Proslava Sv. Foške

U utorak, 13. veljače 2018. vjernici Vrsara proslavili su suzaštitnicu svoje župe, sv. Fošku, djevicu i mučenicu. Misno slavlje u crkvi sv. Foške predvodio je župnik, vlč. mr. Lino Zohil, a homiliju je izrekao p. Drago Marić, karmelićanin.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji, želeći istaknuti nepravednu osudu koju su u vremenima ranog kršćanstva doživljavali mučenici, spomenuo pokojnog generala Slobodana Praljka. Propovjednik je nadalje podsjetio kako je sv. Foška živjela u vrijeme mnogoboštva no, unatoč prijetnjama, kao ni drugi tadašnji kršćani, nije se htjela pokloniti pred slikom cara. Kršćani su naime, pojasnio je p. Drago, bili progonjeni i ubijani jer su, neprihvaćanjem vladajuće politeističke ideje ugrožavali tadašnji sustav vrijednosti. Sveta Foška je, iako mlada, bila do kraja odana Isusu. Znala da je Isus volio ljude, da se žrtvovao za ljude, napose za siromašne, bijedne i nemoćne, pa je po uzoru na Njega i ona živjela čineći dobro, pomažući upravo najpotrebitijima. Neka nam ona bude poticaj u odluci da nam Isus bude uzor, pozvao je p. Drago. Propovjednik je homiliju dovršio anegdotom o načelniku koji je, želeći spasiti žitelje svoga mjesta, prema biblijskim riječima „bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne“, izdao bjegunca, no anđeo ga je potom ukorio kako je za donijeti odluku trebao pogledati u oči toga čovjeka, a ne u slovo zakona.

Na kraju misnog slavlja održano je tradicionalno čašćenje relikvija sv. Foške, a potom je uslijedio kratki glazbeni program kojeg su izveli Ženski pjevački zbor „Mendule“ iz Vrsara te Zbor zajednice Talijana iz Vrsara.

Crkva sv. Foške u Vrsaru potječe iz XVII. stoljeća, a 1910. godine joj je dograđena sakristija. Služila je kao župna crkva u prvoj polovici XIX. Stoljeća te tridesetih godina XX. stoljeća dok se zidala nova župna crkva. U crkvi su tri oltara i danas služi za izlaganje sakralne zbirke. /G.K./

Zahvalno slavlje za obnovu župne crkve Sv. Martina

Zahvalno slavlje
U Vrsaru mons. dr. Dražen Kutleša predvodio misu zahvalnicu prigodom obnove i uređenja župne crkve.

U nedjelju, 14. siječnja 2018., godine u vrsarskoj župnoj crkvi misom zahvalnicom pod predsjedanjem biskupa ordinarija ta je župna zajednica svečano iskazala zahvalu Bogu, kao i svima onim koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji obnove i uređenja župne crkve. Pod crkve i stubište u kriptu opločeno je vrsarskim kamenom kirmenjak, postavljena je nova elektro instalacija, sustav grijanja i hlađenja, nova sakristijska vrata te je obnovljen dio namještaja u sakristiji. Biskup Kutleša je misno slavlje predvodio u zajedništvu sa župnikom domaćinom vlč. mr. Linom Zohilom i preč. Sergijem Jelenićem, kancelarom biskupije, a ispovijedao je p. Drago Marić, karmelićanin.

Crkva u današnjem Evanđelju stavlja pred nas poziv koji se ne tiče samo duhovnih zvanja već svakoga čovjeka, naglasio je biskup u prigodnoj homiliji, razlamajući Riječ iz Ivanova evanđelja. Poput Ivana Krstitelja moramo znati prepoznati trenutak kada se treba povući na drugo mjesto i dati prednost onome kome su pripravljeni putovi. Jednako tako veliki uzor u slijeđenju Isusa Krista su nam i učenici koji prvi pođoše za njim na riječi „evo Jaganjca Božjega“. Jednako se tako događa i u povijesti Spasenja svakoga čovjeka, Bog je taj koji daje inicijativu, iako mi toga možda nismo ni svjesni, on je poput Milosrdnog Oca koji čeka sina da se vrati u Očev dom. Tek kada mi počnemo tražiti, spoznamo da je Bog uvijek bio uz nas, ali mi toga nismo bili svjesni. Isus nadalje postavlja pitanje „Što tražite?“, istaknuo je biskup te nastavio, to je pitanje bilo postavljeno i učenicima koji su ga iskreno tražili, ali farizejima kako i svima drugima. Pitanje je to koje se odnosi na smisao našega života i što mi u svojemu životu želimo. Postoje tri globalne skupine odgovora na to pitanje, rekao je biskup, oni koji traže samo materijalnu sigurnost i bogatstvo, zatim oni koji teže za vlašću i slavom uzdajući se u svoje talente, te treća skupina je ona koja nadasve traži mir sa sobom i s drugim ljudima. I mi smo pozvani da budemo u miru u prvom redu sa samim sobom, sa svojom savješću, naglasio je mons. Kutleša. Na to Isusovo pitanje oni ga pitaju jednostavno „Gdje stanuješ?“, ne pitaju ga o trivijalnim stvarima o kojima mi danas često razgovaramo, htjeli su ga jednostavno slijediti. Isus ih poziva da ga slijede, no ne samo prema njegovim riječima, već prvenstveno prema njegovim djelima, primjerom. I mi smo danas pozvani upravo tako slijediti Isusa Krista, naglasio je biskup te kao izvrstan uzor u tome istaknuo sv. Andriju, koji je odmah nakon što je upoznao Isusa doveo k njemu svoga brata Šimuna Petra.
Glavna poruka koju možemo ponijeti s ove svete mise je upravo pitanje “Po čemu Bog prepoznaje čovjeka?“, naglasio je biskup na kraju. Bog gleda kakav je čovjek, ali ne samo ono što je učinio već i što je mogao i trebao sa svojim talentima učiniti u životu, koliko je u svojim životnim okolnostima surađivao s Božjom milošću, koliko je svoj život predao u Božje ruke i je li svojim životom davao slavu Bogu, zaključio je propovjednik.

Na kraju misnog slavlja okupljenima se obratio župnik domaćin, vlč. Zohil, koji se prvo osvrnuo na povijest izgradnje župne crkve u Vrsaru.

