Savjest u svjetlu zakona ljubavi

Poruka za Dan života 2019. predsjednika Vijeća za život i obitelj HBK dubrovačkog biskupa Mate Uzinića

Suvremeni čovjek suočen je sa sve brojnijim i složenijim moralnim dvojbama, a osobito onima koje se tiču ljudskoga života u njegovim najosjetljivijim razdobljima. Kako bi mogao ispravno djelovati, svakom je čovjeku darovana savjest koja mu služi kao moralni orijentir. Čovjekova osobna savjest treba biti usklađena s naravnim i Božjim zakonima koji su ucijepljeni u samu njegovu bit.

Savjest je Božji dar čovjeku, njegova najskrovitija jezgra i svetište u kojemu je on sam s Bogom, čiji mu glas odzvanja u nutrini (usp. Gaudium et spes 16). Ona predstavlja onaj privilegirani prostor slobode koji čovjeku nitko ne može oduzeti, osim ako ga se sam ne odrekne. Ona je mjesto gdje se čovjek susreće s Istinom i onda kada je želi izbjeći (usp. Fuček I., Osoba i savjest, str. 167). Savjest je glas koji čovjeka uvijek poziva »da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo« (Gaudium et spes 16). Svatko je, bez obzira, bio vjernik ili ne, dužan slijediti taj glas moralnog imperativa koji odzvanja u njemu. Vjernik kršćanin je dužan to i više, jer orijentir i korektiv svoje savjesti pronalazi u osobi Isusa Krista i svjetlu njegovoga zakona ljubavi sažetog u dvjema zapovijedima ljubavi (usp. Mt 22,34-40; Mk 12, 28–34; Lk 10, 25–28).

Svjedoci smo da se nad suvremenim čovjekom na različite načine provodi sustavno utišavanje glasa savjesti, sve do njezinoga otupljivanja i potpunog umrtvljenja.

Pravnim se propisima pokušava stvoriti neku umjetnu savjest kojom se nastoji opravdati grijeh protiv temeljnog zakona ljubavi. Pravni propisi tako postaju svojevrsni nadomjestak ispravnog osobnog suda savjesti o dobru i zlu. Jedan od načina gušenja glasa savjesti je i smišljeni jezični inženjering kojim se prikriva prava istina. Ljude se dovodi u zabludu manipulativnim i paradoksalnim pojmovima, tako da im se čini da ono što krivo rade uopće nije protivno savjesti.

Također, u posljednje vrijeme svjedoci smo nastojanja da se ograniči pravo na priziv savjesti, tjerajući ljude da čine nešto što je u suprotnosti s njihovom savješću.

Svjesno se ignorira činjenica da je pravo na priziv savjesti individualno, a ne kolektivno pravo. Ono ne počiva na zakonu, nego na osobnoj savjesti, koja može, ali i ne mora biti motivirana vjerskim uvjerenjima. Pravo na priziv savjesti je civilizacijski i demokratski doseg. Nijekanje toga prava znatno bi ograničilo osobne i građanske slobode pojedinca. Bio bi to civilizacijski korak unatrag. Nitko i ništa ne može i nema pravo nadomjestiti čovjekovu osobnu savjest koja ga upozorava da je zlo uvijek zlo, ma koliko se netko trudio dokazati suprotno. Primjerice, namjerno prekidanje ljudskoga života je uvijek moralno zlo pa tako i kada se radi o abortusu i eutanaziji (usp. KKC 2270 – 2279).

Govoreći o savjesti u svjetlu suvremenih bioetičkih izazova potičemo, ponajprije vjernike, ali i sve ljude dobre volje, da ne ustuknu pred tim izazovima, nego da još odlučnije promiču i štite ljudski život i njegovo neotuđivo dostojanstvo. Od iznimne je važnosti da upravo vjernici prednjače u nastojanju življenja i djelovanja u skladu sa savješću osvjetljenom zakonom ljubavi prema Bogu i bližnjima, a osobito prema onima koji su nezaštićeni i koji se ne mogu zauzeti za svoja prava. Tako će vjernici u svojim sredinama svjedočiti o ljepoti i svetosti ljudskoga života u svim njegovim fazama i biti poticaj da i drugi počnu na taj način shvaćati i prihvaćati ljudski život.

Podsjećamo i na potrebu cjeloživotnog odgoja savjesti. Svaki čovjek to može činiti držeći se takozvanog zlatnog pravila koje kaže: »Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!«, odnosno »Sve što ne želite da ljudi čine vama, ne činite ni i vi njima!« Kao kršćani svoju savjest ćemo odgajati imajući pred očima Isusa Krista i računajući na vodstvo Duha Svetoga koji nas upućuje u svu istinu (usp. Iv 16,13). Ispravno odgojenom savješću udaljavamo se od slijepe samovolje i nastojimo se prilagoditi objektivnim moralnim normama. Time sprečavamo i sve one negativne posljedice koje neminovno zahvaćaju pojedinca i čitavo društvo kad nisu usklađeni sa spomenutim normama. Uz odgoj vlastite savjesti imamo obvezu i drugima pomoći u odgoju i oblikovanju savjesti. Ponajprije je to zadaća kršćanskih roditelja, u odnosu na njihovu djecu, ali i svih drugih koji sudjeluju u odgojnom procesu. Nadalje, kao katolici pozvani smo i svakodnevno ispitivati svoju savjest te redovito pristupati sakramentu pokore. Na ispit savjesti, kao sredstvu njezinoga odgoja, potiče nas i papa Franjo ističući: »Isus nas poziva da promijenimo srce, da napravimo duboki zaokret u vlastitom životu, napuštajući kompromise sa zlom… Nikada nije kasno da se obratimo, ali je hitno, sada je čas! Započnimo danas« (Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, 28. 02. 2016.).

Obilježavanje Dana života svima nam je prigoda, da prihvaćajući ovaj poziv, preispitamo svoju savjest: Kakvo je naše srce? Činimo li kompromise sa zlom? Doprinosimo li konkretno riječju, djelom i primjerom zaštiti života i dostojanstva nerođenog djeteta, bolesnih, starijih i umirućih osoba?

U ispitu savjesti s tim pitanjima u odnosu na tek začeti život suočavaju se ponajprije žena – majka i muškarac – otac koji su za njega najodgovorniji. U svijetlu zakona ljubavi, oboje su pozvani slušati glas savjesti, ne dajući se zavesti nečovječnim zakonima i obmanjujućim glasovima, koji ugrožavaju život nezaštićenoga ljudskog bića, kojemu su oni, kao majka i otac, »najbliži bližnji«. Ništa im ne bi smjelo zamagliti svijest o tome da je tolika velika vrijednost ljudskog života i toliko neotuđivo pravo na život nerođenog djeteta, da se ni na koji način ne može, pravom nad vlastitim tijelom, opravdavati donošenje odluke o tome životu, koji je sam sebi svrha i koji se nikada ne može smatrati »svojinom« drugoga ljudskog bića (usp. Amoris laetitia 83).

O tome u kojoj mjeri svojim stavom i djelovanjem doprinose pozitivnom i poticajnom ozračju prema novom ljudskom životu pozvani su svoju savjest preispitati i svi ostali poput djedova i baka, rodbine i prijatelja, djelatnika u odgojno-obrazovnim ustanovama, u zdravstvu i medijima, poslodavaca, političara i zakonodavaca te svih drugih članova kako vjerskih tako i društvenih zajednica. Na sličan način, počevši od odrasle djece u odnosu prema svojim roditeljima, valjalo bi obaviti i ispit savjesti glede zauzimanja za dostojanstven život bolesnih, nemoćnih, starih i umirućih članova društva.

Mi katolici smo dodatno pozvani zapitati se jesu li naše obitelji svetišta života i prve škole ljubavi. Vrednujući sve ono dobro što se već čini u Crkvi, valja dati odgovor i na pitanje u kojoj su mjeri naše crkvene zajednice utočišta majkama i obiteljima u nevolji te mjesta solidarnosti za bolesne, nemoćne, stare i umiruće.

