Proslava Sv. Andrije u Gradini i Vrsaru

GRADINA: Proslava sv. Andrije i čestitke zlatomisniku

Svečano koncelebrirano misno slavlje na blagdan sv. Andrije, 30. studenog 2016., u njemu posvećenoj župnoj crkvi u Gradini, u Porečkom dekanatu, predvodio je preč. Mile Miljko, svećenik mostarske biskupije iz Zagreba, ovogodišnji zlatomisnik. Koncelebrirali su: vlč. Josip Zović iz Pule, vlč. Josip Kalčić iz Pule, bivši župnik, sada u mirovini, i župnik domaćin vlč. mr. Lino Zohil.
dscn0270
Na početku je vlč. Zohil pozdravio sve nazočne, a posebno predslavitelja koji ove godine slavi 50 godina svećeništva i pritom uz izraze dobrodošlice izrekao curricilum vitae preč. Mile Miljka.

Predslavitelj je u prigodnoj homiliji podsjetio kako je upravo Andrija bio prvopozvani među apostolima, prvi koji je pošao za Isusom, a on je bio taj koji je žurno otišao do brata Šimuna – Petra da ga pozove i učini dionikom radosti što je našao Mesiju. U današnjem ogromnom broju raznih poruka kojima nas mediji svakodnevno obasipaju potrebno je prepoznati ljepotu i važnost poruke koju nam donosi današnji blagdan, poruku sv. Andrije apostola, koju je on žurno otišao reći svome bratu, o tome da je pronašao Spasitelja. Mnogi su se kroz povijest pojavljivali kao učitelji i vođe, ali su bili nedostojni, jer su se oslanjali samo na svoju mudrost i znanje. Sv. Andrija se nije osjećao sposobnim, naglasio je predslavitelj, on ih je jednostavno doveo svome i njihovom izvoru svjetla, i zato su svi, dotaknuti snagom Duha, ostavili svoje poslove i postali navjestitelji radosti tog susreta sa Gospodinom. I dan danas, veliki narod onih koji su im povjerovali, čini Crkvu, koja ne prestaje tu radost prenositi i naviještati, istaknuo je preč. Miljko.

Neka nam sv. Andrija, apostol i mučenik, pomogne da bližnjemu u potrebi znamo navijestiti da nam je samo u zajedništvu s Isusom snaga i nada, zaključio je propovjednik.
dscn0281
Prije završnog blagoslova župnik je zahvalio svima na sudjelovanju, a napose predslavitelju kojemu je uručena košara sa plodovima prirode ovoga kraja. Zlatomisnik je nakon završnog blagoslova otišao na vrata crkve i svakom osobno poklonio spomen sličicu svog zlatnog svećeničkog jubileja.

I vlč. Josipu Kalčiću, nekadašnjem župniku Gradine, uručena je prigodna košara sa plodovima zemlje u znak zahvalnosti za sve što je tijekom godina župnikovanja učinio za Gradinu.

Nakon mise na trgu ispred crkve organizirano je druženje uz kolače i piće koje su donijeli župljani.

VRSAR: Procesija do crkve sv. Andrije
p1050448
Istoga dana, u ranim poslijepodnevnim satima, u Vrsaru je održana procesija do crkve sv. Andrije. Procesija krenula sa parkirališta pored groblja predvođena slikom sv. Andrije. Putem do crkve sv. Andrije pjevalo se prigodne pjesme te molila krunica.
p1050450
Osim predslavitelja, preč. Mile Miljka, sudjelovali su: vlč. Josip Zović iz Pule, vlč. Josip Kalčić iz Pule, vlč. Ivica Butković, župnik Funtane i Fuškulina, vlč. Ivan Princ, župnik Nove Vasi i Tara te domaćin, Župnik Vrsara i Gradine vlč. Lino Zohil.
p1050460
Prije završnog blagoslova župnik je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji i naglasio da se ova misa organizira u ranim poslijepodnevnim satima kako bi ribari mogli doći i sudjelovati jer je to njihov dan. Ako prestanemo slaviti naše blagdane propast ćemo i postati ništa, neće nas biti, naglasio je vlč. Zohil, zato molimo blagoslov i zagovor Sv. Andrije za sve nas, a danas posebno za naše ribare. Nakon mise druženje uz hranu i piće koje je pripremila Općina Vrsar i Turistička zajednica Vrsara./G.K./
p1050475

Proslava Sv. Martina, zaštitnika naše župe Vrsar

img_0051a
I ove je godine Vrsar svog nebeskog zaštitnika proslavio svečanim koncelebriranim misnim slavljem na kojem se uz mnoštvo žitelja Vrsara, Gradine i drugih okolnih mjesta okupio i velik broj djece koja pohađaju vjeronauk u mjesnoj OŠ Vladimira Nazora, a koji su došli u pratnji učitelja. Misno slavlje predvodio je preč. Željko Zec, ravnatelj dijecezanskog Caritasa i župnik staropazinske Župe sv. Jurja, u koncelebraciji sa župnikom porečke prvostolne župe i porečkim dekanom preč. Milanom Zgrablićem, župnikom Funtane i Fuškulina vlč. Ivanom Butkovićem, umirovljenim svećenikom vlč. Josipom Kalčićem, porečkim župnim vikarom vlč. Josipom Mašinom te karmelićaninom p. Drago Marić.

img_0041a

„Lijepo Vas je vidjeti u ovako velikom broju, uz Vas vidim Vaše buduće muževe i žene što nam govori da ova crkva ima budućnost gledajući Vas mlade“ rekao je predvoditelj na početku homilije.

img_0043a

Martin je bio sveti čovjek činio je dobra djela i svatko od nas je pozvan činiti dobra djela, istaknuo je vlč. Zec govoreći o uzornosti sv. Martina.

Nadalje je spomenuo lik i djelo Sv. Martina kao onoga koga je krasilo slušanje Božje riječi i osobito njegov susret sa siromahom kojemu je Martin dao pola svoga plašta. Primjer i poziv svakom pojedinom od nas na altruizam i požrtvovnost za čovjeka, prijatelja, kolegu u potrebi. Vi mladi ugledajte se u Sv. Martina i njegovu gestu upravo u Vašim međusobnim odnosima u Vašim obiteljima, u školi i gdje god se nalazili. Podržavajte jedni druge i budite jedni drugima potpora a sv. Martin neka nam bude nadahnuće i zaštita kao što ova velebna crkva bdije nad ovim krasnim gradićem Vrsarom, istaknuo je propovjednik čestitajući svima nazočnima blagdan njihovog nebeskog patrona.

Školska djeca su veoma aktivno sudjelovala u misnom slavlju: učenica 5. razreda Lucija Liović pjevala je pripjevni psalam, a dječji zbor je na kraju misnog slavlja otpjevao pjesmu „Cvijeće za Mariju“ koju je s njima za tu prigodu uvježbala prof. Debora Cukola Zeneral. Na orguljama ih je pratila voditeljica Župnog zbora i vjeroučiteljica s. Benita Antolović, pod čijim je vodstvom župni zbor pjevanjem popratio misno slavlje.

Po završetku misnog slavlja ispred crkve je za djecu i sve okupljene poslužen prigodni domjenak kojeg su priredili župljani./G.K./

img_0065a

Je li dopušteno čuvati pepeo pokojnika u kući ili prosipati ga u prirodi?

Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom)

Naputak Kongregacije za nauk vjere o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja

1. Da bi se suuskrslo s Kristom, potrebno je umrijeti s Kristom, treba “se iseliti iz tijela i naseliti se kod Gospodina” (2Kor 5, 8). Naputkom Piametconstantem od 5. srpnja 1963. tadašnji je Sveti Uficij odredio “da se vjerno čuva običaj da se tijela preminulih vjernika pokapaju”, dodajući da se spaljivanje (kremiranje) “po sebi ne protivi kršćanskoj vjeri” te da se ne uskraćuju sakramenti ili sprovod onima koji su odlučili da im se tijelo nakon smrti spali, pod uvjetom da ta odluka nije “posljedica nijekanja kršćanskih dogmi, ili posljedica sektaškoga duha, ili pak mržnje protiv katoličke vjere i Crkve”. (1) Ta promjena crkvene discipline zatim je uvedena u Zakonik kanonskoga prava iz 1983. i Zakonik kanona Istočnih Crkava iz 1990.

