Župa Vrsar i Župa Gradina

sv.juraj19

U utorak, 23. travnja u Vrsaru će se proslaviti blagdan Sv. Jurja, čime se ujedno obilježava i početak turističke sezone. U 15:30 predviđen je polazak ribarskim brodicama sa starog mola prema otoku sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju, slijedi procesija uz molitvu krunice po uređenoj šetnici po otoku. Svečano misno slavlje pred drevnom crkvicom Sv. Jurja (9. st.) započeti će u 16,30 sati.
Povratak prema Vrsaru predviđen je u 18:00, a nakon toga uslijediti će druženje na starom molu uz glazbu i prigodnu gastro ponudu pod pokroviteljsvom Općine Vrsar i Turističke Zajednice općine Vrsar.
Radujemo se Vašem dolasku.
Lino Zohil, župnik

Treće korizmene nedjelje, 24. ožujka 2019. održat će se Korizmeno hodočašće u porečku katedralu za dekanate: buzetski, pazinski, pićanski, porečki, rovinjsko-kanfanarski i umaško-oprtaljski. Program: Pokorničko bogoslužje, pojedinačne ispovijedi, pobožnost Križnog puta i sveta misa. Početak u 16,30 sati. Svetu misu će predvoditi porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša.

Četrdeset dana nakon Božića, 2. veljače, Crkva slavi blagdan Prikazanja Gospodnjeg – Svijećnicu, koja po svom sadržaju pripada božićnom vremenu. Ovaj se blagdan slavio u Jeruzalemu već 386. kao Quadragesima de Epiphania da bi u sljedećem stoljeću bio obogaćen procesijom u kojoj je dominirala antifona Svjetlost na prosvjetljenje naroda. U Carigradu je u VI. stoljeću ovaj blagdan uveden pod imenom Susret (Hypapante), a u Rimu u VII. st. pod nazivom Dan sv. Šimuna. Toga je dana bila i procesija sa svijećama koja je imala izrazito pokorničko obilježje. U sljedećim se stoljećima – osobito u franačkim državama – za taj blagdan sve više širio naziv Očišćenje Blažene Djevice Marije koji je bio prihvaćen i od Tridentskog misala iz 1570. i zadržao se sve do Novog misala iz 1970. Međutim, iako je to prema tridentskom misalu bio Gospin blagdan, misni su tekstovi ipak govorili o prikazanju Gospodnjem u hramu. Novi misal naziva ovaj blagdan Prikazanje Gospodnje (ovo se ime prvi puta pojavljuje u nekim francuskim misalima iz XVII. st.).

Prema evanđeoskom izvještaju (Lk 2,22-40) Josip, Marija i Isus pojavljuju se u hramu da udovolje dva propisa zakona. Prvi nalaže da se žena koja je rodila muško čedo 40 dana ima smatrati nečistom, a 40. je dan trebala u hramu prikazati žrtvu za svoje očišćenje (usp. Lev 12,2-8). Drugi propis nalaže da se svako muško prvorođenče ima otkupiti za 5 hramskih šekela. Bog je, naime, u pashalnoj noći u Egiptu poštedio izraelske prvorođence, tako da oni izravno njemu pripadaju: životinja stoga treba biti žrtvovana, a sin prvorođenac otkupljen. To je trebao učiniti otac djetetu tako da rečenu svotu isplati bilo kojem svećeniku u Izraelu (usp. Izl 13,2-12).

Dakle, da bi se udovoljilo prvom propisu (očišćenje), bilo je dovoljno da samo majka dođe u hram i prinese žrtvu, a da bi se otkupio prvorođenac – Isus – bilo je po sebi dovoljno da Josip bilo gdje u Izraelu isplati rečenih 5 šekela. Zašto su onda Josip i Marija donijeli Isusa u hram 40 dana nakon njegova rođenja? Radi li se tu o Lukinu površnom poznavanju židovskih uredbi, ili se u tome krije neko dublje značenje?