To činim kako biste dobili uvid u njezinu povijest i teška vremena u kojima je izgrađena, ali i kako biste pravilno shvatili i nematerijalnu dimenziju zbog koje su poduzeti radovi na kojima danas zahvaljujemo, istaknuo je župnik.
Prva razmišljanja o potrebi gradnje nove i znatno veće župne crkve pojavila su se u Vrsaru oko 1800. jer se tada broj stanovnika znatno povećao. Po dopuštenju porečkog biskupa Francesca Polesinija, vrsarski župnik Francesco Raguzzi 1. ožujka 1804. godine blagoslovio je kamen temeljac nove vrsarske župne crkve koja se trebala nalaziti baš na ovome mjestu. Prvi radovi na izgradnji započeli su te iste 1804. godine, a već 1805. zidovi crkve bili su podignuti do visine od 4 m. Međutim, radovi su zaustavljeni po uspostavi francuske (Napoleonove) vlasti. Francuzi su odmah po dolasku u Vrsar prodali sav materijal pribavljen za gradnju nove crkve i porušili postojeće zidove te sve rasprodali. Možemo danas tek zamisliti osjećaj žalosti, nemoći i nepravde koja je time bila nanesena ovoj Crkvi i njezinim vjernicima.
Pogled na Franciskanski katastar iz 1820. godine otkriva samo katastarsku česticu na kojoj su nacrtane građevinske konture današnje crkve, kakva će biti izgrađena tek 1934. godine.
Projekt izgradnje crkve pokušao se bez uspjeha u više navrata oživjeti u drugom desetljeću XX. stoljeća, no današnja župna crkva izgrađena je tek 1934. godine i posvećena 1935. godine po rukama biskupa Trifuna Pederzollija, o čemu govore i spomen ploče na ulazu u crkvu.
Crkva, prema projektima, nikada nije dovršena, nego je zbog velike gospodarske depresije koja je zahvatila čitav svijet 30-ih godina XX. stoljeća, ostavljena nedovršena u roh-bau stanju. Zbog nedostatka novčanih sredstava, u odnosu na izvorni nacrt, crkva je pojednostavljena. Primjerice, nema dviju niša na fasadi na pročelju u koje su se trebali postaviti kipovi svetog Martina i svete Foške, crkva nije bila popločena, nikada nije izgrađeno pjevalište s orguljama, a nikada nije izgrađena ni propovjedaonica koja je projektom bila predviđena.
Crkva se gradila od Vrsarskog kamena, postupno i u fazama počevši od 20-ih godina XX. stoljeća, i to usporedo s rušenjem stare župne crkve koja se nalazila na gradskome trgu. Gradili su je zidari iz obitelji Gerometta. Čin je pun simbolike i povjerenja da su upravo nasljednici tih zidara u ovoj obnovi dali nemjerljiv i bitan doprinos dovršenju crkve izražavajući time i pijetet te poštovanje svojim precima, ali i pridonoseći dobru ovdašnje Crkve i cijele vrsarske zajednice. Danas s velikom zahvalnošću i divljenjem gledamo na te ljude – Vrsarane – koji su se 20-ih i 30-ih godina, u doba najveće gospodarske krize, u nemogućim prilikama između dvaju ratova i općoj neimaštini, odvažili graditi ovako velebnu crkvu – podignuti Dom Gospodnji i ostaviti ga nama u nasljeđe kako bismo ga mi dovršili. Župnik je spomenuo i prethodne župnike: vlč. Jelovca za čije je službe izgrađen zvonik i napravljen novi krov župne crkve, vlč. Matiku za čije je vrijeme obnovljen župni stan, postavljeni novi prozori, vitraji te nabavljen je novi drveni oltar.
Opločenje poda crkve kamenom kirmenjak, vrsarskim kamenom, novo stubište u kriptu od istog kamena, nova elektro instalacija, sustav grijanja i hlađenja, nova sakristijska vrata i novi ormar u sakristiji su poslovi koji su odrađeni u posljednja tri mjeseca.

Za sve to razumljivo je da kao župnik moram nekima posebno zahvaliti, naglasio je župnik, i to tvrtki „Kamen“ d.o.o. iz Pazina na čelu s gosp. Karmelom Krebelom, gosp. Dobravkom Milotioćem čijom je dobrotom i susretljivošću sve ovo i tako lijepo i uspješno i realizirano, no tu moram napomenuti da je susretljivošću gosp. Krebela u gotovo sve crkve naše biskupije koje su posljednjih godina obnavljane ugrađen kamen iz spomenute tvrtke, zahvala ide i tvrtki „Tip Top“ na čelu sa gosp. Ivanom Barbarićem iz Pule čiji su djelatnici postavili sav kamen. Zahvaljujem i djelatnicima tvrtke „Elm-As“ na čelu sa gosp. Adrijanom Starićem i Sinišom Vretenar za izvođenje elektro instalaterskih radova, tvrtki „Shiterm“ iz Katuna Lindarskog na čelu sa gosp. Ivanom Šajina, te Emanuelom i Kristijanom koji su izveli sve radove oko postavljanja sustava grijanja i hlađenja. Zahvala ide i tvrtki „Istradrvo“ na čelu sa gosp. Marijanom Ritoša koji su izveli stolarske radove i donirali nam stari neoklasicistički sakristijski ormar. A da je sve to tako dobro i skladno funkcioniralo neizostavno moram zahvaliti djelatnicima i projektantima tvrtke Zaštita Inženjering i Konzalting iz Rovinja za izradu projektne dokumentacije, koordinaciju i nadzor prilikom izvođenja svih radova na čelu sa gosp. Marićem i gosp. Mauriziom Malusa.
Oni su sve to izveli, no da je do realizacije uopće moglo doći moram zahvaliti: Općini Vrsar na čelu s načelnikom gosp. Ivanom Gerometta, zamjenikom načelnika gosp. Frankom Štifanićem, predsjednikom Općinskog vijeća gosp. Frankom Matukinom, TZ Općine Vrsar i gđi. Nataši Vugrinec, Komunalnoj tvtrci „Montraker“ d.o.o. i njihovim djelatnicima na čelu s gđom. Natašom Trifunović i gosp. Armidom Gerometta. Želim zahvaliti i našoj Biskupiji i gosp. Biskupu osobno na pomoći, podršci i razumijevanju u realizaciji svega do sada učinjenog, rekao je župnik te zahvalu uputio i svim svojim župljanima na svakoj materijalnoj i moralnoj podršci od financijske pomoći do pomoći prigodom čišćenja i uređenja novoobnovljene crkve, kojom se svi mi sada još i više ponosimo i vjerujem u kojoj ćemo se još češće, radosnije i ugodnije okupljati te zajedno rasti i napredovati, istaknuo je župnik te pohvalio odaziv župljana u velikom broju na svaki poziv na radove u crkvi.
Radovima na kojima danas zahvaljujemo dajemo naš necjelovit doprinos dovršetku izgradnje vrsarske župne crkve. Time činimo tek jedan korak k našemu konačnome cilju: da se ovo Božje djelo i djelo ljudi potpuno dovrši i da Vrsar nakon dvije stotine godina, otkada je izvan funkcije stara župna crkva svetoga Martina na gradskom trgu, dobije potpuno dovršenu župnu crkvu kako to priliči Porečkoj biskupiji i ovdašnjoj župi, ali i Općini Vrsar svim vjernicima i građanima Vrsara, zaključio je župnik.
Tehničke podatke izvedenih radova iznio je Maurizio Malusa iz tvrtke Zaštita Inženjering i Konzalting iz Rovinja koja je projektnu dokumentaciju izradila zajedno sa tvrtkom Bilumen d.o.o. On je zahvalio svim izvođačima, te pojasnio najsuvremenija tehnološka rješenja koja su primijenjena u tom sakralnom objektu. Cijela instalacija je energetski učinkovita, a kao zanimljivost iznio je činjenicu da je u crkvi instalirano oko 2 km kablova. Odrađen je energetski sustav, video nadzor, protuprovalni sustav, električne instalacije, rasvjeta i termo tehničke instalacije.

