Župa Vrsar i Župa Gradina

Mi kršćani smo ljudi koji već sada živimo i trudimo se živjeti novim životom i svjedočimo snagu uskrsne preobrazbe koja je već započela, po daru Krista Raspetoga i Uskrsloga. Surađujući s Njime, po darovima Duha Svetoga koje smo primili, trudimo se trajno kroz naš životni hod suobličavati Isusu Kristu. Hraneći se s Euharistijskoga oltara hranimo se Isusom Kristom ne bi li nas On suobličio sebi, ne bi li On bio naše nadahnuće i snaga u Uskrsnoj preobrazbi ovoga svijeta”, istaknuo je nadbiskup Hranić u Žminju tijekom mise koju je suslavio u zajedništvu s biskupom Huzjakom i biskupom Milovanom.

U srijedu, 16. svibnja 2018. godine, obitelj, rodbina i prijatelji te žminjska župa sv. Mihovila i mjesto Žminj velebnim su se ispraćajem, na kojem su sudjelovala tri biskupa i mnogo svećenika, oprostili od Marije Zohil, majke svećenika Lina Zohila, župnika, Vrsara i Gradine.

Sprovodni obred na žminjskom groblju predvodio je biskup u miru mons. Ivan Milovan, misu zadušnicu biskup bjelovarsko – križevački mons. Vjekoslav Huzjak, a prigodnu homiliju izrekao je nadbiskup i metropolita đakovačko – osječki mons. Đuro Hranić. Misi i sprovodu, osim velikog mnoštva, nazočilo je 40ak svećenika iz mnogih nadbiskupija i biskupija iz Hrvatske i iz inozemstva.

Pokojna Marija bila je dio one generacije ljudi ovoga kraja koji su u teškom poratnom vremenu – iz doslovno ničega – gradili egzistenciju svojih obitelji, želeći nadasve bolju budućnost za svoju djecu. Proživjela je, zajedno sa svojim suprugom Mirom, koji se je u vječnost preselio prije dvije godine, sve nedaće i brojne promjene koje su Istru i Hrvatsku zahvatile u posljednjih osam desetljeća. Doselivši se s oskudnom imovinom u Žminj iz sela Tončaki, ona i suprug svili su obiteljsko gnijezdo poštenim i vrijednim radom svojih ruku. U svim životnim poteškoćama, kojih je bio nemali broj, glavnu snagu pronalazili su u nepokolebljivoj vjeri.

Živeći život u skladu s okolnostima, nekad lakšim, nekad težim, vjeru koju su primili u svojim obiteljima, jednostavno su živjeli, i na isti takav prirodan način, nadasve primjerom, prenijeli ju slijedećoj generaciji, sinovima, a kasnije i unucima. Na tim temeljima, u svjetlu toga, vjernici jednostavne, postojane vjere, promatraju život kroz prizmu onog dubljeg, vječnog smisla. Upravo se je u tu Vječnost Marija Zohil preselila u ponedjeljak, 14. svibnja, u večernjim satima, tek nekoliko dana nakon svog rođendana, okrijepljena svetim sakramentima, u pulskoj Općoj bolnici, nakon kratke i teške bolesti.

Rođena je 9. svibnja 1939. godine u selu Laginji, župa Žminj, kao treće dijete od oca Ivana i majke Marije rođene Matika. U brak s Mirom Zohilom, iz sela Tončaki, stupila je 26. siječnja 1962. u žminjskoj župnoj crkvi sv. Mihovila, gdje su 50. godina kasnije, 2012. misom zahvalnicom obilježili 50. obljetnicu zajedničkoga života. Marija i Miro su 1962. godine dobili sina Gracijana, a dvije godine kasnije Lina. Prvorođenac je po sklapanju braka sa svojom Eni r. Jurić iz sela Županići, Župa Sv. Martin Labinski, Mira i Mariju obradovao unucima. Obzirom da su unuci odrastali u Žminju nona Marija i nono Miro su imali veliku radost promatranja njihovog sazrijevanja u vrijedne visokoobrazovane mlade ljude koji su ih na vječni počinak ispratili sa svojim životnim odabranicima: unuk Marko sa suprugom Teom i unuka Andrea sa suprugom Aleksandrom. Velika radost, kako za roditelje Mira i Mariju, tako i za cijelu obitelj Zohil, bilo je svećeničko zvanje na koje se odlučio mlađi sin, Lino; za svećenika je zaređen u Rovinju 1989. godine. Osim vođenja domaćinstva te skrbi o obitelji, djeci i kući, pokojna je Marija, u različitim periodima, i radila u Purisu, Pazinki te Općini Žminj.

U prigodnom nagovoru tijekom sprovodnog obreda biskup Milovan je, osim izraza sućuti i blizine obitelji pokojnice, istaknuo: „ S velikom zahvalnošću Bogu za dragu pokojnicu, koja nam je kao jedinstvena i neponovljiva osoba bila od Njega darovana, spominjemo se njezina života, koji je sav bio posvećen radu, zauzetosti, i žrtvi za dobro vlastite obitelji i bližnjih. Pokojna Marija je kao zauzeta vjernica, u žminjskoj župi u kojoj je odrasla u ozračju vjere, tu vjeru trudila se dosljedno živjeti sa svojim kršćanskim opredjeljenjem. Ostvarujući poslanje kršćanske supruge i majke ona je zajedno s pokojnim suprugom u duhu vjere podizala obitelj i prenosila vrijednosti evanđelja na djecu i unuke, a u svakodnevnom životu ustrajala u obnašanju svojih dužnosti i obveza kršćanske ljubavi i pomaganja, gostoljubivosti i solidarnosti sa svima. Križevi života nisu je zaobišli, napose smrt supruga od čega se nikada nije pravo oporavila. Tugovala je, u molitvi tražila i nalazila duhovnu snagu, ali se polako i gasila. Kroz trpljenje, vjerujemo, sazrijevala je u konačnome predanju sebe i svih svojih dragih u Božje ruke.“, istaknuo je mons. Milovan.

