Župa Vrsar i Župa Gradina

Treće korizmene nedjelje, 24. ožujka 2019. održat će se Korizmeno hodočašće u porečku katedralu za dekanate: buzetski, pazinski, pićanski, porečki, rovinjsko-kanfanarski i umaško-oprtaljski. Program: Pokorničko bogoslužje, pojedinačne ispovijedi, pobožnost Križnog puta i sveta misa. Početak u 16,30 sati. Svetu misu će predvoditi porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša.

»Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih« (Rim 8, 19)

Draga braćo i sestre,

svake godine Bog nam, po Majci Crkvi, daje »da radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi te nas primanjem svetih otajstava obdari svojim božanskim životom« (Predslovlje korizmeno, I). Na taj način možemo, od Uskrsa do Uskrsa, kročiti prema dovršetku onog spasenja koje smo već primili kao plod Kristovog vazmenog otajstva: »ta u nadi smo spašeni« (Rim 8, 24). Ovo otajstvo spasenja, koje već djeluje u nama tijekom zemaljskog života, dinamičan je proces u koji su uključeni također povijest i sve stvoreno. Sveti Pavao ide tako daleko da tvrdi: »stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih« (Rim 8, 19). U vezi s tim želim ponuditi nekoliko razmišljanja da nas prate na našem putu obraćenja u predstojećoj korizmi.

1. Otkupljenje stvorenog svijeta

Proslava Vazmenog trodnevlja Kristove muke, smrti i uskrsnuća, taj vrhunac liturgijske godine, svake nas godine poziva na put priprave, svjesni da je naše suobličavanje Kristu (usp. Rim 8, 29) neprocjenjiv dar Božjeg milosrđa.

Ako čovjek živi kao Božje dijete, ako živi kao otkupljena osoba, koja dopušta Duhu Svetom da je vodi (usp. Rim 8, 14) i zna spoznati i provoditi u djelo Božji zakon, počevši od zakona upisanog u svom srcu i prirodi, on čini dobro također svemu stvorenom surađujući u njegovu otkupljenju. Zato sveti Pavao kaže da stvorenje ima kao neku vrlo snažnu želju za objavljenjem Božje djece; naime, da svi oni koji uživaju milost Isusova vazmenog otajstva dočekaju njegove pune plodove koji će potpuno dozrjeti u otkupljenju samoga ljudskog tijela. Kad Kristova ljubav preobrazi živote svetih u duhu, tijelu i duši, oni daju slavu Bogu te svojom molitvom, kontemplacijom i stvaralaštvom uključuju i druge stvorove u tu hvalu, kao što to na divan način pokazuje “Pjesma brata Sunca” sv. Franje Asiškog (usp. enc. Laudato si’, 87). Ali sklad nastao otkupljenjem u ovome je svijetu neprestano izložen prijetnji negativne moći grijeha i smrti.

2. Razorna moć grijeha

Naime, kad ne živimo kao djeca Božja često se ponašamo destruktivno prema našim bližnjima i drugim stvorovima – pa i prema sebi samima – budući da počinjemo, više ili manje svjesno, držati da možemo s njima činiti sve što nam je volja. U nama tad prevlada neumjerenost: počinjemo živjeti životom kojim se krše granice koje naše ljudsko stanje i sama priroda traže da poštujemo i povoditi se za onim neobuzdanim željama koje se u Knjizi Mudrosti pripisuju bezbožnicima, to jest onima koji u svojim djelovanjima ne misle na Boga i nemaju buduće nade (usp. 2, 1-11). Ako nismo trajno usmjereni prema Uskrsu, prema obzoru uskrsnuća kao cilju, jasno je da se na kraju počne nametati logika izražena u sloganima: želim sve i to odmah i ma koliko imao to mi nije dosta.

Korijen je svakoga zla, kao što znamo, grijeh, koji je od prvog trenutka kad se pojavio među ljudima prekinuo naše zajedništvo s Bogom, s drugima i sa samim stvorenim svijetom, s kojim smo na određeni način povezani svojim tijelom. Raskidanjem zajedništva s Bogom narušen je također naš skladni odnos s okolinom u kojoj smo pozvani živjeti, tako da se vrt pretvorio u pustinju (usp. Post 3, 17-18). Grijeh vodi čovjeka do toga da se počinje smatrati bogom svih stvorova, da se doživljava njihovim apsolutnim gospodarem i da ih ne koristi za onu svrhu koju je htio Stvoritelj, nego za vlastite interese, na štetu stvorova i drugih ljudi.

Kad se napusti Božji zakon, zakon ljubavi, tada prevlada zakon jačega. Grijeh koji prebiva u ljudskome srcu (usp. Mk 7, 20-23) i očituje se kao pohlepnost i neobuzdana žudnja za životom u obilju, nebrige za dobro drugih, a često i za vlastito, vodi do izrabljivanja stvorenoga svijeta, osoba i okoliša, uslijed one nezasitne pohlepe u kojoj se svaku želju smatra právom i koja prije ili kasnije uništava onoga kojim ovlada.

3. Ozdravljujuća moć pokajanja i opraštanja

Stvorenom je svijetu, stoga, prijeko potrebna objava djece Božje, onih koji su postali “novi stvor”. »Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!« (2 Kor 5, 17). Naime, zahvaljujući njihovu objavljenju i sam stvoreni svijet može “svetkovati Vazam”: otvoriti se, naime, novom nebu i novoj zemlji (usp. Otk 21, 1). A hod prema Uskrsu upravo nas poziva da obnovimo svoje kršćansko lice i srce pokajanjem, obraćenjem i opraštanjem kako bismo mogli u punini doživjeti bogatstvo milosti vazmenog otajstva.

