Župa Vrsar i Župa Gradina

„EVO, JAVLJAM VAM BLAGOVIJEST, VELIKU RADOST ZA SAV NAROD!“ (Lk 2,10)

BOŽIĆNA PORUKA 2021.

Draga braćo i sestre! Ovog Božića želimo razmišljati o tajni Božjeg izabranja.

Svima nam je poznato i čak nam je postalo normalno i uobičajeno nešto što je zapravo tako veličanstveno i neobično, a to je da je Bog postao čovjekom, utjelovio se u liku malenog bespomoćnog djeteta. Veliki Bog je postao malen da nas učini velikima – ljubljenom Božjom djecom. Besmrtni Bog, koji po svojem božanstvu nije podložan trpljenju, postao je smrtni čovjek da bi nama darovao besmrtnost, vječnu sreću.

Također, dobro su nam poznate i okolnosti Isusova rođenja. Tako znamo da su Marija i Josip morali ići na popis stanovništva iz Nazareta u Betlehem i da ih nitko nije primio u svoju kuću pa se Isus rodio u štalici. Poznato nam je i da su pastiri te noći pod vedrim nebom čuvali svoja stada i doživjeli neobičan prizor – ukazao im se anđeo i javio im radosnu vijest – da se u Betlehemu rodio Spasitelj svijeta. Isto tako, znamo da su tri kralja slijedila zvijezdu koja ih je dovela do štalice u kojoj su bili Marija, Josip i Dijete Isus.

No, jesmo li razmišljali o tome zašto je Bog povjerio Dijete Isusa baš Mariji i Josipu? Zašto se anđeo ukazao baš pastirima? Zašto je trojici kraljeva koji su živjeli u drugim zemljama bilo dano da slijede zvijezdu i prepoznaju Kralja nad svim kraljevima, a nije bilo dano Herodu, koji je vladao nad Izraelom u vrijeme kad se Isus rodio?

Odgovor na prvo pitanje možemo naći u evanđeljima. Naime, kada Marijina rođakinja Elizabeta prepoznaje u Mariji Majku njezinog Gospodina, Marija klikće u svom hvalospjevu i otkriva razlog Božjeg izabranja: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje.“ (Lk 1, 46b-48) Bog je pogledao na Marijinu neznatnost, na njezinu malenost, skrovitost, poniznost. Kao što rijeka teče u dolinu, tako i Božja milost može doći samo u ponizno srce. Marija je bila tako ponizna, tako svjesna svoje malenosti pred Bogom i Božje veličine, da je bila magnet za Božje milosti. Marija je zato bila puna milosti. Znamo da je kroz povijest bilo mnogo žena, i to mnogo svetih i kreposnih, ali samo ponizna nazaretska Djevica bila je dostojna roditi Sina Božjeg.

Drage majke, žene, djevojke, posebno vama Blažena Djevica Marija može biti uzor. Uzor u poniznosti, uzor u majčinskoj ljubavi prema djeci i odanoj ljubavi prema svom mužu, uzor u bezuvjetnom darivanju.

Ali, Isus je bio povjeren i svetom Josipu, skrovitom nazaretskom tesaru. Zašto baš njemu? Evanđelist Matej nam donosi da je Josip bio „muž pravedan“ (Mt 1,19). A „ako li tko ljubi pravednost, kreposti su plodovi njezinih napora: jer ona poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti“ (Mudr 8,7), govori nam Sveto pismo. Drugim riječima, Josip je bio krepostan čovjek, svet. Kreposti o kojima govori Knjiga mudrosti četiri su stožerne, glavne kršćanske vrline na kojima se grade ostale kreposti. A nismo li svi mi koji smo prigrlili Isusovu radosnu vijest pozvani na svet i krepostan život?

Ipak, dragi očevi, muževi, mladići, poglavito vama sveti Josip može biti uzor – uzor u vjernosti Bogu, uzor u brizi za obitelj, uzor u vjernosti, uzor u skrovitosti, uzor u marljivosti!

Ali u onoj svetoj božićnoj noći, tu su bili i pastiri. Siromašni pastiri koji su danima i noćima bili uz svoja stada i čuvali ih od napada divljih zvijeri. Pastiri su u Isusovo vrijeme bili oni koji zbog svoje neukosti nisu niti znali niti prakticirali Zakon. Oni nisu imali prava kao ostali u društvu. Ipak, Bog upravo njima javlja radosnu vijest spasenja.

Ali osim tih siromašnih pastira, Bog se objavljuje i bogatim kraljevima koji su po društvenom statusu i bogatstvu bili daleko iznad pastira. Vidimo da Bog nije pristran – ne staje niti na stranu siromašnih niti na stranu bogatih. Pa koja je onda tajna Božjeg izabranja pastira i kraljeva? Odgovor opet nalazimo u Svetom pismu: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16, 7) Bog gleda samo na srce, srce koje je ponizno i otvoreno da bi moglo prepoznati i primiti Boga. I to na onaj način kako se objavljuje – u liku malenog Djeteta. Samo ponizno srce može vidjeti Boga u liku Djeteta.