U međuvremenu praksa kremiranja uvelike se proširila u brojnim zemljama, ali su se istodobno počele širiti nove ideje koje se kose s vjerom Crkve. Nakon što se na odgovarajući način posavjetovala s Kongregacijom za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Papinskim vijećem za zakonske tekstove i brojnim biskupskim konferencijama i biskupskim sinodama istočnih Crkava, Kongregacija za nauk vjere smatrala je korisnim objaviti novi Naputak, s ciljem da se ponovno potvrde doktrinarni i pastoralni razlozi zbog kojih se prednost daje ukapanju tijelâ i izdaju propisi vezani uz čuvanje pepela u slučaju spaljivanja tijelâ.

2. Isusovo je uskrsnuće glavna istina kršćanske vjere, koju se uvijek propovijedalo kao bitni dio vazmenoga otajstva od samih početaka kršćanstva: “predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici” (1Kor 15, 3-5). Svojom smrću i uskrsnućem, Krist nas je oslobodio od grijeha i dao nam pristup novomu životu: “da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6, 4). Nadalje, uskrsli Krist je počelo i izvor našega budućeg uskrsnuća: “Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih… kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni” (1Kor 15, 20-22). Ako je istina da će nas Krist uskrisiti u Posljednji dan, također je istina da smo, u stanovitome smislu, već uskrsli s Kristom. Krštenjem smo, naime, uronjeni u Kristovu smrt i uskrsnuće i na sakramentalan način njemu pridruženi: “S njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih” (Kol 2, 12). Sjedinjeni s Kristom po krštenju, sudjelujemo već na stvaran način u životu Krista uskrsloga (usp. Ef 2, 6).

Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivno značenje. Crkva u liturgiji moli: “Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnoga boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima”. (2) Smrću duša biva odijeljena od tijela, ali o uskrsnuću Bog će dati nepropadljivi život našemu preobraženom tijelu, ponovno ga združujući s našom dušom. I u našim je danima Crkva pozvana naviještati vjeru u uskrsnuće: “Uskrsnuće mrtvih je vjera kršćanâ: vjerujući to mi smo to što jesmo.” (3)

3. Držeći se veoma drevne kršćanske predaje, Crkva snažno preporučuje da se tijela preminulih pokapa na groblju ili na drugome svetom mjestu. (4)

U spomen na Gospodinovu smrt, ukop i uskrsnuće, otajstvo u svjetlu kojega se očituje kršćanski smisao smrti, (5) pokop je povrh svega najprikladniji oblik za izražavanje vjere i nade u uskrsnuće tijela. (6) Crkva, koja je kao Majka pratila kršćanina na njegovu zemaljskome putovanju, prikazuje Ocu, u Kristu, dijete njegove milosti i predaje zemlji njegove smrtne ostatke u nadi da će uskrsnuti u slavi. (7) Pokopom tijela umrlih vjernika, Crkva potvrđuje vjeru u uskrsnuće tijela (8) i želi istaknuti uzvišeno dostojanstvo ljudskoga tijela kao sastavnog dijela osobe s kojom tijelo dijeli povijest. (9) Ne može, dakle, dopustiti stavove i obrede koji uključuju pogrješna poimanja smrti, gdje se smrt shvaća bilo kao konačno uništenje osobe, bilo kao trenutak njezina stapanja s Majkom prirodom ili sa svemirom, bilo kao etapu u procesu reinkarnacije, bilo kao izbavljenje iz “tamnice” tijela. (10)

Osim toga, pokop na grobljima ili na drugim svetim mjestima na prikladan način odgovara pobožnosti i poštivanju koje se duguje tijelima pokojnih vjernika, koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga i kojima se, “kao oruđima i posudama, Duh Sveti sveto poslužio da učini tolika dobra djela” .

Pravednoga se Tobiju hvali zbog zasluga stečenih pred Bogom, zato jer je pokapao mrtve, (11) a Crkva smatra pokapanje mrtvih djelom tjelesnoga milosrđa.(12)

Na kraju, pokapanje tijela pokojnih vjernika na grobljima ili na drugim sve-tim mjestima potiče članove obitelji i cijelu kršćansku zajednicu na spomen i molitvu za pokojnike, kao i na čašćenje mučenikâ i svetaca. Pokapanjem tijelâ na grobljima, u crkvama ili na za to predviđenim mjesti-ma, kršćanska je predaja čuvala zajedništvo između živih i pokojnih te se protivila težnji da se prikriva ili privatizira događaj smrti i značenje koje ona ima za kršćane.

4. Postoje mjesta gdje se iz higijenskih, ekonomskih ili društvenih razloga pribjegava spaljivanju tijelâ. Ako taj izbor nije suprotan izričitoj volji pokojnoga vjernika ili postoji razumna pretpostavka o postojanju iste, Crkva ne vidi doktrinarne razloge zbog kojih bi tu praksu zabranjivala budući da spaljivanje (kremiranje) pokojnikova tijela nema veze s njegovom dušom i ne priječi božansku svemoć da uskrsne tijelo te, stoga, ne predstavlja objektivno nijekanje kršćanskoga učenja o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijelâ. (13) Crkva i dalje daje prednost pokapanju tijelâ jer se time iskazuje veće pošto-vanje pokojnima; ipak spaljivanje nije zabranjeno, “osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskomu nauku”. (14) Ako ne postoje razlozi protivni kršćanskomu nauku, Crkva kod takvoga sprovoda postupa u skladu s odgovarajućim liturgijskim i pastoralnim uputama, pazeći posebno na to da se izbjegne svaki oblik sablazni ili vjerske ravnodušnosti.

5. Kad se iz opravdanih razloga izabere spaljivanje, pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, to jest na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi. Već od početaka, kršćani su željeli da se kršćanska zajednica spominje svojih pokojnika i moli za njih. Njihovi su grobovi postali mjesta molitve, sjećanja i razmišljanja. Preminuli vjernici dio su Crkve, koja vjeruje u općinstvo “putnika na zemlji, pokojnika koji dovršuju svoje čišćenje i blaženika u nebu; svi oni zajedno čine jednu Crkvu”. (15)

Čuvanje pepela na svetome mjestu može pridonijeti smanjivanju opasnosti da pokojnik ostane uskraćen za molitvu i spomen rodbine i kršćanske zajednice. Na taj se način, nadalje, izbjegava mogućnost zaborava i nedostatka poštovanja, do čega može, prije svega, doći nakon što mine prvi naraštaj, jednako kao i neprilična ili praznovjerna postupanja.

6. Zbog gore navedenih razloga, čuvanje pepela kod kuće nije dopušteno. Samo u teškim i izvanrednim okolnostima, vezanim uz kulturalne uvjete mjesnoga karaktera, ordinarij, u dogovoru s biskupskom konferencijom ili sinodom biskupâ istočnih Crkava, može dati dopuštenje za čuvanje pepela u vlastitome domu. Pepeo, ipak, ne smije biti razdijeljen na više obitelji i potrebno je uvijek zajamčiti poštivanje i prikladne uvjete čuvanja.

7. Da bi se izbjeglo svaku vrstu panteističke, naturalističke ili nihilističke dvosmislenosti, nije dopušteno prosipati pepeo u zrak, na tlo ili u vodu ili na neki drugi način, odnosno čuvati kremirani pepeo kao uspomenu na pokojnika, u komadima nakita ili drugim predmetima, imajući na umu da se za takva postupanja kao razlog izbora spaljivanja ne mogu navoditi higijenski, društveni ili ekonomski razlozi.

8. U slučaju da je pokojnik dopustio spaljivanje i prosipanje vlastitoga pepela u prirodi zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri, sprovod se, sukladno pravu, mora uskratiti. (16)

Vrhovni prvosvećenik Franjo, na audijenciji u kojoj je, dana 18. ožujka 2016., primio nižepotpisanoga kardinala Pročelnika, odobrio je ovaj Naputak, o kojemu se odlučivalo na redovnome zasjedanju ove Kongregacije dana 2. ožujka 2016., i naredio njegovo objavljivanje. Rim, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 15. kolovoza 2016., na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Gerhard kard. Müller Pročelnik + Luis F. Ladaria, DI Naslovni nadbiskup Thibice,Tajnik —

Bilješke:

1. AAS 56 (1964.), 822-823.

2. Rimski misal, Predslovlje pokojničko, I.

3.TERTULIJAN, De resurrectionecarnis, 1, 1: CCL 2, 921.

4. Usp. ZKP, kan. 1176, § 3; kan. 1205; ZKIC, kan. 876, § 3; kan. 868.

5. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1681.

6.Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2300.

