PORUKA SVETOGA OCA FRANJE za korizmu 2024. godine

Bog nas vodi kroz pustinju do slobode

Draga braćo i sestre!

Kada se naš Bog objavljuje, prenosi uvijek poruku slobode: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). Tako počinje dekalog dan Mojsiju na gori Sinaj. Narod itekako dobro zna o kojem izlasku Bog govori: iskustvo ropstva još je uvijek svježe u njegovu sjećanju. On prima deset riječi u pustinji kao put slobode. Mi ih nazivamo “zapovijedima”, ističući snagu ljubavi kojom Bog odgaja svoj narod. Taj je poziv na slobodu uistinu snažan. Ne iscrpljuje se u jednom događaju, zato što sazrijeva na jednom putu. Kao što Izrael u pustinji još uvijek nosi Egipat u sebi – često žaleći za prošlošću i mrmljajući protiv Gospodina i Mojsija – tako i današnji Božji narod nosi u sebi tlačiteljski jaram koji mora ostaviti iza sebe. Opažamo to u trenucima kad se osjećamo beznadno, kad besciljno lutamo kroz život kao po pustinji, bez obećane zemlje prema kojoj bismo zajedno težiti. Korizma je milosno vrijeme u kojem pustinja ponovno može postati – prema riječima proroka Hošee – mjesto naše prve ljubavi (usp. Hoš 2, 16-17). Bog odgaja svoj narod da iziđe iz svog ropstva i doživi prijelaz iz smrti u život. Poput nekog zaručnika iznova nas privlači sebi i našem srcu šapće riječi ljubavi.

Izlazak iz ropstva u slobodu nije neko apstraktno putovanje. Da bi naša korizma bila konkretna, prvi korak je željeti vidjeti stvarnost. Kad je Gospodin privukao Mojsija gorućem grmu i progovorio mu, odmah se objavio kao Bog koji vidi i, nadasve, čuje: »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko« (Izl 3, 7-8). I danas se vapaj mnoge naše potlačene braće i sestara uzdiže do neba. Zapitajmo se: dopire li i do nas? Potresa li nas? Dotiče li nas? Mnogo nas toga jedne od drugih dijeli i odvaja, niječući spone bratstva koje nas oduvijek povezuju.

Na svom putovanju na Lampedusu, globalizaciji ravnodušnosti suprotstavio sam dva pitanja koja postaju sve aktualnija: »Gdje si?« (Post 3, 9) i »Gdje ti je brat?« (Post 4, 9). Ovaj korizmeni hod bit će konkretan ako, ponovno slušajući ova pitanja, priznamo da smo još uvijek pod vlašću faraona. To je vlast koja nas čini iscrpljenima i neosjetljivima. To je model rasta koji nas dijeli i otima nam budućnost. Zagađuje zemlju, zrak i vodu, ali onečišćuje i duše. Iako je naše oslobođenje započelo krštenjem, u nama ostaje neobjašnjiva čežnja za ropstvom, kao svojevrsna privlačnost prema sigurnosti poznatih stvari, nauštrb slobode.

Želim vam ukazati na dosta važan detalj u tom izvješću iz knjige Izlaska: Bog je taj koji vidi, koji je ganut i koji oslobađa; nije Izrael taj koji to traži. Faraon, naime, gasi također snove, krade nebo pa se čini da je svijet u kojem se dostojanstvo gazi a autentične veze poriču nepromjenjiv. Uspijeva, to jest, vezati ljude za sebe. Zapitajmo se: želim li novi svijet? Jesam li spreman raskinuti kompromise sa starim? Svjedočenje mnoge braće biskupa i velikog broja onih koji rade za mir i pravdu sve me više uvjerava da ono na što treba ukazati jest pomanjkanje nade. To je prepreka snovima, nijemi vapaj koji dopire do neba i dotiče Božje srce. Nalik je onoj čežnji za sužanjstvom koja paralizira Izrael u pustinji i koči ga na njegovom putu. Izlazak se može prekinuti: ne postoji drugi način da se objasni kako to da čovječanstvo, koje je na korak do sveopćeg bratstva i koje je doseglo razine znanstvenog, tehnološkog, kulturnog i pravnog razvoja kadrog zajamčiti dostojanstvo svima, tapka u mraku nejednakostî i sukobâ.

Bog se nije umorio od nas. Prihvatimo korizmu kao jako vrijeme u kojem nam ponovno dolazi njegova riječ: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). To je vrijeme obraćenja, vrijeme slobode. Samoga je Isusa, kao što se podsjetimo svake godine na Prvu korizmenu nedjelju, Duh odveo u pustinju da njegovu slobodu stavi na kušnju. Kroz četrdeset dana On će biti pred nama i s nama: On je utjelovljeni Sin. Za razliku od faraona, Bog ne želi podanike, nego sinove i kćeri. Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. U korizmi pronalazimo nove kriterije prosuđivanja i zajednicu s kojom možemo krenuti na put kojim nikad prije nismo išli.

To uključuje borbu: Knjiga Izlaska i Isusove kušnje u pustinji to nam jasno govore. Glasu Boga, koji govori: »Ti si Sin moj, Ljubljeni!« (Mk 1, 11) i »Nemoj imati drugih bogova uz mene« (Izl 20, 3), suprotstavljaju se laži neprijatelja. Više nam se bojati idolâ nego faraona: možemo ih smatrati kao nekim njegovim glasom u nama. Biti svemoćan, biti od svih priznat, biti ispred svih: svaki čovjek u sebi osjeća zavodljivost te laži. To je dobro poznat put. Možemo se tako vezati za novac, za određene projekte, ideje, ciljeve, za svoj položaj, tradiciju, pa čak i za određene ljude. Umjesto da nas pokrenu, oni će nas paralizirati. Umjesto da nas okupljaju u jedno, oni će nas okretati jedne protiv drugih. Postoji, međutim, novo čovječanstvo, narod malenih i poniznih, koji nije podlegao čarima te laži. Dok idoli one koji im služe čine nijemima, slijepima, gluhima i nepokretnima (usp. Ps 115, 4), siromašne duhom resi budna spremnost i otvorenost: oni su tiha sila dobra koja čuva i drži svijet.

Vrijeme je za djelovanje, a u korizmi djelovati znači također zastati. Zastati u molitvi kako bi se primilo Božju riječ i zastalo poput Samarijanca pred svojim ranjenim bratom. Ljubav prema Bogu i bližnjemu jedna su i ista ljubav. Ne imati drugih bogova znači zadržati se u Božjoj prisutnosti, zastati uz bližnjega od krvi i mesa. Zato molitva, milostinja i post nisu tri neovisna djelovanja, nego jedan jedini pokret otvorenosti i samoodricanja u kojem ćemo odbaciti idole koji nas opterećuju i navezanostî koje nas sputavaju i drže zarobljenima. Tada će se usahlo i usamljeno srce probuditi. Valja nam, dakle, usporiti i zastati. Kontemplativna dimenzija života, koju nam korizma omogućuje ponovno otkriti, oslobodit će nove snage. U Božjoj prisutnosti postajemo braća i sestre, osjetljiviji za druge: umjesto prijetnji i neprijatelja otkrivamo suputnike i suputnice. To je Božji san, obećana zemlja kojoj težimo kad iziđemo iz ropstva.

