Župa Vrsar i Župa Gradina

Blagdan sv. Andrije apostola, u Gradini i Vrsaru, župama Porečkog dekanata, proslavljen je u subotu, 30. studenog u skladnome slijedu.

Obzirom da tim dvjema župama upravlja isti svećenik, vlč. mr. Lino Zohil, dva su misna slavlje raspoređena u slijedu tako da su, koji su to htjeli, mogli sudjelovati na obje mise. Ove je godine za predvođenje slavlja bio pozvan preč. Milan Mužina, pulski dekan i župnik Župe sv. Pavla u Puli.

Predslavitelj je svečanu misu poldanicu u župnoj crkvi sv. Andrije apostola u Gradini predvodio u suslavlju s vlč. Josipom Zovićem i vlč. Josipom Kalčićem, koji je bio prethodni župnik te župe, te župnikom domaćinom, vlč. Zohilom koji je na početku uputio prigodne pozdrave.

Preč. Mužina se je na početku homilije kratko osvrnuo na lik sv. Andrije apostola te se je zapitao ‘da Isus danas pozove ljude kao nekada Šimuna i Andriju bi li ga oni slijedili?’ Podsjetio je da je s. Andrija apostol skončao svoj život mučeničkom smrću nakon što je posljednji dio svoga života proveo naviještajući Radosnu vijest Skitima u današnjoj Rusiji. Po predaji znamo da je podnio mučeništvo u Ahaji, u gradu Patrasu, i to na križu u obliku slova X, zato se to i zove Andrijin križ. Glava mu je bila prenesena u Rim 1462. godine, a papa Pavao VI. Darovao ju je pravoslavnim vjernicima. Njegovo štovanje započelo je već u prvoj polovici 4. stoljeća.

Kao poruku lika apostola Andrije preč. Mužina je istaknuo da je on, koji je prethodno bio učenik Ivana Krstitelja, prepoznao Isusa, uzeo je sa sobom brata Šimuna i krenuli su, ostavivši svaku sigurnost, u nepoznato, ali s povjerenjem u Isusa. ‘Hajdete sa mnom, učinit ću vas ribarima ljudi’, citirao je predslavitelj, pošli su i nikada nisu ustuknuli, odlučili su se i naviještali cijeloga života. Eto nam obveze, nastavio je preč. Mužina, ako ne možemo propovijedati možemo uvijek svjedočiti svojim životom. ‘Ite, Missa est’, govorilo se po pretkoncilskom obredu na kraju mise, podsjetio je propovjednik, to je misija, poslanje, naše biti kršćani ne završava sa sudjelovanjem na misnome slavlju, ono time počinje, na drugačiji način, pozvani smo svjedočiti životom u svojoj svakodnevici. Živjeti u miru, ljubavi i prijateljstvu najbolje je svjedočanstvo. ‘Po svoj zemlji razliježe se jeka njihova’, citirao je nadalje propovjednik, ta jeka ne mora biti riječima, ta jeka može biti krepostan život onih koji žive kršćanske vrednote. Svjedočiti u svome vremenu, u svome okruženju, koliko god to teško ili lako bilo, najbolje je svjedočanstvo, ići kroz život s čvrstom vjerom kao apostoli, to je naša propovijed, naglasio je preč. Mužina te zaključio jednom poezijom o sv. Andriji od Milana Pavelića. Nakon mise na trgu ispred crkve organizirano je druženje uz kolače i piće koje su donijeli župljani.

Vrsar: Procesija do crkve sv. Andrije

Istoga dana, u ranim poslijepodnevnim satima, u Vrsaru je održana procesija predvođena sa slikom sv. Andrije do njemu posvećene crkve na obližnjem brdu. Procesija je krenula sa parkirališta pored groblja. Putem do crkve sv. Andrije pjevalo se prigodne pjesme te molila krunica. Sudjelovalo je šezdesetak vjernika. Osim predslavitelja, preč. Milana Mužine, sudjelovali su: vlč. Josip Kalčić iz Pule, vlč. Ivica Butković, župnik Funtane i Fuškulina te domaćin, župnik Vrsara i Gradine vlč. Lino Zohil. Prije završnog blagoslova župnik je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji i naglasio „molimo blagoslov i zagovor Sv. Andrije za sve nas, a danas posebno za naše ribare“. Nakon mise upriličeno je druženje uz hranu i piće koje je pripremila Općina i TZ Vrsara. (G. Krizman)