Na kraju se okupljenima obratio zamjenik načelnika Općine Vrsar Franko Štifanić. On se osvrnuo na kulturno povijesnu baštinu vrsarskog kraja. Istaknuo je da bez zajedništva ne bi bilo svih radova obnove koji su do sada provedeni na raznim crkvama u Vrsaru: sv. Jurja, sv. Foške, sv. Andrije, sv. Antuna, sv. Petra, te sada župne crkve. Da nije bilo tog zajedništva, u maloj sredini kao što je naša do tih obnova ne bi bilo došlo, istaknuo je Štifanić. Preostaje obnova Svete Marije od Mora i veliki kompleks sv. Mihovila nad Limom. Po svim odrađenim radovima očito je da ta sredina ima osjećaj za vrijednost vjerskih i kulturno povijesnih objekata.

Biskup Kutleša je na kraju istaknuo kako Porečka i Pulska biskupija ima sveukupno 550 crkava. Zapitamo li se u kakvim su okolnostima i teškoćama naši preci izgradili te crkve, postavlja se pitanje „gradi li crkvu novac i materijalno bogatstvo ili nešto drugo?“. Ja vjerujem da je ono nešto drugo, a to je pitanje vjere, rekoa je biskup. I mi sami u životu imamo puno nedaća, no ako imamo povjerenja jedni u druge, ako postoji zajedništvo dolazi do obnova i gradnji. Biskup je na kraju u ime Biskupije zahvalio svima koji su pomogli u tim radovima i potakao ih da budu ljudi koji čine dobro, ne samo u crkvi već i oko sebe. Na kraju je posebnu zahvalu uputio župniku, vlč. mr. Zohilu, koji je onaj spiritus movens oko kojega se sve okreće. Zahvalio mu je na svom trudu i muci koju je uložio u te radove.

Nakon mise druženje je nastavljeno ispred crkve uz prigodno osvježenje. /G.K.//Foto: Foto Edi – Poreč i Gianfranco Abrami – Petrovija/


Božićna poruka biskupa Kutleše

Draga braćo i sestre,

Bog je u mnogim prigodama dao siromasima neke posebne znakove svoje pažnje: čak ih je izabrao, radije nego druge da budu bogati vjerom i baštinici njegova kraljevstva. Kad je Bog poslao svog Sina na svijet, poslao je anđela da objavi vijest o njegovu dolasku. Ali kome je poslao anđela? Herodu ili glavarima svećeničkim? Ne, već siromašnim pastirima, koji su, zbog sigurnosti ovaca, danonoćno bdjeli. Bog je odlučio povjeriti svoju veličanstvenu vijest grupi pastira bez društvenog statusa i koji nisu imali pravo glasa u zajednici. Pastiri su čuli glas da pronađu dijete nakon čega se vraćaju svome zanimanju. Koliko nam je poznato to nije promijenilo njihove živote nego su i dalje ostali pastiri. Možemo se zapitati zašto je Bog odabrao reći svoju najvažniju vijest onima koji su nepismeni i na rubu društva?

Bog je otkrio Isusovo rođenje pastirima da bi posramio mudre i jake. Bog otkriva takve vijesti pastirima u skladu s Pavlovim naukom: „Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake“ (1Kor 1,27). Netko može reći da farizeji i pismoznanci nisu bili svjesni da ih se posramilo! Da, točno je, to nisu znali ni najmudriji, ni najjači, ni najugledniji na svijetu. U vlastitim očima nisu poniženi, ali u Božjim očima jesu.

Bog je objavio Isusovo rođenje pastirima da bi im donio radost. Ono što je donijelo pastirima radost nije rođenje djeteta po sebi nego rođenje Mesije. Anđeo je rekao da je ta vijest „velika radost za sav narod“ (Lk 2,10), ali je naglasio „danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2,11). Bog je poslao svoga Sina da bude Spasitelj svijeta a mnogi ljudi su ignorirali njegovo rođenje. Isto tako je i danas. Ako smo primatelji njegovog milosrdnog spasenja, to je za nas velika radost. Nismo zaslužili biti spašeni, ali Bog nam se objavio da bismo bili radosni i da bi nas spasio.

Bog je objavio Isusovo rođenje pastirima zbog Marije i Josipa. Sjetite se kako su Marija i Josip primili vijest preko anđeoskog glasnika. Bili su mladi, a anđeosko pojavljivanje je bilo rijetko. Marija je mogla odbiti božanski dogovor. Oboje su mogli odbiti vizije kao nestvarne snove. Ali oboje su prihvatili anđelovu poruku i poslušali Gospodina. Kada su pastiri pripovjedili svoje iskustvo, „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2,19). Svjedočanstvo pastira potvrdilo je Mariji i Josipu ono što su oni iskusili.

Razmislimo o djelovanju Božje milosti u našem životu. Svatko je od nas donio neku važnu odluku u životu a nakon toga doživjeli smo znak Božjeg djelovanja. Ako slijedimo Božju volju, ne trebaju nam drugi znakovi potvrde nego pronalazimo utjehu u onim milosnim Božjim darovima.

Bog je objavio Isusovo rođenje pastirima radi sebe. Podijelivši radost rođenja svoga Sina s nekoliko pastira i potvrdivši Mariji i Josipu ono što su oni već znali, Bog je primio slavu i hvalu od njih. Svi koji su čuli pastire, divili su se onomu što su im rekli zatim su se pastiri vratili hvaleći i slaveći Boga. Bogu je donijelo radost što je priuštio radost pastirima. Kada Bog djeluje to čini radi naše radosti i koristi, i na kraju za svoju vječnu slavu. Koliko slave i hvale dajemo Bogu ovog Božića?

Dok se radujemo novoj godini punoj prilika, sjetimo se da sve što Bog čini, čini za našu radost, našu korist i napokon za svoju slavu.

Neka je svima sretan i blagoslovljen Božić, neka svatko osjeti dodir Krista, Spasitelja, za kojim čezne ljudsko srce, neka On u svima nama pobijedi svako zlo i grijeh, nepravdu i nemir, neka svima ispuni srce mirom i dobrom voljom!

