Župa Vrsar i Župa Gradina

Danas, 24. kolovoza 2021., se obilježava 74. obljetnica mučeništva bl. Miroslava Bulešića. Više skupina hodočasnika pješaka krenulo je iz raznih dijelova Istre put Svetvinčenta.

Desetak hodočasnika krenulo je jutros u sedam sati zajedno s vicepostulatorom u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića preč. mr. Ilijom Jakovljevićem iz crkve bl. Bulešića u Valbandonu. Ondje je hodočasnicima blagoslov udijelio vlč. Ivan Begović, policijski kapelan Policijske uprave vukovarsko-srijemske i župnik u Retkovcima.

Nešto kasnije krenulo je dvadesetak hodočasnika iz vrsarskoga kraja, iz Samostana sv. Mihovila nad Limom, a s njima hodočasti i grupa mladih Bratstva blaženog Karla Austrijskog, iz Exitus programa, iz Zagreba. Hodočasnike je blagoslovio i predvodi župnik Vrsara i Gradine vlč. mr. Lino Zohil.

U ranim popodnevnim satima iz Kanfanara će put Svetvinčenta krenuti skupina hodočasnika iz Rovinja, Kanfanara te okolnih mjesta.

Imamo ove godine i jednog hodočasnika trkača, maratonac Dragan Kopecki pretrčati će udaljenost između Rovinja i Kanfanara u popodnevnim satima. /G.K./

U nedjelju, 20. lipnja, blagdan sv. Romualda po drugi je put svečano proslavljen u Samostanu sv. Mihovila nad Limom. Njegove su relikvije prije dvije godine, nakon gotovo deset stoljeća, svečano unesene u Samostan sv. Mihovila nad Limom kojeg je taj duhovni velikan osnovao krajem prve polovice XI. stoljeća.

Ove je godine svečano misno slavlje u nedjeljno poslijepodne predvodio mons. Ivan Milovan, porečki i pulski biskup u miru, uz koncelebraciju vlč. Josipa Kalčića, nekadašnjeg tamošnjeg župnika, te sadašnjeg župnika, vlč. mr. Lina Zohila.

Nakon uvodnog pozdrava župnika Zohila svečanost je započela procesijom oko samostanskog kompleksa koja je popraćena prigodnim pjesmama.

Mons. Milovan je na početku homilije podsjetio da je već u 3. stoljeću postojala praksa hodočašćenja na mjesta koja su bila značajna u životima svetaca, sve je to bio način traženja Boga. Svi mi u životu na svoj način tražimo Boga, napomenuo je mons. Milovan. Spominjući ulomak Evanđelja po Marku koji donosi zapis o tome kako Isus stišava uzburkano more, biskup je istaknuo kako je Isus učenike ukorio zbog nevjere. I mi smo u životu često zabrinuti kada se lađa našega života nalazi u uzburkanom moru, no upravo je tada potrebno ustrajati u vjeri, u sigurnosti da smo u ruci Božjoj i da će se On, koji se brine i o svoj prirodi, zasigurno pobrinuti i za nas, samo mu se je potrebno prepustiti s vjerom, napomenuo je mons. Milovan. Naša se vjera jača sa svakom nedjeljnom misom, preko molitve i sakramenata, rekao je propovjednik te zaključio zazivom „neka sv. Romuald, svet čovjek, veliki pokornik i molitelj, izuzetno čvrst u vjeri, i nama izmoli takvo pouzdanje i vjeru za sve situacije života.“

Povijesne zanimljivosti o tisućljetnoj povijesti Samostan sv. Mihovila nad Limom nakon mise je izrekao je kustos zavičajnog muzeja u Poreču, prof. Marino Martinčević. On je izlaganje strukturirao krenuvši od današnjih dana pa prema starijim vremenima, sve do vremena kada je taj samostan proživljavao svoja najbolja vremena, neposredno nakon izgradnje. Samostan je državno vlasništvo Habsburške monarhije postao smrću posljednjih izdanaka plemićke obitelji Coletti iz Conegliana u sjeveroistočnoj Italiji. Redovnički je život u samostanu prestao 1772. kada ga je redovnička uprava zamijenila s obitelji Coletti za neke druge, bliže posjede, zbog poteškoća s upravljanjem tako udaljenim samostanom. Već je prije toga, tijekom 17. i 18 stoljeća u samostanu često boravio jedan ili nijedan redovnik, pa su u to vrijeme porečki biskupi tražili dopuštenje da ga prenamijene u sjemenište, no do toga nije došlo. Iz vremena obitelji Coletti samostanu su ostali klasicistički elementi, primjer tadašnje stambene ladanjske arhitekture. Zlatno doba toga samostana svakako je bilo ono neposredno nakon izgradnje, kada je 1040. godine samostansku crkvu posvetio biskup Engelmar, porijeklom iz Bavarske. Iz toga doba, zahvaljujući njegovu zalaganju, samostansku crkvu krase najljepši primjeri fresko slikarstva otonske škole. Na desnoj strani prezbiterija naslikan je sv. Romuald, a u apsidi se nalazi najstariji poznati prikaz kamenovanja sv. Stjepana.

