Uskrsna poruka biskupa Dražena Kutleše

„ZNAMO DA SI DOISTINE – USKRSNUO, BOŽJI SINE“

Stvarnost u kojoj živimo postaje nam iz dana u dan sve složenija, teže prihvatljiva. Uza sve mogućnosti koje čovječanstvo danas posjeduje i po kojima bi ljudi mogli uistinu bolje, mirnije i sretnije živjeti, to se ne događa. Danomice nas zapljuskuju informacije o ratovima, terorizmu, teškim bolestima, gladi, požarima, poplavama,… Nije teško uočiti da su kod mnogih međuljudski odnosi zatrovani: ne poštuju se roditelji, stariji, djeca. Mnoge su obitelji u krizi. Ne cijeni se i ne čuva život, osobito tuđi. Uništava se priroda, zagađuje okoliš. Izgleda kao da je sve na prodaju, da se sve može novcem kupiti. A čovjek je u tom „suvremenom“ i „naprednom“ svijetu sve usamljeniji, sve nesretniji. Bježi od drugih i od sebe. Ipak, u dubini svoga srca osjeća da nije to ono što bi trebalo biti, da nije za to stvoren. Čezne za nečim višim, boljim što bi ga trebalo ispuniti, učiniti sretnim.

I upravo u tu tmurnu stvarnost silazi Božja dobrota, Božja ljubav. Utjelovljuje se Sin Božji, postaje čovjekom da bi se približio svakom čovjeku, da bi svakoga čovjeka pozvao na spasenje, na život koji mu je Bog namijenio i za što ga je stvorio. Pozivao je sve i svojom riječju i svojim životom.

Isus je za spas svih ljudi prihvatio križ i na njemu predao svoj duh. Umro je za ljude, da im se grijesi oproste, da se vrate na pravi put. Isus je uskrsnuo, pobijedio je smrt i ušao u život vječni i za sve nas, da i mi s Isusom Kristom prolazimo ovom zemljom čineći dobro, nosimo svakodnevni križ i da po svojoj smrti s Kristom uskrsnemo, zauvijek živimo.

Svi koji Isusa Krista prihvaćaju kao Spasitelja, koji primaju njegovu Riječ i istinski po njoj žive postaju radosni, sretni ljudi koji vide cilj svojega života i znaju put koji ih vodi u život vječni. Iako je taj put često obilježen križem, patnjom, trpljenjem, a bio je takav i Isusov put, kršćanin ne odustaje, nego ustraje do kraja. Štoviše, i drugima pomaže nositi njihove križeve, ublažava njihove boli, žrtvuje se za njih. Kršćanin tako u ovu tešku životnu sredinu donosi ljudima sigurni tračak nade, vraća osmijeh i otkriva smisao života.

To znači uskrsnuti, već sada i ovdje na zemlji biti u vječnom životu, ostvarivati Božji plan – biti u zajedništvu s Bogom. To je i garancija da će ozračja ljudskih sredina biti prijateljskija, bratskija, otvorenija za sve.

Isusovo uskrsnuće je poziv svakom kršćaninu, svakom čovjeku dobre volje da otkrije svoj životni poziv, poslanje i da ga u potpunosti ostvari. Samo tako će naš svijet postati bolji, sretniji i sigurniji.

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim obilje mira, radosti, sreće i Božjeg blagoslova za ovaj Uskrs!
+ Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski

Održan križni put “Ka Sv. Andriji”

Pete korizmene nedjelje, 18. ožujka, u Vrsaru je održan tradicionalni križni put „Ka Sv. Andriji“. I ove se godine, unatoč kiši i hladnoći, okupilo oko dvjestotinjak vjernika, mahom iz Porečkog dekanata, ali i iz drugih, udaljenijih krajeva biskupije.

