Župa Vrsar i Župa Gradina

U subotu, 2. rujna 2017. održano je godišnje hodočašće Istrana na Trsat koje se tradicionalno održava prve subote u rujnu, odnosno subotu uoči blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije. Više od 1800 hodočasnika, pristiglih autobusima i osobnim automobilima iz svih dijelova Porečke i Pulske biskupije, okupilo se u perivoju Svetišta Gospe trsatske na svečanom koncelebrirano misnom slavlju koje je predvodio porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan u zajedništvu s porečkim i pulskim ordinarijem mons. dr. Draženom Kutlešom te sedamdesetak svećenika prezbiterija svoje dijeceze.

Nakon uvodnih riječi pozdrava i dobrodošlice koje je hodočasnicima uputio gvardijan trsatskog svetišta p. Anton Jesenović prigodnu homiliju izrekao je biskup Milovan. Govoreći o okupljanju vjernika na tome hodočašću podsjetio je kako je čovjekov život zemaljsko hodočašće prema vječnoj domovini, no, naglasio je, na život se ne može gledati samo kroz zbroj tuga i radosti, uspjeha i padova, već treba nadasve uvijek računati s Bogom, koji jedini može dati smisao životu. Tumačeći evanđeoski ulomak o Marijinu pohodu Elizabeti biskup je naglasio: „Gleda li tko na život Marije i Elizabete tek kao na zbroj tuga i radosti, onda bi već samo uzimajući u obzir činjenicu da su sinovi obiju žena umrli mučeničkom smrću još kao mladi ljudi, mogao zaključiti da je riječ o nesretnim ženama. No zahvaljujući vjeri tih dviju žena, i potpunom pouzdanju da Bog uvijek sve izvodi na dobro, i da se njegovoj volji treba do kraja podvrgnuti, njihova je uloga u povijesti čovječanstva poprimila kozmičke razmjere. Njihovu vjeru danas baštinimo, u njihovu smo vjeru danas zagledani, i priželjkujemo da nam izmole vjerničku snagu koja nam je potrebna da bismo se nosili sa svime što nam donosi život, istaknuo je biskup.

Govoreći o razlozima zašto hodočastimo biskup je istaknuo svijest o tome da nam Isus i Marija mogu pomoći na našem putu vjere, osjećamo da nas razumiju na tome putu, a razumiju nas zato što su i sami bili hodočasnici, i to od samog Isusovog utjelovljenja. Prizor Marije koja pod srcem nosi Isusa u pohod Elizabeti otkriva nam jednu snažnu, rekli bismo, karakternu crtu Isusa i Majke Božje: oni idu ususret čovjeku, naglasio je propovjednik.

Jednako kao što je već vremešna Elizabeta bila potrebna pomoći Isusa i Majke Božje u svojoj svakodnevici, tako smo i mi danas potrebni njihove pomoći i upravo u susretu tih dviju žena možemo pronaći nadahnuće za naš svakodnevni osobni, obiteljski i crkveni život, ali nadahnuće za sve ono što se smatra društvenim životom čovjeka i naroda.

Kao jednu od važnijih poruka tog evanđeoskog ulomka biskup je istaknuo činjenicu koja je bila preduvjet svemu što se kasnije u slavnoj povijesti Spasenja događalo: te su se dvije žene oduprle napasti međusobnog uspoređivanja. Obje su dale prednost najvažnijem: slavile su Gospodina koji im je učinio velika djela. Danas je pak, u korijenu nezadovoljstva mnogih upravo to uspoređivanje. U stalnom nastojanju za posjedovanjem više od drugih, ili u želji za većim uspjesima od drugih, ljudi se počnu smatrati superiorniji, nije li u tome razlog neuspjeha mnogih obitelji, pa čak i ratova među narodima, zapitao se propovjednik.

Ovamo smo danas došli kao crkvena obitelj s istarskog poluotoka. Vrijeme je da se pokušamo sagledati pred Bogom. Kakav je dakle istarski vjernik?, zapitao se biskup. Nije riječ o tome da li je on bolji ili lošiji od drugih , jer on je neusporediv, samo svoj. Hodočasteći danas, možda i ne sluteći to, nosimo kao vjernička zajednica čitavu prošlost našega kraja koji je od brojnih pogleda skrivala gorostasna Učka; nosimo ponos i zahvalnost što živimo u krajevima plodne zemlje i predivnog mora koji su radišnom istarskom čovjeku omogućili dostojanstven život; nosimo memoriju na povijest naše biskupije od trećega stoljeća koja je ispisana vjerničkom nepokolebljivošću tolikih naraštaja, plaćenu i krvlju brojnih mučenika, od onih koji su u prvim stoljećima ubijani po arenama do mučenika pod zločinačkim režimima, čiji se spomen sastaje u liku bl. Miroslava Bulešića; nosimo sva povijesna previranja, iseljavanja i naseljavanja koja su do dana današnjega naše krajeve pretvarala u susretište naroda, vjera i kultura. Sve je to naša povijest koje se ne možemo odreći, u i kojoj je čovjek sklon pronalaziti uzroke i rješenja današnjih problema i izazova, istaknuo je biskup.