7. Usp. 1Kor 15, 42-44; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1683.

8. Usp. SV. AUGUSTIN, De cura pro mortuisgerenda, 3, 5: CSEL 41, 628.

9. Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija Gaudiumetspes, br. 14.

10. Usp. SV. AUGUSTIN, De cura pro mortuisgerenda, 3, 5: CSEL 41, 628.

11. Usp. Tob 2, 9; 12, 12.

12. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2300.

13. Usp. VRHOVNA SVETA KONGREGACIJA SVETOGA UFICIJA, Naputak Piametconstantem, 5. srpnja 1963.; AAS 56 (1964.), 822.

14. ZKP, kan. 1176, § 3; usp. ZKIC, kan. 876, § 3.

15. Katekizam Katoličke Crkve, br. 962. 16. ZKP, kan. 1184; ZKIC, kan. 876, § 3.

Priopćenje sa 53. zasjedanja Sabora Hrvatske biskupske konferencije

Priopćenje donosimo u cijelosti:
Plenarno zasjedanje Sabora Hrvatske biskupske konferencije, 53. u nizu, održano je pod predsjedanjem predsjednika HBK zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića u Zagrebu od 11. do 13. listopada 2016. Na zasjedanju su uz članove HBK sudjelovali apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D’Errico, izaslanik Biskupske konferencija Bosne i Hercegovine vojni ordinarij mons. Tomo Vukšić i kao gost član Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda subotički biskup Ivan Penzeš.
Pozdravljajući na početku nazočne nadbiskup Puljić posebno je pozdravio dvojicu novozaređenih biskupa gospićko senjskog mons. Zdenka Križića i šibenskoga mons. Tomislava Rogića kao i njihove umirovljene predšasnike mons. Milu Bogovića i mons. Antu Ivasa. Zahvalio je umirovljenim biskupima za sve dobro što su učinili u svom biskupskom služenju, a njihovim nasljednicima uz srdačnu dobrodošlicu u zajedništvo HBK zaželio je da djelovanje konferencije obogate svojim primjedbama i prijedlozima.
U radnom dijelu zasjedanja biskupi su upoznati s početkom rada Mješovitog povjerenstva hrvatskih i srpskih stručnjaka koje ima zadaću zajednički razmotriti ulogu blaženog Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Na prvom dvodnevnom susretu u Rimu od 12. do 13. srpnja 2016. godine utvrđen je način rada prema metodologiji povijesnih znanosti, utemeljenoj na raspoloživoj dokumentaciji i njezinoj kontekstualizaciji. Rad Povjerenstva neće imati nikakvog utjecaja na postupak kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, koji je isključivo u nadležnosti Svete Stolice. Mješovito povjerenstvo će se sastati šest puta u roku od 12 mjeseci. Vremensko ograničenje rada pokazuje kako Sveta Stolica, koja predsjeda radu Povjerenstva, očekuje da njegov rad bude učinkovit. Nakon prvog susreta u Rimu, Mješovito povjerenstvo će se sastati u Zagrebu 17. i 18. listopada ove godine.
Osobitu pozornost biskupi su posvetili unaprjeđenju projekta priprave za brak. Prihvaćeni su prijedlozi Vijeća HBK za život i obitelj da se pristupi revitalizaciji toga projekta na sustavan način zahvaćajući daljnju, bližu i neposrednu pripravu te osiguravajući nastavak praćenja bračnih parova i poslije sklapanja ženidbe. Odlučeno je i da se osnuje radna skupina u kojoj bi se osim predstavnika Vijeća HBK za život i obitelj te stručnjaka i praktičara zauzetih u pastoralu priprave za brak, uključili i članovi koje će predložiti Odbor HBK za mlade te Vijeće HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju. Očekuje se izrada pastoralnih smjernica na temelju postsinodalne pobudnice pape Franje “Amoris laetitiae”, s nadopunama za konkretna stanja u pojedinim biskupijama.
U svezi sa stanjem u hrvatskome društvu biskupi su se osvrnuli i razmotrili između ostaloga probleme odnosa prema otajstvu života, problem demografije i iseljavanja cijelih obitelji iz Hrvatske, kao i gospodarsko stanje i pravosudna pitanja. Posebice su se osvrnuli na neprimjeren odnos prema prošlosti koji se onda odražava u našoj sadašnjosti. Ta se neprimjerenost tiče poglavito triju tema koje su vidljive u odnosu prema žrtvama u jasenovačkim logorima, prema žrtvama komunističke diktature, kao i prema žrtvama u Domovinskome ratu.
Naime, u zadnje je vrijeme sve očitije da se nastoji ne samo nastaviti s manipuliranjem okolnostima i s brojem žrtava u Drugome svjetskom ratu, osobito u iznošenju neistina i neutemeljenih tvrdnja gledom na logor u Jasenovcu. S druge strane, biskupi smatraju neprihvatljivim i štetnim sadašnji odnos mjerodavnih hrvatskih ustanova i hrvatske države općenito prema žrtvama komunističkoga režima, posebice kada se radi o masovnim grobištima i zemnim ostacima stradalnika, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim zemljama, osobito u Republici Sloveniji. Primijećeno je da se s nadograđivanjem poznatih velikosrpskih mitova zanemaruju stradanja hrvatskoga stanovništva u Domovinskom ratu, uništavanje imovine, među kojom je osobito bolno razaranje kulturnih i duhovnih dobara, te nedovoljno uvažavanje uloge hrvatskih branitelja u ostvarenju slobode i nezavisnosti.
Biskupi stoga pozivaju mjerodavna tijela hrvatske države da ulože potreban napor, kako bi se – na transparentan način, a to znači u skladu s najboljim suvremenim znanstvenim metodama i kulturološkim pristupima – rasvijetlila istina o Jasenovačkim logorima, kao i događaji i stradanja nakon Drugoga svjetskoga rata. Time će se žrtvama pokazati dužno poštovanje, a istinom unijeti više mira u živote obitelji čiji su članovi nastradali. Važno je to isticati jer smo u zadnjim desetljećima iskusili koliko zla mogu donijeti ideologije, podupirane političkim mitovima jer nisu utemeljene na činjenicama i povijesnim istinama pa često predstavljaju hrvatski narod i državu kao genocidne i zločinačke.
Biskupi zato pozivaju narod i društvo na zajedništvo i zrelost kako bi imali snage nositi se s novim pokušajima stvaranja mitova i širenja neistina. To nije poziv “vraćanja u prošlost”, nego poticaj i želja osloboditi se tereta i utega koji iz prošlosti opterećuju sadašnjost i zamagljuju pogled prema budućnosti.
Biskupi su se sa zahvalnošću osvrnuli na 25. obljetnicu vraćanja vjeronauka u hrvatski školski odgojno – obrazovni sustav što je bilo moguće učiniti tek poslije pada totalitarnog komunističkog sustava te demokratskih promjena početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Tim povodom upriličena je svečana akademija u Hrvatskome narodnom kazalištu na kojoj su nazočili članovi HBK, predsjednik Hrvatskoga sabora dr. Željko Reiner te brojni drugi visoki uzvanici. Na akademiji je istaknuta važnost i 20. obljetnice potpisivanja Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture (19. prosinca 1996.). Taj je Ugovor, naime, dao pravni okvir za djelovanje Katoličke Crkve, a utemeljen je na trima načelima: načelu vjerske slobode, načelu različitosti područja djelovanja Crkve i države, te načelu potrebe suradnje tih dviju ustanova koje se susreću u čovjeku, građaninu i vjerniku.
Na zasjedanju su predstavljena i dvojica budućih blaženika Hrvata, Serafin Glasnović Kodić iz Janjeva i don Anton Muzić iz Vrnavokola-Letnice, koji se nalaze među 38 mučenika ubijenih u Albaniji iz mržnje prema vjeri od 1945. do 1974. Fra Serafin i don Anton bit će proglašeni blaženima 5. studenoga 2016. u Skadru. Biskupi pozivaju sve koji su u mogućnosti sudjelovati na svečanosti proglašenja i potiču na upoznavanje života ove dvojice novih hrvatskih blaženika.
Na osobit način biskupi su se spomenuli 40. obljetnice početka velike proslave Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Naime, nakon gušenja „hrvatskoga proljeća” Crkva je pokrenula duhovne snage i započela s vjerničkim hodočašćima i okupljanjima. Najprije u Solinu 1976. na tisućitu obljetnicu smrti kraljice Jelene, pa dvije godine kasnije u Biskupiji kraj Knina (1978.) gdje je nađen lik Gospe velikoga hrvatskoga krsnog zavjeta. Slijedeće 1979. krenulo se prema Ninu gdje se komemoriralo povijesne veze sa Svetom Stolicom i papom Ivanom VIII. koji je 879. „blagoslovio hrvatskoga kneza Branimira, sav narod i zemlju njegovu”. Vrhunac proslave dogodio se na Mariji Bistrici 1984. gdje se na Nacionalnome euharistijskom kongresu okupilo pola milijuna ljudi iz svih krajeva gdje žive Hrvati. Svjesni značenja i dalekosežnosti tih događaja kao i važnosti njihove poruke i za ovo naše vrijeme, biskupi će uskoro uputiti poticaj vjerničkim zajednicama na molitvu i zahvalu za silna djela koja nam učini Gospodin.
Nakon isteka mandata i umirovljenja dosadašnjih predsjednika i članova u pojedinim tijelima HBK neki mandati su produljeni te su dogovorena nova imenovanja. Predsjedniku Vijeća za ekumenizam i dijalog sisačkom biskupu Vladi Košiću produljen je mandat. Za novog predsjednika Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života imenovan je gospićko senjski biskup Zdenko Križić, novim predsjednikom Odbora HBK za pastoral Roma imenovan je varaždinski biskup Josip Mrzljak. Biskupi mons. Zdenko Križić i mons. Tomislav Rogić imenovani su za nove članove Biskupske komisije za liturgiju. U mješovitu Komisiju HBK i HKVRP umjesto umirovljenih članova imenovani su vojni ordinarij Jure Bogdan i mons. Zdenko Križić.
Dosadašnjem delegatu HBK pri Vijeću biskupskih konferencija zemalja Europske Unije kardinalu Josipu Bozaniću i zamjeniku bjelovarsko križevačkom biskupu Vjekoslavu Huzjaku produljen je mandat.
Na zasjedanju su predsjednici Komisija, Vijeća i Odbora HBK podnijeli izvješća o njihovom radu.
Na poziv mjesnog biskupa mons. Đure Hranića, uz 25. obljetnicu žrtve Vukovara, biskupi HBK će se okupiti u tome gradu 18. studenoga, a euharistijsko slavlje predvodit će kardinal Josip Bozanić. Istoga dana na 25. obljetnicu stradanja u Škabrnji ondje će euharistijsko slavlje predvoditi predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Dogovoren je kalendar događanja za iduću godinu. Zajedničko zasjedanje HBK i BK Bosne i Hercegovine održat će se 23. siječnja 2017. u Zagrebu, a izvanredno zasjedanje Sabora HBK dva dana kasnije 25. siječnja 2017. Pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike održat će se 7. i 8. ožujka 2017. Proljetno 54. zasjedanje Sabora HBK bit će od 26. do 28. travnja 2017. Nacionalni susret hrvatske katoličke mladeži održat će se u Vukovaru 29. i 30. travnja 2017. Susret članova HBK s redovničkim provincijalima bit će upriličen 19. lipnja 2017. Jesensko, 55. zasjedanje Sabora HBK održat će se od 10. do 12. listopada 2017. u Zagrebu./IKA/