Ta “žudnja”, to iščekivanje svega stvorenoga ispunit će se o objavljenju sinova Božjih, to jest kad se kršćani i svi ljudi sa svom odlučnošću prepuste “porođajnim bolima” koje sa sobom nosi obraćenje. Svekoliko je stvorenje pozvano, zajedno s nama, izbaviti se iz »robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). Korizma je sakramentalni znak ovog obraćenja. Ona poziva kršćane da dublje i konkretnije otjelovljuju vazmeno otajstvo u svom osobnom, obiteljskom i društvenom životu, i to prije svega postom, molitvom i milostinjom.

Post nas uči mijenjati naš stav prema drugima i svemu stvorenom. Moramo se kloniti napasti da “proždiremo” sve kako bi zadovoljili svoju nezasitnost i biti spremni trpjeti zbog ljubavi, koja može ispuniti prazninu naših srca. Molitva nas uči odricati se idolopoklonstva i samodostatnosti našeg ega i priznati da trebamo Gospodina i njegovu milost. Davanjem milostinje izbjegavamo bezumno zgrtanje svega što nam padne pod ruku u iluzornom uvjerenju da možemo osigurati budućnost koja nam ne pripada. I tako ćemo ponovno otkriti radost nauma koji Bog ima za stvorenje i za svakoga od nas, a to je da ljubimo Njega, našu braću i sestre i čitav svijet, i da u toj ljubavi pronađemo našu pravu sreću.

Draga braćo i sestre, “korizmeno” razdoblje od četrdeset dana koje je Sin Božji proveo u pustinji stvaranja imalo je za cilj ponovno tu pustinju pretvoriti u onaj vrt zajedništva s Bogom koji je postojao prije istočnoga grijeha (usp. Mk 1, 12-13, Iz 51, 3). Neka naša korizma ove godine bude putovanje tim istim putem, donoseći Kristovu nadu također svemu stvorenom, kako bi se »oslobodi[lo] robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). Ne dopustimo da to milosno vrijeme prođe uzalud! Molimo Boga da nam pomogne krenuti na put istinskog obraćenja. Odbacimo svoju sebičnost i zaokupljenost samima sobom i okrenimo se Isusovu Vazmu. Budimo blizu našoj braći i sestrama u nevolji, dijeleći s njima naša duhovna i materijalna dobra. Na taj način, konkretnim prihvaćanjem Kristove pobjede nad grijehom i smrću u svome životu, njezinu ćemo moć preobrazbe ižaravati na sve stvoreno.

Iz Vatikana, 4 listopada 2018.,
Blagdan sv. Franje Asiškog

U Vrsaru, obalnoj župi Porečkog dekanata, u srijedu, 13. veljače, proslavljen je blagdan suzaštitnice te župe, sv. Foške. Misno slavlje u njoj posvećenoj crkvi predvodio je p. Drago Marić, karmelićanin, uz koncelebraciju župnika vlč. mr. Lina Zohila.

Govoreći o sv. Foški, p. Drago je napomenuo da je ona upoznala kršćanstvo u 15oj godini života. Osim nje spomenuo je i druge ranokršćanske mučenice, sv. Luciju i sv. Ceciliju koje su živjele po Kristovu nauku i za vjeru su podnijele mučeništvo, privučene snagom Istine.

Na kraju misnog slavlja održano je tradicionalno čašćenje relikvija sv. Foške. Misu je glazbeno animirao župni zbor pod vodstvom s. Benite Antolović.

Crkva sv. Foške u Vrsaru potječe iz XVII. stoljeća, a 1910. godine joj je dograđena sakristija. Služila je kao župna crkva u prvoj polovici XIX. stoljeća te tridesetih godina XX. stoljeća dok se zidala nova župna crkva. U crkvi su tri oltara i danas služi za izlaganje sakralne zbirke. /G.K./

Foto: Valentina Kadić

Četrdeset dana nakon Božića, 2. veljače, Crkva slavi blagdan Prikazanja Gospodnjeg – Svijećnicu, koja po svom sadržaju pripada božićnom vremenu. Ovaj se blagdan slavio u Jeruzalemu već 386. kao Quadragesima de Epiphania da bi u sljedećem stoljeću bio obogaćen procesijom u kojoj je dominirala antifona Svjetlost na prosvjetljenje naroda. U Carigradu je u VI. stoljeću ovaj blagdan uveden pod imenom Susret (Hypapante), a u Rimu u VII. st. pod nazivom Dan sv. Šimuna. Toga je dana bila i procesija sa svijećama koja je imala izrazito pokorničko obilježje. U sljedećim se stoljećima – osobito u franačkim državama – za taj blagdan sve više širio naziv Očišćenje Blažene Djevice Marije koji je bio prihvaćen i od Tridentskog misala iz 1570. i zadržao se sve do Novog misala iz 1970. Međutim, iako je to prema tridentskom misalu bio Gospin blagdan, misni su tekstovi ipak govorili o prikazanju Gospodnjem u hramu. Novi misal naziva ovaj blagdan Prikazanje Gospodnje (ovo se ime prvi puta pojavljuje u nekim francuskim misalima iz XVII. st.).

Prema evanđeoskom izvještaju (Lk 2,22-40) Josip, Marija i Isus pojavljuju se u hramu da udovolje dva propisa zakona. Prvi nalaže da se žena koja je rodila muško čedo 40 dana ima smatrati nečistom, a 40. je dan trebala u hramu prikazati žrtvu za svoje očišćenje (usp. Lev 12,2-8). Drugi propis nalaže da se svako muško prvorođenče ima otkupiti za 5 hramskih šekela. Bog je, naime, u pashalnoj noći u Egiptu poštedio izraelske prvorođence, tako da oni izravno njemu pripadaju: životinja stoga treba biti žrtvovana, a sin prvorođenac otkupljen. To je trebao učiniti otac djetetu tako da rečenu svotu isplati bilo kojem svećeniku u Izraelu (usp. Izl 13,2-12).

