Župa Vrsar i Župa Gradina

Od 8. do 13. listopada vjernici Porečkog dekanata, njih 120, uz duhovnu pratnju svećenika, vlč. mr. Lina Zohila, vlč. Ivana Princa, vlč. Darka Zgrablića, mons. Marijana Kancijanića te dekana preč. mr. Milana Zgrablića, hodočastili su u Lurd, jedno od najpoznatijih i najvećih marijanskih svetišta u cijelom svijetu. Krenuli su u ponedjeljak, 8. listopada, u ranim jutarnjim satima s dva autobusa, a najveći je broj hodočasnika je bio iz župe Poreč, potom slijede župe Gradina i Vrsar te Kaštelir, Tar i Nova Vas. Prvo stajalište je bilo u Padovi, gdje je bila prilika za razgledati baziliku sv. Antuna Padovanskoga. U crkvi sv. Jurja u neposrednoj blizini bazilike služena je sveta misa za hodočasnike koju je predvodio mons. Kancijanić. Doskora je opet valjalo krenuti put Genove, odnosno gradića Alassia, blizu talijansko-francuske granice, kamo su stigli u kasnim večernjim satima te ondje prenoćili. Drugi dan ujutro hodočasnici su krenuli put Lurda, kamo su, uz kraća zaustavljanja stigli u večernjim satima. Nakon večere u hotelu u Lurdu bila je prva prilika za posjetiti svetište. Lurd je grad smješten u srcu Pirineja, u Biggorskom gorju. Vedutom grada dominira utvrda Chateau Fort, s koje se pruža lijepi panoramski pogled na grad i svetište. Cijeli kompleks svetišta prostire se na 52 ha i broji 22 crkve i kapelice. Prvotno svetište je bila bazilika Bezgrješnog začeća, građena između 1866. i 1871., odnosno gornja bazilika. Ispod bazilike se nalazi kripta, uklesana u stijeni iznad Špilje ukazanja (Grotte de Massabielle). U bazilici i u kripti su pričvršćene brojne zavjetne ploče. Ispod kripte se nalazi bazilika Gospe od Krunice, odnosno donja bazilika, u obliku grčkoga križa, dovršena 1899. godine. Posebno je velebna podzemna bazilika sv. Pija X., koja u svojih 12 000 m2 može primiti gotovo 30 000 ljudi. Elipsastog oblika, sagrađena 1958., na stotu obljetnicu ukazanja. Krase ju brojni portreti svetaca i blaženika, među kojima i bl. Alojzija Stepinca Najmodernija građevina kompleksa je crkva sv. Bernardice podignuta 1988. godine.

Drugog dana boravka u Lurdu, s brojnim hodočasnicima različitih nacionalnosti porečki hodočasnici su sudjelovali na međunarodnoj svetoj misi, koju je predvodio, uz brojne biskupe i svećenike, mons. Maurizio Malvestiti, biskup dijeceze Lodi u sjevernoj Italiji. Uz latinski jezik na kojemu je pročitano evanđelje te kanon (ovom prilikom je uzeta treća euharistijska molitva), čitanja te pjevanje su bila na različitim europskim jezicima. Nakon mise uslijedilo je pokorničko bogoslužje i prilika za svetu ispovijed. Svakog dana u 17 sati odvija se ondje euharistijska procesija, koja završava klanjanjem u bazilici sv. Pija X. Navečer, u 21 sat je molitva krunice i procesija sa svijećama. Vjerovanje, Očenaš i tri Zdravo Marije na nakanu sv. Oca pape mole se na latinskom jeziku, potom razmatranja slijede na nekom od svjetskih jezika, zatim se Očenaš moli na latinskom jeziku dok Zdravomariju predmolitelji mole na nekom od svjetskih jezika, većina hodočasnika iz Porečkog dekanata je tom prigodom prvi put čula kako to zvuči na tajlandskom i hindskom jeziku, potom se Slava Ocu moli na latinskom jeziku. Sve je to vidljivi znak katoličke jedinstvenosti u različitosti. Nakon krunice svi okupljeni su pozvani da pruže jedni drugima znak mira.

Slijedeći dana istarski hodočanici započeli su misom u Špilji ukazanja u 7,30 ujutro. Misu je predvodio preč. Milan Zgrabljić, dekan porečkog dekanata uz koncelebraciju ostalih svećenika. Na tom se mjestu svakodnevno održavaju mise, počevši od 6 ujutro do 11 navečer. Nakon mise uslijedilo je slobodno vrijeme za obavljanje privatnih pobožnosti i razgledavanje grada, odnosna mjesta povezanih sa sv. Bernardicom Soubirous, kojoj se 1858. ukazala Gospa i objavila kao „Bezgrješno začeće“. U 16 sati je uslijedio križni put, a potom Euharistijska procesija te navečer molitva krunice i procesija sa svijećama.

U petak, posljednjega dana boravka u Lurdu, hodočasnici iz Istre imali su čast da, iako mala skupina, slave misu u bazilici Bezgrešnog začeća. Euharistijsko slavlje je predvodio vlč. Lino Zohil, župnik Gradine i Vrsara. U nadahnutoj propovijedi pozvao je sve hodočasnike da osvijeste blagodati koje im pruža ovo hodočašće. Valja napomenuti da je ministrant Luka Antičević, jedan on najmlađih sudionika hodočašća uz Nou i Anu, s izrazitim osjećajem poštovanja prema otajstvu Euharistije uzorno i pristalo obavljao ministrantsku službu. Nakon sv. Mise uslijedio je povratak, kroz Provansu do Andore, te drugog dana ujutro put kuće.

Na provedbi hodočašća treba ponajprije zahvaliti organizatorima, župnicima porečkog dekanata, na čelu s dekanom preč. Zgrablićem i vlč. Zohilom, koji su se trudili da sve prođe po planu, bez ikakvih neugodnih iznenađenja, čime su pokazali izvrsne organizacijske sposobnosti. Posebno vidljiv i vrijedan plod ovoga hodočašća je zajedništvo među hodočasnicima. Svatko se kući vratio s osobnim dojmovima i iskustvom Lurda, a dugi put kući pružio je priliku da se ti dojmovi međusobno razmijene. (Marino Martinčević)

Redovnici iz samostana u Camaldoliju i Društvo prijatelja Camaldolija posjetili su u rujnu samostan Svetog Mihovila nad Limom, župu Vrsar i Gradinu te biskupijski ordinarijat u Poreču. U župama primio ih je župnik Lino Zohil, a u ime Biskupije porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša.

Kamaldoljani su obišli relevantne lokalitete povezane sa svetim Romualdom i Ravennom, pohodili su nedjeljnu misu u Vrsaru koju je župnik Zohil suslavio s ocem Robertom, vice-priorom u Camaldoliju. Naša se partikularna Crkva raduje prijateljstvu, suradnji i produbljivanju veza s redovničkom zajednicom kamaldoljana.

Prvih dana rujna 2018. Vrsar je posjetila skupina od 20-ak ljudi među kojima su bili otac Roberto Fornaciari, vice-priror samostana u Camaldoliju, i društvo prijatelja Camaldolija iz Ravenne među kojima su bili brojni povjesničari, umjetnici, arhitekti, arheolozi i konzervatori. Kako su u veljači 2018. samostan u Camaldoliju i tamošnji Eremo na preko 1000 metara nadmorske visine pohodili vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, te dr. Ivan Milotić, taj je događaj bio poticaj za ovogodišnji dolazak kamaldoljana u našu biskupiju i prilika za jačanje suradnje te produbljivanje veza sa samostanom u Camaldoliju, posebno glede istraživanja samostana svetog Mihovila nad Limom i lika te djela svetoga Romualda.