Sinodalni oblik Crkve, koji ovih godina iznova otkrivamo i njegujemo, upućuje na to da je korizma ujedno vrijeme zajedničkih odluka, malih i velikih izbora u opreci s prevladavajućim trendovima, koji mogu promijeniti svakodnevicu i život ljudi u pojedinoj sredini: kupovne navike, briga za stvoreni svijet, uključivanje onih koji su u društvu nevidljivi ili prezreni. Pozivam sve kršćanske zajednice da učine ovo: da svojim vjernicima ponude trenutke u kojima će razmišljati o svom načinu života, da izdvoje vremena za propitkivanje o svojoj prisutnosti na vlastitom teritoriju i svojemu doprinosu njegovu boljitku. Jao nama ako bi kršćanska pokora bila kao ona koja je rastužila Isusa! On i nama poručuje: »ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste« (Mt 6, 16). Neka radije s lica zrači radost, neka se širi miomiris slobode, neka se oslobodi ona ljubav koja sve čini novim, počevši od onog najmanjeg i najbližeg. To se može dogoditi u svakoj kršćanskoj zajednici.

U mjeri u kojoj će ova korizma biti vrijeme obraćenja, čovječanstvo koje luta osjetit će dašak kreativnosti: bljesak nove nade. Želim vam reći isto ono što sam rekao mladima s kojima sam se prošloga ljeta susreo u Lisabonu: »Tražite i riskirajte, tražite i riskirajte. U ovom povijesnom času izazovi su ogromni, jecaji bolni. Proživljavamo treći svjetski rat koji se vodi u dijelovima. Osmjelimo se gledati na naš svijet ne kao da je na umoru, nego u procesu rađanja, ne na kraju, nego na početku velikog novog poglavlja povijesti. A za to je potrebna hrabrost« (Obraćanje studentima, 3. kolovoza 2023.). To je hrabrost obraćenja, izlaska iz ropstva. Vjera i ljubav to dijete nadu drže za ruku. Uče ga hodati i, istodobno, ono njih vuče naprijed [1].

Blagoslivljam sve vas i vaš korizmeni hod.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 3. prosinca 2023., Prva nedjelja došašća.

FRANJO

__________________________

[1] Usp. Ch. Péguy, Il portico del mistero della seconda virtù, Milano 1978., 17-19.

Papina poruka za Svjetski dan bolesnika 2024.

Svjetski dan bolesnika se slavi na spomen Blažene Djevice Marije Lurdske, 11. veljače 2024., na temu »Nije dobro da čovjek bude sam«. Liječiti bolesne liječeći odnose”.

»Nije dobro da čovjek bude sam« (Post 2, 18). Bog, koji je ljubav, od početka je stvorio čovjeka za zajedništvo, upisavši u njegovo biće dimenziju odnosâ. Tako smo u svom životu, oblikovanom na sliku Presvetoga Trojstva, pozvani na puno samoostvarenje u dinamici odnosâ, prijateljstva i međusobne ljubavi. Stvoreni smo da budemo zajedno, a ne sami. I upravo zato što je taj plan zajedništva tako duboko upisan u ljudsko srce, iskustvo napuštenosti i samoće nas užasava i pokazuje se bolnim, čak neljudskim. Ono postaje još teže u trenucima slabosti, nesigurnosti i neizvjesnosti, često uzrokovanih teškom bolešću.

Mislim, primjerice, na one koji su bili strašno usamljeni tijekom pandemije covida-19: pacijente koji nisu mogli primati posjetitelje, ali i medicinske sestre i tehničare, liječnike i pomoćno osoblje, koji su svi bili preopterećeni poslom i u izolaciji na bolničkim odjelima. I naravno ne smijemo zaboraviti one koji su smrtni čas morali dočekati sami, pod paskom zdravstvenog osoblja, ali daleko od svojih obitelji.

Istodobno, s dubokom boli suosjećam s patnjom i samoćom onih koji su zbog rata i njegovih tragičnih posljedica ostali bez oslonca i pomoći: rat je najstrašnija od svih društvenih bolesti, a najveću cijenu plaćaju najslabiji.

No, treba naglasiti da se i u zemljama koje uživaju mir i blagostanje doba starosti i bolesti proživljava u samoći, a katkada i u napuštenosti. Ta je žalosna stvarnost ponajprije plod kulture individualizma, koja veliča ostvarivanje prihoda po svaku cijenu i njeguje mit o učinkovitosti, postajući ravnodušna, pa čak i nemilosrdna kad ljudi više nemaju snage držati korak. Postaje tad kultura odbacivanja u kojoj se »osobe… više ne doživljava kao primarnu vrijednost koju treba poštivati i čuvati je, posebno ako su siromašne ili s invaliditetom, ako “još nisu korisne” – kao što su nerođeni ili “više nisu korisne” – kao što su starije osobe« (Enc. Fratelli tutti, 18). Ta se logika provlači, nažalost, i kroz određene političke odluke, u kojima se ne stavlja u središte dostojanstvo ljudske osobe i čovjekove potrebe i koje ne pogoduju uvijek strategijama i izdvajanju potrebnih sredstava kako bi se svakom čovjeku zajamčilo temeljno pravo na zdravlje i pristup lijekovima. Istodobno, napuštanje slabih i njihovu usamljenost pospješuje također svođenje skrbi isključivo na zdravstvene usluge, a da one nisu mudro popraćene “terapeutskim savezom” između liječnika, bolesnika i članova obitelji.

Vrijedi još jednom poslušati ove riječi iz Biblije: Nije dobro da čovjek bude sam! Bog ih izgovara na početku stvaranja i tako nam otkriva duboki smisao svog nauma za ljudski rod, ali, u isti mah, i smrtnu ranu zadanu grijehom, koji se uvlači i stvara nepovjerenje, razdore, podjele, a time i izolaciju. On pogađa čovjeka u svim njegovim odnosima: s Bogom, sa samim sobom, s drugima, sa stvorenim svijetom. Takva izoliranost dovodi do toga da gubimo smisao našeg postojanja, oduzima nam radost ljubavi i daje nam iskusiti deprimirajući osjećaj usamljenosti u svim ključnim razdobljima života.

Braćo i sestre, prvi oblik skrbi koji nam je potreban u bolesti jest blizina puna suosjećanja i nježnosti. Brinuti se za bolesnu osobu, stoga, znači prije svega brinuti se za njezine odnose, sve odnose: s Bogom, s drugima – članovima obitelji, prijateljima, zdravstvenim djelatnicima – sa stvorenim svijetom, sa samim sobom. Je li to moguće? Dà, moguće je i svi smo pozvani predano raditi na ostvarivanju toga. Pogledajmo sliku milosrdnog Samarijanca (usp. Lk 10, 25-37), njegovu sposobnost da se zaustavi i iskaže blizinu, nježnost kojom vida rane brata koji trpi.

Imajmo na pameti ovu središnju istinu našega života: došli smo na svijet jer nas je netko prigrlio, stvoreni smo za ljubav, pozvani smo na zajedništvo i bratstvo. Ta dimenzija našeg bića podupire nas posebno u vremenima bolesti i slabosti i prva je terapija koju svi zajedno moramo primjenjivati kako bismo liječili bolesti društva u kojem živimo.

Vama koji bolujete od neke privremene ili kronične bolesti poručujem: nemojte se sramiti svoje želje za blizinom i nježnošću! Nemojte je skrivati i nemojte nikada misliti da ste drugima na teret. Stanje bolesti potiče svakoga da zaustavi pretjerani tempo u koji smo uronjeni i ponovno pronađe samoga sebe.

U ovoj promjeni epohe u kojoj živimo, posebno smo mi kršćani pozvani usvojiti suosjećajni Isusov pogled. Brinimo se za one koji pate i koji su sami, možda čak i potisnuti na rub društva i odbačeni. Liječimo rane samoće i izolacije uzajamnom ljubavlju koju nam Krist Gospodin daje u molitvi, a posebno u Euharistiji. I tako se složno suprotstavimo kulturi individualizma, ravnodušnosti, odbacivanja i razvijamo kulturu nježnosti i suosjećanja.

