Župa Vrsar i Župa Gradina

Četrdeset dana nakon Božića, 2. veljače, Crkva slavi blagdan Prikazanja Gospodnjeg – Svijećnicu, koja po svom sadržaju pripada božićnom vremenu. Ovaj se blagdan slavio u Jeruzalemu već 386. kao Quadragesima de Epiphania da bi u sljedećem stoljeću bio obogaćen procesijom u kojoj je dominirala antifona Svjetlost na prosvjetljenje naroda. U Carigradu je u VI. stoljeću ovaj blagdan uveden pod imenom Susret (Hypapante), a u Rimu u VII. st. pod nazivom Dan sv. Šimuna. Toga je dana bila i procesija sa svijećama koja je imala izrazito pokorničko obilježje. U sljedećim se stoljećima – osobito u franačkim državama – za taj blagdan sve više širio naziv Očišćenje Blažene Djevice Marije koji je bio prihvaćen i od Tridentskog misala iz 1570. i zadržao se sve do Novog misala iz 1970. Međutim, iako je to prema tridentskom misalu bio Gospin blagdan, misni su tekstovi ipak govorili o prikazanju Gospodnjem u hramu. Novi misal naziva ovaj blagdan Prikazanje Gospodnje (ovo se ime prvi puta pojavljuje u nekim francuskim misalima iz XVII. st.).

Prema evanđeoskom izvještaju (Lk 2,22-40) Josip, Marija i Isus pojavljuju se u hramu da udovolje dva propisa zakona. Prvi nalaže da se žena koja je rodila muško čedo 40 dana ima smatrati nečistom, a 40. je dan trebala u hramu prikazati žrtvu za svoje očišćenje (usp. Lev 12,2-8). Drugi propis nalaže da se svako muško prvorođenče ima otkupiti za 5 hramskih šekela. Bog je, naime, u pashalnoj noći u Egiptu poštedio izraelske prvorođence, tako da oni izravno njemu pripadaju: životinja stoga treba biti žrtvovana, a sin prvorođenac otkupljen. To je trebao učiniti otac djetetu tako da rečenu svotu isplati bilo kojem svećeniku u Izraelu (usp. Izl 13,2-12).

Dakle, da bi se udovoljilo prvom propisu (očišćenje), bilo je dovoljno da samo majka dođe u hram i prinese žrtvu, a da bi se otkupio prvorođenac – Isus – bilo je po sebi dovoljno da Josip bilo gdje u Izraelu isplati rečenih 5 šekela. Zašto su onda Josip i Marija donijeli Isusa u hram 40 dana nakon njegova rođenja? Radi li se tu o Lukinu površnom poznavanju židovskih uredbi, ili se u tome krije neko dublje značenje?

Iako to Lukin tekst izravno ne potvrđuje, teolozi smatraju da Isus u hramu nije bio otkupljen, nego prikazan. Zašto? Prvo: Josip uopće nije bio njegov naravni otac, pa, prema tome, nije ni mogao Isusa otkupiti; drugo: Isus je i trebao biti prikazan kao ono pravo vazmeno janje koje ima biti žrtvovano za spas svijeta. Ovakvom shvaćanju ide u prilog i liturgijska tradicija ovoga blagdana koja u misnim molitvama ne spominje očišćenje Marijino, niti Isusovo otkupljenje, nego njegovo prikazanje. U obnovljenoj liturgiji ovaj blagdan nema više pokorničko obilježje (umjesto ljubičaste uzima se bijela boja) i smatra se Gospodnjim, a ne Gospinim blagdanom, kako se vidi iz samog imena.

Obnovljeni misal predviđa dva načina slavlja ovog blagdana. Prvi je svečaniji i predviđa blagoslov svijeća i ophod od neke manje crkve ili drugog prikladnog mjesta do crkve, a drugi je jednostavniji i predviđa isti blagoslov na vratima crkve i zatim svečani ulaz.

Za oba slučaja predviđeni su isti tekstovi. Nakon uobičajenog pozdrava svećenik uputi vjernicima kratki nagovor bilo vlastitim riječima, bilo prema predlošku koji donosi misal. U nagovoru svećenik povezuje ovaj blagdan s božićnim otajstvom i predstavlja Prikazanje Gospodnje kao blagdan kad je Gospodin pošao u susret svome narodu. Na izbor su stavljene dvije molitve blagoslova svijeća. U prvoj se spominje Krist kao Svjetlost na prosvjetljenje naroda i Crkve koja mu ide u susret sa zapaljenim svijećama, a druga također spominje naš hod prema svjetlosti Božje slave. U ophodu je predviđena antifona koja parafrazira Šimunov himan (Lk 1,29-32), a može se uzeti i koja druga prikladna pjesma. Nakon toga nastavlja se misa sa Slavom i Zbornom molitvom.

Ovaj blagdan proistječe iz božićnog vremena, a upućuje na vazmeno vrijeme povezujući božićno otajstvo s vazmenim: novorođeni Isus, sin Marijin i Sin Božji došao je na svijet da za naše spasenje bude prikazan i žrtvovan kao vazmeno janje. On je ona Svjetlost istinita koja je došla na svijet da prosvijetli svakog čovjeka, Svjetlost na prosvjetljenje naroda.
/Dr. Zvonko Pažin, profesor liturgike na KBF u Đakovu/

Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu, drage sestre i draga braćo u Kristu!

1. Još je sv. papa Ivan Pavao II. podsjetio Bogu posvećene osobe da je evanđeosko siromaštvo vrijednost samo po sebi, »budući da nasljedovanjem siromašnog Krista doziva prvo od Blaženstava… Međutim, upravo zbog toga ono snažno osporava idolopoklonstvo mamone, predstavljajući se kao proročki apel u odnosu na društvo koje, u tolikim bogatim dijelovima svijeta, dolazi u opasnost da izgubi smisao za mjeru i sam smisao stvari.« U nastavku je papa naglasio: »Od posvećenih osoba se dakle traži obnovljeno i snažno evanđeosko svjedočanstvo samoodricanja i uzdržljivosti, u stilu bratskoga života nadahnuta kriterijima jednostavnosti i gostoljubivosti, i kao primjer onima koji ostaju ravnodušni pred potrebama bližnjega. To će svjedočanstvo, naravno, biti popraćeno povlaštenom ljubavlju prema siromasima i očitovat će se na osobiti način u dijeljenju životnih uvjeta s onima koji su razbaštinjeni u najvećoj mjeri« (Vita consecrata, 90).

2. Više od dvadeset godina nakon što su napisane ove riječi, suočeni smo s različitim skupinama ljudi koji su »razbaštinjeni«. Na um dolaze brojni migranti koji iz različitih siromašnijih i različitim nevoljama pogođenih dijelova svijeta dolaze do Europe. U susretu s konkretnim osobama ne smije se zaboraviti Isusove riječi: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25,40), koje je i papa Franjo snažno istaknuo u apostolskoj pobudnici Radujte se i kličite: »U tom pozivu da ga prepoznamo u siromašnima i patnicima, otkriva se sâmo srce Krista, njegovi najdublji osjećaji i izbori, kojima se svaki svetac nastoji suobličiti« (Gaudete et exsultate, 96). Svaka osoba koja trpi, za svakoga kršćanina, a osobito za svaku Bogu posvećenu osobu, lik je trpećeg Krista.

3. Na um dolaze također oni »razbaštinjeni« koji su iz različitih razloga prisiljeni napustiti našu domovinu kako bi potražili sigurniji život u inozemstvu. U njihovim se motivacijama najčešće iščitava određeno beznađe. Upravo su Bogu posvećene osobe pozvane biti znak nade. Ova nada započinje u nutarnjoj obnovi svake osobe, a raste kroz zajedničko svjedočenje. Pritom, posvećene zajednice svjedoče o jednom drugom »odlasku«. Sveti Ivan Pavao II. kaže: »’Odlazak’ je temeljni izraz objave, na koji se poziva cijela povijest spasenja, i koji izražava duboki smisao pashalne tajne, tema osobito draga duhovnosti posvećenoga života i koja dobro pokazuje njezino značenje« (Vita consecrata, 40). Riječ je o Isusovu »odlasku« o kojem su na gori Preobraženja s Isusom razgovarali Mojsije i Ilija (usp. Lk 9,31). U svjetlu toga »odlaska«, Bogu posvećene osobe trebale bi se čuvati beznađa i tjeskobe, bez obzira na društvene životne uvjete.