Posebno mjesto u životu kamaldoljana zauzima sveti Romuald, koji je osnovao taj ogranak benediktinskoga reda i propisao mu pravila, ali je također u XI. stoljeću pustinjački živio u našim krajevima gdje je osnovao samostan Sveti Mihovil nad Limom. Također, upravo iz vremena Romuladova života u svetom Mihovilu potječu neki od najvažnijih trenutaka njegova života i duhovnosti koju i danas njeguju redovnici kamaldoljani. Stoga Sveti Mihovil nad Limom predstavlja mjesto od posebne važnosti i simbolike za sve nas i duboku poveznicu među našim zajednicama. Kamaldoljani su rado i s velikim interesom posjetili samostanski kompleks kroz koji ih je vodio dr. Ivan Milotić pokazavši im i objasnivši smještaj, povijest ovdašnjeg redovništva, imanje, zgrade, freske, ali i početak obnove i tijek radova na očuvanju ovoga kompleksa. Otac Roberto prilikom toga u crkvi svetog Mihovila održao je predavanje o životu i djelu svetoga Romualda, nakon čega su razmijenjena vrijedna iskustva i saznanja te znanstveni interesi za ovo mjesto. Posebno simboličan trenutak bio je osvrt oca Roberta na još uvijek jasno vidljive tragove kamaldoljanske kulture i umjetnosti u samostanskoj arhitekturi i dekoracijama zbog čega su se svi zajedno fotografirali ispred grla šterne na kojoj se lijepo vidi prepoznatljiv znak kamaldoljanskih redovnika. Ovome događaju prisustvovali su i profesor Livio Prodan i fotograf Gianfanco Abrami.

Kako je u svojoj cjelini povijesna porečka partikularna Crkva kraj u kojemu je boravio Sveti Romuald, ali i zbog dubokih i očiglednih povijesnih poveznica nje i Ravenne, kamaldoljani su s velikim interesom obišli kompleks Eufrazijeve bazilike kroz koji ih je na nadahnjujući način vodio Gaetano Benčić, kustos Zavičajnog muzeja Poreštine. Episkopij, mozaici i arhitektura potaknuli su dijalog i brojna promišljanja o povijesnim vezama, analogijama, sličnostima i razlikama Poreča i Ravenne.

U zgradi Biskupije zatim je upriličen susret s mons. Draženom Kutlešom, porečkim i pulskim biskupom, kojemu smo se svi s radošću i velikim zanimanjem odazvali. Nazočili su mu otac Roberto iz Camaldolija, vlč. Lino Zohil, članovi Društva prijatelja Camaldolija, profesor Livio Prodan i dr. Ivan Milotić. U uvodnom obraćanju biskup je srdačno pozdravio kamaldoljane, zahvalio im na dolasku u Istru i daru relikvija svetoga Romualda koje su u veljači 2018. zaslugom oca Roberta i priora samostana iz Camaldolija u Istru donijeli vlč. Zohil i dr. Milotić. Razgovaralo se o samostanu Sveti Mihovil nad Limom, njegovoj važnosti, sakralnoj dimenziji samostana i dviju tamošnjih crkava, obnovi vjerskih tradicija, perspektivama i budućoj suradnji prilikom čega je i od strane biskupa Kutleše i oca Roberta izražena dobra volja svih da se ovakvi plodonosni susreti nastave.

U nedjelju 2. rujna, otac Roberto koncelebrirao je misno slavlje s vlč. Zohilom u vrsarskoj župnoj crkvi svetoga Martina te je propovijedao, a zatim kazivao vjernicima na misi o životu i duhovnosti svetog Romulada povezujući to s nedjeljnim čitanjima. Uslijedilo je uobičajeno druženje kamaldoljana s vjernicima vrsarske župe u župnoj dvorani nakon čega je vlč. Zohil poveo sve u dugo iščekivani obilazak ranosrednjovjekovne crkve Gospe od Mora koja se nalazi u vrsarskom pristaništu. Brigom Natalije Vugrinec, direktorice TZ-a Vrsar, kamaldoljanima su podijeljeni promidžbeni materijali TZ-a o Vrsaru i njegovoj okolici. Posjet Vrsaru okončan je druženjem i ručkom zahvaljujući brizi Biskupije.

Kada su u veljači 2018. vlč. Zohil i dr. Milotić boravili u Camaldoliju, na svijetlo dana izišla su mnogobrojna nova saznanja o Svetom Mihovilu nad Limom, njegovu imanju, redovnicima, kulturi i umjetnosti, ali napose o redovničkim pravilima, duhovnosti, načinu života te konceptu zajednice koji umnogome (skoro u svemu) odudaraju od uobičajenih predodžaba u Istri o tim samostanu i redovnicima. Tom prilikom vlč. Zohil i dr. Milotić stekli su potpun uvid u redovničku zajednicu, donijeli su u Istru relikvije svetog Romualda te su pronašli bogato arhivsko gradivo o povijesti imanja Sveti Mihovil i samostanskog kompleksa od Romuladovih vremena do XVIII. stoljeća. Upravo arhivsko gradivo upućuje na potrebu novih načina promišljanja, obrade, studija i cjelovite rekonceptualizacije ustaljenih shvaćanja o Svetom Mihovilu nad Limom te potrebu da se prilikom svakog istraživanja ili radova najprije shvati paradigma prema kojoj je on osnovan i funkcionirao. U toj nakani dobivena je velika podrška oca Roberta i kamaldoljana, Porečke i Pulske biskupije, TZ-a Vrsar, ali i vrsarske zajednice. (txt: organizatori susreta/Tiskovni ured PPB, foto: Gianfranco Abrami i Lino Zohil)

Predsjednik i tajnik Komisije „Iustitia et pax” đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić i dr. Vladimir Dugalić predstavili su 18. lipnja u zgradi HBK u Zagrebu izjavu „Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode”.