Na kraju su svi okupljeni zajedno izmolili molitvu sv. Romualdu. Župnik je potom podsjetio kako su on i prof. dr. sc. Ivan Milotić prije tri godine u Camaldoliju, gdje se nalazi generalna uprava Reda kamaldoljana , dobili relikviju svetog utemeljitelja Samostana sv. Mihovila nad Limom. Zemni ostaci Sv. Romualda nalaze se u apeninskom mjestu Fabriano ciji je On i zaštitnik. Relikvije je prvi put u samostansku crkvu svečano unio tadašnji ordinarij, sada apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, mons. dr. Dražen Kutleša. Župnik je napomenuo i da se relikvije sv. Romualda ondje izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o blagdanu sv. Romualda i o blagdanu naslovnika crkve i samostana, sv. Mihovila arkanđela, 29. rujna.

Svećenicima su na kraju mise uručeni prigodni darovi, košare s plodovima zemlje, a nakon mise druženje je nastavljeno u klaustru samostana uz osvježenje i okrepu. Župnik je u završnim zahvalama zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji proslave.

O sv. Romualdu

Sveti Romuald rođen je u Ravenni, (It) u X. stoljeću. S dvadeset godina položio je zavjete prema pravilu sv. Benedikta u Samostanu sv. Apolinara in Classe. Posvetio je svoj život reformi Monaškog reda i obnovi discipline klera, posvetivši se napose uspostavljanju pustinjačkog života u Italiji i u Zapadnoj Europi. Bio je redovnik duboke kontemplacije i istinski čovjek Crkve: živio je pustinjačkim životom i aktivno se bavio problemima Crkve svojega vremena, otvorivši nekolicini svojih neposrednih učenika put misionarskog djelovanja u zapadnoj Rusiji i Poljskoj. Završio je svoje zemaljski hod u Valdicastru, nedaleko Ancone, u Italiji, 19. lipnja 1027. godine, kada se ujedno slavi njegov spomendan.

Najznačajniji od mnogih samostana koje je utemeljio je Camaldoli, Pustinjački samostan, od kojeg dolazi ime Reda Kamaldoljana po Pravilima sv. Benedikta. Krajem prve polovice X. stoljeća utemeljio je Samostan sv. Mihovila nad Limom u Kloštru. (Txt i foto: G. Krizman)

U nedjelju, 20. lipnja 2021. vrsarsku Župu sv. Martina biskupa posjetio je rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić te je tom prigodom predslavio nedjeljnu misu pro populo u župnoj crkvi, uz koncelebraciju župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila koji je na početku misnoga slavlja uvaženom gostu uputio prigodne riječi pozdrava i dobrodošlice.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji, razlamajući Riječ, 4. poglavlje Evanđelja po Marku, ulomak koji donosi opis kako „Isus stišava oluju, istaknuo je da nas ti retci uvode u jednu novu dimenziju Markova orisavanja Isusova djelovanja. Podsjetio je kako početak Markova evanđelja govori o tome kako Isus okuplja svoje učenike i kako stavlja pred njih glavni cilj svoga poslanja: Kraljevstvo Božje, koje on učenicima i svima opisuje kroz prispodobe. Nakon što ih je u jednoj intenzivnom životnom razdoblju zajedništva s njima Isus o tome podučavao, a nije baš u svemu polučio veliki rezultat, što ćemo napose vidjeti u današnjem evanđelju, Isusu se odlučuje, kako kaže Marko, krenuti prijeko. Krenuti na drugu stranu, izići iz tog kruga učenika, i krenuti u jedno područje koje je bilo nastanjeno pretežito poganskim stanovništvom. Isus kao da želi iz tog kruga ljudi, s kojima je oblikovao prvu zajednicu, odmah krenuti k onima kojima treba navijestiti Božju Riječ.“

„Ovaj odlomak današnjeg evanđelja ima snažnu poveznicu s jednim drugim dijelom Svetoga Pisma, u Starome zavjetu, sa Jonom“, nastavio je propovjednik. „Svi znamo pripovijest o Joni, koja je veoma znakovita. Jona se svim svojim silama opirao Božjem pozivu, Božjim naredbama i Božjem usmjerenju da ide u Ninivu naviještati na obraćenje, a onda i na oproštenje, povjerenje, ili propast. Vidimo usporedbu Jone i Isusa, Jona nije htio ići u Ninivu, a Isus čini obrnuto, on sam govori učenicima ‘prijeđimo prijeko’, njega nitko ne treba nagovarati. Zašto, zapitao se propovjednik? Jer Isus zna koje je njegovo poslanje, on zna što mu je činiti u poslušnosti Očevoj volji, ići i potražiti sve kojima treba navijestiti spasenje. Tu vidimo sličnosti i razlike između Jone i Isusa: Isus kreće. Isus se kao i Jona našao u lađi, za vrijeme oluje. Znamo kakao je Jona završio u utrobi ribe koja ga je izbacila upravo u Ninivi u koju nije htio ići. Isusu se to ne događa. I on je usred oluje, on na krmi spava na uzglavlju. I Jona je spavao, ali to su dva različita sna. I mi poznajemo različite vrste sna, onaj od zdravog umora i onaj tjeskoban, to je bijeg u san. Jona spava jer bi htio pobjeći, a Isus spava jer ima povjerenje u Oca koji ga vodi. Spavaju iz različitih razloga, spavaju različitim snom. Oni koji su zabrinuti su Isusovi učenici. ‘Učitelju, pa zar ti ne mariš što mi ginemo?’, ‘zar ti nije stalo do nas? Kako možeš spavati, a mi prolazimo kroz nevolje?’. Pitanje učenika je često i naše pitanje, osobno i zajedničko. ‘Učitelju, zar ne vidiš naše križeve?’. Oni, u tom trenutku, poput Jone, nisu shvaćali. Joni je trebalo vremena da shvati. Učenicima, premda su bili s njim , trebat će Golgota, Uskrsnuće, da u potpunosti shvate što im je Učitelj govori. Marko nam Isusa otkriva kao onoga koji je Gospodar svemira, prirode, života. On ga otkriva kao Spasitelja, Svevladara. Otkriva ga u svoj njegovoj veličini, a opet u svoj jednostavnosti. Otkriva i ključ za razumijevanje njegova poslanja, ‘Što ste bojažljivi?, Kako nemate vjere?’. Oni su bili prestrašeni i pitali su se ‘Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravalju?’. Teško je u malo riječi govoriti o našoj vjeri. No, svatko od nas zasigurno ima vlastite životne oluje, vlastite brodove života napunjene vodom koja prijeti da potopi, pitamo se kuda nam je ići, pitamo se ‘ Gospodin spava ili ne?’.