Propovjednik je nadalje naglasio i opasnost današnjeg vremena u uspoređivanju s nekim prošlim vremenima, to oduzima dragocjeno vrijeme koje je pak potrebno da se ulovimo ukoštac sa životom koji se sada događa, da svoje snage uložimo, upravo kako nas i Evanđelje poziva, da umjesto uspoređivanja s drugima, ili nekim prošlim vremenima, radimo na tome da ponovno otkrijemo dar vjere i pouzdanja s kojim smo došli u ovo svetište, dar vjere koji nosimo duboko utkan u našoj vjerničkoj duši. Jedino u čemu se kao vjernici možemo uspoređivati je u kojoj mjeri je naše djelovanje u skladu s Isusovom Zapovijedi ljubavi da ljubimo Boga i svojega bližnjega, naglasio je biskup. I ta se ljubav prema bližnjemu mora vidjeti u našemu djelovanju u svim oblastima privatnog i društvenog života.

Blažena Djevica Marija i njezina rođakinja Elizabeta vrhunske su učiteljice vjerničke postojanosti. Nisu podilazile trendovima tadašnjeg vremena koje je nametala licemjerna okolina već su jedna i druga, sa svojim muževima, pokazale iznimnu vjerničku postojanost suradnica na Božjem planu. I danas su nam nadasve potrebni kršćani koji će svoj život podrediti Božjem planu te živjeti i odgajati buduće naraštaje sukladno kršćanskom nauku, i samo se time ravnati, neovisno o modama i utjecajima s raznih strana. Kao vjernici znamo da jedino tako možemo biti i ostati pošteni i svoji, zaključio je biskup te u pomoć u ostvarenju toga zazvao zagovor istarskih svetaca mučenika i Majke Božje Trsatske Kraljice Jadrana.

Misno slavlje pjevanjem su uzveličali pjevači iz raznih istarskih župa, pod dirigentskom palicom vlč. Rudija Korace te uz orguljsku pratnju vlč. Ivana Štokovića.

I ove je godine obnovljena tradicija hodočašćenja pješice na povijesno Hodočašće Istrana Majci Božjoj Trsatskoj. Skupina od 60ak hodočasnika krenula je tradicionalno u četvrtak, 1. rujna, iz pazinskog Franjevačkog samostana Pohođenja Marijina, nakon zajedničkog misnog slavlja točno u podne i hodočasničkog blagoslova. Misno slavlje predvodio je p. Drago Vujević. Prvu noć prespavali su u crkvi Gospe Karmelske na Boljunskom polju, gdje su ih toplo dočekali župljani uz prigodnu okrepu. U petak su prešli Učku. Nakon dolaska u Matulje ondje su sudjelovali na zajedničkom misnom slavlju sa župljanima, i ondje prenoćili. U subotu, krenuli su rano ujutro, još za mraka, prema Trsatskom svetištu. Nakon uspona Trsatskim stubama stigli su u perivoj Trsatskog svetišta za misno slavlje, na kojem su sudjelovali u zajedništvu s vjernicima iz svih župa Porečke i Pulske biskupije. /G.K./

U četvrtak, 24. kolovoza 2017., 70. obljetnica mučeničke smrti bl. Miroslava Bulešića obilježena je svečanim koncelebriranim misnim slavlje koje je u Svetvinčentu, na središnjem trgu ispred župne crkve u čijem oltaru počivaju kosti Blaženika, predvodio kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i metropolita.

Koncelebrirali su riječki nadbiskup i metropolita mons. Ivan Devčić, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, krčki biskup u miru mons. Valter Župan, porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša te oko stotinjak svećenika iz Porečke i Pulske i drugih biskupija. Prije početka misnoga slavlja nadahnuti uvodni govor o Blaženiku izrekao je vlč. dr. Josip Grbac.

Pozdravnim riječima dobrodošlice se na početku okupljenima obratio biskup domaćin mons. Dražen Kutleša. Izrazio je dobrodošlicu koncelebrantima, hodočasnicima, predstavnicima građanske vlasti, kulturnog, socijalnog i humanitarnog života u Istri. Biskup je naglasio da kardinal dolazi iz biskupije gdje su mnogi kršćani tijekom povijesti podnijeli mučeništvo radi svoje vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, a i sam je kardinal osobno prošao strahote rata, u kojem je nastojao štititi nauk Crkve i male, obične ljude. Biskup je izrazio zahvalu kardinalu za sve dobro koje je učinio onima koji su u teškim vremenima u njemu vidjeli svjetlo u tami.

Odgovarajući na riječi dobrodošlice kardinal Puljić je rekao je da je ponosan što je mogao doći predvoditi misno slavlje na 70. obljetnicu nebeskog rođenja bl. Bulešića. Zajedno slavimo Boga, zajedno molimo, napose zagovor bl. Miroslava, da nam uvijek udjeli radosnu i hrabru vjeru, da se ne damo obeshrabriti u ovom ozračju , nego da svjedočimo korijen iz kojeg smo nikli. S tim raspoloženjem slavimo ovu svetu misu i ugledajmo se na bl. Miroslava.

