Župa Vrsar i Župa Gradina

U nedjelju, 23. ožujka, u Vrsaru će se održati Križni put „Ka Svetom Andriji“. Križni put, ili put križa tradicionalna je pučka pobožnost koja se u katoličkoj Crkvi održava tijekom korizme, vremena priprave za najveći kršćanski blagdan, Uskrs. Molitveni hod križnoga puta „Ka Svetom Andriji“ u Vrsaru održava se u prirodi, poljskim putem koji vodi do obnovljene crkve Sv. Andrije apostola. Molitve križnog puta predvoditi će predstavnici župa i prisutni svećenici dekanata, pred postajama postavljenim na stabla uz stazu. Početak je predviđen u 15:45 okupljanjem na parkiralištu kod vrsarskog groblja, a zaključiti će se u 17,00 sati završnom meditacijom i nastupom Župnoga zbora.

Radujem se Vašem dolasku i sudjelovanju!

Lino Zohil, župnik

HODIMO ZAJEDNO U NADI

Draga braćo i sestre!

Pokorničkim znakom posipanja pepela po glavi, započinjemo, u vjeri i nadi, godišnje korizmeno hodočašće. Crkva, naša majka i učiteljica, poziva nas da pripravimo svoja srca i otvorimo se Božjoj milosti, kako bismo mogli s velikom radošću slaviti vazmenu pobjedu Krista Gospodina nad grijehom i smrću i klicati sa svetim Pavlom: »Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?« (1 Kor 15, 54-55). Isus Krist, raspeti i uskrsli, središte je naše vjere i zalog naše nade u Očevo veliko obećanje, već ispunjeno u njegovom ljubljenom Sinu, a to je život vječni (usp. Iv 10, 28; 17, 3). [1]

U ovoj korizmi, obogaćenoj milošću Jubilejske godine, želim ponuditi neka razmišljanja o tome što znači zajedno ići putom nade i otkriti pozive na obraćenje koje Bog u svom milosrđu upućuje svima nama, kao pojedincima i kao zajednici.

Ponajprije, hoditi. Geslo Jubileja, “Hodočasnici nade” doziva u pamet dugotrajno putovanje izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji, koje je opisano u Knjizi Izlaska. Taj mukotrpan put od ropstva do slobode htio je i vodio Gospodin, koji voli svoj narod i ostaje mu uvijek vjeran. Ne možemo spomenuti taj biblijski izlazak, a ne sjetiti se one naše braće i sestara koji u naše vrijeme bježe od situacija bijede i nasilja u potrazi za boljim životom za sebe i svoje voljene. Tu se javlja prvi poziv na obraćenje, jer svi smo mi hodočasnici u ovom životu, ali svaki od nas se može zapitati: koliko dopuštam da mi takvo stanje stvari postane izazov na koji sam pozvan odgovoriti? Jesam li doista na putu ili me nešto koči, stojim na mjestu, sputan strahom i beznađem ili uljuljkan u svoju zonu komfora? Tražim li putove oslobođenja iz situacijâ grijeha i narušena dostojanstva? Bilo bi nam dobro u korizmi svoju svakodnevicu usporediti sa životom nekog migranta ili hodočasnika, da naučimo suosjećati s njihovim iskustvima i na taj način otkriti što Bog od nas traži kako bismo što bolje napredovali na našem putu prema kući Očevoj. Bio bi to dobar “ispit” za onoga tko je na putu.

Kao drugo, to je zajedničko putovanje. Hodati zajedno, biti sinodalni [2], to je poziv Crkve. Kršćani su pozvani putovati zajedno s drugima, a nikada kao usamljeni putnici. Duh Sveti nas potiče da izađemo iz samih sebe, da idemo ususret Bogu i našoj braći i sestrama i da se nikada ne zatvaramo u same sebe. [3] Hoditi zajedno znači tkati jedinstvo temeljeno na našem zajedničkom dostojanstvu djece Božje (usp. Gal 3, 26-28). To znači ići ruku pod ruku, bez guranja ili gaženja drugih, bez gajenja zavisti ili licemjerja, ne dopuštajući da itko zaostane ili se osjeća isključenim. Idemo u istom pravcu, stremimo istom cilju, slušajući jedni druge s ljubavlju i strpljenjem.