Okupljeni danas na Euharistiju želimo obnoviti našu vjeru i povjerenje u Krista, Spasitelja, Gospodina koji može utihnuti i naše životne oluje, koji ih može pretvoriti u novi dar života i duha. Da u susretu s Njime ne tražimo svoju volju, svoje planove, nego da tražimo što nam Gospodin govori. Vjera i strah ne idu zajedno. Pokušajmo kroz ovaj susret obnoviti našu vjeru. Nastojmo imati duboku vjeru i povjerenje u našega Spasitelja, koji nam se daruje, koji nam se djeli, i koji nas sluša, premda mi često mislimo da spava. Njemu se sve pokorava, budimo i mi poslušni u vjeri njemu, našemu Spasitelju, zaključio je rektor Tanjić.

Na kraju, uz riječi zahvale predvoditelju slavlja prof. Tanjiću župnik je pozdravio i prof. Danijela Labaša sa Hrvatskih studija odjela za komunikologiju te profesoricu Dubravku Labaš, lektoricu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U popodnevnim satima posjetili su povijesni kompleks Samostana sv. Mihovila nad Limom jer se upravo taj dan slavio sv. Romuald, utemeljitelj reda Kamaldoljana i spomenutog samostana iz 11 st.

Misno slavlje glazbeno je animirao župni zbor uz orguljsku pratnju s. Ane Iveljić.

(Foto: M. Baković; txt, G. Krizman)

Iako zbog epidemioloških mjera u posve malom broju, vjernici vrsarske župe v. Martina i ove su godine, jedanaestim plovnim hodočašćem sv. Jurju, u petak, 23. travnja 2021. posjetili njemu posvećenu crkvu smještenu na otoku sv. Jurja koji dominira vrsarskim akvatorijem.

Izaslanstvo vrsarske župe, predvođeno župnikom, vlč. mr. Linom Zohilom, i ove je godine, jedanaesti put za rednom održalo tradiciju plovnog hodočašća na otok sv. Jurja. Prošle je godine, zbog lock downa na otok otišao sam župnik.

Nakon okupljanja u marini, hodočasnici su brodicom prevezeni na otok. Ondje su prvo obišli crkvu sv. Jurja gdje je održana Služba Riječi te im se prigodnim pozdravom obratio župnik. Kraće izlaganje o povijesti crkve i otoka izrekao je Marino Martinčević, prof., koji je između ostalog istaknuo kako se radi o predromaničkoj crkvi s dvije upisane apside, a da su na samom otoku vidljivi ostatci antičkoga kamenoloma, kako i to da je vegetacija ali i životinjski svijet na otoku u prošlosti, sudeći po povijesnim zapisima bio bogatiji i raznovrsniji.

Potom su hodočasnici, obilazeći otok po uređenoj šetnici izmolili pobožnost krunice, a u uvali prema otvorenom moru su zastali kako bi izmolili litanije. Nakon kraće stanke u borovoj šumici koja krasi otok vratili su se na kopno. Hodočašće je zaključeno svečanim misnim slavljem u župnoj crkvi sv. Martina.

Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje upravo kao „Orsera sull’insula“ („Vrsar na otoku“) u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka. Otok sv. Jurja prirodni je maritimni štit luke Vrsar od otvorenog mora i osobito je važan kao prirodna zaštita vrsarske luke te svih plovila koja se tu nalaze.

Crkvicu sv. Jurja iznutra krase, ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Još jedna osobitost te crkvice je njezina kolokacija na živoj stijeni. (txt:G. Krizman, foto: M. Skender)

Pete korizmene nedjelje, 21. ožujka, održan je tradicionalni križni put „Ka Sv. Andriji“ u Vrsaru. Uz poštivanje svih epidemioloških mjera i preporuka, nekolicina župljana je i ove godina željela izmoliti križni put hodočasteći do crkvice sv. Andrije. Vjernici su se, kako je to već uobičajeno, okupili kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine. Nakon župnikova uvodnog pozdrava, okupljeni su, predvođeni križem, krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanoj stazi koja vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje Križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Tekst križnoga puta čitali su župljani, a župnik je izrekao prigodne meditacije. Stigavši vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, hodočasnici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te ondje sa završnom molitvom i promišljanjem zaključili pobožnost križnoga puta.

Župnik ja potom izrekao zaključni pozdrav te sve okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine.
Ova lijepa tradicija Križnoga puta započela prije jedanaest godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim Križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije do crkvice. /G.K./

Na V. korizmenu nedjelju, 21. ožujka 2021. porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan predvodio je svečano euharistijsko slavlje pro populo u vrsarskoj župnoj crkvi sv. Martina biskupa. Na početku mise, nakon uvodnog pozdrava župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila, biskup je blagoslovio nove crkvene klupe, što je bio i povod njegova dolaska ondje.