Bolesni, slabi i siromašni su u središtu Crkve i moraju također biti u središtu naše ljudske pozornosti i naših pastoralnih nastojanja. Ne smijemo to zaboraviti! Povjerimo se Blaženoj Djevici Mariji, Zdravlju bolesnika, da nas zagovara i pomogne nam da budemo tvorci blizine i bratskih odnosa.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 10. siječnja 2024.

Papa FRANJO

BOŽIĆNA ČESTITKA 2023. I NOVOGODIŠNJE ŽELJE 2024.

Dragi Božji narode,
braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice,
braćo i sestre u Kristu!

Radosna srca dolazim k vama s čestitkama za rođendan Krista Gospodina, za koji smo se pripravljali već od početka došašća. S posebnom radošću idemo u susret jedni drugima, kao i u susret Kristu čije ime, kao kršćani, nosimo. Krist je naš Bog i Svjetlo, brat i prijatelj, on je naš Kralj. Mi mu se klanjamo ponizna srca, radosno ga slavimo te vjerom ispovijedamo sina začeta u Djevici Mariji po Duhu Svetom, tj. utjelovljena Sina Božjega, svoga Otkupitelja i Spasitelja. U ozračju božićne radosti pjesmom ga veličamo:
Ljubav Božja prevelika primi pravu pȕt čovjeka.
S neba siđe dolje radi grješnika rodi se u štali radi čovjeka.

Bog je sišao na zemlju kako bi nam otvorio vrata neba. On se učovječio da nas pobožanstveni. Postao je malen da bismo mi bili veliki; postao je slab da bi nas učinio jakima. Isus je jedinstveni i neponovljivi Kralj koji je došao služiti a ne biti služen, bezuvjetno širiti mir i ljubav. Ove Njegove osobine žele se utjeloviti u članovima naših obitelji, u našim župljanima, u sudionicima radnih kolektiva, u svim našim srcima. Samo On koji je utjelovljeni mir, može svijetu podariti savršen mir. Samo On koji je ljubav, može ispraviti poremećene međuljudske odnose u svijetu. Prvi korak do te prijeko potrebne promjene jest istinsko kajanje za grijehe, da se dogodi obraćenje, radikalna promjena života u bolje. To je put do obnove društva, do nove zemlje; to je put do neba, do vječnoga mira i radosti.

Povjerujmo toj beskrajnoj Božjoj ljubavi koja je uzela ljudsko tijelo, kako bi bila dostupna svakomu čovjeku. Osobito mislimo na one koji traže Boga, koje muči besmisao života; na one koji trpe u beznađu, razočaranosti i nepovjerenju; na one koji sumnjaju u mogućnost da postoji netko komu je stalo do izgubljenih, ostavljenih, osamljenih i zaboravljenih. Božićne jaslice to potvrđuju: S neba siđe dolje radi grješnika, rodi se u štali radi čovjeka.

Evanđelje Mise polnoćke (Lk 2,1-14) donosi nam vijest o putovanju Blažene Djevice Marije i sv. Josipa na popis u Betlehem, grad Davidov i Josipov, prema naredbi cara Augusta. U tom povijesnom trenutku anđeo Gospodnji hrabri neuke pastire: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin.“ Dijete kao dar i glas neba, tiho ali prodorno misionari, mekša i osvaja srca ljudi. Nije to ljudska izmišljotina, to je božanska istina, koja je podijelila ljudsku povijest na Stari i Novi svijet, razdijelila ljude na one koji se Bogu klanjaju i koji ga odbacuju, koja je ovlaštena suditi svijet vječnom presudom.

U novozavjetnoj knjizi Otkrivenja čitamo: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (3,20).

Brate i sestro! Isus kuca na moja i tvoja vrata, na vrata srca i doma svakoga čovjeka. Kuca u začetu djetetu koje se želi roditi, kao i u onima koji uskraćuju prava nerođenima; kuca u siromahu koji traži pomoć da utaži glad i žeđ; u beskućniku koji traži bar malo obiteljske topline; u raseljeniku koji traži bolje uvjete za život; u ženi i majci koja pati zbog nasilja vlastita muža; u radniku kojega se izrabljuje; u bolesniku koji zaslužuje njegu do samoga trenutka prirodne smrti…

Želim vam svima obilje rose Božje milosti, koja neka padne na Riječ posijanu u vašim srcima i dade joj da se množi u vjeri, da raste u nadi i da cvjeta u ljubavi. Neka ta Riječ uvijek pada u uši i u duše naših obitelji, župnih zajednica i našega društva. Naši su pređi ovu zemlju natapali i svojom krvlju; nadamo se da mi možemo obećati da ćemo je zalijevati svojim znojem i radom ruku svojih u odanu i iskrenu služenju Bogu i Crkvi, šireći oko sebe istinu i pravdu, pomirenje, ljubav i nadu.

Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim vjernicima, napose bolesnima i nemoćnima, starijima i siromašnijima, upućujem srdačne čestitke: Sretan Božić – Sveto Porođenje Isusovo, a Nova 2024. neka bude blagoslovljena svim ljudima dobre volje te ispunjena obiljem Božje sreće, radosti i mira.

O Božiću 2023., od svega srca pozdravlja i želi,

Vaš biskup Ivan Štironja

U Vrsaru održan susret liturgijskih zborova zapadne Istre

Pjevači crkvenih zborova Porečkog i Rovinjsko-kanfanarskog dekanata susreli su se na smotri zborova na nedjelju Krista Kralja, 26. studenog, u Vrsaru u župnoj crkvi sv. Martina. Nastupilo je sedam zborova: Bale, Kanfanar, Funtana, Poreč, Rovinj, Vrsar i Žbandaj; ukupno oko 120 pjevača.

Na početku se je uvodnim pozdravom okupljenima obratio domaćin, župnik Vrsara, vlč. Lino Zohil, koji je uz pozdrav svim nazočnim pjevačima poseban pozdrav uputio župnicima koji su dopratili svoje zborove. S rovinjskim je zborom došao mons. Vilim Grbac, zbor iz Funtane dopratio je vlč. Ivan Butković, sa svojim zborom iz Žbandaja došao je vlč. Branimir Šapina. Iako zbog ranije preuzetih glazbenih obveza većina članova zbora iz Kaštelira nije mogla nazočiti nekolicina pjevača iz Kaštelira sa svojim župnikom vlč. Želimirom Bagavcem došlo je podržati nastupe kolega, a nazočan je bio i vlč. Karol Homieja, župnik Višnjana.

Prije početka nastupa zborova kratko promišljanje o ulozi glazbe u životu čovjeka, s naglaskom na spominjanje glazbe u Svetom Pismu izrekao je domaćin vlč. Lino Zohil. Govoreći o važnosti glazbe podsjetio je da su „Najljepši trenutci ljudskog života obilježeni su glazbom i ona na njih podsjeća“. Nastavio je istaknuvši važnost duhovne glazbe za oblikovanje osobnosti i za duhovnu nadgradnju, „a poseban je njezin utjecaj na molitvu“, rekao je predavač te podsjetio da „kaže se: tko pjeva, dvostruko moli.“ Govoreći o glazbi kao putu do Boga rezimirao je da „glazba je pitanje sklada, zajedništva tonova, ritmova i dinamika, pitanje harmonija, melodija, omjera tih raznih elemenata. Glazba je u tom smislu svijet ljepote, usklađenosti, dubine i normalno je da nas zbog toga upućuje na Boga, onoga koji je punina ljepote, punina sklada, punina zajedništva.“

„Sv. Ignacije nas poziva da u svemu priznajemo i tražimo Boga. To znači i u glazbi. Možemo ga tražiti i nalaziti u tom činu stvaranja ako smo i sami glazbenici ili u iskustvu ljepote i sklada ako naše srce čuje glas Boga, jer kroz glazbu možemo dotaknuti čovjeka, kroz glazbu možemo dotaknuti Boga, kroz glazbu Bog može dotaknuti nas ako mu dozvolimo. Molimo zagovor Sv. Cecilije da nam u tome pomogne“, rekao je vlč. Zohil obraćajući se okupljenim pjevačima. Prvi dio promišljanja zaključio je osvrtom na ulogu liturgijske glazbe istaknuvši „Prava liturgijska glazba je molitva; ona je liturgija. Ona nas ne ometa, niti je ograničena na pružanje radosnih osjećaja ili estetskog užitka. Ona nam pomaže da budemo sabrani, da se smjestimo u Božje otajstvo.”

