Župa Vrsar i Župa Gradina

Župa sv. Martina biskupa u Vrsaru proslavila je 11. studenoga 2022. svetkovinu župnog patrona. Kao priprema za proslavu održana je trodnevnica uoči svetkovine. Večernja misna slavlja za trodnevnice predslavio je preč. Tomislav Ćubelić, kanonik Prvostolnoga kaptola u Splitu i župnik u Srinjinama u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Zadnjeg dana trodnevnice održano je pokorničko bogoslužje te su mnogi vjernici iskoristili priliku za sakrament ispovijedi.

Na sam dan sv. Martina svečano euharistijsko slavlje predvodio je preč. Tomislav Ćubelić u zajedništvu s vlč. Ivanom Butkovićem, župnikom Funtane i Fuškulina, vlč. Branimirom Šapinom, upraviteljem župa Žbandaj i Sv. Lovreč Pazenatički, vlč. Boškom Čatlakom, župnim vikarom katedralne župe u Poreču te domaćim župnikom vlč. Linom Zohilom. Misi je nazočio veliki broj vjernika, učenici nižih i dio učenika viših razreda Osnovne škole Vladimira Nazora iz Vrsara koji su došli predvođeni učiteljicama i ravnateljicom.

Propovjednik je naglasio, da ako želimo biti ljudi vjere po uzoru na sv. Martina, ne smijemo misliti da možemo promijeniti svijet i druge već da moramo i jedino možemo mijenjati sebe. Sv. Martin je snagom svoje vjere i života u zajedništvu s Bogom mijenjao sebe i ljude oko sebe. Sveci su nam uzori i primjeri da čovjek može biti bolji nego što jest. Propovjednik je zaključio da bismo poput svetaca trebali imati Krista za prijatelja, Boga za prijatelja, kako bismo živjeli puninu svoga čovještva, „jer ako nisam čovjek po mjeri Boga upitno je koliko sam uopće čovjek“ rekao je između ostalog preč. Čubelić.

Svečanu je euharistiju uveličao župni zbor pod vodstvom s. Josipe Draguljić, a svoj su obol dali i angažirani vjernici laici na koje se župnik uvijek može osloniti i daju nemjerljiv doprinos životu te župne zajednice. Za uređenje crkve pobrinula se s. Nada Grgić i župljanke.

Nakon misnoga slavlja na prostoru ispred crkve održano je prigodno čašćenje za sve nazočne, a pekara Mediteran iz Vrsara je posebno počastila učenike OŠ Vrsar.

(Txt: Marino Martinčević, Foto: Karmen Pilat)

Blagdan sv. Mihovila, Gabriela i Rafaela arkanđela svečano je proslavljen u drevnom Samostanu sv. Mihovila nad Limom, u četvrtak, 29. rujna 2020. Taj je samostan osnovao sv. Romuald u 11. stoljeću. Misu je predvodio vlč. Darko Zgrablić, župnik u Svetvinčentu, uz koncelebraciju župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila.

Svečanost je započela tradicionalnom procesijom oko samostana s relikvijama sv. Romualda, a potom je održana misa u samostanskoj crkvi.

Na početku homilije, propovjednik je ukazao na znakovitost dnevnih samostana u kojima možemo osjetiti korake redovnika koji su u njima molili, i možda na isti način kao danas vjernici, u procesiji s relikvijama išli za križem moleći na razne nakane.

Propovjednik je posvijestio, kako su samostani mjesta gdje se čovjek miče od svoje svakodnevice, ali nisu mjesta kamo bježi od svijeta. „Sv. Romuald nije bježao od svijeta, on je bježao Kristu. Velika razlika bježim li od svijeta, dolazim li na misu, jer želim pobjeći od svoje svakodnevice, od ljudi koje susrećem, problema koje imam u životu, ili pak dolazim na misu Bogu ususret, jer želim Njega susresti, ne zato jer je svijet loš, već jer je Bog dobro. Bog nas poziva da idemo prema dobru, da naš život ne bude čuvanje od zla, već da nam život bude ispunjen trudom oko dobra. U temelju našeg života mora biti Bog i dobro“.

