Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo – Velika Gospa

15. kolovoza Crkva slavi svetkovinu Uznesenja Djevice Marije na nebo. Stari je crkveni nauk vezan uz vjerovanje da je Marija bila ne samo izuzeta od grijeha, nego je imala i milost prijeći na poseban način iz ovoga u vječni život. U mnoštvu promišljanja o Djevici Mariji i njezinu uznesenju na nebo, ističe se ono koje nam je ostavio sveti Bernard.
U dogmi o Marijinu uznesenju na nebo, koju je proglasio papa Pio XII., 1. 11. 1950. g. citirane su zanosite riječi koje je o događaju uznesenja izrekao Bernardov učenik Amadej još u XII. stoljeću. Slavlje Marijina uznesenja tada je bilo velika svetkovina, osobito kod cistercita, koji su u svojoj liturgiji Mariji dali naslov Kraljica svijeta. Jedne od najljepših misli o Mariji, još u dalekom 12. stoljeću, izišle su iz pera svetog Bernarda iz Clairvauxa. One i danas nisu izgubile ništa od svoje ljepote i dubine, svjedočeći vjerno Bernardovu ljubav prema Majci Božjoj. Stoga on, još sedam stoljeća prije službenog priznanja Crkve i proglašenja dogme o uznesenju Majke Božje u nebo, slavi taj jedinstveni događaj. Za svetog Bernarda smisao svetkovine ne može biti drugi nego uzlaženje duše i tijela na nebo. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on prima u nebo, a ta žena je Marija. Bernard tako bez problema prihvaća za svetkovinu Marijino uznesenje.
O tome govori u svojem govoru o „Vodovodu“ i govoru o „Dvanaest zvijezda“, koji donose jednu cjelovitiju misao svetog naučitelja o Marijinu uznesenju.
Za njega su Marijino uznesenje i Kristovo uzašašće dvije usporedne svetkovine. Kraj Marijina zemaljskog života pronašao je svoje ispunjenje i dovršenje u Kraljevstvu nebeskom, smatra Bernard. On opisuje veliku radost na nebu toga dana koje je imalo tu sreću da čuje, vidi i posjeduje Mariju. Tim događajem njenog uznesenja dogodila se razmjena darova između neba i zemlje, sklopljeno je trajno prijateljstvo, davno prekinuto neposluhom praroditelja. Sve što je radila, Gospa je radila zbog nas, i zbog toga ide pred nama da se zauzme za nas. I zato se možemo slobodno, s pouzdanjem, utjecati Mariji jer joj ne manjka ni moć, a ni dobra volja.
Želeći jasnije prikazati Marijin doček na nebo, sveti Bernard ga uspoređuje sa silaskom Boga u njeno majčinsko krilo. To su dva, po njemu, neizreciva događaja – utjelovljenje i uznesenje. Ništa na zemlji nije bilo svetije i dostojnije od djevičanskog krila u koje je Bog bio primljen, pa zbog toga, i ništa nije plemenito kao prijestolje koje je sam Gospodin pripravio svojoj majci i na njega je postavio. Marijin trijumf je i naš trijumf, misli Bernard, jer je po njoj naša ljudska narav uzdignuta nad anđele. Njeno uzvišenje ima manju važnost nego sniženje Sina Božjeg u naše siromaštvo. Naslov Kraljice, koji Marija dobiva po uznesenju, stvara odnose između nas i nje. Ona je Vladarica dobrote, a mi njeni ljubljeni podložnici.
Sveti Bernard odmah poslije toga dodaje: „Na ovaj, dakle, izvor neka se požuri naša žedna duša, k ovom brdu milosrđa neka se naša bijeda utječe svim marom. Evo smo te, o blagoslovljena Djevice, dopratili, koliko smo mogli svojim željama i slijedili smo te barem izdaleka; neka sada unaprijed bude tvoja zadaća da milost koju si našla kod Boga iskažeš svijetu: postižući svojim svetim molitvama grješnicima oproštenje, bolesnima lijek, malodušnima jakost, žalosnima utjehu, onima koji su u opasnosti pomoć i izbavljenje. “Dok Djevica uzlazi – Krist silazi, pa je to najbolje vrijeme da svako smrtno tijelo progovori slaveći trenutak kada je uznesena majka utjelovljene Riječi.
U toj se Djevici naša ljudska narav uzdigla nad besmrtne duhove. Ako smo joj odani, tada ne ćemo moći šutjeti o njezinoj slavi. Ako smo pak neplodni jezikom, ne će nam nevješt jezik moći poroditi plodnu misao, ali ne ćemo moći ni šutjeti o njoj. U Mariji Bernard vidi „onu koja dolazi iz pustinje“ puna užitaka, a čude joj se i sami knezovi nebeskog dvora, kao da bi joj najradije rekli: Koliko je i odakle to obilje užitaka njoj koja dolazi iz pustinje?
Nadalje Bernard nastavlja: „Zašto da ne nazovem užitcima djevičanski ukras s darom plodnosti, ures poniznosti, kapajuće saće ljubavi, srdačno milosrđe, puninu milosti, povlasticu osobite slave? Uzlazeći iz pustinje, Kraljica je svijeta postala, kako pjeva Crkva, u svojoj raskoši lijepa i ugodna anđelima Božjim. Vrijedno je, mnogo se većim čudom čuditi da se Sin Božji umanjio na malo manje od anđela, negoli da je Majka Božja uzvišena nad anđele. Njegovo je, naime, poništenje postalo naša punina, njegove bijede postale su užici svijeta.“
Sada je najbolje vrijeme, piše Bernard, da svako tijelo progovori, kad je uznesena majka utjelovljene Riječi. Ne smije prestati s hvalama ni ljudska smrtnost, jer se u Djevici uzdigla sama ljudska narav nad besmrtne duhove.
Krist je počeo djelo našega spasenja u krilu Marijinu koje je postalo središte svemira. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on sada prima u nebo. Onaj koji uzlazi na nebesa, piše Bernard – sin je Marijin, plod naše zemlje. K sebi uzima i majku svoju, jer je samo ona Kraljica neba, Vladarica svemira, Majka Božja. Po njenom uznesenju kliče nebo i zemlja se raduje. Sva joj stvorenja zahvaljuju, jer je u njoj i po njoj Svevišnji sve obnovio što je jednom stvorio. /Vjera i djela/

70. obljetnica misništva mons. Antuna Bogetića, biskupa u miru

Pulska župa sv. Pavla ove je godine Svetkovinu sv. Petra i Pavla apostola, u srijedu, 29. lipnja proslavila posebno svečano. Toga je dana ujedno proslavljena 70. obljetnica svećeništva porečkog i pulskog biskupa u miru mons. Antuna Bogetića. Biskup Bogetić svoj svećenički jubilej proslavlja u 94. godini života i 32. godini biskupstva, od čega je 14 godina bio ordinarij. Veći dio od dosadašnjih 18 godina biskupstva u miru proveo je aktivno radeći na njivi Gospodnjoj, doslovno – diljem svijeta.