Dakle, da bi se udovoljilo prvom propisu (očišćenje), bilo je dovoljno da samo majka dođe u hram i prinese žrtvu, a da bi se otkupio prvorođenac – Isus – bilo je po sebi dovoljno da Josip bilo gdje u Izraelu isplati rečenih 5 šekela. Zašto su onda Josip i Marija donijeli Isusa u hram 40 dana nakon njegova rođenja? Radi li se tu o Lukinu površnom poznavanju židovskih uredbi, ili se u tome krije neko dublje značenje?

Iako to Lukin tekst izravno ne potvrđuje, teolozi smatraju da Isus u hramu nije bio otkupljen, nego prikazan. Zašto? Prvo: Josip uopće nije bio njegov naravni otac, pa, prema tome, nije ni mogao Isusa otkupiti; drugo: Isus je i trebao biti prikazan kao ono pravo vazmeno janje koje ima biti žrtvovano za spas svijeta. Ovakvom shvaćanju ide u prilog i liturgijska tradicija ovoga blagdana koja u misnim molitvama ne spominje očišćenje Marijino, niti Isusovo otkupljenje, nego njegovo prikazanje. U obnovljenoj liturgiji ovaj blagdan nema više pokorničko obilježje (umjesto ljubičaste uzima se bijela boja) i smatra se Gospodnjim, a ne Gospinim blagdanom, kako se vidi iz samog imena.

Obnovljeni misal predviđa dva načina slavlja ovog blagdana. Prvi je svečaniji i predviđa blagoslov svijeća i ophod od neke manje crkve ili drugog prikladnog mjesta do crkve, a drugi je jednostavniji i predviđa isti blagoslov na vratima crkve i zatim svečani ulaz.

Za oba slučaja predviđeni su isti tekstovi. Nakon uobičajenog pozdrava svećenik uputi vjernicima kratki nagovor bilo vlastitim riječima, bilo prema predlošku koji donosi misal. U nagovoru svećenik povezuje ovaj blagdan s božićnim otajstvom i predstavlja Prikazanje Gospodnje kao blagdan kad je Gospodin pošao u susret svome narodu. Na izbor su stavljene dvije molitve blagoslova svijeća. U prvoj se spominje Krist kao Svjetlost na prosvjetljenje naroda i Crkve koja mu ide u susret sa zapaljenim svijećama, a druga također spominje naš hod prema svjetlosti Božje slave. U ophodu je predviđena antifona koja parafrazira Šimunov himan (Lk 1,29-32), a može se uzeti i koja druga prikladna pjesma. Nakon toga nastavlja se misa sa Slavom i Zbornom molitvom.

Ovaj blagdan proistječe iz božićnog vremena, a upućuje na vazmeno vrijeme povezujući božićno otajstvo s vazmenim: novorođeni Isus, sin Marijin i Sin Božji došao je na svijet da za naše spasenje bude prikazan i žrtvovan kao vazmeno janje. On je ona Svjetlost istinita koja je došla na svijet da prosvijetli svakog čovjeka, Svjetlost na prosvjetljenje naroda.
/Dr. Zvonko Pažin, profesor liturgike na KBF u Đakovu/

Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu, drage sestre i draga braćo u Kristu!

1. Još je sv. papa Ivan Pavao II. podsjetio Bogu posvećene osobe da je evanđeosko siromaštvo vrijednost samo po sebi, »budući da nasljedovanjem siromašnog Krista doziva prvo od Blaženstava… Međutim, upravo zbog toga ono snažno osporava idolopoklonstvo mamone, predstavljajući se kao proročki apel u odnosu na društvo koje, u tolikim bogatim dijelovima svijeta, dolazi u opasnost da izgubi smisao za mjeru i sam smisao stvari.« U nastavku je papa naglasio: »Od posvećenih osoba se dakle traži obnovljeno i snažno evanđeosko svjedočanstvo samoodricanja i uzdržljivosti, u stilu bratskoga života nadahnuta kriterijima jednostavnosti i gostoljubivosti, i kao primjer onima koji ostaju ravnodušni pred potrebama bližnjega. To će svjedočanstvo, naravno, biti popraćeno povlaštenom ljubavlju prema siromasima i očitovat će se na osobiti način u dijeljenju životnih uvjeta s onima koji su razbaštinjeni u najvećoj mjeri« (Vita consecrata, 90).

2. Više od dvadeset godina nakon što su napisane ove riječi, suočeni smo s različitim skupinama ljudi koji su »razbaštinjeni«. Na um dolaze brojni migranti koji iz različitih siromašnijih i različitim nevoljama pogođenih dijelova svijeta dolaze do Europe. U susretu s konkretnim osobama ne smije se zaboraviti Isusove riječi: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25,40), koje je i papa Franjo snažno istaknuo u apostolskoj pobudnici Radujte se i kličite: »U tom pozivu da ga prepoznamo u siromašnima i patnicima, otkriva se sâmo srce Krista, njegovi najdublji osjećaji i izbori, kojima se svaki svetac nastoji suobličiti« (Gaudete et exsultate, 96). Svaka osoba koja trpi, za svakoga kršćanina, a osobito za svaku Bogu posvećenu osobu, lik je trpećeg Krista.

3. Na um dolaze također oni »razbaštinjeni« koji su iz različitih razloga prisiljeni napustiti našu domovinu kako bi potražili sigurniji život u inozemstvu. U njihovim se motivacijama najčešće iščitava određeno beznađe. Upravo su Bogu posvećene osobe pozvane biti znak nade. Ova nada započinje u nutarnjoj obnovi svake osobe, a raste kroz zajedničko svjedočenje. Pritom, posvećene zajednice svjedoče o jednom drugom »odlasku«. Sveti Ivan Pavao II. kaže: »’Odlazak’ je temeljni izraz objave, na koji se poziva cijela povijest spasenja, i koji izražava duboki smisao pashalne tajne, tema osobito draga duhovnosti posvećenoga života i koja dobro pokazuje njezino značenje« (Vita consecrata, 40). Riječ je o Isusovu »odlasku« o kojem su na gori Preobraženja s Isusom razgovarali Mojsije i Ilija (usp. Lk 9,31). U svjetlu toga »odlaska«, Bogu posvećene osobe trebale bi se čuvati beznađa i tjeskobe, bez obzira na društvene životne uvjete.

