MIROSLAV BULEŠIĆ – 72. obljetnica mučeništva

Iz Župa Sv. Martina – Vrsar i Sv. Andrije – Gradina
9,30h – polazak prema Svetvinčentu hodočasnika pješaka ispred samostana u Kloštru
16,00h – polazak hodočasničkog autobusa za Svetvinčenat ispred Dječjeg vrtića u Vrsaru
Zainteresirani neka se što prije jave župniku.
Radujemo se zajedničkom hodočašću.

Ljeto – odmor – obnova

Valja otpočinuti.
I zbog sebe i zbog drugih.
I sam. I s drugima.

Odmori me i vrati me odmornog i meni i mojima.[MOLITVA ZA ODMOR]

➡️ Reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. (Mk 6,31)

Poći ću ovih dana potražiti mir.
Prestat ću činiti ono što redovito činim.
Pronaći ću vrijeme za odmor.
Ti znaš da mi je on potreban
pa mi zato i govoriš:
“Hajde u osamu i otpočini malo!”
Tijelo se umorilo od poslova.
Snage su se potrošile,
a koraci usporili.
Treba mi ovaj predah, Gospodine.
Treba mi nova snaga za nove korake.

Znam, postoje odmori koji su umori
i htio bih izbjeći toj napasti.
Zato te molim: nadahni me
gdje ću pronaći pravi odmor svome tijelu.
Pouči me kako ću se cijeli odmoriti.
Odmor treba i mojoj psihi
i mojim osjećajima
i mojim odnosima
i mojoj duši
i očima
i rukama
i nogama…
Treba mi da na čas stanem.
Treba mi da sve prestane.
Ma znam!, ja neću prestati
i život neće stati
i nije to što bih htio.
Tek mi treba mali odmak od svega
da sve iz drugog kuta pogledam
i da se svemu i svima drugačiji vratim.

Trebam mi odmor, Gospodine,
ne samo zbog mene nego i zbog drugih.
Oni me zaslužuju odmornog.
Blagoslovi zato dane mog odmora
i blagoslovi moj odmak od redovitosti života
i susrete u koje ću s odmorom ući.
Uvedi me u počinak.
Obnovi me i odmori me,
i odmornog me vrati mojima.

fra Josip Vlašić


Želimo vam da u ovim ljetnim danima uspijete pronaći koji dan odmora i želimo da se kvalitetno odmorite!

Plovno hodočašće Sv. Jurju

Na vazmeni utorak, 23. travnja 2019., u Vrsaru je po deveti put plovnim hodočašćem proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Nakon što se, unatoč kiši, za hodočašće okupilo pedesetak osoba, ribar Milorad Harašić je plovilom mjesnog ronilačkog kluba sa starog mola na otok sv. Jurja prevezao vjernike iz Vrsara i okolice koji su se odazvali na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružilo nekoliko austrijskih i talijanskih gostiju.

Po dolasku na otok uslijedilo je misno slavlje koje je ove godine, zbog kiše, održano u crkvi sv. Jurja, a ne, kao što je uobičajeno, ispred. Iz istog razloga, zbog jake kiše, ove godine nije održana procesija po otoku s pobožnošću krunice. Misu je predvodio vlč. Darko Zgrablić, župnik Svetvinčenta i Juršića, uz koncelebraciju župnika domaćina, vlč. mr. Lina Zohila.

Na početku mise, u uvodnom pozdravu okupljenima, župnik domaćin je izrekao je nekoliko prigodnih misli na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Istaknuo je da crkvica u kojoj se nalaze datira iz 9. stoljeća, te da je temeljito obnovljena 2000. godine. Istaknuo je činjenicu da je ta crkva utemeljena na prirodnoj stijeni. Naglasio je i njezine dvije unutarnje apside, što predstavlja posebnost u arhitektonskom smislu. Otok je postavljen tako da štiti luku u marinu od morskih struja i valova, pa vjerujem da su i tadašnje generacije, koje su u 9. stoljeću na ovome otoku sagradile crkvu posvećenu sv. Jurju vjerovale, kao i mi danas, da je sv. Juraj naš moćan zaštitnik.

U uvodnom pozdravu, predvoditelj, vlč. Zgrablić je istaknuo da štovati sv. Jurja znači stati na njegovu stranu, biti uz onoga koga je i on štovao cijeloga života, uz Isusa Krista.