Svečano koncelebrirano misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup i metropolita mons. Ivan Devčić, a homiliju je održao porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša. Uz svečara je koncelebrirao porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, rektor pulskog Biskupijskog misijskog sjemeništa preč. Piergiorgio De Angelis te drugi svećenici. Nakon uvodnog pozdrava župnika domaćina, pulskog dekana preč. Milana Mužine, predslavitelj nadbiskup Devčić je uz spominjanje kratkog životopisa svečaru izrekao nadahnute čestitke.

Posebno je spomenuo njegovu desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu, od 1952. do 1962., kada je sjemenište imalo svoj najveći uzlet, istaknuvši da je tada mnogim mladićima pomogao raspoznati zove li ih Gospodin u svećeničku službu, a pozvanima je bio pouzdan pratitelj i uzor. „Za to su Vam i danas brojni svećenici, kao i njihovi biskupi, širom Istre i cijele naše Riječke metropolije, kao i u mnogim drugim biskupijama nekadašnje Jugoslavije, posebno zahvalni i nose Vas u svojim sjećanjima i molitvama”, rekao je nadbiskup Devčić, obraćajući se svečaru. Nadalje je spomenuo odluku biskupa Bogetića o osnivanju pulskog Sjemeništa Redemptoris Mater, kao i njegovu ulogu duhovnika, i nakon umirovljenja, u tim sjemeništima.

„U svaku ste službu, koja Vam je kao svećeniku i biskupu bila povjerena, ulagali čitavog sebe, ne očekujući nikakve nagrade ili bilo kakva priznanja, nego imajući uvijek na umu samo Isusove riječi: “Kad izvršite sve što Vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!”, rekao je mons. Devčić.

„Dragi biskupe Antune, svojim crkveni i rodoljubnim radom uvrstili ste se u red velikih biskupa koje je crkvi i narodu podarila naša Istra. Sjetimo se Dobrile, Ujčića, Pavlišića, pa Saina i Santina, dvojice prvih riječkih biskupa. A tu je i Vaš časni nasljednik mons. Ivan Milovan. Dok se svih njih sa zahvalnošću sjećamo, Vama čestitamo i zahvaljujemo za sav Vaš uzorni svećenički život i djelovanje”, rekao je mons. Devčić, izrazivši čestitke uime cijele Riječke metropolije.

Biskup Kutleša je u homiliji, temeljem riječi apostola Pavla iz 2. Poslanice Timoteju, istaknuo činjenice prema kojima se tvrdnje iz Poslanice mogu primijeniti i na život mons. Bogetića. „Čitajući autobiografsku knjigu slavljenika, “Od Anda do Tihog oceana” primijetio sam da je jedan od njegovih glavnih ideala bio i sv. Pavao”, rekao je biskup Kutleša. Sagledavajući životni put slavljenika opisanog u knjizi, gotovo da se može reći da je želio slijediti sv. Pavla koji je po Mediteranu naviještao evanđelje, a mons. Bogetić je počeo od Europe, nastavio do Latinske Amerike, pa sve do dalekog Taiwana, do Azije. Sv. Pavao piše Poslanicu u zatvoru, kada je već svjestan da se bliži kraj njegovog ovozemaljskog života. Govoreći da se prinosi kao žrtva ljevanica sv. Pavao želi reći da je cijeli njegov život bio žrtva koju prinosi Bogu. Jednako je tako i biskup Bogetić sve svoje znanje i imanje i sve što je imao posvetio drugim ljudima i naviještanju Radosne vijesti do nakraj zemlje. Govoreći o vremenu svoga odlaska, sv. Pavao koristi znakovitu riječ, na grčkom jeziku ‘analuzis’ koja ima nekoliko specifičnih tumačenja. Ona može značiti odlazak na počinak životinje kojoj je nakon rada skinut jaram ili teret, zatim može značiti popuštanje, skidanje šatora koji se seli na drugo mjesto; no, ima i značenje popuštanja mrtvog veza kada je plovilo trebalo otići na daleku pučinu. Sveti Pavao to govori jer je svjestan da je nakon što je cijeloga života nosio svoj križ spreman za odlazak na put prema Vječnosti. I biskup Antun je kroz život proputovao cijeli svijet naviještajući radosnu vijest i šireći kraljevstvo Božje, rekao je biskup Kutleša.

Citiravši nadalje iz poslanice riječi “Dobar sam boj bio”, koja je tada nadasve izražavala čvrstu odluku sportaša na korektan stav u natjecanju, mons. Kutleša je istaknuo konstantnost i odlučnost biskupa Bogetića u činjenju dobra i nasljedovanju Krista u svemu tijekom cijeloga života. Možda nekada, kao mnogi veliki ljudi, nije bio shvaćen u svojim nakanama. Kroz 70 godina svećeništva uvijek je bio konstantan, znajući da je samo nasljedovati Krista pravi put, nikada se nije, primivši plug, okretao unatrag, već je išao naprijed da bi ta brazda bila uvijek prava i vodila pravome cilju. Pavlovu tvrdnju o sačuvanoj vjeri, mons. Kutleša je prepoznao i u životnom putu biskupa Bogetića, istaknuvši da može doista biti zadovoljan jer je održao obećanja dana na svećeničkom ređenju. Napose je u njegovom djelovanju značajno što je imao osjet za potrebite. Sve ono što je činio nije činio za pohvalu i zahvalnost ljudi, već jednostavno iz dobrote i s poniznošću, rekao je biskup. „Naša je biskupija imala velikih znanstvenika, graditelja i političara te biskupa drugih profila, no rijetki su posjedovali jednostavnost i poniznost koju ste Vi, biskupe Antune u svome životu gajili i posjedovali”, rekao je biskup Kutleša, obraćajući se slavljeniku. „Upravo taj misionarski duh navodio Vas je na to da učinite sve da ono što je Vama bilo dragocjeno i drugi upoznaju”, rekao je također biskup Kutleša.