U nedjelju 17. studenoga 2019. u župnoj crkvi Sv. Martina u Vrsaru održat će se godišnji susret crkvenih pjevačkih zborova Porečkog i Rovinjsko-kanfanarskog dekanata.
Susret započinje u 17,00h kratkim nagovorom Vlč. Ivice Butkovića, župnika Funtane i Fuškulina, potom slijedi nastup svakog pojedinog Zbora sa po dvije pjesme a završava se zajedničkim pjesmom Sv. Ceciliji.
Susret vodi i koordinira Preč. Rudi Koraca, biskupijski povjerenik za sakralnu grazbu, župnik Karojbe i Rakotula.
Po završetku programa susret se nastavlja uz zajedničko druženje u restoranu Goran u Vrsaru.

Ove je godine Vrsar proslavio svog nebeskog zaštitnika, sv. Martina biskupa, u znaku jednog lijepog jubileja, tridesete obljetnice svećeništva župnika, vlč. mr. sc. Lina Zohila.

Misno slavlje o blagdanu župnoga patrona predvodio je slavljenik, uz koncelebraciju kolega iz dekanata te nekoliko svećenika iz drugih biskupija. Prigodnu homiliju okupljenima je uputio mons. Ivan Miklenić, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkoga i glavni urednik Glasa Koncila, a koncelebrirali su: preč. Milan Zgrablić, porečki župnik i dekan Porečkog dekanata, preč. Robert Šreter, župnik Župe sv. Mirka u Zagrebu, vlč. Mile Miljko, svećenik Mostarske biskupije, p. Drago Marić, karmelićanin, vlč. Josip Kalčić, umirovljeni svećenik, donedavno župnik Župe Gradina kojom sada upravlja vlč. Zohil te vlč. Ivica Butković, župnik susjedne Župe Funtana.

Na misi su, osim brojnih vjernika Vrsara i Gradine te župnikovih prijatelja i rodbine, sudjelovala i djeca vrsarske osnovne škole, vjeroučenici u pratnji vjeroučiteljica i pedagoginje, a u ime općinskih vlasti nazočan je bio predsjednik Općinskog vijeća Franko Matukina. Misno slavlje pjevanjem je animirao Župni zbor sv. Martina uz orguljsku pratnju voditeljice zbora s. Benite Antolović.

U prigodnoj homiliji mons. Miklenić je, razlamajući Riječ, istaknuo poruku iz netom pročitanog ulomka Evanđelja po Luki u kojem Isus pred nas stavlja trostruko upozorenje. Prvo Isusovo upozorenje je: čuvajte se sablazni, nemojte sablažnjavati, naglasio je propovjednik te pojasnio da, sablazniti znači na bilo koji način – smišljeno, planski, sračunato ili grješnom nepažnjom i propustom navesti drugoga da umjesto dobra bira i čini zlo, grijeh. Podsjetio je da je sv. Martin svojim životom i djelovanjem pokazao kako izgleda ljudski, vjernički, svećenički štoviše i biskupski život lišen sablazni, nego je naprotiv svjedočenje i ostvarivanje dobra. I naš je jubilarac, izabravši svećeništvo kao svoj životni poziv, odlučio ostvarivati dobro i tako istiskivati zlo. Dobro je počeo ostvarivati upijanjem novih spoznaja tijekom studija u domovini i u Rimu pripravljajući se za izazove svećeničkog služenja. Nastavio je još intenzivnije ostvarivati dobro svakom svojom molitvom, svakom svojom misom i slavljem drugih sakramenata. Imao je priliku biti u službi dobra na odgovornim službama i u HBK i u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, a u službi je dobra i danas kao već dugogodišnji župnik u Vrsaru i Gradini. Stoga je danas osobita prilika da zajedno s njime Gospodinu zahvalimo za sva dobra, znana i neznana, koja je Bog po našem jubilarcu učinio te da molimo Gospodina da mu udijeli milost da u tom služenju dobru ustraje do posljednjeg daha, naglasio je propovjednik.