4. Dovodi nas to i do onog subjektivnog osjećaja »razbaštinjenosti« koji se može pojaviti kod samih posvećenih osoba, a obično je praćen beznađem. Izgubivši evanđeosku slobodu za Krista i predanost zavjetu poslušnosti, ponekad se dogodi da svaka odluka poglavara ili neželjeni premještaj u osobama rađaju neprihvaćanje, a onda i tjeskobu i beznađe. Svaka Bogu posvećena osoba, već u trenutku svoga zavjetovanja ili polaganja obećanja, sama se razbaštinila. Isus je rekao: »Tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti« (Mt 19,29). Bogu posvećena osoba sama se razbaštinila da bi primila mnogo veću baštinu. Zapravo, Bogu posvećene osobe proročki su znak svim kršćanima da su svi Kristovi vjernici »baštinici Božji, a subaštinici Kristovi« (Rim 8,17).

Želeći najprije svima vama, Bogu posvećenim osobama, da sve činite kako biste doista bili baštinici Božji i subaštinici Kristova, želja nam je da vaš život bude znak nade za sve one koji su na zemlji razbaštinjeni!

Od srca vam želimo blagoslovljen Dan posvećenog života!

O blagdanu Obraćenja svetoga Pavla, 25. siječnja 2019.

Uime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života mons. Zdenko Križić, predsjednik

Uime Hrvatske redovničke konferencije, s. Ana Marija Antolović, predsjednica

Poruka za Dan života 2019. predsjednika Vijeća za život i obitelj HBK dubrovačkog biskupa Mate Uzinića

Suvremeni čovjek suočen je sa sve brojnijim i složenijim moralnim dvojbama, a osobito onima koje se tiču ljudskoga života u njegovim najosjetljivijim razdobljima. Kako bi mogao ispravno djelovati, svakom je čovjeku darovana savjest koja mu služi kao moralni orijentir. Čovjekova osobna savjest treba biti usklađena s naravnim i Božjim zakonima koji su ucijepljeni u samu njegovu bit.

Savjest je Božji dar čovjeku, njegova najskrovitija jezgra i svetište u kojemu je on sam s Bogom, čiji mu glas odzvanja u nutrini (usp. Gaudium et spes 16). Ona predstavlja onaj privilegirani prostor slobode koji čovjeku nitko ne može oduzeti, osim ako ga se sam ne odrekne. Ona je mjesto gdje se čovjek susreće s Istinom i onda kada je želi izbjeći (usp. Fuček I., Osoba i savjest, str. 167). Savjest je glas koji čovjeka uvijek poziva »da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo« (Gaudium et spes 16). Svatko je, bez obzira, bio vjernik ili ne, dužan slijediti taj glas moralnog imperativa koji odzvanja u njemu. Vjernik kršćanin je dužan to i više, jer orijentir i korektiv svoje savjesti pronalazi u osobi Isusa Krista i svjetlu njegovoga zakona ljubavi sažetog u dvjema zapovijedima ljubavi (usp. Mt 22,34-40; Mk 12, 28–34; Lk 10, 25–28).

Svjedoci smo da se nad suvremenim čovjekom na različite načine provodi sustavno utišavanje glasa savjesti, sve do njezinoga otupljivanja i potpunog umrtvljenja.

Pravnim se propisima pokušava stvoriti neku umjetnu savjest kojom se nastoji opravdati grijeh protiv temeljnog zakona ljubavi. Pravni propisi tako postaju svojevrsni nadomjestak ispravnog osobnog suda savjesti o dobru i zlu. Jedan od načina gušenja glasa savjesti je i smišljeni jezični inženjering kojim se prikriva prava istina. Ljude se dovodi u zabludu manipulativnim i paradoksalnim pojmovima, tako da im se čini da ono što krivo rade uopće nije protivno savjesti.

Također, u posljednje vrijeme svjedoci smo nastojanja da se ograniči pravo na priziv savjesti, tjerajući ljude da čine nešto što je u suprotnosti s njihovom savješću.

Svjesno se ignorira činjenica da je pravo na priziv savjesti individualno, a ne kolektivno pravo. Ono ne počiva na zakonu, nego na osobnoj savjesti, koja može, ali i ne mora biti motivirana vjerskim uvjerenjima. Pravo na priziv savjesti je civilizacijski i demokratski doseg. Nijekanje toga prava znatno bi ograničilo osobne i građanske slobode pojedinca. Bio bi to civilizacijski korak unatrag. Nitko i ništa ne može i nema pravo nadomjestiti čovjekovu osobnu savjest koja ga upozorava da je zlo uvijek zlo, ma koliko se netko trudio dokazati suprotno. Primjerice, namjerno prekidanje ljudskoga života je uvijek moralno zlo pa tako i kada se radi o abortusu i eutanaziji (usp. KKC 2270 – 2279).

Govoreći o savjesti u svjetlu suvremenih bioetičkih izazova potičemo, ponajprije vjernike, ali i sve ljude dobre volje, da ne ustuknu pred tim izazovima, nego da još odlučnije promiču i štite ljudski život i njegovo neotuđivo dostojanstvo. Od iznimne je važnosti da upravo vjernici prednjače u nastojanju življenja i djelovanja u skladu sa savješću osvjetljenom zakonom ljubavi prema Bogu i bližnjima, a osobito prema onima koji su nezaštićeni i koji se ne mogu zauzeti za svoja prava. Tako će vjernici u svojim sredinama svjedočiti o ljepoti i svetosti ljudskoga života u svim njegovim fazama i biti poticaj da i drugi počnu na taj način shvaćati i prihvaćati ljudski život.