U ovoj korizmi Bog traži od nas da ispitamo znamo li u svom životu, u svojoj obitelji, na svojim radnim mjestima, u svojim župnim ili redovničkim zajednicama, hoditi zajedno s drugima, slušati ih, svladati napast da budemo zaokupljeni isključivo samima sobom i mislimo samo na svoje potrebe. Zapitajmo se pred Gospodinom: jesmo li sposobni zajedno raditi kao biskupi, svećenici, posvećene osobe i laici u službi Božjeg kraljevstva. Pristupamo li onima koji nam prilaze i onima koji su daleko stavom dobrodošlice izraženim konkretnim gestama. Dajemo li ljudima osjećaj da su dio zajednice ili ih držimo na margini [4]. To je drugi poziv: obraćenje na sinodalnost.

Kao treće, hodimo zajedno u nadi, jer nam je dano obećanje. Neka nada koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5), središnja poruka Jubileja [5], bude obzor našeg korizmenog putovanja prema uskrsnoj pobjedi. Kao što nas je papa Benedikt XVI. poučio u enciklici Spe salvi, “ljudsko biće treba bezuvjetnu ljubav. Treba onu sigurnost da može slobodno reći: ‘ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem’ (Rim 8, 38-39) ”. [6] Isus, ufanje naše i ljubav naša, uskrsnuo je! [7] On živi i kraljuje u slavi. Smrt je pretvorena u pobjedu i u tome je vjera i velika nada kršćanâ: Kristovo uskrsnuće!

To je, dakle, treći poziv na obraćenje: poziv na nadu, na pouzdanje u Boga i njegovo veliko obećanje vječnog života. Moramo se zapitati: jesam li uvjeren da mi Gospodin oprašta grijehe? Ili se ponašam kao da se mogu sam spasiti? Težim li spasenju i zazivam li Božju pomoć da ga postignem? Živim li na konkretan način nadu koja mi pomaže razumjeti povijesne događaje i potiče me na predano zalaganje oko pravde, bratstva, brige za naš zajednički dom, pazeći da se nitko ne osjeća isključenim?

Sestre i braćo, zahvaljujući Božjoj ljubavi u Isusu Kristu, Bog nas čuva u nadi koja ne razočarava (Rim 5, 5). Nada je »pouzdano i čvrsto sidro duše«. [8] U njoj Crkvu moli »da se svi ljudi spase « (1 Tim 2, 4) i iščekuje da bude u nebeskoj slavi sjedinjena s Kristom, svojim zaručnikom. Ovako je molila sveta Terezija Avilska: »Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko« (Usklici duše Bogu [Exclamaciones del alma a Dio], 15,3). [9]

Neka nas Djevica Marija, Majka nade, zagovara i prati na našem korizmenom putu.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. veljače 2025., spomen svetih Pavla Mikija i drugova, mučenika.

FRANJO

Poštovani,

kao što znate, naš Papa se bori s teškom upalom pluća zbog koje je hospitaliziran.

Sa željom da mu iskažemo molitvenu blizinu, potičem sve nas da svojim redovitim molitvama za njega i njegovo poslanje u Crkvi, pridružimo molitvu za ozdravljenje. Stoga predlažem prigodni zaziv molitve vjernika u misnim slavljima:

Svemogući, vječni Bože, ti si vječno zdravlje onih koji u tebe vjeruju. Pomozi svom bolesnom sluzi papi našemu Franji za kojega zazivamo pomoć tvoje milosti. Milosrdno mu povrati zdravlje kako bi nas, predvodeći Crkvu u ljubavi, mogao nastaviti utvrđivati u vjeri i sa svima nama mogao nastaviti biti „hodočasnik nade“, molimo te.

Ovaj zaziv možemo dodati prošnjama liturgije časova i svojoj privatnoj i obiteljskoj molitvi, kao i nakanama svete krunice te euharistijskog klanjanja.

S poštovanjem uz blagoslov u Gospodinu,

Mate Uzinić,
riječki nadbiskup metropolita

Papa Franjo je u bazilici sv. Petra službeno najavio Svetu godinu milosrđa koja započinje na svetkovinu Bezgrešnog začeća, 8. prosinca i završava 20. studenoga 2016. na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja.