Kao što sv. Pavao u Poslanici govori Timoteju da mu ostavlja sve ono za što se je zalagao, a Bog će prosuditi koliko je to bilo vrijedno, i mi želimo ići putem biskupa Bogetića, gledati u njemu uzor, da budemo ustrajni i konstantni u svome zvanju. Napose je to bitno u današnje vrijeme kada nas sa svih stana napadaju različite ideologije i nije jednostavno biti pravi vođa, kako u političkom tako i u crkvenom životu. Zato danas želimo zahvaliti biskupu Antunu za njegov život, želimo zahvaliti Bogu što nam ga je podario, što je mogao biti tolike godine s nama čineći dobro drugima, i Crkvi u kojoj je živio. Po uzoru na riječi sv. Pavla, ‘ako je Bog s nama tko će protiv nas’, želimo da ta Božja prisutnost preko biskupa Antuna bude s nama, i da nam on bude onaj svijetli primjer, onaj svjetionik koji će nas upućivati prema onim morima koje je on proplovio. Molimo za svećenička zvanja i misionarski žar kojim je bio vođen i biskup Antun, zaključio je biskup Kutleša.

Na kraju misnog slavlja biskupu Bogetiću uručeni su darovi u ime prezbiterija istarske Crkve i u ime njegovog rodnog mjesta Premanture. Misno slavlje završeno je svečanom izvedbom “Tebe Boga hvalimo”. Mons. Antun Bogetić rođen je 24. travnja 1922. u Premanturi, na krajnjem jugu Istarskog poluotoka. Gimnaziju je završio u Kopru, filozofiju na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, a teologiju u Gorici.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1946. u Poreču. Nakon župnikovanja na Labinštini, bio je tajnik biskupa Dragutina Nežića. Godine 1952. započeo je desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu, potom je imenovan župnikom u Pazinu, te 1967. generalni vikarom biskupije. Godine 1980. započinje svoje misionarsko djelovanje u Argentini.

Porečkim i pulskim biskupom imenovan je 27. veljače 1984. godine. Za biskupa je zaređen u Poreču 28. travnja 1984., a umirovljen je 10. siječnja 1998. godine. Po umirovljenju, nakon više godina službe duhovnika u Sjemeništu “Redemptoris Mater” na Taivanu, nastanio se u Svećeničkom domu Betanija u Puli gdje živi i danas. /G.K./

Slavlje Sv. Antuna u Vrsaru

Svečana sv. Misa u čast sv. Antuna padovanskog slavit će se u ponedjeljak, 13. lipnja 2016. u 19,30 u crkvi sv. Antuna u Vrsaru, kod malih gradskih vratiju. Sv. Misu predslavi p. Drago Marić, karmeličanin, pjevanje predvodi župni zbor. Nakon sv. Mise zajedničko druženje na trgu ispred crkve.

Radujemo se Vašem dolasku.

Hodočašće Sv. Romualdu na Limskom kanalu

Svećenici Porečkog dekanata na svojem predljetnom susretu u ponedjeljak, 6. lipnja 2016., u oči blagdana sv. Romualda 19. lipnja, u organizaciji vlč. Lina Zohila, župnika iz Vrsara i domaćina susreta, hodočastili su sv. Romaualdu. Susret je započeto u ostacima Samostana sv. Mihovila nad Limom. Prof. Ivan Milotić nazočnim svećenicima ukratko je prikazao povijest samostana. Nakon razgledavanja samostana, crkve sv. Mihovila i njezinih obnovljenih znamenitih fresaka, svećenici su krenuli prema spilji sv. Romualda koja se nalazi na južnoj padini Limskog kanala. Daljnje druženje i molitveno – duhovni susret na otvorenom prekinuo je jaki proljetni pljusak koji je obilno zalio i sudionike susreta.

Sveti Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldoljana, rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način – oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru. Sveti Romuald je tri godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije sviđala opala redovnička stega, osobito slabo obdržavanje poslušnosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je među subraćom učinilo veoma nepopularnim, a kako je duh strašno opao vidi se i po tome što su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao životnoj opasnosti i riješio se loše zajednice, zamolio je svoga opata za dopuštenje da smije u okolici Venecije živjeti kao pustinjak. Ondje se podvrgnuo oštroj stezi pustinjaka Marina. Taj ga je u pravom smislu »muštrao« te iskušavao na sve moguće načine. Smatrajući njegov redovnički život premalo temeljitim, a naobrazbu nedostatnom, poučavao ga je u latinskom moljenju Psaltira. Učitelj i učenik izmolili bi ga svaki dan cijeloga. Tako su skupa proveli tri godine.

Godine 978. došao im je u posjet mletački dužd Petar Orseolo tražeći od njih duhovnih savjeta. Mučila ga je savjest zbog okolnosti u kojima se dokopao vlasti. Njega je zapravo već prije Guarin, opat samostana Sv. Mihovila u Cuxi u Pirinejima, pokušao nagovoriti da se odrekne duždevske časti i postane redovnik. Kad su mu posve isti savjet dali Marin i Romuald, dužd ih posluša te u pratnji Guarina, Marina, Romualda, a zajedno s mletačkim odličnicima Ivanom Gradenigon i Morsinijem potajno napusti Veneciju te preko Lombardije i Provanse pobjegne u samostan Cuxa, gdje je cvala redovnička stega i osjećao se dah klinijevske obnove. Romuald i Marin živjeli su i dalje pustinjačkim životom u blizini Cuxe obrađujući zemlju.

Sveti Romuald se dao ozbiljno i na čitanje Života otaca i Kasijanovih Usporedbi. Te su knjige tada bile birano monaško štivo. U njima je Romuald mnogo naučio, sredio svoju askezu te postao učiteljem u krepostima i molitvi Petru Orseolu i Ivanu Gradenigu. »Poučavao ih je, kako nas izvješćuje njegov budući učenik Bruno iz Querfurta, u potpunoj zaboravi svijeta, postojanom boravljenju u ćeliji, bdjenjima i postovima, poniranju u riječ i duh psalama, poništavanju samoga sebe u očekivanju Boga, a strogost je svoje pouke sjedinjavao s povlaštenom ljubavlju kojom je ljubio te jake duše što su mu se pokoravale« (Giovanni Tabacco). Petar Orseolo je g. 987. umro u Cuxu.