U nastavku je citirao različita mjesta u Svetome Pismu gdje se spominje glazba i njezina uloga te različita glazbala. „Tako u samim psalmima čitamo: ‘Pravednici, Gospodinu kličite! Hvaliti ga pristoji se čestitima. Slavite Gospodina na harfi, na liri od deset žica veličajte njega! Pjesmu novu zapjevajte njemu i glazbala skladna popratite poklicima’ (Ps 33,1-3). Slično i Psalam 92 kaže: ‘Dobro je slaviti Gospodina, pjevati imenu tvome, Svevišnji; naviještati jutrom ljubav tvoju i noću vjernost tvoju, uz harfu od deset žica i liru, s pjesmom uz citru’ (Ps 92,2-4). Psalam 147 dodaje: ‘Aleluja! Hvalite Gospodina jer je dobar, pjevajte Bogu našem jer je sladak; svake hvale on je dostojan!’“

Promišljanje je zaključio citirajući papu Benedikta XVI. koji je rekao: ‘Vjera je ljubav i stoga stvara poeziju i glazbu.’“

U drugom dijelu susreta, koji je započeo zajedničkom izvedbom skladbe „Himan sv. Ceciliji“, pod ravnanjem vlč. Rudija Korace, svaki se je zbor predstavio s dvije pjesme.

Prvi su nastupili pjevači Zbora sv. Eufemije iz Rovinja, s orguljašicom Aleksandrom Golojka u zborovođom Irenom Turković. Oni su otpjevali skladbu „Slava Kralju nebeskom“ (A. Igrec) te skladbu „O Marijo, zvijezdo mora“ u obradi Irene Turković.

Župni zbor iz Žbandaja, predvođen zborovođom Anamarijom Bilandžić, opjevao je „Ave Maria“ (J. Arcadelt) i „Nebesa slave“(L. v. Beethoven) Zbor porečke bazilike, uz orguljaša i zborovođu Marka Ritošu, predstavio se sa skladbom „Ave Maria“ (I. Zajc) te skladbom „Ko košuta“ (F. Schuberta). Župni zbor iz Kanfanara, pod vodstvom Margarite Marić, otpjevao je pjesme „Danak svaki“ i „Da mogu biti cvijetak“. Zbor „Runolist“ iz Bala, koje vodi zborovođa Željko Drandić, predstavio se pjesmama Dušo Kristova (E. Kutleša) i na talijanskom „La voce di Maria“ (Torresi – Bissoni). Pretposljednji su nastupili domaćini, Župni zbor iz Vrsara, pod dirigiranjem č. s. Josipe Draguljić, izveli su pjesme „Primi dar“ (M. Filipović) i „Zdravo Marijo“ (M. Martinjak). Posljednji su nastupili pjevači iz Funtane, pod vodstvom zborovođe Zlatka Crnčevića te uz instrumentalnu pratnju orguljašice Marije Bilandžić. Oni su se predstavili pjesmama „Svet si, Bože“ (F. Schubert) i „Kruh anđeoski“ (Molitov).

Susret je zaključen zajedničkom izvedbom pjesme Isuse Kralju uz dirigentsko vodstvo vlč. Rudija Korace.

G. Krizman

Proslava Sv. Martina u Vrsaru 2023.

O župnoj svetkovini otkrivena stopa sv. Martina

U subotu 11. studenoga 2023. u Vrsaru je proslavljena svetkovina župnog patrona sv. Martina biskupa. Svečano misno slavlje predvodio je o. Đuro Hontić, OFM Conv. A koncelebrirali su vlč. Ivica Butković, župnik susjednih župa Funtane i Fuškulin te domaći župnik vlč. Lino Zohil. Slavlje je uveličao vrsarski župni zbor pod vodstvom sestre Josipe Draguljić.

U propovijedi se predvoditelj slavlja osvrnuo na život sv. Martina i njegov put do svetosti. Iako je živio u vremenu kada je bila dana sloboda ispovijedanja kršćanske vjere ništa u ranom životu sv. Martina nije naslućivalo da će postati biskup i svetac. Rođen je ok 316. u Sabariji u današnjoj Mađarskoj. Njegov je životni put, izbor njegova oca, bio put vojnog časnika, koja je donosio čast i mogućnost za napredovanje. Stoga je i nazvan Martin, što je deminutiv od imena Marsa, rimskog boga ratovanja. Sv. Martin je jednom prilikom, dok je još bio vojnik i časnik ugledao nekog siromaha pred vratima grada Amiensa te mu dao polovicu svog časničkog ogrtača da se njime ogrne. Legenda kaže da je te večeri Martin u snu vidio Krista u onoj polovici ogrtača koju je dao siromahu gdje govori anđelima: Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem. Upravo je to bio u životu sv. Martina življenje Kristovih riječi izrečenih na gori, blaženstava, koje smo upravo čuli u evanđelju. Sve je to utjecalo na sv. Martina da odbaci vojnički život i prihvati život prezbitera. Za svećenika ga je zaredio sv. Hilarije biskup Toursa. I kada je 371. godine preminuo taj sveti biskup za novoga biskupa bijaše izabran sv. Martin. Budući da ga je krasila iznimna skromnost nasta legenda da se tom prilikom sakrio u neki kokošinjac a izdale ga svojim gakanjem guske. Sv. Martin umire 397. godine. Upravo je on prvi svetac koji nije bio mučenik. Narod ga je počeo štovati, a Crkva proglasila svetim. Prolazeći ovim svijetom sv. Martin – naglasio je propovjednik – ostavljao je trag Božje dobrote i ljepote. Upravo je i to naš poziv, ostavljati trag, biti pronositelji Božje dobrote i ljepote. Ne trebamo se zatvarati, udaljavati se od svijeta, sve proglašavati pokvarenim i sve otpisivati i zatvoriti se sami u sebe, moliti samo za sebe i drugima biti prijekor, već i mi moramo biti pronositelji Božje dobrote i ljepote poput svetoga Martina u susretu s drugima, u otvorenosti prema bližnjemu – zaključio je o. Hontić.

Nakon svečanog euharistijskog slavlja upriličeno je otkrivanje stope sv. Martina. Na inicijativu Europskog kulturnog centra sv. Martin iz Toursa (Centre culturel européen Saint Martin de Tours) stopa sv. Martina je poveznica između prostora i mjesta obilježenih martinskom simbolikom i tradicijom i na taj način povezujući ih u svojoj njihovoj raznolikosti i stavljajući naglasak na materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu obilježenu sv. Martinom. Nositelj tog projekta u Hrvatskoj je Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska, te su događaju postavljanja stope sv. Martina u Vrsaru nazočile prof. dr. sc. Ines Sabotič, predsjednica i dr. sc. Antonija Zaradija Kiš, dopredsjednica navedene udruge. Nakon prigodnih govora crkvenih, općinskih i turističkih vlasti o. Hontić je blagoslovio novopostavljenu stopu sv. Martina, čime je Vrsar snažnije obilježen i stavljen na kartu mjesta martinske tradicije.