Neke od bitnih odrednica Godine milosrđa odnose se na oproštenje grijeha. Papa se nada da će “ispovjednici biti pravi znak Očeva milosrđa” i da će moći primati vjernike “poput oca u prispodobi o izgubljenom sinu”, dakle poput onoga koji “trči ususret svome sinu, iako je protratio svoja dobra.” Papa traži da se u biskupijama organiziraju “pučke misije” tako da misionari “budu navjestitelji radosti oprosta”. Prema papi, milosrđe je stožer na kojem počiva život Crkve, životni ideal i kriterij vjerodostojnosti za našu vjeru. On traži da se radosno čine duhovna i tjelesna djela milosrđa kako bismo probudili naše uspavane savjesti pred tragedijom siromaštva. Godina milosrđa povoljan je trenutak da se promijeni život jer kako je Isus rekao sv. Faustini “Čovječanstvo neće naći mira dokle god se ne okrene s povjerenjem mome milosrđu.”

Osim Svetih vrata, tradicionalna su jubilejska obilježja hodočašća i oprost. Iz riznice duhovnih dobara Crkve u Jubileju posebno mjesto ima oprost koji se odnosi na vremenitu kaznu.

Budući da je u Jubileju riječ o nastojanju oko svetosti i čistoće duše, na tome je putu od velike koristi dar oprosta što ga Crkva, snagom koju joj je dao Krist, pruža svima koji ispune tražene uvjete.

Potpuni oprost vremenite kazne za grijehe može se odnositi na vlastite grijehe, ali i na duše pokojnih. Da bi se primio oprost, Crkva upozorava da je potrebno:

— ispovjediti se
— pričestiti se
— izmoliti molitve na nakanu Svetoga Oca prigodom hodočašća u jubilejsku crkvu.
To mogu biti molitve: Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo (ili drugi marijanski zazivi), Slava Ocu.

Oni vjernici koji zbog bolesti ili nekih drugih ozbiljnih razloga ne mogu izaći iz kuće mogu primiti potpuni oprost, ako – sjedinjeni u duhu i u mislima s vjernicima na dotičnim mjestima, naročito onda kada se putem sredstava društvenoga komuniciranja prenose liturgijska slavlja iz neke jubilejske crkve – izmole Oče naš, Vjerovanje ili neku drugu molitvu, prikazujući svoje trpljenje i teškoće na nakane koje su za Crkvu posebno važne u Svetoj godini milosrđa.

Pojasnimo još jednom Crkveni nauk o oprostima:

Svaki teški grijeh ima dvostruku posljedicu: raskida naše zajedništvo s Bogom i lišava nas vječnog života. Oproštenje od vječne kazne ostvaruje se oprostom od krivnje i obnovom zajedništva s Bogom po sakramentu ispovijedi. Pored vječne kazne postoji i ona koju nazivamo vremenitom kaznom od koje se vjernik treba očistiti bilo na zemlji bilo poslije smrti u stanju nazvanom čistilištem.

Oprost je dakle otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već otpuštena po sakramentu ispovijedi.

Naglasimo kako ove dvije kazne nisu Božja osveta, već posljedica same naravi grijeha.

Oprost se dobiva po Crkvi koja se snagom vlasti „vezivanja i odrješivanja“ koju je primila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina otvarajući mu riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć kršćaninu, već ga potaknuti na djela pobožnosti, pokore i ljubavi.

Da bi netko bio u stanju dobiti oprost mora biti kršten, neizopćen i u stanju milosti nakon što je ispunio propisane uvjete za primanje oprosta, te imati iskrenu nakanu steći oprost i izvršiti naložena djela.

Oprost može biti djelomičan ili potpun.

Svaki vjernik može bilo djelomični bilo potpuni oprost dobiti za sebe ili namijeniti za pokojne.

Za primanje POTPUNOG OPROSTA koji se može dobiti jednom u danu nužna/-o je:

1. Sakramentalna ispovijed – može biti i do dva tjedna prije nego se želi primiti oprost.
2. Euharistijska pričest – na dan kada se želi primiti oprost.
3. Molitva na papinu nakanu – Oče naš, Vjerovanje i pobožan zaziv Blaženoj Djevici Mariji, na dan kada se želi primiti oprost.
4. Izvršiti djelo naznačeno za potpuni oprost – u ovom posebnom slučaju putem javnih sredstava sudjelovati u događanjima u Godini milosrđa.
5. Isključiti svaku naklonost grijehu, makar bio i lak.

Oprost je DJELOMIČAN ako nedostaje potpuno odricanje (5.), a ispunjeni su svi ostali uvjeti. Naravno, vrsta stečenog oprosta ostaje tajna poznata samo Bogu.