Mons. Đuro Hranić, nadbiskup i metropolita đakovačko-osječki, je u prigodnoj homiliji kršćanski život usporedio s iščekivanjem dragoga gosta. Svaki se čovjek tada nastoji što bolje, izvana i iznutra, pripremiti za susret s dragom osobom, već od samog saznanja o dolasku počinje živjeti u svjetlu toga susreta. Misao na dragu osobu daje predokus toga susreta i ispunja radošću. Što je osoba draža i važnija, to je priprema za njezin dolazak duža, opsežnija i radosnija. Naše vjerničko raspoloženje i stav tijekom našega zemnoga hoda su poput toga pripremanja za susret s dragom osobom, a takav je bio i život drage pokojnice, mame Marije, naglasio je mons. Hranić. Vrijeme Crkve u kojemu živimo i naš zemaljski kršćanski život označeni su s „već“ i „još ne“, nastavio je propovjednik. Vrijeme od Uskrsa do Duhova i ponovnoga Isusova dolaska, to je „već“ i „još ne“. Snagom sakramenta krsta, postajemo združeni s Isusom Kristom. Tada biva upaljeno svjetlo vjere, naš život postaje hod ususret Kristu te vrijeme pripreme i očekivanja za susret s Njime na kraju našega zemaljskoga života. I Život Crkve kroz povijest je vrijeme očekivanja Njegova ponovnoga dolaska na koncu vremena. Naša ljudska povijest je vrijeme u kojemu živimo spomenutu napetost između „već“ i „još ne“. I naš je vjernički život je kliktanje „Abba! Oče!“. Sam Duh Sveti susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja, baštinici Božji, subaštinici Kristovi, u nadi da ćemo biti proslavljeni zajedno s Njime. Ponajprije smo mi vjernici stvorenja podvrgnuta ispraznosti koja sa svom žudnjom iščekuju objavljenje Sinova Božjih, i kroz čitav život, težeći za onim što je dobro, za onim što je časno, plemenito, pošteno, težeći za ljubavlju, za dobrotom, mi u sebi uzdišemo očekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Vidimo da smo uronjeni u mrežu grijeha, u ovaj svijet u kojemu ima toliko zla, koje se uvlači i u nas, pod našu kožu, te postajemo grešni. Kako je naš kršćanski život označen željom za susret s Kristom Uskrslim i raspoloženjem aktivnoga čekanja Njegova dolaska?, zapitao se propovjednik. Mi kršćani smo ljudi koji već sada živimo i trudimo se živjeti novim životom i svjedočimo snagu uskrsne preobrazbe koja je već započela, po daru Krista Raspetoga i Uskrsloga. Surađujući s Njime, po darovima Duha Svetoga koje smo primili, trudimo se trajno kroz naš životni hod suobličavati Isusu Kristu. Hraneći se s Euharistijskoga oltara hranimo se Isusom Kristom ne bi li nas On suobličio sebi, ne bi li On bio naše nadahnuće i snaga u Uskrsnoj preobrazbi ovoga svijeta. Možemo reći da je takav bio i život naše drage pokojnice, mame Marije, od koje se danas opraštamo. Zagledana u Nebo ona je Nebo nosila u svome srcu, od njega je živjela i Nebom je zračila. Živjela je svijesti da je Isus trs, a mi krštenici da smo loze, da je on izvor i našega života. Vjerničkim je srcem osjećala da bez tijesne povezanosti s Njime nema života u nama: i osjećala je zato potrebu i trajno je nastojala živjeti u tijesnoj životnoj povezanosti s Isusom kao loza s trsom. Hranila se Euharistijom, živjela sakramentalnim životom, bila je žena koja je sebe doživljavala lozom na trsu, koji se zove Isus Krist: živjela je, radila i ljubila. Bila je majka, roditeljica, odgojiteljica, moliteljica, služiteljica u ljubavi; darujući se svome mužu, djeci, kasnije unučadi, nastojeći trajno u Isusu Kristu prepoznavati svjetlo i nadahnuće za svoj vlastiti život. I zato se mi danas, jer se ona hranila Euharistijom, od nje opraštamo slaveći Euharistiju. Euharistija je molitva hvale, i mi ovim euharistijskim slavljem zahvaljujemo za svo ono dobro koje je obitelj, a i svi mi drugi, koji smo je više ili manje susretali, primili, za dobro koje nam je od nje dolazilo, za svjedočanstvo i podršku, za svu ljubav koju smo mogli osjetiti kako nam daruje. Danas joj za sve to zahvaljujemo, Euharistijm koja je molitva hvale. Ali Euharistija je i spomen slavlje Kristova prijelaza kroz smrt u Život. I mi se stoga danas opraštamo se od nje slaveći Euharistiju i vjerujući da je i ona kroz smrt ušla u puninu života. Vjerujemo da se s njom doista dogodilo ono o čemu smo slušali u evanđelju, koje govori i pšeničnom zrnu. Zrno, bačeno u zemlju umire sebi i daruje se. Tako je i draga pokojnica, kroz ljubav, dobrotu, rad, služenje darivala sebe, svoje snage, svoje zdravlje, svoje godine članovima svoje obitelji i drugima i bila poput pšeničnoga zrna koje se trajno razdaje, poput pšeničnoga zrna koje umire u zemlji, hrani onu klicu kako bi ta klica mogla dalje samostalno živjeti i donijeti mnogostruk rod. Zato danas Euharistijom zahvaljujemo za njezin život. Mi vidimo plodove njezina života. Zasigurno da je jedan plod s kojim se ona trajno dičila – njezina djeca i unučad, a na osobit način njezin Lino koji je postao svećenik. A to je postao snagom vjere i svjedočanstvom vjere koju je upijao od svojih djetinjih nogu u svojoj obitelji od svojih roditelja. I danas dok se od nje opraštamo ljudski bismo mogli reći, „iznenada se razboljela, dosta brzo otišla, mogla je još koju godinu poživjeti“. Ali očito da je dala i razdala sve svoje snage i mi vjerujemo da je smrću ušla u puninu života. Danas ovdje molimo za takve dobre i požrtvovne supruge, majke, moliteljice i odgojiteljice koje se velikodušno i nesebično, ne gledajući na sebe daruju svojoj obitelji, žive i nastoje svijetliti Kristom Gospodinom. Dok joj zahvaljujemo istodobno molimo Uskrsloga da joj bude blag i milosrdan sudac, da ju po svojem milosrđu i po svojoj dobroti suobliči sebi i uvede ju, jer se hranila ovdje za ovim euharistijskim stolom, u zajedništvo stola svojih nebeskih ugodnika. I dok molimo za nju, istodobno molimo i za sebe, da nam njezina smrt bude poticaj da mudrije živimo svjesni da je naš život prolazan i da je besmisleno živjeti poput crvi koji ne vide cilj i smisao svojega života, koji tek žive od danas do sutra, bave se samo ovozemnim poslovima, a ne gledaju dalje, i hodeći kroz život zaboravljanju konačni cilj i smisao života. Iz Božje ruke dolazimo, u njemu živimo, mičemo se i jesmo i k nijemu se vraćamo i u njegovoj punini i mi nalazimo puninu vlastitoga bića i vlastitoga života, zaključio je mons. Hranić.

Na kraju misnog slavlja okupljenima se u ime svih svećenika, redovnika i redovnica Porečke i Pulske biskupije obratio generalni vikar mons. Grbac, prenijevši izraz sućuti porečkog i pulskog ordinarija mons. dr. Dražena Kutleše. On je istaknuo kako je život pokojne Marije bio prožet ljubavlju, poštovanjem, razumijevanjem, strpljivošću i požrtvovnošću. Vjerujemo da je doživjela milost gledala Boga licem u lice jer je ona u svome životu Njegovo lice nastojala vidjeti u svojim bližnjima. Nadamo se da ju je dočekalo pripravljeno mjesto u Božjemu kraljevstvu jer je i ona svojim zalaganjem nastojala graditi Isusovo kraljevstvo već ovdje na zemlji. Želimo joj izraziti zahvalnost što je živjela duh vjere u svojoj obitelji zajedno sa suprugom Mirom i tako doprinijela da se upravo u njezinoj kuću rodi svećeničko zvanje, naglasio je generalni vikar.

U ime župne zajednice od pokojnice se oprostio župnik, vlč. Jordan Rovis, koji je, kako je to u Žminju običaj, pročitao mise koje su prijatelji i rodbina iz svih dijelova dijeceze naručili za pokojnicu.

Na kraju se izuzetno emotivnim govorom okupljenima obratio sin Lino, zahvalivši svima koji su došli ispratiti pokojnicu, i svima koji su na bilo koji način izrazili sućut obitelji, te bolničkom osoblju koje ju je njegovalo na odjelima gdje je bila hospitalizirana. Vlč. Zohil je svoje obraćanje zaključio zahvalom majci „za sve, za život koji si nam dala za svaku lijepu riječ koju si nam uputila i za sve dobro koje si za nas učinila koje možda ponekad i nismo do kraja uspjeli razumjeti. Zajedno sa našim i tvojim Miretom počivaj u miru Božjem i neka te dobri anđeli prate.“ G.K.(foto: G. Abrami)

U ponedjeljak, 23. travnja 2018., u Vrsaru je, hodočašćem brodicama na otok sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju, proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Nakon okupljanja u poslijepodnevnim satima, vrsarski ribari su sa svojim brodicama sa starog mola na otok sv. Jurja prevezli stotinjak osoba iz Vrsara i okolice koji su se odazvali na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružila skupina talijanskih gostiju.