Vjernici Porečkog dekanata hodočastili u Padovu

Vjernici Porečkog dekanata hodočastili sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću i sv. Antunu Padovanskom

U subotu, 8. listopada 2016., u Padovi, u svetištima sv. Leopolda Bogdana Mandića i sv. Antuna Padovanskog bilo je izuzetno mnogo hodočasnika iz Hrvatske. Osam autobusa s 430 hodočasnika pristiglo je iz Porečkog dekanata, tri autobusa došla su iz Pulske župe sv. Pavla ap., a ondje su se susreli s hodočasnicima iz zagrebačke Dubrave koji su u Padovu došli na zahvalno hodočašće sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću u povodu Godine milosrđa i boravka Svečeva neraspadnutoga tijela u Zagrebu. Obzirom da je iz Zagreba pristiglo sedam autobusa hodočasnika bio je to doista “hrvatski hodočasnički dan”.
img_0482

img_0473
Hodočasnici iz Porečkog dekanata su na misnom slavlju sudjelovali u svetištu sv. Leopolda odmah po dolasku. Misu je predvodio vlč. Marijan Kancijanić, župnik iz Kaštelira, a prigodnu propovijed izrekao je preč. Milan Zgrablić, župnik porečke prvostolne katedralne župe Uznesenja Blažene Djevice Marije.
img_0496

img_0498
Potom su posjetili svetište sv. Antuna Padovanskog gdje ih je dočekao p. Nikola Rožanković, redovnik Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koji je ondje na službi. Nakon pobožnosti krunice hodočasnici su imali slobodno vrijeme koje su iskoristili za osobne pobožnosti ili razgledanje znamenitosti.

Dijamantni jubilej i pobjeda pravde

U Vižinadi je, u nedjelju, 18. rujna, vlč. Alojzije Baf proslavio svoj dijamantni jubilej, 60. obljetnicu svećeništva, ali je to ujedno bio i opraštaj od župe, te, kako je rekao, zahvala Bogu što je pravda pobijedila, što je dobro nadvladalo zlo. Vlč. Baf je u lipnju 2014. nepravedno optužen za nečasne čine prema maloljetnim osobama, ali je i od hrvatskog i od vatikanskog pravosuđa proglašen nedužnim.

Svečanim koncelebriranim misnim slavljem, te veličanstvenom svečanošću župljani Župe sv. Jeronim oprostili su se od svog voljenog dugogodišnjeg župnika, koji je tom župom upravljao 35 godina. Posve ispunjena župna crkva koja može primiti četiristotinjak ljudi, brojni darovi te nadahnuta obraćanja puna emocija na kraju mise najbolji su pokazatelj ljubavi, poštovanja i privrženosti žitelja Vižinade prema svom dugogodišnjem župniku. A dvadesetak kolega svećenika koliko ih se okupilo iz raznih krajeva Porečke i Pulske biskupije konkretan su izraz poštovanja ali i podrške kolegi koji je prošao kalvariju kao žrtva klevete.

Galerija: http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/galerija/category/211-2016-9-18-baf.html

Misno slavlje predvodio slavljenik, a prigodnu homiliju izrekao je biskup u miru mons. Ivan Milovan.

Uvodni pozdrav i riječi dobrodošlice koncelebrantima, župljanima Vižinade ali i brojnim prijateljima te rodbini vlč. Bafa izrekao je sadašnji župnik vlč. Leonardo Krakan.

Slavljenik je u uvodnom obraćanju napomenuo kako je to trostruko slavlje: istina je došla na vidjelo i pravda je pobijedila, trenutak je to opraštanja od župljana Vižinade i Briga te zahvala za 60 godina svećeničkog djelovanja. Vlč. Baf je izrazio zahvalnost i medicinskom osoblju na odjelu kardiologije gdje je nedavno boravio uslijed zdravstvenih poteškoća, te je uputio i pozdrav na talijanskom jeziku.

Evanđelje je pjevajući izrekao vlč. Rudi Koraca, ‘slavuj istarske Crkve’, veliki zaljubljenik u glazbu, koji već više od 50 godina kroz svoj pastoralni rad okuplja uspješne župne zborove. Biskup Milovan je u je u prigodnoj homiliji naglasio kako su zlatna i dijamantna misa prigode kada treba nadasve zahvaliti Bogu za sve plodove tog dugogodišnjeg pastoralnog rada. Svećenički red, kojeg je slavljenik primio pred 6 desetljeća po rukama biskupa Nežića, je dar i otajstvo, naglasio je biskup citirajući sv. papu Ivana Pavla II. U tom je svećeničkom životu bilo mnogo lijepih trenutaka, ali bilo je i križeva, kao primjerice u posljednje dvije godine kada je vlč. Baf podnio križ nepravedne osude, no bilo je to po uzoru na Krista koji nam je svojim životom pokazao kako je život rad, meditacija i trpljenje. Biskup se nadalje osvrnuo na riječi poznatog talijanskog psihijatra Andreolija, koji je prigodom održavanja Svećeničke godine ustvrdio da su svećenici najpotrebnije zanimanje, jer, dok psihijatar može čovjeka utješiti svojom pomoći i blizinom, svećenik može to učiniti donoseći čovjeku patniku Božju blizinu. Biskup je podsjetio na trostruku ulogu svećeničke službe: navješćivanje, posvećivanje i upravljanje povjerenim mu vjernicima. I u novije vrijeme imamo krasne uzore svećeništva u bl. Miroslavu Bulešiću, bl. Francescu Bonifaciu, bl. Alojziju Stepincu, oni su zaista doslovno živjeli Isusove riječi, „dobar pastir daje život svoj za svoje ovce.“

Ovim slavljem zahvaljujemo za 60 godina služenja vlč. Bafa, a zajedno s njim zahvaljujemo Bogu za sve dobro kojim je u životu pratio našega svečara. Biskup je nadalje naglasio važnost molitve za nova duhovna zvanja, ali i važnost odgajanja djece i mladih za vjeru, riječima i primjerom.