Godine 988. Oliba Cabreta, grof Cerdagne i lenski gospodar Cuxe, došao je Romualdu na savjetovanje. Taj ga je uvjerio da ima zvanje za redovnika. Grof ga je poslušao, ali je, bojeći se otpora svojih vazala, s Romualdom, Marinom, Guarinom i Gradenigom otputovao u Monte Cassino. Oliba je u toj kolijevci benediktinskog reda položio zavjete, no umro je već dvije godine poslije toga. Gradenigo je kao pustinjak u blizini samostana poživio još 30 godina, Guarin je pošao na hodočašće u Jeruzalem, Marin se uputio u južnu Italiju da ondje provodi pustinjački život, ali je bio ubijen od Saracena, i tako je Romuald ostao sam. Kroz više je godina krstario samotnim mjestima Apenina i Lombardije provodeći posvuda veoma strog isposnički život. Tri godine proživio je na području Porečke biskupije u našoj Istri. Ondje je živio zatvoren u jednoj ćeliji u kojoj se nalazio oltar. Tu je, moleći psalme, često ronio suze što su mu dolazile od duhovne utjehe kojom ga je Gospodin obdarivao. Bavio se i dušobrižništvom, a sazidao je i jedan samostan.

O životu Sv. Romualda u Istri i o njegovu blaženom preminuću njegov veliki suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani zapisao je ovo: »Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Poreča, jedne je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. Često ga je zahvaćalo takvo promatranje Božanstva da bi, kao sav omekšao u suzama i zračeći neizrecivi dar božanske ljubavi, uzviknuo: ’Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela’, i ostalo tome slično.

Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao. Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup. Poslije svih mjesta svojih boravišta, kad je već na zreniku vidio svoj svršetak, vrati se u samostan što ga je podigao u Val di Castru, očekujući bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ćeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao šutnju. I tako je bilo načinjeno njegovo obitavalište za osamu. A kako je mislio da se odmah treba zatvoriti, njegovo je tijelo počelo sve više slabiti poradi tegotnosti. Opadalo je ne toliko zbog slabosti koliko zbog dugovjeke starosti, koja je već bila velika. Tako ga jednoga dana stade malo-pomalo napuštati tjelesna snaga, a tegotnost, koja je bivala sve veća, teže umarati. Sunce je tada bilo već na zapadu i on naredi dvojici braće koji su bili uza nj da iziđu van i da za sobom zatvore vrata, a da se u osvit, kad proslave jutarnje pohvale, opet k njemu vrate. Izišli su, dakle, protiv svoje volje, zabrinuti za njegov svršetak. Nisu se požurili odmah krenuti na počinak. Bojahu se da učitelj ne bi preminuo i zato su skriveni blizu ćelije promatrali talent skupocjenog blaga. Neko su se vrijeme tako zadržali, a onda pozornije osluškivali, i kako više nisu čuli ni gibanje tijela ni zvuk glasa, znajući već pouzdano što se dogodilo, brzo su ušli unutra otvorivši vrata te zapalili svjetlo. Sveta je duša bila uzeta na nebo, sveto su tijelo našli kako leži nauznak. Tad je ležalo kao zanemareni nebeski biser, a potom će biti časno položeno u riznicu višnjega Kralja.

«Godine 1023. Romuald je osnovao malu pustinjačku zajednicu u Camaldoli kod Arezza. Ona postade kuća matica Kamaldolskog reda. Sv. Romuald je umro 19. lipnja 1027. Relikvije mu se danas nalaze u crkvi kamaldoljana u Fabrianu. Ako promatramo današnjim očima život sv. Romualda i njegovih prvih sudrugova, može nam izgledati tvrd i bez srca. No to u stvari nije tako bilo. Naš suvremenik, francuski dominikanac o. Lassus, u jednome svome članku pod naslovom »Gozba ljubavi«, objavljenom u reviji La Vie Spirituelle, raspravljajući o braći i prijateljima, piše: »Nadasve nam je potreban prodor Duha koji će nas učiniti jednim i trojstvenim kao što su oni divni Rubljovi anđeli što sjede pod hrastom u Mambri. Pomišljam na prvi naraštaj romualdovaca, na one samotnike, Bruna, Benedikta, Ivana, koji su se smatrali sretnima što su proživljavali povlasticu prave ljubavi. To je čudesna svečanost za koju znaju samo prijatelji.« Romualdovi prvi redovnici bili su, sigurno, pod snažnim zahvatom Duha i zato su kraj sve vanjske strogosti i različitosti temperamenta bili jedno srce i jedna duša, proživljavajući blagodat istinskog prijateljstva u Gospodinu.

Zanimljivo je da je i nenadmašivi ruski slikar i ikonopisac Trojstva Andrej Rubljov (1360. – 1430.) bio monah, koji je upravo iz svoga monaškoga duhovnoga iskustva crpio nadahnuće za svoje slike za Trojstvo, što je na ljudsku najteže prikazati. On je iz nutarnjega bogatstva svoga redovničkog života koloristički i emotivno obogatio tradiciju religioznog bizantskog slikarstva. Zato su ga stoljećima mnogi oponašali. Od njega su umjetnici mogli mnogo naučiti, a za nas je dobro da idemo na sam izvor njegova nadahnuća. Taj je u životu bratske redovničke zajednice.

Biskup Kutleša blagoslovio kip Bl. Miroslava Bulešića

U petak, 12. svibnja, o 96. obljetnici rođenja bl. Miroslava Bulešića u Svetvinčentu je svečano blagoslovljen veliki brončani kip Blaženika. Blagoslovu je prethodilo misno slavlje koje je u svetvinčentskoj župnoj crkvi predvodio biskup u miru mons. Ivan Milovan uz koncelebraciju ordinarija mons. Dražena Kutleše, vicepostulatora kauze Ilije Jakovljevića te nekolicine svećenika. Misi je nazočio načelnik Općine Svetvinčenat Dalibor Macan, autor kipa Anto Jurkić, rodbina Blaženika te vjernici iz raznih dijelova biskupije.