Župa Gradina, u Porečkom dekanatu, proslavila je u subotu, 30. studenog, svetkovinu svog nebeskog zaštitnika, svetog Andrije apostola. Misu je predvodio vlč. prof. dr. Jerko Valković, profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i Katoličkom bgoslovnom fakultetu u Zagrebu, uz koncelebraciju župnika domaćina, porečkog dekana preč. Line Zohila, koji je na početku svima okupljenima, a na poseban način predvoditelju uputio srdačan izraz dobrodošlice.

Vlč. Valković je započeo homiliju promišljanjem o tome da nas proslava mučenika, koji su svojom smrću posvjedočili vjerovanje u Boga, zbunjuje, jer nam je teško prihvatiti da je čovjek, za svoje uvjerenja, kadar dati ono najvrijednije što posjeduje, život. Snagu za prihvatiti mučeništvo nalazili su u Božjoj prisutnosti. „Božja prisutnost u životu čovjeka daje posebnu dimenziju života i mogli bi reći da je to zapravo svetost“, rekao je propovjednik te nastavio, „svaka je svetost plod suradnje Boga i čovjeka, čovjeka koji se s jedne strane otvara Bogu, koji dozvoljava da Bog zađe u njegov život i Boga koji, nailazeći na otvoreno srce, ulazi u čovjeka i stvara nešto novo, do te mjere da čovjek postaje kadar svjedočiti Božju prisutnost u svome životu.“

„Kada bi analizirali svece došli bi do nekoliko zanimljivih saznanja. Ponajprije, nema vremena u povijesti u kojima ne nalazimo svece, ljude koji su se otvorili Bogu i svjedočili za njega. Sveci nisu prisutni samo u vremenima koja su „pogodovala ostvarenju svetosti“, sveci su posvjedočili svoju vjeru u posve nesklonim vremenima“ , rekao je propovjednik, te je u tom kontekstu spomenuo bl. Bulešića i bl. Stepinca. Za shvatiti srž mučeničkog života potrebno je imati u vidu ono što se događa u čovjekovom srcu, ondje gdje se čovjek otvara Bogu i njegovom djelovanju. Nadalje, propovjednik je napomenuo da je svaka svetost specifična, jer, „Bog ulazi u čovjekov život, ali on i dalje ostaje čovjek, sa svojim specifičnostima. Bog kroz svece djeluje na različite načine“, rekao je propovjednik te je podsjetio kako je pok. sv. papa Ivan Pavao II. poticao vjernike da čitaju životopise svetaca da bi mogli vidjeti načine na koje Bog, preko konkretnih ljudi djeluje na ovome svijetu.“

Predvoditelj je nadalje posvijestio važnost informacija u današnje vrijeme, s posebnim naglaskom na gubljenje njihove aktualnosti, jer u mnoštvu informacija one potiskuju jedna drugu.

Stoga, u kontekstu proslave blagdana sv. Andrije je postavio pitanje: kako spomen na njega koji je živio prije dvije tisuće godina živi i danas?

Naime, o njemu ne znamo mnogo. „U ono vrijeme nije se kao danas zapisivala svaka sitnica koja se događala. Imamo tek spomen na nekoliko mjesta u evanđelju. Tako znamo da je on bio brat svetoga Petra, dakle prvoga pape. Drugo, što doznajemo, da je bio rodom iz Betsajde. Bio je učenik Ivana Krstitelja. Čuli smo današnju Evanđelju. ‘Ivan, kada vidi Isusa, kaže, evo, Jaganjca Božjega’. I tu se jednostavno spominju dvojica apostola koji krenu za Isusom“ rekao je propovjednik, te ukazao je Isusove riječi „koga tražite?“.

U tom kontekstu prof. Valković je naglasio „kod prvog susreta, Isus u Andriji prepoznaje nekoga tko traži. Tražitelj je. On je osjetio u tom čovjeku da on želi nešto otkriti. Želi nekoga naći. Želi nešto pronaći. Zanimljiva je karakteristika biti tražitelj. Mi, pak u naše vrijeme nismo tražitelji. Mi smo oni koji dobivamo strahovito puno najrazličitijih ponuda. Možemo reći ‘živimo u vrijeme reklame’. A što je reklama? Reklama nam daje odgovore na pitanja koje mi nismo postavili. Donosi nam se nešto što zapravo mi sami nismo tražili.“