4. Dovodi nas to i do onog subjektivnog osjećaja »razbaštinjenosti« koji se može pojaviti kod samih posvećenih osoba, a obično je praćen beznađem. Izgubivši evanđeosku slobodu za Krista i predanost zavjetu poslušnosti, ponekad se dogodi da svaka odluka poglavara ili neželjeni premještaj u osobama rađaju neprihvaćanje, a onda i tjeskobu i beznađe. Svaka Bogu posvećena osoba, već u trenutku svoga zavjetovanja ili polaganja obećanja, sama se razbaštinila. Isus je rekao: »Tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti« (Mt 19,29). Bogu posvećena osoba sama se razbaštinila da bi primila mnogo veću baštinu. Zapravo, Bogu posvećene osobe proročki su znak svim kršćanima da su svi Kristovi vjernici »baštinici Božji, a subaštinici Kristovi« (Rim 8,17).

Želeći najprije svima vama, Bogu posvećenim osobama, da sve činite kako biste doista bili baštinici Božji i subaštinici Kristova, želja nam je da vaš život bude znak nade za sve one koji su na zemlji razbaštinjeni!

Od srca vam želimo blagoslovljen Dan posvećenog života!

O blagdanu Obraćenja svetoga Pavla, 25. siječnja 2019.

Uime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života mons. Zdenko Križić, predsjednik

Uime Hrvatske redovničke konferencije, s. Ana Marija Antolović, predsjednica

Poruka za Dan života 2019. predsjednika Vijeća za život i obitelj HBK dubrovačkog biskupa Mate Uzinića

Suvremeni čovjek suočen je sa sve brojnijim i složenijim moralnim dvojbama, a osobito onima koje se tiču ljudskoga života u njegovim najosjetljivijim razdobljima. Kako bi mogao ispravno djelovati, svakom je čovjeku darovana savjest koja mu služi kao moralni orijentir. Čovjekova osobna savjest treba biti usklađena s naravnim i Božjim zakonima koji su ucijepljeni u samu njegovu bit.

Savjest je Božji dar čovjeku, njegova najskrovitija jezgra i svetište u kojemu je on sam s Bogom, čiji mu glas odzvanja u nutrini (usp. Gaudium et spes 16). Ona predstavlja onaj privilegirani prostor slobode koji čovjeku nitko ne može oduzeti, osim ako ga se sam ne odrekne. Ona je mjesto gdje se čovjek susreće s Istinom i onda kada je želi izbjeći (usp. Fuček I., Osoba i savjest, str. 167). Savjest je glas koji čovjeka uvijek poziva »da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo« (Gaudium et spes 16). Svatko je, bez obzira, bio vjernik ili ne, dužan slijediti taj glas moralnog imperativa koji odzvanja u njemu. Vjernik kršćanin je dužan to i više, jer orijentir i korektiv svoje savjesti pronalazi u osobi Isusa Krista i svjetlu njegovoga zakona ljubavi sažetog u dvjema zapovijedima ljubavi (usp. Mt 22,34-40; Mk 12, 28–34; Lk 10, 25–28).

Svjedoci smo da se nad suvremenim čovjekom na različite načine provodi sustavno utišavanje glasa savjesti, sve do njezinoga otupljivanja i potpunog umrtvljenja.

Pravnim se propisima pokušava stvoriti neku umjetnu savjest kojom se nastoji opravdati grijeh protiv temeljnog zakona ljubavi. Pravni propisi tako postaju svojevrsni nadomjestak ispravnog osobnog suda savjesti o dobru i zlu. Jedan od načina gušenja glasa savjesti je i smišljeni jezični inženjering kojim se prikriva prava istina. Ljude se dovodi u zabludu manipulativnim i paradoksalnim pojmovima, tako da im se čini da ono što krivo rade uopće nije protivno savjesti.

Također, u posljednje vrijeme svjedoci smo nastojanja da se ograniči pravo na priziv savjesti, tjerajući ljude da čine nešto što je u suprotnosti s njihovom savješću.

Svjesno se ignorira činjenica da je pravo na priziv savjesti individualno, a ne kolektivno pravo. Ono ne počiva na zakonu, nego na osobnoj savjesti, koja može, ali i ne mora biti motivirana vjerskim uvjerenjima. Pravo na priziv savjesti je civilizacijski i demokratski doseg. Nijekanje toga prava znatno bi ograničilo osobne i građanske slobode pojedinca. Bio bi to civilizacijski korak unatrag. Nitko i ništa ne može i nema pravo nadomjestiti čovjekovu osobnu savjest koja ga upozorava da je zlo uvijek zlo, ma koliko se netko trudio dokazati suprotno. Primjerice, namjerno prekidanje ljudskoga života je uvijek moralno zlo pa tako i kada se radi o abortusu i eutanaziji (usp. KKC 2270 – 2279).

Govoreći o savjesti u svjetlu suvremenih bioetičkih izazova potičemo, ponajprije vjernike, ali i sve ljude dobre volje, da ne ustuknu pred tim izazovima, nego da još odlučnije promiču i štite ljudski život i njegovo neotuđivo dostojanstvo. Od iznimne je važnosti da upravo vjernici prednjače u nastojanju življenja i djelovanja u skladu sa savješću osvjetljenom zakonom ljubavi prema Bogu i bližnjima, a osobito prema onima koji su nezaštićeni i koji se ne mogu zauzeti za svoja prava. Tako će vjernici u svojim sredinama svjedočiti o ljepoti i svetosti ljudskoga života u svim njegovim fazama i biti poticaj da i drugi počnu na taj način shvaćati i prihvaćati ljudski život.

Podsjećamo i na potrebu cjeloživotnog odgoja savjesti. Svaki čovjek to može činiti držeći se takozvanog zlatnog pravila koje kaže: »Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!«, odnosno »Sve što ne želite da ljudi čine vama, ne činite ni i vi njima!« Kao kršćani svoju savjest ćemo odgajati imajući pred očima Isusa Krista i računajući na vodstvo Duha Svetoga koji nas upućuje u svu istinu (usp. Iv 16,13). Ispravno odgojenom savješću udaljavamo se od slijepe samovolje i nastojimo se prilagoditi objektivnim moralnim normama. Time sprečavamo i sve one negativne posljedice koje neminovno zahvaćaju pojedinca i čitavo društvo kad nisu usklađeni sa spomenutim normama. Uz odgoj vlastite savjesti imamo obvezu i drugima pomoći u odgoju i oblikovanju savjesti. Ponajprije je to zadaća kršćanskih roditelja, u odnosu na njihovu djecu, ali i svih drugih koji sudjeluju u odgojnom procesu. Nadalje, kao katolici pozvani smo i svakodnevno ispitivati svoju savjest te redovito pristupati sakramentu pokore. Na ispit savjesti, kao sredstvu njezinoga odgoja, potiče nas i papa Franjo ističući: »Isus nas poziva da promijenimo srce, da napravimo duboki zaokret u vlastitom životu, napuštajući kompromise sa zlom… Nikada nije kasno da se obratimo, ali je hitno, sada je čas! Započnimo danas« (Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, 28. 02. 2016.).

Obilježavanje Dana života svima nam je prigoda, da prihvaćajući ovaj poziv, preispitamo svoju savjest: Kakvo je naše srce? Činimo li kompromise sa zlom? Doprinosimo li konkretno riječju, djelom i primjerom zaštiti života i dostojanstva nerođenog djeteta, bolesnih, starijih i umirućih osoba?

U ispitu savjesti s tim pitanjima u odnosu na tek začeti život suočavaju se ponajprije žena – majka i muškarac – otac koji su za njega najodgovorniji. U svijetlu zakona ljubavi, oboje su pozvani slušati glas savjesti, ne dajući se zavesti nečovječnim zakonima i obmanjujućim glasovima, koji ugrožavaju život nezaštićenoga ljudskog bića, kojemu su oni, kao majka i otac, »najbliži bližnji«. Ništa im ne bi smjelo zamagliti svijest o tome da je tolika velika vrijednost ljudskog života i toliko neotuđivo pravo na život nerođenog djeteta, da se ni na koji način ne može, pravom nad vlastitim tijelom, opravdavati donošenje odluke o tome životu, koji je sam sebi svrha i koji se nikada ne može smatrati »svojinom« drugoga ljudskog bića (usp. Amoris laetitia 83).