Iako to Lukin tekst izravno ne potvrđuje, teolozi smatraju da Isus u hramu nije bio otkupljen, nego prikazan. Zašto? Prvo: Josip uopće nije bio njegov naravni otac, pa, prema tome, nije ni mogao Isusa otkupiti; drugo: Isus je i trebao biti prikazan kao ono pravo vazmeno janje koje ima biti žrtvovano za spas svijeta. Ovakvom shvaćanju ide u prilog i liturgijska tradicija ovoga blagdana koja u misnim molitvama ne spominje očišćenje Marijino, niti Isusovo otkupljenje, nego njegovo prikazanje. U obnovljenoj liturgiji ovaj blagdan nema više pokorničko obilježje (umjesto ljubičaste uzima se bijela boja) i smatra se Gospodnjim, a ne Gospinim blagdanom, kako se vidi iz samog imena.

Obnovljeni misal predviđa dva načina slavlja ovog blagdana. Prvi je svečaniji i predviđa blagoslov svijeća i ophod od neke manje crkve ili drugog prikladnog mjesta do crkve, a drugi je jednostavniji i predviđa isti blagoslov na vratima crkve i zatim svečani ulaz.

Za oba slučaja predviđeni su isti tekstovi. Nakon uobičajenog pozdrava svećenik uputi vjernicima kratki nagovor bilo vlastitim riječima, bilo prema predlošku koji donosi misal. U nagovoru svećenik povezuje ovaj blagdan s božićnim otajstvom i predstavlja Prikazanje Gospodnje kao blagdan kad je Gospodin pošao u susret svome narodu. Na izbor su stavljene dvije molitve blagoslova svijeća. U prvoj se spominje Krist kao Svjetlost na prosvjetljenje naroda i Crkve koja mu ide u susret sa zapaljenim svijećama, a druga također spominje naš hod prema svjetlosti Božje slave. U ophodu je predviđena antifona koja parafrazira Šimunov himan (Lk 1,29-32), a može se uzeti i koja druga prikladna pjesma. Nakon toga nastavlja se misa sa Slavom i Zbornom molitvom.

Ovaj blagdan proistječe iz božićnog vremena, a upućuje na vazmeno vrijeme povezujući božićno otajstvo s vazmenim: novorođeni Isus, sin Marijin i Sin Božji došao je na svijet da za naše spasenje bude prikazan i žrtvovan kao vazmeno janje. On je ona Svjetlost istinita koja je došla na svijet da prosvijetli svakog čovjeka, Svjetlost na prosvjetljenje naroda.
/Dr. Zvonko Pažin, profesor liturgike na KBF u Đakovu/

Poštovane redovnice, redovnici i laici posvećeni u svijetu, drage sestre i draga braćo u Kristu!

1. Još je sv. papa Ivan Pavao II. podsjetio Bogu posvećene osobe da je evanđeosko siromaštvo vrijednost samo po sebi, »budući da nasljedovanjem siromašnog Krista doziva prvo od Blaženstava… Međutim, upravo zbog toga ono snažno osporava idolopoklonstvo mamone, predstavljajući se kao proročki apel u odnosu na društvo koje, u tolikim bogatim dijelovima svijeta, dolazi u opasnost da izgubi smisao za mjeru i sam smisao stvari.« U nastavku je papa naglasio: »Od posvećenih osoba se dakle traži obnovljeno i snažno evanđeosko svjedočanstvo samoodricanja i uzdržljivosti, u stilu bratskoga života nadahnuta kriterijima jednostavnosti i gostoljubivosti, i kao primjer onima koji ostaju ravnodušni pred potrebama bližnjega. To će svjedočanstvo, naravno, biti popraćeno povlaštenom ljubavlju prema siromasima i očitovat će se na osobiti način u dijeljenju životnih uvjeta s onima koji su razbaštinjeni u najvećoj mjeri« (Vita consecrata, 90).

2. Više od dvadeset godina nakon što su napisane ove riječi, suočeni smo s različitim skupinama ljudi koji su »razbaštinjeni«. Na um dolaze brojni migranti koji iz različitih siromašnijih i različitim nevoljama pogođenih dijelova svijeta dolaze do Europe. U susretu s konkretnim osobama ne smije se zaboraviti Isusove riječi: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25,40), koje je i papa Franjo snažno istaknuo u apostolskoj pobudnici Radujte se i kličite: »U tom pozivu da ga prepoznamo u siromašnima i patnicima, otkriva se sâmo srce Krista, njegovi najdublji osjećaji i izbori, kojima se svaki svetac nastoji suobličiti« (Gaudete et exsultate, 96). Svaka osoba koja trpi, za svakoga kršćanina, a osobito za svaku Bogu posvećenu osobu, lik je trpećeg Krista.