U prigodnoj homiliji propovjednik je podsjetio kako je vjera put, a Gospodin cilj svakoga vjernika. Oni koji su to shvatili, sv. Juraj i svi sveci, nisu Boga uzeli kao jednu od usputnih mogućnosti, već kao jedini cilj. Onaj tko želi biti Božji čovjek, koji želi biti na Božjem putu, ne može sjediti na dvije stolice, mora odabrati jednu i vjerovati toj jednoj. Mučeništvo sv. Jurja u 303. godini, događa se u vremenima kada biti kršćaninom svakako nije bilo popularno, ni primamljivo ni zanimljivo, jer je to značilo, svaki čas, kada buknu progoni, mogućnost pogibije.Za nas, iz njegovog života, kao i iz života svih mučenika, važna je smo jedna činjenica, da je dao život za Krista. Time znamo što je bio temelj njegova života, za što je živio, za što je umro. Nemoguće je za neku vrijednost umrijeti, ako za tu vrijednost nismo i živjeli. Znajući zašto je umro znamo i da je njegov život bio uronjen u Krista. Upravo u toj uronjenosti mogao je pobijediti sve napasti i sve kušnje i svako zlo. U prikazu sv. Jurja kako se bori protiv zmaja poruka je da uronjeni u Krista možemo nadvladati i pobjeđujemo svako zlo, ne mi, nego Bog je taj koji može nadvladati svako zlo. Uskrsli Isus stalno svojim učenicima ponavlja „Ne bojte se“. Ako je Bog temelj našega života, onda – ‘ne bojte se’, ako je kuća našega života sagrađena na čvrstoj stijeni ništa joj ne može nauditi. Mi trajno slavimo Uskrs, kao znak pobjede, i križ je trajno s nama ne kao znak patnje nego kao znak vjere. Poziva nas da i mi živimo za njega. Samo onaj koji je uronjen u Boga živi sretan život. Baš zato što je sv. Juraj postao zaštitnik u borbi protiv zla mnogi su ga narodi proglasili svojim zaštitnikom: zaštitnik je Engleske, Portugala, Litve, mnogih gradova i pokrajina. Ljudi su podizali crkve u čast sv. Jurju i zato da mole njegovu zaštitu, ali i za to jer su željeli nasljedovati njegov primjer vjernosti Kristu. Bilo bi premalo da se samo molimo svecu za zagovor, sveci su nam dati kao uzor. Sv. Juraj je ostao uz Isusa Krista do kraja, pa i u samoj smrti on s Bogom postaje pobjednikom. Jer kroz Uskrsnuće on je s Isusom pobjednik nad smrti. Tijelo će umrijeti, ali nad onima koji su s Kristom smrt više ne vlada, jer je netko za nas to križem otkupio, i sjetimo se toga svaki put kada pogledamo križ. Sjetimo se toga i svaki put kada mislimo da smo nevrijedni. Sv. Jurja i današnji blagdan nas upravo na to podsjećaju, da ima netko tko pobjeđuje umjesto nas. Propovjednik je prigodnim primjerom istaknuo kako ljudi često misle da su učinili sve u nekoj poteškoći, a često se ne sjete Boga iskreno, s vjerom zamoliti za pomoć. Bog želi biti s nama u olujama našega života. Sv. Juraj je to shvatio pa neka nam svojim zagovorom pomogne da i mi to razumijemo, da je Bog temelj našega života i da smo zajedno s njim jaki kao Bog, zaključio je propovjednik.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su došli i koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: g. Harašiću za prijevoz hodočasnika, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu, te Turističkoj zajednici koja se pobrinula za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola te je u jednom obližnjem restoranu nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 2000. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije. (txt: G. Krizman, foto: Gianfranco Abrami)

Uskrsna poruka mons. dr. Dražena Kutleše, biskupa

ISUSOVO USKRSNUĆE – NAŠA JE RADOST

„Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.“

Uskrsno jutro zbunilo je mnoge. Isusov grob je otvoren i prazan. Marija Magdalena javlja Petru i drugom učeniku kojega je Isus ljubio. I oni zbunjeni otrčaše do groba. Prvi uđe Šimun Petar. Tada uđe i onaj drugi učenik i vidje i povjerova. „Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.“

Da, Pisma su najavljivala da će Isusov grob već treći dan nakon smrti ostati prazan. Sam je Isus i učenicima i mnoštvu govorio o svojoj proslavi i pobjedi nad smrću. Isus je uskrsnuo. Živ je! I zato je njegov grob prazan i otvoren, jer u njemu nema više smrti. A Životu nije mjesto u grobu.