O tome u kojoj mjeri svojim stavom i djelovanjem doprinose pozitivnom i poticajnom ozračju prema novom ljudskom životu pozvani su svoju savjest preispitati i svi ostali poput djedova i baka, rodbine i prijatelja, djelatnika u odgojno-obrazovnim ustanovama, u zdravstvu i medijima, poslodavaca, političara i zakonodavaca te svih drugih članova kako vjerskih tako i društvenih zajednica. Na sličan način, počevši od odrasle djece u odnosu prema svojim roditeljima, valjalo bi obaviti i ispit savjesti glede zauzimanja za dostojanstven život bolesnih, nemoćnih, starih i umirućih članova društva.

Mi katolici smo dodatno pozvani zapitati se jesu li naše obitelji svetišta života i prve škole ljubavi. Vrednujući sve ono dobro što se već čini u Crkvi, valja dati odgovor i na pitanje u kojoj su mjeri naše crkvene zajednice utočišta majkama i obiteljima u nevolji te mjesta solidarnosti za bolesne, nemoćne, stare i umiruće.

Obraćenje na koje nas Krist poziva, a govor o savjesti je uvijek poziv na obraćenje, sastoji se u tome da činimo djela milosrđa, osobito najmanjima među nama (usp. Mt 25,40). Stoga nastojmo iz dana u dan odgajati našu osobnu savjest u svjetlu zakona ljubavi koji nas potiče da gladne hranimo, žedne pojimo, strance primamo, gole odijevamo, a bolesnike i zatvorenike pohodimo, jer ćemo upravo po tom kriteriju biti na kraju vremena prosuđivani (usp. Gaudete et exsultate 95).

Naposljetku, slušajući glas savjesti pozivamo sve da nam se pridruže u protivljenju donošenju zakona koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nerođene djece, tih najnevinijih i najnezaštićenijih članova ljudske obitelji, jednako kao i onih koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nemoćnih, bolesnih ili starih članova našega društva.

No, svjesni smo da nije dovoljno samo se usprotiviti nego je potrebno, pojedinačno i zajedno, učiniti sve što je u našoj moći, počevši od ustrajne molitve i svjedočanstva života, u cilju promjene društvene svijesti kako bi se stvorili zakonski i svi drugi preduvjeti za zaštitu ljudskoga života u svim njegovim fazama od začeća do naravne smrti. To će biti naš doprinos čovječnijem i pravednijem društvu.

Neka nam u tome pomogne Majka Božja koja je najsavršenije slijedila zakon ljubavi donijevši Ljubav na svijet, prateći je, preko smrti na križu, sve do slave uskrsnuća.

U Zagrebu, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja 2019.

✠ Mate Uzinić,

dubrovački biskup

predsjednik Vijeća za život i obitelj HBK

Čovjek je najveći kada klekne i ponizi se kako bi pomogao drugome

Ovog Božića želimo razmišljati o jednoj rečenici iz Lukina evanđelja: „za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7).

Josip od vrata do vrata kuca i govori u ime Marije i nerođenog Isusa, traži ulaz u domove i smještaj u Betlehemu. Iako su Židovi, u tim drevnim vremenima, imali dužnost gostoljubivosti prema strancu i prolazniku, ipak neprestano su dobivali odgovor, “ovdje nema mjesta za vas.”

Ovo je zaista hladna noć, ne toliko u smislu temperature zraka, nego u smislu ljudskih srdaca. Da, zaista to je bila hladna noć. Ne nalaze toplinu doma među ljudima. Jedino što im je preostalo bilo je pokušati potražiti toplinu doma među životinjama. Ljudi ih odbijaju ne pokušavši ni shvatiti njihove razloge. Ali te jednostavne životinje bez prigovora, bez ikakvog pitanja primaju ih i s njima dijele svoj dom.

Unatoč odbijanju ljudi Bog se sagnuo nisko da dođe iz nebeskog svjetla u naš ratom rastrgani, mračni i hladni svijet. Kad se Bog saginje, saginje se na najneznatnije mjesto, spušta se u jaslice kako ne bi nikome smetao i šuti. Svi koji ga žele naći ovog Božića moraju se također sagnuti i postati ponizni.

Da, naš se Bog saginje. Saginje se na najniža mjesta. Bog ne voli oholost i ponos, samo to ne može podnijeti jer vidi što nam to čini. Bog dolazi da slomi leđa oholosti i ponosa, ne s mačem ili silom, nego s poniznošću. Tama ne može poraziti tamu, samo svjetlost to može učiniti. Mržnja ne može poraziti mržnju, samo ljubav to može učiniti. Oholost ne može poraziti oholost, samo poniznost to može učiniti. Naš Bog se saginje u najvećoj poniznosti u obliku malog bespomoćnog djetešca.

I ovog Božića Bog nas poziva na takvu poniznost. Dolazi tiho, ne-nasilno, bez prijetnje, kao malo dijete koje je prepušteno na milost i nemilost ljudi. Ali i na ovaj skromni način u tišini, još uvijek zove i tebe i mene i sve nas da se sagnemo i postanemo ponizni.

Kada se ljudska povijest dovrši a posljednje se knjige napišu, jedan od najtužnijih redaka bit će, „za njih nije bilo mjesta u svratištu“. Nema mjesta, nema mjesta. Ne želimo da dođete u naš dom. Kako čudno i tužno za ovaj svijet da se Bog Stvoritelj jednostavno ne uklapa u taj svijet i za Njega nema mjesta u tom svijetu kojeg je stvorio i nama darovao. Oh, kolike nezahvalnosti i bahatosti! Ne uklapa se u naše planove, naše rasporede, naše prioritete. Nema mjesta za Njega, ne nema. Ne uklapa se u naš svijet, u naš narod i u našu obitelj, sve drugo je za nas daleko važnije, a Njega ostavljamo ispred svratišta da se smrzava jer smo hladni u duši i jer smo izgubili onu ljudsku toplinu prema drugim ljudima. A Bog opet šuti.

A što je s nama? Ima li mjesta za Isusa u „svratištu“ naših srdaca? Jer ako postoji malo volje i malo mjesta, Isus dolazi noseći mnoge darove. Božić je vrijeme poklona. I ovog Božića netko kuca na tvoje srce. Možda je mali Isus! Čovječe, zašto ne odgovoriš i pokušaš otvoriti, netko ti kuca. Otvori i vidi tko je i udostoj se pustiti ga u svoj dom i u svoje srce.

Što bi moglo biti tužnije od propuštanja dara da postanemo djeca Božja? Da, najtužniji redak koji je ikada napisan na ovom svijetu je da nije bilo mjesta za Njega u svratištu, a možda je još tužniji, iako sve to dobro znamo, da i danas nema mjesta za Njega ni u našem domu ni u našem srcu. Ali Bog i danas opet šuti.

A vi koji ste mu već otvorili vrata kroz mnoge godine, hvalite i zahvaljujte Bogu, i zamolite Gospodina da vam pomogne još više otvoriti vrata vašega srca. Jer znamo da je istina kada Isusa pozovemo u svoj dom on traži malo mjesta i jednostavan smještaj i ne ugrožava našu slobodu, a donosi nam veliku radost i mir.

Ovaj Božić je vrijeme darivanja i Isus se saginje nisko da nam daruje neprocjenjiv dar, a to je moć da možemo postati djeca Božja. Sjetimo se da je čovjek najveći kada klekne i ponizi se u tišini kako bi pomogao drugome koji je mali i neznatan.

To je pravi Božić. Sagnimo se ponizno i otvorimo vrata svoga srca Isusu i braći ljudima. Ostanimo s njima i danas ponizno u šutnji.