Vjernici su se, kako je to već uobičajeno, okupili kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, zajedno s preč. Milanom Zgrablićem, porečkim dekanom i župnikom porečke katedralne župe, vlč. Ivicom Butkovićem, župnikom susjednih župa Funtana i Fuškulin te vlč. Ivanom Princom, župnikom Nove Vasi.
Nakon župnikova uvodnoga pozdrava, okupljeni su, predvođeni križem, pjevačima i svećenicima krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanoj stazi koja vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje Križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Tekst križnoga puta čitali su krizmanici Vrsara i Funtane, a molitve i prigodna promišljanja na temu postaja izrekli su nazočni svećenici. Stigavši vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, vjernici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te potom završnom molitvom zaključili pobožnost križnoga puta.

Prigodno promišljanje na kraju pobožnosti križnoga puta ove je godine izrekao vlč. Ivica Butković. U kratkom promišljanju on je istaknuo kako je potrebno se zapitati kako mi prihvaćamo svoj križ, te nastojati osjećati zahvalnost za svoje životne križeve u svjetlu vjere da su upravo životni križevi ti koji nas vode do spasenja. Mjera Kristove ljubavi je križ, istaknuo je vlč. Butković, te nadodao kako je i za nas najvažnija mjera vjere ljubav i trpljenje, onoliko koliko volimo Krista toliko ćemo s njim, a time i s bližnjim, biti spremni trpjeti. Promišljanje je zaključio podsjetivši da nas Krist poziva da budemo ponizni, ali veliki u dobroti i pomaganu bližnjemu.

Uslijedio je glazbeno – meditativni trenutak kojeg su skladbama klasične glazbe na akustičnoj gitari popratili Andrija Pilat, Marijana Krišto i Ivan Vučak, vrsarski učenici glazbene škole, a završen je nastupom vrsarskog župnog zbora.

Župnik ja potom izrekao zaključni pozdrav te sve okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine, na petu korizmenu nedjelju.
Ova lijepa tradicija pobožnosti križnoga puta započela prije osam godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim ovog, već tradicionalnog, križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije do crkvice./G.K./

Trostruko slavlje u čast bivšem župniku, vlč. Josipu Kalčiću

Pete korizmene nedjelje, 18. ožujka 2018., u župi sv. Andrije u Gradini upriličeno je trostruko slavlje u čast bivšem župniku, vlč. Josipu Kalčiću. Na poziv župnika domaćina, vlč. Lina Zohila, vlč. Kalčić je toga dana predvodio nedjeljno misno slavlje u Gradini. Slavlje je upriličeno jer je toga dana vlč. Kalčić napunio 83. godine, dan kasnije, 19. ožujka, o svetkovini sv. Josipa mu je imendan, a 30. ožujka će proslaviti 60. godina svećeničkog služenja.

Prigodnu homiliju izrekao je vlč. Zohil. Razlamajući riječi iz Evanđelja po Ivanu „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ propovjednik je naglasio da kad Isus očekuje da onaj koji mu želi služiti ide za njim, onda ne misli samo na izvanjsko hodanje, već na duhovno nasljedovanje. Ići za njim ne znači biti mu u pratnji ili eventualno slijediti trag njegovih stopa od mjesta do mjesta, već znači ići za njim u duhovnome smislu. Očito su mnogi učenici izražavali spremnost služiti mu, pri čemu su mu stavljali na raspolaganje svoja zemaljska dobra, napose jelo i gostoprimstvo. Znali su mu reći da će ići za njim kamo god krene, no sve to je bilo nedovoljno u odnosu na ono što je on mislio kad ih je pozivao da dođu za njim. Jer on je znao da je mnogo važnije da ga nasljeduju, nego da ga samo izvanjski slijede. Učenici su više od svih izvanjskih djela i počasti koje su mu mogli iskazati bilo pozvani nasljedovati ga vlastitim životom. I to na način da budu spremni iz dana u dan umirati, pa čak i život dati za svoja uvjerenja. Jer ići za njim značilo je ići u smrt, putem i logikom pšeničnoga zrna, kako on sam reče, Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod.