Drugo Isusovo upozorenje iz dnevnoga evanđelja je: uvijek oprostite, rekao je mons. Miklenić, te napomenuo kako je upravo opraštanje najvažnija odlika Isusovih učenika jer je to nasljedovanje Božjega oproštenja koje je svojim utjelovljenjem, životom, javnim djelovanjem, smrću i uskrsnućem, Isus Krist omogućio svim ljudima. Isus je svoju ljubav prema svakome čovjeku potvrdio upravo opraštanjem slabosti, grijeha i propusta, preuzimajući krivicu i odgovornost na sebe te je za oproštenje prolio svoju krv i položio svoj život. Iz životopisa sv. Martina poznato je da su ga viši društveni slojevi smatrali ludim zato što je bio toliko na strani poniženih i siromašnih. Smatrali su ga ludim što nije uživao u svom visokom položaju i lagodnom, ako ne i raskošnom životu, nego se brinuo za potrebite. Imao je zbog toga protivnike i među klerom, jer i u redovima svećenstva nije svima odgovaralo niti da sveti Martin živi svetim životom, sav predan služenju Bogu i bližnjemu, niti da to traži i od svojih svećenika. U svojoj je 27 godina dugoj biskupskoj službi imao mnogo puta priliku oprostiti kako viđenijima tako i svećenicima koji su mu se protivili. Vjerno je poslušao Isusovo upozorenje, uvijek opraštao i tako izgrađivao crkveno zajedništvo te je i postao prvi svetac a da nije bio mučenik, istaknuo je propovjednik. Stoga je sv. Martin uzor svima nama da i mi uvijek opraštamo i tako izgrađujemo zajedništvo i mir u svojim obiteljima i u svim formalnim i neformalnim zajednicama kojima pripadamo. I naš jubilarac nailazio je neizbježno u svom svećeništvu na protivštine, osporavanja, neugodnosti, vrijeđanja i podcjenjivanja i mogao je stvarati i produbljivati razdore, sukobe i narušavati zajedništvo i mir, no i on se radije puno puta ponizio i oprostio. Svećeništvo je i u osobnom životu i u službi poziv u kojem iznimno važnu ulogu ima opraštanje, štoviše, svećenik je službenik opraštanja i pomirenja. Kao čovjek, svećenik je i sam potreban oproštenja te je zato sposoban u poniznosti u sakramentu pomirenja ili ispovijedi u Božje ime oslobađati ljude od učinjenih slabosti, grijeha i propusta te im u Božje ime davati novu priliku, nov početak. Danas je prilika da našem jubilarcu zahvalimo za svako opraštanje, osobito u služenju sakramentalnog pomirenja te da molimo ne samo da uvijek bude vjeran Isusovu upozorenju da uvijek valja oprostiti, nego da bude još angažiraniji graditelj zajedništva, pomirenja i mira.

Kao treće Isusovo upozorenje propovjednik je istaknuo poziv na otkrivanje snage vjere. Vjera nije i ne smije biti tek uvjerenje, prihvaćanje vjerskih istina i moralnih načela, nego je stvarni, živi i dinamični odnos čovjeka s Bogom. Čovjek koji se otvori Bogu, koji dopušta da Bog u njemu djeluje bez ikakvih ograničenja, može doživjeti neizmjerne razmjere Božje moći. Sveti Martin je, slijedom objave Gospodina u snu, postao vjerni i oduševljeni Isusov učenik i svjedok. I naš jubilarac, kojemu su otac Miro i majka Marija darovali u životu čovjeka najvažniji dar – sakrament krsta – po koje je postao dijete Božje i kojemu su prenijeli vjeru u Boga, rastao je uz Božju pomoć u svojoj vjeri. Svećeništvo koje je u svojoj slobodi izabrao kao svoj životni put pred točno 30 godina, odredilo mu je život da bude u službi vjere. Sve što kao svećenik radi u službi je produbljivanja odnosa ljudi s Bogom, učvršćivanja ljudi u življenju i njegovanju kršćanskih vrjednota za preobrazbu kako osobnu tako i obiteljsku, crkvenu i društvenu te u službi uprisutnjivanja Boga, posebno slavljenjem svetih sakramenata. Stoga je 30 godina djelovanja u svećeničkoj službi neprocjenjivi dar i blagoslov i za njega osobno i za sve one kojima ga je Bog kao svećenika uputio na njegov životni put.

Zahvalimo stoga danas Gospodinu i za dragocjeni primjer sv. Martina i za blagotvorno 30-godišnje svećeničko služenje našega jubilarca. Neka u našoj zahvali bude i molitva da ga Gospodin, po primjeru sv. Martina, uzdrži u svećeničkoj službi do kraja života te da sa sv. Martinom i sa svima kojima je naviještao i svjedočio Božju ljubav postane dionik Božjega novoga svijeta: svijeta istine, pravde, slobode ljubavi i mira, zaključio je mons. Miklenić.