Po dolasku na otok održana je procesija oko otoka, po uređenoj šetnici, moleći krunicu i pjevajući prigodne pjesme. Uslijedilo je misno slavlje koje je održano ispred crkve. Misu je predvodio p. Drago Marić, karmelićanin, a koncelebrirali su vlč. Ivica Butković, župnika Funtane i Fuškulina, te župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil.

U prigodnoj homiliji propovjednik je podsjetio da je sv. Juraj rođen u Maloj Aziji, u plemićkoj obitelji i kao takav već rođenjem predodređen za vojnu službu. Bio je uzoran vojnik. Upravo u to vrijeme je car Dioklecijan naredio progon kršćana u cilju gašenja kršćanstva. Sv. Juraj se tome usprotivio i stao u obranu kršćana. Car je naredio njegovo utamničenje i on je zatvoru priznao da je kršćanin. Vjere se nije htio odreći ni kada su ga mučili. Car ga je potom nastojao pridobiti i obećanjima o uspješnoj karijeri, no bezuspješno. Propovjednik je potom podsjetio na predaju koja kaže da je sv. Juraj upitao kipove jesu li oni Bog, kipovi su zanijekali te su se po njegovom činjenju znaka križa razbili. Car je potom naredio njegovo smaknuće. P. Drago je podsjetio da je sv. Juraj, po smrti svoje majke robovima podario slobodu, a svoje imanje podijelio siromasima.

Sv. Jurja slave mnoge crkve istoka i zapada, posvećena su mu mnoga sakralna zdanja, on je simbol borbe protiv zla, a ujedno i simbol štovanja Boga jedinoga i pravoga. On se nije htio klanjati caru već samo Bogu jedinome, rekao je propovjednik, a to je ujedno i pouka nama danas.

Jedan sličan uzor u tome nam je i bl. Kardinal Alojzije Stepinac. On je u vrijeme 2. svjetskog rata znao držati žestoke propovijedi protiv Hitlera, Pavelića i ustaša, za što bi ga tada u Njemačkoj bili oštro osudili. Pavelić se nije usudio dirati ga jer se bojao naroda, znao je koliko narod drži do njega. Kada je u nekim zgodama narod u crkvi zapljeskao on nije gledao ponosan što mu plješću, već bi oborio glavu, gledao preda se i rekao bi „U Crkvi se samo Bogu plješće i više nikome.“ Nikada nije prihvaćao pljeskove. A koliko puta mi imamo malih idola u svim zgodama. I onda kada nastupaju kao političari ili kao dobrotvori hvalimo ih, kadimo im, a oni ozarena lica stoje kao da su neki mali bogovi ili mali idoli. To sv. Juraj nikada ne bi napravio, naglasio je propovjednik. Mi trebamo vjerovati onome koji je sve stvorio. Diveći se onome što gledamo oko sebe trebamo sagledati da je Bog jedni koji je pravi, koji je živi, koji nam je blizak u Isusu Kristu, i koji nas ljubi. Pa ako danas samo tu poruku ponesemo s ove mise i ovog otoka, otići ćemo kao malo bolji i uvjereniji kršćani svjesni tko je jedini iznad nas i tko je jedini važan, On – jedini istiniti i jedini pravi, naglasio je propovjednik.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: ribarima koji su prevezli hodočasnike na otok, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu po kojoj je prošla procesija, te Turističkoj zajednici i Općini Vrsar koji su se pobrinuli za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku na stari mol.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 1996. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije. /G.K./

„ZNAMO DA SI DOISTINE – USKRSNUO, BOŽJI SINE“

Stvarnost u kojoj živimo postaje nam iz dana u dan sve složenija, teže prihvatljiva. Uza sve mogućnosti koje čovječanstvo danas posjeduje i po kojima bi ljudi mogli uistinu bolje, mirnije i sretnije živjeti, to se ne događa. Danomice nas zapljuskuju informacije o ratovima, terorizmu, teškim bolestima, gladi, požarima, poplavama,… Nije teško uočiti da su kod mnogih međuljudski odnosi zatrovani: ne poštuju se roditelji, stariji, djeca. Mnoge su obitelji u krizi. Ne cijeni se i ne čuva život, osobito tuđi. Uništava se priroda, zagađuje okoliš. Izgleda kao da je sve na prodaju, da se sve može novcem kupiti. A čovjek je u tom „suvremenom“ i „naprednom“ svijetu sve usamljeniji, sve nesretniji. Bježi od drugih i od sebe. Ipak, u dubini svoga srca osjeća da nije to ono što bi trebalo biti, da nije za to stvoren. Čezne za nečim višim, boljim što bi ga trebalo ispuniti, učiniti sretnim.

I upravo u tu tmurnu stvarnost silazi Božja dobrota, Božja ljubav. Utjelovljuje se Sin Božji, postaje čovjekom da bi se približio svakom čovjeku, da bi svakoga čovjeka pozvao na spasenje, na život koji mu je Bog namijenio i za što ga je stvorio. Pozivao je sve i svojom riječju i svojim životom.

Isus je za spas svih ljudi prihvatio križ i na njemu predao svoj duh. Umro je za ljude, da im se grijesi oproste, da se vrate na pravi put. Isus je uskrsnuo, pobijedio je smrt i ušao u život vječni i za sve nas, da i mi s Isusom Kristom prolazimo ovom zemljom čineći dobro, nosimo svakodnevni križ i da po svojoj smrti s Kristom uskrsnemo, zauvijek živimo.

Svi koji Isusa Krista prihvaćaju kao Spasitelja, koji primaju njegovu Riječ i istinski po njoj žive postaju radosni, sretni ljudi koji vide cilj svojega života i znaju put koji ih vodi u život vječni. Iako je taj put često obilježen križem, patnjom, trpljenjem, a bio je takav i Isusov put, kršćanin ne odustaje, nego ustraje do kraja. Štoviše, i drugima pomaže nositi njihove križeve, ublažava njihove boli, žrtvuje se za njih. Kršćanin tako u ovu tešku životnu sredinu donosi ljudima sigurni tračak nade, vraća osmijeh i otkriva smisao života.

To znači uskrsnuti, već sada i ovdje na zemlji biti u vječnom životu, ostvarivati Božji plan – biti u zajedništvu s Bogom. To je i garancija da će ozračja ljudskih sredina biti prijateljskija, bratskija, otvorenija za sve.

Isusovo uskrsnuće je poziv svakom kršćaninu, svakom čovjeku dobre volje da otkrije svoj životni poziv, poslanje i da ga u potpunosti ostvari. Samo tako će naš svijet postati bolji, sretniji i sigurniji.

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim obilje mira, radosti, sreće i Božjeg blagoslova za ovaj Uskrs!
+ Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski

Pete korizmene nedjelje, 18. ožujka 2018., u župi sv. Andrije u Gradini upriličeno je trostruko slavlje u čast bivšem župniku, vlč. Josipu Kalčiću. Na poziv župnika domaćina, vlč. Lina Zohila, vlč. Kalčić je toga dana predvodio nedjeljno misno slavlje u Gradini. Slavlje je upriličeno jer je toga dana vlč. Kalčić napunio 83. godine, dan kasnije, 19. ožujka, o svetkovini sv. Josipa mu je imendan, a 30. ožujka će proslaviti 60. godina svećeničkog služenja.