Zato, u ovom božićnom vremenu Bog nas poziva da se suočimo sa sobom i vidimo kakvo je naše srce pred Bogom. Je li ono hladno za Boga i bližnjega, poput onih koji nisu otvorili vrata svoga doma Mariji i Josipu? Jesmo li svjesni poput Blažene Djevice Marije da je sve Božji dar? Trudimo li se poput svetog Josipa živjeti pravedno? Gledamo li Boga samo kao automat koji će nam po naručenoj molitvi dati ono što mislimo da trebamo imati ili u svom srcu gajimo iskrenu ljubav i zahvalnost prema Bogu? Imamo li dovoljno ljubavi i razumijevanja za one koje nam je Bog povjerio, prije svega one iz naših obitelji? Jesmo li nepristrani ili radi svojih interesa stajemo na stranu onih od kojih možemo nešto dobiti? Prepoznajemo li tragove Božjeg vodstva i Božje ljubavi u svom životu poput kraljeva?

Uđimo u svoju nutrinu, neka se naš pogled ne zadržava na blještavoj vanjštini božićnih ukrasa, nego ponizimo se u dubini srca i pokajmo se da bismo i mi ovog Božića mogli susresti Isusa. Tada će Božić zadobiti svoj puni smisao – Isus će se roditi u našim srcima i uživat ćemo plodove koje samo Bog može dati – ljubav, radost i mir.

Draga braćo i sestre, Vama, onima koje nosite u svojim srcima i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

✠Dražen Kutleša,

nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj

Župa sv. Andrije apostola u Porečkom dekanatu blagdan je župnog zaštitnika proslavila svečanim misnim slavljem u utorak, 30. studenog 2021., u poslijepodnevnim satima. Misno slavlje predvodio je župnik, vlč. mr. Lino Zohil.

Vlč. Zohil je na početku homilije podsjetio na osnovne značajke života sv. Andrije. Istaknuo je da su već nadjenuvši mu ime Andrija nagovijestili njegovu jakost i snagu. Napose mu je jakost trebala u životu za naviještanje Kraljevstva Kristova koje je neumorno propovijedao te je na kraju svoga života podnio i mučeništvo. Andrija i brat mu Petar bili su ribari i učenici Ivana Krstitelja. Andrija je prvi kojega je Isus pozvao u Zbor Dvanaestorice, zato su ga u ranokršćansko doba nazivali Prvpozvanim jer je on prvi koji se imenom spominje da je pošao za Isusom. Župnik je ukratko podsjetio na susret dvojce braće s Kristom. Njegove riječ „Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.“ bile su dovoljne da braća ostave sve i pođu za Isusom. Od tada je život sv. Andrije bio do kraja tijesno vezan za Isusov život. Novi Zavjet ga spominje u nekoliko zgoda, nakon Uzašašća i silaska Duha Svetoga Sveto Pismo više ne spominje sv. Andriju. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinom križu znamo iz spisa zvanog Passio (Muka) u kojem je opisano Andrijino mučeništvo. Relikvije su mu prvo prenesene u Carigrad, zatim u Amalfi u Italiji. Svečeva glava bila je 1460. godine prenesena u Rim a papa Pavao VI. vratio ju je grčkim pravoslavnim vjernicima.

Apostol Andrija nama današnjim kršćanima može i treba biti poticaj i primjer na koji način slušati i prepoznati Božji govor. On je prvo slijedio Ivana Krstitelja misleći da je on Mesija koji ima doći. Ipak, cijelo je vrijeme bi otvoren Božjemu glasu, koji je preko Ivana Krstitelja progovorio i uputi Andriju i druge k Isusu kao pravome Mesiji. Andrija se nije bojao promjene u odlasku od Isusa Krstitelja Isusu. On poziva i svoga brata Šimuna Petra, tako je postao prenositelj Božje poruke svojim najbližima. Propovijedao je u mnogim krajevima, a svoje je život mučeništvom završio u grčkom gradu Patrosu.

Nije dovoljno u našemu životu samo prepoznati Božji glas, potrebno je da taj glas pronesemo dalje, da i druge pozovemo na ono na što je nas same Bog pozvao, tako se vjera prenosi i širi dalje. Da naši prethodnici nama to nisu prenijeli mi danas to ne bi baštinili. Nemojmo ni mi zaboraviti prenijeti to budućim generacijama kako bi se i oni ovdje okupljali i slavili sv. Andriju i ostale svece i blagdane. Kao kršćani pozvani smo osluškivati što Bog od svakoga od nas traži, trebamo se to pitati, i za ponašanje u svakodnevnici. Ne smijemo se zatvoriti u pomisao kakao smo savršeni vjernici koji ne trebaju promjene u životu. Nitko nije tako dobar da ne bi mogao biti još bolji. Kao što je Andrija bio spreman na riječ Ivana Krstitelja u potpunosti promijeniti svoj život tako i mi na evanđeoske riječi trebamo uvijek iznova biti spremni na promjenu i obraćenje, rekao je župnik.