Podsjećamo i na potrebu cjeloživotnog odgoja savjesti. Svaki čovjek to može činiti držeći se takozvanog zlatnog pravila koje kaže: »Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!«, odnosno »Sve što ne želite da ljudi čine vama, ne činite ni i vi njima!« Kao kršćani svoju savjest ćemo odgajati imajući pred očima Isusa Krista i računajući na vodstvo Duha Svetoga koji nas upućuje u svu istinu (usp. Iv 16,13). Ispravno odgojenom savješću udaljavamo se od slijepe samovolje i nastojimo se prilagoditi objektivnim moralnim normama. Time sprečavamo i sve one negativne posljedice koje neminovno zahvaćaju pojedinca i čitavo društvo kad nisu usklađeni sa spomenutim normama. Uz odgoj vlastite savjesti imamo obvezu i drugima pomoći u odgoju i oblikovanju savjesti. Ponajprije je to zadaća kršćanskih roditelja, u odnosu na njihovu djecu, ali i svih drugih koji sudjeluju u odgojnom procesu. Nadalje, kao katolici pozvani smo i svakodnevno ispitivati svoju savjest te redovito pristupati sakramentu pokore. Na ispit savjesti, kao sredstvu njezinoga odgoja, potiče nas i papa Franjo ističući: »Isus nas poziva da promijenimo srce, da napravimo duboki zaokret u vlastitom životu, napuštajući kompromise sa zlom… Nikada nije kasno da se obratimo, ali je hitno, sada je čas! Započnimo danas« (Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, 28. 02. 2016.).

Obilježavanje Dana života svima nam je prigoda, da prihvaćajući ovaj poziv, preispitamo svoju savjest: Kakvo je naše srce? Činimo li kompromise sa zlom? Doprinosimo li konkretno riječju, djelom i primjerom zaštiti života i dostojanstva nerođenog djeteta, bolesnih, starijih i umirućih osoba?

U ispitu savjesti s tim pitanjima u odnosu na tek začeti život suočavaju se ponajprije žena – majka i muškarac – otac koji su za njega najodgovorniji. U svijetlu zakona ljubavi, oboje su pozvani slušati glas savjesti, ne dajući se zavesti nečovječnim zakonima i obmanjujućim glasovima, koji ugrožavaju život nezaštićenoga ljudskog bića, kojemu su oni, kao majka i otac, »najbliži bližnji«. Ništa im ne bi smjelo zamagliti svijest o tome da je tolika velika vrijednost ljudskog života i toliko neotuđivo pravo na život nerođenog djeteta, da se ni na koji način ne može, pravom nad vlastitim tijelom, opravdavati donošenje odluke o tome životu, koji je sam sebi svrha i koji se nikada ne može smatrati »svojinom« drugoga ljudskog bića (usp. Amoris laetitia 83).

O tome u kojoj mjeri svojim stavom i djelovanjem doprinose pozitivnom i poticajnom ozračju prema novom ljudskom životu pozvani su svoju savjest preispitati i svi ostali poput djedova i baka, rodbine i prijatelja, djelatnika u odgojno-obrazovnim ustanovama, u zdravstvu i medijima, poslodavaca, političara i zakonodavaca te svih drugih članova kako vjerskih tako i društvenih zajednica. Na sličan način, počevši od odrasle djece u odnosu prema svojim roditeljima, valjalo bi obaviti i ispit savjesti glede zauzimanja za dostojanstven život bolesnih, nemoćnih, starih i umirućih članova društva.

Mi katolici smo dodatno pozvani zapitati se jesu li naše obitelji svetišta života i prve škole ljubavi. Vrednujući sve ono dobro što se već čini u Crkvi, valja dati odgovor i na pitanje u kojoj su mjeri naše crkvene zajednice utočišta majkama i obiteljima u nevolji te mjesta solidarnosti za bolesne, nemoćne, stare i umiruće.

Obraćenje na koje nas Krist poziva, a govor o savjesti je uvijek poziv na obraćenje, sastoji se u tome da činimo djela milosrđa, osobito najmanjima među nama (usp. Mt 25,40). Stoga nastojmo iz dana u dan odgajati našu osobnu savjest u svjetlu zakona ljubavi koji nas potiče da gladne hranimo, žedne pojimo, strance primamo, gole odijevamo, a bolesnike i zatvorenike pohodimo, jer ćemo upravo po tom kriteriju biti na kraju vremena prosuđivani (usp. Gaudete et exsultate 95).

Naposljetku, slušajući glas savjesti pozivamo sve da nam se pridruže u protivljenju donošenju zakona koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nerođene djece, tih najnevinijih i najnezaštićenijih članova ljudske obitelji, jednako kao i onih koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nemoćnih, bolesnih ili starih članova našega društva.

No, svjesni smo da nije dovoljno samo se usprotiviti nego je potrebno, pojedinačno i zajedno, učiniti sve što je u našoj moći, počevši od ustrajne molitve i svjedočanstva života, u cilju promjene društvene svijesti kako bi se stvorili zakonski i svi drugi preduvjeti za zaštitu ljudskoga života u svim njegovim fazama od začeća do naravne smrti. To će biti naš doprinos čovječnijem i pravednijem društvu.

Neka nam u tome pomogne Majka Božja koja je najsavršenije slijedila zakon ljubavi donijevši Ljubav na svijet, prateći je, preko smrti na križu, sve do slave uskrsnuća.

U Zagrebu, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja 2019.

✠ Mate Uzinić,

dubrovački biskup

predsjednik Vijeća za život i obitelj HBK

Čovjek je najveći kada klekne i ponizi se kako bi pomogao drugome

Ovog Božića želimo razmišljati o jednoj rečenici iz Lukina evanđelja: „za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7).

Josip od vrata do vrata kuca i govori u ime Marije i nerođenog Isusa, traži ulaz u domove i smještaj u Betlehemu. Iako su Židovi, u tim drevnim vremenima, imali dužnost gostoljubivosti prema strancu i prolazniku, ipak neprestano su dobivali odgovor, “ovdje nema mjesta za vas.”