U prigodnoj homiliji kardinal Puljić je naglasio kako je bl. Miroslav doista zanimljiv lik, želimo se stoga nadahnuti na njegovu životu, hrabroj vjeri i vjernosti. Sin je to ovoga kraja, ponikao iz našeg naroda, te ga zato treba poznavati, i pravo je da se s njime ponosimo. On je ostavio svijetli lik u Crkvi ne samo u ovim krajevima. Prvi njegov cilj bio je odgoj djece i mladih, shvatio je, kako kaže narodna poslovica, da se „Trn od malena oštri.“ Zato je i on bio tako hrabar, tako vjeran, jer je iz malena stekao ono što je živio, prvo iz obiteljskog doma, a onda surađujući s odgojiteljima, a napose surađujući s Kristom, stekao je tu vjernost, hrabrost, odanost i spremnost. To je htio prenijeti na mlade generacije, i s dušom je radio s tim mladima. Danas na poseban način osjećamo potrebu za tim, mladima treba dati smisao života, treba ih znati oduševiti. Danas, u vrijeme kada je mlade posve preuzela tehnologija, ne znaju razmišljati, posve su zaokupljeni mobitelima, pa se stoga ne treba čuditi što su bezvoljni. Nisu se kao djeca igrali, a igranje čini sposobnost mašte, dosjetljivosti. Pružajući im svu moguću tehnološku zabavu ukrali smo im djetinjstvo. Bl. Miroslav je znao, njih treba odgojiti jer to je budućnost. Zato bih želio da ovaj Blaženik u nama izazove odgovornost za odgoj mladih, odgovornost da toj djeci pružimo primjer u prvom redu. Blaženik je itekako primjerom pokazao ono što je govorio, i to je djeci, mladima potrebno, treba nadasve pokazati primjer vjernosti i vjerodostojnosti, a zatim im pomoći da se razvijaju u odgovorne ljude. Često se čuje kukanje glede djece i mladih, no ja kažem „dobri su tko ih je odgajao“, rekao je biskup sa svojim prepoznatljivim primjesom humora.

Blaženi Miroslav daruje svoj život za svoje stado, ta me rečenica posebno dirnula u njegovom životopisu, istaknuo je kardinal, te nadodao, to je pravi pastir. Ne znajući što ga čeka već je tada bio spreman dati svoj život za svoje stado. To je prema Isusovoj riječi „tko hoće ići za mnom neka uzme svoj križ i neka me slijedi, i njega će Otac nebeski proslaviti“. Napose svećenike treba resiti ta oduševljenost, revnost, istaknuo je propovjednik te citirao papu Franju „pravi svećenik je zanesen Kristom“. Spomenuo je svećenike koji su dali svoje živote zbog vjernosti Kristu u Drugom svjetskom ratu. Posebno je istaknuo progone u poratnom vremenu, ako se je tko, primjerice, usudio štogod dobro reći o Bl. Alojziju Stepincu. I u Domovinskom ratu, divio sam se mnogim svećenicima koji su bili hrabri ostati uz svoje stado, rekoa je kardinal Puljić. Naveo je primjer vlč. Ivana Borika koji je unatoč biskupovu prijedlogu da pođe, ostao uz svoje stado i umro mučeničkom smrću. Prisjetio se i svoga školskog kolege vlč. Filipa Lukende u Banjaluci kojeg su spalili u župnoj kući. Dakle i danas imamo heroje vjere, naglasio je kardinal. Podsjetio je na poznati događaj kada je nadbiskup Josip Stadler došao u Rim tražiti relikvije od pape, a papa mu je odgovorio „Gdje god potražiš u svojoj zemlji naći ćeš kosti mučenika, jer toliko ih je pobijeno za vrijeme Osmanskog carstva.“ Za te mučenike nisu pokrenuti procesi, i teško ih je pokrenuti, no ti grobovi i danas okupljaju vjernike, i narod ih proglašava blaženima iako Crkva šuti, rekoa je propovjednik. Naš narod kao da ne zna cijeniti tu vjeru za koju su mnogi umirali. Znate, ne umire se za bilo što, umire se za ono što je sveto, za što se isplati život položiti, podsjetio je kardinal. I branitelji su položili život za ono što su smatrali svetim, sveto ognjište, sveta rodna gruda, sveta Domovina, a na poseban način treba shvatiti svetost vjere, za tu se vjeru gine, „za Krst časni i slobodu zlatnu“, citirao je propovjednik. Blaženi Miroslav je divan primjer koji nam ne da mira u savjesti, jer i mi smo generacija koja mora unijeti vjeru u ovo javno mnijenje koje je bolesno, u to javno mnijenje moramo unijeti svoje uvjerenje, život vjere. Tako ćemo graditi zdravo, ispravno društvo. Potrebno je naučiti razlučiti Istinu od laži. Obilazeći patnički narod u ratnim vremenima, i gledajući bolne rane psihičke i fizičke, nemam riječi da ljudski tješim, ali jednostavno kažem „Božja je zadnja.“ „Mogu ljudi kako hoće, ali neće dokle hoće“, podsjetio je kardinal, te spomenuo zgodu kada je jednom diplomati, koji je insinuirao da će se Hrvati morati ili seliti ili asimilirati s nadolazećim narodima, rekao kako su „hrvati preživjeli i Osmansko carstvo, i komunizam, a i vas ćemo, ako Bog da.“, što je izazvalo spontani pljesak vjernika na svetvinčentskom trgu. Važno je steći to vjerničko uvjerenje, taj duh i srce koje nas nosi, da se ne bojimo žrtve. Danas sve manje odgajamo za žrtvu. Naveo je čuđenje jedne mlade djevojke zbog činjenice kako su nekadašnje generacije pjevale i veselile se u velikoj neimaštini, no, tko se nije naučio žrtvovati, taj se ne zna radovati, jer žrtvovanje je svjedočanstvo ljubavi i darivanja, naglasio je propovjednik. U tome je bila hrabrost bl. Miroslava, nije se bojao žrtvovati za svoje stado, za svoj narod. Ima onih koji ginu sa stisnutom šakom za osvetu, ali bl. Miroslav je rekao „Moja osveta je oprost“, to je hrabrost vjere. Snaga je to vjere i praštanje koje pobjeđuje zlobu i mržnju, nema goreg otrova u srcu od mržnje, koja nagriza srce iznutra, i prevažno je biti slobodan. Bl. Miroslav je bio hrabar i bio je u duši slobodan, za Božju se skroz opredijelio. Slaviti blaženog Miroslava znači dozvoliti da nas zahvati oduševljenje za Isusa Krista, i to ugraditi u svoje uvjerenje. Nije dovoljno samo reći „ja vjerujem, ja molim“, najvažnije je moći reći „ja svjedočim“, to svjedočanstvo unosim u društvo, u život, u ovu svoju Domovinu, u svoju grudu, koju nazivamo svetom, i ona to i je jer je posvećena tolikom mučeničkom krvlju, tolikim suzama, znojem. Zato ne smijemo izgubiti taj osjećaj- gdje smo nikli. Trebamo je znati voljeti ne samo kada je treba čuvati i braniti kada je neprijatelj napadne, nego sada kad je treba izgrađivati, kada u nju treba unijeti duha, duše, da ne vlada bezdušnost nego duša vjernika koja odgaja mladost. Potrebno je biti svjesni važnosti Domovine, i Isus je imao svoju domovinu, umro je pod natpisom Nazarećanin. Iz te domovine donio je spasenje svima, i mi ljubeći svoju Domovinu nikoga ne isključujemo, nikog ne mrzimo, nego želimo posvjedočiti one vrijednosti koje čine čovjeka dostojanstvenim, da on svoje dostojanstvo posvjedoči i živi i prenosi na buduća pokoljenja. Kada večeras dođete kući, i nađete trenutak tišine, pomolite se za tu radosnu vjeru, da se ne bojite života, da nas ne zatruje ovaj zloduh, koji nam krade nadu. Čovjek koji s Kristom živi on nikada ne može izgubiti, on je uvijek dobitnik. Kada molite, utvrđujte svoju nadu, svoje pouzdanje. Kardinal se podsjetio vremena poraća nakon Drugog svjetskog rata, u neimaštini, kada su ljudi govorili „dat će Bog, providit će Bog“. Želim da ne nasjedate ovima koji brane zločin i zlobu, tko brani zločin, dionik je zločina. Zločin treba osuditi. Trebamo biti ljudi Istine, povjerenja i pouzdanja u Boga, ponesimo to u svoju svagdašnjicu. Neka svatko na nama može pročitati „on zna zašto živi“, jer tko vjeruje u Boga zna zašto živi. Želim da ta radosna vjera prožme vaša srca, vaše obitelji i vaš kraj, da budete dostojni potomci divnih predaka koji su za vjeru umirali i vjerni ostali, zaključio je kardinal, a trgom se ponovno prolomio spontani gromoglasni pljesak.