Nadalje je naglasio, kako je svaka crkva prilika za osobni susret s Bogom, jer nam On ide ususret, jer nas želi pronaći. „No, potreban nam je trenutak tišine, i u svakom našem danu moramo imati trenutak tišine i osame, zajedništva s Bogom. Svatko od nas u svome srcu mora sagraditi to intimno mjesto susreta s Bogom, taj ‘Kloštar’ našega srca, valja obnavljati, jer ukoliko tu nema Boga, svašta će ući u njega“, rekao je propovjednik.

Govoreći o blagdanu sv. Mihovila, rekao je, kako danas slavimo duhovna bića. „Čovjek današnjice prihvaća samo ono što vidi, i teško je čovjeku našega vremena koji je ukopan u materijalno, razmišljati o nečem što nije fizičko. No, mi tu stvarnost vjerujemo i ispovijedamo u ‘Vjerovanju’, da je Bog stvorio sve vidljivo i nevidljivo. Mi vjerujemo, da je ono nevidljivo daleko veće od ovog nevidljivog, zemaljskog. O tim duhovnim stvorenjima kojima je Bog dao službe u posredništvu Njega i ljudi, nalazimo retke u biblijskim tekstovima kako stoje pred Božjim licem i Njemu se klanjanju. I naš je cilj uči u to zajedništvo“.

Podsjetio je, kako je Mihovil imenovan vojskovođom Božje vojske, te čuva Crkvu od napasnika i svakoga zla. „Želimo se danas sa sv. Mihovilom klanjati pred Bogom, želimo svaki dan prepoznati Njegovo veličanstvo u svakoj svetoj misi, u svakoj molitvi. Kada nam sveta misa postane obična onda smo na vrlo kliskom terenu, i u velikoj opasnosti da odlutamo. Misa nam ne može biti obična, jer nam se u misi daje sam Bog. Najsnažnija Božja zaštita u nas ulazi po svetoj misi, po Kristovu tijelu koje postaje naša hrana“ rekao je propovjednik, te naglasio, kako pazimo na prehranu, što je bitno, no pitanje je koliko pazimo da se naše srce zdravo hrani koliko s Božjom riječju., jer „tko je kao Bog, tko kao Bog može nahraniti moj život, tko me kao Bog može zaštiti, podići, ozdraviti, dati svoju snagu?“

„Molimo danas zagovor bl. Miroslava, sv. Romualda, i sv. Mihovila, i svih svetih arkanđela i čitavo nebo da nam pomogne, da nas zagovara, da nas hrabri i vodi na putu prema vječnosti“, riječi su kojima je propovjednik zaključio homiliju.

Na kraju misnoga slavlja povjesničar Marino Martinčević, doktorand na poslijediplomskom studiju povijesti Hrvatskog katoličkog sveučilišta, ukratko je okupljenima približio tisućljetnu povijest tog samostanskog kompleksa, pri čemu je iznio i pojedine zanimljive, manje poznate detalje.

Crkvu sv. Mihovila posvetio je oko 1040. godine porečki biskup Engelmar. U njegovo vrijeme nastale su u tom samostanu freske iz Otonske škole, u kojoj su vješto spojeni bizantski i zapadni utjecaji. Najpoznatiji je prikaz kamenovanja sv. Stjepana. Na desnom zidu je freska koja, prema tradiciji, prikazuje sv. Romualda. Početkom 14. stoljeća ondje su boravili templari. Krajem 14. i u 15. stoljeću redovnički život otaca kamaldoljana se u samostanu oživljava, postoje brojni zapisi o djelovanju redovnika, a samostan biva upravom pripojen venecijanskim samostanima. Za održavanje samostana je u jednom je periodu bio zadužen jedan porečki kanonik. Krajem 18. stoljeća monasi opatije sv. Matije iz Venecije, zbog udaljenosti, mijenjaju samostan za jedan posjed obitelji Coletti iz Conegliana. Tada kompleks postaje ladanjska palača u klasicističkom stilu. Nakon gašenja te plemićke obitelji samostan prelazi u državno vlasništvo, većinu vremena neupotrebljavan, što je na neki način sačuvalo postojeće freske u izvornom obliku.

U završnim zahvalama župnik Zohil je pojasnio da su mu kamaldoljani dali svečeve relikvije kada je, 2019. godine posjetio Camaldoli i Fabriano gdje se čuvaju njegovi zemni ostaci. Župnik je nadalje rekao da je tada u Camaldoliju prikupljeno mnogo historiografskog materijala o povijesti toga samostana te da je u pripremi opsežno izdanje koje će dati iscrpni prikaz Samostana sv. Mihovila nad Limom.