Djeca iz Vrsarskog vrtića “Tići”, povodom blagdana Sv. Martina, posjetila župnu crkvu Sv. Martina
Uoči blagdana Sv. Martina, zaštitnika župe Vrsar, polaznici dviju skupina Dječjeg vrtića Tići pohodili su župnu crkvu.
Predvođeni ravnateljicom Emanuelom Janko sudjelovali su: odgojna skupina “Vrapčići” sa odgojiteljicama Ivanom i Marijom te skupina “Srakice” u pratnji odgajateljica Aleksandre, Vesne i asistentice Matee.

Na ulazu u crkvu dočekao ih je župnik vlč. Lino Zohil i kratko im predstavio život sv. Martina naglasivši posebno Martinovu brigu za siromaha kojemu je podijelio pola svoga vojničkog platna, a sve je to vidljivo i na fresko slici iznad glavnoga oltara.
Nakon toga je slijedilo kratko druženje u župnoj dvorani uz voće i piće, a za uspomenu su svi dobili sličicu sv. Martina sa prigodnom Molitvom sv. Martinu na poleđini.

Autor i foto: M. Martinčević

U Kloštru proslavljen blagdan Sv. Mihovila

U Samostanu sv. Mihovila nad Limom, u mjestu Kloštar, u Župi Gradina u Porečkom dekanatu, proslavljen je u petak, 29. rujna, svečanim misnim slavljem u popodnevnim satima, blagdan naslovnika samostana, sv. Mihovila arkanđela.

Misno slavlje predvodio je preč. Mirko Vukšić, labinski dekan i dijecezanski ravnatelj Papinskih misijskih djela, a on je ujedno i župnik Gornjeg Labina te više župa u Labinskom dekanatu.

Uz predvoditelja suslavili su umirovljeni svećenici Aleksandar i Dragutin Petrović te župnik domaćin vlč. Lino Zohil.

O povijesti samostana

Program je započeo pobožnošću krunice. Uslijedilo je izlaganje povjesničara Marina Martinčevića, doktoranda na poslijediplomskom studiju povijesti Hrvatskog katoličkog sveučilišta, on je ukratko okupljenima približio tisućljetnu povijest tog samostanskog kompleksa. Crkvu sv. Mihovila posvetio je oko 1040. godine porečki biskup Engelmar. U njegovo vrijeme nastale su u tom samostanu freske iz Otonske škole, u kojoj su vješto spojeni bizantski i zapadni utjecaji. Najpoznatiji je prikaz kamenovanja sv. Stjepana. Na desnom zidu je freska koja, prema tradiciji, prikazuje sv. Romualda. Početkom 14. stoljeća ondje su boravili templari. Krajem 14. i u 15. stoljeću redovnički život otaca kamaldoljana se u samostanu oživljava, postoje brojni zapisi o djelovanju redovnika, a samostan biva upravom pripojen venecijanskim samostanima. Za održavanje samostana je u jednom je periodu bio zadužen jedan porečki kanonik. Krajem 18. stoljeća monasi opatije sv. Matije iz Venecije, zbog udaljenosti, mijenjaju samostan za jedan posjed obitelji Coletti iz Conegliana. Tada kompleks postaje ladanjska palača u klasicističkom stilu. Nakon gašenja te plemićke obitelji samostan prelazi u državno vlasništvo, većinu vremena neupotrebljavan, što je na neki način sačuvalo postojeće freske u izvornom obliku.

Liturgijski dio svečanosti započeo je procesijom po uređenoj šetnici oko samotana s relikvijom sv. Romulada, a uslijedilo je misno slavlje.

O svetim arkanđelima

Na početku homilije propovjednik je naglasio, kako je blagdan svetih arkanđela veliki blagdan kojim želimo ući u Božji svijet, onaj duhovni.

„Mi često doživljavamo Crkvu kao duhovnu stvarnost, i razočarenja nas nekako udaljuju. No, trebamo znati da mi nismo sveti, a Isus je došao spasiti i otkupiti nas.“

„Ispočetka čovjek stavi ljestvicu visoko, no s godinama vidi da ne ide baš kako je zamislio. I onda ju polako spušta, i na kraju se često dogodi, da ljudi kažu: najvažnije je biti čovjek. No, ne treba zaboraviti: mi smo pozvani na svetost, i tad vidimo da smo nemoćni, da ne koristimo snagu“, rekao je propovjednik, „te podsjetio na pratitelje arkanđele čija imena, kao i službe znamo, a o njihovu djelovanju govori i Biblija.“

„Ima različitih načina kako da spoznamo Boga. Jedan od načina je priroda i kozmos. Svatko tko vjeruje u Boga, razmišlja i dođe do toga ako je to tako veliko, koliko je velik i divan Onaj koji je to sve stvorio. Bog je stvorio duhovni svijet, neizmjerni broj zvijezda, anđele. Bog je neizmjeran, svemoguć, a kroz anđele želio je svoju ljubav prošiti na druge. Propovjednik je podsjetio, kako su neki anđeli rekli ‘ne’ Bogu, rekli su da ne žele služiti ljudima da dođu do Boga, i tako su otpali, no mnoštvo koje je ostalo, a među njima su i Mihael, Gabrijel i Rafael, nastavili su služiti Gospodinu.“

U današnjem svijetu neprestano vidimo da ljudi u jednom trenutku svjesno ili nesvjesno sebe stavljaju na pijedestal. Tako je sebe i đavao stavio, a onda je arkanđeo Mihael rekao „tko je kao Bog“, jer nitko se ne može usporediti s Bogom.“ To je važno da mi sebi stalno ponavljamo: nitko nije kao Bog“, naglasio je preč. Vukšić. „Mihael se bori za Božju slavu da sva stvorenja i nebeska i zemaljska samo Bogu daju slavu, čast i prvenstvo, i da njemu služe.“

„Nadalje, Gabrijel u više navoda u Bibliji donio je radosnu vijest, a najveću pak kad je Mariji navijestio da će roditi Sina Božjega. Snaga Radosne vijesti očituje se u tome da Bog sve može. Mi često zaboravljamo da je snaga Božja u toj vijesti, Bog je Gospodar, on vodi ovaj svijet, naglasio je propovjednik, te nastavio „to me smiruje, jer znam da je Bog pravednost, istina, milosrđe, i da je On iz ljubavi prema čovjeku postao čovjekom i naš spasio.“

Na kraju homilije, propovjednik je još jednom posvijestio kako se u arkanđelima očituje Božja slava i snaga. „Često kažemo da se treba moliti anđelima. Trebamo ih zvati da dođu u naš život, Bog ih je stvorio da nam pomažu, oni nam žele prenijeti istinu o Njegovoj veličini. Moramo si posvijestiti što za nas znači da je Bog proslavio nekoga u nebu i da se utječemo u zagovor, ali isto tako moramo znati što za nas znači da su anđeli ovdje prisutni. Ako su oni u povijesti u Starom zavjetu pomagali, onda i nama žele pomoći“.

Po završetku misnoga slavlja, u ozračju dan ranije održane proslave 10. obljetnice beatifikacije bl. Miroslava Bulešića u porečkoj bazilici, kratkim izlaganjem predstavljeno je novo, 4. izdanje Duhovnog dnevnika bl. Miroslava Bulešića, kojeg su okupljeni tom prigodom mogli i nabaviti.

Nakon otpusnog blagoslova okupljeni su imali prigodu za osobno štovanje relikvija sv. Romualda. Uz završne zahvale župnika domaćina predslavitelju i koncelebrantima uručeni su prigodni darovi u znak zahvale.

Relikvija sv. Romualda

Relikvije svetog utemeljitelja su u tu samostansku crkvu svečano unesene o svečevu blagdanu, 18. lipnja 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tadašnji porečki i pulski ordinarij, sada zagrebački nadbiskup, mons. dr. Dražen Kutleša. Relikvije se od tada čuvaju u župnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o svečevu blagdanu, 18. lipnja, te 29. rujna, o blagdanu sv. Mihovila arkanđela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romuald osnovao krajem X. stoljeća.