Obraćenje na koje nas Krist poziva, a govor o savjesti je uvijek poziv na obraćenje, sastoji se u tome da činimo djela milosrđa, osobito najmanjima među nama (usp. Mt 25,40). Stoga nastojmo iz dana u dan odgajati našu osobnu savjest u svjetlu zakona ljubavi koji nas potiče da gladne hranimo, žedne pojimo, strance primamo, gole odijevamo, a bolesnike i zatvorenike pohodimo, jer ćemo upravo po tom kriteriju biti na kraju vremena prosuđivani (usp. Gaudete et exsultate 95).

Naposljetku, slušajući glas savjesti pozivamo sve da nam se pridruže u protivljenju donošenju zakona koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nerođene djece, tih najnevinijih i najnezaštićenijih članova ljudske obitelji, jednako kao i onih koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nemoćnih, bolesnih ili starih članova našega društva.

No, svjesni smo da nije dovoljno samo se usprotiviti nego je potrebno, pojedinačno i zajedno, učiniti sve što je u našoj moći, počevši od ustrajne molitve i svjedočanstva života, u cilju promjene društvene svijesti kako bi se stvorili zakonski i svi drugi preduvjeti za zaštitu ljudskoga života u svim njegovim fazama od začeća do naravne smrti. To će biti naš doprinos čovječnijem i pravednijem društvu.

Neka nam u tome pomogne Majka Božja koja je najsavršenije slijedila zakon ljubavi donijevši Ljubav na svijet, prateći je, preko smrti na križu, sve do slave uskrsnuća.

U Zagrebu, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja 2019.

✠ Mate Uzinić,

dubrovački biskup

predsjednik Vijeća za život i obitelj HBK

Susret Zborova u Vrsaru

U subotu. 24. srudenoga 2018. u župnoj crkvi Sv. Martina u Vrsaru održat će se susret zborova Rovinjsko-kanfanarskog i porečkog dekanata s početkom u 17,00 sati.

Na susretu sudjeluju zborovi iz župa:

1. Pohođenja Blažene Djevice Marije iz Bala,
2. Sv. Bernarda iz Funtane
3. Sv. Silvestra iz Kanfanara
4. Sv. Roka iz Nove Vasi
5. Sv. Jurja i Sv. Eufemije iz Rovinja
6. Sv. Martina iz Tara
7. Sv. Martina iz Vrsara
8. Sv. Ivana i Pavla iz Žbandaja.

Radujemo se Vašem dolasku!

U Vrsaru proslavljen blagdan Sv. Martina zaštitnika župe

„Svijet treba nove Martine“

Danas, u 21. stoljeću svijet treba nove Martine, nove svjedoke poput sv. Martina, koji će u današnjem vremenu, koje je jednako izazovno kao i IV. stoljeće kada je on živio, posvjedočiti za Krista svojim životom, u svojoj svakodnevnici, rekao je mons. Ivan Hren predvodeći misno slavlje o svetkovini sv. Martina biskupa kojeg vrsarska župa i grad Vrsar časte kao svoga nebeskog zaštitnika.
U nedjelju, 11. studenog, općina Vrsar i tamošnja župa svečano su proslavili svetkovinu svog nebeskog zaštitnika sv. Martina biskupa. Središnje svečano misno slavlje predvodio je mons. Ivan Hren, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, uz koncelebraciju o. Drage Marića, karmelićanina te župnika domaćina, vlč. mr. Lina Zohila. Misi su, uz mnoštvo vjernika iz župa Porečkog dekanata, nazočili predsjednik Općinskog vijeća Franko Matukina i ravnateljica Osnove škole Debora Cukola Zeneral. Na početku, uz prigodne pozdrave okupljenima, župnik domaćin je istaknuo mnogostruku osobnu povezanost gosta propovjednika s likom sv. Martina biskupa.

Mons. Hren je homiliju prožeo osobnim doživljajem dolaska u Vrsar, gdje se, rekao je, osjeća uvijek dobrodošao. Istaknuo je kako su prethodne generacije uzele tog Božjeg ugodnika za svoga nebeskog zaštitnika upravo zbog poruke koju donosi. Što taj svetački lik danas govori nama, meni, ovome gradu?, zapitao se propovjednik, koju poruku ja vama nosim, danas, slaveći njegov blagdan? Sveti Martin nikada nije razmišljao da se onime što govori treba drugima svidjeti, on se u avanturu života upustio zbog te jedne jedine vijesti, zbog donošenja ljudima Radosne vijesti, poruke križa, Isusove poruke „ja sam Put, Istina i Život“. Njega je silina te poruke toliko privukla da je odustao od perspektivne vojne karijere. Mi smo kao kršćani dužni biti svjedoci upravo u svojim obiteljima, u svojoj svakodnevici. Prethodne su generacije izabrale sv. Martina za nebeskog zaštitnika upravo zbog snažne poruke koju donosi, da je u križu sažeta sva ljubav svijeta. Sveti Martin je živio u turbulentnim vremenima, u IV. stoljeću, u neposredno dobivenoj slobodi kulta za kršćane, Milanskim ediktom 313. godine. Bilo je to vrijeme kada kršćani izlaze iz katakombi koje su natopljene krvlju ranokršćanskih mučenika. Novostečena sloboda unosi novosti u život kršćana, no, ne sve pozitivne. Crkva je pozvana da svjedoči za Krista, a to ne čini kada bira fotelje, Crkva najvjerodostojnije svjedoči kada je progonjena, istaknuo je mons. Hren.

Sveti Martin se je u životu prepustio Božjemu planu, a koliko mi u svojim životnim projektima računamo s Bogom?, zapitao se propovjednik. Dok smo mladi nam ne treba, ni kad smo u naponu snage, tek ga se povremeno sjetimo kada ga treba kriviti za neke životne nesreće. No kako se vratiti u Očev zagrljaj ako ga se cijeli život klonimo, ako zaboravimo da on kuca na vrata našega srca? Nikoga se ne pita kada se i gdje želi roditi ni kada će otići s ovoga svijeta, vrijeme između toga prigoda je da ostavimo trag; hoće li to bit trag pepela ili će to biti trag ljubavi prema bližnjima ovisi o nama. „Ljubi i čini što hoćeš“, citirao je propovjednik sv. Augustina, ali ne onom ljudskom ljubavlju, već ljubavlju koja izgara, koja je spremna za drugoga dati i život. Potrebno je to shvatiti, rekao je propovjednik, to si treba posvjestiti svatko od nas, žitelji ovoga grada koji štuje sv. Martina, kao i cijela Crkva, kako bi susret „oči u oči s Gospodinom“ dočekali spremni, zaključio je propovjednik.
Po završetku misnog slavlja, nakon prigodnih zahvala župnika Zohila, vrsarski Ženski zbor „Mendule“, pod vodstvom Tome Njegovana, održao je kraći koncert predstavivši se, između ostalih, sa skladbama „Gloria“, „Ave Maria“, „Kao košuta“ i „You rise me up“.

Župa se je na proslavu patrona pripremala trodnevnicom od 8. do 10. studenog. Prve večeri predvodio je preč. Milan Zgrablić, porečki dekan i župnik. Druge večeri predvodio je o. Drago Marić a treće večeri mons. Ivan Hren./G.Krizman/

Izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije »Iustitia et pax«

Pravna, radna i socijalna sigurnost – jamstvo dostojanstva čovjeka u hrvatskom društvu

Odgovornost za postizanje općega dobra, osim pojedinim osobama, pripada prije svega državi jer je skrb za opće dobro razlog postojanja političke vlasti. Cilj društvenoga života jest povijesno ostvarivo opće dobro te, da bi se ono zajamčilo, vlada svake države ima specifičnu zadaću s pravdom usklađivati različite pojedinačne interese. Ispravno pomirenje partikularnih dobara skupina i pojedinaca stoga je jedna od najosjetljivijih zadaća javne vlasti. Ona mora jamčiti uređen i pravedan život zajednice, ne stavljajući se na mjesto slobodnoga djelovanja pojedinaca i skupina, nego ga mora usmjeravati prema ostvarenju općega dobra, u poštivanju i zaštiti neovisnosti individualnih i društvenih subjekata. Politička vlast sredstvo je koordinacije i usmjerenja po kojem se moraju ravnati pojedinci i posrednička tijela težeći prema poretku čiji će odnosi, ustanove i procedure biti u službi cjelovita ljudskoga rasta. Da bi to ostvarila, vlast mora objavljivati pravedne zakone, to jest zakone u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.[1] Na tragu tih smjernica socijalnoga nauka Crkve Komisija HBK-a »Iustitia et pax« želi ovom izjavom progovoriti o pravnoj, a onda i o radnoj i socijalnoj (ne)sigurnosti u hrvatskom društvu, s namjerom da se svi zajedno zauzmemo u izgradnji što učinkovitije pravne države.