Upravo je taj način nasljedovanja Krista, odabirom svećeničkog poziva, odabrao i vlč. Josip Kalčić, rekao je propovjednik te u svjetlu radosnih obljetnica ukratko predstavio slavljenikov životni put.

Vlč. Josip Kalčić, rođen 18. ožujka 1935. u župi i sadašnjoj Općini Tinjan, u selu Milinki, od oca Antuna iz sela Srbinjaka i majke Paule Gasparini iz sela Cirijona župe Sv. Vital. Zbog siromaštva često sele tako da je osnovnu školu polazio u Sv. Petru u Šumi za vrijeme drugog svjetskog rata. Odatle odlazi u Pazin u Biskupsko sjemenište 1947. godine s čvrstom odlukom postati svećenik. Roditelji su poštivali njegovu želju uza sav pritisak koji je vršen na njih od politike onoga vremena. Završivši klasičnu gimnaziju u Pazinskom sjemeništu, godine 1955. upisuje studij teologije u Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. No, za kratko vrijeme, uslijed montiranog komunističkog procesa škola je nasilno zatvorena, a studenti teologije koji nisu završili u zatvoru radi tobožnjeg ustaštva ili iredentizma, našli su utočište u Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu gdje je vlč. Josip završio studij i diplomirao.

Godine 1958. godine primio je sakrament svećeničkoga reda. Mladu misu je slavio u Puli 20. travnja iste godine, i već sedam dana kasnije, 27. travnja, nastupio na dodijeljenim mu župama Sv. Matej i Sv. Ivanac nad Rašom. Tim je župama upravljao kroz deset godina, uz prekid od 10 mjeseci radi odlaska na odsluženje vojnog roka u Leskovac u Srbiji, gdje je služio vojsku kao običan vojnik u «poljskoj pešadiji». Nakon odsluženja vojnog roka vratio se na spomenute župe, gdje je ostao do 1968., a tada mu je biskup dodijelio dvije nove župe, Kringu i Muntrilj, kojima je upravljao nešto manje od trideset godina, do 1997. godine. Osim brige za vjerski život vjernika često je bio prisiljen obnavljati crkvene zgrade i ostale crkvene objekte. U ona je vremena to zahtijevalo mnogo truda i novčanih izdataka što je išlo dobro uz razumijevanje i pripomoć župljana.

Godine 1997. mu je povjerena Župa sv. Martina bkp. u Svetom Lovreču Pazenatičkom i obližnja Župa sv. Andrije ap. u Gradini. U Svetom Lovreču je bio na službi do umirovljenja, 2016., a Gradinom je upravljao nešto kraće, do 2012. godine.

Na kraju misnog slavlja dvoje župljana je slavljeniku uručilo prigodni poklon, košaru sa plodovima zemlje i drugim darovima, a prije dvadesetak dana su mu darovali novi veliki ekran za računalo, obzirom da on i u mirovini ne miruje, već nastavlja, sukladno mogućnostima, činiti dobro župi i mjestu gdje je djelovao: vlč. Kalčić, u miru Svećeničkog doma Betanija u Puli gdje živi od umirovljenja, piše knjigu o Svetom Lovreču i Gradini.

Vlč. Josipa je krasila i još ga uvijek krasi njegova jednostavnost, skromnost, samozatajnost i dobrota, istaknuo je vlč. Zohil, no veliko dobro koje je on svojim djelovanjem podario ljudima i mjestu uvidjela je i Općina Sveti Lovreč koja mu je 2016. dodijelila Nagradu Općine Sveti Lovreč.

Vlč. Kalčić je upravo primajući tu nagradu, u zahvalnom obraćanju sažeo bit svoga života i poslanja: „Ja vjerujem u Boga, svoj svećenički poziv shvatio sam kao svakodnevni pokušaj da svoju vjeru prenosim na druge poštujući osobne svjetonazore svakog pojedinca“.