Mjesto i župa Svetvinčenat dobivaju danas veliki brončani kip bl. Miroslava, sina ovoga naroda i kraja, uzornog svećenika, pastira Božjeg naroda, mučenika vjere i blaženika, rekao je biskup Milovan na početku homilije. Po ovom kipu don Miro dolazi još vidljivije i svečanije među nas, tu na raskrižju cesta njegov lik kao da nastavlja pokazivati ljudima put. Njegova ispružena ruka kao da pokazuje, upućuje i poziva. On je tako cijeloga svoga života, kao svećenik, primjerom svoga života i riječima, služenjem sve do predanja vlastita života, pokazivao put. Umjetnik je njegovim kipom izvrsno uspio izraziti privlačnost njegove osobnosti: mlad, lijep, društven i komunikativan, vedar i svima blizak, on je i duhovno vrlo rano sazrio. Don Miro je svoj život istinski živio kao osobni Božji poziv, da bude dobar služitelj naroda.

Mons. Milovan je u prigodnoj homiliji podsjetio kako je upravo na blagdan Gospe Fatimske 1958. vlč. Bulešić prenesen sa laniškog na svetvinčentsko groblje. Naš je Blaženik istinski živio svoj duhovni poziv, istaknuo je biskup te potkrijepio to citiravši Blaženikovo mladomisničko geslo „Dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja“.Naš se Blaženik trudio iskoristiti sve svoje talente kako bi što više mogao svakodnevno, u svim okolnostima, vršiti volju Očevu, naglasio je mons. Milovan.

Blaženi Miroslav Bulešić, sin ovoga naroda i kraja, čije se relikvije štuju ovdje u oltaru ove župne crkve, čiji će lijepi kip ovdje u Svetvinčentu biti trajan podsjetnik i ohrabrenje za ustrajnost u dobru mnogima koji budu onom našom cestom prolazili, neka nam bude bliz svojim svetim zagovorom da našom cestom života sretno putujemo prema blaženome cilju koji je on već u punini postigao, zaključio je biskup Milovan.

Na kraju se zahvalnim prisjećanjem na pok. mons. Vjekoslava Milovana okupljenima obratio biskup Kutleša te izrazio zahvalnosti i svima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji tog projekta. Biskup je podsjetio kako je i potrebno moliti za čudo koje će našeg Blaženika dovesti do kanonizacije, no, naglasio ne, naše je da molimo, a Bog će već učiniti da to bude u najboljem trenutku.

U ime Općine kratko se zahvalio i načelnik Macan, a potom se kratkim osvrtom u ime autora okupljenima obratio i sin kipara Jurkića.

Misno slavlje pjevanjem je animirao župni zbor pulske župe sv. Pavla pod ravnanjem dr. Andreja Angelinija.

Nakon misnog slavlja koncelebranti i puk otišli su do kipa koji je postavljen na sjeverni ulaz u Svetvinčenat, na cesti prema Žminju i Kanfanaru. Biskup Kutleša je blagoslovio novopostavljeni kip, a kipar mu je potom uručio jednu malu repliku kipa.

Kip je poklon pokojnog . mons. Vjekoslava Milovana (1932. – 2015.), dijecezanskog postulatora i rimskog vicepostulatora, koji je kip Blaženika, čijoj je kauzi posvetio više desetljeća svog predanog rada, želio pokloniti svojoj i Blaženikovoj rodnoj župi. /G.K./

Plovno hodočašće sv. Jurju

U subotu, 23. travnja u Vrsaru je, hodočašćem brodicama na otok sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju, proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.
Nakon okupljanja u poslijepodnevnim satima, vrsarski ribari su sa svojim brodicama sa starog mola na otok sv. Jurja prevezli stotinjak iz Vrsara i okolice koji su se odazvali na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila.

Po dolasku na otok uslijedila je procesija oko otoka, po uređenoj šetnici, moleći krunicu i pjevajući prigodne pjesme. Uslijedilo je misno slavlje koje je održano je ispred crkve. Misu je predvodio župnik.

Ove je godine Uskrs «uranio», a priroda pokazuje prve znakove da se budi iz svog zimskog sna. Blagdan Našeg zaštitnika sv. Jurja uvijek se slavio i kao znak pobjede proljeća nad zimom koja tako veličanstveno podsjeća vjernika na pobjedu dobra nad zlom, pobjedu života nad smrću, pobjedu svjetla nad tamom koju nam je Krist donio, a sv. Juraj živio u svoje vrijeme. Mi ovdje u Vrsaru danas molitveno i čašćenjem Sv. Jurja započinjemo turističku sezonu od koje naš Vrsar i svi mi živimo i vjerujem, svakodnevno rastemo i napredujemo, podsjetio je župnik na početku prigodne homilije.

Sv. Juraj uvijek je predstavljen kao vitez – junak koji kopljem sa svog bijelog konja ubija zmaja. Ističe se tako njegova vojnička umješnost, njegova hrabrost i neustrašivost. No dio legendi govori i o njegovoj mučeničkoj smrti. Za rana počeo se slaviti kao svetac mučenik. Tako u njegovom redovitom prikazivanju – ubijanja zmaja – vidimo zapravo jednu drugu veličinu skrivenu u simbolici te slike. Sveti Juraj pobjednik je jedne druge puno važnije borbe – borbe za osvajanje vječne nagrade na nebesima, u savršenstvu neba, savršenstvu radosti života s Bogom koje više nikakvo zlo ne može ugroziti ni poremetiti.

Upravo legenda koja govori kako je Juraj pošao u boj protiv zmaja koji je ugrožavao građane Silene i kojemu je trebala biti žrtvovana kraljeva kći prenosi nam poruku da je Juraj ubio zmaja tek pošto su na njegov nagovor kralj i sav puk pristali pokrstiti se. Nije se dakle radilo o pustom junaštvu i dokazivanju snage. Legenda želi reći da je Juraj vojevao za Krista, a ne za prolaznu slavu hrabrog ratnika.

Župnik je istaknuo da taj način lik sv. Jurja snažno je obilježen vjernošću Kristu koja mu je bila izvorom snage za borbu protiv zla. On je taj koji ubija zmaja – oličenje zla koje treba pobijediti. Njemu je to uspjelo snagom vjere u Kristovu pobjedu života nad smrću, dobra nad zlom.