Prigodnu homiliju izrekao je vlč. Zohil. Razlamajući riječi iz Evanđelja po Ivanu „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ propovjednik je naglasio da kad Isus očekuje da onaj koji mu želi služiti ide za njim, onda ne misli samo na izvanjsko hodanje, već na duhovno nasljedovanje. Ići za njim ne znači biti mu u pratnji ili eventualno slijediti trag njegovih stopa od mjesta do mjesta, već znači ići za njim u duhovnome smislu. Očito su mnogi učenici izražavali spremnost služiti mu, pri čemu su mu stavljali na raspolaganje svoja zemaljska dobra, napose jelo i gostoprimstvo. Znali su mu reći da će ići za njim kamo god krene, no sve to je bilo nedovoljno u odnosu na ono što je on mislio kad ih je pozivao da dođu za njim. Jer on je znao da je mnogo važnije da ga nasljeduju, nego da ga samo izvanjski slijede. Učenici su više od svih izvanjskih djela i počasti koje su mu mogli iskazati bilo pozvani nasljedovati ga vlastitim životom. I to na način da budu spremni iz dana u dan umirati, pa čak i život dati za svoja uvjerenja. Jer ići za njim značilo je ići u smrt, putem i logikom pšeničnoga zrna, kako on sam reče, Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod.

Upravo je taj način nasljedovanja Krista, odabirom svećeničkog poziva, odabrao i vlč. Josip Kalčić, rekao je propovjednik te u svjetlu radosnih obljetnica ukratko predstavio slavljenikov životni put.

Vlč. Josip Kalčić, rođen 18. ožujka 1935. u župi i sadašnjoj Općini Tinjan, u selu Milinki, od oca Antuna iz sela Srbinjaka i majke Paule Gasparini iz sela Cirijona župe Sv. Vital. Zbog siromaštva često sele tako da je osnovnu školu polazio u Sv. Petru u Šumi za vrijeme drugog svjetskog rata. Odatle odlazi u Pazin u Biskupsko sjemenište 1947. godine s čvrstom odlukom postati svećenik. Roditelji su poštivali njegovu želju uza sav pritisak koji je vršen na njih od politike onoga vremena. Završivši klasičnu gimnaziju u Pazinskom sjemeništu, godine 1955. upisuje studij teologije u Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. No, za kratko vrijeme, uslijed montiranog komunističkog procesa škola je nasilno zatvorena, a studenti teologije koji nisu završili u zatvoru radi tobožnjeg ustaštva ili iredentizma, našli su utočište u Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu gdje je vlč. Josip završio studij i diplomirao.

Godine 1958. godine primio je sakrament svećeničkoga reda. Mladu misu je slavio u Puli 20. travnja iste godine, i već sedam dana kasnije, 27. travnja, nastupio na dodijeljenim mu župama Sv. Matej i Sv. Ivanac nad Rašom. Tim je župama upravljao kroz deset godina, uz prekid od 10 mjeseci radi odlaska na odsluženje vojnog roka u Leskovac u Srbiji, gdje je služio vojsku kao običan vojnik u «poljskoj pešadiji». Nakon odsluženja vojnog roka vratio se na spomenute župe, gdje je ostao do 1968., a tada mu je biskup dodijelio dvije nove župe, Kringu i Muntrilj, kojima je upravljao nešto manje od trideset godina, do 1997. godine. Osim brige za vjerski život vjernika često je bio prisiljen obnavljati crkvene zgrade i ostale crkvene objekte. U ona je vremena to zahtijevalo mnogo truda i novčanih izdataka što je išlo dobro uz razumijevanje i pripomoć župljana.

Godine 1997. mu je povjerena Župa sv. Martina bkp. u Svetom Lovreču Pazenatičkom i obližnja Župa sv. Andrije ap. u Gradini. U Svetom Lovreču je bio na službi do umirovljenja, 2016., a Gradinom je upravljao nešto kraće, do 2012. godine.

Na kraju misnog slavlja dvoje župljana je slavljeniku uručilo prigodni poklon, košaru sa plodovima zemlje i drugim darovima, a prije dvadesetak dana su mu darovali novi veliki ekran za računalo, obzirom da on i u mirovini ne miruje, već nastavlja, sukladno mogućnostima, činiti dobro župi i mjestu gdje je djelovao: vlč. Kalčić, u miru Svećeničkog doma Betanija u Puli gdje živi od umirovljenja, piše knjigu o Svetom Lovreču i Gradini.

Vlč. Josipa je krasila i još ga uvijek krasi njegova jednostavnost, skromnost, samozatajnost i dobrota, istaknuo je vlč. Zohil, no veliko dobro koje je on svojim djelovanjem podario ljudima i mjestu uvidjela je i Općina Sveti Lovreč koja mu je 2016. dodijelila Nagradu Općine Sveti Lovreč.

Vlč. Kalčić je upravo primajući tu nagradu, u zahvalnom obraćanju sažeo bit svoga života i poslanja: „Ja vjerujem u Boga, svoj svećenički poziv shvatio sam kao svakodnevni pokušaj da svoju vjeru prenosim na druge poštujući osobne svjetonazore svakog pojedinca“.

Neka nam Svevišnji podari što više takvih svećenika. /G. K./

PREDUSKRSNE ISPOVIJEDI
U POREČKOM DEKANATU
Dan Mjesto Vrijeme
Nedjelja, 18. ožujka 2018. Baderna 17,00 sati
Petak, 23. ožujka 2018. Sv. Vital – Brig 16,00 sati
Petak, 23. ožujka 2018. Vižinada 17,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018. Sv. Lovreč 16,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018. Vrsar 17,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018.
Žbandaj 17,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018. Tar 17,00 sati
Nedjelja, 25. ožujka 2018. Gradina 08,30 sati
Cvjetnica, nedjelja, 25. ožujka 2018. Poreč 16,00 sati
Veliki ponedjeljak, 26. ožujka 2018. Sv. Ivan od Šterne 16,00 sati
Veliki ponedjeljak, 26. ožujka 2018. Nova Vas 18,00 sati
Veliki utorak, 27. ožujka 2018. Labinci 16,00 sati
Veliki utorak, 27. ožujka 2018. Kaštelir 17,00 sati
Velika srijeda, 28. ožujka 2018. Višnjan 17,00 sati
Veliki srijeda, 28. ožujka 2018. Funtana 17,00 sati
Veliki petak, 30. ožujka 2018. Fuškulin 16,00 sati

Vrsarani hodočastili na Cres i Lošinj

U subotu, 10. ožujka 2018., vjernici Župe sv. Martina biskupa iz Vrsara i Župe sv. Andrije apostola iz Gradine, predvođeni svojim župnikom, vlč. mr. Linom Zohilom, hodočastili su na otoke Cres i Lošinj. Prešavši s kopna na otoke preko Krčkoga mosta trajektom su iz luke Valbiska došli na Otok Cres preko trajektne luke Merag. Prvo zaustavljanje bilo je u sjedištu nekadašnje Osorske biskupije, danas malom otočkom mjestašcu Osoru u kojem zimi stanuje tek pedesetak osoba. Slijedeća postaja bio je Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju koji je hodočasnike ugodno iznenadio vrhunskom muzeološkom prezentacijom, obzirom da cijeli muzej počiva na jednom jedinom eksponatu, izvrsno očuvanom brončanom kipu grčkog atlete, koji je nakon 2000 godina provedenih na morskome dnu u lošinjskome arhipelagu svjetlo dana ugledao 1996. kada ga je pronašao belgijski ronioc René Wouters.