1. Država u službi građana. Građani Republike Hrvatske odabrali su živjeti u republici (lat. res publica – javna stvar) i s pravom očekuju da država i stvarno, a ne samo deklarativno, djeluje u javnom interesu. Država je vezana mandatom koji je dobila od građana jer su joj oni, kroz ustavni poredak, ustupili dio svoga suvereniteta. To se ne odnosi na pojedine vlade, nego na državu kao kontinuitet i okvir za ostvarivanje prava čovjeka. Stoga država mora težiti potpunoj učinkovitosti i rukovoditi se isključivo općim ili zajedničkim dobrom. Oni koji vode državu moraju biti u službi svih građana i skrbiti se o njihovim različitim potrebama, uključujući i jednu od temeljnih ljudskih potreba – onom za sigurnošću.

Svjedoci smo, nažalost, obrnuta procesa, koji kao da sugerira da su građani u službi države, a ne obratno. Takav sustav vladavine udaljava se od svoje izvorne biti. Naime, sustav u kojem politika prestaje biti idealom služenja općemu dobru i postaje sredstvo za podilaženje partikularnim interesima ima niz negativnih posljedica. Među tim negativnim posljedicama disfunkcionalne države svakako je najvažnija nesigurnost građana, a ogleda se na više razina, od kojih su tri ključne i međusobno usko povezane: pravna, radna i socijalna.

2. Pravna sigurnost. Ostvarivanje pune radne i socijalne sigurnosti nije moguće bez stvaranja i provedbe odgovarajućega pravnoga okvira. Ustavni poredak jamči pravo na jednakost svih pred zakonom i sadrži niz drugih jamstava nužnih za ostvarivanje ideala vladavine prava (poštivanje prava vlasništva, osobne slobode, sigurnosti i dostojanstva, zabranu diskriminacije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti itd.). Preduvjet ostvarivanja pravne sigurnosti, koja je u samim korijenima pravne države utemeljene na vladavini prava, jest istinska trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Svaka od tih vlasti mora djelovati neovisno o drugima, ali se istodobno mora ostvarivati optimalan sustav uravnotežene vladavine tzv. sustavom kočnica i ravnoteža tako da je svaka od vlasti ujedno odgovorna drugim vlastima, ali i građanima. Neovisnost vlast mora i može ostvarivati isključivo odgovornošću prema samoj sebi i prema drugima. Takav bi trebao biti idealan pravni okvir koji bi u suvremenom društvu, u najvećoj mogućoj mjeri, jamčio čovjeku sigurnost i njegovo ljudsko dostojanstvo.

Promatrajući našu stvarnost iz te perspektive, istinska trodioba vlasti, kao isključivo jamstvo različitih oblika sigurnosti građana, u Republici Hrvatskoj još nije na razini na kojoj bi trebala biti. Zakonodavac intervenira u pravni poredak, pa i onda kad to nije apsolutno nužno. Učestale izmjene zakona koji reguliraju temeljna ljudska prava također dovode u pitanje pravnu sigurnost. Pretjerano pouzdanje da je promjena zakonodavstva početak i kraj svakoga reformskoga i/ili kvazireformskoga stremljenja dovodi do pravnoga kaosa zbog neusklađenosti ili čak izravne suprotnosti pojedinih dijelova pravnoga sustava.

S druge strane, nerijetko su zakoni lišeni elementarne pravednosti, a kada se zakonodavac i poziva na pravednost, populistički zanemaruje temeljna pravna načela na kojima se izgrađuje pravna sigurnost (npr. zabrana retroaktivnosti). Stoga je teško oteti se dojmu da su brojni zakoni doneseni ne radi ostvarivanja općega dobra, nego radi partikularnih interesa pojedinih profesionalnih ili inih skupina. Nadalje, zakonodavac često zanemaruje i načelo razmjernosti. U državi vladavine prava nije opravdano da lakše povrede zakona budu strože sankcionirane od težih. Nije pravedno, a ni u skladu s načelom razmjernosti, ovršiti imovinu zbog manjega duga, uz istodobno toleriranje i davanje poreznih i inih povlastica velikim dužnicima.

Pravnoj nesigurnosti pridonosi i sudbena vlast dugotrajnim sudskim postupcima i neujednačenom sudskom praksom. To dovodi i do brojnih postupaka protiv Republike Hrvatske pred europskim sudovima i obvezom plaćanja naknada tužiteljima na teret državnoga proračuna, odnosno, naposljetku, poreznih obveznika. Pravnu sigurnost nerijetko izravno ugrožava i izvršna vlast uplitanjem u sudske postupke (osobito kada je riječ o tajnim postupcima, npr. o izvidima koji se provode prije pokretanja kaznenoga postupka), utjecajem na personalnu politiku u pravosuđu, kao i na sudbenu vlast u cjelini, osobito na lokalnoj razini.

Pravnu sigurnost na osobit način ugrožava odavanje tajnih informacija tijekom izvida u kaznenim predmetima. Povreda tajnosti postupka kazneno je djelo pa se postavlja pitanje prevencije, ali i kažnjavanja počinitelja koje redovito izostaje. Konstatacija da prevelik broj ljudi u sustavu zna za tajne informacije ne može biti opravdanje za njihovo odavanje i objavljivanje. Nije dovoljno zadovoljiti se općenitim izjavama osude i optužbe. Nužno je potrebno sprječavati „umreženost korupcije“, a svaki sudionik treba učiniti svoj dio, bilo da se radi o političarima, policiji, državnom odvjetništvu, sudovima, odvjetništvu ili medijima.

3. Radna i socijalna sigurnost. Hrvatski Ustav jamči pravo svakomu na rad i slobodu rada (članak 55.). Svaki zaposlenik ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Svaki zaposlenik ima pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i ta prava mu se ne mogu oduzeti (članak 56.). Na radnu sigurnost nadovezuje se i socijalna sigurnost u skladu s jamstvima socijalne države (članak 1., članci 57.-59.). To se odnosi i na mogućnost građana da od svoga rada žive dostojno čovjeka i na održivost sustava međugeneracijske solidarnosti te osiguravanja skrbi za potrebite.

U Hrvatskoj je previše primjera koji sugeriraju sustavne razmjere nepoštivanja prava na rad i slobode rada i koji svjedoče o kršenju dostojanstva čovjeka radnika. Stopa nezaposlenosti izrazito je visoka, a i oni koji rade u najvećem broju slučajeva imaju primanja nedostatna za životni standard dostojan čovjeka. Sigurnost radnih mjesta, ponajprije u privatnom i tzv. realnom sektoru, ugrožena je zbog neodgovornosti poslodavaca, raširenoga mentaliteta grabežljivoga (predatorskoga) kapitalizma i neodgovarajuće zaštite prava radnika. Sindikati, koji bi se trebali učinkovito skrbiti za prava radnika, zbog razjedinjenosti i rascjepkanosti gube u hrvatskom društvu svoju prijeko potrebnu ulogu istinskih boraca za prava radnika i rada. Među građanima prevladava percepcija da zbog određenih interesa, više ili manje prikriveno, pristaju na kompromise s političkim elitama, na štetu prava i interesa radnika. Ovomu vremenu i hrvatskomu društvu trebaju snažne sindikalne organizacije koje će biti kadre boriti se s nemilosrdnim i nepravednim oblicima stjecanja kapitala koji ide na štetu radnika i rada.
Kritiku zaslužuje i porezni sustav koji demotivira rad – proizvodni, administrativni, kreativni. Veća porezna opterećenja za one koji rade i zarađuju više potiču niz negativnih trendova, uključujući i iseljavanje visokoobrazovanih kadrova. S druge stane, tako prikupljeni proračunski prihodi nisu usmjereni ponajprije prema javnim uslugama i politikama, kao i stvaranju novih vrijednosti, nego u velikoj mjeri služe održavanju velikoga i slabo učinkovitoga i, još uvijek, nereformiranoga aparata javne i državne uprave. Sve navedeno onemogućava potpuno ostvarenje čovjeka kao subjekta koji živi od svoga rada i istodobno koči razvitak kreativnih potencijala nužnih za opći i održivi društveni razvitak. To utječe i na ugrožavanje sustava socijalne sigurnosti. Koncept međugeneracijske solidarnosti zbog nepovoljne je demografske situacije, iseljavanja i nenamjenskoga (pa i netransparentnoga) trošenja novca iz mirovinskih fondova u ozbiljnoj krizi, kojoj se ne nazire rješenje ni u najavljenoj mirovinskoj reformi.