Svaki je čovjek taj sveti Juraj koji se svakodnevno mora s nevoljama i zlom boriti, ne popustiti i ne dati se zavarati da vrijeme muke i tame traje zauvijek. Važno je shvatiti da ta borba traje ne samo oko nas nego i u nama, naglasio je župnik. I još je nešto prevažno, da u toj borbi sa zlom nismo prepušteni sami sebi. Pobjednik smrti i svakoga zla, zauvijek je ostao s nama u tajni Euharistije. On je htio biti našom snagom da i u nama pobjedi dobro, da u nama pobjedi život. Zato ne propustimo hraniti se kruhom života, napojimo se na tom izvoru i nemojmo strahovati pred ničim, pozvao je župnik.

Danas ćemo za to moliti sv. Jurja, da nam bude pomoćnik u toj borbi sa zlom u sebi i oko sebe, da nam svojim zagovorom pomogne ustrajati do kraja, ne dati se zastrašiti – ne dozvoliti da nas zarobi vlastiti užitak – i ne dati se zavarati laskanjem i varljivim ponudama, nego sačuvati vjernost Kristu i dati – kao vjernici – naše svjedočanstvo njemu u ovom sadašnjem vremenu.

Zato sestre i braćo molimo za nas ovdje okupljene, za naše obitelji, naše mjesto, sve naše susjede prijatelje poznanike kao i sve ljude dobre volje koji ovamo navraćaju, neka nas sve sv. Juraj brani, štiti i nadahnjuje kao što od pamtivijeka ovaj otok sa svojom povijesnom crkvicom iz 9. st. čuva ovo naše mjesto. Neka i ova sveta misa bude tom nakanom obilježena i neka nam doista bude izvorom snage za životne borbe u sretniju budućnost, zaključio je župnik.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: ribarima koji su prevezli hodočasnike na otok, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu po kojoj je prošla procesija, te Turističkoj zajednici i Općini Vrsar koji su se pobrinuli za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku na stari mol.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 1996. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka. /G.K./

Korizmena Duhovna obnova u Vrsaru

U Vrsaru je, od petka 11. do nedjelje 13. ožujka, održana korizmena duhovna obnova s izuzetnim predavačima. Prvoga dana predavač je bio vlč. prof. dr. sc. Jerko Valković, pročelnik Odjela za komunikologiju pri Hrvatskom katoličkom sveučilištu, drugog dana mr. mons. Tomislav Rogić, rektor svetišta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, a posljednjeg dana misu završetka duhovne obnove predvodio je naš ordinarij mons. dr. sc. Dražen Kutleša.

Prvoga dana program je započeo pobožnošću križnog puta kojeg je predvodio župnik domaćin vlč. mr. Lino Zohil. Misno slavlje predvodio je vlč. dr. Valković. On je u prigodnoj homiliji, spominjući Veronikinu gestu, naglasio da je odlika velikih ljudi, onih koje povijest pamti, zbog doprinosa na bilo kojem području, upravo to što u nekom segmentu života i djelovanja nisu ostali konformistički u sjeni već su imali hrabrosti izaći iz okvira. Isusov je moto bio „došao sam vršiti volju Onoga koji me poslao“ naglasio je dr. Valković, te potaknuo okupljene da se zapitaju „Koji je moj životni moto, nastojim li i ja vršiti volju Božju?“. Nakon mise propovjednik je održao prigodno izlaganje na temu milosrđa, naglasivši uvodno kako Crkva, ukorak s vremenom, prepoznajući potrebe ljudi u datom trenutku proglasi godinu posvećenu onome što je u tom periodu posebno potrebno naglasiti, tako je bilo za Godinu milosrđa. Među najvažnijim ciljevima Godine milosrđa predavač je, citirajući papu Franju, istaknuo, važnost prepoznavanja Božjeg milosrđa prema nama i slijedom toga znati i htjeti iskazati drugima milosrđe. Pojasnio je zatim i pojam povjerenja prema ljudima i prema Bogu, kao nužne pretpostavke za vjeru, te napose istaknuo potrebu prepoznavanja Božje volje u našemu životu, odnosno osluškivanja Boga koji nam progovara kroz razne životne situacije.

Galeriju prvog dana pogledajte ovdje: http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/galerija/category/165-vrsar-korizmena-duhovna-obnova-2016-prvi-dan.html

Drugoga dana, u subotu, 12. ožujka, predavač je bio mr. mons. Tomislav Rogić. Program je započeo izuzetno nadahnutim pokorničkim bogoslužjem koje je potaklo veliki broj okupljenih na ispovijed. Predavač je potom predvodio misno slavlje, izrekavši nadahnutu homiliju. On je napose naglasio, u svjetlu sveprisutnog relativizma, potrebu da kršćani jasno definiraju svoj odnos prema Kristu i njegovom nauku, jasno zastupajući moralne i naravne zakone. Potrebno je nadalje truditi se postati sinovi i kćeri Božjega milosrđa najprije u svojim obiteljima, a od tuda bi krenula ta velika prava revolucija milosrđa, koja bi dovela do izgradnje zdravih međuljudskih odnosa temeljenih na opraštanju. Na početku predavanja nakon mise, vlč. Zohil je pobliže predstavio gosta, sa svim njegovim brojnim zaslugama i službama, napose u radu s mladima. Temeljem evanđeoskog ulomka o milosrdnom ocu predavač je izrekao predavanje o milosrđu prikazanom u tom dijelu Lukina evanđelja. U čitanju Isusovih poruka sadržanih u evanđeljima potrebno je uvijek sagledati kome se Isus obraća, i u kojoj situaciji svoga života to izgovara. Isus prispodobu o milosrdnom ocu, kao i mnoge druge, govori carinicima, grešnicima, farizejima i pismoznancima. Izgubljeni sin iz te prispodobe je izgubljena ovca u pustinji,u tome su se trebali prepoznati carinici i grešnici, izgubljena drahma u kući je stariji sin koji ne prepoznaje radost, u tome bi se trebali prepoznati pismoznanci i farizeji, pojasnio je predavač. Na kraju bi svi oni trebali prepoznati činjenicu da su braća. Ta se situacija može prenijeti i u naše današnje vrijeme, u tome bi se trebali prepoznati i aktivni vjernici i oni koji su daleko od Crkve, napomenuo je. Najveće je zlo kada više marimo za nešto materijalno nego za svoga bližnjega, to je dno dna u prispodobi. Godina milosrđa nudi kao cilj vraćanje zdravim međuljudskim odnosima temeljenim na milosrđu i opraštanju. Izlaganje je završeno prigodnim filmom na temu prispodobe o milosrdnom Ocu.