Biskup je u prigodnoj homiliji, govoreći o korizmi kao pripremi za nadolazeći najveći kršćanski blagdan Uskrs, podsjetio da svako vrijeme crkvene godine ima svoja obilježja. U Uskrsnom vremenu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i grijehom, tada zahvaljujemo i slavimo Boga i radujemo se obnovi duha koja nam dolazi po vjeri i sakramentima. Korizma je od starine vrijeme duhovne priprave za to središnje crkveno slavlje kada su vjernici posebno pozvani duhovno se pročišćavati da bi za Uskrs mogli doživjeti ljepotu svoje vjere, naglasio je mons. Milovan. Korizma se može prispodobiti s učvršćivanjem svoga duhovnoga bića. Potresi kojima smo nedavno svjedočili zorno pokazuju kako je važna stabilnost građevina, slično možemo reći i za čovjeka, važno je da ima stabilne temelje. Ako je nekome sav smisao život u karijeri, novcu ili zabavi, čim dođe neka neprilika, poput ove pandemije, ljudi tada naravno budu potreseni i nestabilni. Korizma nas želi učvrstiti u nekim temeljnim stavovima, u odgovorima na pitanja „Tko si ti čovječe?, Tko si ti pred Bogom?, Kakav je tvoj odnos prema bližnjima?“.

Korizma nam priziva u misli sliku natjecanja, podsjeća nas koliko je napora i truda potrebno uložiti da bi se u natjecanju pobijedilo, zato trebamo čestitati onim koji imaju smisla, ljubavi i upornosti za se u tom smislu potruditi. Korizma nas potiče da vježbamo i trudimo se biti pravi Kristovi učenici. Posebno je važna trostruka vježba: post, molitva i dobra djela, istaknuo je biskup. Znamo da odricanje nije ugodno, čovjek je sklon sebičnosti, zato je korizmeno odricanje svojevrsni trening da čovjek postane slobodan za dobro. Može to biti odricanje od cigareta ili alkohola, a li od nekih drugih navezanosti, na neke svoje male prgavosti, sebičnosti, lijenosti. Toga se trebamo nastojati osloboditi da bi se o Uskrsu mogli radovati svojoj duhovnoj blizini s Bogom. Drugo obilježje korizme svakoga vjernika treba biti molitva kao odnos s Bogom. Trebamo se truditi doživjeti Božju blizini tako što ćemo pronaći vrijeme za molitvu, pronaći, na primjer, barem desetak minuta za neko ozbiljno duhovno štivo. Naš živi odnos s Bogom u molitvi od posebne je važnosti za svakoga vjernika. Korizma je vrijeme duhovnog rasta i pročišćavanja koje ima svoj napor, ali uvijek je rezultat veće blizina Bogu i bližnjemu.

Usporedimo li svoju nutrinu s crkvom, onda vidimo kako smo mi doista pravi hram Božji, istaknuo je propovjednik, citiravši u nastavku, kako je rekao, jednog starog crkvenog pisca, „i ti budi takav da se Bog može nastaniti u tebi”. Biskup je pohvalio ljepotu vrsarske crkve koja je u novije vrijeme doživjela značajne zahvate obnove. „Kako ti ulaziš u ovu crkvu tako Bog želi ući u tvoju dušu.“ zaključio je citat. Citiravši papu Ivana Pavla II. naglasio je da smo si pozvani biti što bolji nasljedovatelji Isusa Krista.

Život koji se ulaže, u kojem se služi obitelji, bližnjima, općem dobru, takav život ima dobre rezultate. Kristov misterij, Njegov put, naš je misterij, to je i naš put, i naš poziv, zaključio je biskup.

Na kraju misnoga slavlja župnik je pozvao predstavnika tvrtke Istradrvo, sadašnjeg direktora, sina utemeljitelja tvrtke, g. Marijana Ritošu da se obrati okupljenima te iznese tehničke podatke o novim klupama. On se je emotivnim riječima prisjetio velike povezanosti i dugogodišnje suradnje te tvrtke i biskupskog ordinarijata u proteklim godinama. Od tehničkih informacija iznio je podatke da je u ovom projektu realizirano 64 m2 drvenog poda ispod klupa, 32 klupe s klecalima, raznih veličina, od 150, 190 i 300 cm dužine, u koje će optimalno moći sjesti oko 140 osoba.

Župnik Zohil je u svom završnom obraćanju istaknuo zahvalnost dobrom Bogu, ocu biskupu na dolasku i predvođenju misnoga slavlja te svim svojim prijateljima i suradnicima koji su dali svoj doprinos u realizaciji ovog projekta. Poseban pozdrav uputio je nazočnim članovima obitelji Ritoša dio koje je saborska zastupnica gđa. Sanja Radolović. Istaknuo je brojne projekte opremanja interijera koje je tvrtka Istradrvo tijekom godina realizirala po narudžbi Biskupskog ordinarijata, između ostalog zgradu ordinarijata te Svećenički dom Betanija u Puli, te klupe i ostali inventar u mnogim crkvama. Zaključio je zahvalivši unaprijed na svakom doprinosu kojeg će župljani dati kako bi se klupe moglo platiti, te pozvao sve nazočne na kratko druženje ispred crkve, uz poštivanje epidemioloških mjera.