Svim vjernicima, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

Dražen Kutleša, biskup

Proslava Sv. Andrije u Gradini i Vrsaru

U četvrtak, 30. studenog 2017., u Gradini, župi Porečkog dekanata, svečano je proslavljen zaštitnik župe, sv. Andrija apostol.

Svečano misno slavlje predvodio je vlč. Dejvis Martinović, mladomisnik, župni vikar u Umagu, u suslavlju s velečasnim Josipom Kalčićem, dugogodišnjim župnikom te župe, vlč. Josipom Zovićem i župnikom domaćinom vlč. Linom Zohilom.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji podsjetio na dva suprotna držanja koja su prema Bogu imala dva biblijska lika: prorok Jona koji je bježao od Gospodinova poziva, i apostol Andrija koji je odmah prepoznao Isusa i počeo ga slijediti. Pokušajmo biti kao apostol Andrija i recimo Bogu ‘da’, potaknuo je okupljene vjernike vlč. Martinović, istaknuvši kako se je apostol Andrija i prije Isusova dolaska, kao Ivanov učenik pripremao na Isusov dolazak, a kada ga je prepoznao nije mu sam pristupio nego je pozvao i svoga brata Šimuna Petra. I u tome bi trebali biti poput Andrije, naglasio je propovjednik, trebali i druge ljude pozivati da slijede Isusa: možemo to činiti riječima, propovijedanjem, ali napose je vrijedno to činiti primjerom uglednog kršćanskog života. Nadolazeće došašće izvanredno je vrijeme da se dostojno pripremimo na dolazak Djeteta Isusa kojeg dočekujemo u Božićnoj noći, rekao je propovjednik te predložio prisutnima da si u ovome došašću, kao pripremu na Isusov dolazak daju zadatak intenzivnije čitati Sveto Pismo, pročitati primjerice jedno evanđelje, jer upravo nam je u Svetome Pismu rečeno sve što trebamo znati kako bismo bolje upoznali Isusa. Budimo u svemu nalik na apostola Andriju, koji je Isusa slijedio do kraja, pozvao je vlč. Martinović podsjetivši kako je i Andrija skončao svoj ovozemaljski život na križu, Andrijinom križu u obliku slova ‘X’; prigrlio je križ uvjeren da je to put Spasenja, zaključio je propovjednik.

Na kraju misnog slavlja, nakon prigodnih zahvala koncelebrantima i okupljenim vjernicima, župnik, vlč. Zohil, je predslavitelju, vlč. Martinoviću u znak zahvale uručio na dar knjigu „Uredbe i naredbe za obdržavanjem u Kaštelu Vrsar i njegovu kotaru“, koja kroz niz statutarnih odredbi donosi prikaz života u Vrsaru u 17. stoljeću, kada je Vrsar s okolicom bio posjed porečkih biskupa, a uredbe je izdao biskup Lionardo Tritonio. Župnik je predvoditelju uručio i reprint na drvu velike oltarne pale s likom bl. Miroslava Bulešića, djelo akademskog slikara Harija Vidovića, koja je za tu crkvu naručena o prigodi polaganja Blaženikovih relikvija u oltar 2015. godine.

Vrsar: Procesija k sv. Andriji

Svetome Andriji posvećena je i jedna crkva u susjednoj župi sv. Martina u Vrsaru, kojom također upravlja vlč. Zohil. On je, po preuzimanju župe uredio tu crkvicu koja se nalazi nadomak mjesta na jednome brežuljku, te je od tada ona redovito mjesto hodočašćenja nekoliko puta godišnje. Odmah po uređenju, uvedena je tradicija da o blagdanu sv. Andrije ribari, čiji je sv. Andrija zaštitnik, nose do crkve u procesiji njegovu sliku, te se potom ondje održi misno slavlje. Tako je bilo i ove godine, misno slavlje predvodio je vlč. Martinović, a na tom misnom slavlju, koje se, zbog specifičnih rasporeda u ribarskom poslu održava u ranim poslijepodnevnim satima, sudjelovali su ribari iz Vrsara i okolnih župa. (foto: G. Abrami, G. Krizman)


Proslavljen blagdan SVETOGA MARTINA – zaštitnika Župe Vrsar

O blagdanu sv. Martina biskupa, zaštitnika vrsarske župe, u subotu, 11. studenog 2017. svečani misno slavlje predvodio je izv. prof. dr. sc. vlč. Jerko Valković u zajedništvu vlč. Ivanom Butkovićem, vlč. Josipom Kalčićem, p. Dragom Marićem te župnikom domaćinom vlč. mr Linom Zohilom.

Prof. Valković je u prigodnoj homiliji, spominjući svetački lik sv. Martina, istaknuo kako nema lakših ili težih vremena za svetost, jer, naglasio je, vremena su onakva kavima ih čovjek svojim djelovanjem obilježi. U tom kontekstu spomenuo je i bl. Miroslava Bulešića koji je svetost ostvario u teškim i mučnim vremenima Drugog svjetskog rata i poraća. Sveti Martin je također živio u teškim vremenima velikih previranja, istaknuo je propovjednik, te podsjetio kako je bio vojnik na silu, biksup po dužnosti te na kraju monah po izboru. Njegov život nije bio obilježen čudesima, bio je velik u jednostavnosti malih gesta svakodnevnog života. Njegov put do Boga bio je put jednostavnih stvari. Znao je prepoznati lice Čovjeka u osobama koje je susreta na svome životnome putu. Kolika mi lica susrećemo u svojoj svakodnevnici, znamo li u svakome od njih prepoznati lice Čovjeka, vidimo li u svakome potrebitome lice Božje?, zapitao se propovjednik. Sv. Martin bio je prvi kanonizirani svetac koji nije svoj ovozemaljski život završio kao mučenik, ali je svojim životom izvanredno u svakodnevnici posvjedočio vjernost Kristovu nauku. Vjernici svakoga vremena pozvani su biti svjedoci, pa i danas tko želi doista u svakodnevnom životu svjedočiti vjeru može doživjeti neki oblik progona. Danas svjedočiti kršćanske vrijednosti nerijetko znači imati hrabrosti zastupati svoje stavove i tako ići nerijetko i protiv javnog mijenja. Svjedočanstvo vjere današnjeg čovjeka očituje se u onoj mjeri koliko je spreman u javnom kontekstu zastupati kršćanske vrednote prihvačajući pritom mogućnost da će biti ismijan ili negativno etiketiran. U današnjoj sveopćoj krizi identiteta izazov je za kršćane iskazati svoj vjerski identitet, te tako potvrditi spremnost slijeđenja vlastite, pravilno formirane svjesti. Uzrok današnje krize kršćanskog identiteta nalazimo prvenstveno u strahu od društvene neprihavćenosti, upravo stoga što svi češće ili rijeđe izbjegavamo i propuštamo postupiti kako bi trebali, dolazi do toga da u zemlji sa 86,4% deklariranih katolika zakoni vrlo često nemaju ništa katoličkog. Veliki izazov za današnje vjernike je upravo uvjerljivo sjedočenje svojih katoliičkih svjetonazora. Sveci su nam u tome trajni poziv i opomena, a njihov primjer poticaj da u životu hrabro i vjerodostojno svjedočimo svoje kršćanske svjetonazore, unatoč opasnosti društvenog neprihvaćanja, zaključio je propovjednik.