3. Na um dolaze također oni »razbaštinjeni« koji su iz različitih razloga prisiljeni napustiti našu domovinu kako bi potražili sigurniji život u inozemstvu. U njihovim se motivacijama najčešće iščitava određeno beznađe. Upravo su Bogu posvećene osobe pozvane biti znak nade. Ova nada započinje u nutarnjoj obnovi svake osobe, a raste kroz zajedničko svjedočenje. Pritom, posvećene zajednice svjedoče o jednom drugom »odlasku«. Sveti Ivan Pavao II. kaže: »’Odlazak’ je temeljni izraz objave, na koji se poziva cijela povijest spasenja, i koji izražava duboki smisao pashalne tajne, tema osobito draga duhovnosti posvećenoga života i koja dobro pokazuje njezino značenje« (Vita consecrata, 40). Riječ je o Isusovu »odlasku« o kojem su na gori Preobraženja s Isusom razgovarali Mojsije i Ilija (usp. Lk 9,31). U svjetlu toga »odlaska«, Bogu posvećene osobe trebale bi se čuvati beznađa i tjeskobe, bez obzira na društvene životne uvjete.

4. Dovodi nas to i do onog subjektivnog osjećaja »razbaštinjenosti« koji se može pojaviti kod samih posvećenih osoba, a obično je praćen beznađem. Izgubivši evanđeosku slobodu za Krista i predanost zavjetu poslušnosti, ponekad se dogodi da svaka odluka poglavara ili neželjeni premještaj u osobama rađaju neprihvaćanje, a onda i tjeskobu i beznađe. Svaka Bogu posvećena osoba, već u trenutku svoga zavjetovanja ili polaganja obećanja, sama se razbaštinila. Isus je rekao: »Tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti« (Mt 19,29). Bogu posvećena osoba sama se razbaštinila da bi primila mnogo veću baštinu. Zapravo, Bogu posvećene osobe proročki su znak svim kršćanima da su svi Kristovi vjernici »baštinici Božji, a subaštinici Kristovi« (Rim 8,17).

Želeći najprije svima vama, Bogu posvećenim osobama, da sve činite kako biste doista bili baštinici Božji i subaštinici Kristova, želja nam je da vaš život bude znak nade za sve one koji su na zemlji razbaštinjeni!

Od srca vam želimo blagoslovljen Dan posvećenog života!

O blagdanu Obraćenja svetoga Pavla, 25. siječnja 2019.

Uime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života mons. Zdenko Križić, predsjednik

Uime Hrvatske redovničke konferencije, s. Ana Marija Antolović, predsjednica

Čovjek je najveći kada klekne i ponizi se kako bi pomogao drugome

Ovog Božića želimo razmišljati o jednoj rečenici iz Lukina evanđelja: „za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7).

Josip od vrata do vrata kuca i govori u ime Marije i nerođenog Isusa, traži ulaz u domove i smještaj u Betlehemu. Iako su Židovi, u tim drevnim vremenima, imali dužnost gostoljubivosti prema strancu i prolazniku, ipak neprestano su dobivali odgovor, “ovdje nema mjesta za vas.”

Ovo je zaista hladna noć, ne toliko u smislu temperature zraka, nego u smislu ljudskih srdaca. Da, zaista to je bila hladna noć. Ne nalaze toplinu doma među ljudima. Jedino što im je preostalo bilo je pokušati potražiti toplinu doma među životinjama. Ljudi ih odbijaju ne pokušavši ni shvatiti njihove razloge. Ali te jednostavne životinje bez prigovora, bez ikakvog pitanja primaju ih i s njima dijele svoj dom.

Unatoč odbijanju ljudi Bog se sagnuo nisko da dođe iz nebeskog svjetla u naš ratom rastrgani, mračni i hladni svijet. Kad se Bog saginje, saginje se na najneznatnije mjesto, spušta se u jaslice kako ne bi nikome smetao i šuti. Svi koji ga žele naći ovog Božića moraju se također sagnuti i postati ponizni.