Ovo je zaista hladna noć, ne toliko u smislu temperature zraka, nego u smislu ljudskih srdaca. Da, zaista to je bila hladna noć. Ne nalaze toplinu doma među ljudima. Jedino što im je preostalo bilo je pokušati potražiti toplinu doma među životinjama. Ljudi ih odbijaju ne pokušavši ni shvatiti njihove razloge. Ali te jednostavne životinje bez prigovora, bez ikakvog pitanja primaju ih i s njima dijele svoj dom.

Unatoč odbijanju ljudi Bog se sagnuo nisko da dođe iz nebeskog svjetla u naš ratom rastrgani, mračni i hladni svijet. Kad se Bog saginje, saginje se na najneznatnije mjesto, spušta se u jaslice kako ne bi nikome smetao i šuti. Svi koji ga žele naći ovog Božića moraju se također sagnuti i postati ponizni.

Da, naš se Bog saginje. Saginje se na najniža mjesta. Bog ne voli oholost i ponos, samo to ne može podnijeti jer vidi što nam to čini. Bog dolazi da slomi leđa oholosti i ponosa, ne s mačem ili silom, nego s poniznošću. Tama ne može poraziti tamu, samo svjetlost to može učiniti. Mržnja ne može poraziti mržnju, samo ljubav to može učiniti. Oholost ne može poraziti oholost, samo poniznost to može učiniti. Naš Bog se saginje u najvećoj poniznosti u obliku malog bespomoćnog djetešca.

I ovog Božića Bog nas poziva na takvu poniznost. Dolazi tiho, ne-nasilno, bez prijetnje, kao malo dijete koje je prepušteno na milost i nemilost ljudi. Ali i na ovaj skromni način u tišini, još uvijek zove i tebe i mene i sve nas da se sagnemo i postanemo ponizni.

Kada se ljudska povijest dovrši a posljednje se knjige napišu, jedan od najtužnijih redaka bit će, „za njih nije bilo mjesta u svratištu“. Nema mjesta, nema mjesta. Ne želimo da dođete u naš dom. Kako čudno i tužno za ovaj svijet da se Bog Stvoritelj jednostavno ne uklapa u taj svijet i za Njega nema mjesta u tom svijetu kojeg je stvorio i nama darovao. Oh, kolike nezahvalnosti i bahatosti! Ne uklapa se u naše planove, naše rasporede, naše prioritete. Nema mjesta za Njega, ne nema. Ne uklapa se u naš svijet, u naš narod i u našu obitelj, sve drugo je za nas daleko važnije, a Njega ostavljamo ispred svratišta da se smrzava jer smo hladni u duši i jer smo izgubili onu ljudsku toplinu prema drugim ljudima. A Bog opet šuti.

A što je s nama? Ima li mjesta za Isusa u „svratištu“ naših srdaca? Jer ako postoji malo volje i malo mjesta, Isus dolazi noseći mnoge darove. Božić je vrijeme poklona. I ovog Božića netko kuca na tvoje srce. Možda je mali Isus! Čovječe, zašto ne odgovoriš i pokušaš otvoriti, netko ti kuca. Otvori i vidi tko je i udostoj se pustiti ga u svoj dom i u svoje srce.

Što bi moglo biti tužnije od propuštanja dara da postanemo djeca Božja? Da, najtužniji redak koji je ikada napisan na ovom svijetu je da nije bilo mjesta za Njega u svratištu, a možda je još tužniji, iako sve to dobro znamo, da i danas nema mjesta za Njega ni u našem domu ni u našem srcu. Ali Bog i danas opet šuti.

A vi koji ste mu već otvorili vrata kroz mnoge godine, hvalite i zahvaljujte Bogu, i zamolite Gospodina da vam pomogne još više otvoriti vrata vašega srca. Jer znamo da je istina kada Isusa pozovemo u svoj dom on traži malo mjesta i jednostavan smještaj i ne ugrožava našu slobodu, a donosi nam veliku radost i mir.

Ovaj Božić je vrijeme darivanja i Isus se saginje nisko da nam daruje neprocjenjiv dar, a to je moć da možemo postati djeca Božja. Sjetimo se da je čovjek najveći kada klekne i ponizi se u tišini kako bi pomogao drugome koji je mali i neznatan.

To je pravi Božić. Sagnimo se ponizno i otvorimo vrata svoga srca Isusu i braći ljudima. Ostanimo s njima i danas ponizno u šutnji.

Svim vjernicima, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

U subotu. 24. srudenoga 2018. u župnoj crkvi Sv. Martina u Vrsaru održat će se susret zborova Rovinjsko-kanfanarskog i porečkog dekanata s početkom u 17,00 sati.

Na susretu sudjeluju zborovi iz župa:

1. Pohođenja Blažene Djevice Marije iz Bala,
2. Sv. Bernarda iz Funtane
3. Sv. Silvestra iz Kanfanara
4. Sv. Roka iz Nove Vasi
5. Sv. Jurja i Sv. Eufemije iz Rovinja
6. Sv. Martina iz Tara
7. Sv. Martina iz Vrsara
8. Sv. Ivana i Pavla iz Žbandaja.

Radujemo se Vašem dolasku!