Po završetku misnog slavlja župnik je, nakon prigonih zahvala predvoditelju, koncelebrantima te svima okupljenima pozvao sve koji žele na vođeni obilazak radova u župnoj crkvi sv. Martina u kojoj je u tijeku izmjena dotrajale strujne instalacije, postavljanje novog kamenog poda te instaliranje sustava grijanja i hlađenja; zahvati koji će ovoj nevelikoj, ali veoma živoj župnoj zajednici okupljnja oko zajedničkog stola Euharistije učiniti još ugodnijima.

Misno slavlje glazbeno je animirao župni zbor pod ravnanjem s. Benite Antolović./G.K./

Hodočašće vjernika Porečkog dekanata u Brezje i Ljubljanu

U subotu, 14. listopada 2017., godine gotovo dvjestotinjak vjernika Porečkog dekanata hodočastilo je u slovensko Nacionalno marijansko svetište Marije Pomoćnice u Brezje. Krenuvši u ranojutarnjim satima put Slovenije po dolasku u Brezje hodočasnici su imali prigodu pristupiti sakramentu pomirenja za što je na raspolaganju bilo više svećenika: oci franjevci iz svetišta te župnici Porečkog dekanata koji su došli sa svojim župljanima. Vjernike su na ovom hodočašću pratili: preč. Milan Zgrablić, župnik Poreča i porečki dekan, preč. Marijan Kancijanić, župnik Kaštelira i Labinci, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine te vlč. Leonardo Krakan, župnik Vižinade i Briga.

Nakon ispovijedi uslijedio je najvažniji trenutak hodočašća, hodočasnička misa poldanica u crkvi svetišta koju je predvodio preč. Marijan Kancijanić u suslavlju s nazočnim svećenicima. Prigodnu nadahnutu homiliju okupljenima je uputio vrsarski župnik vlč. Lino Zohil. On je na početku naglasio da dolaskom na to hodočašće, u to svetište „svjedočimo svoju vjeru i povjerenje u BD Mariju« te je pojasnio samu etimologiju riječi, »hodočastiti – hodom častiti Boga i Njegovu Majku da bi mogli časno hodati kroz život«. Zahvalio je ocima franjevcima, »čuvarima tog prelijepog svetišta za susretljivost, razumijevanje i gostoljubivost.«

»Blaženu Djevicu Mariju, častimo danas mi ovdje prisutni na poseban način predstavljajući i moleći za sve one naše najmilije poznate i nepoznate koji nam se iz raznoraznih razloga nisu mogli pridružiti. Mariju molimo za pomoć. A tko od nas može reći da mu pomoći Neba ne treba, ili tko se to od nas već toliko puta nije obratio Mariji i toliko puta osjetio njezin zagovor i osjetio pomoć koja mu je po Mariji stigla«, naglasio je propovjednik te nastavio, »Marija je ona koja bdije jer je Majka Crkve, Marija je ona koja hita u pomoć jer je ona koja znade dobro koliko smo slabi i koliko nam je pomoć njezina Sina potrebna. I sama je prošla kušnje vjere i križeve života i ostala Bogu posve odana službenica stoga i nama može u svemu biti majka, a to znači: i zagovornica i tješiteljica, i putokaz, i potpora – i sve ono što majka jest svojemu djetetu.«

Vlč. Zohil se nadalje osvrnuo na životne situacije koje u nekom trenutku svaki čovjek iskusi, bilo kao tješitelj, ili potrebit utjehe, »Učini se više puta u životu nekako olako tješiti žalosne, ljude pogođene velikim nevoljama, nekom dalekom, budućom utjehom neba. Upravo su na to najčešće prigovarali protivnici Crkve, da Crkva u vjeri nudi samo daleku i nedohvatnu utjehu s onu stranu groba – u vječnosti, u nebu, a da zapostavlja ovaj život. Ljudi žele utjehu i pomoć ovdje i sada, konkretnu pomoć i zadovoljštinu u onome u čemu su pogođeni.“, podsjetio je propovjednik, te pojasnio da „Samo onaj tko i teške trenutke svoga života proživi u vjeri i predanju znade koliku snagu mu daje već sada pouzdanje u Boga, koliko je spremniji prihvatiti i izdržati životne nevolje i poteškoće.“

Blažena Djevica Marija prošla je kroz ta ljudska iskustva, u veoma teškim okolnostima, i način kako je ona to proživjela služi i nama za uzor kako se nositi s teškim, ponekad i dramatičnim situacijama. Znamo da ni njoj nije bilo lako, od samog početka, nastavio je propovjednik. Ponajprije Josipova sumnja i smišljanje da je potajice otpusti, pa rođenje u štalici, bijeg u Egipat – progonstvo pred okrutnim vladarom i sve tako do zadnje kušnje i strahote na Kalvariji kad gleda svoga Sina umirati i prima njegovo mrtvo tijelo u krilo.

Da li je Marija sve odmah razumjela, zapitao se vlč. Zohil. Da li je znala kako se sve ima završiti? Teško je reći da joj je Božji plan spasenja odmah bio posve jasan. I ona je rasla u vjeri. I ona se je s mukom i nerazumijevanjem pitala kako se to ima zbiti, što će se sve još dogoditi. Prolazila je kroz teška životna iskušenja.

Ono po čemu njezin lik nama danas toliko govori je u prvom redu njezino predanje svoga života u ruke Božje, zatim prihvaćanje svega što život nosi s pouzdanjem da Bog ima zadnju riječ, već sada, u ovom životu, no nadasve činjenica da je ništa nije moglo rastaviti od ljubavi prema svome Sinu. Iz toga je rasla njezina vjera i radi toga je od Boga bila beskrajno nagrađena – okrunjena za kraljicu – darovana svim ljudima za Nebesku Majku, za pomoćnicu, istaknuo je predvoditelj.

Kolike majke prepoznaju u njenoj sudbini svoju životnu priču? Ponosna hoda za Sinom da bi ga mrtvog primila u krilo. Ushite sustižu patnje i razočaranja. Tek kad dostigne dubinu patnje bit će i ona spremna okusiti neslućenu radost što je donosi Uskrsnuli.