Na kraju misnog slavlja župnik je najavio različite govornike koji su htjeli uputiti riječi zahvale i čestitanja slavljeniku. U ime Porečke i Pulske biskupije svečaru je čestitao biskup Milovan i predao mu na dar jednu misnicu koju su svećenici nosili u pulskoj Areni prigodom beatifikacije bl. Miroslava Bulešića. Biskup je izrazio zahvalnost za sve što je kroz 6 desetljeća činio za ljude koji su mu bili povjereni. Vlč. Baf je kroz nedaće koje su ga snašle u posljednjim godinama podnio, kako je to bl. Miroslav znao reći, ‘bijelo mučeništvo’, pa neka ga ova misnica podsjeća na to da unatoč poteškoćama ustraje do kraja života.

Marko Ferenac, načelnik Općine Vižinada istaknuo je da su svi okupljeni, svojim odazivom na to slavlje pokazali koliko im vlč. Baf doista znači. On je u svojih 60 godina pokazao što znači rad, trud i upornost, pamtit ćemo ga kao vedrog dobrog čovjeka, koji je uvijek bio prisutan na svim skupovima žitelja Općine Vižinada, kao čovjeka od kojega se moglo puno naučiti, naglasio je Ferenac. Načelnik je naglasio kako je vlč. Baf obnovio sve crkve na području župa Vižinada. Jedina koju, zbog spleta okolnosti, nije uspio dovršiti je ona u Brigu ali vjerujem da je u molitvi bio s nama kada smo i na toj crkvi, suradnjom općine, biskupije, župe i župljana dovršili obnovu, zaključio je načelnik, te istaknuo kako je zaista neizrecivo sve ono dobro čime je vlč. Baf doprinio životu te lokalne zajednice.

U ime Zajednice Talijana Vižinade slavljeniku se prigodnim riječima Neda Pilato, napose mu zahvalivši na podršci koju je pružio prigodom osnivanjem zajednice, napose u formiranju i opremanju limene glazbe.

U ime Osnovne škole „Jože Šurana“ Višnjan i područne škole Vižinada slavljeniku se zahvalama obratio ravnatelj Predrag Brkić koji se prisjetio pomoći koju mu je župnik, ne poznavajući ga, odmah po dolasku pružio u pronalaženju mjesta za stanovanje. Ne poznavajući me, uzeli ste me u auto i odvezli do Kaštelira, saznao sam tada o Vama da volite graditi, obnavljati ali nadasve da volite čovjeka. Upravo po brizi o malom čovjeku prepoznavali su Vas učitelji i učenici, ta Vaša osobina je nešto po čemu će Vas se sjećati sve generacije učitelja i učenika s kojima ste kao vjeroučitelj radili. Na dar mu je uručio djela nastala u školskim radionicama.

U ime Župnog pastoralnog vijeća svečaru se nadahnutim riječima obratio Marino Baldini, donedavni zastupnik u Europskom parlamentu. On je naglasio kako je boravak obitelji Baf u Vižinadi bio neprocjenjivi dar toj sredini, te kako je mogućnost suradnje s vlč. Alojzijem bio izuzetan privilegij.

U ime Župe Sveti Vital, u Ritošinom Brigu, kojom je vlč. Baf također upravljao, svečaru i okupljenima se obratio Adriano Ritoša. On je iznio davna sjećanja na prisutnost vlč. Bafa u njihovoj sredini odmah po dolasku 1979. godine, kada je sa starim zelenim Gofom dolazio u Sveti Vital, a zahvalio mu je za svaku inicijativu, suradnju i pomoć, a napose za njegovo veselje, srdačnost i marljivost koje je unosio u sve što je činio. Odmah po dolasku u našu sredinu pristupili ste popravku svih crkvenih objekata. Manje građevinske, bravarske, stolarske električarske i druge zahvate izvodili ste sami, a za veće ste tražili pomoć župljana, ali ključna je bila Vaša inicijativa, naglasio je Ritoša. Naglasio je također kako je vlč. Baf započeo obnovu župne crkve u Brigu, stjecajem okolnosti obnovu je dovršio vlč. Krakan, no, rekao je Ritoša, puna crkva na svakoj nedjeljnoj misi najbolji je pokazatelj da Vaš trud nije bio uzaludan.

Podjelu cvijeća i zahvale od strane najmlađih koordinirala je članica župnog zbora Nevija Laković. Prigodni dar zahvale biskupu Milovanu uručile su Margareta i Patrizia Ritoša. U znak zahvalnosti za 38 godišnju tihu u samozatajnu prisutnost u Vižinadi kao domaćica uz brata svećenika prigodni dar Marti Baf u ime župe uručili su Veronika Baldini i Stefano Fatorić.

Prigodni dar u znak zahvale za prisutnost u Vižinadi potom je uručen i sadašnjem župniku Leonardu Krakanu koji je, došavši u nemilim okolnostima znao s razumijevanjem prići toj sredini i izvrsno se u nju uklopiti. Simboličan dar predali su mu Lara Perković i Gabrijel Cvitko.

Dar vlč. Bafu, u znak zahvalnosti za marljivost, svesrdnost, brigu, susretljivost, pažnju i razumijevanje, za posjete u bolesti, ohrabrenje u nemoći i samoći, radovanje u sreći i radosti, za pruženu ruku i srce, kroz 38 godina, za građenje, restauriranje, ukrašavanje obnavljanje, podizanje iz zaborava svih sakralnih objekata na području Vižinade uručile su prošlogodišnje krizmanice sestre Ilenija i Melanija Milanović. Zahvala je ovo što ste kroz 35 godina vodili to ponekad i razbarušeno stado, opraštali nespretnost a uzdizali ono dobro u svima, ukazivali ste na osobne vrijednosti i važnost srca, hrabrili i posredovali Božje milosrđe, naglasila je Laković.

Na kraju se okupljenima riječima zahvale obratio slavljenik koji je vidno ganut izrazio zahvalu svima koji su doprinijeli održavanju slavlja njegove dijamantne svećeničke proslave. Zahvalio je biskupu Milovanu na izrečenoj homiliji, svećenicima koji su mu bili podrška kroz 60 godina, a napose u posljednjim, posebno teškim godinama. Zahvalio je župniku Krakanu na uloženom trudu u organizaciji proslave. Zahvalio je svima na svemu što su dijelili kroz gotovo 4 desetljeća. Na kraju je podsjetio na važnost molitve koja daje snagu za sakramentalni život, za življenje Božjih zapovijedi, a sve to kako bismo bili što bliže Bogu./G.K./

Poruka predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju povodom početka nove školske godine

Vjeronauk u školi zahtijeva i župnu katehezu
Predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskup Đuro Hranić, uputio je poruku u povodu početka nove školske i vjeronaučne godine. U poruci podsjeća kako je prije 25 godina vjeronauk ponovno uveden u škole. Biskupi su već 1991. istaknuli: “Crkva se smatra pozvanom i dužnom upoznati sve ljude koji to žele s porukom kršćanske vjere o najdubljem smislu čovjekova života i svijeta. Ona to svoje poslanje na poseban način ostvaruje prikladnim oblicima sustavnoga vjerskog odgoja i obrazovanja (vjeronauka) ne samo u crkvenoj (župnoj) zajednici nego i u školi.” Nadbiskup Hranić piše da je Crkva tako, odabirući konfesionalni model vjeronauka, na određeni način, “postala i jest odvjetnica dostojanstva učenika i njihova života što je puno više od stečenih kompetencija i ispunjavanja kriterija, često zadanih izvan sustava odgoja i obrazovanja”.
Nadbiskup nadalje ističe važnost župne zajednice kao izvornog mjesta naviještanja vjere, te važnost radosnoga i oduševljenog svjedočenja Isusa Krista kojega je vjernik osobno susreo. “Župna je zajednica izvorno mjesto susreta s Kristom i mjesto slavljenja zajedničke kršćanske vjere. Vjeronauk u školi tako zahtijeva i upućuje na potrebu župne kateheze.”
Hrvatski su biskupi i 2002. godine, u dokumentu “Na svetost pozvani”, ponovno istaknuli da “školski vjeronauk ne može zamijeniti i učiniti suvišnom župnu katehezu. Ta dva oblika nisu istovjetna, nego se nadopunjuju”. Danas uviđamo da vjeronauk u školi zahtijeva i župnu katehezu.
Na kraju poruke nadbiskup Hranić svima zahvaljuje za dosadašnju suradnju u vjerskom odgoju djece, izražavajući nadu će i ubuduće svesrdno prihvatiti nastojanja svojih župnih zajednica na planu “dodatnog snaženja župne kateheze”.