Vraćajući misao na sv. Andriju, propovjednik je rekao „on je bio onaj koji traži, a čovjek koji traži svjestan je da mu nešto u životu nedostaje. Zato se daje na taj put traženja: želi to naći, otkriti. To je karakteristika vjernika, jer vjernik nije čovjek koji se zaustavlja, ograničava nad onim što ima, nego je svjestan svoje nedorečenosti i zato se daje na put.“ Pojašnjavajući tu činjenicu, prof. Valković je podsjetio, kako je Herod znao da se u Betlehemu treba roditi Mesija, no on je ostao u Jeruzalemu. Nije se dao na put kao što su to učinili mudraci. „Da bi otkrili Boga, potrebno je ostaviti svoje sigurnosti, sve ono što nas u životu čini sigurnim i krenuti na put. Biti spreman, saznati, suočiti se, osjetiti nešto novo“.

Nadalje, propovjednik je posvijestio, kako Isus pozivajući apostole pred njih ne stavlja nikakve zahtjeve. Nisu trebali polagati ikakav ispit, niti dokazati da su osposobljeni za nešto. Jedini zahtjev ili jedini poziv koji im upućuje glasi: supućuje je koji: „Pođite za mnom“.

„Biti vjernik znači zapravo slijediti nekoga, slijediti Isusa“, dodao je propovjednik, te ukazao na lik sv. Petra. Njemu Isus upućuje pitanje „ljubiš li me?“. „Na pita ga: voliš li instituciju, obdržavaš li zakone? Ne, jednostavno ga pita ‘ljubiš li me’? U središtu je relacija, osobni odnos koji je Isus s njim uspostavlja. Isus poziva na put, a svaki onaj koji krene na put, svjestan je da još nije dosegao cilj. Svjestan je da treba hodati, da treba napredovati.

„I naši životni putevi poznaju najrazličitije situacije, situacije ushićenja u kojima biti vjernik nije bilo teško, ali isto tako zasigurno poznajmo trenutke kada smo bili suhi u svoj vjeri, kada smo osjećali da je Bog daleko, da nije s nama, da nije među nama. I jedno i drugo, to su naša životna iskustva, to su naši putevi. Ono što je doista najvažnije jest ići, kretati, ustrajati, ustrajati na putu unatoč svemu“ naglasio je vlč. Valković.

Vraćajući misao na Isusov poziv učenicima, propovjednik je naglasio riječi „Učinit ću vas ribarima ljudi“. Pojasnio je kako Isus na sebe preuzima odgovornost, jer „Bog je Onaj koji čovjeka poziva i On sam postaje garancija njegovog uspjeha. Naravno, ukoliko je čovjek u svojoj vjeri usmjeren prema tomu. gledajući i primjer Andrije, i primjer drugih apostola, i primjer tolikih svetaca u povijesti, možemo na neki način naći i utjehu. Gledajući njihove životne puteve, njihova životna iskustva, na neki način nalazimo i sebe“.

Na kraju homilije, vlč. Valković potaknuo je vjernike „ustrajmo i mi u našim životnim situacijama gledajući u Boga koji nas poziva da ga slijedimo i da idemo za njim. Naše slabosti, sve ono što nas na tom životnom putu otežava, neka doista budu samo trenuci koji ćemo znati, povjeriti Gospodinu. Neka nas prati zagovor, pomoć svih svetaca, a na osobit način i svetog Andrije i apostola koji su u svom životu znali da moraju proći put imajući pogled usmjeren prema Bogu“.

Po završetku euharistijskog slavlja druženje svih okupljenih vjernika nastvaljeno je ispred župne crkve uz prigodnu okrijepu.

Nedaleko Gradine, također u Porečkom dekanatu, svetog Andriju se časti i u susjednoj Župi Vrsar, nadomak mjesnog groblja postoji drevna njemu posvećena crkvica. Svečanost ondje započinje procesijom od groblja, do crkvice sv. Andrije. U procesiji se nosi slika sv. Andrije, a misa se redovito održava u ranim popodnevnim satima, sukladno specifičnom rasporedu poslova u ribarstvu, jer, naime, na tom misi sudjeluju ribari iz Vrsara i okolnih mjesta. I tu je misu ove godine predvodio vlč. Valković.

Txt: G. Krizman,Foto: K. Pilat i A. Ligović

Susret crkvenih zborova Porečkog, Vodnjanskog i Rovinjsko-kanfanarskog dekanata održan je na svetkovinu Isusa Krista Kralja svega stvorenoga, u nedjelju 24. studenoga 2024., u Župi sv. Blaža u Vodnjanu.