Da, naš se Bog saginje. Saginje se na najniža mjesta. Bog ne voli oholost i ponos, samo to ne može podnijeti jer vidi što nam to čini. Bog dolazi da slomi leđa oholosti i ponosa, ne s mačem ili silom, nego s poniznošću. Tama ne može poraziti tamu, samo svjetlost to može učiniti. Mržnja ne može poraziti mržnju, samo ljubav to može učiniti. Oholost ne može poraziti oholost, samo poniznost to može učiniti. Naš Bog se saginje u najvećoj poniznosti u obliku malog bespomoćnog djetešca.

I ovog Božića Bog nas poziva na takvu poniznost. Dolazi tiho, ne-nasilno, bez prijetnje, kao malo dijete koje je prepušteno na milost i nemilost ljudi. Ali i na ovaj skromni način u tišini, još uvijek zove i tebe i mene i sve nas da se sagnemo i postanemo ponizni.

Kada se ljudska povijest dovrši a posljednje se knjige napišu, jedan od najtužnijih redaka bit će, „za njih nije bilo mjesta u svratištu“. Nema mjesta, nema mjesta. Ne želimo da dođete u naš dom. Kako čudno i tužno za ovaj svijet da se Bog Stvoritelj jednostavno ne uklapa u taj svijet i za Njega nema mjesta u tom svijetu kojeg je stvorio i nama darovao. Oh, kolike nezahvalnosti i bahatosti! Ne uklapa se u naše planove, naše rasporede, naše prioritete. Nema mjesta za Njega, ne nema. Ne uklapa se u naš svijet, u naš narod i u našu obitelj, sve drugo je za nas daleko važnije, a Njega ostavljamo ispred svratišta da se smrzava jer smo hladni u duši i jer smo izgubili onu ljudsku toplinu prema drugim ljudima. A Bog opet šuti.

A što je s nama? Ima li mjesta za Isusa u „svratištu“ naših srdaca? Jer ako postoji malo volje i malo mjesta, Isus dolazi noseći mnoge darove. Božić je vrijeme poklona. I ovog Božića netko kuca na tvoje srce. Možda je mali Isus! Čovječe, zašto ne odgovoriš i pokušaš otvoriti, netko ti kuca. Otvori i vidi tko je i udostoj se pustiti ga u svoj dom i u svoje srce.

Što bi moglo biti tužnije od propuštanja dara da postanemo djeca Božja? Da, najtužniji redak koji je ikada napisan na ovom svijetu je da nije bilo mjesta za Njega u svratištu, a možda je još tužniji, iako sve to dobro znamo, da i danas nema mjesta za Njega ni u našem domu ni u našem srcu. Ali Bog i danas opet šuti.

A vi koji ste mu već otvorili vrata kroz mnoge godine, hvalite i zahvaljujte Bogu, i zamolite Gospodina da vam pomogne još više otvoriti vrata vašega srca. Jer znamo da je istina kada Isusa pozovemo u svoj dom on traži malo mjesta i jednostavan smještaj i ne ugrožava našu slobodu, a donosi nam veliku radost i mir.

Ovaj Božić je vrijeme darivanja i Isus se saginje nisko da nam daruje neprocjenjiv dar, a to je moć da možemo postati djeca Božja. Sjetimo se da je čovjek najveći kada klekne i ponizi se u tišini kako bi pomogao drugome koji je mali i neznatan.

To je pravi Božić. Sagnimo se ponizno i otvorimo vrata svoga srca Isusu i braći ljudima. Ostanimo s njima i danas ponizno u šutnji.