Na kraju misnoga slavlja vlč. Zohilu su uz prigodna čestitanja uručeni darovi od župljana, koji su posebno zahvalili za desetljeće njegovog djelovanja u Vrsaru i Gradini gdje je pokrenuo i dovršio obnovu sakralne baštine zahvaljujući njegovom osebujnom pristupu lokalnoj zajednici.

Sam je slavljenik, vlč. mr. Lino Zohil, izrekao zahvale svim sudionicima toga misnoga slavlja, svim svojim župljanima na svesrdnoj suradnji u nastojanjima za materijalni i duhovni prosperitet te zajednice. Ponaosob je predstavio svećenike koncelebrante zahvalivši im na dolasku a na poseban je način izrazio zahvalnost propovjedniku, mons. Mikleniću, istaknuvši neprocjenjivu u nezaboravnu gestu podrške koju je od njega dobio u jednom od težih trenutaka svoga života.

Vlč. mr. sc. Lino Zohil, rođen je u Žminju 29. ožujka 1964. godine. Red prezbiterata primio je 18. lipnja 1989. u Rovinju po rukama tadašnjeg ordinarija mons. Antuna Bogetića, a mladu misu proslavio je u Žminju 30. srpnja iste godine. Diplomirao je Teologiju na Visokoj teološkoj školi u Rijeci i magistrirao kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Po povratku s magisterija u Rimu obnašao je mnoge službe pri središnjim uredima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu i u Ordinarijatu Porečke i Pulske biskupije: voditelj financijskog ureda i ravnatelj Središnje ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, supredsjedatelj Mješovitog povjerenstva za povrat imovine Vlade RH i HBK u Zagrebu, voditelj doma Pazinskog kolegija klasične gimnazije, biskupijski vikar za povrat crkvene imovine, ekonom, ravnatelj Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, dijecezanski povjerenik za crkvenu umjetnost i graditeljstvo, sudski vikar pri ženidbenom sudu, župnik Lovrečice. Sada je župnik župa Vrsar i Gradina u Porečkom dekanatu.

Mladomisničko geslo vlč. mr. Zohila „Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost, jer si nada sve uzveličao obećanje svoje. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio.“ iz psalma 138. bio je znakoviti, čak proročki odabir na početku tog svećeničkog puta. Veličinom i bogatstvom plodova, Bogu na slavu i ljudima na dobrobit, to je sjeme Božje Riječi, u vjerničkom okruženju, po življenoj vjeri obitelji i župe, palo na plodno tlo istarske crvenice te dalo obilat plod.

Unatoč jakoj kiši, okupljeni vjernici, iz raznih krajeva Domovine, koji su u prigodi ove dvostruke proslave ispunili vrsarsku župnu crkvu svetoga Martina potvrda su da se ustrajnost u dobru uvijek isplati, kako u drugim aspektima života tako i u svećeničkom i pastoralnom djelovanju. ( G. Krizman)

U nedjelju, 29. rujna, o blagdanu sv. Mihovila u Samostanu sv. Mihovila na Limom, u Župi Gradina, u Porečkom dekanatu, održana je misa u samostanskoj crkvi nakon više od trideset godina.

Oko stotinjak vjernika, mahom iz župa Vrsar i Gradina okupilo se, na poziv župnika, vlč. mr Lina Zohila, u poslijepodnevnim satima u samostanskoj crkvi posvećenoj sv. Mihovilu arkanđelu kako bi nakon više od tri desetljeća dajući hvalu Bogu svečanom euharistijom ujedno zazvali moćan zagovor i zaštitu svetih arkanđela.