Zagreb, (IKA) – Komisija „Iustitia et pax” Hrvatske biskupske konferencije predstavila je u ponedjeljak 18. lipnja u zgradi HBK u Zagrebu izjavu „Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode” kojom poziva i potiče sve odgovorne osobe i institucije u hrvatskom društvu na bezuvjetno poštovanje prava na slobodu savjesti kao pretpostavke istinske slobode čovjeka u demokratskom društvu.
U izjavi, koju su predstavili predsjednik i tajnik Komisije „Iustitia et pax” đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić i dr. Vladimir Dugalić, upozorava se kako zabrinjava činjenica da se u posljednje vrijeme sve češće osporava pravo građanima da se slobodno izjasne o nekim društveno-političkim i svjetonazorskim pitanjima. Uočava se i određena isključivost od strane pojedinaca ili pojedinih interesnih skupina koji se ne ustručavaju i javno obezvrjeđivati uvjerenja i stavove koji su suprotni njihovim svjetonazorskim i ideološkim uvjerenjima. U takvom ozračju svjedoci smo sve učestalijeg prizivanja pojma „savjest” kada se radi o nekim ključnim pitanjima koji se odnose na opće dobro u Hrvatskoj, prvenstveno kada su posrijedi vrijednosna i svjetonazorska pitanja ili opredjeljenja, navodi se u izjavi. Komisija „Iustitia et pax” HBK smatra da je nepoštovanje osobne savjesti i njezinog uvjerenja nedopustivi pokušaj ugrožavanja ljudske slobode, a time i neposredno ljudskoga dostojanstva, te u tome prepoznaje duboke korijene mnogih problema s kojima se suočava hrvatsko društvo.
U izjavi su pojašnjena dva vida savjesti – moralni i pravni. Tumačeći moralni vid, u izjavi se navodi da je djelovanje po savjesti obveza svakog čovjeka, jer zahtijeva od ljudskog bića da djeluje kao homo moralis. „Činiti nešto protiv uvjerenja vlastite savjesti, osobito ako osjećamo da je to zlo, istinski je grijeh. Dakle, ne postoji nikakav forum, institucija ili politička stranka, koja čovjeku smije naložiti da čini nešto što po savjesti smatra nedopuštenim ili štetnim. Takav bi pokušaj bio teško narušavanje čovjekova dostojanstva, čime širom otvaramo vrata totalnom relativizmu, u konačnici i jednoumlju”, navodi se u izjavi.
Pojašnjavajući pravni vid, u izjavi se navodi da su sloboda mišljenja i izražavanje misli te sloboda savjesti i vjeroispovijesti temeljna ljudska prava. U tom smislu i pravo na priziv savjesti zajamčeno je Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom, a potvrđeno je, u više navrata, i u praksi Europskog suda za ljudska prava. Države imaju obvezu poštovati pravo na priziv savjesti svakog pojedinca, kako kroz odgovarajuće zakonodavstvo, tako i kroz oblikovanje politika koje moraju poticati slobodu očitovanja savjesti. To se posebno odnosi na situacije u kojima donošenje odluke na temelju savjesti dolazi u sukob sa zahtjevima stvarne ili pretpostavljene većine koja odlučuje o pitanjima od javnog interesa, odnosno, općega dobra, pojašnjava se u izjavi.
Komisija ističe da je potrebno razlikovati pravo priziva na savjest pojedinca od poštovanja odluka određene političke stranke. Stranački politički život u demokraciji pretpostavlja djelovanje pojedinaca po pravilima stranke, dok se ona u demokratskoj proceduri ne promjeni. Bez tog pravila ne bi mogla funkcionirati demokracija. Međutim, kada je riječ o pitanjima vrijednosne orijentacije tada sloboda savjesti pojedinca ima apsolutnu prednost pred tzv. „stranačkom stegom”. Uspoređivanje „stranačke stege” i prava na priziv savjesti ne samo da je nedopustivo, nego je i veoma opasno za budućnost demokracije u Hrvatskoj, navodi se u izjavi te stoga Komisija „Iustitia et pax” poziva političke čimbenike u Hrvatskoj da trenutačne političke ili neke druge interese ne povezuju s pravom priziva na savjest.
U izjavi se upozorava da je u Hrvatskoj „očito u društvenom i političkom životu savjest podcijenjena i postaje puka formalnost”. Još uvijek zarobljeni određenim ideologijama, prioritet postaje stranačka stega i uskogrudni društveno-politički interesi te se tako u jednom demokratskom društvu žrtvuje ono što je vrhunski cilj svake demokracije, a to je sloboda čovjeka. Ta činjenica mora zabrinjavati svakoga kome je stalo do toga da se hrvatsko društvo demokratski razvija i oslobađa jednoumnih robovanja, navodi se u izjavi.
Dr. Dugalić rekao je da ne postoji neposredni povod zbog kojeg Komisija objavljuje ovu izjavu, nego je ona stavljena u jedan sveopći kontekst. Rekao je da je nedavno u javnosti vođena rasprava o ratifikaciji Istanbulske konvencije te su dolazile izjave koje su osporavale pravo na priziv savjesti. U novije vrijeme osporava se u određenim krugovima izjašnjavanje o nekim društveno-političkim i socijalnim temama. Ubrzo će u raspravu ući zakon o pobačaju koji će neposredno biti povezan s pitanjima savjesti. Fokus interesa pomiče se prema osobnim pitanjima a i niz drugih svjetonazorskih pitanja još uvijek je otvoren i ako slučajno netko ima malo drukčije mišljenje nego što bi to trebalo imati odmah vidimo da se to osporava, upozorio je dr. Dugalić. Rekao je da nisu rijetki slučajevi čak ni autocenzure. I samo siromaštvo, nezaposlenost, prezaposlenost, ugroženost radnog mjesta također stvaraju neslobode u kojima se ljudi boje izraziti svoje mišljenje. Dajemo izjavu kojom želimo pojasniti kako mi gledamo na savjest i kako gledamo na pitanje priziva savjesti. Pravo na priziv savjesti zadnja je crta obrane demokracije, pojasnio je dr. Dugalić, rekavši da svaki čovjek ima pravo slijediti svoju savjest i po njoj djelovati.
Dr. Dugalić rekao je da kada netko s vjerske pozicije kaže da ima drukčije mišljenje, njih se u javnosti i medijima obezvrjeđuje. Istaknuo je da je važno uvažavati različitost mišljenja, poštovati tuđe mišljenje „iako se ne moram s njime slagati”. Taj stupanj u javnosti i medijima nismo dosegnuli. Ova izjava želi potaknuti demokratske standarde, rekao je dr. Dugalić.
Odgovarajući na pitanje je li ta izjava upućena premijeru Andreju Plenkoviću, nadbiskup Hranić rekao je da u izjavi nisu mislili ni na koga konkretno nego su mislili na cjelokupnu stvarnost u Hrvatskoj. Rekao je da premijer Plenković u toj izjavi može naći poruku za sebe, ali nije pisana protiv njega. Nadbiskup Hranić pojasnio je da se ova izjava nadovezuje na govor o oblikovanju savjesti koji je papa Benedikt XVI. izrekao na susretu s predstavnicima kulture, akademske zajednice, poduzetnika, civilnog društva, politike, diplomatskog zbora te s poglavarima vjerskih zajednica 2011. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu (http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=132577).
Pozvan da prokomentira izjavu dubrovačkog biskupa Mate Uzinića da Crkva ne može biti suautor Zakona o pobačaju, nadbiskup Hranić rekao je da Crkva ovom izjavom ne želi ući u raspravu o tome zakonu, nego ona može biti „prinos ozračju da trebamo jedni druge poštovati”. Žao bi mi bilo da bilo tko ulazi u javnu raspravu, a da zato bude proskribiran. Ako netko ima suprotna stajališta, niti mi iz Crkve ne možemo proskribirati nikoga, dodao je. Rekao je da oni koji stvaraju zakon trebaju s poštovanjem saslušati sve. Istaknuo je da Crkva i biskupi imaju pravo sudjelovati u javnoj raspravi o toj temi.
Na pitanje je li Crkva u Hrvatskoj i Hrvatska biskupska konferencija učinila dovoljno u rješavanju pitanja pedofilije, nadbiskup Hranić odgovorio je da je učinjeno jako puno te da HBK ima nultu stopu tolerancije prema grijesima na tome području. Rekao je da je izrađen postupnik u koji su ugrađene odrednice crkvenoga i civilnog zakonodavstva kako treba postupati poglavar kada dobije prijavu za pedofiliju ili neki drugi oblik spolnog zlostavljanja.

U srijedu, 13. lipnja 2018., župljani župe sv. Martin Vrsar, proslavili su spomendan sv. Antuna Padovanskog. U crkvici istoimenog sveca u Vrsaru, misu je predvodio župnik Lino Zohil, a misu je animirao zbor Župe Vrsar. Na svetoj misi se okupio veliki broj vjernika, župljana i turista. Nakon slavlja svete mise Turistička zajednica općine Vrsar organizirala je svojevrsni agape.