Svim vjernicima, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

Subota, 15. prosinca 2018.
16,00 Vrsar
16,00 Žbandaj
18,00 Funtana
18,00 Sv. Lovreč Pazenatički

Nedjelja, 16. prosinca 2018.
08,30 Gradina
16,00 Poreč

Utorak, 18. prosinca 2018.
16,00 Sv. Ivan od šterne
17,00 Sv. Vital – Brig
18,00 Vižinada

Srijeda, 19. prosinca 2018.
16,00 Tar
17,00 Baderna
18,00 Nova Vas

Četvrtak, 20. prosinca 2018.
17,00 Višnjan
18,00 Bačva

Petak, 21. prosinca 2018.
16,00 Labinci
17,00 Kaštelir
17,00 Fuškulin

U nedjelju, 11. studenog 2018. svečanim misnim slavljem u 11 sati Vrsar će proslaviti blagdan svoga nebeskog zaštitnika. Predslaviti će i propovijedati mons. Ivan Hren, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog.
Blagdanu će prethoditi trodnevnica, od četvrtka, 8. do subote, 10. studenog, svakoga dana s početkom u 17. 30 sati.

Prvoga dana misu predslavi i propovijeda preč. Milan Zgrablić, porečki dekan i župnik.

Drugog dana program će započeti u 17,00 pokorničkim bogoslužjem te sakramentom pomirenja, a potom će uslijediti sveta misa; predvodi o. Drago Marić, karmelićanin.

Trećega dana trodnevnice misu predslavi i propovijeda mons. Ivan Hren.

U nedjelju, nakon misnoga slavlja, Ženski Zbor „Mendule“ održat će prigodni koncert.

Radujemo se Vašem dolasku i sudjelovanju.

U utorak, 6. studenog 2018. u Fažani, u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana svečano je obilježen dan policijske kapelanije bl. Miroslav Bulešić.

Misno slavlje predvodio je vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, u suslavlju s dekanom Vodnjanskog dekanata preč. Gracijanom Živolićem, policijskim kapelanom kapelanije Sv. Kvirina Sisačkog za Policijsku upravu Sisačko – moslavačku vlč. Ivom Borićem, biskupskim vikarom za pastoral MUP-a o. Franom Musićem, OFM, te domaćinom policijskim kapelanom PU istarske vlč. mr. Ilijom Jakovljevićem.

Na početku je sve pozdravio vlč. Jakovljević te čestitao svim djelatnicima Policijske uprave istarske Dan kapelanije i sve ih preporučio zagovoru i zaštiti bl. Miroslav Bulešića.

Obilježavanje Dana policijske kapelanije koja nosi ime našeg bl. Miroslava Bulešića prigoda je da se prisjetimo teških vremena u kojima je živio i stasao u nepokolebljivog svećenika kojeg danas kao Crkva štujemo, no to je ujedno i prigoda je to i da iz njegova života iščitamo one bezvremenske poruke koje nam je ostavio kao svoju najvrjedniju baštinu, rekao je na početku homilije vlč. Zohil. Posebno je istaknuo neke od njegovih najznačajnijih zapisa u Duhovnome dnevniku.

O svome je svećeničkom ređenju zapisao „Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja». Već iz ta dva njegova zapisa iščitavamo njegovu duboku posvećenost Bogu Ocu i svome pozivu, istaknuo je predslavitelj.

Glavne odlike svog pastoralnog stila Bulešić je izrazio u pismu vlč. Ivanu Paviću, kojem za vrijeme službe župnika u Baderni, 1943. godine piše «Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu…», citirao je vlč. Zohil.

Na Poreštini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci, podsjetio je propovjednik. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava: «Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.» Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu: «Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.»… i pojašnjava: «Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.» Protivnicima pak i progoniteljima poručuje: «Moja osveta je – oprost», citirao je nadalje predslavitelj te nastavio komentarom, to je izuzetno jaka poruka, koju čovjek nikako ne može vlastitim ljudskim snagama polučiti, njegova posvemašnja predanost Bogu oblikovala ga je u ono što sveci i blaženici jesu, nadasve suobličeni Kristu, djeluju upravo kako bi On djelovao.

Znamo za nemile događaje koju su prethodili samom njegovom mučeništvu, no ono što ponajviše fascinira su njegovi zapisi koji izražavaju posve neuobičajenu spremnost, odlučnost, odvažnost, nepokolebljivost … bio je apsolutno, beskompromisno – Kristov svećenik, istaknuo je vlč. Zohil.