Misno slavlje glazbeno je animirao župni zbor uz orguljsku pratnju s. Ane Iveljić. /Tekst i foto G.K./

„Današnji blagdan naše suzaštitnice sv. Foške prilika je da se u nju ugledamo kao svoj uzor, prilika je da ju za pomoć zamolimo da i nama isprosi od Boga snage duha kojom ćemo nadvladati napasti svijeta i ostati vjerni Kristu, ma koliko nas to koštalo, ma kolika bila žrtva – samo s jednim jedinim ciljem – da i mi prispijemo u slavu Oca nebeskog, u kraljevstvo Krista Kralja u kojem će biti nagrađeno svako plemenito djelo i svaka strpljivo podnesena patnja.“, rekao je između ostalog župnik Zohil u homiliji.

U Vrsaru, u Župi sv. Martina biskupa, u Porečkom dekanatu, u subotu, 13. veljače, proslavljen je blagdan suzaštitnice župe, sv. Foške, djevice i mučenice.

„Sv. Foška je bila lijepa i mudra mlada djevojka, koja se nije htjela odreći vjere u Krista“, rekao je župnik, vlč. mr. Lino Zohil, predvodeći misno slavlje u njoj posvećenoj crkvi iz XVII. stoljeća.

„Ništa je nije moglo spriječiti da ostane vjerna Kristu. Za svoju odanost Bogu, čuvajući njegove zapovijedi – nikako nije htjela prekršiti ono što je osjećala kao Božju volju. Ničim nije htjela uvrijediti Gospodina pa makar je to koštalo života.

Da je Foška prihvatila ponude svog oca i rimskih časnika, mogla je uživati sve blagodati bogatstva i raskoši. Zasigurno bi uživala čast i vlast. Mi bi danas rekli: “Ništa joj ne bi nedostajalo”. Mogla si je osigurati sve što mlada djevojka sanja. Sve to Foška je odbila jer se kosilo s njezinim uvjerenjem. Da je pristala – pogazila bi sve u što je vjerovala, pogazila bi vrednote pravde, istine, morala. Jednom riječju, odbacila bi vrednote kršćanstva i odrekla se Krista. A to je za Svetu Fošku bila previsoka cijena jer bi izgubila ono najdragocjenije – milost u Božjim očima“, naglasio je vlč. Zohil.

„Promatrajući život i sudbinu Svete Foške, pogledajmo i na današnji svijet oko sebe, rekao je propovjednik aktualizirajući. Prevladava li danas među ljudima stav i duh kakvim je sv. Foška odbacila blagodati ovoga svijeta prianjajući uz Krista – ili – su ljudi našeg vremena skloniji pogaziti i najsvetije vrednote samo da bi se domogli časti, vlasti, blagodati ovoga svijeta, užitka i svega onog što ovi sa sobom donose? Ne uzmanjka li nama danas snage da odbacimo napasti, odbijemo varljive ponude i koristi koje nam se nude ako radi njih moramo ostaviti vrednote naše vjere?“, retorički se zapitao vlč. Zohil.

„Pogledajmo malo oko sebe i brzo ćemo se uvjeriti da su ljudi danas spremni svašta počiniti samo da bi došli do bogatstva i slave. Ne pita se uopće da li se neki postupak kosi s vrednotama evanđelja, s Božjim zakonom i Božjom voljom, gleda se samo na profit, korist, bogatstvo i užitak. Toliko puta, da bi se do njih došlo, ljudi su spremni činiti grozne stvari, uopće se ne pitajući da li su kome naškodili, da li su drugoga oštetili, da li je ono što čine u skladu s vjerom i hoće li nakon toga moći pogledati drugome u lice, te kako će stati pred Božje lice.

Prečesto nedostaje snažnog duha današnje svetice Foške koji je uspjela, i pod cijenu života, svemu tome reći odlučno „ne“. Ona je dobro razumjela riječi Svetoga Pisma današnjih čitanja.“, rekao je propovjednik.

Župnik se nadalje osvrnuo na poteškoće koje sa sobom kao posljedice donosi pandemija koronavirusa. „Izolacija u kojoj se sada pomalo nalazimo radi sprječavanja širenja zaraze koronavirusom odvojila je ljude jedne od drugih, što je teško podnošljivo. Naime svi mi, a osobito oni stariji i osamljeni, osjećamo da nismo stvoreni živjeti sami, te je navedena svijest na neki način trag Božjeg stvoriteljskog nauma da »nije dobro da čovjek bude sam«, kako piše u Knjizi Postanka. Već u samom činu stvaranja čovjeka Bog je očitovao da smo određeni za zajedništvo s njime i jedni s drugima. Osama je izgubljenost, a prisutnost ozdravlja, po njoj je čovjek smješten u zajedništvo, na pravu razinu svog postojanja.“

„Današnji blagdan naše suzaštitnice sv. Foške prilika je da se u nju ugledamo kao svoj uzor, prilika je da ju za pomoć zamolimo da i nama isprosi od Boga snage duha kojom ćemo nadvladati napasti svijeta i ostati vjerni Kristu, ma koliko nas to koštalo, ma kolika bila žrtva – samo s jednim jedinim ciljem – da i mi prispijemo u slavu Oca nebeskog, u kraljevstvo Krista Kralja u kojem će biti nagrađeno svako plemenito djelo i svaka strpljivo podnesena patnja. Nagrada je to od Boga obećana, nagrada je tolika da se ne da s ničim usporediti.“, rekao je između ostalog župnik Zohil u homiliji.