Želimo stoga napomenuti, osobito u dimenziji Novoga saveza Boga i čovjeka, da rad nije samo u funkciji biološkoga održanja obitelji. Radnik, naime, nije tek fizički hranitelj onih o kojima je dužan skrbiti se, nego, poput sv. Josipa, u živote članova svoje obitelji unosi i duhovnu dimenziju života čovjeka prema božanskom naumu i planu. Upravo je zbog toga papa Pio XII., uvodeći blagdan sv. Josipa Radnika u katolički kalendar, naglasio važnost rada kao kategorije socijalnoga, ali i vjerskoga samopotvrđivanja dostojanstva čovjeka i njegova neraskidivoga saveza s Bogom.

4. Poziv Komisije. Povijest i iskustvo uči nas da je apsolutna sigurnost iluzija. Svijet u kojem živimo bremenit je rizicima i izazovima te se ni od jedne vlasti ne može očekivati potpuno isključenje življenja u granicama rizika. Međutim, prioritet svake razumne vlasti mora biti smanjivanje razine nesigurnosti, čak i one potencijalne, na što manju mjeru, osobito u područjima obiteljskoga, gospodarskoga i društvenoga života, jer ona ponajviše utječe na svakodnevni život građana. Naime, sigurnost sama po sebi nije svrha, nego temeljni uvjet za potpuno ostvarenje čovjekove slobode, kako u radnom i socijalnom tako i u obiteljskom i vjerskom području života. Nesigurnost je u tom smislu predvorje neslobode jer potiče različite oblike ovisnosti, podaništva i frustracije.

U tom kontekstu pravna, radna i socijalna nesigurnost pridonosi zabrinjavajućoj pojavi masovnog iseljavanja, a to dovodi i do deficita kadrova različitih profila, nužnih za funkcioniranje djelatnosti u primarnom, sekundarnom i tercijarnom sektoru, kao i nepovjerenja u institucije sustava. Socijalni nauk Crkve jasno naglašava da »poštivanje načela supsidijarnosti mora nagnati javne vlasti na traženje povoljnih uvjeta za razvoj sposobnosti individualnih inicijativa, samostalnosti i osobnih odgovornosti građana, suzdržavajući se od svake intervencije koja bi mogla predstavljati neprilično uvjetovanje poduzetničkih snaga«.[2] Naime, gospodarsko djelovanje, nadasve u kontekstu slobodnoga tržišta, ne može se obavljati u institucionalnoj, pravnoj i političkoj praznini te, da bi ispunila svoju zadaću, »država mora izraditi prikladno zakonodavstvo, ali također oprezno usmjeravati ekonomske i socijalne politike, tako da nikada ne postane manipulator u raznim tržišnim djelovanjima«,[3] čije odvijanje mora ostati slobodno od nadstruktura i autoritarnih prisila.

Oni koji vode državu, koja je u svom nastajanju izgrađena na višestoljetnim težnjama hrvatskoga naroda i njegovu jedinstvu i solidarnosti tijekom Domovinskoga rata, i u čije je temelje ugrađena žrtva svih hrvatskih branitelja, pozvani su stoga, snagom mandata i povjerenja koje su dobili od građana, bez odgađanja, aktivno djelovati radi zaustavljanja negativnih trendova prouzročenih nedosljednošću u provedbi Ustava i zakona. To se osobito osjeća u provedbi selektivne pravednosti, posebice u neprocesuiranju i nekažnjavanju ratnih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata. A da ne spominjemo dugogodišnju nezainteresiranost za procesuiranje odgovornih za nezastarive zločine protiv čovječnosti počinjene tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. Osim toga, zbog javnoga interesa i promicanja općega dobra, od osobite je važnosti i suzbijati klijentizam i korupciju na svim razinama funkcioniranja države, od lokalne razine do središnje državne vlasti.

Stoga Komisija, u skladu sa svojim poslanjem promicanja »pravde i mira« na temeljima socijalnoga nauka Katoličke Crkve, poziva sve odgovorne u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti da svojim aktivnim postupanjem pridonesu otklanjanju naznačenih pravnih, radnih i sigurnosnih problema, o kojima se govori u Izjavi. Svima je, naime, u interesu učinkovita pravna država, poštivanje trodiobe vlasti i ustavnih prava građana. Jer, samo na taj način može se pospješiti opće ili zajedničko dobro te ostvarivati pravna, radna i socijalna sigurnost koja će, u suvremenom hrvatskom društvu, svakomu čovjeku i obitelji jamčiti dostojan, pravedan i siguran život.

U Zagrebu, 24. listopada 2018.

+ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Komisije HBK-a »Iustitia et pax«

Hodočašće vjernika Porečkog dekanata u Lurd


Od 8. do 13. listopada vjernici Porečkog dekanata, njih 120, uz duhovnu pratnju svećenika, vlč. mr. Lina Zohila, vlč. Ivana Princa, vlč. Darka Zgrablića, mons. Marijana Kancijanića te dekana preč. mr. Milana Zgrablića, hodočastili su u Lurd, jedno od najpoznatijih i najvećih marijanskih svetišta u cijelom svijetu. Krenuli su u ponedjeljak, 8. listopada, u ranim jutarnjim satima s dva autobusa, a najveći je broj hodočasnika je bio iz župe Poreč, potom slijede župe Gradina i Vrsar te Kaštelir, Tar i Nova Vas. Prvo stajalište je bilo u Padovi, gdje je bila prilika za razgledati baziliku sv. Antuna Padovanskoga. U crkvi sv. Jurja u neposrednoj blizini bazilike služena je sveta misa za hodočasnike koju je predvodio mons. Kancijanić. Doskora je opet valjalo krenuti put Genove, odnosno gradića Alassia, blizu talijansko-francuske granice, kamo su stigli u kasnim večernjim satima te ondje prenoćili. Drugi dan ujutro hodočasnici su krenuli put Lurda, kamo su, uz kraća zaustavljanja stigli u večernjim satima. Nakon večere u hotelu u Lurdu bila je prva prilika za posjetiti svetište. Lurd je grad smješten u srcu Pirineja, u Biggorskom gorju. Vedutom grada dominira utvrda Chateau Fort, s koje se pruža lijepi panoramski pogled na grad i svetište. Cijeli kompleks svetišta prostire se na 52 ha i broji 22 crkve i kapelice. Prvotno svetište je bila bazilika Bezgrješnog začeća, građena između 1866. i 1871., odnosno gornja bazilika. Ispod bazilike se nalazi kripta, uklesana u stijeni iznad Špilje ukazanja (Grotte de Massabielle). U bazilici i u kripti su pričvršćene brojne zavjetne ploče. Ispod kripte se nalazi bazilika Gospe od Krunice, odnosno donja bazilika, u obliku grčkoga križa, dovršena 1899. godine. Posebno je velebna podzemna bazilika sv. Pija X., koja u svojih 12 000 m2 može primiti gotovo 30 000 ljudi. Elipsastog oblika, sagrađena 1958., na stotu obljetnicu ukazanja. Krase ju brojni portreti svetaca i blaženika, među kojima i bl. Alojzija Stepinca Najmodernija građevina kompleksa je crkva sv. Bernardice podignuta 1988. godine.