Bog iz ljubavi prema čovjeku i nakon njegova grijeha i pobune protiv Boga, šalje na svijet svoga Sina Isusa Krista koji je ponizno prihvatio biti malen i neznatan. Za njega Pisma svjedoče da je prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući. Pozivao je sve da ga slijede, da zajedno s Njime nadvladaju svako zlo, muku i smrt i da uđu zajedno s Njime u život.

On to jednako i danas nastavlja činiti po svojoj Crkvi, po Pismima, po apostolima i njihovim suradnicima, jer hoće da se svi ljudi spase. Crkva se i danas istinski trudi izvršiti primljeno poslanje: navijestiti svakom stvorenju ljubav Božju i pokazati put koji vodi spasenju.

Kao što se progonilo glasnike Božje i prije i poslije Isusova dolaska na zemlju, kao što se progonilo i samoga Isusa i pribilo na križ, tako se i danas Crkva proganja u mnogim sredinama. Zlo neće nikada nadvladati dobro, smrt neće vladati nad životom jer je Isus svojom mukom i smrću nadvladao svako zlo, pobijedio smrt, uskrsnuo je i živi. Zato i danas njegova Crkva s ponosom i neustrašivo Riječju Božjom naviješta spasenje svijetu, nudi mir, budi nadu i uvodi u život.

Isusovo uskrsnuće je najznačajniji događaj u povijesti čovječanstva. Smrt je uništena. Isus svakome koji ga vjerom prihvaća i slijedi, daje sigurnost života vječnoga i garanciju da će i njegov grob, poput Isusova, biti otvoren i ostati prazan. Isus daje i garanciju da će na životnom putu biti s onim koji želi biti njegov i dati mu snage za nošenje životnog križa po kome se dolazi uskrsnuću.

Zato se Crkva kao Isusova zajednica ovdje na zemlji raduje svake godine proslavi Isusova uskrsnuća, slavi, Bogu zahvaljuje, miri se s Bogom i ljudima, nudi spasenje Božje. Dapače, Crkva i svake nedjelje slavi Uskrs, jer se okuplja u Isusovo ime, izgrađuje se i slavi Boga kao u slici onoga što će biti u Kraljevstvu Božjem gdje nam je Isus pripravio mjesto i gdje nas čeka.

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje čestitam sretan i blagoslovljen Uskrs uz obilje Božjeg blagoslova i mira.

Dražen, biskup

Duhovna obnova i Križni put „Ka Sv. Andriji“

U vrsarskoj župi sv. Martina i ove je godine korizma bila posebno obilježena već tradicionalnim križnim putom „Ka sv. Andriji“ kojemu je ove godine prethodila korizmena duhovna obnova. Predvoditelj je bio mons. Ivan Hren, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog.

Duhovna obnova trajala je od petka, 5. travnja do nedjelje, 7. travnja. Prvoga dana program je započeo pobožnošću križnoga puta, a uslijedila je misa s homilijom na temu sakramenta pomirenja. U subotu program je započeo pobožnošću krunice, tijekom koje je za ispovijed bilo na raspolaganju bilo više svećenika. Drugoga dana duhovne obnove predvoditelj je tijekom misnog slavlja izrekao homiliju na temu citata iz Knjige proroka Izaije „Evo činim nešto novo; već nastaje!“. U nedjelju, posljednjeg dana duhovne obnove mons. Hren je predvodio nedjeljna misna slavlja pro populo u Vrsaru i Gradini. U prigodnoj homiliji, govoreći o Isusovu postupku kada mu dovedoše ženu koja je trebala biti kamenovana zbog preljuba, predvoditelj je, citirajući Isusa, pozvao okupljene da se klone formalizama te da nastoje autentično živjeti svoje kršćanstvo. Istaknuo je kako je kršćanstvo vjera u kojoj čovjek ne treba tražiti Boga, jer je Bog taj koji traži čovjeka i postaje jedan od nas. Novina je u tome što je on Nebo približio zemlji, a zemlju izdigao prema Nebu. Sve bi bilo besmisleno bez perspektive vječnosti, a u Isusu dobivamo dimenziju vječnosti. Govoreći o oprostu pozvao je okupljene na više strpljivosti, na više milosrđa, jednostavno na više istinskog praštanja u odnosu prema drugima, upravo po uzoru na Isusa, imajući uvijek na umu njegove riječi upućene nama, „idi i ne griješi više“.