Svim vjernicima, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

U subotu. 24. srudenoga 2018. u župnoj crkvi Sv. Martina u Vrsaru održat će se susret zborova Rovinjsko-kanfanarskog i porečkog dekanata s početkom u 17,00 sati.

Na susretu sudjeluju zborovi iz župa:

1. Pohođenja Blažene Djevice Marije iz Bala,
2. Sv. Bernarda iz Funtane
3. Sv. Silvestra iz Kanfanara
4. Sv. Roka iz Nove Vasi
5. Sv. Jurja i Sv. Eufemije iz Rovinja
6. Sv. Martina iz Tara
7. Sv. Martina iz Vrsara
8. Sv. Ivana i Pavla iz Žbandaja.

Radujemo se Vašem dolasku!

„Svijet treba nove Martine“

Danas, u 21. stoljeću svijet treba nove Martine, nove svjedoke poput sv. Martina, koji će u današnjem vremenu, koje je jednako izazovno kao i IV. stoljeće kada je on živio, posvjedočiti za Krista svojim životom, u svojoj svakodnevnici, rekao je mons. Ivan Hren predvodeći misno slavlje o svetkovini sv. Martina biskupa kojeg vrsarska župa i grad Vrsar časte kao svoga nebeskog zaštitnika.
U nedjelju, 11. studenog, općina Vrsar i tamošnja župa svečano su proslavili svetkovinu svog nebeskog zaštitnika sv. Martina biskupa. Središnje svečano misno slavlje predvodio je mons. Ivan Hren, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, uz koncelebraciju o. Drage Marića, karmelićanina te župnika domaćina, vlč. mr. Lina Zohila. Misi su, uz mnoštvo vjernika iz župa Porečkog dekanata, nazočili predsjednik Općinskog vijeća Franko Matukina i ravnateljica Osnove škole Debora Cukola Zeneral. Na početku, uz prigodne pozdrave okupljenima, župnik domaćin je istaknuo mnogostruku osobnu povezanost gosta propovjednika s likom sv. Martina biskupa.

Mons. Hren je homiliju prožeo osobnim doživljajem dolaska u Vrsar, gdje se, rekao je, osjeća uvijek dobrodošao. Istaknuo je kako su prethodne generacije uzele tog Božjeg ugodnika za svoga nebeskog zaštitnika upravo zbog poruke koju donosi. Što taj svetački lik danas govori nama, meni, ovome gradu?, zapitao se propovjednik, koju poruku ja vama nosim, danas, slaveći njegov blagdan? Sveti Martin nikada nije razmišljao da se onime što govori treba drugima svidjeti, on se u avanturu života upustio zbog te jedne jedine vijesti, zbog donošenja ljudima Radosne vijesti, poruke križa, Isusove poruke „ja sam Put, Istina i Život“. Njega je silina te poruke toliko privukla da je odustao od perspektivne vojne karijere. Mi smo kao kršćani dužni biti svjedoci upravo u svojim obiteljima, u svojoj svakodnevici. Prethodne su generacije izabrale sv. Martina za nebeskog zaštitnika upravo zbog snažne poruke koju donosi, da je u križu sažeta sva ljubav svijeta. Sveti Martin je živio u turbulentnim vremenima, u IV. stoljeću, u neposredno dobivenoj slobodi kulta za kršćane, Milanskim ediktom 313. godine. Bilo je to vrijeme kada kršćani izlaze iz katakombi koje su natopljene krvlju ranokršćanskih mučenika. Novostečena sloboda unosi novosti u život kršćana, no, ne sve pozitivne. Crkva je pozvana da svjedoči za Krista, a to ne čini kada bira fotelje, Crkva najvjerodostojnije svjedoči kada je progonjena, istaknuo je mons. Hren.

Sveti Martin se je u životu prepustio Božjemu planu, a koliko mi u svojim životnim projektima računamo s Bogom?, zapitao se propovjednik. Dok smo mladi nam ne treba, ni kad smo u naponu snage, tek ga se povremeno sjetimo kada ga treba kriviti za neke životne nesreće. No kako se vratiti u Očev zagrljaj ako ga se cijeli život klonimo, ako zaboravimo da on kuca na vrata našega srca? Nikoga se ne pita kada se i gdje želi roditi ni kada će otići s ovoga svijeta, vrijeme između toga prigoda je da ostavimo trag; hoće li to bit trag pepela ili će to biti trag ljubavi prema bližnjima ovisi o nama. „Ljubi i čini što hoćeš“, citirao je propovjednik sv. Augustina, ali ne onom ljudskom ljubavlju, već ljubavlju koja izgara, koja je spremna za drugoga dati i život. Potrebno je to shvatiti, rekao je propovjednik, to si treba posvjestiti svatko od nas, žitelji ovoga grada koji štuje sv. Martina, kao i cijela Crkva, kako bi susret „oči u oči s Gospodinom“ dočekali spremni, zaključio je propovjednik.
Po završetku misnog slavlja, nakon prigodnih zahvala župnika Zohila, vrsarski Ženski zbor „Mendule“, pod vodstvom Tome Njegovana, održao je kraći koncert predstavivši se, između ostalih, sa skladbama „Gloria“, „Ave Maria“, „Kao košuta“ i „You rise me up“.

Župa se je na proslavu patrona pripremala trodnevnicom od 8. do 10. studenog. Prve večeri predvodio je preč. Milan Zgrablić, porečki dekan i župnik. Druge večeri predvodio je o. Drago Marić a treće večeri mons. Ivan Hren./G.Krizman/

U utorak, 6. studenog 2018. u Fažani, u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana svečano je obilježen dan policijske kapelanije bl. Miroslav Bulešić.

Misno slavlje predvodio je vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, u suslavlju s dekanom Vodnjanskog dekanata preč. Gracijanom Živolićem, policijskim kapelanom kapelanije Sv. Kvirina Sisačkog za Policijsku upravu Sisačko – moslavačku vlč. Ivom Borićem, biskupskim vikarom za pastoral MUP-a o. Franom Musićem, OFM, te domaćinom policijskim kapelanom PU istarske vlč. mr. Ilijom Jakovljevićem.

Na početku je sve pozdravio vlč. Jakovljević te čestitao svim djelatnicima Policijske uprave istarske Dan kapelanije i sve ih preporučio zagovoru i zaštiti bl. Miroslav Bulešića.

Obilježavanje Dana policijske kapelanije koja nosi ime našeg bl. Miroslava Bulešića prigoda je da se prisjetimo teških vremena u kojima je živio i stasao u nepokolebljivog svećenika kojeg danas kao Crkva štujemo, no to je ujedno i prigoda je to i da iz njegova života iščitamo one bezvremenske poruke koje nam je ostavio kao svoju najvrjedniju baštinu, rekao je na početku homilije vlč. Zohil. Posebno je istaknuo neke od njegovih najznačajnijih zapisa u Duhovnome dnevniku.

O svome je svećeničkom ređenju zapisao „Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja». Već iz ta dva njegova zapisa iščitavamo njegovu duboku posvećenost Bogu Ocu i svome pozivu, istaknuo je predslavitelj.

Glavne odlike svog pastoralnog stila Bulešić je izrazio u pismu vlč. Ivanu Paviću, kojem za vrijeme službe župnika u Baderni, 1943. godine piše «Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu…», citirao je vlč. Zohil.

Na Poreštini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci, podsjetio je propovjednik. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava: «Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.» Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu: «Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.»… i pojašnjava: «Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.» Protivnicima pak i progoniteljima poručuje: «Moja osveta je – oprost», citirao je nadalje predslavitelj te nastavio komentarom, to je izuzetno jaka poruka, koju čovjek nikako ne može vlastitim ljudskim snagama polučiti, njegova posvemašnja predanost Bogu oblikovala ga je u ono što sveci i blaženici jesu, nadasve suobličeni Kristu, djeluju upravo kako bi On djelovao.

Znamo za nemile događaje koju su prethodili samom njegovom mučeništvu, no ono što ponajviše fascinira su njegovi zapisi koji izražavaju posve neuobičajenu spremnost, odlučnost, odvažnost, nepokolebljivost … bio je apsolutno, beskompromisno – Kristov svećenik, istaknuo je vlč. Zohil.