Na kraju misnoga slavlja zahvalnu riječ uputio je mons. Kutleša, zahvalivši napose onim hodočasnicima koji su s vjerom običnih vjernika došli iskazati štovanje bl. Miroslavu i još jednom tako potvrditi svoju vjeru i poštovanje prema onome što je bl. Miroslav učinio za nas ovdje u Istri. Zahvalio je svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji obilježavanja obljetnice. Posebnu zahvalu uputio je predvoditelju misnoga slavlja, te mu se zahvalio što je tijekom svoga biskupstva u svojoj nadbiskupiji toliko pretrpio i bio spreman dati život za svoje vjernike. Vidim tu jednu veliku sličnost između našeg Blaženika i uzoritog kardinala koji je pokazao što znači biti pravi pastir. Hvala Vam na svemu što ste učinili, što činite i što ćete učiniti za Crkvu u Bosni i Hercegovini i u cijelom hrvatskom narodu.

Potom su svi sudionici zajedno izmolili molitvu bl. Miroslavu te kao zahvalu za taj veliki dan otpjevali zahvalnu pjesmu „Tebe Boga hvalimo“. Misno slavlje zaključeno je kardinalovim blagoslovom s relikvijama bl. Miroslava. Nakon misnog slavlja, prvo koncelebranti, a zatim puk uputili su se prema crvki gdje su u ophodu obišli oltar gdje počivaju kosti Blaženika te iza oltara gdje se na talaru i drugim predmetima čuva relikvija njegove krvi prolivene u trenutku mučeništva.

Osim gotovo tri tisuće hodočasnika koliko ih se okupilo na svetvinčentskom trgu, a koji su iz svih dijelova biskupije došli automobilima i organizirano autobusima, iz Pule Vodnjan, Pazina i drugih župa pedesetak hodočasnika došlo je pješice, što je iz nekih mjesta već višegodišnja tradicija.

Misno slavlje glazbeno je animirao Župni zbor župe sv. Mihovila iz Žminja pod maestralnim ravnanjem Aleksandre Orbanić. (G. Krizman)

Na Mali Uskrs, u nedjelju, 23. travnja 2017. u Vrsaru je, hodočašćem brodicama na otok sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju, proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Nakon okupljanja u poslijepodnevnim satima, vrsarski ribari su sa svojim brodicama sa starog mola na otok sv. Jurja prevezli oko 250 hodočasnika koji su pristigli iz raznih krajeva Istre, odazvavši se na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila.