Istoga dana, u poslijepodnevnim satima, u Vrsaru je održan tradicionalni križni put „Ka Sv. Andriji“. I ove se godine, okupilo oko sto i pedeset vjernika, mahom iz Porečkog dekanata, ali i iz drugih, udaljenijih krajeva biskupije.

Vjernici su se, kako je to već uobičajeno, okupili kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, zajedno s vlč. Ivicom Butkovićem, župnikom susjednih župa Funtana i Fuškulin.
Nakon župnikova uvodnoga pozdrava, okupljeni su, predvođeni križem, pjevačima i svećenicima krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanoj stazi koja vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje Križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Tekst križnoga puta čitali su krizmanici Vrsara i Funtane, a molitve i prigodna promišljanja na temu postaja izrekli su nazočni svećenici. Stigavši vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, vjernici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te potom završnom molitvom zaključili pobožnost križnoga puta.

Prigodno promišljanje na kraju pobožnosti križnoga puta ove je godine izrekao vlč. Ivica Butković. Uslijedio je glazbeno – meditativni trenutak kojeg su skladbama klasične glazbe na akustičnoj gitari realizirali vrsarski učenici glazbene škole, a završen je nastupom vrsarskog župnog zbora.
Župnik ja potom izrekao zaključni pozdrav te sve okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine, na petu korizmenu nedjelju.


Ova lijepa tradicija pobožnosti križnoga puta započela prije devet godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim ovog, već tradicionalnog, križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije do crkvice. /Tekst: Gorana Krizman – foto: Gianfranco Abrami/

Poruka pape Franje za korizmu 2019.

»Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih« (Rim 8, 19)

Draga braćo i sestre,

svake godine Bog nam, po Majci Crkvi, daje »da radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi te nas primanjem svetih otajstava obdari svojim božanskim životom« (Predslovlje korizmeno, I). Na taj način možemo, od Uskrsa do Uskrsa, kročiti prema dovršetku onog spasenja koje smo već primili kao plod Kristovog vazmenog otajstva: »ta u nadi smo spašeni« (Rim 8, 24). Ovo otajstvo spasenja, koje već djeluje u nama tijekom zemaljskog života, dinamičan je proces u koji su uključeni također povijest i sve stvoreno. Sveti Pavao ide tako daleko da tvrdi: »stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih« (Rim 8, 19). U vezi s tim želim ponuditi nekoliko razmišljanja da nas prate na našem putu obraćenja u predstojećoj korizmi.

1. Otkupljenje stvorenog svijeta

Proslava Vazmenog trodnevlja Kristove muke, smrti i uskrsnuća, taj vrhunac liturgijske godine, svake nas godine poziva na put priprave, svjesni da je naše suobličavanje Kristu (usp. Rim 8, 29) neprocjenjiv dar Božjeg milosrđa.

Ako čovjek živi kao Božje dijete, ako živi kao otkupljena osoba, koja dopušta Duhu Svetom da je vodi (usp. Rim 8, 14) i zna spoznati i provoditi u djelo Božji zakon, počevši od zakona upisanog u svom srcu i prirodi, on čini dobro također svemu stvorenom surađujući u njegovu otkupljenju. Zato sveti Pavao kaže da stvorenje ima kao neku vrlo snažnu želju za objavljenjem Božje djece; naime, da svi oni koji uživaju milost Isusova vazmenog otajstva dočekaju njegove pune plodove koji će potpuno dozrjeti u otkupljenju samoga ljudskog tijela. Kad Kristova ljubav preobrazi živote svetih u duhu, tijelu i duši, oni daju slavu Bogu te svojom molitvom, kontemplacijom i stvaralaštvom uključuju i druge stvorove u tu hvalu, kao što to na divan način pokazuje “Pjesma brata Sunca” sv. Franje Asiškog (usp. enc. Laudato si’, 87). Ali sklad nastao otkupljenjem u ovome je svijetu neprestano izložen prijetnji negativne moći grijeha i smrti.