Hodočasnici su se potom uspeli do malološinjske župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, gdje ih je, unatoč brojnim obvezama oko organizacije susreta mladih toga dana te podjele sakramenta potvrde slijedećeg dana i biskupske vizitacije, župnik Vlč. Robert Zubović primio izuzetno srdačno predstavivši im crkvu i župnu zajednicu koja se ondje okuplja. Prije nastavka župnik je hodočasnike počastio prigodnim osvježenjem u župnoj dvorani. Malološinjska župna crkva građena je u 17. i 18. stoljeću. U unutrašnjosti te trobrodne crkve dva reda stupova vode prema svetištu koje je uzdignuto sa sedam stuba i djeluje poput prirodne pozornice. Na glavnom oltaru, sagrađenom od mramora s inkrustacijama, u sarkofagu od bijelog mra­mora smještene su relikvije sv. Romula, a oltarnu sliku Rođenja Blažene Djevi­ce Marije izradio je u 18. stolje­ću venecijanski slikar Alvise. Uz oltar s jedne strane je mra­morni kip sv. Petra, a s druge strane sv. Romula. Na desnom, odnosno južnom zidu crkve, na prvom je oltaru veoma vrijedno mramorno raspelo, djelo kipara Bartolomea Ferrarija. Na sljedećem oltaru je slika Gospe Karmelske, slikara J. Valsona iz 1855. godine. S druge strane, na lijevom sjever­nom zidu, na prvom oltaru je slika s likovima zaštitnika uje­dinjene Krčke biskupije: sv. Gaudencija, Kvirina, Kristofora i zaštitnika Malog Lošinja sv. Martina. Na drugom je ol­taru slika iz 18. stoljeća i prika­zuje svete Nikolu, Roka i An­tona Padovanskog, a u pozadini je veduta Malog Lošinja s dovr­šenom župnom crkvom. Križni put u malološinjskoj župnoj crkvi preslika je djela Gian Battiste Tiepola iz 1747. godine. Veo­ma vrijedne orgulje datiraju iz 1781. godine, a tvorac im je graditelj orgu­lja Gaetano Callido, koji je ostavio više tragova po crkvama kvarnerskih otoka.

Slijedeća postaja vrsarskih hodočasnika bila je župna crkva sv. Antuna opata u Velom Lošinju koja je sagrađena krajem 18. stoljeća na mjestu nekadašnjeg groblja a gdje su prije ove postojale još dvije crkve od kojih starija bila iz 15. stoljeća. Za ljepotu i velebnost ove crkve najzaslužniji su velološinjski kapetani, a posebno kap. Gaspare Craglietto. Velike posebnosti ove crkve su: orgulje znamenitog mletačkog majstora Gaetana Callida iz 1876. godine, slika Bogorodica s djetetom od Bartolomea Vivarinija iz 1475. godine te sarkofag s tijelom mučenika sv. Grgura iz Spoleta koji je suzaštitnik Velog Lošinja.

Nakon kraće šetnje po Velom Lošinju hodočasnici su autobusom stigli ponovno do Osora, sjedište nekadašnje Osorske biskupije, gdje ih je u katedrali Uznesenja Marijina, danas župnoj crkvi, dočekao župnik Vlč. Ivan Katunar te im predstavio tu velebnu sakralnu građevinu koja danas, osim za liturgijske obrede, u ljetnim mjesecima služi i kao mjesto održavanja poznatih Osorskih glazbenih večeri. Osorska katedrala Uznesenja Marijina je trobrodna crkva građena u vrijeme biskupa Antuna Palčića i Marka Nigrisa u drugoj polovici 15. stoljeća. Zvonik katedrale je izdvojen od same crkve i građen je naknadno, točnije 1675. godine. Arhitekt zvonika je poznati krčki majstor Gallo. Unutrašnjost katedrale je uglavnom uređena u vrijeme biskupa Andrea Piperaria u prvim desetljećima 16. stoljeća. U prezbiteriju se nalazi glavni oltar sa slikom Uznesenja Marijina i svecima zaštitnicima te relikvijarom sv. Gaudencija. Na bočnim zidovima se nalaze još slike sv. Petra, sv. Pavla, sv. Nikole i sv. Benedikta. Naslovnik današnje osorske župe je sv. Gaudencije Osorski biksup koji je živio na prelazu 10. i 11. stoljeća. Osorska biskupija, prema predaji, osnovana je 530. na sinodi u Solinu, prvi se put spominje 585., a u istom je stoljeću sagrađena i prva katedrala. Obuhvaćala je otoke Cres, Lošinj, Ilovik, Susak, Unije te Velike i Male Srakane, područje tada odvojeno od Krčke biskupije. Dokinuta je 1828. bulom Locum Beati Petri te je pridružena Krčkoj biskupiji.

Slijedeće odredište Vrsarana bilo je mjesto Cres gdje ih je župnik Vlč. Marijan Kosić uz srdačnu dobrodošlicu počastio prigodnim domjenkom u župnoj dvorani. Nakon kratkog uvoda o župnoj crkvi Svete Marije Velike koja je ujedno i sjedište Creskog dekanata, župnik domaćin je uz vlč. Zohila koncelebrirao na večernjem misnom slavlju te je tom prigodom hodočasnicima i domaćim vjernicima uputio prigodnu homiliju.

Nakon kraće šetnje po creskoj rivi hodočasnici su krenuli put trajektne luke Porozine te pristavši na istarskoj obali u Brestovi, nakon putovanja kroz središnju Istru, pristigli su svojim domovima bogatiji za jedno lijepo duhovno i putničko iskustvo. Vlč. Zohil je osim organizacije i duhovnog vodstva hodočasnike upoznao s brojnim zanimljivostima tih dvaju otoka koje veoma dobro poznaje. O bogatoj povijesti toga kraja prigodno je govorio povjesničar Marino Martinčević, dok je poneke detalje o crkvama nadodao fotograf Gianfranco Abrami./G.K./

Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2018.

Draga braćo i sestre, Pasha Gospodinova ponovno nam je pred vratima! U našoj pripravi za Uskrs Božja nam Providnost svake godine daje korizmu, “sakramentski znak našega obraćenja”[1], koja poziva i omogućuje povratak Gospodinu svim srcem i čitavim životom.

I ove godine ovom porukom želim pomoći čitavoj Crkvi da doživi u radosti i istini ovo milosno vrijeme. Kao nadahnuće za to poslužile su mi Isusove riječi iz Matejeva Evanđelja: “Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih” (24, 12).

Ova se rečenica nalazi u Isusovu govoru o posljednjim vremenima i izgovorena je u Jeruzalemu, na Maslinskoj gori, na istom onom mjestu na kojem će započeti Gospodinova muka. Odgovarajući na pitanje učenikâ, Isus najavljuje velike nevolje i opisuje situaciju u kojoj bi se mogla naći sama zajednica vjernika: usred velikih nevolja, neki će lažni proroci mnoge zavesti na krivi put a ljubav, koja je središte čitavog Evanđelja, ohladnjet će u srcima mnogih.

Lažni proroci

Poslušajmo ovaj ulomak i zapitajmo se u kojim se oblicima mogu pojaviti ti lažni proroci?

Oni su nalik “šaptačima zmija”, odnosno služe se ljudskim emocijama da porobe ljude i vode ih kamo im se prohtije. Kolika su Božja djeca podlegla zavodljivosti kratkotrajnih užitaka, koje su zamijenili s istinskom srećom! Koliki muškarci i žene žive kao opčinjeni opsjenom novca, koji ih zapravo čini robovima profita i sitnih interesa. Koliki samo prolaze kroz život misleći da su sami sebi dostatni i na kraju postaju plijenom samoće!

Drugi lažni proroci su oni “šarlatani” koji nude jednostavna i brza rješenja na patnje, koja se ubrzo pokažu potpuno nedjelotvornima. Kolikim se mladim ljudima nudi lažni lijek droge, “jednokratnih” odnosâ, lake ali nepoštene zarade! Koliki su, nadalje, uhvaćeni u zamku potpuno virtualnog života, u kojem se odnosi čine jednostavnijima i iskrenijima da bi se kasnije pokazali besmislenima u svoj svojoj dramatičnosti! Ti prevaranti, koji nude bezvrijedne stvari, oduzimaju ljudima ono najvrjednije: dostojanstvo, slobodu i sposobnost za ljubav. U svojoj obmani igraju na kartu naše ispraznosti i taštine zbog čega se volimo razmetati i šepiriti poput paunova a zapravo ispadamo beskrajno smiješni pred drugima. To nas ne smije nimalo čuditi. Zloduh, koji “je lažac i otac laži” (Iv 8, 44), oduvijek prikazuje zlo kao dobro i lažno kao istinito, da bi zbunio čovjekovo srce. Svaki je od nas, stoga, pozvan razabrati u vlastitome srcu i preispitati se je li podlegao lažima i obmanama tih lažnih proroka. Moramo naučiti ne zaustavljati se na neposrednoj, površnoj razini, već prepoznati ono što ostavlja u nama dobar i trajni trag, jer je od Boga i doista je za naše dobro.