Po dolasku na otok uslijedila je procesija oko otoka, po uređenoj šetnici, moleći krunicu i pjevajući prigodne pjesme. Uslijedilo je misno slavlje ispred drevne crkve sv. Jurja, koje je predvodio p. Drago Marić, u zajedništvu s vlč. Ivanom Princom, župnikom Nove vasi Porečke i Tara, te domaćinom, vlč. Linom Zohilom, župnikom Vrsara i Gradine.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji, govoreći o sv. Jurju, naglasio njegovu postojanost u vjeri koju je i u nadasve teškim trenutcima sv. Juraj sačuvao te je za nju žrtvovao i svoj vlastiti život. Njegovu je vjernost Kristu i čvrstoću vjere usporedio s postojanošću proroka Danijela, koji bi bačen u jamu s lavovima, no Jahve ga je čudom sačuvao. Ranokršćanski svetac mučenik sv. Juraj jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika kojega jednako intenzivno časte Istočna i Zapadna Crkva.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: ribarima koji su prevezli hodočasnike na otok, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu po kojoj je prošla procesija, te Turističkoj zajednici i Općini Vrsar koji su se pobrinuli za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku na Stari mol.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja iz 9. stoljeća, na istoimenom otoku, izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 1996. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka. /G.K./

U petak, 21. travnja 2017., sprovodnu misu mons. Antuna Bogetića, porečkog i pulskog biskupa u miru, u nazočnosti više nadbiskupa i biskupa te preko 120 svećenika, u pulskoj je prvostolnici predvodio riječki nadbiskup i metropolita mons. Ivan Devčić, a prigodnu homiliju izrekao je porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša. Osim spomenutih nazočili su: apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup mons. Alessandro D’Errico, apostolski nuncij, naslovni nadbiskup ninski mons. Martin Vidović, nadbiskup i metropolita splitsko-makarski mons. Marin Barišić, umirovljeni nadbiskup đakovačko-osječki mons. Marin Srakić, umirovljeni ljubljanski nadbiskup i metropolita mons. Alojz Uran, biskup bjelovarsko-križevački mons. Vjekoslav Huzjak, biskup dubrovački Mate Uzinić, biskup gospićko-senjski mons. Zdenko Križić, biskup šibenski mons. Tomislav Rogić, umirovljeni porečki i pulski biskup mons. Ivan Milovan, umirovljeni gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović, umirovljeni šibenski biskup mons. Ante Ivas, umirovljeni krčki biskup mons. Valter Župan, umirovljeni koparski biskup mons. Metod Pirih i pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško. Uz mnoge pročitane brzojave suosjećanja, izraze sućuti Njegove Svetosti pape Franje prenio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup mons. Alessandro D’Errico. Izraz sućuti uputio je i kardinal Josip Bozanić te premijer Vlade RH Andrej Plenković.

Biskup je u prigodnoj homiliji istaknuo riječi iz Poslanice Rimljanima „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire“, istaknuvši kako se nijedno ljudsko biće ne može odjeliti ni od neba ni od zemlje, ni od drugih ljudi ni od Boga. Čovjek se također ne može odvojiti ni od svoje prošlosti, jer svaki je čovjek, Božjom voljom i mudrošću, genetski zbir pradjedovskih klica koje ga spletoše u neponovljivu pojavu. Tako je i mons. Bogetić baštinio duhovnu česticu svetoga predanja u svome kršćanskome korijenu i kodu, možda najviše od sv. Pavla Apostola naroda, koji mu je bio uzor u misionarskim putovanjima. Vjerske čestice naslijedio je u obiteljskome domu, potom kao ministrant te kasnije kao student u Gorici i Rimu. Biskup se osvrnuo na pokojnikovo nesebično davanje u svim službama koje je vršio.

Čovjek se ne može odvojiti ni od svoje sadašnjosti, jer iz svakoga od nas izlazi neka sila koja na neki način djeluje na druge. Mons. Bogetić je 95 godina kao vjernik, 71 kao svećenik te 33 godine kao biskup utkao sebe u suvremenu povijest ove drevne biskupije, utjecao na rješenja crkvenih pitanja po istini i pravdi, uloživši svoje duševne talente, vjeru, nadu i ljubav u Božju građevinu Crkvu i za nju trpio, istaknuo je mons. Kutleša. Dokaz tomu jesu i njegova velebna djela i zasluge napose iz vremena kada je vršio biskupsku službu. U tim povijesnim, prijelomnim trenutcima epohalnih promjena, pada bivšeg režima i nastanka samostalne Hrvatske države, znao je s potrebnom hrabrošću i mudrošću poduzeti odvažne korake za ostvarenje velikih projekata, njegovom su zaslugom ustanovljene neke od danas ključnih ustanova u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, istaknuo je mons. Kutleša te podsjetio na važnost Pazinskog kolegija – klasične gimnazije i Biskupijskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater.

Na drevnoj stolici porečkih biskupa sjedili su mnogi, od kojih su neki bili bogati i moćni, drugi učeni, treći veliki političari i tome slično. Biskupa se Bogetića neće ni po čemu od toga posebno pamtiti ali će ostati u trajnom sjećanju po kreposti budnosti i jednostavnosti. Po tome se razlikuje od mnogih svojih prethodnika i po tome je on utjelovljenje Crkve II. Vatikanskog sabora, rekao je mons. Kutleša.