Obilježena 69. obljetnica mučeništva bl. Miroslava Bulešića

U srijedu, 24. kolovoza 2016. u Svetvinčentu, rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića, svečanim koncelebriranim misnim slavljem obilježena je 69. obljetnica mučeništva bl. Miroslava Bulešića. Misno slavlje predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan, u suslavlju s porečkim i pulskim ordinarijem mons. Draženom Kutlešom, biskupom u miru mons. Ivanom Milovanom te četrdesetak svećenika.

Predvoditelj je na početku homilije podsjetio kako se obljetnica smrti i blagdan bl. Miroslava, odvijaju u kontekstu „Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima“, koji se obilježava 23. kolovoza, te se osvrnuo na povijest i značenje toga spomena ustanovljenog Deklaracijom Europskog parlamenta 2008. godine.

Beatifikacija Miroslava Bulešića, njegovo slavlje danas, je snažan iskorak Crkve, protiv struje vremena i obračuna sa spomenutim pogubnim ideologijama. Dakako, kao kršćanski vjernici znademo da beatifikacija nije samo to!, naglasio je propovjednik te podsjetio na šire društvene okolnosti pogibije bl. Bulešića. Tadašnje vlasti bojale su ga se živoga jer je privlačio ljude Bogu, ali bojali su ga se i mrtvog, pa su stoga strogo pratili sprovod u Lanišću i nisu dozvolili da bude pokopan u Svetvinčentu. Kako bi se spriječilo ljude u odlasku na sprovod, vlak koji je vozio kroz Istru toga se dana nije zaustavljao na uobičajenim stanicama.

Znademo dobro okolnosti njegove smrti, ometanje dijeljenja sakramenta sv. krizme u više istarskih mjesta i župa te pokušaj ubojstva i samog djelitelja krizme msgr. Jakoba Ukmara i župnika Stjepana Ceka, zastrašivanje vjernika i suđenja. Istarski katolici su u tome vremenu pokazali veliku hrabrost, izdržljivost i spremnost trpjeti zbog svojih uvjerenja, ali svoju vjeru nisu zatajili! Nisu se pokolebali. To su izuzetno lijepe stranice iz života Istarske Crkve, ispisane progonstvima i trpljenjem, za vjeru, za svoj kršćanski identitet. Hrvatski vjernici katolici kao i katolici pripadnici drugih naroda u Istri, (to su naši očevi, djedovi i bake s ovih prostora) ostavili su nam divan primjer ukorijenjenosti u kršćansku vjeru i ljubav prema Crkvi!, naglasio je vojni ordinarij.

Govoreći o tadašnjem sustavnom progonu kršćana, propovjednik je naglasio kako se i danas se nastavljaju progonstva prema osobama koje su krive samo zato što su sljedbenici Isusa iz Nazareta. Zašto, pitamo se? Kakve li nam sve vijesti dopiru iz zemalja s Bliskog Istoka, Azije i Afrike o progonstvima! U svježim sjećanjima i uspomenama nam je obredno ubojstvo na oltaru, katoličkog svećenika u Francuskoj, podsjetio je mons. Bogdan.

No, osim tih, otvorenih progona kršćana, danas se događaju i rafinirani oblici progonstva, ne manje okrutni, nastavio je mons. Bogdan, ozakonjeni ali ne i manje nepravedni. Naš stari Zapad obolio je od ideoloških promašaja: kontinent pràva i pravnih propisa, sve više diskriminira kršćanstvo i ono što Crkva neumorno zagovara, zaboravljajući da je ljudska rasa, ljudska vrsta religiozna rasa, religiozna vrsta. Čovjek je religiozno biće!, naglasio je mons. Bogdan.

Razni „imperatori“ vladari današnjice mogu razvlastiti Crkvu od svih dobara, diskreditirati ju na sve moguće načine, reducirati joj djelatnost da ne može činiti evanđeoska djela, ali nitko joj neće moći oduzeti Evanđelje, radost njezinog Gospodina.

Mi večeras ovdje razmišljamo o blaženome Miroslavu, dragulju Crkve u Hrvatskoj, svećeniku, gorljivome dušobrižniku, Božjem čovjeku. Razmišljamo također i o ondašnjim vlastodršcima koji su živjeli u iluzijama o vlastitoj moći. Ali svemu dođe kraj pa i njima. Nijedan moćnik na ovoj zemlji ne može zauvijek zaposjesti ljudsko srce, ljudski duh i dušu.

Ne treba se zavaravati: Kršćanstvo će se možda brojčano umanjiti ovdje ili ondje, ali ga se nikada neće uništiti u potpunosti, izbrisati s lica zemlje, jer je Gospodin jasno i odlučno rekao „ne bojte se ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“, i jer je ljudski duh stvoren za Boga. I ovo je jače od svih progonstava i od svih ideologija krivotvorina koje se uporno šire i promiču i lebde posvuda u zraku, poručio je mons. Bogdan.

Danas, na društvenoj sceni u mnogim zemljama, u ime nekih vrijednosti kao što su jednakost, tolerancija, pravo protežira se i promiče marginalizacija kršćanstva, njegovo potpuno izbacivanje iz javnoga života. Pošto poto hoće se stvoriti novi svjetski poredak bez Boga, u kojemu se, s jedne strane ističu i hvale različitosti, a s druge strane ih se gazi do potpunoga uništenja. U ime nekih vrijednosti promiče se diktatura manjine i istovremeno beskrupulozno se gaze prava većine. Kamo plovi ovaj brod starog Europskog kontinenta?, zapita se predslavitelj.

Stiče se dojam da je naš Europski kontinent pred izazovima današnjice, izgubljen i uplašen: izgubljen jer ne zna više tko je prerezao njegove kulturne i religiozne korijene toliko i tako da se stidi vlastitih tradicija, vlastitih simbola i vlastitih obreda.

Neka nam Gospodin pomogne da se povratimo mudrosti, onoj mudrosti koja se boji Boga, koja u Isusu vidi istinsku nadu. Da prizna da je kršćanstvo daleko od bilo kakova mračnjaštva, uvelo u ljudski rod duhovnu slobodu sposobnu podići, uzdići cijele narode i nacije. Kriza svijeta je nadasve duhovna kriza, kriza duhovne naravi: ne dopustiti ovo znači ne razumjeti težinu situacije! Moramo se vratiti razmišljanju vlastitom glavom! Vjera ne poništava razum, nego ga traži, stimulira ga, otvara ga realnosti. Traži da ga uvede u povijest, ohrabruje ga da se razbudi od sna i da reagira na lažnost raznih slogana. Bl. Miroslav je stekao snagu za mučeništvo ne sam od sebe nego od Krista. Svaka istinska veličina nastaje iz milosti- nju trebamo zazivati i od nje živjeti, rekao je propovjednik te zaključio zazivom: Blaženi Miroslave pomozi nam da ostanemo uvijek na Tvojoj liniji, na Isusovoj liniji, na liniji Evanđelja.

Na kraju misnog slavlja mons. Kutleša je zahvalio mons. Bogdanu na predvođenju misnog slavlja. Ujedno mu je i čestitao na nedavnom imenovanju vojnim ordinarijem, te podsjetio kako time kauza za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića gubi vrsnog postulatora, što je mons. Bogdan bio više godina. Biskup Kutleša je napomenuo kako je mons. Bogdan, kao rimski postulator jedan od najzaslužnijih za Beatifikaciju bl. Miroslava Bulešića.