Uoči dolaska u Lanišće, dok su s Ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Miroslav Bulešić je odgovorio: «Samo jedanput će se umrijeti». Potvrdio je tako odsutnost svakoga straha za zemaljski život, podsjetio je propovjednik te pojasnio,

odlazak s ovoga svijeta za njega je doista bio povratak Ocu, posvjedočit će očevici njegove riječi, ‘osjetivši da umire, zazivao: «Isuse, primi dušu moju!».’

Blaženi je Bulešić bio svjestan da sve što ima, svi talenti i sposobnosti dolaze od Boga. Duboko je bio uvjeren da mu je Gospodin to podario kako bi prošao ovom zemljom i izvršio svoju misiju, da čini dobro i posvjedoči za njega. On je u to uložio svaki trenutak ovozemaljskog života. U produbljivanje svog odnosa s Bogom i činjenje dobra bližnjemu. Iz njegovih zapisa u duhovnome dnevniku vidimo koliko je duboka bila njegova predanost Bogu. Trudio se svim silama prihvatiti Isusov poziv. naglasio je nadalje predslavitelj.

Slijedom toga primjera, svaki bi se od nas trebao zapitati: a ja? Svi mi primamo poziv: “Dođite, sve je spremno”. Kakav će biti naš odgovor? S kakvim stanjem duha dočekujemo Njegov poziv? Jer, poznato je, ne znamo ni dana ni časa. Čuli smo, “radi kao da ćeš živjeti zauvijek, moli kao da ti je ovo zadnji dan života“. Što to znači? Za nas, za mene u sadašnjem životnom trenutku? Razmišljamo li sada kakvi bi došli pred njega? Potrebno je doista se zapitati: Kakav je moj odnos prema Bogu? A prema bližnjemu? Sjećaš li se kada si bio prezaposlen da posjetiš staroga prijatelja i kolegu koji živi sam? Ili staroga susjeda koji bolestan leži u bolnici?

Mislimo li da uvijek imamo dovoljno vremena? U ovoj našoj prebrzoj svakodnevici, koja je odavno, znamo, nadišla brzinu prilagođavanja organizma, i psihe, tome svjedoče nebrojene metode suzbijanja toliko popularnog i opće primijenjenog stresa…gdje je tu naša duhovnost? Pronalazimo li je u svakodnevnom životu? U svakodnevnoj suradnji s bližnjima, kolegama, ukućanima? Ponekad je mnogo lakše moliti za mir u svijetu, nego se osobno potruditi postići mir i sklad u vlastitoj obitelji, u svakodnevnoj komunikaciji s kolegama., potaknuo je predvoditelj okupljene na promišljanje. Gospodine, daj nam milost da odgovorimo na mnoge poticaje Duha Svetoga te da posjetimo osamljene, dopremo do izgubljenih, žalosnih, do ljudi u potrebi. Otvori nam uši da te možemo čuti, a potom i djelovati.

Blaženi je Bulešić spremno otišao ususret Gospodinu, jer je cijeli život gradio svoj odnos Njim. Jesmo li spremni suočiti se sa sobom? Sa svojim nedostatcima, koje se možda i samo sebi bojimo priznati? Dopuštamo li našoj savjesti da nam progovori, ili je zataškavamo najrazličitijim opravdanjima?; “okolnosti su takve, vremena su takva“. Vjerujemo li doista da nas samo život sukladno Isusovu nauku vodi putem dobra? Samo ako budemo slijedili Isusov primjer gradit ćemo oko sebe svijet dobrote, te time sudjelovati u Djelu spasenja sebe i drugih.

Zar ne da je svatko od nas pozvan težiti za onim plemenitim i duhovnim, a ne samo srljati za materijalnim probicima. Zar ne da je svatko od nas pozvan s vjerom u Boga prihvaćati nevolje života, nevolje koje nam donosi sam život, ali i nevolje koje su prouzrokovane od drugih ljudi. Zar ne da svatko može i treba, ponajprije u svojoj kući, gledati na ono dobro i pozitivno. Zar ne da muž može i treba u svojoj ženi gledati i naglašavati ono što je čestito i plemenito, te da žena treba u svome mužu tražiti crte ljudskosti, nježnosti i brižnosti? Zar ne da u svakom podčinjenom i nadređenom, u svakom susjedu razumnom i nerazumnom trebamo i moramo gledati sliku Božju, jer svatko od tih ljudi ima barem klicu dobrote i Božjega Duha.

Na kraju se je prigodnim riječima čestitanja obratio načelnik PU istarske Alen Klabot koji je posebno pohvalio mnogobrojne aktivnosti i projekte koje neprestano provodi Policijska kapelanija bl. Miroslav Bulešić na čelu s kapelanom vlč. Ilijom Jakovljevićem.

Misno slavlje je dojmljivim pjevanjem uzveličala Policijska klapa sv. Matej iz Bjelovara. (G. Krizman)

Pravna, radna i socijalna sigurnost – jamstvo dostojanstva čovjeka u hrvatskom društvu

Odgovornost za postizanje općega dobra, osim pojedinim osobama, pripada prije svega državi jer je skrb za opće dobro razlog postojanja političke vlasti. Cilj društvenoga života jest povijesno ostvarivo opće dobro te, da bi se ono zajamčilo, vlada svake države ima specifičnu zadaću s pravdom usklađivati različite pojedinačne interese. Ispravno pomirenje partikularnih dobara skupina i pojedinaca stoga je jedna od najosjetljivijih zadaća javne vlasti. Ona mora jamčiti uređen i pravedan život zajednice, ne stavljajući se na mjesto slobodnoga djelovanja pojedinaca i skupina, nego ga mora usmjeravati prema ostvarenju općega dobra, u poštivanju i zaštiti neovisnosti individualnih i društvenih subjekata. Politička vlast sredstvo je koordinacije i usmjerenja po kojem se moraju ravnati pojedinci i posrednička tijela težeći prema poretku čiji će odnosi, ustanove i procedure biti u službi cjelovita ljudskoga rasta. Da bi to ostvarila, vlast mora objavljivati pravedne zakone, to jest zakone u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.[1] Na tragu tih smjernica socijalnoga nauka Crkve Komisija HBK-a »Iustitia et pax« želi ovom izjavom progovoriti o pravnoj, a onda i o radnoj i socijalnoj (ne)sigurnosti u hrvatskom društvu, s namjerom da se svi zajedno zauzmemo u izgradnji što učinkovitije pravne države.

1. Država u službi građana. Građani Republike Hrvatske odabrali su živjeti u republici (lat. res publica – javna stvar) i s pravom očekuju da država i stvarno, a ne samo deklarativno, djeluje u javnom interesu. Država je vezana mandatom koji je dobila od građana jer su joj oni, kroz ustavni poredak, ustupili dio svoga suvereniteta. To se ne odnosi na pojedine vlade, nego na državu kao kontinuitet i okvir za ostvarivanje prava čovjeka. Stoga država mora težiti potpunoj učinkovitosti i rukovoditi se isključivo općim ili zajedničkim dobrom. Oni koji vode državu moraju biti u službi svih građana i skrbiti se o njihovim različitim potrebama, uključujući i jednu od temeljnih ljudskih potreba – onom za sigurnošću.

Svjedoci smo, nažalost, obrnuta procesa, koji kao da sugerira da su građani u službi države, a ne obratno. Takav sustav vladavine udaljava se od svoje izvorne biti. Naime, sustav u kojem politika prestaje biti idealom služenja općemu dobru i postaje sredstvo za podilaženje partikularnim interesima ima niz negativnih posljedica. Među tim negativnim posljedicama disfunkcionalne države svakako je najvažnija nesigurnost građana, a ogleda se na više razina, od kojih su tri ključne i međusobno usko povezane: pravna, radna i socijalna.