Osim spomenutih velikih djela još je veći njegov cijeli časni i pošteni život, kako svećeničko, tako i biskupsko svjedočanstvo. Kao svećenik i biskup, kao učitelj i odgojitelj budio je u srcima svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i ostalih vjernika čudesno utješnu istinu Božje ljubavi. Pokrenuli ste jedan veliki lanac ljubavi „od Anda do Tihog oceana“ u tolikim dobrim dušama koje je susretao u svome životnome vlaku. Pokušavao je u svome životu biti s svima u miru . Pokušavao je u svakome vidjeti ono najbolje i ako bi netko iskliznuo iz tračnica uvijek je naišao na njegovo razumijevanje i simpatiju, naglasio je mons. Kutleša.

Kao što se čovjek ne može izdvojiti iz sredine, od ljudi koji ga okružuju, ni iz svoje prošlosti, a ni budućnosti, još se manje može odvojiti od Isusa Krista. Uskrsli je Gospodin nazočan u životu čovjeka, ni smrt ne utječe na njegovu nazočnost.

I na kraju, svi ćemo pred sudište Božje doći sami, ne sa posjedima, već samo donoseći svoja dobra djela i vjeru koju smo tijekom života izgradili, a pok. mons. Bogetić tih djela, znanih a još mnogo više neznanih, nosi jako puno

Molimo Gospodina koji je svoga slugu Antuna „obdario biskupskim dostojanstvom u zboru apostolskih nasljednika, da ga njihovom zboru u nebu zauvijek pridruži“, i „da s mnogostrukim plodom svoga rada uđe u vječnu radost Gospodara svoga“, zaključio je mons. Kutleša svoju nadahnutu homiliju.

Na kraju misnoga slavlja katedralni župnik, vlč. Rikard Lekaj, pročitao je brzojave sućuti kardinala Josipa Bozanića, predsjednika HBK mons. Želimira Puljića, te predsjednika vlade g. Andreja Plenkovića. Okupljenima se zatim obratio apostolski nuncija Alessandro D’Errico prenijevši izraze sućuti pape Franje. Nuncij je izrekao nekoliko osobnih uspomena na mons. Bogetića, kojeg je upoznao po dolasku na službu u našu zemlju, kada je došao posjetiti Sjemenište Redemptoris Mater. Napose je istaknuo njegovu srdačnost prema svima i iznimnu jednostavnost velike duhovne dubine. Jako je dojmljivo vidjeti natpis „Santo subito“(Odmah svet) na sprovodu vašeg voljenog biskupa, istaknuo je nuncij komentirajući transparent koji su vjernici držali preko izlaza iz katedrale, pozvavši i na strpljivo poštivanje crkvenih procedura, te na molitvu „da svetost mons. Antuna Bogetića bude priznata, na dobrobit ovog kraj ali i cijele univerzalne Crkve.

U ime nekadašnjih učenika Pazinskog sjemeništa, a ujedno i u ime Slovenske biskupske konferencije izraz sućuti izrekao je koparski biskup u miru mons. Metoda Pirih. Izraze sućuti kardinala Vinka Pulića pročitao je njegov izaslanik., rektor sjemeništa Redemptoris Mater u Sarajevu preč. Michele Capasso. Generalni vikar Porečke i Pulske biskupije mons. Vilim Grbac pročitao je životopis pokojnika te se je u ime svećenika, redovnika i redovnica ove mjesne Crkve oprostio od mons. Bogetića, po čijim je rukama on, kao i mnogi drugi, primio red prezbiterata. Naposljetku, u ime vjernika Porečke i Pulske biskupije od dragog pokojnika oprostio se je dr. Stipan Trogrlić, jedna od ključnih osoba uprave Neokatekumenskog puta u Porečkoj i Pulskoj biskupiji.

Nakon preporuke i oproštaja sprovodni obred predvodio je mons. Ivan Milovan a nakon responzorija „Pomozite sveci Božji“ i pjesme u „Raj poveli te anđeli“ , svećenici su iznijeli lijes iz crkve te kroz špalir sačinjen od biskupa i svećenika donijeli ga do vozila kojim je lijes prevezen u Premanturu.

Ondje je uslijedila 4. bogoslužna postaja oproštaja od mons. Bogetića u njegovoj rodnoj Premanturi. Brojni mještani okupili su se na ulazu u mjesto kod križa te su zajedno s biskupom Ivanom Milovanom, u sprovodnoj povorci otpratili svog najpoznatijeg sumještanina do posljednjeg počivališta. Tih nekoliko stotina metara od križa do župne crkve sv. Lovre šest je svećenika nosilo lijes na ramenima, upravo kao što se činilo u neka davna vremena, kada je mons. Bogetić u tom malom, pitoresknom, nekada ribarskom mjestašcu proživljavao dane svoga djetinjstva. Pogrebnu povorku glazbeno su pratili kantori iz sjemeništa Redemptoris Mater.

U crkvi je načelnik Općine Medulin Goran Buić pročitao životopis pokojnika sa naglaskom na njegova velika ostvarenja te na poseban odnos koji je gajio prema svome rodnome mjestu, za što je 2010. godine postao počasni građanin Općine Medulin, kojoj Premantura pripada. Upravo je zato njegova želja bila da bude pokopan u premanturskoj župnoj crkvi, što je i ostvareno. Od sada će čekati uskrsnuće na počasnom mjestu, ispred glavnog oltara, i zasigurno će s Neba sudjelovati u svakoj misnoj žrtvi u toj crkvi zajedno sa svojim dragim sumještanima.(G. Krizman)

Mons. Antun Bogetić, porečki i pulski biskup u miru, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo je u srijedu, 19. travnja 2017., u 1.30 sati, u 95. godini života, 71. svećeništva i 33. godini biskupstva, u Svećeničkom domu Betanija u Puli.