Na početku je prigodno izlaganje o povijesti tog znamenitog i vrijednog povijesnog zdanja održao povjesničar Marino Martinčević, prof. On je povijesni pregled započeo istaknuvši da je pred tisućljeće i pol izgradnja sakralnog zdanja na tome mjestu započela podizanjem manje crkvice posvećene Blaženoj Djevici Mariji (VI. st.) koja se nalazi tik uz crkvu sv. Mihovila, a posebno je značajna jer su u njoj sačuvani fragmenti fresaka, koje uz one u crkvi sv. Sofije u Dvigradu i u samostanskoj crkvi sv. Andrije na istoimenom otoku u rovinjskom akvatoriju, predstavljaju najstarije uzorke te vrste zidnoga slikarstva u Istri, od sveukupno 140 takvih nalaza na području istarskog poluotoka. Crkva sv. Mihovila sagrađena je početkom 11. stoljeća, a posvećena je oko 1040. godine, po rukama porečkog biskupa Engelmana (Engelmara). Freske predstavljaju vrijedan primjer otonske umjetnosti u Istri, istaknuo je predavač. Posebno je značajan prizor u prezbiteriju, koji je dobrim dijelom sačuvan, a predstavlja kamenovanje sv. Stjepana prvomučenika, to je najstariji poznati prikaz te teme u likovnoj umjetnosti, rekao je Martinčević, te pojasnio još niz značajki tog vrijednog prikaza fresco slikarstva. Prema životopiscima sv. Romulalda, a napose prema njegovom najznačajnijem životopiscu bl. Petru Damianiju sveti Romulad je tri godine boravio u Istri, u blizini Poreča. Tijekom prve godine svoga boravka ondje je utemeljio monašku zajednicu kamaldoljana, tijekom druge godine živio je isposničkim životom, a tijekom treće godine svoga boravka, „zrakom svoje mudrosti ponirao u otajstva Novoga i Staroga Zavjeta“, citirao je izlagač svečevog životopisca. Kamaldoljani su tome samostanu boravili do sredine 13. stoljeća. U 14. stoljeću kroz desetak godina ondje su boravili templari. Krajem toga stoljeća samostan se pripaja Samostanu sv. Mihovila na otoku Muranu, a 1519. godine pripada Samostanu sv. Matije na Muranu. Godine 1772. prestaje biti crkveno vlasništvo, biva laiciziran te postaje vlasništvo obitelji Coletti iz Conegliana u Italiji. Izumiranjem obitelji Coletti, u vrijeme Austrougarske monarhije, kompleks prelazi u vlasništvo države, biva sjedištem šumarije. Nakon više stotina godina propadanja sada je napokon ovoj crkvi vraćen stari sjaj, zaključio je predavač.

Župnik Zohil je u povijesnom dijelu nadodao kako su on i dr. sc. Ivan Milotić 2017. godine posjetili samostan kamaldoljana u Toscani te su se imali prigodu upoznati s povijesnim zapisima glede tog samostanskog kompleksa i mikrofilmirani ih. Temeljem tih povijesnih izvora, Annales Camaldolenses, u izradi je studijska knjiga o povijesti tog istarskog samostana. Dobio je tom prigodom od opata samostana moći sv. Romualda, čiji se zemni ostatci čuvaju u talijanskom gradu Fabriano. Najavio je da će sljedeće godine 19. lipnja te moći biti prvi put izložene na javno štovanje u samostanu kojeg je taj božji ugodnik osnovao pred više od tisuću godina.

Župnik se na početku homilije prisjetio prigode kada je pred desetak godina pao snijeg te je puknula jedna krovna greda, on je tom prigodom to slikao, proslijedio fotografije na više istanci te je to pokrenulo prve korake ka obnovi koja je dovela crkvu do negdašnjeg sjaja, a i nastavlja se ka uređenju cijeloga kompleksa. Obnovu kompleksa u suradnji realiziraju Općina Vrsar i Ministarstvo kulture RH. U prigodnoj homiliji župnik je istaknuo kako su se ljudi od davnina utjecali moćnoj zaštiti sv. Mihovila arkanđela, čije ime znači, ‘tko je kao Bog’, kako bi ih štitio u borbi protiv zla u sebi i oko sebe. Jednako ga štuje istočna i zapadna crkva. Zaštitnik je policije, radiologa, podignute su mnoge crkve njemu u čast, u Istri ga se posebno časti još u Novoj Vasi nedaleko Brtonigle, u Žminju, a njemu je posvećena i crkva u sklopu nekadašnje Opće bolnice Pula na brdu sv. Mihovila. Prethodne generacije koje su ovo sakralno zdanje gradile pred više od tisuću godina nisu to činile iz nikakvog prestiža, kulture i tradicije, već prvenstveno zbog toga jer su vjerovali u Boga, jer je Bog bio temelj njihova života. I mi smo danas ovdje jer smo svjesni da svako tko uđe u Božje prisustvo mora ući i u mihovilsku borbu za ostvarenje Božje volje. Gledajući svijet u današnjim okolnostima često nam se čini da u ‘rasprodaji vrednota’ Božje uzmiče pred zemaljskim, a moćnici donose presude po mjeri svojih interesa i politika, presuđujući o sudbini nerođenih, terminalnih bolesnika, ali presuđujući i sudbini bračnoga života, te posredno tradiciji i time samoj opstojnosti čitavih naroda temeljenih na kršćanskoj civilizaciji. Sveti Mihovil je davno odabran i kao zaštitnik policije, kao čuvar Božjega poretka. Lucifer se je u svojoj oholosti odmetnuo od Boga, no u toj nebeskoj borbi Mihael, tko je kao Bog, nadvladao ga je. I mi smo danas, u svome životu pozvani odlučiti želimo li biti na strani dobra ili na strani zla, naglasio je propovjednik.