2. Razorna moć grijeha

Naime, kad ne živimo kao djeca Božja često se ponašamo destruktivno prema našim bližnjima i drugim stvorovima – pa i prema sebi samima – budući da počinjemo, više ili manje svjesno, držati da možemo s njima činiti sve što nam je volja. U nama tad prevlada neumjerenost: počinjemo živjeti životom kojim se krše granice koje naše ljudsko stanje i sama priroda traže da poštujemo i povoditi se za onim neobuzdanim željama koje se u Knjizi Mudrosti pripisuju bezbožnicima, to jest onima koji u svojim djelovanjima ne misle na Boga i nemaju buduće nade (usp. 2, 1-11). Ako nismo trajno usmjereni prema Uskrsu, prema obzoru uskrsnuća kao cilju, jasno je da se na kraju počne nametati logika izražena u sloganima: želim sve i to odmah i ma koliko imao to mi nije dosta.

Korijen je svakoga zla, kao što znamo, grijeh, koji je od prvog trenutka kad se pojavio među ljudima prekinuo naše zajedništvo s Bogom, s drugima i sa samim stvorenim svijetom, s kojim smo na određeni način povezani svojim tijelom. Raskidanjem zajedništva s Bogom narušen je također naš skladni odnos s okolinom u kojoj smo pozvani živjeti, tako da se vrt pretvorio u pustinju (usp. Post 3, 17-18). Grijeh vodi čovjeka do toga da se počinje smatrati bogom svih stvorova, da se doživljava njihovim apsolutnim gospodarem i da ih ne koristi za onu svrhu koju je htio Stvoritelj, nego za vlastite interese, na štetu stvorova i drugih ljudi.

Kad se napusti Božji zakon, zakon ljubavi, tada prevlada zakon jačega. Grijeh koji prebiva u ljudskome srcu (usp. Mk 7, 20-23) i očituje se kao pohlepnost i neobuzdana žudnja za životom u obilju, nebrige za dobro drugih, a često i za vlastito, vodi do izrabljivanja stvorenoga svijeta, osoba i okoliša, uslijed one nezasitne pohlepe u kojoj se svaku želju smatra právom i koja prije ili kasnije uništava onoga kojim ovlada.

3. Ozdravljujuća moć pokajanja i opraštanja

Stvorenom je svijetu, stoga, prijeko potrebna objava djece Božje, onih koji su postali “novi stvor”. »Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!« (2 Kor 5, 17). Naime, zahvaljujući njihovu objavljenju i sam stvoreni svijet može “svetkovati Vazam”: otvoriti se, naime, novom nebu i novoj zemlji (usp. Otk 21, 1). A hod prema Uskrsu upravo nas poziva da obnovimo svoje kršćansko lice i srce pokajanjem, obraćenjem i opraštanjem kako bismo mogli u punini doživjeti bogatstvo milosti vazmenog otajstva.

Ta “žudnja”, to iščekivanje svega stvorenoga ispunit će se o objavljenju sinova Božjih, to jest kad se kršćani i svi ljudi sa svom odlučnošću prepuste “porođajnim bolima” koje sa sobom nosi obraćenje. Svekoliko je stvorenje pozvano, zajedno s nama, izbaviti se iz »robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). Korizma je sakramentalni znak ovog obraćenja. Ona poziva kršćane da dublje i konkretnije otjelovljuju vazmeno otajstvo u svom osobnom, obiteljskom i društvenom životu, i to prije svega postom, molitvom i milostinjom.

Post nas uči mijenjati naš stav prema drugima i svemu stvorenom. Moramo se kloniti napasti da “proždiremo” sve kako bi zadovoljili svoju nezasitnost i biti spremni trpjeti zbog ljubavi, koja može ispuniti prazninu naših srca. Molitva nas uči odricati se idolopoklonstva i samodostatnosti našeg ega i priznati da trebamo Gospodina i njegovu milost. Davanjem milostinje izbjegavamo bezumno zgrtanje svega što nam padne pod ruku u iluzornom uvjerenju da možemo osigurati budućnost koja nam ne pripada. I tako ćemo ponovno otkriti radost nauma koji Bog ima za stvorenje i za svakoga od nas, a to je da ljubimo Njega, našu braću i sestre i čitav svijet, i da u toj ljubavi pronađemo našu pravu sreću.