2. Pravna sigurnost. Ostvarivanje pune radne i socijalne sigurnosti nije moguće bez stvaranja i provedbe odgovarajućega pravnoga okvira. Ustavni poredak jamči pravo na jednakost svih pred zakonom i sadrži niz drugih jamstava nužnih za ostvarivanje ideala vladavine prava (poštivanje prava vlasništva, osobne slobode, sigurnosti i dostojanstva, zabranu diskriminacije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti itd.). Preduvjet ostvarivanja pravne sigurnosti, koja je u samim korijenima pravne države utemeljene na vladavini prava, jest istinska trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Svaka od tih vlasti mora djelovati neovisno o drugima, ali se istodobno mora ostvarivati optimalan sustav uravnotežene vladavine tzv. sustavom kočnica i ravnoteža tako da je svaka od vlasti ujedno odgovorna drugim vlastima, ali i građanima. Neovisnost vlast mora i može ostvarivati isključivo odgovornošću prema samoj sebi i prema drugima. Takav bi trebao biti idealan pravni okvir koji bi u suvremenom društvu, u najvećoj mogućoj mjeri, jamčio čovjeku sigurnost i njegovo ljudsko dostojanstvo.

Promatrajući našu stvarnost iz te perspektive, istinska trodioba vlasti, kao isključivo jamstvo različitih oblika sigurnosti građana, u Republici Hrvatskoj još nije na razini na kojoj bi trebala biti. Zakonodavac intervenira u pravni poredak, pa i onda kad to nije apsolutno nužno. Učestale izmjene zakona koji reguliraju temeljna ljudska prava također dovode u pitanje pravnu sigurnost. Pretjerano pouzdanje da je promjena zakonodavstva početak i kraj svakoga reformskoga i/ili kvazireformskoga stremljenja dovodi do pravnoga kaosa zbog neusklađenosti ili čak izravne suprotnosti pojedinih dijelova pravnoga sustava.

S druge strane, nerijetko su zakoni lišeni elementarne pravednosti, a kada se zakonodavac i poziva na pravednost, populistički zanemaruje temeljna pravna načela na kojima se izgrađuje pravna sigurnost (npr. zabrana retroaktivnosti). Stoga je teško oteti se dojmu da su brojni zakoni doneseni ne radi ostvarivanja općega dobra, nego radi partikularnih interesa pojedinih profesionalnih ili inih skupina. Nadalje, zakonodavac često zanemaruje i načelo razmjernosti. U državi vladavine prava nije opravdano da lakše povrede zakona budu strože sankcionirane od težih. Nije pravedno, a ni u skladu s načelom razmjernosti, ovršiti imovinu zbog manjega duga, uz istodobno toleriranje i davanje poreznih i inih povlastica velikim dužnicima.

Pravnoj nesigurnosti pridonosi i sudbena vlast dugotrajnim sudskim postupcima i neujednačenom sudskom praksom. To dovodi i do brojnih postupaka protiv Republike Hrvatske pred europskim sudovima i obvezom plaćanja naknada tužiteljima na teret državnoga proračuna, odnosno, naposljetku, poreznih obveznika. Pravnu sigurnost nerijetko izravno ugrožava i izvršna vlast uplitanjem u sudske postupke (osobito kada je riječ o tajnim postupcima, npr. o izvidima koji se provode prije pokretanja kaznenoga postupka), utjecajem na personalnu politiku u pravosuđu, kao i na sudbenu vlast u cjelini, osobito na lokalnoj razini.

Pravnu sigurnost na osobit način ugrožava odavanje tajnih informacija tijekom izvida u kaznenim predmetima. Povreda tajnosti postupka kazneno je djelo pa se postavlja pitanje prevencije, ali i kažnjavanja počinitelja koje redovito izostaje. Konstatacija da prevelik broj ljudi u sustavu zna za tajne informacije ne može biti opravdanje za njihovo odavanje i objavljivanje. Nije dovoljno zadovoljiti se općenitim izjavama osude i optužbe. Nužno je potrebno sprječavati „umreženost korupcije“, a svaki sudionik treba učiniti svoj dio, bilo da se radi o političarima, policiji, državnom odvjetništvu, sudovima, odvjetništvu ili medijima.

3. Radna i socijalna sigurnost. Hrvatski Ustav jamči pravo svakomu na rad i slobodu rada (članak 55.). Svaki zaposlenik ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Svaki zaposlenik ima pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i ta prava mu se ne mogu oduzeti (članak 56.). Na radnu sigurnost nadovezuje se i socijalna sigurnost u skladu s jamstvima socijalne države (članak 1., članci 57.-59.). To se odnosi i na mogućnost građana da od svoga rada žive dostojno čovjeka i na održivost sustava međugeneracijske solidarnosti te osiguravanja skrbi za potrebite.

U Hrvatskoj je previše primjera koji sugeriraju sustavne razmjere nepoštivanja prava na rad i slobode rada i koji svjedoče o kršenju dostojanstva čovjeka radnika. Stopa nezaposlenosti izrazito je visoka, a i oni koji rade u najvećem broju slučajeva imaju primanja nedostatna za životni standard dostojan čovjeka. Sigurnost radnih mjesta, ponajprije u privatnom i tzv. realnom sektoru, ugrožena je zbog neodgovornosti poslodavaca, raširenoga mentaliteta grabežljivoga (predatorskoga) kapitalizma i neodgovarajuće zaštite prava radnika. Sindikati, koji bi se trebali učinkovito skrbiti za prava radnika, zbog razjedinjenosti i rascjepkanosti gube u hrvatskom društvu svoju prijeko potrebnu ulogu istinskih boraca za prava radnika i rada. Među građanima prevladava percepcija da zbog određenih interesa, više ili manje prikriveno, pristaju na kompromise s političkim elitama, na štetu prava i interesa radnika. Ovomu vremenu i hrvatskomu društvu trebaju snažne sindikalne organizacije koje će biti kadre boriti se s nemilosrdnim i nepravednim oblicima stjecanja kapitala koji ide na štetu radnika i rada.
Kritiku zaslužuje i porezni sustav koji demotivira rad – proizvodni, administrativni, kreativni. Veća porezna opterećenja za one koji rade i zarađuju više potiču niz negativnih trendova, uključujući i iseljavanje visokoobrazovanih kadrova. S druge stane, tako prikupljeni proračunski prihodi nisu usmjereni ponajprije prema javnim uslugama i politikama, kao i stvaranju novih vrijednosti, nego u velikoj mjeri služe održavanju velikoga i slabo učinkovitoga i, još uvijek, nereformiranoga aparata javne i državne uprave. Sve navedeno onemogućava potpuno ostvarenje čovjeka kao subjekta koji živi od svoga rada i istodobno koči razvitak kreativnih potencijala nužnih za opći i održivi društveni razvitak. To utječe i na ugrožavanje sustava socijalne sigurnosti. Koncept međugeneracijske solidarnosti zbog nepovoljne je demografske situacije, iseljavanja i nenamjenskoga (pa i netransparentnoga) trošenja novca iz mirovinskih fondova u ozbiljnoj krizi, kojoj se ne nazire rješenje ni u najavljenoj mirovinskoj reformi.

Želimo stoga napomenuti, osobito u dimenziji Novoga saveza Boga i čovjeka, da rad nije samo u funkciji biološkoga održanja obitelji. Radnik, naime, nije tek fizički hranitelj onih o kojima je dužan skrbiti se, nego, poput sv. Josipa, u živote članova svoje obitelji unosi i duhovnu dimenziju života čovjeka prema božanskom naumu i planu. Upravo je zbog toga papa Pio XII., uvodeći blagdan sv. Josipa Radnika u katolički kalendar, naglasio važnost rada kao kategorije socijalnoga, ali i vjerskoga samopotvrđivanja dostojanstva čovjeka i njegova neraskidivoga saveza s Bogom.

4. Poziv Komisije. Povijest i iskustvo uči nas da je apsolutna sigurnost iluzija. Svijet u kojem živimo bremenit je rizicima i izazovima te se ni od jedne vlasti ne može očekivati potpuno isključenje življenja u granicama rizika. Međutim, prioritet svake razumne vlasti mora biti smanjivanje razine nesigurnosti, čak i one potencijalne, na što manju mjeru, osobito u područjima obiteljskoga, gospodarskoga i društvenoga života, jer ona ponajviše utječe na svakodnevni život građana. Naime, sigurnost sama po sebi nije svrha, nego temeljni uvjet za potpuno ostvarenje čovjekove slobode, kako u radnom i socijalnom tako i u obiteljskom i vjerskom području života. Nesigurnost je u tom smislu predvorje neslobode jer potiče različite oblike ovisnosti, podaništva i frustracije.