Župnik je u prigodnoj homiliji podsjetio kako sv. Antun s pravom nosi naslov „sveca svega svijeta“ jer je njegovo štovanje prošireno diljem kugle zemaljske, a ne štuju ga samo katolici, nego i pravoslavci pa i muslimani“. Potaknuo je okupljene na razmatranje o nekim epizodama iz života sv. Antuna, „kako bismo u njima otkrivali pouke i za svoj vlastiti život. Sveci nisu neka nadnaravna bića koja su se spustila iz svemira, naprotiv to su ljudi poput nas koji su uspjeli u svom životu proniknuti Božju volju, po njoj živjeti i tako ostvariti svoj cilj, vječno zajedništvo s Bogom Ocem kojemu svatko od nas teži. Njihov primjer nam je ohrabrenje i ujedno pomoć da i sami ostvarimo svetost.“

Župnik je podsjetio kako na putu svetosti nema privilegiranih, „I papa, biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, očevi, majke, djeca, mladi, stariji – svi koji su povjerovali Kristu bez iznimke pozvani su na svetost i svatko od spomenutih mora uložiti onaj temeljni vjernički napor kako bi unatoč svim životnim protivštinama ostao vjeran Kristu. I svi mi ovdje sabrani pozvani smo otkriti i ostvarivati svoj vlastiti put svetosti. Valja nam se zapitati dokle smo došli“, potaknuo je propovjednik. „Odgađamo li taj izbor za neka bolja vremena ili smo pak već odustali pomirivši se sa svojim slabostima? Sveti Antun nam želi poručiti da se nikad ne smijemo umoriti hodajući na Božjemu putu. Bog, naš stvoritelj, koji nas kao nitko ‘proniče i poznaje’“, naglasio je župnik citirajući Psalam 139, „zna što je za nas najbolje i zato nam je ostavio putokaze, svoje zapovijedi i savjete, koji nas trebaju dovesti do cilja, zajedništva s Njim“.

„Da li je svetost samo stvar prošlosti“, zapitao se nadalje vlč. Zohil, „nekih prošlih kršćanskih vremena kad se, kako se to nama čini, lako živjelo po kršćanskim načelima; kad je bilo jasno što se smije, a što ne smije činiti, kad su brak, obitelj, život, i Bog doista bile svetinje? Ima li danas uopće mjesta govoru o svetosti? Vjernički odgovor u svakom vremenu je isti, a on glasi – svetost je i danas kao i nekad moguća i dostižna, istaknuo je propovjednik te podsjetio, „svako vrijeme nosi svoje breme i u svakom je vremenu bilo teško biti čovjek Božji. Za svetost, dobrotu i blizinu s Bogom u svakom se vremenu valjalo izboriti smjerno koračajući sa svojim svakodnevnim životnim križevima i uz oslanjanje na milost Božju.“

„Sveti Antun je upravo to činio. Dok promatramo njegov život zapažamo kako su mu se stalno događale naoko nepredvidive stvari te je često morao iznova započinjati, i to uvijek u novom i nepoznatom okruženju, istaknuo je vlč. Zohil te ukratko podsjetio na svečev životopis koji je bio ispunjen neočekivanim preokretima. Rodio se oko godine 1195. u glavnom gradu Portugala Lisabonu. Na krštenju je dobio ime Fernando. S petnaest godina ušao je u samostan Augustinaca. Poslije ređenja ušao je u franjevački red sa željom da ode u misije u Maroko i ondje podnese mučeništvo. Uspio je doći u Maroko, ali ubrzo se razbolio te se morao vratiti u domovinu. Ali zbog protivnih vjetrova njegova je lađa završila na Siciliji i potpuno drukčije usmjerila njegov život koji će biti prožet molitvom, poučavanjem teologije, vršenjem važnih službi u franjevačkom redu i neumornim propovijedanjem.

Župnik je istaknuo najeklatantniju značajku tog velikog sveca – njegove propovijedi „koje su izvirale iz neprestanog osluškivanja Božjega glasa u molitvi, čitanja Biblije i služenja u redovničkom staležu. Priznat kao veliki čovjek molitve i učitelj Svetoga Pisma i teologije, bio je prvi franjevac koji je svoju braću franjevce poučavao teologiji. To nam svjedoči da je dobro poznavao svoju vjeru. U tome nam sveti Antun može biti veliki uzor, jer živimo u vremenu u kojem nam se nameću različiti svjetonazori, često potpuno suprotni kršćanskom nauku, te je veoma važno da dobro poznajemo ono u što vjerujemo. To činimo čestim susretanjem s Gospodinom u molitvi, sudjelovanjem na misnim slavljima te čitanjem Svetoga Pisma i proučavanjem svoje katoličke vjere.

Župnik je nadalje naglasio poruku života i djela sv. Antuna i za naš odnos prema drugima. „Napose je važan naš odnos prema braći i sestrama koji su u velikim kušnjama i potrebama. Vi znate što je Kruh sv. Antuna i da se njime pomaže siromašnima. Uvođenje te prakse pripisuje se čudu po zagovoru sv. Antuna. Neka je majka, naime, po njegovu zagovoru zadobila milost da joj je oživjelo dijete koje se bilo utopilo. Dok je molila za čudo, obećala je da će u korist siromaha dati toliko kilograma žita koliko je dijete teško. Dijete je oživjelo, a majka je izvršila svoj zavjet. I otada se mnoge dobre duše uključiše u taj pothvat na korist mnogih siromaha. I mi danas imamo svoje siromahe. Neka nam desnica ne bude stisnuta. Budimo otvorena srca za sve potrebne, jer je to izvanredno sredstvo na putu svetosti a u svemu tome naka nas nadahnjuje Sv. Antun, zaključio je vlč. Zohil.

Crkva svetog Antuna Padovanskog smještena je extra muros Vrsara, neposredno uz mala gradska vrata. Godina gradnje crkve (1656.) uklesana je na njezinu nadvratniku (I • O • B • C • F • F • C • E • L • E (e)• I • 6 • 5 • 6). Crkva je podignuta nakon Uskočkoga rata (1615.-1618.) i velike epidemije kuge u Istri (1632.), u doba kada je porečki biskup neprekidno obitavao u vrsarskome kaštelu. Crkvu je izgradila te kasnije njome upravljala bratovština svetog Antuna Padovanskog. Premda o tome ne postoje podaci, smještaj ovoga zdanja uz mala gradska vrata nagoviješta njezinu simboličku ulogu čuvara grada na samome ulazu u njegovo tkivo opasano gradskim bedemima. Crkva se beziznimno pojavljuje u očevidnicima župne imovine kao i u vizitacijskim spisima koji se čuvaju u Dijecezanskom arhivu u Poreču i župnom arhivu u Vrsaru. Crkva je zabilježena u Franciskanskom katastru iz 1820. godine. Crkva je temeljito obnovljena 2010. godine u doba župnika L. Zohila. Crkva je tada elektrificirana, obnovljeni su krov crkve i lopica, postavljeni novi oluci, ožbukana je izvana, ofarbana izvana i iznutra, promijenjeni su prozori i obnovljena je metalna ograda, počišćeni su stupovi lopice, a djelomično je restauriran barokni oltarni retabl.
/Kadić Valentina/

U subotu, 26. svibnja 2018., vjernici Župe Svete Marije Velike iz Cresa, koja je ujedno i sjedište Creskog dekanata, predvođeni svojim župnikom, vlč. Marijanom Kosićem, pohodili su Porečku i Pulsku biskupiju i hodočastili na mjesta od posebnog značenja u životu bl. Miroslava Bulešića. Došavši u ranim jutarnjim satima na istarsko tlo u trajektnoj luci Brestova prvo odredište bilo im je Žminj, gdje su se susreli sa svojim domaćinom i vodičem, prijateljem i kolegom svoga župnika, vlč. mr. Linom Zohilom. Hodočasnike je u župnoj crkvi sv. Mihovila pozdravio župnik, vlč. Jordan Rovis, te im je ukratko prezentirao kratki povijesni prikaz župe.