Neka nam Svevišnji podari što više takvih svećenika. /G. K./

PREDUSKRSNE ISPOVIJEDI

PREDUSKRSNE ISPOVIJEDI
U POREČKOM DEKANATU
Dan Mjesto Vrijeme
Nedjelja, 18. ožujka 2018. Baderna 17,00 sati
Petak, 23. ožujka 2018. Sv. Vital – Brig 16,00 sati
Petak, 23. ožujka 2018. Vižinada 17,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018. Sv. Lovreč 16,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018. Vrsar 17,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018.
Žbandaj 17,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018. Tar 17,00 sati
Nedjelja, 25. ožujka 2018. Gradina 08,30 sati
Cvjetnica, nedjelja, 25. ožujka 2018. Poreč 16,00 sati
Veliki ponedjeljak, 26. ožujka 2018. Sv. Ivan od Šterne 16,00 sati
Veliki ponedjeljak, 26. ožujka 2018. Nova Vas 18,00 sati
Veliki utorak, 27. ožujka 2018. Labinci 16,00 sati
Veliki utorak, 27. ožujka 2018. Kaštelir 17,00 sati
Velika srijeda, 28. ožujka 2018. Višnjan 17,00 sati
Veliki srijeda, 28. ožujka 2018. Funtana 17,00 sati
Veliki petak, 30. ožujka 2018. Fuškulin 16,00 sati

Vrsarani hodočastili na Cres i Lošinj

Vrsarani hodočastili na Cres i Lošinj

U subotu, 10. ožujka 2018., vjernici Župe sv. Martina biskupa iz Vrsara i Župe sv. Andrije apostola iz Gradine, predvođeni svojim župnikom, vlč. mr. Linom Zohilom, hodočastili su na otoke Cres i Lošinj. Prešavši s kopna na otoke preko Krčkoga mosta trajektom su iz luke Valbiska došli na Otok Cres preko trajektne luke Merag. Prvo zaustavljanje bilo je u sjedištu nekadašnje Osorske biskupije, danas malom otočkom mjestašcu Osoru u kojem zimi stanuje tek pedesetak osoba. Slijedeća postaja bio je Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju koji je hodočasnike ugodno iznenadio vrhunskom muzeološkom prezentacijom, obzirom da cijeli muzej počiva na jednom jedinom eksponatu, izvrsno očuvanom brončanom kipu grčkog atlete, koji je nakon 2000 godina provedenih na morskome dnu u lošinjskome arhipelagu svjetlo dana ugledao 1996. kada ga je pronašao belgijski ronioc René Wouters.

Hodočasnici su se potom uspeli do malološinjske župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, gdje ih je, unatoč brojnim obvezama oko organizacije susreta mladih toga dana te podjele sakramenta potvrde slijedećeg dana i biskupske vizitacije, župnik Vlč. Robert Zubović primio izuzetno srdačno predstavivši im crkvu i župnu zajednicu koja se ondje okuplja. Prije nastavka župnik je hodočasnike počastio prigodnim osvježenjem u župnoj dvorani. Malološinjska župna crkva građena je u 17. i 18. stoljeću. U unutrašnjosti te trobrodne crkve dva reda stupova vode prema svetištu koje je uzdignuto sa sedam stuba i djeluje poput prirodne pozornice. Na glavnom oltaru, sagrađenom od mramora s inkrustacijama, u sarkofagu od bijelog mra­mora smještene su relikvije sv. Romula, a oltarnu sliku Rođenja Blažene Djevi­ce Marije izradio je u 18. stolje­ću venecijanski slikar Alvise. Uz oltar s jedne strane je mra­morni kip sv. Petra, a s druge strane sv. Romula. Na desnom, odnosno južnom zidu crkve, na prvom je oltaru veoma vrijedno mramorno raspelo, djelo kipara Bartolomea Ferrarija. Na sljedećem oltaru je slika Gospe Karmelske, slikara J. Valsona iz 1855. godine. S druge strane, na lijevom sjever­nom zidu, na prvom oltaru je slika s likovima zaštitnika uje­dinjene Krčke biskupije: sv. Gaudencija, Kvirina, Kristofora i zaštitnika Malog Lošinja sv. Martina. Na drugom je ol­taru slika iz 18. stoljeća i prika­zuje svete Nikolu, Roka i An­tona Padovanskog, a u pozadini je veduta Malog Lošinja s dovr­šenom župnom crkvom. Križni put u malološinjskoj župnoj crkvi preslika je djela Gian Battiste Tiepola iz 1747. godine. Veo­ma vrijedne orgulje datiraju iz 1781. godine, a tvorac im je graditelj orgu­lja Gaetano Callido, koji je ostavio više tragova po crkvama kvarnerskih otoka.