Župnik je na kraju zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji tog misnog slavlja u crkvi sv. Mihovila, a na poseban način župljanima Gradine i Vrsara, Općini Vrsar te vrsarskoj Komunalnoj tvrtki Montraker.

Misa je, kao i redovito svake nedjelje u župama Vrsar i Gradina, završena molitvom bl. Miroslavu Bulešiću. Nakon mise uslijedio je bogati domjenak za koji su se pobrinuli župljani Vrsara i Gradine, te je druženje u povijesnom klaustru samostana zaokružilo ugodni i svečani doživljaj početka lijepe tradicije ponovnog slavljenja euharistije u tom drevnom sakralnom prostoru. (G. Krizman)

U nedjelju 1. rujna 2019. godine u 19 sati tijekom euharistijskog slavlja u porečkoj katedrali don Luka Pranjić primit će misijski križ iz ruku porečkog i pulskog biskupa mons. Dražena Kutleše, kao znak misijskog poslanja i službe koju će uskoro započeti u Ekvadoru.

Ovim velikim događajem za Porečku i Pulsku biskupiju, ali i za cijelu Hrvatsku će i službeno započeti priprema za mjesec listopad, kojeg je u povodu 100. obljetnice Apostolskog pisma pape Benedikta XV. Maximum Illud, papa Franjo proglasio Izvanrednim misijskim mjesecom za cijelu Crkvu.

Tema ovog Izvanrednog mjeseca je Kršteni i poslani, a nakana je da se u Crkvi još više razbudi svijest o misijama i novim zanosom započne misionarska preobrazba života i dušobrižništva.

Slanjem svog svećenika u misije naša biskupija, a time i don Luka, odgovara na poziv pape Franje upućen cijeloj Crkvi. Svjesni da i u našoj biskupiji postoje potrebe za svećenicima, naša misijska otvorenost i želja da cijeli svijet čuje za Krista time je još veća. No, kada razmišljamo da naš svećenik odlazi u Latinsku Ameriku, u misli nam dolaze članci objavljeni u časopisu Radosna vijest naših misionara s tog kontinenta u kojem redovito govore o velikom nedostatku svećenika u tim zemljama. Premda su potrebe i u našoj biskupiji velike, broj od 100.000 vjernika na jednog svećenika u tim zemljama daleko premašuje naših 85 svećenika na 134 župe i 207.000 stanovnika, te vraća mir u srce i jasnoću koliko je važan ovaj događaj za našu biskupiju, ali i za cijelu Crkvu, podsjeća u svome obraćanju, koje je ovim povodom objavio, ravnatelj Papinskih misijskih djela u Porečkoj i Pulskoj biskupiji preč. Mirko Vukšić.

Don Luka Pranjić rođen je u Puli, 9. lipnja 1983. godine. Za svećenika je zaređena 9. lipnja 2007. godine. Kao mladomisnik prima službu odgojitelja u Pazinskom kolegiju, biva imenovan župnim vikarom u Umagu te upraviteljem župa Grožnjan, Krasica i Kostanjica. 2009. godine imenovan je župnikom u mjestima Grožnjan, Krasica, Momjan, Kostanjica te Brda. Od 2011. godine župnik je u Novigradu i Dajli.

Po primanju misijskog križa odlazi kao misionar u Ekvador, gdje će djelovati u gradu San Francisco del Milagro u biskupiji San Jacinto de Yaguachi. Don Luka pridružit će se brojci od 78 Hrvatskih misionara i misionarki koji djeluju u 27 zemalja svijeta: u Africi 35, u Americi 27, u Oceaniji 4 i u Europi 13 javljaju iz Papinskih misijskih djela, ustanove Katoličke Crkve koja pomaže braći i sestrama u misijskim krajevima – molitveno i materijalno.

Pozivamo vas da sudjelujete u svečanoj svetoj misi i na takav način podržite našeg novog misionara!