Relikvije su u tu samostansku crkvu svečano unesene o svečevu blagdanu, 18. lipnja 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tadašnji porečki i pulski ordinarij, sada apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, mons. dr. Dražen Kutleša. Relikvije se od tada čuvaju u župnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o svečevu blagdanu, 18. lipnja, te 29. rujna, o blagdanu sv. Mihovila arkanđela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romuald osnovao krajem X. stoljeća.

Svečanost je završena svečanim blagoslovom s relikvijama a potom su vjernici u ophodu imali prigodu ponaosob iskazati osobno štovanje svemu što je Bog učinio po životu i djelovanju sv. Romualda, mnogi su s pobožnom ozbiljnošću kleknuli pred relikvijom.

Svečanost je završena prigodnim domjenkom za sve nazočne, a za prinošenje na zajednički blagdanski stol pobrinuli su se mnogi od okupljenih vjernika.

/G. Krizman/

Porečka i Pulska biskupija svake se godine svečanim misnim slavljem spomene beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, velebnog događaja koji je ostao zlatnim slovima zapisan u povijesti ove mjesne Crkve, održanog 28. rujna 2013. godine. Tradicija je da se obljetnica beatifikacije održava svake godine u nekoj župi diljem biskupije u kojoj postoje relikvije bl. Miroslava.

Ove je godine deveta obljetnica, u srijedu, 28. rujna, proslavljena u župnoj crkvi sv. Martina u Vrsaru. Misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, uz koncelebraciju kancelara biskupije mons. Sergija Jelenića, župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila te drugih svećenika, a prigodnu homiliju izrekao je vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića preč. mr. Ilija Jakovljević.

Ove je godine, odlukom vicepostulatora za proslavu obljetnice beatifikacije odabrana vrsarska župna crkva jer je ondje u rujnu 2020. godine, povodom sedme obljetnice beatifikacije, po rukama apostolskog administratora nadbiskupa Dražena Kutleše blagoslovljen novi oltar s relikvijom i umjetničkom slikom bl. Miroslava. U suprotnoj lađi jednak oltar s umjetničkom oltarnom palom posvećen je blaženom kardinalu Alojziju Stepincu.

„Ovim misnim slavljem u ovoj drevnoj župi sv. Martina u Vrsaru, gdje se nalaze relikvije našeg bl. Miroslava Bulešića i oltarna pala, želimo kao mjesna Crkva u kojoj se bl. Miroslav rodio, duhovno za mučeništvo sazrio i na kraju svojim vlastitim životom posvjedočio za Krista i vjernost Katoličkoj Crkvi, Bogu zahvaliti za dar svećenika, mučenika i blaženika don Miroslava. Ova crkva je postala pravo mjesto čašćenje bl. Miroslava, bl. Alojzija Stepinca uz sv. Martina“, rekao je na početku izuzetno nadahnjujuće homilije preč. Jakovljević. U toj se župi, naime, na kraju svake mise redovito moli Molitva bl. Bulešiću.

Vicepostulator je nadalje svrnuo pozornost na potrebu veće valorizacije duhovnog bogatstva koje imamo u našim blaženicima. „Želim ovom prigodom i vašem župniku vlč. Linu zahvaliti što je u raznim prigodama aktivno sudjelovao u organizaciji obilježavanja spomena bl. Miroslava. Mnoge naše župe nemaju relikvije, umjetničku sliku bl. Miroslava ili kapelicu. Ne znamo cijeniti duhovno bogatstvo naše Crkve. Razlog je u našoj grešnosti, u našoj oholosti da priznamo da je netko među nama postigao neuveli vijenac slave“, rekoa je propovjednik te je pohvalio mjesnog župnika, „Dragi Lino, hvala ti što si svojom zauzetošću i dobrotom svojih vjernika ukrasio ovu crkvu likom bl. Miroslava i bl. Alojzija Stepinca, svjedoka vjere ovog vremena.“