Unatoč aktualnim okolnostima pandemije nemojmo se zatvoriti u sebe, potrebno je da se preko nas Bog proslavlja u svijetu. Trebamo biti svjedoci Kristove ljubavi prema čovjeku ponajprije u svojim obiteljima, ali i u zajednici, u župi i na radnome mjestu. Svjedočeći o Bogu naviještamo ga i prenosimo na druge, te tako doprinosimo da se evanđeoska poruka širi i raste u našem okruženju, zaključio je župnik Zohil te svima čestitao blagdan sveca zaštitnika i zaželio im njegovu zaštitu.

Župa Gradina prvo se put spominje 1720. godine, župna crkva sagrađena je u 16. stoljeću. Župna crkva na glavnom oltaru ima oltarnu palu koja prikazuje sv. Andriju, na lijevom se nalazi oltarna pala koja prikazuje Blaženu Djevicu Mariju i tri sveca koja prema nekim izvorima potječe iz nekadašnje crkve sv. Andrije u Limskom kanalu. U glavnom oltaru, koji je postavljen i posvećen 2013. godine, čuvaju se moći bl. Miroslava Bulešića. U crkvi se također na desnom oltaru nalazi oltarna pala bl. Bulešića, izradio ju je akademski umjetnik Hari Vidović 2015. godine. Izanad lijevih sakristijskih vratiju nalazi se relikvijar sa moćima Sv. Romualda koje su 2018. donesene iz talijanskog samostana Camaldoli nedaleko Arezza.Župa ima četiristotinjak stanovnika koji su, osim u Gradini nastanjenu u naseljima: Begi, Bralići, Delići, Flengi, Kloštar, Kontešići i Marasi.

Misa sv. Andriji u Vrsaru

Istoga je dana, u 13 sati misno slavlje u čast sv. Andriji apostolu održano i susjednoj Župi sv. Martina u Vrsaru, u tamošnjoj crkvi sv. Andrije. Misu je predvodio vlč. Zohil koji upravlja i vrsarskom župom, a okupilo se tridesetak vjernika, napose ribara koji sv. Andriju slave kao svog zaštitnika. Ribari su u Vrsaru na taj dan, u pretpandemijsko vrijeme, nosili sliku sv. Andrije od vrsarskog groblja do crkve sv. Andrije u procesiji. /G.K./

Blagdan župnog patrona sv. Martina biskupa u Vrsaru je proslavljen svečanim misnim slavljem pod predsjedanjem mons. Stjepana Večkovića, kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Uz predslavitelja su koncelebrirali: mons. Ivan Hren, kanonik zagrebački, župnik Funtane vlč. Ivica Butković, župnik Višnjana vlč. Carol Homieja, župnik Kaštelira vlč. mr. Želimir Bagavac te župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil koji je ja početku uputio prigodne pozdrave okupljenima.

Mons. Večković je na početku homilije, čestitavši blagdan, podsjetio na osnovne značajke životopisa sv. Martina biskupa, tog poznatog sveca iz 4. stoljeća. Naglasio je da su nam sveci uzor, ali zagovornici. Istaknuo je najpoznatiji događaj vezan uz lik sv. Martina: nakon što je na vratima francuskog grada Amiensa promrzlom siromahu poklonio pola svojega plašta, u noći je usnuo san u kojem je čuo kako mu Krist, zaogrnut polovicom plašta koju je dao siromahu, govori ‘Ovim me je plaštom zagrnuo Martin’. Taj ga se je san toliko dojmio da se je odlučio krstiti. Po završetku vojne službe vratio se u rodnu Panoniju gdje je uspio na kršćanstvo obratiti majku, ali ne i oca. Vratio se u Francusku gdje postaje učenik sv. Hilarija, a potom je posvećen za biskupa Toursa. Tu je službu vršio 27 godina. U svom biskupskom služenju posvetio se obrazovanju klera, pomirenju među ljudima i misionarskoj evangelizaciji. Posebno su ga voljeli siromašni, potlačeni i proganjani s kojima je osjećao veliku bliskost. Elita ga nije voljela jer je pozivao na pravednost, poštenje i solidarnost te je zbog toga doživljavao poniženja. Još za život smatrali su ga najvećim biskupom u Galiji. Preminuo je 397. godine. Tradicija ga je učinila jednim od najomiljenijih svetaca. Zaštitnik je vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, gostioničara, uzgajivača konja i gusaka, Francuske, itd. Njegov je grob poznato hodočasničko mjesto. Nije poznato zašto je u Vrsaru odabran upravo sveti Matin za zaštitnika. Propovjednik je izrazio bojazan da, kod današnjeg odabira sveca zaštitnika, sv. Matin ne bi bio popularan jer svojim životom i radom se ne uklapa u današnji način mišljenja i ponašanja. Danas prevladavaju zvijezde lažnog sjaja. Kao glavnu poruku tog sveca iz četvrtog stoljeća nama danas propovjednik je istaknuo da je sv. Martin primjerom svoga života pokazao što znači živjeti Božju Riječ. Iako mu se u životu ništa nije ostvarilo prema njegovim željama, nije želio biti vojnik ni biskup, unatoč tome ustrajao je u vjernosti Kristu i ostvario je velika djela. Mi kao vjernici po krštenju smo se opredijelili za Krista, Isus će pred Ocem priznati onoga tko se pred svijetom prizna njegovim. Danas obiluju stidljivi i bojažljivi kršćani, pred društvenom sredinom koja nije sklona katoličkoj vjeri, jedna od najčešćih napasti vjernika je strah prerušen u obzirnu šutnju, upozorio je mons. Večković. „Poštenje i dosljednost vjernika stavljeni su danas na kušnju, kao da se stidimo zastupati kršćanska uvjerenja i načela. Ne samo da smo pasivni prema progresivnoj amoralnosti koja ušutkava načela kršćanskog morala kao zastarjelog nego takva načela često i prihvaćamo.“ Propovjednik je pozvao okupljene da budu vjernici i da se vjernički ponašaju i izvan crkve, u domovima, školama, na radnim mjestima i u svim međuljudskim odnosima bez da se srame svojih vjerničkih uvjerenja. „I sv. Martin je živio u sredini nesklonoj kršćanstvu, no on je prihvatio Krista i živio je svoju vjeru u svim situacijama. Nošen tom vjerom u svome je životu učinio velika djela. Neka nam on bude uzor, da slijedimo njegov primjer da poput njega svoju vjeru živimo dosljedno, te budemo Kristova produžena ruka, neka nas u tome zagovara upravo sv. Martin“, zaključio je propovjednik.