„Svijet treba nove Martine“

Danas, u 21. stoljeću svijet treba nove Martine, nove svjedoke poput sv. Martina, koji će u današnjem vremenu, koje je jednako izazovno kao i IV. stoljeće kada je on živio, posvjedočiti za Krista svojim životom, u svojoj svakodnevnici, rekao je mons. Ivan Hren predvodeći misno slavlje o svetkovini sv. Martina biskupa kojeg vrsarska župa i grad Vrsar časte kao svoga nebeskog zaštitnika.
U nedjelju, 11. studenog, općina Vrsar i tamošnja župa svečano su proslavili svetkovinu svog nebeskog zaštitnika sv. Martina biskupa. Središnje svečano misno slavlje predvodio je mons. Ivan Hren, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, uz koncelebraciju o. Drage Marića, karmelićanina te župnika domaćina, vlč. mr. Lina Zohila. Misi su, uz mnoštvo vjernika iz župa Porečkog dekanata, nazočili predsjednik Općinskog vijeća Franko Matukina i ravnateljica Osnove škole Debora Cukola Zeneral. Na početku, uz prigodne pozdrave okupljenima, župnik domaćin je istaknuo mnogostruku osobnu povezanost gosta propovjednika s likom sv. Martina biskupa.

Mons. Hren je homiliju prožeo osobnim doživljajem dolaska u Vrsar, gdje se, rekao je, osjeća uvijek dobrodošao. Istaknuo je kako su prethodne generacije uzele tog Božjeg ugodnika za svoga nebeskog zaštitnika upravo zbog poruke koju donosi. Što taj svetački lik danas govori nama, meni, ovome gradu?, zapitao se propovjednik, koju poruku ja vama nosim, danas, slaveći njegov blagdan? Sveti Martin nikada nije razmišljao da se onime što govori treba drugima svidjeti, on se u avanturu života upustio zbog te jedne jedine vijesti, zbog donošenja ljudima Radosne vijesti, poruke križa, Isusove poruke „ja sam Put, Istina i Život“. Njega je silina te poruke toliko privukla da je odustao od perspektivne vojne karijere. Mi smo kao kršćani dužni biti svjedoci upravo u svojim obiteljima, u svojoj svakodnevici. Prethodne su generacije izabrale sv. Martina za nebeskog zaštitnika upravo zbog snažne poruke koju donosi, da je u križu sažeta sva ljubav svijeta. Sveti Martin je živio u turbulentnim vremenima, u IV. stoljeću, u neposredno dobivenoj slobodi kulta za kršćane, Milanskim ediktom 313. godine. Bilo je to vrijeme kada kršćani izlaze iz katakombi koje su natopljene krvlju ranokršćanskih mučenika. Novostečena sloboda unosi novosti u život kršćana, no, ne sve pozitivne. Crkva je pozvana da svjedoči za Krista, a to ne čini kada bira fotelje, Crkva najvjerodostojnije svjedoči kada je progonjena, istaknuo je mons. Hren.

Sveti Martin se je u životu prepustio Božjemu planu, a koliko mi u svojim životnim projektima računamo s Bogom?, zapitao se propovjednik. Dok smo mladi nam ne treba, ni kad smo u naponu snage, tek ga se povremeno sjetimo kada ga treba kriviti za neke životne nesreće. No kako se vratiti u Očev zagrljaj ako ga se cijeli život klonimo, ako zaboravimo da on kuca na vrata našega srca? Nikoga se ne pita kada se i gdje želi roditi ni kada će otići s ovoga svijeta, vrijeme između toga prigoda je da ostavimo trag; hoće li to bit trag pepela ili će to biti trag ljubavi prema bližnjima ovisi o nama. „Ljubi i čini što hoćeš“, citirao je propovjednik sv. Augustina, ali ne onom ljudskom ljubavlju, već ljubavlju koja izgara, koja je spremna za drugoga dati i život. Potrebno je to shvatiti, rekao je propovjednik, to si treba posvjestiti svatko od nas, žitelji ovoga grada koji štuje sv. Martina, kao i cijela Crkva, kako bi susret „oči u oči s Gospodinom“ dočekali spremni, zaključio je propovjednik.
Po završetku misnog slavlja, nakon prigodnih zahvala župnika Zohila, vrsarski Ženski zbor „Mendule“, pod vodstvom Tome Njegovana, održao je kraći koncert predstavivši se, između ostalih, sa skladbama „Gloria“, „Ave Maria“, „Kao košuta“ i „You rise me up“.

Župa se je na proslavu patrona pripremala trodnevnicom od 8. do 10. studenog. Prve večeri predvodio je preč. Milan Zgrablić, porečki dekan i župnik. Druge večeri predvodio je o. Drago Marić a treće večeri mons. Ivan Hren./G.Krizman/

U utorak, 6. studenog 2018. u Fažani, u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana svečano je obilježen dan policijske kapelanije bl. Miroslav Bulešić.

Misno slavlje predvodio je vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, u suslavlju s dekanom Vodnjanskog dekanata preč. Gracijanom Živolićem, policijskim kapelanom kapelanije Sv. Kvirina Sisačkog za Policijsku upravu Sisačko – moslavačku vlč. Ivom Borićem, biskupskim vikarom za pastoral MUP-a o. Franom Musićem, OFM, te domaćinom policijskim kapelanom PU istarske vlč. mr. Ilijom Jakovljevićem.

Na početku je sve pozdravio vlč. Jakovljević te čestitao svim djelatnicima Policijske uprave istarske Dan kapelanije i sve ih preporučio zagovoru i zaštiti bl. Miroslav Bulešića.

Obilježavanje Dana policijske kapelanije koja nosi ime našeg bl. Miroslava Bulešića prigoda je da se prisjetimo teških vremena u kojima je živio i stasao u nepokolebljivog svećenika kojeg danas kao Crkva štujemo, no to je ujedno i prigoda je to i da iz njegova života iščitamo one bezvremenske poruke koje nam je ostavio kao svoju najvrjedniju baštinu, rekao je na početku homilije vlč. Zohil. Posebno je istaknuo neke od njegovih najznačajnijih zapisa u Duhovnome dnevniku.

O svome je svećeničkom ređenju zapisao „Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja». Već iz ta dva njegova zapisa iščitavamo njegovu duboku posvećenost Bogu Ocu i svome pozivu, istaknuo je predslavitelj.