„Zadnjih sedam desetljeća naša mjesna Crkva gaji blaženu uspomenu na mučeničku smrt i svjedočku vjeru našeg blaženog Mira. Duhovni profil ove mjesne Crkve, kao i njezine povijesne boli i rane, najbolje su ocrtavaju u životu bl. Miroslava Bulešića i bl. Francesca Bonifacia. Što je Crkva u Istri? Pogledajmo lik bl. Miroslava, kao i lik bl. Francesca i dobit ćemo odgovor. Zato kao mjesna Crkva obilježavamo godišnjicu svečanog uzdignuća, proglašenja, svećenika i mučenika ove mjesne Crkve na čast oltara, odnosno blaženim. Blaženi Miroslav je duhovni plod ove mjesne Crkve koja stoljećima svjedoči i živi kršćansku vjeru i sinovskoj povezanost s rimskim prvosvećenikom.“

Propovjednik je koncizno rezimirao srž života i mučeništva bl. Bulešića: „Kad promatramo život bl. Miroslava, vidimo s kolikim je žarom naviještao Božju riječ, ali bio i živa Božja riječ u zajednici kojoj je služio. On nije samo propovijedao evanđelje, već je bio živo evanđelje. Upravo, zbog toga što je bio živo Božje evanđelje ljudi će ga voljeti i od samog dana ubojstva smatrati mučenikom i svetcem.“

„Sve nedaće ovog svijeta: drugi svjetski rat isprepleten s tri režima na istarskom poluotoku: fašizmom, nacizmom i na kraju komunizmom; nisu zatrovale dušu svećenika Miroslava, nego su ga još snažnije izazvale da svjedoči vjeru koja se na ovim prostorima živi od sv. Maura i sv. Germana“, rekao je preč, Jakovljević te kao ponajbolji poznavatelj života, djelovanja i karizme bl. Bulešića pojasnio je ono što je je bila glavna nit vodilja Bulešićeva života: ljubav prema Bogu i prema čovjeku. „Sve izvanjske poteškoće, koje nisu bile male, nisu bila zapreka da bl. Miroslava duhovno sazrije i postigne neuveli vijenac slave, dapače oni su mu još bile veća motivacija da se treba zauzeti za Božju stvar. Zašto je bl. Miroslav imao ljubavi za svakog čovjeka, pa na kraju i za svog ubojicu? Odgovor na to nalazimo u njegovim riječima: „U svakoj osobi moram vidjeti Krista. Velika je ljubav Kristova do svih. Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve. To neka bude i moje djelo. Svima pomoći, ‘sve za sve’ radi Boga i spasa duša, bez ikakvog interesa“. Vidjeti u svakoj osobi Krista znači imati dušu koja kod svakog vidi ono što je pozitivno. Bog, kad gleda nas gleda ono što je dobro u nama, ono što može donijeti blagoslov. Bog se nikad ne zaustavlja na našim slabostima, našim grijesima, već nas uvijek preobražava da bi donijeli dobar rod. Zaustaviti svoj pogled nad onim što je dobro kod drugog, odlika je svetačke duše.“

„Bl. Miroslav želi činiti samo ono što je činio Krist: činiti dobro i ozdravljati sve“, nastavio je propovjednik. „Svi smo pozvani da činimo dobro jedni drugima, da stvaramo prsten dobrote. Neprijatelj uvijek traži razlog, a često puta mu i ne treba da drugom učini loše. Svetac uvijek traži opravdanje da bi činio dobro. Čineći dobro dolazi se do ozdravljenja. Bl. Miroslav nastojao je svima činiti dobro, čak i svojim neprijateljima. Svi koji su ga tražili sv. sakramente, on nije gledao na njihovu vojničku odoru (političku) nego je gledao što je ispod te odore. Ispod svake odore, odijela, je čovjek koji je potreban Božje i ljudske ljubavi. Uvijek je ispod odore čovjek kojeg je rodila majka i koji treba ljubav svojih bližnji. Bl. Miroslav nije gledao odoru, odjelu, već čovjeka koji je potreban Božjeg spasenja.“ Propovjednik je nadlaje citirao Bulešićevu propovijed izrečenu u jeku Drugog svjetskog rata, u kolovozu 1944. godine: „Samaritanac je slika našeg Spasitelja. Čovječanstvo je izmoreno, izranjeno; dobri Samaritanac dođe, uzme ga, izliječi ga. – To se isto ponavlja u nama samima kada smo mi izranjeni našim opačinama, te naš Spasitelj nas liječi svojom milošću, svojim sv. sakramentima. Vidimo opet da početak kršćanstva jest ljubav, a na isti način i svršetak: „Ljubi ostaje“ – veli sv. Pavao.““