U predvečerje blagdana pokorničko bogoslužje kao pripravu za blagdan predvodio je mons. Ivan Hren.
(txt: G. Krizman, foto: G. Abrami)

Blagdan sv. Mihovila, Gabriela i Rafaela u Samostanu sv. Mihovila nad Limom, u Kloštru, u Župi Gradina proslavljen je procesijom i svečanim misnim slavljem u srijedu, 29. rujna 2021. Misu je predvodio preč. mr. Ilija Jakovljević, fažanski župnik i dekan Vodnjanskog dekanata, vicepostulator kauze za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića. Koncelebrirali su vlč. Josip Kalčić, vlč. Marijan Kancijanić te župnik domaćin vlč. mr. Lino Zohil.
Nakon okupljanja održana je procesija oko samostana s relikvijama sv. Romulada koji je pred deset stoljeća osnovao to sveto mjesto koje ima i izuzetnu povijesnu vrijednost. Po ulasku u crkvu prigodno izlaganje s osnovnim povijesnim podatcima o samostanu izrekao je povjesničar Marino Martinčević.
„Ovo mjesto oblikovala je priroda i stoljetna prisutnost monaha i njihovog načina života. S vremenom ovaj kraj, ovaj samostan i crkva, doživjeli su „umiranje“, ali, zauzetošću svih: Države, Općine i Crkve na ovom mjestu danas odzvanja Božja i ljudska riječ. I mi smo danas po ljudskoj riječi, pozivu vašeg župnika, došli čuti Božju riječ. Te dvije riječi: Božja i ljudska, ponovno obnavljaju ovaj prostor i daju mu životvorni duh. Stoga ustrajmo na tom putu, na putu susreta tih dvaju riječi na ovom mjestu“, rekao je preč. Jakovljević na početku homilije te je zahvalio župniku na pozivu „da budem danas s vama na ovom mjestu koje odiše stoljetnom kulturom i duhom evanđelja“.
Obnoviti i vratiti duhovni i kulturni identitet
„Danas slavimo sv. Mihovila, naslovnika ove crkve i zaštitnika ovog samostana i mjesta. Ovdje se stoljećima na današnji dan slavila svečana liturgija i uzdizala molitva prema nebu. Molilo se i tražilo zagovor sv. Mihovila na ovozemaljskom putu prema vječnosti. Naš život ponekad može doživjeti sudbinu ovog samostana, da se u nama uruši volja za život, da postanemo pusti i prazni te da se napušteni od svih urušimo. Da bi u krizama svog života, u krizama naših obitelji, te urušenih međuljudskih odnosa ponovno obnovili potrebna nam je blizina čovjeka i Boga. Potrebno je da ne ostanemo sami, zatvoreni u svoje poteškoće i probleme, već da pronalazimo razloge radosti i života; ljepotu života u sebi i drugima“, naglasio je preč. Jakovljević te nastavio istaknuvši, „upravo vaš župnik i svi oni koji su sudjelovali u obnovi ove crkve, pronašli su razloge zašto je vrijedno obnoviti ovo kulturno zdanje.“ „Tako je isto potrebno pronaći razloge zašto je potrebno obnavljati naše odnose, pronalaziti kod svog bližnjeg ono dobro. A tamo gdje postoji rana, pukotina, gdje pao krov ili urušio se strop, potrebno je, kako kaže bl. Miroslav Bulešić, svaku tu ranu zamotati u bijeli omot ljubavi. Ljubav svaku ranu zacjeljuje, ljubav svaki narušeni odnos popravlja. Ako ima ljubavi i dobre volje podiže se svaki urušeni krov ili bedem. Potrebna je samo ljubav, kao izvor našeg postojanja i života. Benediktinci prožeti Božjom ljubavlju sagradili su ovaj samostan, vi sada prožeti Božjom ljubavlju i ljubavlju prema starini obnavljate ovaj samostan. Izvor kod jednih i drugih je ljubav. A znamo, kako kaže sv. Ivan: „Bog je ljubav!“ Čestitam vašem župniku i odgovornima u Općini da su ovom mjestu povratili duhovni i kulturni identitet“, naglasio je pohvalom propovjednik.