Hladno srce

U svome opisu pakla Dante Alighieri zamišlja đavla kako sjedi na ledenom prijestolju[2]; on stanuje u ledu ugušene ljubavi. Zapitajmo se dakle: kako se u nama hladi ljubav? Koji su znaci koji nam pokazuju da se u nama ljubav počinje gasiti?

Ljubav, više od svega drugog, gasi pohlepa za novcem, taj “korijen svih zala” (1 Tim 6, 10); ubrzo nakon toga slijedi odbacivanje Boga i traženja utjehe i mira u njemu; draža nam je naša samoća no utjeha koju se nalazi u njegovoj Riječi i sakramentima[3]. Sve to prerasta u nasilje koje se okreće protiv onih koje se smatra prijetnjom našim “sigurnostima”: nerođeno dijete, bolesna starija osoba, privremeni gost, stranac, ali također bližnji koji ne odgovara našim očekivanjima.

I stvoreni je svijet tihi svjedok tog hlađenja ljubavi. Zemlja je otrovana otpadom bačenim zbog nemara ili stjecanja koristi; mora, koja su također onečišćena, postala su groblja bezbrojnih brodolomaca žrtava prisilnih migracija; nebom, koje u Božjem naumu kazuje njegovu slavu, jure strojevi koji dažde oruđima smrti.

Ljubav se hladi i u našim zajednicama: u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium pokušao sam opisati najočitije znakove toga pomanjkanja ljubavi. To su: sebičnost i duhovna lijenost, besplodni pesimizam, napast izoliranja i stalnih ratova među nama, svjetovni duh koji dovodi do bavljenja samo onim izvanjskim uslijed čega opada naš misionarski žar[4].

Što nam je činiti?

Ako vidimo duboko u sebi i oko nas upravo opisane znakove, Crkva, naša majka i učiteljica, zajedno s često gorkim lijekom istine nudi nam u ovom korizmenom vremenu slatki lijek molitve, milostinje i posta.

Posvećujući više vremena molitvi, omogućujemo svome srcu da otkrije tajne laži kojima obmanjujemo sami sebe[5] kako bismo konačno pronašli utjehu u Bogu. On je naš Otac i želi da živimo. Milostinja nas oslobađa od pohlepe i pomaže nam otkriti u našim bližnjima braću i sestre. To što posjedujem nije samo moje. Kako bih želio da se milostinja za svakog od nas pretvori u pravi način života! Kako bih želio da, kao kršćani, slijedimo primjer apostolâ i vidimo u mogućnosti dijeljenja s drugima svojih dobara opipljivo svjedočanstvo zajedništva koje živimo u Crkvi. Zato ponavljam poticaj svetoga Pavla koji upućuje poziv Korinćanima za prikupljanje milostinje za jeruzalemsku zajednicu kao nešto što je njima na korist (usp. 2 Kor 8, 10). To osobito priliči činiti u korizmi, tijekom koje mnoga tijela organiziraju prikupljanje priloga za pomoć Crkvama i narodima u potrebi. Kako bih htio da i u našim svakodnevnim susretima s braćom koja od nas traže pomoć vidimo zov same Božje providnosti: svaka je milostinja prilika za sudjelovanje u Božjoj providnosti prema njegovoj djeci. I ako se On služi sa mnom da pomogne nekom bratu, kako se neće sutra pobrinuti za moje potrebe? Jer on se ne da nadmašiti u darežljivosti[6].

Post, na kraju, slabi u nama sklonost nasilju, razoružava nas i predstavlja važnu prigodu za rast. S jedne strane nam omogućuje iskusiti ono što proživljavaju oni kojima nedostaje i ono najnužnije i svakodnevno gladuju; s druge pak to je izraz stanja našeg duha koji je gladan dobrote i žedan Božjeg života. Post nas budi, čini nas pozornijima prema Bogu i bližnjemu i ponovno oživljava u nama želju da slušamo Boga koji je jedini kadar utažiti našu glad.

Želio bih također da moj glas odjekne izvan granica Katoličke Crkve i dopre do svih vas, muškaraca i žena dobre volje, koji ste otvoreni Božjem glasu. Ako ste poput nas ožalošćeni zbog širenja bezakonja u svijetu, ako vas brine led koji paralizira srca i djela, ako vidite da u nama slabi osjećaj pripadnosti jednoj ljudskoj obitelji, pridružite nam se da zajedno uzdignemo molitvu Bogu, da zajedno postimo i da zajedno s nama darujete koliko možete braći i sestrama u potrebi!

Uskrsni oganj

Pozivam prije svega članove Crkve da gorljivo prionu korizmenom hodu, poduprti milostinjom, postom i molitvom. Ako se katkad čini da se ljubav gasi u mnogim srcima, znajmo da se to nikada ne događa u Božjem srcu. On nam neprestano daje prigode da počnemo iznova ljubiti.

Jedna takva zgodna prigoda bit će i ove godine inicijativa “24 sata za Gospodina”, koja poziva čitavu crkvenu zajednicu slaviti sakrament pomirenja u sklopu euharistijskog klanjanja. Ove, 2018. godine, održat će se u petak 9. i subotu 10. ožujka, nadahnjujući se na riječima Psalma 130, 4: “U tebe je praštanje”. U svakoj biskupiji bar jedna crkva će ostati otvorena dvadeset i četiri sata bez prestanka, pružajući vjernicima priliku i za euharistijsko klanjanje i za sakramentalnu ispovijed.

U vazmenoj noći još ćemo jednom proslaviti dirljivi obred paljenja uskrsne svijeće. Preuzeto s “novoga ognja” to će svjetlo malo po malo rastjerivati tamu i prosvjetljivati vjerničku zajednicu okupljenu na bogoslužju: “Svjetlo slavno uskrsnulog Krista raspršilo tmine pameti i srca”[7] kako bismo svi uzmogli ponovno doživjeti iskustvo učenikâ iz Emausa. Slušajući Gospodinovu riječ i blagujući euharistijski Kruh naše će srce sve više gorjeti u vjeri, nadi i ljubavi. Od srca vas blagoslivljam i molim za vas. Ne zaboravite moliti za mene.

Iz Vatikana, 1. studenog 2017. Svetkovina Svih svetih.

_______________________________

[1] Rimski misal, Prva korizmena nedjelja, Zborna.

[2] Pakao XXXIV, 28-29.

[3] “Zanimljivo je da se mnogo puta bojimo utjeha i da nas se tješi. Štoviše, osjećamo se sigurnijima u žalosti i očaju. Znate li zašto? Zato što se u žalosti osjećamo malne protagonistima. Nasuprot tome, u utjesi je Duh Sveti protagonist!” (Angelus, 7. prosinca 2014.).

[4] Brr. 76-109.

[5] Usp. BENEDIKT XVI., Enc. Spe salvi, 33.

[6] Usp. PIO XII., Enc. Fidei donum, III. [7] Rimski misal, Vazmeno bdjenje, Služba svjetla.