Uoči dolaska u Lanišće, dok su s Ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Miroslav Bulešić je odgovorio: «Samo jedanput će se umrijeti». Potvrdio je tako odsutnost svakoga straha za zemaljski život, podsjetio je propovjednik te pojasnio,

odlazak s ovoga svijeta za njega je doista bio povratak Ocu, posvjedočit će očevici njegove riječi, ‘osjetivši da umire, zazivao: «Isuse, primi dušu moju!».’

Blaženi je Bulešić bio svjestan da sve što ima, svi talenti i sposobnosti dolaze od Boga. Duboko je bio uvjeren da mu je Gospodin to podario kako bi prošao ovom zemljom i izvršio svoju misiju, da čini dobro i posvjedoči za njega. On je u to uložio svaki trenutak ovozemaljskog života. U produbljivanje svog odnosa s Bogom i činjenje dobra bližnjemu. Iz njegovih zapisa u duhovnome dnevniku vidimo koliko je duboka bila njegova predanost Bogu. Trudio se svim silama prihvatiti Isusov poziv. naglasio je nadalje predslavitelj.

Slijedom toga primjera, svaki bi se od nas trebao zapitati: a ja? Svi mi primamo poziv: “Dođite, sve je spremno”. Kakav će biti naš odgovor? S kakvim stanjem duha dočekujemo Njegov poziv? Jer, poznato je, ne znamo ni dana ni časa. Čuli smo, “radi kao da ćeš živjeti zauvijek, moli kao da ti je ovo zadnji dan života“. Što to znači? Za nas, za mene u sadašnjem životnom trenutku? Razmišljamo li sada kakvi bi došli pred njega? Potrebno je doista se zapitati: Kakav je moj odnos prema Bogu? A prema bližnjemu? Sjećaš li se kada si bio prezaposlen da posjetiš staroga prijatelja i kolegu koji živi sam? Ili staroga susjeda koji bolestan leži u bolnici?

Mislimo li da uvijek imamo dovoljno vremena? U ovoj našoj prebrzoj svakodnevici, koja je odavno, znamo, nadišla brzinu prilagođavanja organizma, i psihe, tome svjedoče nebrojene metode suzbijanja toliko popularnog i opće primijenjenog stresa…gdje je tu naša duhovnost? Pronalazimo li je u svakodnevnom životu? U svakodnevnoj suradnji s bližnjima, kolegama, ukućanima? Ponekad je mnogo lakše moliti za mir u svijetu, nego se osobno potruditi postići mir i sklad u vlastitoj obitelji, u svakodnevnoj komunikaciji s kolegama., potaknuo je predvoditelj okupljene na promišljanje. Gospodine, daj nam milost da odgovorimo na mnoge poticaje Duha Svetoga te da posjetimo osamljene, dopremo do izgubljenih, žalosnih, do ljudi u potrebi. Otvori nam uši da te možemo čuti, a potom i djelovati.

Blaženi je Bulešić spremno otišao ususret Gospodinu, jer je cijeli život gradio svoj odnos Njim. Jesmo li spremni suočiti se sa sobom? Sa svojim nedostatcima, koje se možda i samo sebi bojimo priznati? Dopuštamo li našoj savjesti da nam progovori, ili je zataškavamo najrazličitijim opravdanjima?; “okolnosti su takve, vremena su takva“. Vjerujemo li doista da nas samo život sukladno Isusovu nauku vodi putem dobra? Samo ako budemo slijedili Isusov primjer gradit ćemo oko sebe svijet dobrote, te time sudjelovati u Djelu spasenja sebe i drugih.

Zar ne da je svatko od nas pozvan težiti za onim plemenitim i duhovnim, a ne samo srljati za materijalnim probicima. Zar ne da je svatko od nas pozvan s vjerom u Boga prihvaćati nevolje života, nevolje koje nam donosi sam život, ali i nevolje koje su prouzrokovane od drugih ljudi. Zar ne da svatko može i treba, ponajprije u svojoj kući, gledati na ono dobro i pozitivno. Zar ne da muž može i treba u svojoj ženi gledati i naglašavati ono što je čestito i plemenito, te da žena treba u svome mužu tražiti crte ljudskosti, nježnosti i brižnosti? Zar ne da u svakom podčinjenom i nadređenom, u svakom susjedu razumnom i nerazumnom trebamo i moramo gledati sliku Božju, jer svatko od tih ljudi ima barem klicu dobrote i Božjega Duha.