Okupilo se 13 zborova, sveukupno dvjestotinjak pjevača. Susret je organizirao Porečki dekan preč. Lino Zohil, u suradnji s druga dva dekana te svećenicima. Osim Zohila, okupljenima je riječ dobrodošlice uputio i vlč. Damir Štifanić, župnik Vodnjana, a pozdrav biskupa prenio je generalni vikar Rikardo Lekaj.

Susret je vodio preč. Rudi Koraca, dugogodišnji koordinator susreta crkvenih zborova biskupije, koji taj projekt vodi više od 30 godina, a kroz svoje šezdesetogodišnje svećeničko služenje bio je član Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu. Napomenuo je kako se „u najboljim godinama znalo kroz nekoliko dekanatskih smotri okupiti oko 60 zborova te preko 1600 pjevača“. Komentirajući općeniti trend smanjenja broja crkvenih zborova te manjeg broja pjevača u postojećim zborovima, preč. Koraca je sugerirao kako je najbolji način oporavka započeti ponovno, s malim brojem pjevača i jednostavnim repertoarom.

Program susreta počeo je molitvom sv. Ceciliji. Prvi je nastupio Zbor Župe Uznesenja BDM iz Poreča, s pjesmom Franza Schuberta „Veni Domine Jesu“, te Šime Marovića i Ante Mateljana „Stopama vjere“. Zborovođa porečkog zbora je s. M. Monika Ikić, a orguljaš je Sandro Cerovac.

Zbor Župe svetog Silvestra iz Kanfanara, pod vodstvom zborovođe Margarite Marić te uz orguljsku pratnju Maura Sošića, izveo je pjesmu „Krasna si“, obradu Branka Okmace, te „Priđi k stolu Gospodnjemu“.

Zbor Župe sv. Jeronima iz Vižinade, pod vodstvom Marie Baldini, predstavio se s Beethovenovom pjesmom „Na nebu moje duše“ i Pietra Panzettija „Ti salutiamo, o Vergine“.

Zbor Župe sv. Kuzma i Damjana iz Fažane, uz zborovođu Mondinu Gavočanov te orguljaša Tonija Brenka, izveo je pjesme „Zdravo zvijezdo mora“ i „Mesija će doći“.

Zbor Župe sv. Martina iz Vrsara, pod vodstvom s. Josipe Draguljić, otpjevao je skladbe „Pohvale Gospi“ te od fra Stipice Grgata „Čuj prošnje“.

Zbor Župe sv. Bernarda iz Funtane, po dirigentskom palicom Zlatka Crnkovića, otpjevao je pjesmu koju je napisao fra Serafin Mičić „Kriste, hvala Ti!“ i od Johannesa Schweitzera „Sancta Maria“.

Zbor Župe sv. Juliana iz Bala svoje je glazbeno umijeće pokazao skladbom Ivana pl. Zajca „Offertorium pastorale“ i od Cesara Francka „Panis angelicus“. Zborovoda i orguljaš je Zeljko Drandić.

Zbor Župe sv. Roka iz Nove Vasi, kojeg vodi dirigent Mihael Žipovski, uz pratnju Karle Šain na orguljama, otpjevao je skladbe „Majko ljubežljiva“ i „Dođimo, molimo se“.

Zbor Župe sv. Kuzme i Damjana iz Kaštelira izveo je pjesmu mons. Marijana Bartolića „Zaštitniku“ te pjesmu „Uđite s hvalama“ koju je napisao fra Ivan Široki. Zborovođa je Josip Ružić, a na orguljama ih je pratio Dragan Purišić.

Najbrojniji na tom susretu, Zbor Župe sv. Eufemije iz Rovinja, predstavio se s pjesmom koju je davno, na tekst vlč. Blaža Bošnjakovića, skladao sadašnji rovinjski župnik mons. Vilim Grbac, „Oči u oči“, te obradu crnačke pjesme „Bože moj, što je jutro“, koju potpisuje voditeljica zbora Irena Turković. Na orguljama ih je pratila Aleksandra Golojka.

Zbor Župe sv. Martina iz Tara, pod vodstvom zborovođe Maurizia Parenzana, izveo je pjesme „Idi, kaži cijelom svijetu“ i „Scusa, Signore“.

Zbor iz Župe Sveti Vital , pod vodstvom Antonelle Simonović, predstavio se s duhovnim šansonama „Gospode, trebam te“ i „Čekam te“.