Slijedeća postaja vrsarskih hodočasnika bila je župna crkva sv. Antuna opata u Velom Lošinju koja je sagrađena krajem 18. stoljeća na mjestu nekadašnjeg groblja a gdje su prije ove postojale još dvije crkve od kojih starija bila iz 15. stoljeća. Za ljepotu i velebnost ove crkve najzaslužniji su velološinjski kapetani, a posebno kap. Gaspare Craglietto. Velike posebnosti ove crkve su: orgulje znamenitog mletačkog majstora Gaetana Callida iz 1876. godine, slika Bogorodica s djetetom od Bartolomea Vivarinija iz 1475. godine te sarkofag s tijelom mučenika sv. Grgura iz Spoleta koji je suzaštitnik Velog Lošinja.

Nakon kraće šetnje po Velom Lošinju hodočasnici su autobusom stigli ponovno do Osora, sjedište nekadašnje Osorske biskupije, gdje ih je u katedrali Uznesenja Marijina, danas župnoj crkvi, dočekao župnik Vlč. Ivan Katunar te im predstavio tu velebnu sakralnu građevinu koja danas, osim za liturgijske obrede, u ljetnim mjesecima služi i kao mjesto održavanja poznatih Osorskih glazbenih večeri. Osorska katedrala Uznesenja Marijina je trobrodna crkva građena u vrijeme biskupa Antuna Palčića i Marka Nigrisa u drugoj polovici 15. stoljeća. Zvonik katedrale je izdvojen od same crkve i građen je naknadno, točnije 1675. godine. Arhitekt zvonika je poznati krčki majstor Gallo. Unutrašnjost katedrale je uglavnom uređena u vrijeme biskupa Andrea Piperaria u prvim desetljećima 16. stoljeća. U prezbiteriju se nalazi glavni oltar sa slikom Uznesenja Marijina i svecima zaštitnicima te relikvijarom sv. Gaudencija. Na bočnim zidovima se nalaze još slike sv. Petra, sv. Pavla, sv. Nikole i sv. Benedikta. Naslovnik današnje osorske župe je sv. Gaudencije Osorski biksup koji je živio na prelazu 10. i 11. stoljeća. Osorska biskupija, prema predaji, osnovana je 530. na sinodi u Solinu, prvi se put spominje 585., a u istom je stoljeću sagrađena i prva katedrala. Obuhvaćala je otoke Cres, Lošinj, Ilovik, Susak, Unije te Velike i Male Srakane, područje tada odvojeno od Krčke biskupije. Dokinuta je 1828. bulom Locum Beati Petri te je pridružena Krčkoj biskupiji.

Slijedeće odredište Vrsarana bilo je mjesto Cres gdje ih je župnik Vlč. Marijan Kosić uz srdačnu dobrodošlicu počastio prigodnim domjenkom u župnoj dvorani. Nakon kratkog uvoda o župnoj crkvi Svete Marije Velike koja je ujedno i sjedište Creskog dekanata, župnik domaćin je uz vlč. Zohila koncelebrirao na večernjem misnom slavlju te je tom prigodom hodočasnicima i domaćim vjernicima uputio prigodnu homiliju.