„Ovo mjesto, ovaj samostan, bez duhovnog identiteta ne bi imalo smisla obnavljati jer bi bio promašen identitet. Vidimo kad je ovaj samostan izgubio duhovni identitet da se urušio i propao. Stoga je važno da u njemu odzvanja Božja riječ, da se slavi sveta liturgija i čuje šapat pobožnih molitelja. To je identitet ovog samostana. Samo uz ovaj identitet razvijat će se i onaj kulturni. Nitko ne može bolje od Crkve čuvati kulturnu baštinu i duhovni identitet“, naglasio je preč. Jakovljević.
Samo oboružani vjerom možemo braniti pravdu, pronositi mir i ulijevati ljubav
Molimo danas i zagovor sv. Mihovila arkanđela za svakog od nas da bude graditelj i promicatelj mira; graditelji civilizacije mire, kako je volio isticati sv. Ivan Pavao II. Ali ta civilizacija započinje u našem obiteljskom životu, u našem profesionalnom životu. Stoga poštujmo jedni druge, kako bi mogli doživjeti poštovanje i zahvalnost. Sv. Mihovil je simbol borbe protiv zla. Na jedan način naš kršćanski poziv, naše poslanje je da se borimo protiv zla. Isus je svojim učenicima dao vlast nad zlom. Ne vlast nad čovjekom, već vlast nad zlom“, podsjetio je predslavitelj.
„Danas, dok slavimo svete arkanđele, potrebno je da svatko od nas zastane i zagleda se u sv. Mihovila i zapita se „Kakav sam ja kao čovjek i kao kršćanin?“, potaknuo je predvoditelj okupljene na propitivanje. „Zlo je prisutno svugdje oko nas i lako nas zahvati. Sv. Mihovil je imao mač s kojim je uništio zlo. Bog je u Isusu Kristu i nama dao mač, ne mač od željeza, već mač vjere. Mi samo oboružani vjerom možemo braniti pravdu, pronositi mir i ulijevati ljubav. Često puta i nas će u našem životu ne samo napasti zlo, nego će nas namamiti da se priklonimo zlu. Svatko onaj tko podlegne tomu nije u službi sv. Mihaela nego u službi onoga protiv koga se on borio. Da bi se mogli oduprijeti zlu potrebna nam je Božja riječ i sveti sakramenti; potrebni su nam naši sveci i mučenici; potrebno nam je zajedništvo“, naglasio je preč. Jakovljević te je zaključio zazivom:„Neka sv. Mihovil štiti svakog od nas od zloga i neka nam isprosi od Gospodina milost da se možemo boriti protiv zloga i razvijati civilizaciju ljubavi gdje ćemo svi biti braća i sestre“.
Propovjednik je homiliju završio molitvom sv. Mihovilu arkanđelu riječima pape Leona XIII.: „Sveti Mihovile arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: Ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krjepošću i jakošću u pakao strovali.“
Na kraju misnoga slavlja, uz završne zahvale župnik Zohil je podsjetio kako su 2020. godine, nakon gotovo deset stoljeća, relikvije sv. Romualda stigle su u Samostan sv. Mihovila nad Limom kojeg je taj duhovni velikan osnovao krajem prve polovice XI. stoljeća. Vlč. Zohil ih je primio od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji. Svečano ih je unio u tu crkvu apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije mons. dr. Dražen Kutleša, o blagdanu sv. Romualda, 19. lipnja 2020. godine. Od tada se ondje izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o blagdanu sv. Romulada, 19. lipnja i o blagdanu sv. Mihovila, 29. rujna.
Nakon misnoga slavlja za sve okupljene priređen je prigodni domjenak u klaustru samostana.
(foto: Gianfranco Abrami, txt: G. Krizman)

Danas, 24. kolovoza 2021., se obilježava 74. obljetnica mučeništva bl. Miroslava Bulešića. Više skupina hodočasnika pješaka krenulo je iz raznih dijelova Istre put Svetvinčenta.