Hodočašće MIROSLAVU BULEŠIĆU 2023.

Župa Sv. Martina – Vrsar i Sv. Andrije – Gradina
poziva Vas na

Hodočašće MIROSLAVU BULEŠIĆU povodom 76. obljetnica mučeništva

u četvrtak 24. kolovoza 2023.

9,30h – okupljanje ispred Samostana u Kloštru, blagoslovna molitva u samostanskoj crkvi i polazak hodočasnika pješaka preko Limskog Kanala, Dvigrada (kratak odmor i okrijepa), Sv. Petronile, Kanfanara (posjet župnoj crkvi), Marići prema Svetvinčentu (dolazak cca. 16,30h).

16,00h – polazak hodočasničkog autobusa za Svetvinčenat ispred Dječjeg vrtića u Vrsaru

18,00 – Svetvinčenat – Sv. Misa na trgu ispred župne crkve, predslavi: Mons. Ivan Štironja, biskup porečki i pulski

Zainteresirani neka se što prije jave župniku na tel. br. 099 421 22 55.

Radujemo se zajedničkom hodočašću.

Lino Zohil, župnik

Proslava sv. Romualda u Samostanu sv. Mihovila nad Limom 2023.

U nedjelju, 18. lipnja 2023. godine, u Samostanu sv. Mihovila na Limom, u Kloštru, u Župi Gradina, nedaleko Limskog kanala, svečanim misnim slavljem i procesijom oko samostana pod predsjedanjem mons. Ivana Miklenića, kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog, proslavljen je blagdan sv. Romualda, o 996. obljetnici njegova rođenja za Nebo. Bio je utemeljitelj crkvenog reda kamaldoljana, brojnih redovničkih zajednica i samostana, između ostalih i tog Samostana sv. Mihovila nad Limom u Porečkom dekanatu. Zalaganjem vlč. mr. Lina Zohila, župnika Vrsara i Gradine, od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji, prije četiri godine dobivene su za tu crkvu relikvije svetog utemeljitelja, koje su u tu crkvu svečano unesene o svečevu blagdanu 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tadašnji porečki i pulski ordinarij, danas nadbiskup zagrebački, mons. dr. Dražen Kutleša. Relikvije se od tada čuvaju u župnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o svečevu blagdanu te o blagdanu sv. Mihovila arkanđela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romulad osnovao krajem X. stoljeća.

I ove je godine svečanost započela procesijom sa svečevom relikvijom oko samostanskog kompleksa. Uz predvoditelja koncelebrirao je župnik domaćin vlč. mr. Lino Zohil.

„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj kruh i neka ide za mnom. Tko hoće život svoje spasit, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene naći će ga“, citirao je mons. Miklenić na početku homilije. „Taj Isusov poziv čuo je i odgovorio na njega i sveti Romuald. On je rođen u Ravenni oko godine 950. Druge u bogatoj plemićkoj obitelji te je imao, ljudski govoreći, zacrtan dobar život, život s povlasticama kakve su uživali plemići. Prema svjedočanstvu pisca njegova životopisa bio je mladić sklon avanturama i bezbrižnom ponašanju i životu. Kad je zbog sukoba njegove obitelji s jednim rođakom na njega zapala dužnost da za pokoru provede četrdeset dana u benediktinskom samostanu, spoznao je ispraznost svoga dotadašnjeg života te je odlučio postati redovnik. Odlučio se odreći se svoga povlaštenog plemićkog života i s dvadeset godina ušao je u benediktinski samostan da bi postao siromašni redovnik i da bi redovničkim životom išao za Isusom. Prihvatio je križ redovničkog života i tako nasljedovao Isusa. Sveti Romuald je primjer kako se odricanjem od svojih projekcija povlaštenog i sretnog života stječe pravi život“, istaknuo je mons. Miklenić.

„Taj Isusov poziv da se odreknemo samoga sebe da uzmemo svoj križ i da idemo s Isusom upućen je danas svakome od nas“, rekao je propovjednik te je u nastavku pojasnio „uzeti svoj križ danas za nas znači prihvatiti stvarnost kakva jest, biti svjesni da živimo u kaosu raznih ideologija, pomodnih ponuda i mogućnosti i ostati u tome što jesmo: onakvi kakve nas je Bog stvorio, ostati sinovi i kćeri Božje te uzvraćati Bogom svojom ljubavlju. Svoju ljubav prema Bogu možemo posvjedočiti osobito ako prihvaćamo druge kakvi jesu i svjesno i predano im služimo, makar su svi drugi ljudi više ili manje nesavršeni. Vjernik koji je uzeo svoj križ, ne jada se i ne kuka, ne uspoređuje se s drugim ljudima, ne propagira zlo i nikad ne gubi nadu da će zlo biti pobijeđeno dobrim. Tko posluša Isusa i prihvati stvarnost kakva jest. Slobodan je poći za Isusom i nastojati ispuniti što Bog od njega očekuje“, naglasio je mons. Miklenić.

Poći za Isusom danas za nas znači u svom životu i djelovanju nasljedovati stil Isusova života i djelovanja; Isus je prošao zemljom, čineći dobro, rodio se, živio, djelovao, umro i uskrsnuo za spasenje ljudi za pomirenje ljudi s Bogom. Isus je jasno rekao ‘Nisam došao da me se služi nego da služim. Isus je tako očitovao Božju ljubav i cijelo svoje čovještvo. Sav svoj život na ovome svijetu stavio u službu dobra ljudi, kako bremenita, tako i osobito vječnoga dobra. Ne možemo smatrati da napredujemo. Isusa ako se poput Svetog Romualda ne odreknemo svoje sebičnosti svojih povlastica i svoje oholosti, ne možemo smatrati da nasljedujemo Isusa, ako ne prihvaćamo i ljubimo svakoga čovjeka, ako nismo uvijek spremni svakome oprostiti i svakome činiti dobro“, posvijestio je mons. Miklenić.

Čuli smo danas Isusove riječi ‘To što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne stekne, a životu svojemu naudi? Ove Isusove riječi opomena su da se u životu može potpuno promašiti. Sveti Romuald je čak u samostanu prepoznao da ondašnji način života redovnika ide u promašaj. Želio je da u redovničkom životu bude više reda, pokore, molitve i samoće. Ta želja vodila ga je da je sam započeo strogi pustinjački život te je kao nemirni ljudski duh počeo obilaziti velikim dijelom područje današnje Italije i Francuske i osnivao nove samostane u kojima je uspostavio svoju viziju redovničko-pustinjačkog života. Jedan od takvih samostana osnovao je u mjestu Camaldola, pa je nova benediktinska grana po tom mjestu dobila naziv camaldolezi. Sveti Romuald, koji je utemeljitelj i danas sveti zaštitnik kamaldoleza, stigao je tako i u našu dragu Istru.

Njegov veliki suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani zapisao je: „Dok je Romuald boravio tri godine u okolicu grada Poreča, jedne je godine podigao samostan i s braćom postavi u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. Često ga je zahvaćao ovo takvo promatranje Božanstva, da bi kao sav omekšao u suzama i zračeći neizrecivi dar božanske ljubavi uzviknuo: ‘Dragi Isuse, dragi slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela’ i ostalo tome slično. Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik jer mu je tako Duh Sveti kazivao. Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u obitavališta načinio oratorij s oltarom, a onda se zatvorio i zabranio pristup“ – svjedoči životopisac Sveti Petar Damiani.

„Sv. Romuald ostavio za sobom veliki duhovni i sveti trag, ostavio je za sobom nadahnuće za život brojnih zajednica redovnika koji specifičnim načinom života izvršavaju Božju volju i tako čitav svijet i cjelokupno čovječanstvo čine boljim“, rekao je propovjednik o sv. Romuladu.