Nakon kraće šetnje po creskoj rivi hodočasnici su krenuli put trajektne luke Porozine te pristavši na istarskoj obali u Brestovi, nakon putovanja kroz središnju Istru, pristigli su svojim domovima bogatiji za jedno lijepo duhovno i putničko iskustvo. Vlč. Zohil je osim organizacije i duhovnog vodstva hodočasnike upoznao s brojnim zanimljivostima tih dvaju otoka koje veoma dobro poznaje. O bogatoj povijesti toga kraja prigodno je govorio povjesničar Marino Martinčević, dok je poneke detalje o crkvama nadodao fotograf Gianfranco Abrami./G.K./

Poruka pape Franje za korizmu 2018.

Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2018.

Draga braćo i sestre, Pasha Gospodinova ponovno nam je pred vratima! U našoj pripravi za Uskrs Božja nam Providnost svake godine daje korizmu, “sakramentski znak našega obraćenja”[1], koja poziva i omogućuje povratak Gospodinu svim srcem i čitavim životom.

I ove godine ovom porukom želim pomoći čitavoj Crkvi da doživi u radosti i istini ovo milosno vrijeme. Kao nadahnuće za to poslužile su mi Isusove riječi iz Matejeva Evanđelja: “Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih” (24, 12).

Ova se rečenica nalazi u Isusovu govoru o posljednjim vremenima i izgovorena je u Jeruzalemu, na Maslinskoj gori, na istom onom mjestu na kojem će započeti Gospodinova muka. Odgovarajući na pitanje učenikâ, Isus najavljuje velike nevolje i opisuje situaciju u kojoj bi se mogla naći sama zajednica vjernika: usred velikih nevolja, neki će lažni proroci mnoge zavesti na krivi put a ljubav, koja je središte čitavog Evanđelja, ohladnjet će u srcima mnogih.

Lažni proroci

Poslušajmo ovaj ulomak i zapitajmo se u kojim se oblicima mogu pojaviti ti lažni proroci?

Oni su nalik “šaptačima zmija”, odnosno služe se ljudskim emocijama da porobe ljude i vode ih kamo im se prohtije. Kolika su Božja djeca podlegla zavodljivosti kratkotrajnih užitaka, koje su zamijenili s istinskom srećom! Koliki muškarci i žene žive kao opčinjeni opsjenom novca, koji ih zapravo čini robovima profita i sitnih interesa. Koliki samo prolaze kroz život misleći da su sami sebi dostatni i na kraju postaju plijenom samoće!

Drugi lažni proroci su oni “šarlatani” koji nude jednostavna i brza rješenja na patnje, koja se ubrzo pokažu potpuno nedjelotvornima. Kolikim se mladim ljudima nudi lažni lijek droge, “jednokratnih” odnosâ, lake ali nepoštene zarade! Koliki su, nadalje, uhvaćeni u zamku potpuno virtualnog života, u kojem se odnosi čine jednostavnijima i iskrenijima da bi se kasnije pokazali besmislenima u svoj svojoj dramatičnosti! Ti prevaranti, koji nude bezvrijedne stvari, oduzimaju ljudima ono najvrjednije: dostojanstvo, slobodu i sposobnost za ljubav. U svojoj obmani igraju na kartu naše ispraznosti i taštine zbog čega se volimo razmetati i šepiriti poput paunova a zapravo ispadamo beskrajno smiješni pred drugima. To nas ne smije nimalo čuditi. Zloduh, koji “je lažac i otac laži” (Iv 8, 44), oduvijek prikazuje zlo kao dobro i lažno kao istinito, da bi zbunio čovjekovo srce. Svaki je od nas, stoga, pozvan razabrati u vlastitome srcu i preispitati se je li podlegao lažima i obmanama tih lažnih proroka. Moramo naučiti ne zaustavljati se na neposrednoj, površnoj razini, već prepoznati ono što ostavlja u nama dobar i trajni trag, jer je od Boga i doista je za naše dobro.

Hladno srce

U svome opisu pakla Dante Alighieri zamišlja đavla kako sjedi na ledenom prijestolju[2]; on stanuje u ledu ugušene ljubavi. Zapitajmo se dakle: kako se u nama hladi ljubav? Koji su znaci koji nam pokazuju da se u nama ljubav počinje gasiti?