Povezao je nadalje biblijsku prispodobu o Dobrome Samaritancu sa poznatim životnim principima bl. Miroslava, koji je u svakome čovjeku, ispod svake odore, vidio ono najvažnije – čovjeka. „Ta slika Samaritanca treba biti slika kršćanina: koji ljubi, prvi pritječe u pomoć, koji ne gleda na rasu, naciju, vjeru, već gleda da je svaki čovjek slika Božja. To mogu svetačke duše; to mogu oni koji su do kraja prožeti Kristom. To ne mogu površni kršćani, oni koji u svojoj oholosti smatraju da su bolji od drugih. Kršćanin nije superiorni nad drugim, kršćanin je svima služitelj svetih otajstava i daje sebe za druge. Kršćanin je sluga, a ne vlasnik čovječanstva. Krist je došao da bude svima sluga, iako je Bog gospodar svega. Bog svoga Sina daje za spasenje svijeta; za spasenje svakog od nas.“

„Jesu li danas svijetu potrebni ljudi poput bl. Miroslava ili bl. Alojzija Stepinca?,“ aktualizirao je nadalje preč. Jakovljević. „Možda još više nego u vrijeme raznih režima 20. stoljeća. Međutim, takvi ljudi se danas u našoj sredini smatraju netolerantnima, da su previše radikalni, tradicionalni, da se nisu prilagodili vremenu, da dovoljno ne slušaju autoritete. Da je bl. Miroslav slušao svoju okolinu, autoritet, otišao bi u Italiju i spasio svoj život. Da je bl. Stepinac slušao vlast napustio bi Hrvatsku i otišao u Vatikan. A tko bi bio Božji svjedok? Tko bi bio glas savjesti u društvu?“

Osvrnuo se nadalje na tadašnja povijesne okolnosti u društvu i Crkvi u tim teškim poratnim vremenima, „Zanimljivo je da nitko nije bio spreman u Istri da prati mons. Jakova Ukmara na krizmi u Lanišću i Buzetu. Bilo je previše politički opasno. Ali bl. Miroslav prati mons. Ukmara na dijeljenju krizme po Istri, iako nije bio svećenik Tršćansko-koparske biskupije, već je on bio svećenik Porečke i Pulske biskupije. On se nije bojao, on nije kalkulirao; on je već davno od Gospodina isprosio milost mučeništva.“ „Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Svoj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.“, podsjetio je propovjednik na zapis iz Duhovnog dnevnika Blaženika.

„Dok su drugi kalkulirali, iako su bili politički autoriteti u Istri i trebali biti na braniku vjere i Crkve, oni su na dan „krvave krizme“ u Lanišću „pobjegli“ na razne strane, u Rijeku, u Trst, a bl. Miroslav jedini spremno ide kao ovca na klanje. Svetac se ne boji mučeništva, on za njim žudi.“

„I danas je potrebno dizati glas, i danas je potrebno svjedočiti istinu, bez obzira što mnogima nije draga ili dolaziš u konflikt s drugim, ali Isusov se učenik ne može odreći svog Učitelja radi svjetske udobnosti“, pozvao je propovjednik te je nadalje citirao Blaženikovu homiliju povodom blagdan sv. Vinka: „A mi kako smo malo postojani u našoj vjeri. Kad nas sile natjeraju onda prepoznajemo Boga, a kada ne, onda živimo kao da Boga nema. Da li mi propovijedamo riječju, kada branimo vjeru i primjerom kada po njoj živimo, našu vjeru? Zar nismo mi kadri prodati našu vjeru i kraljevstvo Božje za jedan zamazan zemaljski užitak ili imovinu? Zar nismo i mi kadri kazati, ta vjera ne treba, ta što će nam vjera? Vjera je samo zapreka? A ja bih kazao: ne učili nas možda vjera ljubavi do bližnjega, koju zahtijeva kao uvjet da se može biti kršćanin? Što nije vjera koja nas uči bratstvo, spomeni se da si čovječe stvoren od Boga ti kako i drugi.“