„Svaka palma mučeništva niče, raste i sazrijeva u tišini i skrovitosti svakodnevnog života. Mučeništvo nužno zahtijeva pripremu i rast, do zrelosti. Znala je sv. Foška da ljubav, od Boga primljena, treba biti darovana drugima. Samo tada ona raste i umnaža se. Snagom te ljubavi nadvladala je mučeništvo kojem je bila podvrgnuta“, naglasio je propovjednik.

„Neka nam današnji blagdan bude poticaj da učvrstimo u svome životu svijest evanđeoskih vrednota koje nemaju cijene i neka nam na tom putu svijetli kao putokaz lik svete Foške“, zaključio je vlč. Zohil.

Misu je glazbeno uzveličao župni zbor uz instrumentalnu pratnju s. Ana Iveljić.

Crkva svete Foške u Vrsaru nalazi se pokraj velikih (glavnih) gradskih vrata. Gradnja samoga crkvenoga zdanja može se pouzdano datirati u prvu polovicu XVII. stoljeća te logiku njezina podizanja i smještaja treba tražiti analogno kao i u slučaju crkve svetog Antuna Padovanskog. Crkva se spominje u očevidnicima imovine vrsarske župe i jasno se uočava u Franciskanskom katastru iz 1820. godine.

Crkva ima jednostavnu renesansnu fasadu s elementima baroknoga sloga. Jednostavnost sloga prati i konstrukcija dvaju prozora sa svake strane vrata, portal i okrugli prozor iznad vrata. Na pročelju se nalazi kamena preslica s dvama otvorima, ali bez postavljenih zvona. Nekoć su na preslicu bila postavljena dva zvona, jedno iz XVII., a drugo iz XVIII. stoljeća.

Crkva je jednobrodna građevina s izbočenim pačetvorinastim svetištem, uzdignutim u odnosu na lađu za jednu stubu i odijeljenim od puka oltarnom ogradom. Pod crkve popločen je kamenim škriljama, a u podu se razabiru grobnice klerika i laika čije su inskripcije pisane latinskim jezikom. Većinom je riječ o bratimima najstarijih vrsarskih bratovština – Presvetog Sakramenta i svetoga Franje. U svetištu se nalazi nadgrobna ploča vrsarskoga župnika Luke Prodanića, umrlog 1659. godine, s reljefno izvedenim svećeničkim znakovima – hostijom i kaležom. U crkvi se nalazi glavni oltar s pripadnim retablom te dvama pokrajnjim oltarima od kojih su očuvane samo oltarne menze, dok su na mjesto retabala postavljene slike-umjetnine u sklopu izložbe sakralne umjetnosti župe Vrsar. Jedan oltar bio je posvećen svetome Franji Asiškome, dok je drugi dokumentirao skidanje Isusa s križa. U stražnjem dijelu crkve nalazi se sakristija. Crkva je obnovljena 1910., kada je dograđena sakristija, te 1915. i, napokon, 1996. godine. U crkvi su se nekoć nalazile moći svetoga Placida.

Premda je titular vrsarske župe sveti Martin, sveta Foška smatra se suzaštitnicom Vrsara. Razloge tome treba tražiti u osobitim crkvenim okolnostima iz sredine XVIII. te s početka XX. stoljeća. Tadašnja župna crkva posvećena svetome Martinu, koja se nalazila na tadašnjem komunalnom trgu (današnjem trgu Degrassi), bila je razušena i napuštena sve dok 1935. godine nije izgrađena nova – današnja župna crkva svetoga Martina. U međurazdoblju se crkva svete Foške, tada najveće vrsarsko sakralno zdanje, koristila kao župna crkva, a i njezin se titular počeo poimati kao zaštitnik Vrsara budući da u župi nije postojala ni jedna crkva svetoga Martina. Stariji domaći stanovnici Vrsara stoga na osobit način štuju svetu Fošku. I ranije, tijekom obnove stare župne crkve svetoga Martina u razdoblju od 1830. do 1854. godine crkva svete Foške bila je župna crkva Vrsara.

(Txt: G. Krizman, Foto A. Ligović)

Evanđeoski izvještaji o Isusovu rođenju daju nam različite životne poruke. Jedna od temeljnih poruka koju nam daje Božić jest poniznost. Prateći opis Isusova rođenja stječe se dojam da Bog čini mnoge stvari suprotno našim očekivanjima i željama. Bog nas svakim činom želi poučiti da napustimo svoja ohola očekivanja te usmjerimo svoj život i pogled na obične ljude i zabačena mjesta.

Isusa često tražimo na pogrešnim mjestima i ne nalazimo ga tamo gdje ga očekujemo. Od samog rođenja on nam daje temeljne životne poruke o vrijednosti i krhkosti ljudskog života ali isto tako izaziva u nama čuđenje činjenica da učeni i moćni vladari, pismoznanci i farizeji tu poruku ne mogu ili ne žele shvatiti. To mogu samo oni koji su ponizni kao što su Marija, Josip i pastiri.

Ljudi nas iznenađuju svojim ponašanjem, kako onda tako i danas. Ponekad smo čak ogorčeni i razočarani zbog nekih ljudi i događaja koji se pletu oko Isusova rođenja. Bog nije iznenađen niti se ljuti jer nas dobro poznaje. Sve se to uklapa u njegov božanski plan kako bi Isusa, Mariju, Josipa i sve nas doveo na mjesto kako njihova tako i našeg blagoslova.Kakvo god zlo netko namjerava učiniti, pa bio on i car, Bog sve može usmjeriti na dobro.