„Isusova opomena o mogućnosti promašaja života odnosi se i na nas danas ovdje okupljene. Prepoznajemo li mi da je životni promašaj ako nam je blagostanje i komocija najvažnije, ako nam je najvažniji ugled i što drugi misle o nama, ako nam je najvažnije tjelesno zdravlje. Prepoznajemo li da je promašaj ako sebe stavljamo u središte pozornosti i želimo da se sve vrti oko nas. Ta nam je opomena poziv da na prvo mjesto u svojem životu stavimo Boga dobro bližnjih i opće dobro te će onda iza nas ostati bogati duhovni tragovi, a naš će život biti ispunjen.“

„Čuli smo danas Isusove riječi: „Doći će doista Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakome po djelima njegovim“, citirao je predslavitelj. „Sveti Romuald nagrađen je proglašenje blaženim 1032. godine te proglašenjem svetim 1595. Godine, kad ga je među svete uvrstio papa Klement VII. Kad nekoga proglasi blaženim ili svetim, Crkva jamči da je proglašeni postigao vječno spasenje i da Bog njegov život i njegovo djelovanje nagrađuje najvećom nagradom: zajedništvom u vječnoj Božjoj ljubavi.

Isusove riječi i primjer Svetog Romualda podsjećaju nas da se i od nas traže djela Božjega kraljevstva. To nisu dovoljne naše želje naše riječi naše deklaracije da smo vjernici, katolici. Molimo danas po zagovoru Svetog Romualda da svatko od nas prepozna svoj životni i vjernički poziv te ga ispuni svojom ljubavlju prema Bogu i svakom čovjeku te tako i mi zavrijedimo biti dionici vječne Božje ljubavi i sreće“, zaključio je mons. Miklenić.

Uslijedilo je izlaganje povjesničara Marina Martinčevića o povijesti Samostana sv. Mihovila nad Limom.

U završnim zahvalama župnik Zohil je pojasnio da su mu kamaldoljani dali svečeve relikvije kada je, 2019. godine, zajedno s prof. dr. sc. Ivanom Milotićem posjetio Camaldoli i Fabriano gdje se čuvaju svečeve relikvije. Župnik je nadalje rekao da su tada u Camaldoliju prikupili mnogo povijesnih zapisa o povijesti toga samostana te da je u pripremi opsežno izdanje koje će dati iscrpni prikaz Samostana sv. Mihovila nad Limom.

Svečanost je završena prigodnim domjenkom u klaustru samostana.

Txt: G. Krizman, Foto: M. Martinčević

Plovno hodočašće Sv. Jurju

U nedjelju, 23. travnja 2023., na trinaestom plovnom hodočašću sv. Jurju u Vrsaru ove se je godine okupilo nekoliko stotina hodočasnika. Tim tradicionalnim hodočašćem se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Odazvavši se na poziv mjesnog župnika, vlč. mr. sc. Lina Zohila, hodočasnici su se okupili na Starom molu kako bi ribarskom brodicom vrsarskog ribara Roberta Parisa bili prevezeni na obližnji otok sv. Jurja, u vrsarskom akvatoriju. On svojim specifičnim izduženim oblikom većeg i manjeg dijela otoka, koji su smješteni tako da zatvaraju uže vrsarsko priobalje, čini prirodni lukobran, štit vrsarske marine i luke od naleta velikog valovlja s morske pučine. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružilo više obitelji inozemnih gostiju.

Po dolasku na otok molitvenim hodom po uređenoj šetnici izmoljena je pobožnost krunice, a potom je ispred crkvice sv. Jurja održano misno slavlje koje je ove godine predvodio preč. mr. sc. Ilija Jakovljević, župnik Fažane, dekan Vodnjanskog dekanata i vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića.

Propovjednik je na početku homilije istaknuo činjenicu da su „Vrsarani stoljećima hodočastili, molili i zahvaljivali. Ta tri koraka smo i mi danas poduzeli. Hodočastimo u dom Gospodnji da bismo se utekli zagovoru sv. Jurja da nas zagovara u našim potrebama, odnosno štiti u našim bojevima protiv svega onoga što nam oduzima vječnost koju smo započeli po sakramentu sv. krštenja. Ovo je ujedno i zahvalno hodočašća za sve one molitve, za sve ono što ste molili na prošlogodišnjem hodočašću: zdravlje duhovno i tjelesno, uspješnu turističku sezonu i za druge nakane.“

Aktualizirajući dnevni evanđeoski odlomak, predslavitelj je naglasio da „mi, današnji Isusovi učenici razgovaramo o svemu što se događa u našoj Crkvi i svijetu, našoj obitelji i općini. Često puta samo zabrinuti, propadaju nam naši planovi; sustižu nas kušnje: bolest, neuspjeh, nerazumijevanje; pa čak i nedostatak vjere. Isus nas pita: „Što to putem pretresate među sobom?“; odnosno što te to čini nemoćnim, tj. s čime se teško nosiš? Razne su naše poteškoće, nedaće s kojima se susrećemo ali i tereti koje nam nameću drugi“, rekao je propovjednik proniknuvši u misli i srca, zasigurno svih okupljenih, jer svaki čovjek, rjeđe ili češće, proživljava poteškoće. „Da ne bi ostali u beznađu; u tami svojih misli i poteškoća Crkva nam nudi Božju Riječ, sakramente i primjere svetaca kako duhovno i psihički ne krahirati već u svemu biti pobjednik poput sv. Jurja.“

Govoreći nadalje o kušnjama, propovjednik citira sv. Jakova, „’Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću’. Životne kušnje nisu tu da nas slome, da nas učine nemoćnima; već se u njima zrcali postojanost naše vjere“, ohrabrio je preč. Jakovljević. U nastavku je podjsetio na herojsko mučeništvo sv. Jurja, „Sv. Juraj, budući da je bio dobar vojnik, car mu daje mogućnost da se odrekne kršćanstva i da prinese žrtvu bogovima. Kaže priča, kad je sv. Juraj vidio kip boga Apolona obratio mu se riječima: „Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?“ zapis kaže da je kip odgovorio: „Ne, ja nisam Bog“. Nakon čega je car naredio da mu se odrubi glava, jer je dokazao da je samo jedan Bog.“

„Ovaj primjer, sv. Jurja kojega čak i car želi spasiti pod uvjetom da se odrekne svoje kršćanske vjere, dovoljno nam govori kako čovjek bez vjere nije sposoban ostati vjeran svojim principima. Sv. Juraj, bio je svjestan ne samo da neće napredovati u carskoj vojsci jer je kršćanin, nego da je u opasnosti i njegov zemaljski život. On se nije pobojao i brže bolje išao se dodvoriti caru, već je ostao načelan; jasan. Mi današnji kršćani, u slabosti – nedostatku vlastite vjere olako se klanjamo današnjim moćnicima i time gubimo svoj vlastiti identitet.“

Ponovno aktualizirajući evanđelje predslavitelj je rekao, „svakodnevne poteškoće, nevjere, neuspjesi, nerazumijevanje ili bolest nas udaljuje jedne od drugih, ali i od Boga. Ova dva učenika na putu u Emaus su razočarana, oni su imali od Isusa određena politička, društvena očekivanja. Isusovom smrću sve im je propalo i oni se udaljavaju od zajednice. Odlaze razočarani i svi su im krivi. Zar to nije slika svakog od nas?“, zapitao je? „Odlazimo jedni od drugih razočarani jer nije bilo onako kako sam se tome nadao, kako sam želio. Razočarani smo u djecu, roditelje, susjeda, poslodavca; ama baš su mi svi krivi.“