Mons. Antun Bogetić rođen je 24. travnja 1922. godine od oca Luke i majke Agate Premate, u Premanturi, mjestu na krajnjem jugu istarskog poluotoka. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju u sjemeništu u Kopru, filozofiju na Papinskom Lateranskom sveučilištu u Rimu, a teologiju u Gorici.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1946. u Poreču, reditelj je bio mons. Raffaele Radossi. Mladu misu proslavio je u rodnoj Premanturi 14. srpnja iste godine, uzevši kao mladomisničko geslo riječi „Dođi kraljevstvo tvoje.“ Nakon župnikovanja na Labinštini, u sv. Luciji Labinskoj od 1946. do 1947. i od 1947. do 1950. u Labinu, imenovan je tajnikom biskupa Dragutina Nežića. Tu je službu vršio od 1950. do 1952. godine, kada je započeo je desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu. Godine 1962. imenovan je župnikom u Pazinu, gdje ostaje do 1967. kada postaje generalni vikar biskupije. Godine 1980. započinje svoje misionarsko djelovanje u Argentini gdje ostaje do 1984. godine. Ondje ga sustiže poziv za biskupsko imenovanje.

Porečkim i pulskim biskupom imenovan je 27. veljače 1984. godine. Za biskupa je zaređen u Poreču 28. travnja 1984. uzevši biskupsko geslo „U tebe se Gospodine uzdam“. Glavni reditelj bio je kardinal Franjo Kuharić, a suposvetitelji nadbiskup Josip Pavlišić i biskup Dragutin Nežić.

Mons. Bogetić umirovljen je 10. siječnja 1998. godine. Po umirovljenju, nakon više godina službe duhovnika u Sjemeništu “Redemptoris Mater” na Taiwanu, nastanio se u Svećeničkom domu Betanija u Puli gdje je živio do smrti. Po povratku u Pulu bio je veoma aktivan te je često i rado predvodio razna slavlja, ali s jednakom je radošću pružao pastoralnu pomoć župnicima mijenjajući ih za mise čak i radnim danom, volio je reći da se osjeća „kapelanom svim pulskim župnicima“.

Brojne su njegove zasluge napose iz vremena kada je obnašao biskupsku službu. U tim povijesnim, prijelomnim trenutcima epohalnih promjena, pada bivšeg režima i nastanka samostalne države, znao je s potrebnom hrabrošću i mudrošću poduzeti valjane korake za ostvarenje velikih projekata, njegovim su angažmanom ustanovljene neke od danas ključnih ustanova u Porečkoj i Pulskoj biskupiji.

U proljeće 1992. godine mons. Bogetić zadužio je vlč. Antuna Heka da se prihvati zadatka osnivanja škole, klasične gimnazije u zgradi Pazinskog sjemeništa. Dana 31. siječnja 1993. mons. Bogetić posjetio je zajedno s tadašnjim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom zgradu Kolegija gdje su supotpisali povelju o početku obnove zgrade. Pazinski kolegij – klasična gimnazija započela je s radom u rujnu 1993., i od tada, već gotovo četvrt stoljeća se ondje s pažnjom i marom odgajaju novi naraštaji koji su već do sada svojim angažmanom i uspjesima opravdali želje i namjere utemeljitelja.

Biskup mons. Antun Bogetić je 8. prosinca 1991. osnovao Biskupijsko misijsko sjemenište “Redemptoris Mater” u Puli za pripadnike Neokatekumenskog puta. Sjemeništarci, do tada smješteni po obiteljima, polazili su u akademskoj godini 1991./92. i 1992./93. studij teologije u Rijeci. U međuvremenu su Porečkoj i Pulskoj biskupiji dodijeljeni na korištenje vojni objekti bivše pulske vojarne “Vitomir Širola Pajo”, koji su preuređeni za prebivalište poglavara i bogoslova. Dana 30. rujna 1993. mons. Bogetić je osnovao i Visoku teološku školu u Sjemeništu „Redemptoris Mater“. Godine 1997. postavljen je kamen temeljac za gradnju novog kompleksa tog pulskog sjemeništa.

Još jedna od značajnih zasluga mons. Bogetića je povratak pavlina u samostan u Sv. Petru u Šumi. Ostvarilo se to, slijedom njegovih nastojanja, nakon 210 godina njihova izbivanja, 7. srpnja 1993. godine.

Za trajanja njegove biskupske službe izgrađena je nova zgrada Ordinarijata u Poreču, jer su do tada svi biskupi, od sv. Maura do biskupa Dragutina Nežića, stolovali u staroj zgradi povezanoj s bazilikom.

Dijamantni jubilej, 60. obljetnicu misništva, proslavio je 26. kolovoza 2006. u Eufrazijevoj bazilici u Poreču. Dana 28. travnja 2009. u župnoj crkvi Sv. Pavla u Puli proslavio je dvadeset i petu obljetnicu biskupske službe.

Dana 29. lipnja 2016., na blagdan sv. Petra i Pavla, u pulskoj crkvi sv. Pavla proslavio je 70. obljetnicu svećeništva, što je ujedno bio i njegov posljednji javni nastup.

Autor je brojnih knjiga duhovnog sadržaja, a svakako najznačajnija je njegova autobiografija „Moj život, od Anda do Tihog oceana“ koju je objavio 2010. godine.

Izuzetno omiljen među narodom, bio je zaista oličenje izraza koji se uobičajeno koristi za svećenike „Uzet iz naroda i postavljen za narod.“, ali on je to bio, na posve identičan način, možda još i više, postavši biskupom.