U poniznosti shvaćamo da se naš život ne tiče samo nas nego da smo dio nečega daleko većega i uzvišenijega. Baš kao što su se milijuni pokrenuli prilikom Isusovog rođenja, tako smo i mi dio uzvišenog Božjeg plana koji uključuje danas milijarde ljudi, bezbroj drugih koji su živjeli i druge koji će živjeti u budućnosti.Bog vidi cjelovitu sliku, ali nijedan mali detalj mu ne izmiče. I u tome je bit poniznosti. Poniznost nam posviješćuje da smo i sami dio nečeg daleko većeg od onog što mislimo.

Preko poniznosti Bog nas odvodi na određena mjesta kako bi nas blagoslovio.Ta mjesta mogu biti čudna, ona koja ne bismo željeli nikad izabrati. Odlazak na ta mjesta može predstavljati za nas veliko razočaranje jer se na tim mjestima ne ostvaruju naši planovi i želje. Ti odlasci sa sobom mogu donijeti bolni gubitak željenog mjesta, stvari i ljudi koje volimo. Da, Bog nas blagoslivlja na čudnim mjestima ovoga svijeta, uključujući okolnosti i osobe kakve nikada nismo zamislili.

Za Josipa i Mariju put do mjesta zvanog Betlehem uključivao je mnoge poteškoće.Ali taj put je potreban i njima i nama. Betlehem je mjesto gdje će naći svoj blagoslov – tamo i nigdje drugdje. Ali to isto vrijedi i za nas na jako puno načina. Bog je bio dobar prema nama i blagoslivlja nas na načine i na mjestima koja nikad nismo očekivali ili planirali.To bi trebao biti razlog našega življenja. Gdje je naš Betlehem? Jedino u njemu možemo pronaći malog Isusa. Možda smo već odavno odustali od traganja jer se tamo moramo suočiti sami sa sobom i sa svojom ohološću? Tamo nas Bog odvodi kako bismo zadobili njegov blagoslov. Jesmo li dovoljno ponizni i poučeni da bismo tamo otišli? Ostanimo skromni i ne očajavajmo kad se pojave životne poteškoće i nevolje. Bog nešto namjerava s nama. On uvijek nađe izlaz iz bezizlazne situacije i piše po krivim crtama.

U poniznosti shvaćamo paradoks siromaštva. Mi suvremeni ljudi mislimo da je siromaštvo najgora stvar na ovom svijetu koja nam se može dogoditi, ali nije – oholost je najgora stvar. I tako nas Gospodin od početka uči da se veličina i blagoslov ne nalaze u onome što je visoko, moćno, ugodno ili prijatno. Blagoslovi se često nalaze na neobičnim mjestima, u neobičnim načinima, u neočekivanim okolnostima i jednostavnim ljudima.

Najveći blagoslov koji je ikada dodijeljen ne nalazi se u palači, ni u raskošnom trgovačkom centru, ni na imanju uz more, nego se nalazi u prizemnim jaslicama ispod svratišta. One su siromašne i neugledne ali ipak Isus počiva u tim jaslicama. Ali tu je Isus na najmanje očekivanom mjestu. Na ovaj način zbunjuje našu oholost i naše vrijednosti. Jesmo li dovoljno ponizni da to priznamo i prestanemo biti toliko ogorčeni i potišteni kad stvari ne idu u skladu s našim standardima?

Bog ipak bira ovo siromaštvo. Bez obzira na neugodnu stvarnost, siromaštvo donosi svojevrsnu slobodu ako ga se prihvati. Siromasi imaju manje za izgubiti, a samim tim manje su vezani za ovaj svijet. Što siromašan čovjek može izgubiti ostavljajući sve i slijedeći Isusa? Bogatstvo ima jako puno duhovnih rizika. Bogatašu je teško slijediti Nebesko kraljevstvo. Bogatstvo olako odvlači i zarobi. A ipak, znajući sve to, još uvijek to želimo, pod svaku cijenu želimo zadržati materijalno. Odabirom siromaštva Isus ometa našu oholost, pohlepu i požudu.

Prihvaćanje poniznosti dovodi u pitanje naše pretjerano naglašavanje politike i svjetovne moći. Božićna poruka snažno nas podsjeća da naše spasenje ne možemo pronaći u državnim institucijama, sudovima ili saborima. Ne uzdajte se u prinčeve ovoga svijeta jer od njih nema spasenja. Naše spasenje je u Isusu, samo u Isusu. Jesmo li dovoljno ponizni da to priznamo i prestanemo naglašavati prolaznu moć ovoga svijeta?

Osim što nam nedostaje poniznosti i ljudi koji će hrabro svjedočiti svoju vjeru, nedostaje nam i iskreno prihvaćanje Božje riječi. Nedostatak Božje riječi nužno utječe na tumačenje stvarnosti u kojoj se nalazimo. Usmjeravamo se na određene događaje, a ne na ono što Bog čini u tim događajima i kroz te događaje. Nalazimo se između Božjeg obećanja i Obećane zemlje. Imamo privremenu i ograničenu perspektivu umjesto perspektive obećanja. Postajemo ravnodušni prema Bogu kada pogrešno tumačimo događaje u kojima živimo. Ali vrijedi i suprotno: kad smo ravnodušni prema Bogu, pogrešno tumačimo i same događaje. To nas dovodi do gubitka vječne perspektive Božjeg promisla. Zato ne shvaćamo ono što se događa oko nas i koja je naša uloga u svemu tome. I zato lutamo. Imati vječnu perspektivu znači imati cjelovit pogled na život kao što su ga imali Marija i Josip, istinski čuvari Božje riječi.