Desetak hodočasnika krenulo je jutros u sedam sati zajedno s vicepostulatorom u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića preč. mr. Ilijom Jakovljevićem iz crkve bl. Bulešića u Valbandonu. Ondje je hodočasnicima blagoslov udijelio vlč. Ivan Begović, policijski kapelan Policijske uprave vukovarsko-srijemske i župnik u Retkovcima.

Nešto kasnije krenulo je dvadesetak hodočasnika iz vrsarskoga kraja, iz Samostana sv. Mihovila nad Limom, a s njima hodočasti i grupa mladih Bratstva blaženog Karla Austrijskog, iz Exitus programa, iz Zagreba. Hodočasnike je blagoslovio i predvodi župnik Vrsara i Gradine vlč. mr. Lino Zohil.

U ranim popodnevnim satima iz Kanfanara će put Svetvinčenta krenuti skupina hodočasnika iz Rovinja, Kanfanara te okolnih mjesta.

Imamo ove godine i jednog hodočasnika trkača, maratonac Dragan Kopecki pretrčati će udaljenost između Rovinja i Kanfanara u popodnevnim satima. /G.K./

U nedjelju, 20. lipnja, blagdan sv. Romualda po drugi je put svečano proslavljen u Samostanu sv. Mihovila nad Limom. Njegove su relikvije prije dvije godine, nakon gotovo deset stoljeća, svečano unesene u Samostan sv. Mihovila nad Limom kojeg je taj duhovni velikan osnovao krajem prve polovice XI. stoljeća.

Ove je godine svečano misno slavlje u nedjeljno poslijepodne predvodio mons. Ivan Milovan, porečki i pulski biskup u miru, uz koncelebraciju vlč. Josipa Kalčića, nekadašnjeg tamošnjeg župnika, te sadašnjeg župnika, vlč. mr. Lina Zohila.

Nakon uvodnog pozdrava župnika Zohila svečanost je započela procesijom oko samostanskog kompleksa koja je popraćena prigodnim pjesmama.

Mons. Milovan je na početku homilije podsjetio da je već u 3. stoljeću postojala praksa hodočašćenja na mjesta koja su bila značajna u životima svetaca, sve je to bio način traženja Boga. Svi mi u životu na svoj način tražimo Boga, napomenuo je mons. Milovan. Spominjući ulomak Evanđelja po Marku koji donosi zapis o tome kako Isus stišava uzburkano more, biskup je istaknuo kako je Isus učenike ukorio zbog nevjere. I mi smo u životu često zabrinuti kada se lađa našega života nalazi u uzburkanom moru, no upravo je tada potrebno ustrajati u vjeri, u sigurnosti da smo u ruci Božjoj i da će se On, koji se brine i o svoj prirodi, zasigurno pobrinuti i za nas, samo mu se je potrebno prepustiti s vjerom, napomenuo je mons. Milovan. Naša se vjera jača sa svakom nedjeljnom misom, preko molitve i sakramenata, rekao je propovjednik te zaključio zazivom „neka sv. Romuald, svet čovjek, veliki pokornik i molitelj, izuzetno čvrst u vjeri, i nama izmoli takvo pouzdanje i vjeru za sve situacije života.“

Povijesne zanimljivosti o tisućljetnoj povijesti Samostan sv. Mihovila nad Limom nakon mise je izrekao je kustos zavičajnog muzeja u Poreču, prof. Marino Martinčević. On je izlaganje strukturirao krenuvši od današnjih dana pa prema starijim vremenima, sve do vremena kada je taj samostan proživljavao svoja najbolja vremena, neposredno nakon izgradnje. Samostan je državno vlasništvo Habsburške monarhije postao smrću posljednjih izdanaka plemićke obitelji Coletti iz Conegliana u sjeveroistočnoj Italiji. Redovnički je život u samostanu prestao 1772. kada ga je redovnička uprava zamijenila s obitelji Coletti za neke druge, bliže posjede, zbog poteškoća s upravljanjem tako udaljenim samostanom. Već je prije toga, tijekom 17. i 18 stoljeća u samostanu često boravio jedan ili nijedan redovnik, pa su u to vrijeme porečki biskupi tražili dopuštenje da ga prenamijene u sjemenište, no do toga nije došlo. Iz vremena obitelji Coletti samostanu su ostali klasicistički elementi, primjer tadašnje stambene ladanjske arhitekture. Zlatno doba toga samostana svakako je bilo ono neposredno nakon izgradnje, kada je 1040. godine samostansku crkvu posvetio biskup Engelmar, porijeklom iz Bavarske. Iz toga doba, zahvaljujući njegovu zalaganju, samostansku crkvu krase najljepši primjeri fresko slikarstva otonske škole. Na desnoj strani prezbiterija naslikan je sv. Romuald, a u apsidi se nalazi najstariji poznati prikaz kamenovanja sv. Stjepana.