Misno slavlje je u suslavlju s vlč. Kosićem predvodio vlč. Zohil, istaknuvši u propovijedi da su velebne sakralne baštine koje smo baštinili od naših predaka i kojima se danas divimo, nadasve izraz njihove velike vjere. Veličanstvenost sakralne baštine, koja je nastajala u daleko skromnijim materijalnim i tehničko graditeljskim mogućnostima od današnjih, a svojom velebnošću neopisivo nadmašuje današnje crkve, najzorniji je dokaz veličine i snage vjere naših predaka, te pokazatelj koliko su se za nju bili spremni žrtvovati. Naša je dužnost stoga tu baštinu štititi i održavati, ali nadasve se moramo truditi baštiniti na pravi način i njihovu snažnu vjeru, istaknuo je propovjednik.
Nakon mise hodočasnici su posjetili crkvicu Svetoga Trojstva koja se nalazi na sjeverozapadnom uglu crkve Sv. Mihovila. Ta omanja gotička kapela iz 1471. godine oslikana je freskama gotičkog stila, radom nepoznatog majstora iz alpskih krajeva. Freske prikazuju prizore iz Kristova života, a otkrivene su prije Prvoga svjetskog rata.
Sljedeće odredište hodočasnika bilo je sjedište biskupije, Poreč. Došavši na Trg Slobode uputili su se Decumanovom prema Eufrazijevoj bazilici gdje su obišli muzejski kompleks i baziliku a nekolicina se popela i na zvonik. Otišavši iz bazilike ulicom Cardo došli su do Rive od kuda su se nakon kraće šetnje zaputili prema autobusu. Potom ih je vodič odveo u svoju župu gdje su obišli nekadašnju župnu crkvu sv. Foške iz 17. stoljeća te kroz povijesna gradska vrata ušli u grad. Obilaskom dvaju vidikovaca smještenih na strateškim točkama starogradske jezgre hodočasnici su od domaćina čuli ponešto o povijesti Vrsara koji prve tragove naseljenosti nalazi još u Antici. Posjetili su potom župnu crkvu sv. Martina gdje su od župnika čuli mnogo detalja o povijesti župe i crkve. Nakon ručka u Vrsaru, prolazeći kroz Kloštar čuli su ponešto o povijesti samostana sv. Mihovila, gdje je živio sv. Romulad. Ondje su, u dvjema nedavno obnovljenim crkvama pronađene izuzetno vrijedne freske.
Odmah zatim, prolazeći Limskim kanalom vlč. Zohil im je detaljno ispričao njegove geomorfološke i povijesne specifičnosti, spomenuvši između ostalog i crkve sv. Marije i sv. Martina koje su ondje postojale, istaknuvši kako bi njihove nekadašnje lokacije i ponešto još vidljivih ostataka trebalo zaštiti spomen obilježjem. Prolaskom kroz Kanfanar vodič je hodočasnicima ispričao o teškim danima koje je bl. Miroslav Bulešić ondje proživio u kompleksnom poratnom vremenu, kamo je došao nakon župnika Marka Zelka kojeg je njemačka vojska objesila.
Posljednje odredište hodočašća bila je rodna župa Blaženika, Svetvinčenat. Nakon predstavljanja lika i djela Blaženika hodočasnici su obišli oltar gdje se čuvaju njegovi zemni ostaci, te su u ophodu obišli oko oltara iza kojega je u staklenom okviru pohranjena reverenda koju je don Miro nosio u trenutku smrti te jastuk natopljen krvlju kamo je položen po umorstvu. Izmolili su litanije i molitvu za zagovor bl. Bulešića te na dar dobili sličice s komadićem tkanine koja je bila u doticaju s kostima tog Božjeg ugodnika.
Nakon Svetvinčenta uputili su se državnom cestom prema središtu Istre, a prošavši pored crkve Svete Marije Svetomore vlč. Zohil im je pojasnio povijest imena te crkve te skrenuo pozornost na karijatide izuzetne umjetničke vrijednosti i pojasnio simboliku spomenika Presječeni monoliti, koji je postavljen 2000. godine u spomen na svećenike i bogoslove koji su u Drugom svjetskom ratu ubijeni kao žrtve totalitarističkih režima.

Mi kršćani smo ljudi koji već sada živimo i trudimo se živjeti novim životom i svjedočimo snagu uskrsne preobrazbe koja je već započela, po daru Krista Raspetoga i Uskrsloga. Surađujući s Njime, po darovima Duha Svetoga koje smo primili, trudimo se trajno kroz naš životni hod suobličavati Isusu Kristu. Hraneći se s Euharistijskoga oltara hranimo se Isusom Kristom ne bi li nas On suobličio sebi, ne bi li On bio naše nadahnuće i snaga u Uskrsnoj preobrazbi ovoga svijeta”, istaknuo je nadbiskup Hranić u Žminju tijekom mise koju je suslavio u zajedništvu s biskupom Huzjakom i biskupom Milovanom.

U srijedu, 16. svibnja 2018. godine, obitelj, rodbina i prijatelji te žminjska župa sv. Mihovila i mjesto Žminj velebnim su se ispraćajem, na kojem su sudjelovala tri biskupa i mnogo svećenika, oprostili od Marije Zohil, majke svećenika Lina Zohila, župnika, Vrsara i Gradine.

Sprovodni obred na žminjskom groblju predvodio je biskup u miru mons. Ivan Milovan, misu zadušnicu biskup bjelovarsko – križevački mons. Vjekoslav Huzjak, a prigodnu homiliju izrekao je nadbiskup i metropolita đakovačko – osječki mons. Đuro Hranić. Misi i sprovodu, osim velikog mnoštva, nazočilo je 40ak svećenika iz mnogih nadbiskupija i biskupija iz Hrvatske i iz inozemstva.

Pokojna Marija bila je dio one generacije ljudi ovoga kraja koji su u teškom poratnom vremenu – iz doslovno ničega – gradili egzistenciju svojih obitelji, želeći nadasve bolju budućnost za svoju djecu. Proživjela je, zajedno sa svojim suprugom Mirom, koji se je u vječnost preselio prije dvije godine, sve nedaće i brojne promjene koje su Istru i Hrvatsku zahvatile u posljednjih osam desetljeća. Doselivši se s oskudnom imovinom u Žminj iz sela Tončaki, ona i suprug svili su obiteljsko gnijezdo poštenim i vrijednim radom svojih ruku. U svim životnim poteškoćama, kojih je bio nemali broj, glavnu snagu pronalazili su u nepokolebljivoj vjeri.

Živeći život u skladu s okolnostima, nekad lakšim, nekad težim, vjeru koju su primili u svojim obiteljima, jednostavno su živjeli, i na isti takav prirodan način, nadasve primjerom, prenijeli ju slijedećoj generaciji, sinovima, a kasnije i unucima. Na tim temeljima, u svjetlu toga, vjernici jednostavne, postojane vjere, promatraju život kroz prizmu onog dubljeg, vječnog smisla. Upravo se je u tu Vječnost Marija Zohil preselila u ponedjeljak, 14. svibnja, u večernjim satima, tek nekoliko dana nakon svog rođendana, okrijepljena svetim sakramentima, u pulskoj Općoj bolnici, nakon kratke i teške bolesti.

Rođena je 9. svibnja 1939. godine u selu Laginji, župa Žminj, kao treće dijete od oca Ivana i majke Marije rođene Matika. U brak s Mirom Zohilom, iz sela Tončaki, stupila je 26. siječnja 1962. u žminjskoj župnoj crkvi sv. Mihovila, gdje su 50. godina kasnije, 2012. misom zahvalnicom obilježili 50. obljetnicu zajedničkoga života. Marija i Miro su 1962. godine dobili sina Gracijana, a dvije godine kasnije Lina. Prvorođenac je po sklapanju braka sa svojom Eni r. Jurić iz sela Županići, Župa Sv. Martin Labinski, Mira i Mariju obradovao unucima. Obzirom da su unuci odrastali u Žminju nona Marija i nono Miro su imali veliku radost promatranja njihovog sazrijevanja u vrijedne visokoobrazovane mlade ljude koji su ih na vječni počinak ispratili sa svojim životnim odabranicima: unuk Marko sa suprugom Teom i unuka Andrea sa suprugom Aleksandrom. Velika radost, kako za roditelje Mira i Mariju, tako i za cijelu obitelj Zohil, bilo je svećeničko zvanje na koje se odlučio mlađi sin, Lino; za svećenika je zaređen u Rovinju 1989. godine. Osim vođenja domaćinstva te skrbi o obitelji, djeci i kući, pokojna je Marija, u različitim periodima, i radila u Purisu, Pazinki te Općini Žminj.