Htjeli to priznati ili ne, naša se kultura ruši i urušava. Možda jedina šansa da se spasi postoji u našoj spremnosti da budemo prenositelji Božje riječi i čuvari kršćanskih vrednota, pozivajući je natrag na skromnost, pristojnost, čistoću, poštivanje ljudskoga života od začeća do smrti, poslušnost Bogu i velikodušnost prema siromašnima. Inače je sve osuđeno na potpunu propast.

Crkva je često kroz povijest morala prikupljati razbijene dijelove palih kultura, naroda i civilizacija koje su se odbijale pokajati. No, to je ono što treba učiniti: trebamo biti nositelji i navjestitelji kršćanskih vrednota kada naša kultura postaje slaba i mekana, kada se raspada pod težinom oholosti, grijeha i nepokajanja. Božjom milošću postanimo novim temeljima i nositeljima trajnih vrednota šte se uzdižu iz pepela. Za sve ovo treba velika hrabrost, koju možemo naći pored jednostavnih jaslica.

Naša skromnost je ono što Gospodin prihvaća. Nismo u stanju ni izreći takvu hvalu kakvu Gospodin zaslužuje, ali to će učiniti jednostavna gesta ljubavi. Gospodin traži naša skromna i grešna srca kako bi ih izliječio i uzvisio.Naše palače, počasti i naslovi ne zanimaju ga i ne cijeni ih. Upravo ga naša poniznost najviše veseli i on nas želi upoznati u poniznosti. Zato budimo ponizni!

Svim vjernicima, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

†Dražen Kutleša,

nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj

Misno slavlje, na kojem je sudjelovalo dvadesetak vjernika iz te i obližnjih župa, predvodio je vrsarski župnik Lino Zohil. Misa je slavljena u 13 sati, kako bi ribari bili u mogućnosti nazočiti, obzirom na raspored poslova u ribarstvu.

Dok su jednog dana Andrija i njegov brat Petar lovili ribu na Genezaretskom jezeru, baš je u taj čas obalom Genezaretskog jezera prolazio Isus. I vidjevši dvojcu braće, Andriju i Petra, reče im: „Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.‟ Te su riječi bile dovoljne da braća ostave sve i pođu za Isusom. Od tada je život svetoga Andrije bio tijesno povezan uz život Isusov.

Novi zavjet u nekoliko zgoda spominje Andriju: kod umnažanja kruhova; kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa. Treba reći kako nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga Biblija više ne spominje apostola Andriju, za razliku od apokrifnih spisa koji ga vrlo često spominju. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom „Andrijinu križu” (u obliku slova X) znamo iz spisa zvanog Passio (Muka), u kojem je opisano Andrijino mučeništvo. Tamo piše da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu. Odatle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je godine 1462. prenesena u Rim a papa Pavao VI. vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima.

Apostol Andrija današnjim kršćanima može biti poticaj i primjer na koji način slušati i prepoznati Božji govor. Naime, Andrija je slijedio Ivana Krstitelja misleći da je on Mesija koji ima doći. Ipak, cijelo je vrijeme bio otvoren za Božji glas, a koji je preko Ivana Krstitelja progovorio i uputio Andriju i druge na Isusa, na pravoga Mesiju. Andrija se nije bojao promjene, nego odlazi od Ivana Krstitelja k Isusu. Osim što je sam otišao, Andrija odlazi svome bratu Šimunu Petru te poziva i njega da ide za Isusom. Na taj je način Andrija postao prenositelj Božje poruke svojim najbližima, propovijedao je u Ukrajini, Turskoj i Grčkoj u pokrajini Ahaji u gradu Patrasu gdje je mučeništvom završio svoj život. Nije dovoljno čuti i prepoznati Božji glas u našem životu. Potrebno je da taj glas prenesemo dalje, da i druge pozovemo na ono na što je nas same Bog pozvao. Na taj se način vjera prenosi i širi dalje.

Kao kršćani i mi smo pozvani osluškivati što Bog od nas traži. Ne smijemo se zatvoriti i misliti kako smo već savršeni vjernici koji ne trebaju nikakve promjene u svom životu. Kao što je Andrija bio spreman na riječi Ivana Krstitelja u potpunosti promijeniti svoj život, tako i mi na evanđeoske riječi trebamo uvijek iznova biti spremni na promjenu, na obraćenje. Unatoč pandemiji i okolnostima u kojima se nalazimo nemojmo sebi dopustiti da se zatvorimo. Potrebno je da se preko nas Bog proslavi u svijetu. Trebamo biti svjedoci Kristove ljubavi prema čovjeku ponajprije u svojoj obitelji. Govoreći i osobito svjedočeći o Bogu naviještamo ga i prenosimo na druge te tako doprinosimo da se evanđeoska poruka širi i raste u našim obiteljima, koje trebaju biti mjesta iz kojih će se ta evanđeoska poruka širiti i dalje rasti do kraja zemlje, zaključio je župnik Zohil.

Štovanje svetog Andrije rašireno je u mnogim krajevima, pa se tako štuje kao zaštitnik kod grlobolje, kostobolje, zaštitnik je ribara i ribiča, neudanih žena i žena koje žele postati majke, umjetnika, pjevača i drugih. Sv. Andriji apostolu posvećena je crkvica nedaleko grada, do koje vodi lijepa šetnica koja je prije desetak godina obogaćena i postajama križnoga puta.