Draga braćo i sestre, “korizmeno” razdoblje od četrdeset dana koje je Sin Božji proveo u pustinji stvaranja imalo je za cilj ponovno tu pustinju pretvoriti u onaj vrt zajedništva s Bogom koji je postojao prije istočnoga grijeha (usp. Mk 1, 12-13, Iz 51, 3). Neka naša korizma ove godine bude putovanje tim istim putem, donoseći Kristovu nadu također svemu stvorenom, kako bi se »oslobodi[lo] robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). Ne dopustimo da to milosno vrijeme prođe uzalud! Molimo Boga da nam pomogne krenuti na put istinskog obraćenja. Odbacimo svoju sebičnost i zaokupljenost samima sobom i okrenimo se Isusovu Vazmu. Budimo blizu našoj braći i sestrama u nevolji, dijeleći s njima naša duhovna i materijalna dobra. Na taj način, konkretnim prihvaćanjem Kristove pobjede nad grijehom i smrću u svome životu, njezinu ćemo moć preobrazbe ižaravati na sve stvoreno.

Iz Vatikana, 4 listopada 2018.,
Blagdan sv. Franje Asiškog

Proslava Sv. Foške u Vrsaru

U Vrsaru, obalnoj župi Porečkog dekanata, u srijedu, 13. veljače, proslavljen je blagdan suzaštitnice te župe, sv. Foške. Misno slavlje u njoj posvećenoj crkvi predvodio je p. Drago Marić, karmelićanin, uz koncelebraciju župnika vlč. mr. Lina Zohila.

Govoreći o sv. Foški, p. Drago je napomenuo da je ona upoznala kršćanstvo u 15oj godini života. Osim nje spomenuo je i druge ranokršćanske mučenice, sv. Luciju i sv. Ceciliju koje su živjele po Kristovu nauku i za vjeru su podnijele mučeništvo, privučene snagom Istine.

Na kraju misnog slavlja održano je tradicionalno čašćenje relikvija sv. Foške. Misu je glazbeno animirao župni zbor pod vodstvom s. Benite Antolović.

Crkva sv. Foške u Vrsaru potječe iz XVII. stoljeća, a 1910. godine joj je dograđena sakristija. Služila je kao župna crkva u prvoj polovici XIX. stoljeća te tridesetih godina XX. stoljeća dok se zidala nova župna crkva. U crkvi su tri oltara i danas služi za izlaganje sakralne zbirke. /G.K./


Foto: Valentina Kadić

Savjest u svjetlu zakona ljubavi

Poruka za Dan života 2019. predsjednika Vijeća za život i obitelj HBK dubrovačkog biskupa Mate Uzinića

Suvremeni čovjek suočen je sa sve brojnijim i složenijim moralnim dvojbama, a osobito onima koje se tiču ljudskoga života u njegovim najosjetljivijim razdobljima. Kako bi mogao ispravno djelovati, svakom je čovjeku darovana savjest koja mu služi kao moralni orijentir. Čovjekova osobna savjest treba biti usklađena s naravnim i Božjim zakonima koji su ucijepljeni u samu njegovu bit.

Savjest je Božji dar čovjeku, njegova najskrovitija jezgra i svetište u kojemu je on sam s Bogom, čiji mu glas odzvanja u nutrini (usp. Gaudium et spes 16). Ona predstavlja onaj privilegirani prostor slobode koji čovjeku nitko ne može oduzeti, osim ako ga se sam ne odrekne. Ona je mjesto gdje se čovjek susreće s Istinom i onda kada je želi izbjeći (usp. Fuček I., Osoba i savjest, str. 167). Savjest je glas koji čovjeka uvijek poziva »da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo« (Gaudium et spes 16). Svatko je, bez obzira, bio vjernik ili ne, dužan slijediti taj glas moralnog imperativa koji odzvanja u njemu. Vjernik kršćanin je dužan to i više, jer orijentir i korektiv svoje savjesti pronalazi u osobi Isusa Krista i svjetlu njegovoga zakona ljubavi sažetog u dvjema zapovijedima ljubavi (usp. Mt 22,34-40; Mk 12, 28–34; Lk 10, 25–28).

Svjedoci smo da se nad suvremenim čovjekom na različite načine provodi sustavno utišavanje glasa savjesti, sve do njezinoga otupljivanja i potpunog umrtvljenja.