Galeriju drugog dana pogledajte ovdje: http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/galerija/category/167-vrsar-korizmena-duhovna-obnova-2016-drugi-dan.html

Posljednjeg dana, kraj duhovne obnove bilo je svečano koncelebrirano misno slavlje koje je predvodio porečki i pulski ordinarij mons. Dr. Dražen Kutleša, u suslavlju s vlč. dr. Valkovićem, vlč. mr. Zohilom, kancelarom biskupije preč. Sergijem Jelenićem te p. Dragom Marićem.

Biskup je u homiliji govorio o Božjem milosrđu na temelju evanđelja o ženi zatečenoj u preljubu. Isus, pišući po pijesku, prema nekim tumačenjima, upravo grijehe onih koji su optužili tu ženu za preljub, svojim odgovorom prisiljava svoje sugovornike na promjenu u pristupu toj situaciji: oni koji su je do tada sudili bez ikakvog uvida u osobnu povijest te žene, nakon njegovih riječi, „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen“, stavljeni su u poziciju da je mogu kazniti tek nakon što prođu sud vlastite savjesti. Oni tako gube prigodu uopće optužiti Isusa, a osim toga, Isus podsjeća da, obzirom da nitko nije bez grijeha, nemamo pravo drugoga suditi. Komentirajući Isusov razgovor sa ženom, biskup je naglasio da ju Isus ne osuđuje, pušta ju da ode, ali uz uvjet da više ne griješi, da se založi za svoje spasenje, da načinom života zasluži Kraljevstvo nebesko.

Uvijek se treba ponovo vraćati Bogu i tražiti milosrđe, nemojte odustati od grešnika, ali nemojte ni dignuti ruke od sebe, uvijek tražite oprost i Božje milosrđe jer samo tako je moguće prijeći u milosrđe, zaključio je biskup.

Galeriju trećeg dana pogledajte ovdje: http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/galerija/category/168-vrsar-korizmena-duhovna-obnova-2016-treci-dan.html

Postavljanje Relikvija Bl. Miroslava Bulešića u oltar župne crkve

U nedjelju, 18. listopada, u mjestu Gradina, nedaleko Vrsara, mons. dr. Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski, predvodio je svečano misno slavlje tijekom kojega su postavljene relikvije Blaženog Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika u glavni oltar crkve Sv. Andrije. Blagoslovljena je velika oltarna pala Bl. Miroslava Bulešića i fresko slike Sv. Romualda i Sv. Mihovila arkanđela, rad gosp. Harija Vidovića. Blagoslovljen je i mali drveni kip Sv. Ivana Nepomuka, dar obitelji pok. John-a von Twickel, dobrotvora župe sv. Andrije. Bila je to ujedno proslava i zahvala Svemogućem Bogu za obnovu vanjske

Uz ordinarija tom su prigodom koncelebrirali župnik domaćin vlč. mr. Lino Zohil, vicepostulator kauze bl. Miroslava Bulešića vlč. mr. Ilija Jakovljević, vicekancelar biskupije vlč. Vladimir Brizić, te nekadašnji župnici Gradine, sadašnji župnik susjedne župe Sv. Lovreč vlč. Josip Kalčić i župnik u Vodnjanu preč. Marijan Jelenić.

Mr. Zohil je prije početka mise pojasnio višestruke razloge slavlja, spomenuvši osim postavljanja relikvija i oltarne pale i dvije fresco slike te razloge odabira baš tih svetaca: sv. Mihovilu je posvećen drevni benediktinski samostan u obližnjem mjestu Kloštar, a sv. Romuald je osnovao taj samostan u 11. stoljeću, i, u tek nekoliko kilometara udaljenom, Limskom kanalu postoji špilja sv. Romualda.

Biskup je u uvodnom obraćanju uputio pozdrav koncelebrantima te podsjetio na važnost postojanja relikvija, slika i kipova koji nas podsjećaju na one stvarnosti koje nadilaze ovaj svijet, a na koje čovjek u rutini svakodnevice može zaboraviti. Blagoslov slika i kipa održan je na početku misnoga slavlja.