U prigodnom nagovoru tijekom sprovodnog obreda biskup Milovan je, osim izraza sućuti i blizine obitelji pokojnice, istaknuo: „ S velikom zahvalnošću Bogu za dragu pokojnicu, koja nam je kao jedinstvena i neponovljiva osoba bila od Njega darovana, spominjemo se njezina života, koji je sav bio posvećen radu, zauzetosti, i žrtvi za dobro vlastite obitelji i bližnjih. Pokojna Marija je kao zauzeta vjernica, u žminjskoj župi u kojoj je odrasla u ozračju vjere, tu vjeru trudila se dosljedno živjeti sa svojim kršćanskim opredjeljenjem. Ostvarujući poslanje kršćanske supruge i majke ona je zajedno s pokojnim suprugom u duhu vjere podizala obitelj i prenosila vrijednosti evanđelja na djecu i unuke, a u svakodnevnom životu ustrajala u obnašanju svojih dužnosti i obveza kršćanske ljubavi i pomaganja, gostoljubivosti i solidarnosti sa svima. Križevi života nisu je zaobišli, napose smrt supruga od čega se nikada nije pravo oporavila. Tugovala je, u molitvi tražila i nalazila duhovnu snagu, ali se polako i gasila. Kroz trpljenje, vjerujemo, sazrijevala je u konačnome predanju sebe i svih svojih dragih u Božje ruke.“, istaknuo je mons. Milovan.

Mons. Đuro Hranić, nadbiskup i metropolita đakovačko-osječki, je u prigodnoj homiliji kršćanski život usporedio s iščekivanjem dragoga gosta. Svaki se čovjek tada nastoji što bolje, izvana i iznutra, pripremiti za susret s dragom osobom, već od samog saznanja o dolasku počinje živjeti u svjetlu toga susreta. Misao na dragu osobu daje predokus toga susreta i ispunja radošću. Što je osoba draža i važnija, to je priprema za njezin dolazak duža, opsežnija i radosnija. Naše vjerničko raspoloženje i stav tijekom našega zemnoga hoda su poput toga pripremanja za susret s dragom osobom, a takav je bio i život drage pokojnice, mame Marije, naglasio je mons. Hranić. Vrijeme Crkve u kojemu živimo i naš zemaljski kršćanski život označeni su s „već“ i „još ne“, nastavio je propovjednik. Vrijeme od Uskrsa do Duhova i ponovnoga Isusova dolaska, to je „već“ i „još ne“. Snagom sakramenta krsta, postajemo združeni s Isusom Kristom. Tada biva upaljeno svjetlo vjere, naš život postaje hod ususret Kristu te vrijeme pripreme i očekivanja za susret s Njime na kraju našega zemaljskoga života. I Život Crkve kroz povijest je vrijeme očekivanja Njegova ponovnoga dolaska na koncu vremena. Naša ljudska povijest je vrijeme u kojemu živimo spomenutu napetost između „već“ i „još ne“. I naš je vjernički život je kliktanje „Abba! Oče!“. Sam Duh Sveti susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja, baštinici Božji, subaštinici Kristovi, u nadi da ćemo biti proslavljeni zajedno s Njime. Ponajprije smo mi vjernici stvorenja podvrgnuta ispraznosti koja sa svom žudnjom iščekuju objavljenje Sinova Božjih, i kroz čitav život, težeći za onim što je dobro, za onim što je časno, plemenito, pošteno, težeći za ljubavlju, za dobrotom, mi u sebi uzdišemo očekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Vidimo da smo uronjeni u mrežu grijeha, u ovaj svijet u kojemu ima toliko zla, koje se uvlači i u nas, pod našu kožu, te postajemo grešni. Kako je naš kršćanski život označen željom za susret s Kristom Uskrslim i raspoloženjem aktivnoga čekanja Njegova dolaska?, zapitao se propovjednik. Mi kršćani smo ljudi koji već sada živimo i trudimo se živjeti novim životom i svjedočimo snagu uskrsne preobrazbe koja je već započela, po daru Krista Raspetoga i Uskrsloga. Surađujući s Njime, po darovima Duha Svetoga koje smo primili, trudimo se trajno kroz naš životni hod suobličavati Isusu Kristu. Hraneći se s Euharistijskoga oltara hranimo se Isusom Kristom ne bi li nas On suobličio sebi, ne bi li On bio naše nadahnuće i snaga u Uskrsnoj preobrazbi ovoga svijeta. Možemo reći da je takav bio i život naše drage pokojnice, mame Marije, od koje se danas opraštamo. Zagledana u Nebo ona je Nebo nosila u svome srcu, od njega je živjela i Nebom je zračila. Živjela je svijesti da je Isus trs, a mi krštenici da smo loze, da je on izvor i našega života. Vjerničkim je srcem osjećala da bez tijesne povezanosti s Njime nema života u nama: i osjećala je zato potrebu i trajno je nastojala živjeti u tijesnoj životnoj povezanosti s Isusom kao loza s trsom. Hranila se Euharistijom, živjela sakramentalnim životom, bila je žena koja je sebe doživljavala lozom na trsu, koji se zove Isus Krist: živjela je, radila i ljubila. Bila je majka, roditeljica, odgojiteljica, moliteljica, služiteljica u ljubavi; darujući se svome mužu, djeci, kasnije unučadi, nastojeći trajno u Isusu Kristu prepoznavati svjetlo i nadahnuće za svoj vlastiti život. I zato se mi danas, jer se ona hranila Euharistijom, od nje opraštamo slaveći Euharistiju. Euharistija je molitva hvale, i mi ovim euharistijskim slavljem zahvaljujemo za svo ono dobro koje je obitelj, a i svi mi drugi, koji smo je više ili manje susretali, primili, za dobro koje nam je od nje dolazilo, za svjedočanstvo i podršku, za svu ljubav koju smo mogli osjetiti kako nam daruje. Danas joj za sve to zahvaljujemo, Euharistijm koja je molitva hvale. Ali Euharistija je i spomen slavlje Kristova prijelaza kroz smrt u Život. I mi se stoga danas opraštamo se od nje slaveći Euharistiju i vjerujući da je i ona kroz smrt ušla u puninu života. Vjerujemo da se s njom doista dogodilo ono o čemu smo slušali u evanđelju, koje govori i pšeničnom zrnu. Zrno, bačeno u zemlju umire sebi i daruje se. Tako je i draga pokojnica, kroz ljubav, dobrotu, rad, služenje darivala sebe, svoje snage, svoje zdravlje, svoje godine članovima svoje obitelji i drugima i bila poput pšeničnoga zrna koje se trajno razdaje, poput pšeničnoga zrna koje umire u zemlji, hrani onu klicu kako bi ta klica mogla dalje samostalno živjeti i donijeti mnogostruk rod. Zato danas Euharistijom zahvaljujemo za njezin život. Mi vidimo plodove njezina života. Zasigurno da je jedan plod s kojim se ona trajno dičila – njezina djeca i unučad, a na osobit način njezin Lino koji je postao svećenik. A to je postao snagom vjere i svjedočanstvom vjere koju je upijao od svojih djetinjih nogu u svojoj obitelji od svojih roditelja. I danas dok se od nje opraštamo ljudski bismo mogli reći, „iznenada se razboljela, dosta brzo otišla, mogla je još koju godinu poživjeti“. Ali očito da je dala i razdala sve svoje snage i mi vjerujemo da je smrću ušla u puninu života. Danas ovdje molimo za takve dobre i požrtvovne supruge, majke, moliteljice i odgojiteljice koje se velikodušno i nesebično, ne gledajući na sebe daruju svojoj obitelji, žive i nastoje svijetliti Kristom Gospodinom. Dok joj zahvaljujemo istodobno molimo Uskrsloga da joj bude blag i milosrdan sudac, da ju po svojem milosrđu i po svojoj dobroti suobliči sebi i uvede ju, jer se hranila ovdje za ovim euharistijskim stolom, u zajedništvo stola svojih nebeskih ugodnika. I dok molimo za nju, istodobno molimo i za sebe, da nam njezina smrt bude poticaj da mudrije živimo svjesni da je naš život prolazan i da je besmisleno živjeti poput crvi koji ne vide cilj i smisao svojega života, koji tek žive od danas do sutra, bave se samo ovozemnim poslovima, a ne gledaju dalje, i hodeći kroz život zaboravljanju konačni cilj i smisao života. Iz Božje ruke dolazimo, u njemu živimo, mičemo se i jesmo i k nijemu se vraćamo i u njegovoj punini i mi nalazimo puninu vlastitoga bića i vlastitoga života, zaključio je mons. Hranić.