Pravnim se propisima pokušava stvoriti neku umjetnu savjest kojom se nastoji opravdati grijeh protiv temeljnog zakona ljubavi. Pravni propisi tako postaju svojevrsni nadomjestak ispravnog osobnog suda savjesti o dobru i zlu. Jedan od načina gušenja glasa savjesti je i smišljeni jezični inženjering kojim se prikriva prava istina. Ljude se dovodi u zabludu manipulativnim i paradoksalnim pojmovima, tako da im se čini da ono što krivo rade uopće nije protivno savjesti.

Također, u posljednje vrijeme svjedoci smo nastojanja da se ograniči pravo na priziv savjesti, tjerajući ljude da čine nešto što je u suprotnosti s njihovom savješću.

Svjesno se ignorira činjenica da je pravo na priziv savjesti individualno, a ne kolektivno pravo. Ono ne počiva na zakonu, nego na osobnoj savjesti, koja može, ali i ne mora biti motivirana vjerskim uvjerenjima. Pravo na priziv savjesti je civilizacijski i demokratski doseg. Nijekanje toga prava znatno bi ograničilo osobne i građanske slobode pojedinca. Bio bi to civilizacijski korak unatrag. Nitko i ništa ne može i nema pravo nadomjestiti čovjekovu osobnu savjest koja ga upozorava da je zlo uvijek zlo, ma koliko se netko trudio dokazati suprotno. Primjerice, namjerno prekidanje ljudskoga života je uvijek moralno zlo pa tako i kada se radi o abortusu i eutanaziji (usp. KKC 2270 – 2279).

Govoreći o savjesti u svjetlu suvremenih bioetičkih izazova potičemo, ponajprije vjernike, ali i sve ljude dobre volje, da ne ustuknu pred tim izazovima, nego da još odlučnije promiču i štite ljudski život i njegovo neotuđivo dostojanstvo. Od iznimne je važnosti da upravo vjernici prednjače u nastojanju življenja i djelovanja u skladu sa savješću osvjetljenom zakonom ljubavi prema Bogu i bližnjima, a osobito prema onima koji su nezaštićeni i koji se ne mogu zauzeti za svoja prava. Tako će vjernici u svojim sredinama svjedočiti o ljepoti i svetosti ljudskoga života u svim njegovim fazama i biti poticaj da i drugi počnu na taj način shvaćati i prihvaćati ljudski život.

Podsjećamo i na potrebu cjeloživotnog odgoja savjesti. Svaki čovjek to može činiti držeći se takozvanog zlatnog pravila koje kaže: »Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!«, odnosno »Sve što ne želite da ljudi čine vama, ne činite ni i vi njima!« Kao kršćani svoju savjest ćemo odgajati imajući pred očima Isusa Krista i računajući na vodstvo Duha Svetoga koji nas upućuje u svu istinu (usp. Iv 16,13). Ispravno odgojenom savješću udaljavamo se od slijepe samovolje i nastojimo se prilagoditi objektivnim moralnim normama. Time sprečavamo i sve one negativne posljedice koje neminovno zahvaćaju pojedinca i čitavo društvo kad nisu usklađeni sa spomenutim normama. Uz odgoj vlastite savjesti imamo obvezu i drugima pomoći u odgoju i oblikovanju savjesti. Ponajprije je to zadaća kršćanskih roditelja, u odnosu na njihovu djecu, ali i svih drugih koji sudjeluju u odgojnom procesu. Nadalje, kao katolici pozvani smo i svakodnevno ispitivati svoju savjest te redovito pristupati sakramentu pokore. Na ispit savjesti, kao sredstvu njezinoga odgoja, potiče nas i papa Franjo ističući: »Isus nas poziva da promijenimo srce, da napravimo duboki zaokret u vlastitom životu, napuštajući kompromise sa zlom… Nikada nije kasno da se obratimo, ali je hitno, sada je čas! Započnimo danas« (Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, 28. 02. 2016.).

Obilježavanje Dana života svima nam je prigoda, da prihvaćajući ovaj poziv, preispitamo svoju savjest: Kakvo je naše srce? Činimo li kompromise sa zlom? Doprinosimo li konkretno riječju, djelom i primjerom zaštiti života i dostojanstva nerođenog djeteta, bolesnih, starijih i umirućih osoba?