Na kraju se je prigodnim riječima čestitanja obratio načelnik PU istarske Alen Klabot koji je posebno pohvalio mnogobrojne aktivnosti i projekte koje neprestano provodi Policijska kapelanija bl. Miroslav Bulešić na čelu s kapelanom vlč. Ilijom Jakovljevićem.

Misno slavlje je dojmljivim pjevanjem uzveličala Policijska klapa sv. Matej iz Bjelovara. (G. Krizman)

U srijedu, 13. lipnja 2018., župljani župe sv. Martin Vrsar, proslavili su spomendan sv. Antuna Padovanskog. U crkvici istoimenog sveca u Vrsaru, misu je predvodio župnik Lino Zohil, a misu je animirao zbor Župe Vrsar. Na svetoj misi se okupio veliki broj vjernika, župljana i turista. Nakon slavlja svete mise Turistička zajednica općine Vrsar organizirala je svojevrsni agape.

Župnik je u prigodnoj homiliji podsjetio kako sv. Antun s pravom nosi naslov „sveca svega svijeta“ jer je njegovo štovanje prošireno diljem kugle zemaljske, a ne štuju ga samo katolici, nego i pravoslavci pa i muslimani“. Potaknuo je okupljene na razmatranje o nekim epizodama iz života sv. Antuna, „kako bismo u njima otkrivali pouke i za svoj vlastiti život. Sveci nisu neka nadnaravna bića koja su se spustila iz svemira, naprotiv to su ljudi poput nas koji su uspjeli u svom životu proniknuti Božju volju, po njoj živjeti i tako ostvariti svoj cilj, vječno zajedništvo s Bogom Ocem kojemu svatko od nas teži. Njihov primjer nam je ohrabrenje i ujedno pomoć da i sami ostvarimo svetost.“

Župnik je podsjetio kako na putu svetosti nema privilegiranih, „I papa, biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, očevi, majke, djeca, mladi, stariji – svi koji su povjerovali Kristu bez iznimke pozvani su na svetost i svatko od spomenutih mora uložiti onaj temeljni vjernički napor kako bi unatoč svim životnim protivštinama ostao vjeran Kristu. I svi mi ovdje sabrani pozvani smo otkriti i ostvarivati svoj vlastiti put svetosti. Valja nam se zapitati dokle smo došli“, potaknuo je propovjednik. „Odgađamo li taj izbor za neka bolja vremena ili smo pak već odustali pomirivši se sa svojim slabostima? Sveti Antun nam želi poručiti da se nikad ne smijemo umoriti hodajući na Božjemu putu. Bog, naš stvoritelj, koji nas kao nitko ‘proniče i poznaje’“, naglasio je župnik citirajući Psalam 139, „zna što je za nas najbolje i zato nam je ostavio putokaze, svoje zapovijedi i savjete, koji nas trebaju dovesti do cilja, zajedništva s Njim“.

„Da li je svetost samo stvar prošlosti“, zapitao se nadalje vlč. Zohil, „nekih prošlih kršćanskih vremena kad se, kako se to nama čini, lako živjelo po kršćanskim načelima; kad je bilo jasno što se smije, a što ne smije činiti, kad su brak, obitelj, život, i Bog doista bile svetinje? Ima li danas uopće mjesta govoru o svetosti? Vjernički odgovor u svakom vremenu je isti, a on glasi – svetost je i danas kao i nekad moguća i dostižna, istaknuo je propovjednik te podsjetio, „svako vrijeme nosi svoje breme i u svakom je vremenu bilo teško biti čovjek Božji. Za svetost, dobrotu i blizinu s Bogom u svakom se vremenu valjalo izboriti smjerno koračajući sa svojim svakodnevnim životnim križevima i uz oslanjanje na milost Božju.“