Govoreći o situaciji gdje apostoli traže za sebe prva mjesta biskup je spomenuo kako sv. Marko u svome evanđelju to donosi jer želi naglasiti kako su apostoli bili obični ljudi koje je Isus izabrao kako bi obratio cijeli svijet. Zato, braćo, nemojmo se bojati, možda u životu mnoge stvari mislimo da ne možemo učiniti ali s Božjom pomoći je moguće, rekao je. Govoreći o Ivanu i Jakovu o kojima je riječ u ulomku Evanđelja, biskup je naglasio kako su oni bili vrlo pametni i ambiciozni. Oni razmišljaju ljudskom logikom i nadaju se prestižnim položajima uz, ili nakon Isusa. I u Kraljevstvu nebeskom računanju dobiti mjesta uz Isusa. No, rekao je biskup, oni razmišljajući ovozemaljskom logikom, uopće nisu shvatili Isusa. Oni su se nadali postati svojevrsni ministri i imati koristi. Unatoč svemu što je Isus rekao oni se nisu razočarali, pa iako ga nisu uvijek razumjeli, ipak su do kraja svoga života ostali uz Njega. Isus učenike ne želi prekoravati, nego im želi ukratko reći da nije došao na ovaj svijet da bude služen nego da služi. Mi smo u povijesti obično fascinirani velikim osvajačima, a Isusu čini suprotno, on je došao služiti. Poput roditelja svojoj djeci Isus daje učenicima ono što im je potrebno, a ne on što žele, tako Isus odgaja svoje učenike. Vidimo to i po primjeru bl. Miroslava Bulešića, ono što je Isus tražio od učenika je da svatko od nas na ovome svijetu nosi svoj križ. Isus svojim učenicima ne obećava slavu, moć i bogatstvo nego križ koji će ih pratiti cijeloga života. Zato i mi u Crkvi trebamo naviještati taj križ koji će čovjeka pratiti kroz cijeli život, i donijeti spasenje. Mi možemo govoriti o nekim lijepim stvarima ali jedino po križu se čovjek spašava, ne po nekim drugim slavnim djelima, i osvajanjima, već samo nadvladavanjem svoje oholosti i egoizma, jer samo tada možemo prihvatiti svoj križ. Upravo i bl. Miroslav Bulešić, kroz cijeli svoj život je nastojao to činiti. Htio je biti jedan mali, obični svećenik koji će pomagati svakome čovjeku u svim njegovim zadaćama. I nadasve bio je čovjek koji je bio spreman svima sve oprostiti. Mi, ljudi, obično, kada nas netko uvrijedi kršćanski oprostimo, ali ipak ne zaboravimo. Nadalje, mi nismo na ovome svijetu da budemo služeni nego da služimo drugima. Ako je naš Bog tako radio onda i mi trebamo slijediti njegov primjer, naglasio je biskup. Zato vidimo i blaženog Miroslava, jedno obično dijete koje je Bog izabrao između nas, iz našega kraja, da nam bude upozorenje. Mi često mislimo da su blaženici i sveci ljudi koji su došli s Marsa i kao takvi posebni. Ali ne, Isus uzima kao apostole obične ljude, no koji se žele staviti u službu Isusa Krista i tako Bog čini s njima velika čudesa, kao i s bl. Miroslavom Bulešićem. Danas stavljamo u ovaj oltar njegove relikvije da se svaki put kada dođete u ovu crkvu pomolite i tražite njegov zagovor. Isto tako da molite da on bude proglašen svetim, jer Crva za njegovu kanonizaciju traži ne samo ljudski nego i Božji kriterij. Na nama je da se molimo, a hoće li Bog pripustiti čudo to je do Njega. Kada god vidite ovaj oltar pomolite se za sebe i svoje bližnje, a jednu molitvu uputite bl. Miroslavu Bulešiću da ga što prije možemo vidjeti svetog. Ono što danas na poseban način možemo zapamtiti je ‘nisam došao da budem služen nego da služim’, zaključio je biskup.

Uslijedio je obred polaganja relikvija. Prije samog početka župnik je ukratko objasnio obred. Biskupovo pismo kojim odobrava postavljanje relikvija u oltar pročitao je vicepostulator vlč. mr. Jakovljević, a nove litanije bl. Miroslavu Bulešiću vicekancelar biskupije vlč. Brizić.

Župnik j na kraju zahvalio Bogu i svima koji su na bilo koji način doprinijeli bilo donacijama, materijalom ili radom, u izvođenju svih velikih i malih zahvata na temeljitoj obnovi i uređenju crkve (postavljena oltarna pala Bl. Miroslava Bulešića i fresko slike Sv. Mihovila i sv. Romualda, postavljena kapelica sa kipom sv. Ivana Nepomuka, obnovljena fasada župne crkve, elektrificirano zvono,). Na poseban je način pozdravio i zahvalio obitelj pok. Johna von Twickel na čijem se sprovodu, po pokojnikovoj želji, umjesto cvijeća sakupljalo donacije za uređenje crkve u Gradini. Župnik je ukratko spomenuo i životopis i glavne značajke sv. Ivana Nepomuka čiji je kip obitelj von Twickel poklonila crkvi, te naglasio kako je to prvi kip tog sveca u jednoj crkvi u Istri.

Predstavnicima općine, Turističke zajednice i drugim zaslužnom osobama koje su na poseban način doprinijele obnovi darovana je slika Blaženika, replika nove oltarne pale rađena u tehnici otiska na drvu, a i svima ostalima je bilo moguće nabaviti takvu sliku.

Zatim se kratko obratio autor slika Hari Vidović. Započevši zahvalom što mu je ukazano povjerenje da ukrasi interijer te crkve, autor je govorio o tehničkim karakteristikama slika, objasnivši i metodologiju rada fresco slikarstva. Detaljnije je pojasnio vizualne elemente motiva slika sv. Romulada i sv. Mihovila arkanđela, te ukratko progovorio i o bl. Bulešiću. Napose je naglasio svoju umjetničku interpretaciju i realizaciju Bulešićevog statusa Blaženika, pojasnivši to kroz upotrebu znakovitog kolorita u raznim dijelovima slike.

U nastavku se kratkim povijesnim izlaganjem o župi i crkvi okupljenima obratio dr. sc. Ivan Milotić, autor nekoliko vrijednih izdanja o povijesti Vrsara i vrsarskog kraja. On je naglasio specifičnost da taj kraj imao čak tri crkve posvećene sv. Andriji na relativno maloj udaljenosti:crkva sv. Andrije u Gradini, nedavno iz ruševine obnovljena crkva sv. Andrije u Vrsaru, i zapisi bilježe, sada nepostojeću, crkvu sv. Andrije u Limskom kanalu. Jedna od apsida u crkvi u Gradini ostatak je najstarije crkve koja je postojala na tome mjestu, a koja datira još iz Bizantskog doba, vjerojatno iz 6. stoljeća, naglasio je Milotić. Saznanja o župi potječu iz 17 stoljeća od kada datira župni arhiv Gradine. To je područje obilježeno sa nekoliko svetačkih osoba koje su sada prikazane u toj crkvi i izražavaju svojevrsni svetački kontinuitet, koji započinje sa sv. Andrijom i sv. Mihovilom kao svecima iz prvih kršćanskih vremena. U srednjem vijeku nastavlja se sa sv. Romuladom koji je ondje došao u 11. stoljeću, osnovao samostan sv. Mihovila i ondje je neko vrijeme živio. Samostan sv. Mihovila stoljećima se uzdržavao od hodočasnika koji su dolazili štovati lik i djelo sv. Romualda, istaknuo je Milotić. Kontinuitet Božjih miljenika završava se sa suvremenom figurom bl. Bulešića.

Mr. Zohil je na kraju zahvalio biskupu na predvođenju mise i obreda, i na svemu što čini za Crkvu u Istri, te mu je u znak zahvalnost predana košara sa plodovima zemlje.

Svečanost je završena oferom, čašćenjem moći bl. Bulešića. Nakon mise svi sudionici misnog slavlja bili su pozvani na prigodni domjenak koji su pripravili župljani Gradine./G.K./