Izražavajući radost što je mogao doći predslaviti to misno slavlje u Svetvinčentu predvoditelj se je podsjetio kako je posve neočekivano postao postulatorom, na prijedlog tadašnjeg tajnika pri Kongregaciji za kauze svetaca i blaženika Edwarda Nowaka i tadašnjeg ordinarija mons. Milovana. Ispričao je potom i svoju davnu povezanost s Istrom kada je služio vojni rok u JNA u Puli, te je u sklopu obuke više puta propješačio velike dijelove Istre. Već ga je tada, kako je rekao, Bog pripremao na službu vicepostulatora, učinivši da na taj čudan način upozna sve dijelove poluotoka.

Po završetku misnog slavlja uslijedilo je čašćenje relikvija te ophod oko oltara iza kojeg se čuvaju predmeti s krvlju Blaženika, njegova reverenda i ulomak zida pošprican krvlju.

Više hodočasnika došlo je pješice iz raznih dijelova Istre. Iz Čabrunići, Blaženikovog rodnog sela, hodočastilo je tridesetak vjernika, među kojima je bila i deseteročlana obitelj, s mahom malom djecom.

Obilježavanje 69. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića započelo je u Lanišću na Ćićariji, u mjestu Blaženikove pogibije, u predvečerje obljetnice, svečanom Laniškom večernjom u župnoj crkvi sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile, koju je predvodio vlč. dr. Josip Grbac, umaški župnik i dekan, rodom iz Lanišća.

Svako obilježavanje stradanja nevinih žrtava nije samo memorija, sjećanje, nego uvijek poruka da se takvo nešto više ne dogodi, znači poruka mira i razumijevanja, rekao je dr. Grbac spominjući obilježavanje obljetnice smrti bl. Bulešića dan nakon obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Na sam blagdan, u Lanišću je misno slavlje predvodio laniški župnik i buzetski dekan preč. Dalibor Pilekić. /G.K./

Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo – Velika Gospa

15. kolovoza Crkva slavi svetkovinu Uznesenja Djevice Marije na nebo. Stari je crkveni nauk vezan uz vjerovanje da je Marija bila ne samo izuzeta od grijeha, nego je imala i milost prijeći na poseban način iz ovoga u vječni život. U mnoštvu promišljanja o Djevici Mariji i njezinu uznesenju na nebo, ističe se ono koje nam je ostavio sveti Bernard.
U dogmi o Marijinu uznesenju na nebo, koju je proglasio papa Pio XII., 1. 11. 1950. g. citirane su zanosite riječi koje je o događaju uznesenja izrekao Bernardov učenik Amadej još u XII. stoljeću. Slavlje Marijina uznesenja tada je bilo velika svetkovina, osobito kod cistercita, koji su u svojoj liturgiji Mariji dali naslov Kraljica svijeta. Jedne od najljepših misli o Mariji, još u dalekom 12. stoljeću, izišle su iz pera svetog Bernarda iz Clairvauxa. One i danas nisu izgubile ništa od svoje ljepote i dubine, svjedočeći vjerno Bernardovu ljubav prema Majci Božjoj. Stoga on, još sedam stoljeća prije službenog priznanja Crkve i proglašenja dogme o uznesenju Majke Božje u nebo, slavi taj jedinstveni događaj. Za svetog Bernarda smisao svetkovine ne može biti drugi nego uzlaženje duše i tijela na nebo. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on prima u nebo, a ta žena je Marija. Bernard tako bez problema prihvaća za svetkovinu Marijino uznesenje.
O tome govori u svojem govoru o „Vodovodu“ i govoru o „Dvanaest zvijezda“, koji donose jednu cjelovitiju misao svetog naučitelja o Marijinu uznesenju.
Za njega su Marijino uznesenje i Kristovo uzašašće dvije usporedne svetkovine. Kraj Marijina zemaljskog života pronašao je svoje ispunjenje i dovršenje u Kraljevstvu nebeskom, smatra Bernard. On opisuje veliku radost na nebu toga dana koje je imalo tu sreću da čuje, vidi i posjeduje Mariju. Tim događajem njenog uznesenja dogodila se razmjena darova između neba i zemlje, sklopljeno je trajno prijateljstvo, davno prekinuto neposluhom praroditelja. Sve što je radila, Gospa je radila zbog nas, i zbog toga ide pred nama da se zauzme za nas. I zato se možemo slobodno, s pouzdanjem, utjecati Mariji jer joj ne manjka ni moć, a ni dobra volja.
Želeći jasnije prikazati Marijin doček na nebo, sveti Bernard ga uspoređuje sa silaskom Boga u njeno majčinsko krilo. To su dva, po njemu, neizreciva događaja – utjelovljenje i uznesenje. Ništa na zemlji nije bilo svetije i dostojnije od djevičanskog krila u koje je Bog bio primljen, pa zbog toga, i ništa nije plemenito kao prijestolje koje je sam Gospodin pripravio svojoj majci i na njega je postavio. Marijin trijumf je i naš trijumf, misli Bernard, jer je po njoj naša ljudska narav uzdignuta nad anđele. Njeno uzvišenje ima manju važnost nego sniženje Sina Božjeg u naše siromaštvo. Naslov Kraljice, koji Marija dobiva po uznesenju, stvara odnose između nas i nje. Ona je Vladarica dobrote, a mi njeni ljubljeni podložnici.
Sveti Bernard odmah poslije toga dodaje: „Na ovaj, dakle, izvor neka se požuri naša žedna duša, k ovom brdu milosrđa neka se naša bijeda utječe svim marom. Evo smo te, o blagoslovljena Djevice, dopratili, koliko smo mogli svojim željama i slijedili smo te barem izdaleka; neka sada unaprijed bude tvoja zadaća da milost koju si našla kod Boga iskažeš svijetu: postižući svojim svetim molitvama grješnicima oproštenje, bolesnima lijek, malodušnima jakost, žalosnima utjehu, onima koji su u opasnosti pomoć i izbavljenje. “Dok Djevica uzlazi – Krist silazi, pa je to najbolje vrijeme da svako smrtno tijelo progovori slaveći trenutak kada je uznesena majka utjelovljene Riječi.
U toj se Djevici naša ljudska narav uzdigla nad besmrtne duhove. Ako smo joj odani, tada ne ćemo moći šutjeti o njezinoj slavi. Ako smo pak neplodni jezikom, ne će nam nevješt jezik moći poroditi plodnu misao, ali ne ćemo moći ni šutjeti o njoj. U Mariji Bernard vidi „onu koja dolazi iz pustinje“ puna užitaka, a čude joj se i sami knezovi nebeskog dvora, kao da bi joj najradije rekli: Koliko je i odakle to obilje užitaka njoj koja dolazi iz pustinje?
Nadalje Bernard nastavlja: „Zašto da ne nazovem užitcima djevičanski ukras s darom plodnosti, ures poniznosti, kapajuće saće ljubavi, srdačno milosrđe, puninu milosti, povlasticu osobite slave? Uzlazeći iz pustinje, Kraljica je svijeta postala, kako pjeva Crkva, u svojoj raskoši lijepa i ugodna anđelima Božjim. Vrijedno je, mnogo se većim čudom čuditi da se Sin Božji umanjio na malo manje od anđela, negoli da je Majka Božja uzvišena nad anđele. Njegovo je, naime, poništenje postalo naša punina, njegove bijede postale su užici svijeta.“
Sada je najbolje vrijeme, piše Bernard, da svako tijelo progovori, kad je uznesena majka utjelovljene Riječi. Ne smije prestati s hvalama ni ljudska smrtnost, jer se u Djevici uzdigla sama ljudska narav nad besmrtne duhove.
Krist je počeo djelo našega spasenja u krilu Marijinu koje je postalo središte svemira. Žena koja je primila Krista u svoje krilo ista je žena koju on sada prima u nebo. Onaj koji uzlazi na nebesa, piše Bernard – sin je Marijin, plod naše zemlje. K sebi uzima i majku svoju, jer je samo ona Kraljica neba, Vladarica svemira, Majka Božja. Po njenom uznesenju kliče nebo i zemlja se raduje. Sva joj stvorenja zahvaljuju, jer je u njoj i po njoj Svevišnji sve obnovio što je jednom stvorio. /Vjera i djela/

70. obljetnica misništva mons. Antuna Bogetića, biskupa u miru

Pulska župa sv. Pavla ove je godine Svetkovinu sv. Petra i Pavla apostola, u srijedu, 29. lipnja proslavila posebno svečano. Toga je dana ujedno proslavljena 70. obljetnica svećeništva porečkog i pulskog biskupa u miru mons. Antuna Bogetića. Biskup Bogetić svoj svećenički jubilej proslavlja u 94. godini života i 32. godini biskupstva, od čega je 14 godina bio ordinarij. Veći dio od dosadašnjih 18 godina biskupstva u miru proveo je aktivno radeći na njivi Gospodnjoj, doslovno – diljem svijeta.