Danas, 24. kolovoza, obilježavamo 72. obljetnicu mučeništva bl. Miroslava Bulešića. Na misnom slavlju na glavnom mjesnom trgu u Svetvinčentu okupit će se mnoštvo vjernika, no pojedine skupine – hodočasnici pješaci iz raznih istarskim mjesta su već krenuli, rano ujutro. Dolaze nam tako pješaci iz Pazina koji su se okupili ispred franjevačkog samostana, pješaci iz Pule koji su krenuli ispred pulske katedrale, vjernici Župe sv. Martina iz Vrsara i Uznesenja BDM iz Poreča, zajedno sa župnikom vlč. mr. Lino Zohilom i vlč. Janez Barbaričem, župnim vikarom iz Poreča krenuli su iz samostana u Kloštru…a zasigurno ima i drugih koje ćemo prepoznati na svetvničentskom trgu.

Neka im je svima blagoslovljeno ovo hodočašće istarskim krajolicima po još uvijek jakom ljetnom suncu.

Neka ih sve prati zagovor bl. Miroslava Bulešića!

Slikom su nam se javili hodočasnici iz Vrsara i Poreča, kad su prolazili negdje oko Limskog kanala.

Iz Župa Sv. Martina – Vrsar i Sv. Andrije – Gradina
9,30h – polazak prema Svetvinčentu hodočasnika pješaka ispred samostana u Kloštru
16,00h – polazak hodočasničkog autobusa za Svetvinčenat ispred Dječjeg vrtića u Vrsaru
Zainteresirani neka se što prije jave župniku.
Radujemo se zajedničkom hodočašću.

Valja otpočinuti.
I zbog sebe i zbog drugih.
I sam. I s drugima.
…
Odmori me i vrati me odmornog i meni i mojima.[MOLITVA ZA ODMOR]

➡️ Reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. (Mk 6,31)

Poći ću ovih dana potražiti mir.
Prestat ću činiti ono što redovito činim.
Pronaći ću vrijeme za odmor.
Ti znaš da mi je on potreban
pa mi zato i govoriš:
“Hajde u osamu i otpočini malo!”
Tijelo se umorilo od poslova.
Snage su se potrošile,
a koraci usporili.
Treba mi ovaj predah, Gospodine.
Treba mi nova snaga za nove korake.

Znam, postoje odmori koji su umori
i htio bih izbjeći toj napasti.
Zato te molim: nadahni me
gdje ću pronaći pravi odmor svome tijelu.
Pouči me kako ću se cijeli odmoriti.
Odmor treba i mojoj psihi
i mojim osjećajima
i mojim odnosima
i mojoj duši
i očima
i rukama
i nogama…
Treba mi da na čas stanem.
Treba mi da sve prestane.
Ma znam!, ja neću prestati
i život neće stati
i nije to što bih htio.
Tek mi treba mali odmak od svega
da sve iz drugog kuta pogledam
i da se svemu i svima drugačiji vratim.

Trebam mi odmor, Gospodine,
ne samo zbog mene nego i zbog drugih.
Oni me zaslužuju odmornog.
Blagoslovi zato dane mog odmora
i blagoslovi moj odmak od redovitosti života
i susrete u koje ću s odmorom ući.
Uvedi me u počinak.
Obnovi me i odmori me,
i odmornog me vrati mojima.

fra Josip Vlašić

—
Želimo vam da u ovim ljetnim danima uspijete pronaći koji dan odmora i želimo da se kvalitetno odmorite!

Na vazmeni utorak, 23. travnja 2019., u Vrsaru je po deveti put plovnim hodočašćem proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Nakon što se, unatoč kiši, za hodočašće okupilo pedesetak osoba, ribar Milorad Harašić je plovilom mjesnog ronilačkog kluba sa starog mola na otok sv. Jurja prevezao vjernike iz Vrsara i okolice koji su se odazvali na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružilo nekoliko austrijskih i talijanskih gostiju.

Po dolasku na otok uslijedilo je misno slavlje koje je ove godine, zbog kiše, održano u crkvi sv. Jurja, a ne, kao što je uobičajeno, ispred. Iz istog razloga, zbog jake kiše, ove godine nije održana procesija po otoku s pobožnošću krunice. Misu je predvodio vlč. Darko Zgrablić, župnik Svetvinčenta i Juršića, uz koncelebraciju župnika domaćina, vlč. mr. Lina Zohila.