Na kraju su svi okupljeni zajedno izmolili molitvu sv. Romualdu. Župnik je potom podsjetio kako su on i prof. dr. sc. Ivan Milotić prije tri godine u Camaldoliju, gdje se nalazi generalna uprava Reda kamaldoljana , dobili relikviju svetog utemeljitelja Samostana sv. Mihovila nad Limom. Zemni ostaci Sv. Romualda nalaze se u apeninskom mjestu Fabriano ciji je On i zaštitnik. Relikvije je prvi put u samostansku crkvu svečano unio tadašnji ordinarij, sada apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, mons. dr. Dražen Kutleša. Župnik je napomenuo i da se relikvije sv. Romualda ondje izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o blagdanu sv. Romualda i o blagdanu naslovnika crkve i samostana, sv. Mihovila arkanđela, 29. rujna.

Svećenicima su na kraju mise uručeni prigodni darovi, košare s plodovima zemlje, a nakon mise druženje je nastavljeno u klaustru samostana uz osvježenje i okrepu. Župnik je u završnim zahvalama zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji proslave.

O sv. Romualdu

Sveti Romuald rođen je u Ravenni, (It) u X. stoljeću. S dvadeset godina položio je zavjete prema pravilu sv. Benedikta u Samostanu sv. Apolinara in Classe. Posvetio je svoj život reformi Monaškog reda i obnovi discipline klera, posvetivši se napose uspostavljanju pustinjačkog života u Italiji i u Zapadnoj Europi. Bio je redovnik duboke kontemplacije i istinski čovjek Crkve: živio je pustinjačkim životom i aktivno se bavio problemima Crkve svojega vremena, otvorivši nekolicini svojih neposrednih učenika put misionarskog djelovanja u zapadnoj Rusiji i Poljskoj. Završio je svoje zemaljski hod u Valdicastru, nedaleko Ancone, u Italiji, 19. lipnja 1027. godine, kada se ujedno slavi njegov spomendan.

Najznačajniji od mnogih samostana koje je utemeljio je Camaldoli, Pustinjački samostan, od kojeg dolazi ime Reda Kamaldoljana po Pravilima sv. Benedikta. Krajem prve polovice X. stoljeća utemeljio je Samostan sv. Mihovila nad Limom u Kloštru. (Txt i foto: G. Krizman)

U nedjelju, 20. lipnja 2021. vrsarsku Župu sv. Martina biskupa posjetio je rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić te je tom prigodom predslavio nedjeljnu misu pro populo u župnoj crkvi, uz koncelebraciju župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila koji je na početku misnoga slavlja uvaženom gostu uputio prigodne riječi pozdrava i dobrodošlice.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji, razlamajući Riječ, 4. poglavlje Evanđelja po Marku, ulomak koji donosi opis kako „Isus stišava oluju, istaknuo je da nas ti retci uvode u jednu novu dimenziju Markova orisavanja Isusova djelovanja. Podsjetio je kako početak Markova evanđelja govori o tome kako Isus okuplja svoje učenike i kako stavlja pred njih glavni cilj svoga poslanja: Kraljevstvo Božje, koje on učenicima i svima opisuje kroz prispodobe. Nakon što ih je u jednoj intenzivnom životnom razdoblju zajedništva s njima Isus o tome podučavao, a nije baš u svemu polučio veliki rezultat, što ćemo napose vidjeti u današnjem evanđelju, Isusu se odlučuje, kako kaže Marko, krenuti prijeko. Krenuti na drugu stranu, izići iz tog kruga učenika, i krenuti u jedno područje koje je bilo nastanjeno pretežito poganskim stanovništvom. Isus kao da želi iz tog kruga ljudi, s kojima je oblikovao prvu zajednicu, odmah krenuti k onima kojima treba navijestiti Božju Riječ.“

„Ovaj odlomak današnjeg evanđelja ima snažnu poveznicu s jednim drugim dijelom Svetoga Pisma, u Starome zavjetu, sa Jonom“, nastavio je propovjednik. „Svi znamo pripovijest o Joni, koja je veoma znakovita. Jona se svim svojim silama opirao Božjem pozivu, Božjim naredbama i Božjem usmjerenju da ide u Ninivu naviještati na obraćenje, a onda i na oproštenje, povjerenje, ili propast. Vidimo usporedbu Jone i Isusa, Jona nije htio ići u Ninivu, a Isus čini obrnuto, on sam govori učenicima ‘prijeđimo prijeko’, njega nitko ne treba nagovarati. Zašto, zapitao se propovjednik? Jer Isus zna koje je njegovo poslanje, on zna što mu je činiti u poslušnosti Očevoj volji, ići i potražiti sve kojima treba navijestiti spasenje. Tu vidimo sličnosti i razlike između Jone i Isusa: Isus kreće. Isus se kao i Jona našao u lađi, za vrijeme oluje. Znamo kakao je Jona završio u utrobi ribe koja ga je izbacila upravo u Ninivi u koju nije htio ići. Isusu se to ne događa. I on je usred oluje, on na krmi spava na uzglavlju. I Jona je spavao, ali to su dva različita sna. I mi poznajemo različite vrste sna, onaj od zdravog umora i onaj tjeskoban, to je bijeg u san. Jona spava jer bi htio pobjeći, a Isus spava jer ima povjerenje u Oca koji ga vodi. Spavaju iz različitih razloga, spavaju različitim snom. Oni koji su zabrinuti su Isusovi učenici. ‘Učitelju, pa zar ti ne mariš što mi ginemo?’, ‘zar ti nije stalo do nas? Kako možeš spavati, a mi prolazimo kroz nevolje?’. Pitanje učenika je često i naše pitanje, osobno i zajedničko. ‘Učitelju, zar ne vidiš naše križeve?’. Oni, u tom trenutku, poput Jone, nisu shvaćali. Joni je trebalo vremena da shvati. Učenicima, premda su bili s njim , trebat će Golgota, Uskrsnuće, da u potpunosti shvate što im je Učitelj govori. Marko nam Isusa otkriva kao onoga koji je Gospodar svemira, prirode, života. On ga otkriva kao Spasitelja, Svevladara. Otkriva ga u svoj njegovoj veličini, a opet u svoj jednostavnosti. Otkriva i ključ za razumijevanje njegova poslanja, ‘Što ste bojažljivi?, Kako nemate vjere?’. Oni su bili prestrašeni i pitali su se ‘Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravalju?’. Teško je u malo riječi govoriti o našoj vjeri. No, svatko od nas zasigurno ima vlastite životne oluje, vlastite brodove života napunjene vodom koja prijeti da potopi, pitamo se kuda nam je ići, pitamo se ‘ Gospodin spava ili ne?’.