U ispitu savjesti s tim pitanjima u odnosu na tek začeti život suočavaju se ponajprije žena – majka i muškarac – otac koji su za njega najodgovorniji. U svijetlu zakona ljubavi, oboje su pozvani slušati glas savjesti, ne dajući se zavesti nečovječnim zakonima i obmanjujućim glasovima, koji ugrožavaju život nezaštićenoga ljudskog bića, kojemu su oni, kao majka i otac, »najbliži bližnji«. Ništa im ne bi smjelo zamagliti svijest o tome da je tolika velika vrijednost ljudskog života i toliko neotuđivo pravo na život nerođenog djeteta, da se ni na koji način ne može, pravom nad vlastitim tijelom, opravdavati donošenje odluke o tome životu, koji je sam sebi svrha i koji se nikada ne može smatrati »svojinom« drugoga ljudskog bića (usp. Amoris laetitia 83).

O tome u kojoj mjeri svojim stavom i djelovanjem doprinose pozitivnom i poticajnom ozračju prema novom ljudskom životu pozvani su svoju savjest preispitati i svi ostali poput djedova i baka, rodbine i prijatelja, djelatnika u odgojno-obrazovnim ustanovama, u zdravstvu i medijima, poslodavaca, političara i zakonodavaca te svih drugih članova kako vjerskih tako i društvenih zajednica. Na sličan način, počevši od odrasle djece u odnosu prema svojim roditeljima, valjalo bi obaviti i ispit savjesti glede zauzimanja za dostojanstven život bolesnih, nemoćnih, starih i umirućih članova društva.

Mi katolici smo dodatno pozvani zapitati se jesu li naše obitelji svetišta života i prve škole ljubavi. Vrednujući sve ono dobro što se već čini u Crkvi, valja dati odgovor i na pitanje u kojoj su mjeri naše crkvene zajednice utočišta majkama i obiteljima u nevolji te mjesta solidarnosti za bolesne, nemoćne, stare i umiruće.

Obraćenje na koje nas Krist poziva, a govor o savjesti je uvijek poziv na obraćenje, sastoji se u tome da činimo djela milosrđa, osobito najmanjima među nama (usp. Mt 25,40). Stoga nastojmo iz dana u dan odgajati našu osobnu savjest u svjetlu zakona ljubavi koji nas potiče da gladne hranimo, žedne pojimo, strance primamo, gole odijevamo, a bolesnike i zatvorenike pohodimo, jer ćemo upravo po tom kriteriju biti na kraju vremena prosuđivani (usp. Gaudete et exsultate 95).

Naposljetku, slušajući glas savjesti pozivamo sve da nam se pridruže u protivljenju donošenju zakona koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nerođene djece, tih najnevinijih i najnezaštićenijih članova ljudske obitelji, jednako kao i onih koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nemoćnih, bolesnih ili starih članova našega društva.

No, svjesni smo da nije dovoljno samo se usprotiviti nego je potrebno, pojedinačno i zajedno, učiniti sve što je u našoj moći, počevši od ustrajne molitve i svjedočanstva života, u cilju promjene društvene svijesti kako bi se stvorili zakonski i svi drugi preduvjeti za zaštitu ljudskoga života u svim njegovim fazama od začeća do naravne smrti. To će biti naš doprinos čovječnijem i pravednijem društvu.

Neka nam u tome pomogne Majka Božja koja je najsavršenije slijedila zakon ljubavi donijevši Ljubav na svijet, prateći je, preko smrti na križu, sve do slave uskrsnuća.

U Zagrebu, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja 2019.

✠ Mate Uzinić,

dubrovački biskup

predsjednik Vijeća za život i obitelj HBK

Susret Zborova u Vrsaru

U subotu. 24. srudenoga 2018. u župnoj crkvi Sv. Martina u Vrsaru održat će se susret zborova Rovinjsko-kanfanarskog i porečkog dekanata s početkom u 17,00 sati.

Na susretu sudjeluju zborovi iz župa:

1. Pohođenja Blažene Djevice Marije iz Bala,
2. Sv. Bernarda iz Funtane
3. Sv. Silvestra iz Kanfanara
4. Sv. Roka iz Nove Vasi
5. Sv. Jurja i Sv. Eufemije iz Rovinja
6. Sv. Martina iz Tara
7. Sv. Martina iz Vrsara
8. Sv. Ivana i Pavla iz Žbandaja.

Radujemo se Vašem dolasku!