Drugog dana boravka u Lurdu, s brojnim hodočasnicima različitih nacionalnosti porečki hodočasnici su sudjelovali na međunarodnoj svetoj misi, koju je predvodio, uz brojne biskupe i svećenike, mons. Maurizio Malvestiti, biskup dijeceze Lodi u sjevernoj Italiji. Uz latinski jezik na kojemu je pročitano evanđelje te kanon (ovom prilikom je uzeta treća euharistijska molitva), čitanja te pjevanje su bila na različitim europskim jezicima. Nakon mise uslijedilo je pokorničko bogoslužje i prilika za svetu ispovijed. Svakog dana u 17 sati odvija se ondje euharistijska procesija, koja završava klanjanjem u bazilici sv. Pija X. Navečer, u 21 sat je molitva krunice i procesija sa svijećama. Vjerovanje, Očenaš i tri Zdravo Marije na nakanu sv. Oca pape mole se na latinskom jeziku, potom razmatranja slijede na nekom od svjetskih jezika, zatim se Očenaš moli na latinskom jeziku dok Zdravomariju predmolitelji mole na nekom od svjetskih jezika, većina hodočasnika iz Porečkog dekanata je tom prigodom prvi put čula kako to zvuči na tajlandskom i hindskom jeziku, potom se Slava Ocu moli na latinskom jeziku. Sve je to vidljivi znak katoličke jedinstvenosti u različitosti. Nakon krunice svi okupljeni su pozvani da pruže jedni drugima znak mira.

Slijedeći dana istarski hodočanici započeli su misom u Špilji ukazanja u 7,30 ujutro. Misu je predvodio preč. Milan Zgrabljić, dekan porečkog dekanata uz koncelebraciju ostalih svećenika. Na tom se mjestu svakodnevno održavaju mise, počevši od 6 ujutro do 11 navečer. Nakon mise uslijedilo je slobodno vrijeme za obavljanje privatnih pobožnosti i razgledavanje grada, odnosna mjesta povezanih sa sv. Bernardicom Soubirous, kojoj se 1858. ukazala Gospa i objavila kao „Bezgrješno začeće“. U 16 sati je uslijedio križni put, a potom Euharistijska procesija te navečer molitva krunice i procesija sa svijećama.

U petak, posljednjega dana boravka u Lurdu, hodočasnici iz Istre imali su čast da, iako mala skupina, slave misu u bazilici Bezgrešnog začeća. Euharistijsko slavlje je predvodio vlč. Lino Zohil, župnik Gradine i Vrsara. U nadahnutoj propovijedi pozvao je sve hodočasnike da osvijeste blagodati koje im pruža ovo hodočašće. Valja napomenuti da je ministrant Luka Antičević, jedan on najmlađih sudionika hodočašća uz Nou i Anu, s izrazitim osjećajem poštovanja prema otajstvu Euharistije uzorno i pristalo obavljao ministrantsku službu. Nakon sv. Mise uslijedio je povratak, kroz Provansu do Andore, te drugog dana ujutro put kuće.


Na provedbi hodočašća treba ponajprije zahvaliti organizatorima, župnicima porečkog dekanata, na čelu s dekanom preč. Zgrablićem i vlč. Zohilom, koji su se trudili da sve prođe po planu, bez ikakvih neugodnih iznenađenja, čime su pokazali izvrsne organizacijske sposobnosti. Posebno vidljiv i vrijedan plod ovoga hodočašća je zajedništvo među hodočasnicima. Svatko se kući vratio s osobnim dojmovima i iskustvom Lurda, a dugi put kući pružio je priliku da se ti dojmovi međusobno razmijene. (Marino Martinčević)

Redovnici iz Camaldolija posjetili Vrsar, Kloštar i Poreč

Redovnici iz samostana u Camaldoliju i Društvo prijatelja Camaldolija posjetili su u rujnu samostan Svetog Mihovila nad Limom, župu Vrsar i Gradinu te biskupijski ordinarijat u Poreču. U župama primio ih je župnik Lino Zohil, a u ime Biskupije porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša.

Kamaldoljani su obišli relevantne lokalitete povezane sa svetim Romualdom i Ravennom, pohodili su nedjeljnu misu u Vrsaru koju je župnik Zohil suslavio s ocem Robertom, vice-priorom u Camaldoliju. Naša se partikularna Crkva raduje prijateljstvu, suradnji i produbljivanju veza s redovničkom zajednicom kamaldoljana.

Prvih dana rujna 2018. Vrsar je posjetila skupina od 20-ak ljudi među kojima su bili otac Roberto Fornaciari, vice-priror samostana u Camaldoliju, i društvo prijatelja Camaldolija iz Ravenne među kojima su bili brojni povjesničari, umjetnici, arhitekti, arheolozi i konzervatori. Kako su u veljači 2018. samostan u Camaldoliju i tamošnji Eremo na preko 1000 metara nadmorske visine pohodili vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, te dr. Ivan Milotić, taj je događaj bio poticaj za ovogodišnji dolazak kamaldoljana u našu biskupiju i prilika za jačanje suradnje te produbljivanje veza sa samostanom u Camaldoliju, posebno glede istraživanja samostana svetog Mihovila nad Limom i lika te djela svetoga Romualda.

Posebno mjesto u životu kamaldoljana zauzima sveti Romuald, koji je osnovao taj ogranak benediktinskoga reda i propisao mu pravila, ali je također u XI. stoljeću pustinjački živio u našim krajevima gdje je osnovao samostan Sveti Mihovil nad Limom. Također, upravo iz vremena Romuladova života u svetom Mihovilu potječu neki od najvažnijih trenutaka njegova života i duhovnosti koju i danas njeguju redovnici kamaldoljani. Stoga Sveti Mihovil nad Limom predstavlja mjesto od posebne važnosti i simbolike za sve nas i duboku poveznicu među našim zajednicama. Kamaldoljani su rado i s velikim interesom posjetili samostanski kompleks kroz koji ih je vodio dr. Ivan Milotić pokazavši im i objasnivši smještaj, povijest ovdašnjeg redovništva, imanje, zgrade, freske, ali i početak obnove i tijek radova na očuvanju ovoga kompleksa. Otac Roberto prilikom toga u crkvi svetog Mihovila održao je predavanje o životu i djelu svetoga Romualda, nakon čega su razmijenjena vrijedna iskustva i saznanja te znanstveni interesi za ovo mjesto. Posebno simboličan trenutak bio je osvrt oca Roberta na još uvijek jasno vidljive tragove kamaldoljanske kulture i umjetnosti u samostanskoj arhitekturi i dekoracijama zbog čega su se svi zajedno fotografirali ispred grla šterne na kojoj se lijepo vidi prepoznatljiv znak kamaldoljanskih redovnika. Ovome događaju prisustvovali su i profesor Livio Prodan i fotograf Gianfanco Abrami.

Kako je u svojoj cjelini povijesna porečka partikularna Crkva kraj u kojemu je boravio Sveti Romuald, ali i zbog dubokih i očiglednih povijesnih poveznica nje i Ravenne, kamaldoljani su s velikim interesom obišli kompleks Eufrazijeve bazilike kroz koji ih je na nadahnjujući način vodio Gaetano Benčić, kustos Zavičajnog muzeja Poreštine. Episkopij, mozaici i arhitektura potaknuli su dijalog i brojna promišljanja o povijesnim vezama, analogijama, sličnostima i razlikama Poreča i Ravenne.