Okupljeni danas na Euharistiju želimo obnoviti našu vjeru i povjerenje u Krista, Spasitelja, Gospodina koji može utihnuti i naše životne oluje, koji ih može pretvoriti u novi dar života i duha. Da u susretu s Njime ne tražimo svoju volju, svoje planove, nego da tražimo što nam Gospodin govori. Vjera i strah ne idu zajedno. Pokušajmo kroz ovaj susret obnoviti našu vjeru. Nastojmo imati duboku vjeru i povjerenje u našega Spasitelja, koji nam se daruje, koji nam se djeli, i koji nas sluša, premda mi često mislimo da spava. Njemu se sve pokorava, budimo i mi poslušni u vjeri njemu, našemu Spasitelju, zaključio je rektor Tanjić.

Na kraju, uz riječi zahvale predvoditelju slavlja prof. Tanjiću župnik je pozdravio i prof. Danijela Labaša sa Hrvatskih studija odjela za komunikologiju te profesoricu Dubravku Labaš, lektoricu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U popodnevnim satima posjetili su povijesni kompleks Samostana sv. Mihovila nad Limom jer se upravo taj dan slavio sv. Romuald, utemeljitelj reda Kamaldoljana i spomenutog samostana iz 11 st.

Misno slavlje glazbeno je animirao župni zbor uz orguljsku pratnju s. Ane Iveljić.

(Foto: M. Baković; txt, G. Krizman)

Iako zbog epidemioloških mjera u posve malom broju, vjernici vrsarske župe v. Martina i ove su godine, jedanaestim plovnim hodočašćem sv. Jurju, u petak, 23. travnja 2021. posjetili njemu posvećenu crkvu smještenu na otoku sv. Jurja koji dominira vrsarskim akvatorijem.

Izaslanstvo vrsarske župe, predvođeno župnikom, vlč. mr. Linom Zohilom, i ove je godine, jedanaesti put za rednom održalo tradiciju plovnog hodočašća na otok sv. Jurja. Prošle je godine, zbog lock downa na otok otišao sam župnik.

Nakon okupljanja u marini, hodočasnici su brodicom prevezeni na otok. Ondje su prvo obišli crkvu sv. Jurja gdje je održana Služba Riječi te im se prigodnim pozdravom obratio župnik. Kraće izlaganje o povijesti crkve i otoka izrekao je Marino Martinčević, prof., koji je između ostalog istaknuo kako se radi o predromaničkoj crkvi s dvije upisane apside, a da su na samom otoku vidljivi ostatci antičkoga kamenoloma, kako i to da je vegetacija ali i životinjski svijet na otoku u prošlosti, sudeći po povijesnim zapisima bio bogatiji i raznovrsniji.

Potom su hodočasnici, obilazeći otok po uređenoj šetnici izmolili pobožnost krunice, a u uvali prema otvorenom moru su zastali kako bi izmolili litanije. Nakon kraće stanke u borovoj šumici koja krasi otok vratili su se na kopno. Hodočašće je zaključeno svečanim misnim slavljem u župnoj crkvi sv. Martina.

Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje upravo kao „Orsera sull’insula“ („Vrsar na otoku“) u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka. Otok sv. Jurja prirodni je maritimni štit luke Vrsar od otvorenog mora i osobito je važan kao prirodna zaštita vrsarske luke te svih plovila koja se tu nalaze.

Crkvicu sv. Jurja iznutra krase, ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Još jedna osobitost te crkvice je njezina kolokacija na živoj stijeni. (txt:G. Krizman, foto: M. Skender)