U utorak, 13. veljače 2018. vjernici Vrsara proslavili su suzaštitnicu svoje župe, sv. Fošku, djevicu i mučenicu. Misno slavlje u crkvi sv. Foške predvodio je župnik, vlč. mr. Lino Zohil, a homiliju je izrekao p. Drago Marić, karmelićanin.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji, želeći istaknuti nepravednu osudu koju su u vremenima ranog kršćanstva doživljavali mučenici, spomenuo pokojnog generala Slobodana Praljka. Propovjednik je nadalje podsjetio kako je sv. Foška živjela u vrijeme mnogoboštva no, unatoč prijetnjama, kao ni drugi tadašnji kršćani, nije se htjela pokloniti pred slikom cara. Kršćani su naime, pojasnio je p. Drago, bili progonjeni i ubijani jer su, neprihvaćanjem vladajuće politeističke ideje ugrožavali tadašnji sustav vrijednosti. Sveta Foška je, iako mlada, bila do kraja odana Isusu. Znala da je Isus volio ljude, da se žrtvovao za ljude, napose za siromašne, bijedne i nemoćne, pa je po uzoru na Njega i ona živjela čineći dobro, pomažući upravo najpotrebitijima. Neka nam ona bude poticaj u odluci da nam Isus bude uzor, pozvao je p. Drago. Propovjednik je homiliju dovršio anegdotom o načelniku koji je, želeći spasiti žitelje svoga mjesta, prema biblijskim riječima „bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne“, izdao bjegunca, no anđeo ga je potom ukorio kako je za donijeti odluku trebao pogledati u oči toga čovjeka, a ne u slovo zakona.

Na kraju misnog slavlja održano je tradicionalno čašćenje relikvija sv. Foške, a potom je uslijedio kratki glazbeni program kojeg su izveli Ženski pjevački zbor „Mendule“ iz Vrsara te Zbor zajednice Talijana iz Vrsara.

Crkva sv. Foške u Vrsaru potječe iz XVII. stoljeća, a 1910. godine joj je dograđena sakristija. Služila je kao župna crkva u prvoj polovici XIX. Stoljeća te tridesetih godina XX. stoljeća dok se zidala nova župna crkva. U crkvi su tri oltara i danas služi za izlaganje sakralne zbirke. /G.K./

Zahvalno slavlje
U Vrsaru mons. dr. Dražen Kutleša predvodio misu zahvalnicu prigodom obnove i uređenja župne crkve.

U nedjelju, 14. siječnja 2018., godine u vrsarskoj župnoj crkvi misom zahvalnicom pod predsjedanjem biskupa ordinarija ta je župna zajednica svečano iskazala zahvalu Bogu, kao i svima onim koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji obnove i uređenja župne crkve. Pod crkve i stubište u kriptu opločeno je vrsarskim kamenom kirmenjak, postavljena je nova elektro instalacija, sustav grijanja i hlađenja, nova sakristijska vrata te je obnovljen dio namještaja u sakristiji. Biskup Kutleša je misno slavlje predvodio u zajedništvu sa župnikom domaćinom vlč. mr. Linom Zohilom i preč. Sergijem Jelenićem, kancelarom biskupije, a ispovijedao je p. Drago Marić, karmelićanin.

Crkva u današnjem Evanđelju stavlja pred nas poziv koji se ne tiče samo duhovnih zvanja već svakoga čovjeka, naglasio je biskup u prigodnoj homiliji, razlamajući Riječ iz Ivanova evanđelja. Poput Ivana Krstitelja moramo znati prepoznati trenutak kada se treba povući na drugo mjesto i dati prednost onome kome su pripravljeni putovi. Jednako tako veliki uzor u slijeđenju Isusa Krista su nam i učenici koji prvi pođoše za njim na riječi „evo Jaganjca Božjega“. Jednako se tako događa i u povijesti Spasenja svakoga čovjeka, Bog je taj koji daje inicijativu, iako mi toga možda nismo ni svjesni, on je poput Milosrdnog Oca koji čeka sina da se vrati u Očev dom. Tek kada mi počnemo tražiti, spoznamo da je Bog uvijek bio uz nas, ali mi toga nismo bili svjesni. Isus nadalje postavlja pitanje „Što tražite?“, istaknuo je biskup te nastavio, to je pitanje bilo postavljeno i učenicima koji su ga iskreno tražili, ali farizejima kako i svima drugima. Pitanje je to koje se odnosi na smisao našega života i što mi u svojemu životu želimo. Postoje tri globalne skupine odgovora na to pitanje, rekao je biskup, oni koji traže samo materijalnu sigurnost i bogatstvo, zatim oni koji teže za vlašću i slavom uzdajući se u svoje talente, te treća skupina je ona koja nadasve traži mir sa sobom i s drugim ljudima. I mi smo pozvani da budemo u miru u prvom redu sa samim sobom, sa svojom savješću, naglasio je mons. Kutleša. Na to Isusovo pitanje oni ga pitaju jednostavno „Gdje stanuješ?“, ne pitaju ga o trivijalnim stvarima o kojima mi danas često razgovaramo, htjeli su ga jednostavno slijediti. Isus ih poziva da ga slijede, no ne samo prema njegovim riječima, već prvenstveno prema njegovim djelima, primjerom. I mi smo danas pozvani upravo tako slijediti Isusa Krista, naglasio je biskup te kao izvrstan uzor u tome istaknuo sv. Andriju, koji je odmah nakon što je upoznao Isusa doveo k njemu svoga brata Šimuna Petra.
Glavna poruka koju možemo ponijeti s ove svete mise je upravo pitanje “Po čemu Bog prepoznaje čovjeka?“, naglasio je biskup na kraju. Bog gleda kakav je čovjek, ali ne samo ono što je učinio već i što je mogao i trebao sa svojim talentima učiniti u životu, koliko je u svojim životnim okolnostima surađivao s Božjom milošću, koliko je svoj život predao u Božje ruke i je li svojim životom davao slavu Bogu, zaključio je propovjednik.

Na kraju misnog slavlja okupljenima se obratio župnik domaćin, vlč. Zohil, koji se prvo osvrnuo na povijest izgradnje župne crkve u Vrsaru.

To činim kako biste dobili uvid u njezinu povijest i teška vremena u kojima je izgrađena, ali i kako biste pravilno shvatili i nematerijalnu dimenziju zbog koje su poduzeti radovi na kojima danas zahvaljujemo, istaknuo je župnik.
Prva razmišljanja o potrebi gradnje nove i znatno veće župne crkve pojavila su se u Vrsaru oko 1800. jer se tada broj stanovnika znatno povećao. Po dopuštenju porečkog biskupa Francesca Polesinija, vrsarski župnik Francesco Raguzzi 1. ožujka 1804. godine blagoslovio je kamen temeljac nove vrsarske župne crkve koja se trebala nalaziti baš na ovome mjestu. Prvi radovi na izgradnji započeli su te iste 1804. godine, a već 1805. zidovi crkve bili su podignuti do visine od 4 m. Međutim, radovi su zaustavljeni po uspostavi francuske (Napoleonove) vlasti. Francuzi su odmah po dolasku u Vrsar prodali sav materijal pribavljen za gradnju nove crkve i porušili postojeće zidove te sve rasprodali. Možemo danas tek zamisliti osjećaj žalosti, nemoći i nepravde koja je time bila nanesena ovoj Crkvi i njezinim vjernicima.
Pogled na Franciskanski katastar iz 1820. godine otkriva samo katastarsku česticu na kojoj su nacrtane građevinske konture današnje crkve, kakva će biti izgrađena tek 1934. godine.
Projekt izgradnje crkve pokušao se bez uspjeha u više navrata oživjeti u drugom desetljeću XX. stoljeća, no današnja župna crkva izgrađena je tek 1934. godine i posvećena 1935. godine po rukama biskupa Trifuna Pederzollija, o čemu govore i spomen ploče na ulazu u crkvu.
Crkva, prema projektima, nikada nije dovršena, nego je zbog velike gospodarske depresije koja je zahvatila čitav svijet 30-ih godina XX. stoljeća, ostavljena nedovršena u roh-bau stanju. Zbog nedostatka novčanih sredstava, u odnosu na izvorni nacrt, crkva je pojednostavljena. Primjerice, nema dviju niša na fasadi na pročelju u koje su se trebali postaviti kipovi svetog Martina i svete Foške, crkva nije bila popločena, nikada nije izgrađeno pjevalište s orguljama, a nikada nije izgrađena ni propovjedaonica koja je projektom bila predviđena.
Crkva se gradila od Vrsarskog kamena, postupno i u fazama počevši od 20-ih godina XX. stoljeća, i to usporedo s rušenjem stare župne crkve koja se nalazila na gradskome trgu. Gradili su je zidari iz obitelji Gerometta. Čin je pun simbolike i povjerenja da su upravo nasljednici tih zidara u ovoj obnovi dali nemjerljiv i bitan doprinos dovršenju crkve izražavajući time i pijetet te poštovanje svojim precima, ali i pridonoseći dobru ovdašnje Crkve i cijele vrsarske zajednice. Danas s velikom zahvalnošću i divljenjem gledamo na te ljude – Vrsarane – koji su se 20-ih i 30-ih godina, u doba najveće gospodarske krize, u nemogućim prilikama između dvaju ratova i općoj neimaštini, odvažili graditi ovako velebnu crkvu – podignuti Dom Gospodnji i ostaviti ga nama u nasljeđe kako bismo ga mi dovršili. Župnik je spomenuo i prethodne župnike: vlč. Jelovca za čije je službe izgrađen zvonik i napravljen novi krov župne crkve, vlč. Matiku za čije je vrijeme obnovljen župni stan, postavljeni novi prozori, vitraji te nabavljen je novi drveni oltar.
Opločenje poda crkve kamenom kirmenjak, vrsarskim kamenom, novo stubište u kriptu od istog kamena, nova elektro instalacija, sustav grijanja i hlađenja, nova sakristijska vrata i novi ormar u sakristiji su poslovi koji su odrađeni u posljednja tri mjeseca.