U zgradi Biskupije zatim je upriličen susret s mons. Draženom Kutlešom, porečkim i pulskim biskupom, kojemu smo se svi s radošću i velikim zanimanjem odazvali. Nazočili su mu otac Roberto iz Camaldolija, vlč. Lino Zohil, članovi Društva prijatelja Camaldolija, profesor Livio Prodan i dr. Ivan Milotić. U uvodnom obraćanju biskup je srdačno pozdravio kamaldoljane, zahvalio im na dolasku u Istru i daru relikvija svetoga Romualda koje su u veljači 2018. zaslugom oca Roberta i priora samostana iz Camaldolija u Istru donijeli vlč. Zohil i dr. Milotić. Razgovaralo se o samostanu Sveti Mihovil nad Limom, njegovoj važnosti, sakralnoj dimenziji samostana i dviju tamošnjih crkava, obnovi vjerskih tradicija, perspektivama i budućoj suradnji prilikom čega je i od strane biskupa Kutleše i oca Roberta izražena dobra volja svih da se ovakvi plodonosni susreti nastave.

U nedjelju 2. rujna, otac Roberto koncelebrirao je misno slavlje s vlč. Zohilom u vrsarskoj župnoj crkvi svetoga Martina te je propovijedao, a zatim kazivao vjernicima na misi o životu i duhovnosti svetog Romulada povezujući to s nedjeljnim čitanjima. Uslijedilo je uobičajeno druženje kamaldoljana s vjernicima vrsarske župe u župnoj dvorani nakon čega je vlč. Zohil poveo sve u dugo iščekivani obilazak ranosrednjovjekovne crkve Gospe od Mora koja se nalazi u vrsarskom pristaništu. Brigom Natalije Vugrinec, direktorice TZ-a Vrsar, kamaldoljanima su podijeljeni promidžbeni materijali TZ-a o Vrsaru i njegovoj okolici. Posjet Vrsaru okončan je druženjem i ručkom zahvaljujući brizi Biskupije.

Kada su u veljači 2018. vlč. Zohil i dr. Milotić boravili u Camaldoliju, na svijetlo dana izišla su mnogobrojna nova saznanja o Svetom Mihovilu nad Limom, njegovu imanju, redovnicima, kulturi i umjetnosti, ali napose o redovničkim pravilima, duhovnosti, načinu života te konceptu zajednice koji umnogome (skoro u svemu) odudaraju od uobičajenih predodžaba u Istri o tim samostanu i redovnicima. Tom prilikom vlč. Zohil i dr. Milotić stekli su potpun uvid u redovničku zajednicu, donijeli su u Istru relikvije svetog Romualda te su pronašli bogato arhivsko gradivo o povijesti imanja Sveti Mihovil i samostanskog kompleksa od Romuladovih vremena do XVIII. stoljeća. Upravo arhivsko gradivo upućuje na potrebu novih načina promišljanja, obrade, studija i cjelovite rekonceptualizacije ustaljenih shvaćanja o Svetom Mihovilu nad Limom te potrebu da se prilikom svakog istraživanja ili radova najprije shvati paradigma prema kojoj je on osnovan i funkcionirao. U toj nakani dobivena je velika podrška oca Roberta i kamaldoljana, Porečke i Pulske biskupije, TZ-a Vrsar, ali i vrsarske zajednice. (txt: organizatori susreta/Tiskovni ured PPB, foto: Gianfranco Abrami i Lino Zohil)

Izjava Komisije „Iustitia et pax” HBK o savjesti

Predsjednik i tajnik Komisije „Iustitia et pax” đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić i dr. Vladimir Dugalić predstavili su 18. lipnja u zgradi HBK u Zagrebu izjavu „Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode”.

Zagreb, (IKA) – Komisija „Iustitia et pax” Hrvatske biskupske konferencije predstavila je u ponedjeljak 18. lipnja u zgradi HBK u Zagrebu izjavu „Savjest – čuvar čovjekova dostojanstva i slobode” kojom poziva i potiče sve odgovorne osobe i institucije u hrvatskom društvu na bezuvjetno poštovanje prava na slobodu savjesti kao pretpostavke istinske slobode čovjeka u demokratskom društvu.
U izjavi, koju su predstavili predsjednik i tajnik Komisije „Iustitia et pax” đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić i dr. Vladimir Dugalić, upozorava se kako zabrinjava činjenica da se u posljednje vrijeme sve češće osporava pravo građanima da se slobodno izjasne o nekim društveno-političkim i svjetonazorskim pitanjima. Uočava se i određena isključivost od strane pojedinaca ili pojedinih interesnih skupina koji se ne ustručavaju i javno obezvrjeđivati uvjerenja i stavove koji su suprotni njihovim svjetonazorskim i ideološkim uvjerenjima. U takvom ozračju svjedoci smo sve učestalijeg prizivanja pojma „savjest” kada se radi o nekim ključnim pitanjima koji se odnose na opće dobro u Hrvatskoj, prvenstveno kada su posrijedi vrijednosna i svjetonazorska pitanja ili opredjeljenja, navodi se u izjavi. Komisija „Iustitia et pax” HBK smatra da je nepoštovanje osobne savjesti i njezinog uvjerenja nedopustivi pokušaj ugrožavanja ljudske slobode, a time i neposredno ljudskoga dostojanstva, te u tome prepoznaje duboke korijene mnogih problema s kojima se suočava hrvatsko društvo.
U izjavi su pojašnjena dva vida savjesti – moralni i pravni. Tumačeći moralni vid, u izjavi se navodi da je djelovanje po savjesti obveza svakog čovjeka, jer zahtijeva od ljudskog bića da djeluje kao homo moralis. „Činiti nešto protiv uvjerenja vlastite savjesti, osobito ako osjećamo da je to zlo, istinski je grijeh. Dakle, ne postoji nikakav forum, institucija ili politička stranka, koja čovjeku smije naložiti da čini nešto što po savjesti smatra nedopuštenim ili štetnim. Takav bi pokušaj bio teško narušavanje čovjekova dostojanstva, čime širom otvaramo vrata totalnom relativizmu, u konačnici i jednoumlju”, navodi se u izjavi.
Pojašnjavajući pravni vid, u izjavi se navodi da su sloboda mišljenja i izražavanje misli te sloboda savjesti i vjeroispovijesti temeljna ljudska prava. U tom smislu i pravo na priziv savjesti zajamčeno je Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom, a potvrđeno je, u više navrata, i u praksi Europskog suda za ljudska prava. Države imaju obvezu poštovati pravo na priziv savjesti svakog pojedinca, kako kroz odgovarajuće zakonodavstvo, tako i kroz oblikovanje politika koje moraju poticati slobodu očitovanja savjesti. To se posebno odnosi na situacije u kojima donošenje odluke na temelju savjesti dolazi u sukob sa zahtjevima stvarne ili pretpostavljene većine koja odlučuje o pitanjima od javnog interesa, odnosno, općega dobra, pojašnjava se u izjavi.
Komisija ističe da je potrebno razlikovati pravo priziva na savjest pojedinca od poštovanja odluka određene političke stranke. Stranački politički život u demokraciji pretpostavlja djelovanje pojedinaca po pravilima stranke, dok se ona u demokratskoj proceduri ne promjeni. Bez tog pravila ne bi mogla funkcionirati demokracija. Međutim, kada je riječ o pitanjima vrijednosne orijentacije tada sloboda savjesti pojedinca ima apsolutnu prednost pred tzv. „stranačkom stegom”. Uspoređivanje „stranačke stege” i prava na priziv savjesti ne samo da je nedopustivo, nego je i veoma opasno za budućnost demokracije u Hrvatskoj, navodi se u izjavi te stoga Komisija „Iustitia et pax” poziva političke čimbenike u Hrvatskoj da trenutačne političke ili neke druge interese ne povezuju s pravom priziva na savjest.
U izjavi se upozorava da je u Hrvatskoj „očito u društvenom i političkom životu savjest podcijenjena i postaje puka formalnost”. Još uvijek zarobljeni određenim ideologijama, prioritet postaje stranačka stega i uskogrudni društveno-politički interesi te se tako u jednom demokratskom društvu žrtvuje ono što je vrhunski cilj svake demokracije, a to je sloboda čovjeka. Ta činjenica mora zabrinjavati svakoga kome je stalo do toga da se hrvatsko društvo demokratski razvija i oslobađa jednoumnih robovanja, navodi se u izjavi.
Dr. Dugalić rekao je da ne postoji neposredni povod zbog kojeg Komisija objavljuje ovu izjavu, nego je ona stavljena u jedan sveopći kontekst. Rekao je da je nedavno u javnosti vođena rasprava o ratifikaciji Istanbulske konvencije te su dolazile izjave koje su osporavale pravo na priziv savjesti. U novije vrijeme osporava se u određenim krugovima izjašnjavanje o nekim društveno-političkim i socijalnim temama. Ubrzo će u raspravu ući zakon o pobačaju koji će neposredno biti povezan s pitanjima savjesti. Fokus interesa pomiče se prema osobnim pitanjima a i niz drugih svjetonazorskih pitanja još uvijek je otvoren i ako slučajno netko ima malo drukčije mišljenje nego što bi to trebalo imati odmah vidimo da se to osporava, upozorio je dr. Dugalić. Rekao je da nisu rijetki slučajevi čak ni autocenzure. I samo siromaštvo, nezaposlenost, prezaposlenost, ugroženost radnog mjesta također stvaraju neslobode u kojima se ljudi boje izraziti svoje mišljenje. Dajemo izjavu kojom želimo pojasniti kako mi gledamo na savjest i kako gledamo na pitanje priziva savjesti. Pravo na priziv savjesti zadnja je crta obrane demokracije, pojasnio je dr. Dugalić, rekavši da svaki čovjek ima pravo slijediti svoju savjest i po njoj djelovati.
Dr. Dugalić rekao je da kada netko s vjerske pozicije kaže da ima drukčije mišljenje, njih se u javnosti i medijima obezvrjeđuje. Istaknuo je da je važno uvažavati različitost mišljenja, poštovati tuđe mišljenje „iako se ne moram s njime slagati”. Taj stupanj u javnosti i medijima nismo dosegnuli. Ova izjava želi potaknuti demokratske standarde, rekao je dr. Dugalić.
Odgovarajući na pitanje je li ta izjava upućena premijeru Andreju Plenkoviću, nadbiskup Hranić rekao je da u izjavi nisu mislili ni na koga konkretno nego su mislili na cjelokupnu stvarnost u Hrvatskoj. Rekao je da premijer Plenković u toj izjavi može naći poruku za sebe, ali nije pisana protiv njega. Nadbiskup Hranić pojasnio je da se ova izjava nadovezuje na govor o oblikovanju savjesti koji je papa Benedikt XVI. izrekao na susretu s predstavnicima kulture, akademske zajednice, poduzetnika, civilnog društva, politike, diplomatskog zbora te s poglavarima vjerskih zajednica 2011. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu (http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=132577).
Pozvan da prokomentira izjavu dubrovačkog biskupa Mate Uzinića da Crkva ne može biti suautor Zakona o pobačaju, nadbiskup Hranić rekao je da Crkva ovom izjavom ne želi ući u raspravu o tome zakonu, nego ona može biti „prinos ozračju da trebamo jedni druge poštovati”. Žao bi mi bilo da bilo tko ulazi u javnu raspravu, a da zato bude proskribiran. Ako netko ima suprotna stajališta, niti mi iz Crkve ne možemo proskribirati nikoga, dodao je. Rekao je da oni koji stvaraju zakon trebaju s poštovanjem saslušati sve. Istaknuo je da Crkva i biskupi imaju pravo sudjelovati u javnoj raspravi o toj temi.
Na pitanje je li Crkva u Hrvatskoj i Hrvatska biskupska konferencija učinila dovoljno u rješavanju pitanja pedofilije, nadbiskup Hranić odgovorio je da je učinjeno jako puno te da HBK ima nultu stopu tolerancije prema grijesima na tome području. Rekao je da je izrađen postupnik u koji su ugrađene odrednice crkvenoga i civilnog zakonodavstva kako treba postupati poglavar kada dobije prijavu za pedofiliju ili neki drugi oblik spolnog zlostavljanja.