Na početku mise, u uvodnom pozdravu okupljenima, župnik domaćin je izrekao je nekoliko prigodnih misli na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Istaknuo je da crkvica u kojoj se nalaze datira iz 9. stoljeća, te da je temeljito obnovljena 2000. godine. Istaknuo je činjenicu da je ta crkva utemeljena na prirodnoj stijeni. Naglasio je i njezine dvije unutarnje apside, što predstavlja posebnost u arhitektonskom smislu. Otok je postavljen tako da štiti luku u marinu od morskih struja i valova, pa vjerujem da su i tadašnje generacije, koje su u 9. stoljeću na ovome otoku sagradile crkvu posvećenu sv. Jurju vjerovale, kao i mi danas, da je sv. Juraj naš moćan zaštitnik.

U uvodnom pozdravu, predvoditelj, vlč. Zgrablić je istaknuo da štovati sv. Jurja znači stati na njegovu stranu, biti uz onoga koga je i on štovao cijeloga života, uz Isusa Krista.

U prigodnoj homiliji propovjednik je podsjetio kako je vjera put, a Gospodin cilj svakoga vjernika. Oni koji su to shvatili, sv. Juraj i svi sveci, nisu Boga uzeli kao jednu od usputnih mogućnosti, već kao jedini cilj. Onaj tko želi biti Božji čovjek, koji želi biti na Božjem putu, ne može sjediti na dvije stolice, mora odabrati jednu i vjerovati toj jednoj. Mučeništvo sv. Jurja u 303. godini, događa se u vremenima kada biti kršćaninom svakako nije bilo popularno, ni primamljivo ni zanimljivo, jer je to značilo, svaki čas, kada buknu progoni, mogućnost pogibije.Za nas, iz njegovog života, kao i iz života svih mučenika, važna je smo jedna činjenica, da je dao život za Krista. Time znamo što je bio temelj njegova života, za što je živio, za što je umro. Nemoguće je za neku vrijednost umrijeti, ako za tu vrijednost nismo i živjeli. Znajući zašto je umro znamo i da je njegov život bio uronjen u Krista. Upravo u toj uronjenosti mogao je pobijediti sve napasti i sve kušnje i svako zlo. U prikazu sv. Jurja kako se bori protiv zmaja poruka je da uronjeni u Krista možemo nadvladati i pobjeđujemo svako zlo, ne mi, nego Bog je taj koji može nadvladati svako zlo. Uskrsli Isus stalno svojim učenicima ponavlja „Ne bojte se“. Ako je Bog temelj našega života, onda – ‘ne bojte se’, ako je kuća našega života sagrađena na čvrstoj stijeni ništa joj ne može nauditi. Mi trajno slavimo Uskrs, kao znak pobjede, i križ je trajno s nama ne kao znak patnje nego kao znak vjere. Poziva nas da i mi živimo za njega. Samo onaj koji je uronjen u Boga živi sretan život. Baš zato što je sv. Juraj postao zaštitnik u borbi protiv zla mnogi su ga narodi proglasili svojim zaštitnikom: zaštitnik je Engleske, Portugala, Litve, mnogih gradova i pokrajina. Ljudi su podizali crkve u čast sv. Jurju i zato da mole njegovu zaštitu, ali i za to jer su željeli nasljedovati njegov primjer vjernosti Kristu. Bilo bi premalo da se samo molimo svecu za zagovor, sveci su nam dati kao uzor. Sv. Juraj je ostao uz Isusa Krista do kraja, pa i u samoj smrti on s Bogom postaje pobjednikom. Jer kroz Uskrsnuće on je s Isusom pobjednik nad smrti. Tijelo će umrijeti, ali nad onima koji su s Kristom smrt više ne vlada, jer je netko za nas to križem otkupio, i sjetimo se toga svaki put kada pogledamo križ. Sjetimo se toga i svaki put kada mislimo da smo nevrijedni. Sv. Jurja i današnji blagdan nas upravo na to podsjećaju, da ima netko tko pobjeđuje umjesto nas. Propovjednik je prigodnim primjerom istaknuo kako ljudi često misle da su učinili sve u nekoj poteškoći, a često se ne sjete Boga iskreno, s vjerom zamoliti za pomoć. Bog želi biti s nama u olujama našega života. Sv. Juraj je to shvatio pa neka nam svojim zagovorom pomogne da i mi to razumijemo, da je Bog temelj našega života i da smo zajedno s njim jaki kao Bog, zaključio je propovjednik.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su došli i koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: g. Harašiću za prijevoz hodočasnika, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu, te Turističkoj zajednici koja se pobrinula za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola te je u jednom obližnjem restoranu nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 2000. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije. (txt: G. Krizman, foto: Gianfranco Abrami)