Posljednji su nastupili domaćini, Zbor Župe sv. Blaža iz Vodnjana, oni su pod vodstvom Melite Balaković izveli marijansku pjesmu „Majko svih nas“ te božićnu „Raduj se, o Betleheme“.

Na kraju je preč. Zohil okupljenim pjevačima zahvalio što svoje glazbene sposobnosti stavljaju u službu liturgije, a susret je završen zajedničkom izvedbom pjesme sv. Ceciliji.

U ponedjeljak 11. studenoga na dan sv. Martina,zaštitnika naše Župe svečanu sv. Misu je predslavio porečki i pulski umirovljeni biskup Ivan Milovan.
Suslavitelji su bili porečki dekan i župnik preč. Lino Zohil te župnik Župe sv. Bernarda prezbitera vlč. Ivica Butković.

Obilježavanje svetkovine u župi započelo je i prije mise. Župnu crkvu sv. Martina pohodili su polaznici Dječjeg vrtića „Tići“, odgojna skupina „Vrapčići“ i predškolska skupina „Srakice“ zajedno s odgajateljicama. U crkvi ih je dočekao župnik koji im je govorio o životu i važnosti sv. Martina, naglasivši njegovo sebedarje koje je vidljivo i na freski iznad glavnog oltara (darivanje pola svog vojničkog plašta siromahu). Odgojna skupina „Srakice“ otpjevala je istarsku narodnu pjesmu „Ča je more…“, a potom je uslijedilo prigodno druženje u župnoj dvorani gdje su djeca počašćena voćnim delicijama.

Na misi su sudjelovali učenici nižih razreda mjesne osnovne škole te predstavnici ostalih razreda koji su čitali molitvu vjernika. Osim učenika, vjeroučitelja i pojedinih profesora misi je nazočila i ravnateljica osnovne škole Debora Cukola Zeneral. Na početku mise okupljenima je riječ dobrodošlice uputio župnik Zohil.

Biskup Milovan u uvodu je rekao „ako bi čovjek pokušao odgovoriti koji je najpoznatiji plašt u povijesti kršćanskih svetaca, pa i u povijesti svijeta, zacijelo ne bi pogriješio kad bi rekao da je to plašt sv. Martina. Točnije, prema poznatoj predaji, slavna je postala upravo ona polovica plašta koju je svetac darovao“.

Nastavljajući misao o svečevu plaštu, posvijestio je da svatko tko se utječe svetom Martinu „zna da nitko ne može svojatati svetost druga čovjeka, nitko nema pravo ograničavati ju i prostorno i vremenski jer ona blista svakom vremenu i svakom naraštaju. Stoga i mi danas, okupljeni ovdje u Vrsaru i zagledani u moćni zagovor sv. Martina, smijemo upitati što on nama upravo preko svojega plašta danas poručuje i kako se tkanje našega života može poistovjetiti s tkanjem svetosti sv. Martina“ te dodao kako „danas sa sigurnošću možemo reći da je sv. Martin bio vezan za nešto što katolički sveci nazivaju plodnim gubitkom“.

„Izgubio je pola plašta i za uzvrat ne samo da je ogrijao siromaha, nego je i zaslužio u snu gledati Isusovo lice. S tim Martinovskim gubitkom mi smo zapravo postali dobitnici“ rekao je biskup te pozvao prisutne na promišljanje nad trima porukama koje proizlaze iz čina darivanja plašta.

Kao prvu poruku biskup je istaknuo „dobar čovjek zapravo dopušta Bogu da preko njega čini dobro“, jer „kad bi svaki čovjek znao da mu svako dobro dolazi isključivo od Boga, onda bi daleko odgovornije mogao postupati prema svojim dobrima i shvatiti da bez Boga ne bi imao ništa“. Biskup Milovan je podsjetio kako je Martin, ostavljajući pola plašta sebi, pokazao siromašnom čovjeku da obojica nose jednako dostojanstvo koje ne dolazi od čovjeka nego od Boga, jer s Bogom smo svi na dobitku.