Proslavljen blagdan Sv. Jurja

U ponedjeljak, 23. travnja 2018., u Vrsaru je, hodočašćem brodicama na otok sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju, proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Nakon okupljanja u poslijepodnevnim satima, vrsarski ribari su sa svojim brodicama sa starog mola na otok sv. Jurja prevezli stotinjak osoba iz Vrsara i okolice koji su se odazvali na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružila skupina talijanskih gostiju.

Po dolasku na otok održana je procesija oko otoka, po uređenoj šetnici, moleći krunicu i pjevajući prigodne pjesme. Uslijedilo je misno slavlje koje je održano ispred crkve. Misu je predvodio p. Drago Marić, karmelićanin, a koncelebrirali su vlč. Ivica Butković, župnika Funtane i Fuškulina, te župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil.

U prigodnoj homiliji propovjednik je podsjetio da je sv. Juraj rođen u Maloj Aziji, u plemićkoj obitelji i kao takav već rođenjem predodređen za vojnu službu. Bio je uzoran vojnik. Upravo u to vrijeme je car Dioklecijan naredio progon kršćana u cilju gašenja kršćanstva. Sv. Juraj se tome usprotivio i stao u obranu kršćana. Car je naredio njegovo utamničenje i on je zatvoru priznao da je kršćanin. Vjere se nije htio odreći ni kada su ga mučili. Car ga je potom nastojao pridobiti i obećanjima o uspješnoj karijeri, no bezuspješno. Propovjednik je potom podsjetio na predaju koja kaže da je sv. Juraj upitao kipove jesu li oni Bog, kipovi su zanijekali te su se po njegovom činjenju znaka križa razbili. Car je potom naredio njegovo smaknuće. P. Drago je podsjetio da je sv. Juraj, po smrti svoje majke robovima podario slobodu, a svoje imanje podijelio siromasima.

Sv. Jurja slave mnoge crkve istoka i zapada, posvećena su mu mnoga sakralna zdanja, on je simbol borbe protiv zla, a ujedno i simbol štovanja Boga jedinoga i pravoga. On se nije htio klanjati caru već samo Bogu jedinome, rekao je propovjednik, a to je ujedno i pouka nama danas.

Jedan sličan uzor u tome nam je i bl. Kardinal Alojzije Stepinac. On je u vrijeme 2. svjetskog rata znao držati žestoke propovijedi protiv Hitlera, Pavelića i ustaša, za što bi ga tada u Njemačkoj bili oštro osudili. Pavelić se nije usudio dirati ga jer se bojao naroda, znao je koliko narod drži do njega. Kada je u nekim zgodama narod u crkvi zapljeskao on nije gledao ponosan što mu plješću, već bi oborio glavu, gledao preda se i rekao bi „U Crkvi se samo Bogu plješće i više nikome.“ Nikada nije prihvaćao pljeskove. A koliko puta mi imamo malih idola u svim zgodama. I onda kada nastupaju kao političari ili kao dobrotvori hvalimo ih, kadimo im, a oni ozarena lica stoje kao da su neki mali bogovi ili mali idoli. To sv. Juraj nikada ne bi napravio, naglasio je propovjednik. Mi trebamo vjerovati onome koji je sve stvorio. Diveći se onome što gledamo oko sebe trebamo sagledati da je Bog jedni koji je pravi, koji je živi, koji nam je blizak u Isusu Kristu, i koji nas ljubi. Pa ako danas samo tu poruku ponesemo s ove mise i ovog otoka, otići ćemo kao malo bolji i uvjereniji kršćani svjesni tko je jedini iznad nas i tko je jedini važan, On – jedini istiniti i jedini pravi, naglasio je propovjednik.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: ribarima koji su prevezli hodočasnike na otok, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu po kojoj je prošla procesija, te Turističkoj zajednici i Općini Vrsar koji su se pobrinuli za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku na stari mol.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 1996. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije. /G.K./

Održan križni put “Ka Sv. Andriji”

Pete korizmene nedjelje, 18. ožujka, u Vrsaru je održan tradicionalni križni put „Ka Sv. Andriji“. I ove se godine, unatoč kiši i hladnoći, okupilo oko dvjestotinjak vjernika, mahom iz Porečkog dekanata, ali i iz drugih, udaljenijih krajeva biskupije.