„Dok sebe smatram pravednikom a drugog grešnikom, odnosno odbijam patnju i križ, dok bježimo od onih koji su nam nesimpatični, dok mrzimo neprijatelje, dotle samo povećavamo patnju i besciljno lutamo životom. Put u život ne vodi preko bijega od patnje, nego preko prihvaćanja patnje i preko pobjede nad njom“, rekoa je preč. Jakovljević te podsjetio da je, „Isus je ušao u smrt da je razori, uzeo je na sebe krivnje da nas opravda, naše bolesti da nas iscijeli.“ „Mi moramo prihvatiti svoju patnju i razoriti ju svjetlom vjere. Sv. Juraj unišao je u smrt svjetlom vjere. Moćni car postao je nemoćan pred vjerom sv. Jurja. Tako možemo reći i za našeg bl. Miroslava Bulešića da su bezbožni sustavi 20. stoljeća bili nemoćni pred njegovom vjerom. Oni stoje stameni u vjeri pred svijetom i ništa im ne može oduzeti moć da ljube, pa čak i neprijatelja. Bl. Miroslav Bulešić je molio: „Gospodine, učini me dostojnim mučeništva!“, podjsetio je preč, Jakovljević u svojstvu vicepostulatora u kauzi za kanonizaciju bl. Bulešića.

„Jesmo li mi danas spremni uskliknuti: Gospodine, učini me dostojnim da nosim svoj križ! Učini me dostojnim da nosim svoju patnju, svoju bolest; nesređeno stanje u obitelji“, nastavio je propovjednik. „Ne da se zatvaram u svijet ostavljenosti, u svijet osuđivanja; nego da vjerom i ljubavlju razorim svaku sumnju i bol. Nedostatak vjere u našem životu nas dovodi do depresivnosti, do otuđenosti a onda i ostavljenosti. I danas odzvanjaju Isusove riječi. Nama okupljenima na ovo slavlje: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Kad donosimo Isusu grijehe, bolesti i smrt, tada primamo od njega milost, zdravlje i život. Uskrsnuće nije nešto što se događa tek nakon naše tjelesne smrti na sudnji dan. Počeci uskrsnuća i nebeskog života počinju već sada, kad prihvatimo križ. Sveti Pavao kaže da smo već suuskrsli u Kristu i da smo postavljeni s njime na nebo. Učenici i apostoli uvidjeli su kasnije da je križ ulazak u uskrsnuće“, podsjetio je propovjednik.

„Sveti je Pavao napisao da uživa u progonima, križevima, tjeskobama, jer kad je slab, onda je jak. Zato braćo i sestre, snagom vjere obnovimo život u sebi i drugima koji nam je od Boga dan. I mi danas u ovoj euharistiji, pričesti, prepoznajmo Isusa, dopustimo da nas euharistijski Krist obnavlja kako bi i mi jedni drugima rekli: gorjelo je naše srce na otočiću sv. Jurja dok smo molili, pjevali, slušali Božju riječ, slavili euharistiju i međusobno se družili. Vratimo se radosni, obnovljeni u ljubavi i učvršćeni u vjeri k svojim obiteljima i jedni drugima“, zaključio je preč. Jakovljević.

Prije završnog blagoslova kratko izlaganje o povijesti otoka i crkve sv. Jurja iz 9. stoljeća održao je povjesničar Marino Martinčević.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 2000. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

Hodočasnici su potom prevezeni natrag do Starog mola gdje je nastavljeno druženje uz glazbu i prigodnu gastro ponudu u organizaciji Turističke zajednice i djelatnika komunalne tvrtke Montraker d. o.o. iz Vrsara.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije.

(txt: G. Krizman, foto: M. Martinčević)

Uskrsna poruka biskupa Ivana Štironje

„Uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje“. (Vazmeni hvalospjev)

Poštovani svećenici, redovnici, redovnice, vjernici laici, dragi prijatelji!

Svake godine u uskrsnoj noći po našim crkvama odjekuju riječi Vazmenog hvalospjeva koji, među ostalim, poručuje: „Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima… Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje…“
Ove vazmene riječi po sebi, a i preko glasova radosnih navjestitelja, traže mjesto u našim srcima, žele se iz crkava pretočiti u svakodnevna svjedočanstva vjere, nastaniti se u našim domovima, zajednicama, uredima, tvornicama i ostalim prostorima u kojima se susreću, druže, rade i obitavaju ljudi.
Planetarna vijest uskrsnuća, potekla s prazna Kristova groba, preobražava iskreno raskajane, pere krivce i okrivljene; podiže pale i one koji su skrivili padove drugima; unosi radost u tužne i u one koji uzrokuju tugu drugima.
Ovo naše vrijeme, među ostalim, obilježava mnoštvo statistika. Postoje statistike od vanjske čistoće prirode do unutrašnje čistoće naravi duha. Sve to pokreće potreba o čuvanju prirode i održavanju čistoće okoliša na što upozorava i papa Franjo svojom enciklikom „Laudato sì (Hvaljen budi) o brizi za zajednički dom“ (2015.). Papa Franjo u tom dokumentu, među ostalim, donosi i upozorenje sv. pape Pavla VI.: „zadivljujući znanstveni napredci, zapanjujući tehnološki izumi, čudesni ekonomski rast, ma koliko veliki bili, ako nisu združeni s istinskim društvenim i moralnim napretkom, na kraju će se okrenuti protiv čovjeka“ (Laudato sì, br. 4). Dok se, dakle, govori o čistoći okoliša ne smijemo zaboraviti potrebu čistoće naših duša, srdaca i savjesti. Horizontala pretpostavlja vertikalu bez koje se sve ruši.
Dok se u svijetu grade moderne spalionice raznih otpada, ne zanemarimo ispovjedaonice, te izvrsne „spalionice“, gdje se ne samo nište grijesi i svako zlo, nego i sve ono što do toga dovodi. To je put do istinske i prave slobode i ljubavi, siguran je to put do susreta s Uskrslim Gospodinom koji je temelj nade i jamstvo pobjede.
Sestre i braćo! Neka nas sve zahvati snaga i milost uskrsne noći kako bismo, po primjeru Učitelja, bili snaga palima i radost tužnima.
Neka nas sve zahvati radosna vijest anđela s prazna Kristova groba: „Uskrsnu! Nije ovdje!“(Mk 16,6) i neka ta vijest probudi u nama novi zalet vjere, nade i ljubavi koje dokidaju mržnju, uspostavljaju slogu i svladavaju nasilje. Isusov „mir vama“ i „ne bojte se“ neka rastjeraju sve vrste straha. Tà Isus nas nije napustio, nego je ostao s nama živ u Euharistiji, po kojoj nas snaži, hrani i šalje da postanemo navjestitelji Radosne vijesti i graditelji boljega svijeta po Božjem naumu.
Čestitajući Uskrs, tu najveću svetkovinu naše svete vjere, molim s papom Franjom: „Gospodine, zahvati nas svojom moći i svojim svjetlom, pomozi nam da štitimo svaki život, da pripravimo tlo za bolju budućnost, da dođe tvoje Kraljevstvo pravde, mira, ljubavi i ljepote“.
Dok molim, posebno mislim na vas, dragi bolesnici, na vas osamljeni, ostavljeni, obespravljeni, zakinuti, prezreni, na vas koji se borite s raznim životnim poteškoćama… Neka vaši križevi i žrtve procvjetaju novom spoznajom vjere i donesu i vama i svijetu obilne plodove mira, nade i ljubavi; neka ojačaju naše crkveno zajedništvo, i sve nas potaknu da budemo Crkva koja se brine za sveopće dobro, sudjeluje i vrši poslanje na koje nas sve Uskrsli zove.
Svima vama čestitam svetkovinu Uskrsa te, uza srdačan pozdrav, na sve vas zazivam obilan blagoslov Presvetoga Trojstva.

Vaš biskup Ivan Štironja