„Ne može se vjernik odreći istine kako bi se svidio mentalitetu ovog svijeta. I danas je previše uzmicanja, previše prilagođavanja svijetu. Postali smo svjetski, a Božji onoliko koliko nije u suprotnosti sa svjetskim. Kršćanin bi svoju odluku trebao, morao, uskladiti s naukom Isusa Krista. Koliko smo spremni poput bl. Miroslava reći i svom autoritetu, bio on svjetovni ili vjerski, ono što nije dobro, zauzimati se za Božju stvar; zauzimati se za čovjeka, posebno onog obespravljenog. Miroslav je to činio i zato je velik, podsjetio je propovjednik na moralnu obvezu koju imamo kao vjernici.

„Reći će bl. Miroslav“, citirao je nadalje preč. Jakovljević, „Neka se krivo ne tumače moje riječi. Ali želja je moja da iskreno pitam sve svoje vjernike – osobito one od sela – koji ne goje u sebi nikakvih predrasuda, i koji još goje u sebi smisao pravice: komu ste se obratili kad su vas nesreće pogodile i kad ste bili podvrgnuti nepravdama, kad je žalost navalila na vaše obitelji, kad su vaša sela bila pogažena? Zar se niste tad obratili svećeniku koji je bio među vama, onome koji je s vama trpio, koji je za vas stavio u pogibao svoj život, njemu, koji je jedini ostao s vama kad su vas svi napustili? I niste li našli u njemu utjehu, obranu i pomoć? Crkva je vršila svoju zadaću i u ovim teškim vremenima.“ Ove riječi našeg Blaženika i danas su aktualne.“

„Danas kad slavimo 9. godišnjicu beatifikacije našeg bl. Miroslava, želimo zajedno s vama moliti da nikad ne iznevjerimo Istinu i da ostane vjerni svojoj savjesti. Mnogi se danas odriču Istine te na kraju završavaju kao najveći tragičari povijesti. Istina nije tu da nas sudi, nego da nas spasi.“

Propovjednik je nadlaje pozvao na iskrenu introspekciju, „Molimo da bl. Miroslav bude svima nama nadahnuće da možemo imati ljubavi za Istinu. Posebno večeras molimo za milost ustrajnosti u vjeri i da nas sve zamamnosti ovog svijeta ne odijele od istine, ljubavi – a Bog je ljubav. Mnogi danas, da bi nahranili svoj ego gledaju druge kao grešnike a sebe smatraju pravednicima. Zapravo ono što vide u drugima to su oni.“

I u opažanju vlastitih nedostataka nam naš bl. Miroslav može biti uzor, kako nalazimo u zapisu iz Duhovnoga dnevnika u kolovozu 1942. godine. „Bl. Miroslav je sebe smatrao grešnim, ne drugoga, analizirao je svoje mane kako bi postigao savršenstvo. Nije „hranio“ svoju dušu tuđim neuspjehom ili da je on bolji od drugih. Nego je sebe smatrao grešnim kome je potrebna Božja milost. Sam piše: „Govori mi, o Bože, rasvijetli, ražari mi srce, okrijepi me, daj mi milost da mogu postati svet i vrijedan tvoj svećenik.“

„Molimo večeras da se po zagovoru bl. Miroslava dogodi milost oprosta u nama svima onima koji su nas povrijedili. Svako je srce zbog nečega ranjeno, ali neka to srce bude zacijeljeno milošću oprosta. I mi zacijelimo rane svoga srca na način da opraštamo i milimo za sve progonitelja kršćana. Ima u svijeta područja gdje mnogi kršćani doživljavaju progone zbog ispovijedanje vjere u Isusa Krista. Čak se i kod nas može doživjeti ismijavanje, izrugivanje zato što si kršćanin i praktičan katolik. Ali to je bijelo mučeništvo koje moramo živjeti svaki dan. I mi recimo večeras: učini nas Gospodine dostojnima da možemo živjeti bijelo mučeništvo. Da možemo svaki dan praštati, ljubiti i nastojati da nikoga ne povrijedimo ili što loše učinimo“, naglasio je preč. Jakovljević.