Vjernici su se, kako je to već uobičajeno, okupili kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, zajedno s preč. Milanom Zgrablićem, porečkim dekanom i župnikom porečke katedralne župe, vlč. Ivicom Butkovićem, župnikom susjednih župa Funtana i Fuškulin te vlč. Ivanom Princom, župnikom Nove Vasi.
Nakon župnikova uvodnoga pozdrava, okupljeni su, predvođeni križem, pjevačima i svećenicima krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanoj stazi koja vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje Križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Tekst križnoga puta čitali su krizmanici Vrsara i Funtane, a molitve i prigodna promišljanja na temu postaja izrekli su nazočni svećenici. Stigavši vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, vjernici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te potom završnom molitvom zaključili pobožnost križnoga puta.

Prigodno promišljanje na kraju pobožnosti križnoga puta ove je godine izrekao vlč. Ivica Butković. U kratkom promišljanju on je istaknuo kako je potrebno se zapitati kako mi prihvaćamo svoj križ, te nastojati osjećati zahvalnost za svoje životne križeve u svjetlu vjere da su upravo životni križevi ti koji nas vode do spasenja. Mjera Kristove ljubavi je križ, istaknuo je vlč. Butković, te nadodao kako je i za nas najvažnija mjera vjere ljubav i trpljenje, onoliko koliko volimo Krista toliko ćemo s njim, a time i s bližnjim, biti spremni trpjeti. Promišljanje je zaključio podsjetivši da nas Krist poziva da budemo ponizni, ali veliki u dobroti i pomaganu bližnjemu.

Uslijedio je glazbeno – meditativni trenutak kojeg su skladbama klasične glazbe na akustičnoj gitari popratili Andrija Pilat, Marijana Krišto i Ivan Vučak, vrsarski učenici glazbene škole, a završen je nastupom vrsarskog župnog zbora.

Župnik ja potom izrekao zaključni pozdrav te sve okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine, na petu korizmenu nedjelju.
Ova lijepa tradicija pobožnosti križnoga puta započela prije osam godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim ovog, već tradicionalnog, križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije do crkvice./G.K./

Trostruko slavlje u čast bivšem župniku, vlč. Josipu Kalčiću

Pete korizmene nedjelje, 18. ožujka 2018., u župi sv. Andrije u Gradini upriličeno je trostruko slavlje u čast bivšem župniku, vlč. Josipu Kalčiću. Na poziv župnika domaćina, vlč. Lina Zohila, vlč. Kalčić je toga dana predvodio nedjeljno misno slavlje u Gradini. Slavlje je upriličeno jer je toga dana vlč. Kalčić napunio 83. godine, dan kasnije, 19. ožujka, o svetkovini sv. Josipa mu je imendan, a 30. ožujka će proslaviti 60. godina svećeničkog služenja.

Prigodnu homiliju izrekao je vlč. Zohil. Razlamajući riječi iz Evanđelja po Ivanu „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ propovjednik je naglasio da kad Isus očekuje da onaj koji mu želi služiti ide za njim, onda ne misli samo na izvanjsko hodanje, već na duhovno nasljedovanje. Ići za njim ne znači biti mu u pratnji ili eventualno slijediti trag njegovih stopa od mjesta do mjesta, već znači ići za njim u duhovnome smislu. Očito su mnogi učenici izražavali spremnost služiti mu, pri čemu su mu stavljali na raspolaganje svoja zemaljska dobra, napose jelo i gostoprimstvo. Znali su mu reći da će ići za njim kamo god krene, no sve to je bilo nedovoljno u odnosu na ono što je on mislio kad ih je pozivao da dođu za njim. Jer on je znao da je mnogo važnije da ga nasljeduju, nego da ga samo izvanjski slijede. Učenici su više od svih izvanjskih djela i počasti koje su mu mogli iskazati bilo pozvani nasljedovati ga vlastitim životom. I to na način da budu spremni iz dana u dan umirati, pa čak i život dati za svoja uvjerenja. Jer ići za njim značilo je ići u smrt, putem i logikom pšeničnoga zrna, kako on sam reče, Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod.

Upravo je taj način nasljedovanja Krista, odabirom svećeničkog poziva, odabrao i vlč. Josip Kalčić, rekao je propovjednik te u svjetlu radosnih obljetnica ukratko predstavio slavljenikov životni put.

Vlč. Josip Kalčić, rođen 18. ožujka 1935. u župi i sadašnjoj Općini Tinjan, u selu Milinki, od oca Antuna iz sela Srbinjaka i majke Paule Gasparini iz sela Cirijona župe Sv. Vital. Zbog siromaštva često sele tako da je osnovnu školu polazio u Sv. Petru u Šumi za vrijeme drugog svjetskog rata. Odatle odlazi u Pazin u Biskupsko sjemenište 1947. godine s čvrstom odlukom postati svećenik. Roditelji su poštivali njegovu želju uza sav pritisak koji je vršen na njih od politike onoga vremena. Završivši klasičnu gimnaziju u Pazinskom sjemeništu, godine 1955. upisuje studij teologije u Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. No, za kratko vrijeme, uslijed montiranog komunističkog procesa škola je nasilno zatvorena, a studenti teologije koji nisu završili u zatvoru radi tobožnjeg ustaštva ili iredentizma, našli su utočište u Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu gdje je vlč. Josip završio studij i diplomirao.

Godine 1958. godine primio je sakrament svećeničkoga reda. Mladu misu je slavio u Puli 20. travnja iste godine, i već sedam dana kasnije, 27. travnja, nastupio na dodijeljenim mu župama Sv. Matej i Sv. Ivanac nad Rašom. Tim je župama upravljao kroz deset godina, uz prekid od 10 mjeseci radi odlaska na odsluženje vojnog roka u Leskovac u Srbiji, gdje je služio vojsku kao običan vojnik u «poljskoj pešadiji». Nakon odsluženja vojnog roka vratio se na spomenute župe, gdje je ostao do 1968., a tada mu je biskup dodijelio dvije nove župe, Kringu i Muntrilj, kojima je upravljao nešto manje od trideset godina, do 1997. godine. Osim brige za vjerski život vjernika često je bio prisiljen obnavljati crkvene zgrade i ostale crkvene objekte. U ona je vremena to zahtijevalo mnogo truda i novčanih izdataka što je išlo dobro uz razumijevanje i pripomoć župljana.

Godine 1997. mu je povjerena Župa sv. Martina bkp. u Svetom Lovreču Pazenatičkom i obližnja Župa sv. Andrije ap. u Gradini. U Svetom Lovreču je bio na službi do umirovljenja, 2016., a Gradinom je upravljao nešto kraće, do 2012. godine.

Na kraju misnog slavlja dvoje župljana je slavljeniku uručilo prigodni poklon, košaru sa plodovima zemlje i drugim darovima, a prije dvadesetak dana su mu darovali novi veliki ekran za računalo, obzirom da on i u mirovini ne miruje, već nastavlja, sukladno mogućnostima, činiti dobro župi i mjestu gdje je djelovao: vlč. Kalčić, u miru Svećeničkog doma Betanija u Puli gdje živi od umirovljenja, piše knjigu o Svetom Lovreču i Gradini.

Vlč. Josipa je krasila i još ga uvijek krasi njegova jednostavnost, skromnost, samozatajnost i dobrota, istaknuo je vlč. Zohil, no veliko dobro koje je on svojim djelovanjem podario ljudima i mjestu uvidjela je i Općina Sveti Lovreč koja mu je 2016. dodijelila Nagradu Općine Sveti Lovreč.

Vlč. Kalčić je upravo primajući tu nagradu, u zahvalnom obraćanju sažeo bit svoga života i poslanja: „Ja vjerujem u Boga, svoj svećenički poziv shvatio sam kao svakodnevni pokušaj da svoju vjeru prenosim na druge poštujući osobne svjetonazore svakog pojedinca“.

Neka nam Svevišnji podari što više takvih svećenika. /G. K./