Glavne odlike svog pastoralnog stila Bulešić je izrazio u pismu vlč. Ivanu Paviću, kojem za vrijeme službe župnika u Baderni, 1943. godine piše «Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu…», citirao je vlč. Zohil.

Na Poreštini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci, podsjetio je propovjednik. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava: «Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.» Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu: «Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.»… i pojašnjava: «Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.» Protivnicima pak i progoniteljima poručuje: «Moja osveta je – oprost», citirao je nadalje predslavitelj te nastavio komentarom, to je izuzetno jaka poruka, koju čovjek nikako ne može vlastitim ljudskim snagama polučiti, njegova posvemašnja predanost Bogu oblikovala ga je u ono što sveci i blaženici jesu, nadasve suobličeni Kristu, djeluju upravo kako bi On djelovao.

Znamo za nemile događaje koju su prethodili samom njegovom mučeništvu, no ono što ponajviše fascinira su njegovi zapisi koji izražavaju posve neuobičajenu spremnost, odlučnost, odvažnost, nepokolebljivost … bio je apsolutno, beskompromisno – Kristov svećenik, istaknuo je vlč. Zohil.

Uoči dolaska u Lanišće, dok su s Ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Miroslav Bulešić je odgovorio: «Samo jedanput će se umrijeti». Potvrdio je tako odsutnost svakoga straha za zemaljski život, podsjetio je propovjednik te pojasnio,

odlazak s ovoga svijeta za njega je doista bio povratak Ocu, posvjedočit će očevici njegove riječi, ‘osjetivši da umire, zazivao: «Isuse, primi dušu moju!».’

Blaženi je Bulešić bio svjestan da sve što ima, svi talenti i sposobnosti dolaze od Boga. Duboko je bio uvjeren da mu je Gospodin to podario kako bi prošao ovom zemljom i izvršio svoju misiju, da čini dobro i posvjedoči za njega. On je u to uložio svaki trenutak ovozemaljskog života. U produbljivanje svog odnosa s Bogom i činjenje dobra bližnjemu. Iz njegovih zapisa u duhovnome dnevniku vidimo koliko je duboka bila njegova predanost Bogu. Trudio se svim silama prihvatiti Isusov poziv. naglasio je nadalje predslavitelj.

Slijedom toga primjera, svaki bi se od nas trebao zapitati: a ja? Svi mi primamo poziv: “Dođite, sve je spremno”. Kakav će biti naš odgovor? S kakvim stanjem duha dočekujemo Njegov poziv? Jer, poznato je, ne znamo ni dana ni časa. Čuli smo, “radi kao da ćeš živjeti zauvijek, moli kao da ti je ovo zadnji dan života“. Što to znači? Za nas, za mene u sadašnjem životnom trenutku? Razmišljamo li sada kakvi bi došli pred njega? Potrebno je doista se zapitati: Kakav je moj odnos prema Bogu? A prema bližnjemu? Sjećaš li se kada si bio prezaposlen da posjetiš staroga prijatelja i kolegu koji živi sam? Ili staroga susjeda koji bolestan leži u bolnici?

Mislimo li da uvijek imamo dovoljno vremena? U ovoj našoj prebrzoj svakodnevici, koja je odavno, znamo, nadišla brzinu prilagođavanja organizma, i psihe, tome svjedoče nebrojene metode suzbijanja toliko popularnog i opće primijenjenog stresa…gdje je tu naša duhovnost? Pronalazimo li je u svakodnevnom životu? U svakodnevnoj suradnji s bližnjima, kolegama, ukućanima? Ponekad je mnogo lakše moliti za mir u svijetu, nego se osobno potruditi postići mir i sklad u vlastitoj obitelji, u svakodnevnoj komunikaciji s kolegama., potaknuo je predvoditelj okupljene na promišljanje. Gospodine, daj nam milost da odgovorimo na mnoge poticaje Duha Svetoga te da posjetimo osamljene, dopremo do izgubljenih, žalosnih, do ljudi u potrebi. Otvori nam uši da te možemo čuti, a potom i djelovati.

Blaženi je Bulešić spremno otišao ususret Gospodinu, jer je cijeli život gradio svoj odnos Njim. Jesmo li spremni suočiti se sa sobom? Sa svojim nedostatcima, koje se možda i samo sebi bojimo priznati? Dopuštamo li našoj savjesti da nam progovori, ili je zataškavamo najrazličitijim opravdanjima?; “okolnosti su takve, vremena su takva“. Vjerujemo li doista da nas samo život sukladno Isusovu nauku vodi putem dobra? Samo ako budemo slijedili Isusov primjer gradit ćemo oko sebe svijet dobrote, te time sudjelovati u Djelu spasenja sebe i drugih.

Zar ne da je svatko od nas pozvan težiti za onim plemenitim i duhovnim, a ne samo srljati za materijalnim probicima. Zar ne da je svatko od nas pozvan s vjerom u Boga prihvaćati nevolje života, nevolje koje nam donosi sam život, ali i nevolje koje su prouzrokovane od drugih ljudi. Zar ne da svatko može i treba, ponajprije u svojoj kući, gledati na ono dobro i pozitivno. Zar ne da muž može i treba u svojoj ženi gledati i naglašavati ono što je čestito i plemenito, te da žena treba u svome mužu tražiti crte ljudskosti, nježnosti i brižnosti? Zar ne da u svakom podčinjenom i nadređenom, u svakom susjedu razumnom i nerazumnom trebamo i moramo gledati sliku Božju, jer svatko od tih ljudi ima barem klicu dobrote i Božjega Duha.

Na kraju se je prigodnim riječima čestitanja obratio načelnik PU istarske Alen Klabot koji je posebno pohvalio mnogobrojne aktivnosti i projekte koje neprestano provodi Policijska kapelanija bl. Miroslav Bulešić na čelu s kapelanom vlč. Ilijom Jakovljevićem.

Misno slavlje je dojmljivim pjevanjem uzveličala Policijska klapa sv. Matej iz Bjelovara. (G. Krizman)