Propovjednik je zaključio ohrabrenjem, „Nemojmo ostati zarobljeni u svojim ranama, nego dopustimo da naše rane zacijeli Božja milost kako bi iz njih potekla rijeka milosti: praštanja i ljubavi. Ako mognemo oprostiti, moći ćemo ljubiti; ako budemo ljubili bit ćemo sretni i spašeni ljudi.“

„Bl. Miroslave, nauči nas oprostiti, kako bi mogli ljubiti. Nauči nas ljubiti kako bi postigli neuveli vijenac slave, zaključio je preč. Jakovljević.

Na kraju misnoga slavlja župnik domaćin je posebno pozdravio predslavitelja i okupljeni kler te redovnice iz Poreča i sestre koje djeluju u vrsarskoj župi.

Potom je biskup zajedno sa svećenicima ispred oltara bl. Bulešića izmolio Litanije bl. Bulešiću. Biskup je nazočnima udijelio blagoslov s relikvijama. Na kraju su svi okupljeni u ophodu ispred oltara bl.Bulešića mogli iskazati osobno štovanje doticanjem relikvijara u kojem se nalaze relikvije bl. Miroslava. Na kraju je izmoljena Molitva bl. Bulešiću sa namjenski tiskanih sličica na kojima se nalazi slika oltarne pale sa Bulešićevog oltara.

Vrsarska se župa na proslavu obljetnice beatifikacije pripremila danom duhovne priprave. U utorak, 27. rujna, izmoljena je pobožnost bl. Bulešiću a misu s prigodnom homilijom predvodio je fra Matija Koren, franjevac iz Rovinja.
/G. Krizman/

Župa Sv. Martina – Vrsar i Sv. Andrije – Gradina poziva Vas na

Hodočašće bl. MIROSLAVU BULEŠIĆU povodom 75. obljetnice mučeništva

u srijedu 24. kolovoza 2022.

9,30h – okupljanje ispred Samostana u Kloštru, blagoslovna molitva u samostanskoj crkvi i polazak hodočasnika pješaka preko Limskog Kanala, Dvigrada (kratak odmor i okrijepa), Sv. Petronile, Kanfanara (posjet župnoj crkvi), Marići prema Svetvinčentu (dolazak cca. 16,30h).

16,00h – polazak hodočasničkog autobusa za Svetvinčenat ispred Dječjeg vrtića u Vrsaru

18,00 – Svetvinčenat – Sv. Misa na trgu ispred župne crkve, predslavi: Mons. Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup koadjutor

Zainteresirani neka se što prije jave župniku na tel. br. 099 421 22 55.

Radujemo se zajedničkom hodočašću.

Lino Zohil, župnik

Sveti otac Franjo je u srijedu 13. srpnja 2022. imenovao nove članove Dikasterija za biskupe, među kojima splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita, apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije mons. Dražena Kutlešu te po prvi put tri žene, objavio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Papa je u Dikasterij za biskupe imenovao 14 članova među kojima su osmorica kardinala, po jedan nadbiskup, biskup i opat te, po prvi put, tri žene.

Dikasterij za biskupe je tijelo Rimske kurije koje pomaže svetom ocu pri imenovanjima biskupa.

Novim članovima imenovani su:

– nadbiskup Stockhoma kardinal Anders Arborelius, OCD

– nadbiskup Manile kardinal Jose F. Advincula

– arhivist i knjižničar Svete rimske Crkve kardinal José Tolentino de Mendonça

– generalni tajnik Biskupske sinode kardinal Mario Grech

– prefekt Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Arthur Roche

– prefekt Dikasterija za kler imenovani kardinal Lazar You Heung-sik

– nadbiskup Marseillea imenovani kardinal Jean-Marc Aveline

– biskup Coma imenovani kardinal Oscar Cantoni

– splitsko-makarski nadbiskup Dražen Kutleša

– tajnik nekadašnjeg Papinskog vijeća za kulturu biskup Paul Desmond Tighe

– opat opatije sv. Pavla izvan zidina i apostolski upravitelj teritorijalne opatije Montecassino o. Donato Ogliari, OSB

– generalna tajnica Uprave Države Vatikanskog Grada s. Raffaella Petrini, FSE

– bivša vrhovna poglavarica kćeri Marije Pomoćnice s. Yvonne Reungoat, FMA

– predsjednica Svjetske unije katoličkih ženskih organizacija Maria Lia Zervino.