Druga poruka koja se tiče fenomena polovice plašta odnosi se na simboliku uniforme. Naime, vjeruje se da je plašt bio dio njegove vojničke uniforme, a svaka uniforma na neki način predstavlja vlast. „Time što je sv. Martin kao vojnik dao pola svojega plašta učinio je dvostruko dobro: ne samo da se nije odrekao svoga identiteta, nego je, kao službena osoba onog vremena, pokazao da svaka vlast ima poslanje brinuti se za siromašne. Previše se često dobiva dojam da strukture vlasti, ne samo političke, kada pomažu drugima, to čine tako da za sebe čuvaju bolje dijelove, a siromašnima daju lošije. Sv. Martin, darovavši pola plašta, pokazuje lice vlasti koja ne samo da živi od svojega naroda, nego i živi sa svojim narodom. Stoga, darovana polovica plašta sv. Martina nije samo vjersko pitanje, pitanje vjere, nego i duboko društveno pitanje, ono što se danas kaže pitanje transparentnosti“, izjavio je propovjednik.

U tom je kontekstu biskup podsjetio kako u činu darivanja dijela plašta nema ni traga korupciji, nepotizmu, podilaženju, populizmu, oholosti, nesnošljivosti i diskriminaciji. „To je naime bio duboko humani čin. Zato nas sv. Martin i danas uči da svako društveno darivanje mora biti okrenuto prema čovjeku, mora biti humano“, zaključio je. Naposlijetku treća martinovska pouka iz darivanja plašta je da svaki čovjek treba cijeniti i tuđi i svoj život. „Čin darivanja polovice plašta snažno nam govori u prilog autentičnosti samoga događaja, jer mogao je svetac dati i cijeli plašt. Zacijelo bi čovjeku kojem je pomogao bilo mnogo toplije, no Martin bi se možda razbolio od hladnoće. Jedan je plašt tako čuvao dva života“, rekao je.

Nadalje, biskup je naglasio kako bi svetac mogao biti blizak onima koji danas izgaraju na poslu i drugdje u društvu da se u stanju posve zanemariti sebe i svoje probitke. „Znati sebe očuvati ne znači biti sebičan, nego je riječ o temeljnom pravilu da se čuva i vlastiti život kao Božji dar“, izjavio je propovjednik. „Sv. Martin bio je razborit kada je dao pola plašta, jer je time i nama danas pokazao da nam je potrebna i ta druga polovica života koju moramo očuvati. Zato je Sv. Martin zasigurno blizak i radnim ljudima i obiteljima i našem društvu koje vapi za poštovanjem i dostojanstva svakog čovjeka i radnika, jer to nam je dostojanstvo od Boga dano“, rekao je biskup.

Na kraju homilije, biskup se kratko osvrnuo na misno evanđelje, koje govori o Posljednjem sudu gdje nam se Isus pokazuje kao Gospodar, kao Pastir i kao Sudac. „Na kraju života i na sudnji dan svi će se ljudi naći na jedinstvenom ispitu života. No ni za jedan ispit mi ljudi nemamo već odavna pripravljena pitanja kao za ovaj jedan ispit pred Gospodinom. Rečeno nam je jasno, naime, da bismo se pripravili za taj jedinstveni ispit života, a rečenica je to današnjeg Evanđelja: ‘Zaista kaže vam, što god učiniste jednom od moje najmanje braće, mene učiniste’ (Mt, 25,45)“. Razmišljanje o evanđelju biskup je zaključio riječima kako „Krist želi da ga prepoznamo u Svetoj Euharistiji, ali On želi da ga prepoznamo i u svojim bližnjima, u svim ljudima. Mjerilo naše ljubavi prema ljudima oko nas, mjerilo je naše ljubavi prema Bogu“ te da je „najlakši put življenja kršćanske vjere i najlakši put našega spasenja, put dobrohotne i dobrotvorne ljubavi prema čovjeku“.

Na kraju mise oglasila su se zvona sa zvonika te su svetkovini u čast odzvonila (carilon) pjesme „Čuj nas Majko“ i lurdski „Ave Maria“. Bio je to prvi put nakon više desetljeća da su zvona s vrsarkog tornja zvonila na župnu svetkovinu. Zvonilo je ukupno pet zvona, od čega su dva stara i tri restaurirana koja postavljena su i blagoslovljena u srpnju ove godine.

Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor uz orguljsku pratnju s. Josipe Draguljić.

Župa Vrsar se za župnu svetkovinu pripravila duhovnom pripravom koja je započela u petak, 8. studenog. Prva dva dana pripravu je predvodio je župnik, a trećega dana priprave svečanu nedjeljnu euharistiju predvodio je rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta vlč. Željko Tanjić. /Txt.: G. Krizman, foto: K. Pilat i G. Abrami/