Iz svega toga proizlazi samo jedno: potrebno je izdržati i onda kad je teško, kad se sve čini uzaludno, propalo. Ni tada ne posustati i ne dozvoliti da nas išta rastavi od ljubavi Kristove koja se i u patnji očituje, naglasio je vlč. Zohil te nastavio „Koliko će još puta biti potrebno stajati pod križem? Marija nosi sinovljevo svjetlo neugasivog sjaja tamo gdje se roje najgušće tmine. Koliko će još puta ruka posegnuti za kolopletom “Zdravo Marija” i “šumorom će šumiti riječ usana što se jedva miču” onoj koju zovu Lukom svih napuklih lađa“.

Njoj se eto i mi danas na poseban način i ove dane mjeseca listopada utječemo da nam po svom zagovoru isprosi takvu nadu, i radost – takvu ljubav i takvu vjeru koja se u ničemu neće dati pokolebati. Životna snaga koja iz toga proizlazi s nikakvom se drugom snagom ne da mjeriti. Ona nam već sada čini život ljepšim, a nas spremnijim za sve izazove i kušnje što ih nosi život.

„Uza svu radost i veselje, kao rezultat našeg dolaska u ovo Svetište obvezni smo svojim životom posvjedočiti vjeru i pouzdanje“, pozvao je propovjednik. „Zahtjeva to od nas ovo sveto mjesto i svi oni za koje smo se danas na poseban način molili i oni koji su nas podržali. Stoga je ovo hodočašće poziv na vjernost Bogu, našim obiteljima, našim župnim zajednicama, poziv na one istinske, iskonske vrednote vjere i bratske ljubavi”, zaključio je propovjednik te zamolio za sve nazočne zagovor Majke Božje “da nas nikakve nevolje, ni teškoće – kojih je uvijek bilo i kojih ni u budućnosti, sigurno, neće manjkati – da nas ništa ne skrene s pravog puta i konačnog cilja s Tobom u Nebeskom Božjem domu.”

Po završetku misnog slavlja hodočasnici su imali slobodno vrijeme u svetištu za osobnu pobožnost. Potom su se uputili put Ljubljane gdje su posjetili katedralu i franjevačku crkvu Marijina Navještenja na Tromostovlju.

30 župljana iz Vižinade, 32 iz Kaštelira, 12 iz Višnjana, 42 iz Poreča, 10 iz Žbandaja i Baderne te 52 iz župa Vrsar i Gradina obilježilo je tako i ove godine, zajedno s dijelom svećenika iz svog dekanata, mjesec listopad kao mjesec listopadskih marijanskih pobožnosti hodočašćem u to slovensko nacionalno marijansko svetište koje nije uobičajena destinacija istarskih hodočasnika.

Slovensko narodno svetište Marije Pomoćnice na Brezju je slovensko Marijino narodno svetište. Brojni hodočasnici iznova otkrivaju tradicionalne načine hodočašćenja, pa Mariji Pomoćnici dolaze pješice. Čovjek putnik kreće na traženje po svetom putu kako bi uz napor i žrtve postigao svoj cilj i sreo se s Marijom, Majkom nade i utjehe. Hodočašće na Brezje za slovenski je narod jako značajno pa mnogi još i danas nakon zavjetovanja na Brezje stignu pješice. No, Marija Pomoćnica zauzima važno mjesto i u srcima drugih europskih naroda – Hrvata, Austrijanaca, Talijana i Mađara. Hodočastiti pješice na Brezje danas je velika odluka u životu svakog hodočasnika.

Brojne skupine završe svoje hodočašće upravo kod Marije Pomoćnice. Hodočašća župa lijep su događaj koji još više može povezati župu i duhovno obogatiti pojedince i cijelu zajednicu, piše na hrvatskom prijevodu web stranice tog slovenskog svetišta gdje se ujedno citira i riječi Svetog oca Ivana Pavla II. koji je 17. svibnja 1996. hodočastio u Brezje, »hodočašćenje je odraz našeg života, a hodočasnička svetišta odraz su nebeskog Jeruzalema.«

Brojni hodočasnici pričaju o događajima koja su im se dogodila u vrijeme posjeta svetištu ili nakon preporuke Mariji Pomoćnici, piše dalje na stranicama svetišta. Prvi slučajevi čudesnih ozdravljenja dogodili su se 50 –ih godina nakon uspostavljanja božjeg puta, a i danas se događaju više ili manje posvjedočeni slučajevi. Na Brezju se svakodnevno događaju čuda preobraćenja pri ispovijedi, kad tisuće vjernika traže mir srca i Božjim ga posredovanjem i prime.

Mariji Pomoćnici u zahvalu i preporuku svake se subote nakon večernje mise (od Bijele nedjelje do Svih svetih) održava procesija sa svijećama. Već sat ranije u tišini časti se Presveto, a zatim se moli serafinsku krunicu. U večernjoj procesiji sudjeluju slovenske župe. Za vrijeme procesije nose se svjećice koje ručno izrađuje kartuzijanski fratar, što još pridodaje molitvenoj povezanosti, pojašnjeno je na web stranici svetišta gdje se može pronaći još mnoštvo zanimljivi informacija i podataka. /G.K.; Foto: Gianfranco Abrami/

PREDSTAVLJENA KNJIGA PROPISA – STATUT VRSARA DO 1778. GODINE

PREDSTAVLJENA KNJIGA PROPISA KOJE JE POREČKI BISKUP IZDAVAO ZA VRSAR DO 1778. GODINE

Pred mnoštvom uzvanika u Vrsaru je u Hotelu Pineta, u petak 29. rujna 2017. godine, javnosti predstavljena dugo iščekivana knjiga „Uredbe i naredbe za obdržavanje u Kaštelu Vrsar i njegovu kotaru“. Ovim događajem uspješno je dovršen dugogodišnji projekt Općine Vrsar, TZ-a Vrsar i Župe Sv. Martina Vrsar koji se sastoji u cjelovitoj objavi pravnih propisa koje je porečki biskup, kao tisućljetni vlasnik i gospodar Vrsara, izdavao za Vrsarsku grofoviju. Događaj je otvorio Franko Štifanić, zamjenik općinskog načelnika, pozdravnim riječima u ime Općine i Turističke zajednice Vrsar, ali i osvrtom na tijek nastanka publikacije kao i na važnost koju to djelo ima ne samo za povijest nego i za identitet Vrsara te imidž koji brižno izgrađuje i njeguje.

Uvodnim izlaganjem središnji dio predstavljanja otvorio je mons. Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski i doktor kanonskoga prava, govoreći o povijesnoj ulozi biskupa kao civilnog vlastodršca, ali i o dobrome zakonodavcu te kriterijima dobrog i pravednoga zakona. U obraćanju punom simbolike osvrnuo se na tisućljetnu ulogu svojih predšasnika – porečkih biskupa u Vrsaru – koji su kao zakonodavci uvijek težili pravednosti. Istaknuo je i da su biskupi kao zakonodavci stanovnicima Vrsara, baš poput dobrih roditelja, priuštili ono što je bilo potrebno i dobro za njih te ono što je bilo pravedno, a ne nužno ono što su stanovnici tek trenutno željeli ili ono što je trenutno bilo oportuno.