Svaki biskup obilježi biskupiju kojom upravlja svojim načinom, svojim stilom, mons. Bogetić velikim je povijesnim, epohalnim gestama obilježio i zadužio Porečku i Pulsku biskupiju, ali u širem smislu i Crkvu u Hrvata, kao i druge mjesne Crkve u raznim krajevima svijeta, „od Anda do Tihog oceana.“

Porečka i Pulska biskupija će se od dragog mons. Bogetića oprostiti s više molitvenih trenutaka.

U četvrtak, 20. travnja, molitvu Večernje i molitveno bdijenje s početkom u 20 sati, u pulskoj katedrali Uznesenja Marijiina, uz tijelo pokojnika, predvoditi će biskup u miru mons. Ivan Milovan.

U petak, 21. travnja, u 8 sati, Jutarnju će u pulskoj katedrali predvoditi mons. Vilim Grbac, generalni vikar biskupije.

Svečana sprovodna misa, u nazočnosti biskupa i svećenika iz raznih krajeva, održat će u pulskoj prvostolnici, u petak, 21. travnja 2017. u 14 sati.

Mons. Antun Bogetić biti će pokopan, prema vlastitoj želji, u premanturskoj župnoj crkvi sv. Lovre.

(G. Krizman)

KRIST JE USKRSNUO! RADUJTE SE!

Krist je uskrsnuo! Nadvladao je smrt! Živ je! I zato se treba radovati, jer po njegovu uskrsnuću i nama je zasjala nada života vječnoga. I mi smo „krštenjem zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života… Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt više njime ne gospoduje.“ (Iz poslanice Rimljanima).

To je pravi razlog našeg radovanja. Iako se u svakodnevici susrećemo s mnogim zbiljama koje su prije žalost, muka, tjeskoba, križ – ipak nas to neće satrti, uništiti, jer znamo da je i Isus po križu i Kalvariji dospio do uskrsnuća. Ta nada našega uskrsnuća i života vječnoga s Bogom daje nam sigurnost, snagu i za svaku strpljivost u ophođenju s drugim ljudima, moć opraštanja svima i spremnost na žrtvu i služenje svakom potrebnom bratu, sestri. Ta znamo: što god učinimo svome bližnjemu, samome Isusu činimo. Samo ustrajati nam je u činjenju dobra. Ta i Isus je, kako nam svjedoči Sveto pismo „prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve…“ (Iz Djela apostolskih).

Svjedoci Isusova uskrsnuća, već u danu po suboti, nakon svih zbivanja Velikog petka, postali su navjestitelji radosne vijesti. Marija Magdalena, žene, apostoli, učenici svjedoče da je Isus živ, da je uskrsnuo, da su ga vidjeli, da je bio s njima. I to započeto svjedočenje o Isusovom uskrsnuću nastavlja se i danas i nastavit će se dok bude svijeta. Crkva, koju je Krist ustanovio na čvrstoj stijeni – Petru apostolu, izvršava svoje poslanje: svakom stvoru i u svakom vremenu navijestiti veliku radost: Bog ljubi čovjeka, Isus je za sve ljude umro i uskrsnuo da bi se svi spasili i zauvijek bili s Bogom u vječnosti.

Po krštenju postali smo djeca Božja i zadobili poslanje koje nam je ostvariti: svojom radošću navijestiti svima da smo stvoreni za život, da ćemo uskrsnuti i da je naša budućnost u Bogu, u Kraljevstvu nebeskom. Ima li veće radosti od toga? I zato su kršćani ljudi nade, puni radosti, plemeniti, dobrostivi, strpljivi, milosrdni… Kršćanin je drugi Krist!

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim sretan i blagoslovljen Uskrs uz obilje Božje radosti!

Mons. Dražen Kutleša, biskup

Pete korizmene nedjelje, 2. travnja, održana je tradicionalni križni put „Ka Sv. Andriji“ u Vrsaru. I ove se godine okupilo više od dvjestotinjak vjernika, mahom iz Porečkog dekanata, ali i iz drugih, udaljenijih krajeva biskupije.

Vjernici su se, kako je to već uobičajeno, okupili kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, zajedno s preč. Milanom Zgrablićem, porečkim dekanom i župnikom porečke katedralne župe te vlč. Ivicom Butkovićem, župnikom susjednih župa Funtana i Fuškulin.
Nakon župnikova uvodnoga pozdrava, okupljeni su, predvođeni križem, pjevačima i svećenicima krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanoj stazi koja vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje Križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Tekst Križnoga puta čitali su vjernici iz raznih župa Porečkog dekanata, a molitve i prigodna promišljanja na temu postaja izrekli su nazočni svećenici. Stigavši vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, vjernici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te ondje sa završnom molitvom zaključili pobožnost križnoga puta. Potom je preč. Zgrablić izrekao kraće promišljanje o korizmi i potrebi duhovnog rasta napose u tom milosnom vremenu, istaknuvši kako jedna istinska suza pokore vrijedi više od jednogodišnjeg „formalnog“ posta.
Uslijedio je glazbeni intermezzo kojeg su upriličili vrsarski učenici glazbene škole, a završen je nastupom vrsarskog župnog zbora.
Župnik ja potom izrekao zaključni pozdrav te sve okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine.
Ova lijepa tradicija Križnoga puta započela prije sedam godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim Križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije do crkvice. /G.K./