U tom kontekstu pravna, radna i socijalna nesigurnost pridonosi zabrinjavajućoj pojavi masovnog iseljavanja, a to dovodi i do deficita kadrova različitih profila, nužnih za funkcioniranje djelatnosti u primarnom, sekundarnom i tercijarnom sektoru, kao i nepovjerenja u institucije sustava. Socijalni nauk Crkve jasno naglašava da »poštivanje načela supsidijarnosti mora nagnati javne vlasti na traženje povoljnih uvjeta za razvoj sposobnosti individualnih inicijativa, samostalnosti i osobnih odgovornosti građana, suzdržavajući se od svake intervencije koja bi mogla predstavljati neprilično uvjetovanje poduzetničkih snaga«.[2] Naime, gospodarsko djelovanje, nadasve u kontekstu slobodnoga tržišta, ne može se obavljati u institucionalnoj, pravnoj i političkoj praznini te, da bi ispunila svoju zadaću, »država mora izraditi prikladno zakonodavstvo, ali također oprezno usmjeravati ekonomske i socijalne politike, tako da nikada ne postane manipulator u raznim tržišnim djelovanjima«,[3] čije odvijanje mora ostati slobodno od nadstruktura i autoritarnih prisila.

Oni koji vode državu, koja je u svom nastajanju izgrađena na višestoljetnim težnjama hrvatskoga naroda i njegovu jedinstvu i solidarnosti tijekom Domovinskoga rata, i u čije je temelje ugrađena žrtva svih hrvatskih branitelja, pozvani su stoga, snagom mandata i povjerenja koje su dobili od građana, bez odgađanja, aktivno djelovati radi zaustavljanja negativnih trendova prouzročenih nedosljednošću u provedbi Ustava i zakona. To se osobito osjeća u provedbi selektivne pravednosti, posebice u neprocesuiranju i nekažnjavanju ratnih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata. A da ne spominjemo dugogodišnju nezainteresiranost za procesuiranje odgovornih za nezastarive zločine protiv čovječnosti počinjene tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. Osim toga, zbog javnoga interesa i promicanja općega dobra, od osobite je važnosti i suzbijati klijentizam i korupciju na svim razinama funkcioniranja države, od lokalne razine do središnje državne vlasti.

Stoga Komisija, u skladu sa svojim poslanjem promicanja »pravde i mira« na temeljima socijalnoga nauka Katoličke Crkve, poziva sve odgovorne u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti da svojim aktivnim postupanjem pridonesu otklanjanju naznačenih pravnih, radnih i sigurnosnih problema, o kojima se govori u Izjavi. Svima je, naime, u interesu učinkovita pravna država, poštivanje trodiobe vlasti i ustavnih prava građana. Jer, samo na taj način može se pospješiti opće ili zajedničko dobro te ostvarivati pravna, radna i socijalna sigurnost koja će, u suvremenom hrvatskom društvu, svakomu čovjeku i obitelji jamčiti dostojan, pravedan i siguran život.

U Zagrebu, 24. listopada 2018.

+ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Komisije HBK-a »Iustitia et pax«

Od 8. do 13. listopada vjernici Porečkog dekanata, njih 120, uz duhovnu pratnju svećenika, vlč. mr. Lina Zohila, vlč. Ivana Princa, vlč. Darka Zgrablića, mons. Marijana Kancijanića te dekana preč. mr. Milana Zgrablića, hodočastili su u Lurd, jedno od najpoznatijih i najvećih marijanskih svetišta u cijelom svijetu. Krenuli su u ponedjeljak, 8. listopada, u ranim jutarnjim satima s dva autobusa, a najveći je broj hodočasnika je bio iz župe Poreč, potom slijede župe Gradina i Vrsar te Kaštelir, Tar i Nova Vas. Prvo stajalište je bilo u Padovi, gdje je bila prilika za razgledati baziliku sv. Antuna Padovanskoga. U crkvi sv. Jurja u neposrednoj blizini bazilike služena je sveta misa za hodočasnike koju je predvodio mons. Kancijanić. Doskora je opet valjalo krenuti put Genove, odnosno gradića Alassia, blizu talijansko-francuske granice, kamo su stigli u kasnim večernjim satima te ondje prenoćili. Drugi dan ujutro hodočasnici su krenuli put Lurda, kamo su, uz kraća zaustavljanja stigli u večernjim satima. Nakon večere u hotelu u Lurdu bila je prva prilika za posjetiti svetište. Lurd je grad smješten u srcu Pirineja, u Biggorskom gorju. Vedutom grada dominira utvrda Chateau Fort, s koje se pruža lijepi panoramski pogled na grad i svetište. Cijeli kompleks svetišta prostire se na 52 ha i broji 22 crkve i kapelice. Prvotno svetište je bila bazilika Bezgrješnog začeća, građena između 1866. i 1871., odnosno gornja bazilika. Ispod bazilike se nalazi kripta, uklesana u stijeni iznad Špilje ukazanja (Grotte de Massabielle). U bazilici i u kripti su pričvršćene brojne zavjetne ploče. Ispod kripte se nalazi bazilika Gospe od Krunice, odnosno donja bazilika, u obliku grčkoga križa, dovršena 1899. godine. Posebno je velebna podzemna bazilika sv. Pija X., koja u svojih 12 000 m2 može primiti gotovo 30 000 ljudi. Elipsastog oblika, sagrađena 1958., na stotu obljetnicu ukazanja. Krase ju brojni portreti svetaca i blaženika, među kojima i bl. Alojzija Stepinca Najmodernija građevina kompleksa je crkva sv. Bernardice podignuta 1988. godine.

Drugog dana boravka u Lurdu, s brojnim hodočasnicima različitih nacionalnosti porečki hodočasnici su sudjelovali na međunarodnoj svetoj misi, koju je predvodio, uz brojne biskupe i svećenike, mons. Maurizio Malvestiti, biskup dijeceze Lodi u sjevernoj Italiji. Uz latinski jezik na kojemu je pročitano evanđelje te kanon (ovom prilikom je uzeta treća euharistijska molitva), čitanja te pjevanje su bila na različitim europskim jezicima. Nakon mise uslijedilo je pokorničko bogoslužje i prilika za svetu ispovijed. Svakog dana u 17 sati odvija se ondje euharistijska procesija, koja završava klanjanjem u bazilici sv. Pija X. Navečer, u 21 sat je molitva krunice i procesija sa svijećama. Vjerovanje, Očenaš i tri Zdravo Marije na nakanu sv. Oca pape mole se na latinskom jeziku, potom razmatranja slijede na nekom od svjetskih jezika, zatim se Očenaš moli na latinskom jeziku dok Zdravomariju predmolitelji mole na nekom od svjetskih jezika, većina hodočasnika iz Porečkog dekanata je tom prigodom prvi put čula kako to zvuči na tajlandskom i hindskom jeziku, potom se Slava Ocu moli na latinskom jeziku. Sve je to vidljivi znak katoličke jedinstvenosti u različitosti. Nakon krunice svi okupljeni su pozvani da pruže jedni drugima znak mira.

Slijedeći dana istarski hodočanici započeli su misom u Špilji ukazanja u 7,30 ujutro. Misu je predvodio preč. Milan Zgrabljić, dekan porečkog dekanata uz koncelebraciju ostalih svećenika. Na tom se mjestu svakodnevno održavaju mise, počevši od 6 ujutro do 11 navečer. Nakon mise uslijedilo je slobodno vrijeme za obavljanje privatnih pobožnosti i razgledavanje grada, odnosna mjesta povezanih sa sv. Bernardicom Soubirous, kojoj se 1858. ukazala Gospa i objavila kao „Bezgrješno začeće“. U 16 sati je uslijedio križni put, a potom Euharistijska procesija te navečer molitva krunice i procesija sa svijećama.