Doc. dr. sc. Elvis Orbanić, ravnatelj Državnog arhiva u Pazinu, zatim je okupljene „proveo“ kroz sadržaj knjige ističući njezinu jedinstvenost jer, za razliku od statutarnih propisa u Istri, ona sadržava temeljne („ustavne“) propise jedne specifične teritorijalno-političke cjeline koju se može nazvati državom srednjovjekovnog tipa kojoj je na čelu bio biskup. Posebno je pohvalio priređivača knjige, doc. dr. sc. Ivana Milotića, zbog preciznih prijevoda pravnih instituta i fenomena te obrade propisa terminologijom koja pripada rimskom, kanonskom i srednjovjekovnom rimsko-kanonskom pravu.
Priređivač ove publikacije, doc. Milotić, razdijelio ju je u nekoliko cjelina, nastavio je dr. Orbanić. Prvi dio čine uvod i 12 studija. Riječ je o studijama posvećenima različitim aspektima života u Vrsaru koji su predstavljali ambijent i kontekst u kojemu je porečki biskup donosio pravna pravila. Tu se obrađuje nastanak Vrsarske grofovije počevši od VI. stoljeća i tzv. Eufrazijeve povlastice, teritorij i kretanje broja stanovnika, odnosi Vrsarske grofovije s tadašnjim velikim teritorijalno-političkim subjektima: Svetom Stolicom, Svetim Rimskim Carstvom, Akvilejskim patrijarhatom, Venecijom i drugima. Radi se o raščlambama teritorijalnih, političkih, demografskih i diplomatskih fenomena obrađenih također i kroz prizmu pravnih propisa, a posebno akata koje su rimski prvosvećenici, carevi Svetog Rimskog Carstva i akvilejski patrijarsi izdavali u pogledu Vrsarske grofovije. Posebno važnu diplomatičku sastavnicu toga dijela publikacije čini bogata zbirka sporova Vrsarske grofovije s pripadajućim pravorijecima kojima su se ti sporovi rješavali, a postojali su u prvom redu s redovničkim imanjem Sveti Mihovil na Limu, pojedinim redovničkim opatijama, s mletačkim Porečom i Svetim Lovrečom. Dio tog arhivskog gradiva koji se odnosi na papinske akte, brigom recenzenta dr. Tomislava Mrkonjića, pribavljen je iz Tajnog vatikanskog arhiva.
Drugi dio studija posvećen je propisima koji su se izdavali za Vrsar, nastavio je dr. Orbanić te pojasnio kako ti propisi nisu bila čisto hipotetska i apstraktna pravila koje je donosio neki nedohvatljivi zakonodavac ili zakonodavac u kakvoj dalekoj zemlji, već porečki biskup koji je tijekom XVII. i XVIII. stoljeća znatan dio vremena rezidirao upravo ovdje u Vrsaru, u biskupskoj palači, današnjemu Kaštelu. Ta pravila stoga su životna, proizašla iz vrsarske svakodnevnice i njezina dobroga poznavanja te su motivirana problemima i izazovima s kojima su se stanovnici iz Vrsara svakodnevno u praksi suočavali. To nisu nametnuta pravila, već reakcija na konkretan problem. Opravdano je stoga ta pravila nazvati autentičnim vrsarskim pravom koje je jedinstveno i neponovljivo te neraskidivo povezano s Vrsarom, naglasio je dr. Orbanić. U ovim dijelovima publikacije priređivač iscrpno raščlanjuje vrijeme i način nastanka vrsarskih pravila, ulogu porečkog biskupa, njihovu objavu i tiskanje te primjenu u pravnoj praksi. Posebno iscrpno opisani su utjecaji različitih pravnih tradicija na vrsarsko pravo, posebno kanonskog, rimskog i srednjovjekovnog rimsko-kanonskog prava te običajnog prava vrsarske zajednice.
Posljednja studija posvećena je gospodarstvu Vrsarske grofovije te je ona daleko najopsežnija i najiscrpnija. To je svojevrsna kodifikacija prošlosti svih aspekata vrsarskog gospodarstva: vinarstva, maslinarstva, solarstva, ribolova, trgovine i trgovanja, kulinarstva, proizvodnje hrane i pića, higijenskih i kvalitativnih standarda, koja može poslužiti kao široka osnovica za mnoga buduća istraživanja.

Dr. Orbanić je istaknuo ugled triju recenzenata, prof. dr. sc. Josipa Šalkovića, prof. dr. sc. Tomislava Mrkonjića i vlč. mr. Lina Zohila, predstavivši temeljne elemente njihova znanstvenog i akademskog curriculuma.
Dr. Orbanić se u nastavku osvrnuo i na tehnički modus prezentacije povijesnih izvora, naglasivši da svaki od propisa donesenih u jednom od tih razdoblja priređivač predstavlja
u njihovu izvorniku, publikacija, naime, sadržava njihove faksimile. Riječ o iznimno kvalitetnim, dovoljno velikim i jasno čitljivim reprodukcijama koje svakome, pa i prosječnom čitatelju, daju izravan uvid u obilježja isprave i zapisa. Zatim se donosi njihova transkripcija, što je od posebne važnosti jer veći dio akata u ovoj publikaciji postoji samo u rukopisima.
Sva pravna pravila prevedena su na hrvatski jezik, i to koristeći se jezikom u pravu prilagođenome svakom pravnom supstratu posebno (rimsko, kanonsko, rimsko-kanonsko, običajno pravo) i prepoznatljivim pravno-tehničkim pojmovima kojima se jedino može postići preciznost i finoća institucijskoga razlikovanja. Taj prijevod nije tek običan, filološki, već prijevod koji izborom pojmova i izričaja te jezičnim konstrukcijama i institucijskim nazivljem odražava pravnu bit teksta i pravnu terminologiju. U toj mjeri je prijevod na hrvatski pravno precizno priređen da se srednjovjekovlju svojstvene tautologije i nedorečenosti također autentično prenose u hrvatsko nazivlje.
Osim prijevoda, posebno vrijednu sastavnicu priređenih tekstova čini i njihov iscrpan komentar koji se nalazi ispod svake odredbe. To je, vjerojatno, zahtijevalo i najveći rad i napor. Prosječnom čitatelju takvi su komentari i objašnjenja presudni ne samo za razumijevanje određenih pojmova, nego i za predočavanje pravnih instituta i koncepta koji bitno odudaraju od modernih koncepata nastalih većinom od druge polovine XIX. stoljeća. Riječ je o pravnim pravilima većinom srednjovjekovne provenijencije, nastalima u uvjetima nepostojanja trodiobe vlasti te u sustavu gdje je civilni vlastodržac bio biskup, napomenuo je dr. Orbanić.