Za sve to razumljivo je da kao župnik moram nekima posebno zahvaliti, naglasio je župnik, i to tvrtki „Kamen“ d.o.o. iz Pazina na čelu s gosp. Karmelom Krebelom, gosp. Dobravkom Milotioćem čijom je dobrotom i susretljivošću sve ovo i tako lijepo i uspješno i realizirano, no tu moram napomenuti da je susretljivošću gosp. Krebela u gotovo sve crkve naše biskupije koje su posljednjih godina obnavljane ugrađen kamen iz spomenute tvrtke, zahvala ide i tvrtki „Tip Top“ na čelu sa gosp. Ivanom Barbarićem iz Pule čiji su djelatnici postavili sav kamen. Zahvaljujem i djelatnicima tvrtke „Elm-As“ na čelu sa gosp. Adrijanom Starićem i Sinišom Vretenar za izvođenje elektro instalaterskih radova, tvrtki „Shiterm“ iz Katuna Lindarskog na čelu sa gosp. Ivanom Šajina, te Emanuelom i Kristijanom koji su izveli sve radove oko postavljanja sustava grijanja i hlađenja. Zahvala ide i tvrtki „Istradrvo“ na čelu sa gosp. Marijanom Ritoša koji su izveli stolarske radove i donirali nam stari neoklasicistički sakristijski ormar. A da je sve to tako dobro i skladno funkcioniralo neizostavno moram zahvaliti djelatnicima i projektantima tvrtke Zaštita Inženjering i Konzalting iz Rovinja za izradu projektne dokumentacije, koordinaciju i nadzor prilikom izvođenja svih radova na čelu sa gosp. Marićem i gosp. Mauriziom Malusa.
Oni su sve to izveli, no da je do realizacije uopće moglo doći moram zahvaliti: Općini Vrsar na čelu s načelnikom gosp. Ivanom Gerometta, zamjenikom načelnika gosp. Frankom Štifanićem, predsjednikom Općinskog vijeća gosp. Frankom Matukinom, TZ Općine Vrsar i gđi. Nataši Vugrinec, Komunalnoj tvtrci „Montraker“ d.o.o. i njihovim djelatnicima na čelu s gđom. Natašom Trifunović i gosp. Armidom Gerometta. Želim zahvaliti i našoj Biskupiji i gosp. Biskupu osobno na pomoći, podršci i razumijevanju u realizaciji svega do sada učinjenog, rekao je župnik te zahvalu uputio i svim svojim župljanima na svakoj materijalnoj i moralnoj podršci od financijske pomoći do pomoći prigodom čišćenja i uređenja novoobnovljene crkve, kojom se svi mi sada još i više ponosimo i vjerujem u kojoj ćemo se još češće, radosnije i ugodnije okupljati te zajedno rasti i napredovati, istaknuo je župnik te pohvalio odaziv župljana u velikom broju na svaki poziv na radove u crkvi.
Radovima na kojima danas zahvaljujemo dajemo naš necjelovit doprinos dovršetku izgradnje vrsarske župne crkve. Time činimo tek jedan korak k našemu konačnome cilju: da se ovo Božje djelo i djelo ljudi potpuno dovrši i da Vrsar nakon dvije stotine godina, otkada je izvan funkcije stara župna crkva svetoga Martina na gradskom trgu, dobije potpuno dovršenu župnu crkvu kako to priliči Porečkoj biskupiji i ovdašnjoj župi, ali i Općini Vrsar svim vjernicima i građanima Vrsara, zaključio je župnik.
Tehničke podatke izvedenih radova iznio je Maurizio Malusa iz tvrtke Zaštita Inženjering i Konzalting iz Rovinja koja je projektnu dokumentaciju izradila zajedno sa tvrtkom Bilumen d.o.o. On je zahvalio svim izvođačima, te pojasnio najsuvremenija tehnološka rješenja koja su primijenjena u tom sakralnom objektu. Cijela instalacija je energetski učinkovita, a kao zanimljivost iznio je činjenicu da je u crkvi instalirano oko 2 km kablova. Odrađen je energetski sustav, video nadzor, protuprovalni sustav, električne instalacije, rasvjeta i termo tehničke instalacije.

Na kraju se okupljenima obratio zamjenik načelnika Općine Vrsar Franko Štifanić. On se osvrnuo na kulturno povijesnu baštinu vrsarskog kraja. Istaknuo je da bez zajedništva ne bi bilo svih radova obnove koji su do sada provedeni na raznim crkvama u Vrsaru: sv. Jurja, sv. Foške, sv. Andrije, sv. Antuna, sv. Petra, te sada župne crkve. Da nije bilo tog zajedništva, u maloj sredini kao što je naša do tih obnova ne bi bilo došlo, istaknuo je Štifanić. Preostaje obnova Svete Marije od Mora i veliki kompleks sv. Mihovila nad Limom. Po svim odrađenim radovima očito je da ta sredina ima osjećaj za vrijednost vjerskih i kulturno povijesnih objekata.

Biskup Kutleša je na kraju istaknuo kako Porečka i Pulska biskupija ima sveukupno 550 crkava. Zapitamo li se u kakvim su okolnostima i teškoćama naši preci izgradili te crkve, postavlja se pitanje „gradi li crkvu novac i materijalno bogatstvo ili nešto drugo?“. Ja vjerujem da je ono nešto drugo, a to je pitanje vjere, rekoa je biskup. I mi sami u životu imamo puno nedaća, no ako imamo povjerenja jedni u druge, ako postoji zajedništvo dolazi do obnova i gradnji. Biskup je na kraju u ime Biskupije zahvalio svima koji su pomogli u tim radovima i potakao ih da budu ljudi koji čine dobro, ne samo u crkvi već i oko sebe. Na kraju je posebnu zahvalu uputio župniku, vlč. mr. Zohilu, koji je onaj spiritus movens oko kojega se sve okreće. Zahvalio mu je na svom trudu i muci koju je uložio u te radove.

Nakon mise druženje je nastavljeno ispred crkve uz prigodno osvježenje. /G.K.//Foto: Foto Edi – Poreč i Gianfranco Abrami – Petrovija/