Svečano koncelebrirano misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup i metropolita mons. Ivan Devčić, a homiliju je održao porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša. Uz svečara je koncelebrirao porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, rektor pulskog Biskupijskog misijskog sjemeništa preč. Piergiorgio De Angelis te drugi svećenici. Nakon uvodnog pozdrava župnika domaćina, pulskog dekana preč. Milana Mužine, predslavitelj nadbiskup Devčić je uz spominjanje kratkog životopisa svečaru izrekao nadahnute čestitke.

Posebno je spomenuo njegovu desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu, od 1952. do 1962., kada je sjemenište imalo svoj najveći uzlet, istaknuvši da je tada mnogim mladićima pomogao raspoznati zove li ih Gospodin u svećeničku službu, a pozvanima je bio pouzdan pratitelj i uzor. „Za to su Vam i danas brojni svećenici, kao i njihovi biskupi, širom Istre i cijele naše Riječke metropolije, kao i u mnogim drugim biskupijama nekadašnje Jugoslavije, posebno zahvalni i nose Vas u svojim sjećanjima i molitvama”, rekao je nadbiskup Devčić, obraćajući se svečaru. Nadalje je spomenuo odluku biskupa Bogetića o osnivanju pulskog Sjemeništa Redemptoris Mater, kao i njegovu ulogu duhovnika, i nakon umirovljenja, u tim sjemeništima.

„U svaku ste službu, koja Vam je kao svećeniku i biskupu bila povjerena, ulagali čitavog sebe, ne očekujući nikakve nagrade ili bilo kakva priznanja, nego imajući uvijek na umu samo Isusove riječi: “Kad izvršite sve što Vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!”, rekao je mons. Devčić.

„Dragi biskupe Antune, svojim crkveni i rodoljubnim radom uvrstili ste se u red velikih biskupa koje je crkvi i narodu podarila naša Istra. Sjetimo se Dobrile, Ujčića, Pavlišića, pa Saina i Santina, dvojice prvih riječkih biskupa. A tu je i Vaš časni nasljednik mons. Ivan Milovan. Dok se svih njih sa zahvalnošću sjećamo, Vama čestitamo i zahvaljujemo za sav Vaš uzorni svećenički život i djelovanje”, rekao je mons. Devčić, izrazivši čestitke uime cijele Riječke metropolije.

Biskup Kutleša je u homiliji, temeljem riječi apostola Pavla iz 2. Poslanice Timoteju, istaknuo činjenice prema kojima se tvrdnje iz Poslanice mogu primijeniti i na život mons. Bogetića. „Čitajući autobiografsku knjigu slavljenika, “Od Anda do Tihog oceana” primijetio sam da je jedan od njegovih glavnih ideala bio i sv. Pavao”, rekao je biskup Kutleša. Sagledavajući životni put slavljenika opisanog u knjizi, gotovo da se može reći da je želio slijediti sv. Pavla koji je po Mediteranu naviještao evanđelje, a mons. Bogetić je počeo od Europe, nastavio do Latinske Amerike, pa sve do dalekog Taiwana, do Azije. Sv. Pavao piše Poslanicu u zatvoru, kada je već svjestan da se bliži kraj njegovog ovozemaljskog života. Govoreći da se prinosi kao žrtva ljevanica sv. Pavao želi reći da je cijeli njegov život bio žrtva koju prinosi Bogu. Jednako je tako i biskup Bogetić sve svoje znanje i imanje i sve što je imao posvetio drugim ljudima i naviještanju Radosne vijesti do nakraj zemlje. Govoreći o vremenu svoga odlaska, sv. Pavao koristi znakovitu riječ, na grčkom jeziku ‘analuzis’ koja ima nekoliko specifičnih tumačenja. Ona može značiti odlazak na počinak životinje kojoj je nakon rada skinut jaram ili teret, zatim može značiti popuštanje, skidanje šatora koji se seli na drugo mjesto; no, ima i značenje popuštanja mrtvog veza kada je plovilo trebalo otići na daleku pučinu. Sveti Pavao to govori jer je svjestan da je nakon što je cijeloga života nosio svoj križ spreman za odlazak na put prema Vječnosti. I biskup Antun je kroz život proputovao cijeli svijet naviještajući radosnu vijest i šireći kraljevstvo Božje, rekao je biskup Kutleša.

Citiravši nadalje iz poslanice riječi “Dobar sam boj bio”, koja je tada nadasve izražavala čvrstu odluku sportaša na korektan stav u natjecanju, mons. Kutleša je istaknuo konstantnost i odlučnost biskupa Bogetića u činjenju dobra i nasljedovanju Krista u svemu tijekom cijeloga života. Možda nekada, kao mnogi veliki ljudi, nije bio shvaćen u svojim nakanama. Kroz 70 godina svećeništva uvijek je bio konstantan, znajući da je samo nasljedovati Krista pravi put, nikada se nije, primivši plug, okretao unatrag, već je išao naprijed da bi ta brazda bila uvijek prava i vodila pravome cilju. Pavlovu tvrdnju o sačuvanoj vjeri, mons. Kutleša je prepoznao i u životnom putu biskupa Bogetića, istaknuvši da može doista biti zadovoljan jer je održao obećanja dana na svećeničkom ređenju. Napose je u njegovom djelovanju značajno što je imao osjet za potrebite. Sve ono što je činio nije činio za pohvalu i zahvalnost ljudi, već jednostavno iz dobrote i s poniznošću, rekao je biskup. „Naša je biskupija imala velikih znanstvenika, graditelja i političara te biskupa drugih profila, no rijetki su posjedovali jednostavnost i poniznost koju ste Vi, biskupe Antune u svome životu gajili i posjedovali”, rekao je biskup Kutleša, obraćajući se slavljeniku. „Upravo taj misionarski duh navodio Vas je na to da učinite sve da ono što je Vama bilo dragocjeno i drugi upoznaju”, rekao je također biskup Kutleša.

Kao što sv. Pavao u Poslanici govori Timoteju da mu ostavlja sve ono za što se je zalagao, a Bog će prosuditi koliko je to bilo vrijedno, i mi želimo ići putem biskupa Bogetića, gledati u njemu uzor, da budemo ustrajni i konstantni u svome zvanju. Napose je to bitno u današnje vrijeme kada nas sa svih stana napadaju različite ideologije i nije jednostavno biti pravi vođa, kako u političkom tako i u crkvenom životu. Zato danas želimo zahvaliti biskupu Antunu za njegov život, želimo zahvaliti Bogu što nam ga je podario, što je mogao biti tolike godine s nama čineći dobro drugima, i Crkvi u kojoj je živio. Po uzoru na riječi sv. Pavla, ‘ako je Bog s nama tko će protiv nas’, želimo da ta Božja prisutnost preko biskupa Antuna bude s nama, i da nam on bude onaj svijetli primjer, onaj svjetionik koji će nas upućivati prema onim morima koje je on proplovio. Molimo za svećenička zvanja i misionarski žar kojim je bio vođen i biskup Antun, zaključio je biskup Kutleša.

Na kraju misnog slavlja biskupu Bogetiću uručeni su darovi u ime prezbiterija istarske Crkve i u ime njegovog rodnog mjesta Premanture. Misno slavlje završeno je svečanom izvedbom “Tebe Boga hvalimo”. Mons. Antun Bogetić rođen je 24. travnja 1922. u Premanturi, na krajnjem jugu Istarskog poluotoka. Gimnaziju je završio u Kopru, filozofiju na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, a teologiju u Gorici.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1946. u Poreču. Nakon župnikovanja na Labinštini, bio je tajnik biskupa Dragutina Nežića. Godine 1952. započeo je desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu, potom je imenovan župnikom u Pazinu, te 1967. generalni vikarom biskupije. Godine 1980. započinje svoje misionarsko djelovanje u Argentini.

Porečkim i pulskim biskupom imenovan je 27. veljače 1984. godine. Za biskupa je zaređen u Poreču 28. travnja 1984., a umirovljen je 10. siječnja 1998. godine. Po umirovljenju, nakon više godina službe duhovnika u Sjemeništu “Redemptoris Mater” na Taivanu, nastanio se u Svećeničkom domu Betanija u Puli gdje živi i danas. /G.K./