Na kraju misnog slavlja okupljenima se u ime svih svećenika, redovnika i redovnica Porečke i Pulske biskupije obratio generalni vikar mons. Grbac, prenijevši izraz sućuti porečkog i pulskog ordinarija mons. dr. Dražena Kutleše. On je istaknuo kako je život pokojne Marije bio prožet ljubavlju, poštovanjem, razumijevanjem, strpljivošću i požrtvovnošću. Vjerujemo da je doživjela milost gledala Boga licem u lice jer je ona u svome životu Njegovo lice nastojala vidjeti u svojim bližnjima. Nadamo se da ju je dočekalo pripravljeno mjesto u Božjemu kraljevstvu jer je i ona svojim zalaganjem nastojala graditi Isusovo kraljevstvo već ovdje na zemlji. Želimo joj izraziti zahvalnost što je živjela duh vjere u svojoj obitelji zajedno sa suprugom Mirom i tako doprinijela da se upravo u njezinoj kuću rodi svećeničko zvanje, naglasio je generalni vikar.

U ime župne zajednice od pokojnice se oprostio župnik, vlč. Jordan Rovis, koji je, kako je to u Žminju običaj, pročitao mise koje su prijatelji i rodbina iz svih dijelova dijeceze naručili za pokojnicu.

Na kraju se izuzetno emotivnim govorom okupljenima obratio sin Lino, zahvalivši svima koji su došli ispratiti pokojnicu, i svima koji su na bilo koji način izrazili sućut obitelji, te bolničkom osoblju koje ju je njegovalo na odjelima gdje je bila hospitalizirana. Vlč. Zohil je svoje obraćanje zaključio zahvalom majci „za sve, za život koji si nam dala za svaku lijepu riječ koju si nam uputila i za sve dobro koje si za nas učinila koje možda ponekad i nismo do kraja uspjeli razumjeti. Zajedno sa našim i tvojim Miretom počivaj u miru Božjem i neka te dobri anđeli prate.“ G.K.(foto: G. Abrami)

U ponedjeljak, 23. travnja 2018., u Vrsaru je, hodočašćem brodicama na otok sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju, proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Nakon okupljanja u poslijepodnevnim satima, vrsarski ribari su sa svojim brodicama sa starog mola na otok sv. Jurja prevezli stotinjak osoba iz Vrsara i okolice koji su se odazvali na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružila skupina talijanskih gostiju.

Po dolasku na otok održana je procesija oko otoka, po uređenoj šetnici, moleći krunicu i pjevajući prigodne pjesme. Uslijedilo je misno slavlje koje je održano ispred crkve. Misu je predvodio p. Drago Marić, karmelićanin, a koncelebrirali su vlč. Ivica Butković, župnika Funtane i Fuškulina, te župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil.

U prigodnoj homiliji propovjednik je podsjetio da je sv. Juraj rođen u Maloj Aziji, u plemićkoj obitelji i kao takav već rođenjem predodređen za vojnu službu. Bio je uzoran vojnik. Upravo u to vrijeme je car Dioklecijan naredio progon kršćana u cilju gašenja kršćanstva. Sv. Juraj se tome usprotivio i stao u obranu kršćana. Car je naredio njegovo utamničenje i on je zatvoru priznao da je kršćanin. Vjere se nije htio odreći ni kada su ga mučili. Car ga je potom nastojao pridobiti i obećanjima o uspješnoj karijeri, no bezuspješno. Propovjednik je potom podsjetio na predaju koja kaže da je sv. Juraj upitao kipove jesu li oni Bog, kipovi su zanijekali te su se po njegovom činjenju znaka križa razbili. Car je potom naredio njegovo smaknuće. P. Drago je podsjetio da je sv. Juraj, po smrti svoje majke robovima podario slobodu, a svoje imanje podijelio siromasima.

Sv. Jurja slave mnoge crkve istoka i zapada, posvećena su mu mnoga sakralna zdanja, on je simbol borbe protiv zla, a ujedno i simbol štovanja Boga jedinoga i pravoga. On se nije htio klanjati caru već samo Bogu jedinome, rekao je propovjednik, a to je ujedno i pouka nama danas.

Jedan sličan uzor u tome nam je i bl. Kardinal Alojzije Stepinac. On je u vrijeme 2. svjetskog rata znao držati žestoke propovijedi protiv Hitlera, Pavelića i ustaša, za što bi ga tada u Njemačkoj bili oštro osudili. Pavelić se nije usudio dirati ga jer se bojao naroda, znao je koliko narod drži do njega. Kada je u nekim zgodama narod u crkvi zapljeskao on nije gledao ponosan što mu plješću, već bi oborio glavu, gledao preda se i rekao bi „U Crkvi se samo Bogu plješće i više nikome.“ Nikada nije prihvaćao pljeskove. A koliko puta mi imamo malih idola u svim zgodama. I onda kada nastupaju kao političari ili kao dobrotvori hvalimo ih, kadimo im, a oni ozarena lica stoje kao da su neki mali bogovi ili mali idoli. To sv. Juraj nikada ne bi napravio, naglasio je propovjednik. Mi trebamo vjerovati onome koji je sve stvorio. Diveći se onome što gledamo oko sebe trebamo sagledati da je Bog jedni koji je pravi, koji je živi, koji nam je blizak u Isusu Kristu, i koji nas ljubi. Pa ako danas samo tu poruku ponesemo s ove mise i ovog otoka, otići ćemo kao malo bolji i uvjereniji kršćani svjesni tko je jedini iznad nas i tko je jedini važan, On – jedini istiniti i jedini pravi, naglasio je propovjednik.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: ribarima koji su prevezli hodočasnike na otok, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu po kojoj je prošla procesija, te Turističkoj zajednici i Općini Vrsar koji su se pobrinuli za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku na stari mol.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 1996. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije. /G.K./

„ZNAMO DA SI DOISTINE – USKRSNUO, BOŽJI SINE“

Stvarnost u kojoj živimo postaje nam iz dana u dan sve složenija, teže prihvatljiva. Uza sve mogućnosti koje čovječanstvo danas posjeduje i po kojima bi ljudi mogli uistinu bolje, mirnije i sretnije živjeti, to se ne događa. Danomice nas zapljuskuju informacije o ratovima, terorizmu, teškim bolestima, gladi, požarima, poplavama,… Nije teško uočiti da su kod mnogih međuljudski odnosi zatrovani: ne poštuju se roditelji, stariji, djeca. Mnoge su obitelji u krizi. Ne cijeni se i ne čuva život, osobito tuđi. Uništava se priroda, zagađuje okoliš. Izgleda kao da je sve na prodaju, da se sve može novcem kupiti. A čovjek je u tom „suvremenom“ i „naprednom“ svijetu sve usamljeniji, sve nesretniji. Bježi od drugih i od sebe. Ipak, u dubini svoga srca osjeća da nije to ono što bi trebalo biti, da nije za to stvoren. Čezne za nečim višim, boljim što bi ga trebalo ispuniti, učiniti sretnim.