Uz veliku pažnju prisutnih uslijedilo je iščitavanje pojedinih odredaba vrsarskoga prava.
Tomislav Sadrić, mag. iur. i član pravne komisije HBK, govorio je o pravnoj naravi vrsarskih pravila iz perspektive civilnog i kanonskoga prava istaknuvši da se njima ostvarivao zahtjev pravne sigurnosti te zaštite imovinskih i osobnih interesa stanovnika. U propisima je prepoznao trajnu baštinu Vrsara rekavši da je Vrsar u urbanističkom, upravnom, crkvenom i svakom drugom smislu oblikovan upravo u vrijeme vlasti porečkoga biskupa te da postoji velik prostor za valorizaciju tih činjenica.
Napokon, o knjizi je zaključno govorio priređivač doc. dr. sc. Ivan Milotić, istaknuvši da su pravni propisi iz Vrsara unikatni te da za razliku od statutarnih mletačkih akata nisu nastajali po špranci. Propisi koji se donose u knjizi nužno se moraju pravno i povijesno kontekstualizirati, tj. razmatrati isključivo u uvjetima kada su i kako nastali. To podrazumijeva dobro poznavanje rimskog, kanonskog i rimsko-kanonskog prava, istaknuo je. Milotić je rekao kako pravni propisi koji se objavljuju mogu poslužiti kao doprinos revitalizaciji stare jezgre, oživljavanju starih tradicija, ali i kao kulturno-povijesno polazište za daljnje istraživanje i afirmaciju Vrsara. Govoreći o izazovima prilikom pribavljanja izvornika, prevođenja i komentiranja uputio je posebne zahvale Nataliji Vugrinec, direktorici TZ-a Vrsar na dugogodišnjoj podršci i popularizaciji ovog projekta, Općini Vrsar, župniku mr. Linu Zohilu te nizu osoba koje su mu tijekom godina davale savjete, smjernice i podatke kako bi se rekonstruirala prava svrha pravnih odredaba.
Na kraju predstavljanja Natalija Vugrinec, Franko Štifanić i vlč. mr. Lino Zohil svečano su uručili knjigu zaslužnim pojedincima te svim sudionicima ovoga događanja, a ugodno druženje uz razgovor i prigodni domjenak nastavilo se i kasnije.

Priopćenje u svezi događaja na svečanoj sjednici Dana Istarske županije u Pazinu 2017.

Priopćenje Porečke i Pulske biskupije u svezi događaja
na svečanoj sjednici Dana Istarske županije 25. rujna 2017. u Pazinu

ZVIŽDUCIMA NA ANTIFAŠISTU MONS. BOŽU MILANOVIĆA

Bili smo u mnogo navrata svjedoci kako se proteklih godina, na brojnim skupovima na kojima se obilježavala obljetnica pripojenja Istre Hrvatskoj, sustavno prešućivala istina o ulozi Katoličke Crkve u Istri i mons. dr. Boži Milanovića u tom povijesnom događaju. Uglavnom se redovito veličala uloga ondašnjih vlastodržaca. Naravno da nitko pametan neće relativizirati ulogu ondašnjih boraca za oslobođenje Istre od fašizma, pa i njihovu ulogu u procesu pripojenja Istre Matici zemlji. Ne treba zaboraviti da su upravo istarski svećenici, na čelu s mons. Božom Milanovićem, bili istaknute žrtve fašističkog režima.
Svećenici Josip Pavlišić, Zvonimir Brumnić i Srećko Štifanić sudjeluju u izradi i donošenju Rujanskih (Pazinskih) odluka 1943. Svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca 19. ožujka 1946. primaju 17 članova Savezničke komisije i podacima iz crkvenih matica dokazuju da je stanovništvo Istre slavensko. Tom je prilikom Božo Milanović u zgradi pazinskog sjemeništa upriličio izložbu „Svjedočanstva o slavenstvu Istre“ i na nju doveo predstavnike te komisije. Zbor svećenika svetog Pavla za Istru, koji je imao 55 članova-svećenika, sastavio je Memorandum hrvatskih svećenika Istre (Savezničkoj komisiji) koji će na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. biti ključan za odluku o pripojenju Istre Hrvatskoj. Božo Milanović 1946. i 1947. u Londonu, Bruxellesu i Parizu lobira za priključenje Istre Hrvatskoj i sudjeluje na mirovnoj konferenciji prilikom donošenja odluke u Parizu kojom se Istra priključuje Hrvatskoj. Najviše vlasti bivše države 1978. dodjeljuju mons. Boži Milanoviću i mons. Dragutinu Nežiću Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama.
Stoga su nas začudila, ražalostila i neugodno iznenadila nedavna događanja u Pazinu, na proslavi Dana Istarske županije, kada se glasno negodovalo pri spomenu uloge Crkve i mons. Bože Milanovića u procesu pripojenja Istre Hrvatskoj. Više je nego očito da se radilo o unaprijed režiranoj predstavi, kojom se demagoški nastojalo obezvrijediti Crkvu i njezino svećenstvo, a cjelokupnu istarsku javnost ispolitizirati i iskoristiti u korist određenih političkih i demagoških ciljeva. Iako je svima jasno da se tu radilo o izmanipuliranoj i unaprijed pripremljenoj manjini, ipak je ona, svojim besramnim istupom, imala velikog odjeka u javnosti. Vjerujemo da se velika većina dobronamjernih ljudi u Istri, i to ne samo vjernika, takvim nastupom osjeća posramljenom i uvrijeđenom. Vika i buka uperena protiv Bože Milanovića i istarskog svećenstva, ali i Crkve u cjelini, je pobuna protiv istine koja u 21. stoljeću na zaprepašćujući način otkriva glasove nečiste savjesti i okaljanih ruku koje su na krizmi u Lanišću 1947. bešćutno udarile na nevinog svećenika vlč. Miroslava Bulešića, a njegova osveta i osveta Crkve bila je i bit će oprost.
Opetovano slušamo o Istri kao županiji s visokom stopom tolerancije i uvažavanja svih i svakoga. Ovakva nakaradna predstava u Pazinu dokazuje da to možda nije tako. U javnost je poslana slika o Istri kao netolerantnoj i negostoljubivoj županiji u kojoj Crkva i njezini svećenici, nakon 1700 godina djelovanja, kao da nisu poželjni. Još uvijek su iz ovakve tolerancije isključeni svi oni koji se smatraju nepodobnima i nepoželjnima. Čak se očita povijesna istina podređuje jednoumnoj ideologiji. Predstavnici vlasti u Istri trebali bi se jasnije i nedvosmislenije ograditi od ovakvog netolerantnog nastupa. Za to nikada nije kasno! Vjerujemo da žitelji Istre, vjernici i oni koji to nisu, barem toliko zaslužuju.

Poreč, 26. rujna 2017.