„Sveti Antun je upravo to činio. Dok promatramo njegov život zapažamo kako su mu se stalno događale naoko nepredvidive stvari te je često morao iznova započinjati, i to uvijek u novom i nepoznatom okruženju, istaknuo je vlč. Zohil te ukratko podsjetio na svečev životopis koji je bio ispunjen neočekivanim preokretima. Rodio se oko godine 1195. u glavnom gradu Portugala Lisabonu. Na krštenju je dobio ime Fernando. S petnaest godina ušao je u samostan Augustinaca. Poslije ređenja ušao je u franjevački red sa željom da ode u misije u Maroko i ondje podnese mučeništvo. Uspio je doći u Maroko, ali ubrzo se razbolio te se morao vratiti u domovinu. Ali zbog protivnih vjetrova njegova je lađa završila na Siciliji i potpuno drukčije usmjerila njegov život koji će biti prožet molitvom, poučavanjem teologije, vršenjem važnih službi u franjevačkom redu i neumornim propovijedanjem.

Župnik je istaknuo najeklatantniju značajku tog velikog sveca – njegove propovijedi „koje su izvirale iz neprestanog osluškivanja Božjega glasa u molitvi, čitanja Biblije i služenja u redovničkom staležu. Priznat kao veliki čovjek molitve i učitelj Svetoga Pisma i teologije, bio je prvi franjevac koji je svoju braću franjevce poučavao teologiji. To nam svjedoči da je dobro poznavao svoju vjeru. U tome nam sveti Antun može biti veliki uzor, jer živimo u vremenu u kojem nam se nameću različiti svjetonazori, često potpuno suprotni kršćanskom nauku, te je veoma važno da dobro poznajemo ono u što vjerujemo. To činimo čestim susretanjem s Gospodinom u molitvi, sudjelovanjem na misnim slavljima te čitanjem Svetoga Pisma i proučavanjem svoje katoličke vjere.

Župnik je nadalje naglasio poruku života i djela sv. Antuna i za naš odnos prema drugima. „Napose je važan naš odnos prema braći i sestrama koji su u velikim kušnjama i potrebama. Vi znate što je Kruh sv. Antuna i da se njime pomaže siromašnima. Uvođenje te prakse pripisuje se čudu po zagovoru sv. Antuna. Neka je majka, naime, po njegovu zagovoru zadobila milost da joj je oživjelo dijete koje se bilo utopilo. Dok je molila za čudo, obećala je da će u korist siromaha dati toliko kilograma žita koliko je dijete teško. Dijete je oživjelo, a majka je izvršila svoj zavjet. I otada se mnoge dobre duše uključiše u taj pothvat na korist mnogih siromaha. I mi danas imamo svoje siromahe. Neka nam desnica ne bude stisnuta. Budimo otvorena srca za sve potrebne, jer je to izvanredno sredstvo na putu svetosti a u svemu tome naka nas nadahnjuje Sv. Antun, zaključio je vlč. Zohil.

Crkva svetog Antuna Padovanskog smještena je extra muros Vrsara, neposredno uz mala gradska vrata. Godina gradnje crkve (1656.) uklesana je na njezinu nadvratniku (I • O • B • C • F • F • C • E • L • E (e)• I • 6 • 5 • 6). Crkva je podignuta nakon Uskočkoga rata (1615.-1618.) i velike epidemije kuge u Istri (1632.), u doba kada je porečki biskup neprekidno obitavao u vrsarskome kaštelu. Crkvu je izgradila te kasnije njome upravljala bratovština svetog Antuna Padovanskog. Premda o tome ne postoje podaci, smještaj ovoga zdanja uz mala gradska vrata nagoviješta njezinu simboličku ulogu čuvara grada na samome ulazu u njegovo tkivo opasano gradskim bedemima. Crkva se beziznimno pojavljuje u očevidnicima župne imovine kao i u vizitacijskim spisima koji se čuvaju u Dijecezanskom arhivu u Poreču i župnom arhivu u Vrsaru. Crkva je zabilježena u Franciskanskom katastru iz 1820. godine. Crkva je temeljito obnovljena 2010. godine u doba župnika L. Zohila. Crkva je tada elektrificirana, obnovljeni su krov crkve i lopica, postavljeni novi oluci, ožbukana je izvana, ofarbana izvana i iznutra, promijenjeni su prozori i obnovljena je metalna ograda, počišćeni su stupovi lopice, a djelomično je restauriran barokni oltarni retabl.
/Kadić Valentina/