I upravo u tu tmurnu stvarnost silazi Božja dobrota, Božja ljubav. Utjelovljuje se Sin Božji, postaje čovjekom da bi se približio svakom čovjeku, da bi svakoga čovjeka pozvao na spasenje, na život koji mu je Bog namijenio i za što ga je stvorio. Pozivao je sve i svojom riječju i svojim životom.

Isus je za spas svih ljudi prihvatio križ i na njemu predao svoj duh. Umro je za ljude, da im se grijesi oproste, da se vrate na pravi put. Isus je uskrsnuo, pobijedio je smrt i ušao u život vječni i za sve nas, da i mi s Isusom Kristom prolazimo ovom zemljom čineći dobro, nosimo svakodnevni križ i da po svojoj smrti s Kristom uskrsnemo, zauvijek živimo.

Svi koji Isusa Krista prihvaćaju kao Spasitelja, koji primaju njegovu Riječ i istinski po njoj žive postaju radosni, sretni ljudi koji vide cilj svojega života i znaju put koji ih vodi u život vječni. Iako je taj put često obilježen križem, patnjom, trpljenjem, a bio je takav i Isusov put, kršćanin ne odustaje, nego ustraje do kraja. Štoviše, i drugima pomaže nositi njihove križeve, ublažava njihove boli, žrtvuje se za njih. Kršćanin tako u ovu tešku životnu sredinu donosi ljudima sigurni tračak nade, vraća osmijeh i otkriva smisao života.

To znači uskrsnuti, već sada i ovdje na zemlji biti u vječnom životu, ostvarivati Božji plan – biti u zajedništvu s Bogom. To je i garancija da će ozračja ljudskih sredina biti prijateljskija, bratskija, otvorenija za sve.

Isusovo uskrsnuće je poziv svakom kršćaninu, svakom čovjeku dobre volje da otkrije svoj životni poziv, poslanje i da ga u potpunosti ostvari. Samo tako će naš svijet postati bolji, sretniji i sigurniji.

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim obilje mira, radosti, sreće i Božjeg blagoslova za ovaj Uskrs!
+ Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski

Pete korizmene nedjelje, 18. ožujka 2018., u župi sv. Andrije u Gradini upriličeno je trostruko slavlje u čast bivšem župniku, vlč. Josipu Kalčiću. Na poziv župnika domaćina, vlč. Lina Zohila, vlč. Kalčić je toga dana predvodio nedjeljno misno slavlje u Gradini. Slavlje je upriličeno jer je toga dana vlč. Kalčić napunio 83. godine, dan kasnije, 19. ožujka, o svetkovini sv. Josipa mu je imendan, a 30. ožujka će proslaviti 60. godina svećeničkog služenja.

Prigodnu homiliju izrekao je vlč. Zohil. Razlamajući riječi iz Evanđelja po Ivanu „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ propovjednik je naglasio da kad Isus očekuje da onaj koji mu želi služiti ide za njim, onda ne misli samo na izvanjsko hodanje, već na duhovno nasljedovanje. Ići za njim ne znači biti mu u pratnji ili eventualno slijediti trag njegovih stopa od mjesta do mjesta, već znači ići za njim u duhovnome smislu. Očito su mnogi učenici izražavali spremnost služiti mu, pri čemu su mu stavljali na raspolaganje svoja zemaljska dobra, napose jelo i gostoprimstvo. Znali su mu reći da će ići za njim kamo god krene, no sve to je bilo nedovoljno u odnosu na ono što je on mislio kad ih je pozivao da dođu za njim. Jer on je znao da je mnogo važnije da ga nasljeduju, nego da ga samo izvanjski slijede. Učenici su više od svih izvanjskih djela i počasti koje su mu mogli iskazati bilo pozvani nasljedovati ga vlastitim životom. I to na način da budu spremni iz dana u dan umirati, pa čak i život dati za svoja uvjerenja. Jer ići za njim značilo je ići u smrt, putem i logikom pšeničnoga zrna, kako on sam reče, Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod.

Upravo je taj način nasljedovanja Krista, odabirom svećeničkog poziva, odabrao i vlč. Josip Kalčić, rekao je propovjednik te u svjetlu radosnih obljetnica ukratko predstavio slavljenikov životni put.

Vlč. Josip Kalčić, rođen 18. ožujka 1935. u župi i sadašnjoj Općini Tinjan, u selu Milinki, od oca Antuna iz sela Srbinjaka i majke Paule Gasparini iz sela Cirijona župe Sv. Vital. Zbog siromaštva često sele tako da je osnovnu školu polazio u Sv. Petru u Šumi za vrijeme drugog svjetskog rata. Odatle odlazi u Pazin u Biskupsko sjemenište 1947. godine s čvrstom odlukom postati svećenik. Roditelji su poštivali njegovu želju uza sav pritisak koji je vršen na njih od politike onoga vremena. Završivši klasičnu gimnaziju u Pazinskom sjemeništu, godine 1955. upisuje studij teologije u Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. No, za kratko vrijeme, uslijed montiranog komunističkog procesa škola je nasilno zatvorena, a studenti teologije koji nisu završili u zatvoru radi tobožnjeg ustaštva ili iredentizma, našli su utočište u Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu gdje je vlč. Josip završio studij i diplomirao.

Godine 1958. godine primio je sakrament svećeničkoga reda. Mladu misu je slavio u Puli 20. travnja iste godine, i već sedam dana kasnije, 27. travnja, nastupio na dodijeljenim mu župama Sv. Matej i Sv. Ivanac nad Rašom. Tim je župama upravljao kroz deset godina, uz prekid od 10 mjeseci radi odlaska na odsluženje vojnog roka u Leskovac u Srbiji, gdje je služio vojsku kao običan vojnik u «poljskoj pešadiji». Nakon odsluženja vojnog roka vratio se na spomenute župe, gdje je ostao do 1968., a tada mu je biskup dodijelio dvije nove župe, Kringu i Muntrilj, kojima je upravljao nešto manje od trideset godina, do 1997. godine. Osim brige za vjerski život vjernika često je bio prisiljen obnavljati crkvene zgrade i ostale crkvene objekte. U ona je vremena to zahtijevalo mnogo truda i novčanih izdataka što je išlo dobro uz razumijevanje i pripomoć župljana.

Godine 1997. mu je povjerena Župa sv. Martina bkp. u Svetom Lovreču Pazenatičkom i obližnja Župa sv. Andrije ap. u Gradini. U Svetom Lovreču je bio na službi do umirovljenja, 2016., a Gradinom je upravljao nešto kraće, do 2012. godine.

Na kraju misnog slavlja dvoje župljana je slavljeniku uručilo prigodni poklon, košaru sa plodovima zemlje i drugim darovima, a prije dvadesetak dana su mu darovali novi veliki ekran za računalo, obzirom da on i u mirovini ne miruje, već nastavlja, sukladno mogućnostima, činiti dobro župi i mjestu gdje je djelovao: vlč. Kalčić, u miru Svećeničkog doma Betanija u Puli gdje živi od umirovljenja, piše knjigu o Svetom Lovreču i Gradini.

Vlč. Josipa je krasila i još ga uvijek krasi njegova jednostavnost, skromnost, samozatajnost i dobrota, istaknuo je vlč. Zohil, no veliko dobro koje je on svojim djelovanjem podario ljudima i mjestu uvidjela je i Općina Sveti Lovreč koja mu je 2016. dodijelila Nagradu Općine Sveti Lovreč.

Vlč. Kalčić je upravo primajući tu nagradu, u zahvalnom obraćanju sažeo bit svoga života i poslanja: „Ja vjerujem u Boga, svoj svećenički poziv shvatio sam kao svakodnevni pokušaj da svoju vjeru prenosim na druge poštujući osobne svjetonazore svakog pojedinca“.

Neka nam Svevišnji podari što više takvih svećenika. /G. K./