimaju za čovjeka i njegovo dostojanstvo, da svojim djelovanjem pridonesu očuvanju nedjelje u njezinom povijesnom značenju, kao neradnoga dana koji pruža prigodu za obiteljsko okupljanje. Razumljivo je da postoje službe u društvu kao npr. zdravstvene, sigurnosne, prometne i neke uslužne koje su od općeg i javnog interesa, pa ih je potrebno činiti nedjeljom i blagdanima. No, ima poslova i zaduženja koje se ne mora raditi u nedjelju. Tu prvenstveno mislimo na poslove u kojima su radnice i radnici, zbog slabosti hrvatske zakonske zaštite, „prisiljeni raditi bez nedjeljnog odmora”. Oni zbog toga nedjeljom ostaju izvan kruga svojih obitelji i svoje djece, dok je drugima to dan odmora. Nikakvo čudo što im zbog te očite diskriminacije „radna nedjelja donosi određenu prazninu i sumornost”.
Stalno vijeće u svom priopćenju javnosti poziva sve ljude dobre volje da se pridruže ovoj plemenitoj građanskoj, ljudskoj i kršćanskoj akciji solidarnosti za nedjelju koja je zadnjih godina poprimila i europske dimenzije pod nazivom „Europskog saveza za nedjelju”. Pozivamo stoga i hrvatska obavijesna sredstva da podrže inicijativu pokreta za slobodnu, obiteljsku i posebice humanu i kršćansku nedjelju koju zbog njezinoga temeljnoga značenja vjernici nazivaju „Danom Gospodnjim”, kaže se u današnjem priopćenju Stalnog vijeća HBK. /IKA/