U petak, posljednjega dana boravka u Lurdu, hodočasnici iz Istre imali su čast da, iako mala skupina, slave misu u bazilici Bezgrešnog začeća. Euharistijsko slavlje je predvodio vlč. Lino Zohil, župnik Gradine i Vrsara. U nadahnutoj propovijedi pozvao je sve hodočasnike da osvijeste blagodati koje im pruža ovo hodočašće. Valja napomenuti da je ministrant Luka Antičević, jedan on najmlađih sudionika hodočašća uz Nou i Anu, s izrazitim osjećajem poštovanja prema otajstvu Euharistije uzorno i pristalo obavljao ministrantsku službu. Nakon sv. Mise uslijedio je povratak, kroz Provansu do Andore, te drugog dana ujutro put kuće.

Na provedbi hodočašća treba ponajprije zahvaliti organizatorima, župnicima porečkog dekanata, na čelu s dekanom preč. Zgrablićem i vlč. Zohilom, koji su se trudili da sve prođe po planu, bez ikakvih neugodnih iznenađenja, čime su pokazali izvrsne organizacijske sposobnosti. Posebno vidljiv i vrijedan plod ovoga hodočašća je zajedništvo među hodočasnicima. Svatko se kući vratio s osobnim dojmovima i iskustvom Lurda, a dugi put kući pružio je priliku da se ti dojmovi međusobno razmijene. (Marino Martinčević)

Redovnici iz samostana u Camaldoliju i Društvo prijatelja Camaldolija posjetili su u rujnu samostan Svetog Mihovila nad Limom, župu Vrsar i Gradinu te biskupijski ordinarijat u Poreču. U župama primio ih je župnik Lino Zohil, a u ime Biskupije porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša.

Kamaldoljani su obišli relevantne lokalitete povezane sa svetim Romualdom i Ravennom, pohodili su nedjeljnu misu u Vrsaru koju je župnik Zohil suslavio s ocem Robertom, vice-priorom u Camaldoliju. Naša se partikularna Crkva raduje prijateljstvu, suradnji i produbljivanju veza s redovničkom zajednicom kamaldoljana.

Prvih dana rujna 2018. Vrsar je posjetila skupina od 20-ak ljudi među kojima su bili otac Roberto Fornaciari, vice-priror samostana u Camaldoliju, i društvo prijatelja Camaldolija iz Ravenne među kojima su bili brojni povjesničari, umjetnici, arhitekti, arheolozi i konzervatori. Kako su u veljači 2018. samostan u Camaldoliju i tamošnji Eremo na preko 1000 metara nadmorske visine pohodili vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, te dr. Ivan Milotić, taj je događaj bio poticaj za ovogodišnji dolazak kamaldoljana u našu biskupiju i prilika za jačanje suradnje te produbljivanje veza sa samostanom u Camaldoliju, posebno glede istraživanja samostana svetog Mihovila nad Limom i lika te djela svetoga Romualda.

Posebno mjesto u životu kamaldoljana zauzima sveti Romuald, koji je osnovao taj ogranak benediktinskoga reda i propisao mu pravila, ali je također u XI. stoljeću pustinjački živio u našim krajevima gdje je osnovao samostan Sveti Mihovil nad Limom. Također, upravo iz vremena Romuladova života u svetom Mihovilu potječu neki od najvažnijih trenutaka njegova života i duhovnosti koju i danas njeguju redovnici kamaldoljani. Stoga Sveti Mihovil nad Limom predstavlja mjesto od posebne važnosti i simbolike za sve nas i duboku poveznicu među našim zajednicama. Kamaldoljani su rado i s velikim interesom posjetili samostanski kompleks kroz koji ih je vodio dr. Ivan Milotić pokazavši im i objasnivši smještaj, povijest ovdašnjeg redovništva, imanje, zgrade, freske, ali i početak obnove i tijek radova na očuvanju ovoga kompleksa. Otac Roberto prilikom toga u crkvi svetog Mihovila održao je predavanje o životu i djelu svetoga Romualda, nakon čega su razmijenjena vrijedna iskustva i saznanja te znanstveni interesi za ovo mjesto. Posebno simboličan trenutak bio je osvrt oca Roberta na još uvijek jasno vidljive tragove kamaldoljanske kulture i umjetnosti u samostanskoj arhitekturi i dekoracijama zbog čega su se svi zajedno fotografirali ispred grla šterne na kojoj se lijepo vidi prepoznatljiv znak kamaldoljanskih redovnika. Ovome događaju prisustvovali su i profesor Livio Prodan i fotograf Gianfanco Abrami.

Kako je u svojoj cjelini povijesna porečka partikularna Crkva kraj u kojemu je boravio Sveti Romuald, ali i zbog dubokih i očiglednih povijesnih poveznica nje i Ravenne, kamaldoljani su s velikim interesom obišli kompleks Eufrazijeve bazilike kroz koji ih je na nadahnjujući način vodio Gaetano Benčić, kustos Zavičajnog muzeja Poreštine. Episkopij, mozaici i arhitektura potaknuli su dijalog i brojna promišljanja o povijesnim vezama, analogijama, sličnostima i razlikama Poreča i Ravenne.

U zgradi Biskupije zatim je upriličen susret s mons. Draženom Kutlešom, porečkim i pulskim biskupom, kojemu smo se svi s radošću i velikim zanimanjem odazvali. Nazočili su mu otac Roberto iz Camaldolija, vlč. Lino Zohil, članovi Društva prijatelja Camaldolija, profesor Livio Prodan i dr. Ivan Milotić. U uvodnom obraćanju biskup je srdačno pozdravio kamaldoljane, zahvalio im na dolasku u Istru i daru relikvija svetoga Romualda koje su u veljači 2018. zaslugom oca Roberta i priora samostana iz Camaldolija u Istru donijeli vlč. Zohil i dr. Milotić. Razgovaralo se o samostanu Sveti Mihovil nad Limom, njegovoj važnosti, sakralnoj dimenziji samostana i dviju tamošnjih crkava, obnovi vjerskih tradicija, perspektivama i budućoj suradnji prilikom čega je i od strane biskupa Kutleše i oca Roberta izražena dobra volja svih da se ovakvi plodonosni susreti nastave.

U nedjelju 2. rujna, otac Roberto koncelebrirao je misno slavlje s vlč. Zohilom u vrsarskoj župnoj crkvi svetoga Martina te je propovijedao, a zatim kazivao vjernicima na misi o životu i duhovnosti svetog Romulada povezujući to s nedjeljnim čitanjima. Uslijedilo je uobičajeno druženje kamaldoljana s vjernicima vrsarske župe u župnoj dvorani nakon čega je vlč. Zohil poveo sve u dugo iščekivani obilazak ranosrednjovjekovne crkve Gospe od Mora koja se nalazi u vrsarskom pristaništu. Brigom Natalije Vugrinec, direktorice TZ-a Vrsar, kamaldoljanima su podijeljeni promidžbeni materijali TZ-a o Vrsaru i njegovoj okolici. Posjet Vrsaru okončan je druženjem i ručkom zahvaljujući brizi Biskupije.

Kada su u veljači 2018. vlč. Zohil i dr. Milotić boravili u Camaldoliju, na svijetlo dana izišla su mnogobrojna nova saznanja o Svetom Mihovilu nad Limom, njegovu imanju, redovnicima, kulturi i umjetnosti, ali napose o redovničkim pravilima, duhovnosti, načinu života te konceptu zajednice koji umnogome (skoro u svemu) odudaraju od uobičajenih predodžaba u Istri o tim samostanu i redovnicima. Tom prilikom vlč. Zohil i dr. Milotić stekli su potpun uvid u redovničku zajednicu, donijeli su u Istru relikvije svetog Romualda te su pronašli bogato arhivsko gradivo o povijesti imanja Sveti Mihovil i samostanskog kompleksa od Romuladovih vremena do XVIII. stoljeća. Upravo arhivsko gradivo upućuje na potrebu novih načina promišljanja, obrade, studija i cjelovite rekonceptualizacije ustaljenih shvaćanja o Svetom Mihovilu nad Limom te potrebu da se prilikom svakog istraživanja ili radova najprije shvati paradigma prema kojoj je on osnovan i funkcionirao. U toj nakani dobivena je velika podrška oca Roberta i kamaldoljana, Porečke i Pulske biskupije, TZ-a Vrsar, ali i vrsarske zajednice. (txt: organizatori susreta/Tiskovni ured PPB, foto: Gianfranco Abrami i Lino Zohil)