Ljubav, više od svega drugog, gasi pohlepa za novcem, taj “korijen svih zala” (1 Tim 6, 10); ubrzo nakon toga slijedi odbacivanje Boga i traženja utjehe i mira u njemu; draža nam je naša samoća no utjeha koju se nalazi u njegovoj Riječi i sakramentima[3]. Sve to prerasta u nasilje koje se okreće protiv onih koje se smatra prijetnjom našim “sigurnostima”: nerođeno dijete, bolesna starija osoba, privremeni gost, stranac, ali također bližnji koji ne odgovara našim očekivanjima.

I stvoreni je svijet tihi svjedok tog hlađenja ljubavi. Zemlja je otrovana otpadom bačenim zbog nemara ili stjecanja koristi; mora, koja su također onečišćena, postala su groblja bezbrojnih brodolomaca žrtava prisilnih migracija; nebom, koje u Božjem naumu kazuje njegovu slavu, jure strojevi koji dažde oruđima smrti.

Ljubav se hladi i u našim zajednicama: u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium pokušao sam opisati najočitije znakove toga pomanjkanja ljubavi. To su: sebičnost i duhovna lijenost, besplodni pesimizam, napast izoliranja i stalnih ratova među nama, svjetovni duh koji dovodi do bavljenja samo onim izvanjskim uslijed čega opada naš misionarski žar[4].

Što nam je činiti?

Ako vidimo duboko u sebi i oko nas upravo opisane znakove, Crkva, naša majka i učiteljica, zajedno s često gorkim lijekom istine nudi nam u ovom korizmenom vremenu slatki lijek molitve, milostinje i posta.

Posvećujući više vremena molitvi, omogućujemo svome srcu da otkrije tajne laži kojima obmanjujemo sami sebe[5] kako bismo konačno pronašli utjehu u Bogu. On je naš Otac i želi da živimo. Milostinja nas oslobađa od pohlepe i pomaže nam otkriti u našim bližnjima braću i sestre. To što posjedujem nije samo moje. Kako bih želio da se milostinja za svakog od nas pretvori u pravi način života! Kako bih želio da, kao kršćani, slijedimo primjer apostolâ i vidimo u mogućnosti dijeljenja s drugima svojih dobara opipljivo svjedočanstvo zajedništva koje živimo u Crkvi. Zato ponavljam poticaj svetoga Pavla koji upućuje poziv Korinćanima za prikupljanje milostinje za jeruzalemsku zajednicu kao nešto što je njima na korist (usp. 2 Kor 8, 10). To osobito priliči činiti u korizmi, tijekom koje mnoga tijela organiziraju prikupljanje priloga za pomoć Crkvama i narodima u potrebi. Kako bih htio da i u našim svakodnevnim susretima s braćom koja od nas traže pomoć vidimo zov same Božje providnosti: svaka je milostinja prilika za sudjelovanje u Božjoj providnosti prema njegovoj djeci. I ako se On služi sa mnom da pomogne nekom bratu, kako se neće sutra pobrinuti za moje potrebe? Jer on se ne da nadmašiti u darežljivosti[6].

Post, na kraju, slabi u nama sklonost nasilju, razoružava nas i predstavlja važnu prigodu za rast. S jedne strane nam omogućuje iskusiti ono što proživljavaju oni kojima nedostaje i ono najnužnije i svakodnevno gladuju; s druge pak to je izraz stanja našeg duha koji je gladan dobrote i žedan Božjeg života. Post nas budi, čini nas pozornijima prema Bogu i bližnjemu i ponovno oživljava u nama želju da slušamo Boga koji je jedini kadar utažiti našu glad.

Želio bih također da moj glas odjekne izvan granica Katoličke Crkve i dopre do svih vas, muškaraca i žena dobre volje, koji ste otvoreni Božjem glasu. Ako ste poput nas ožalošćeni zbog širenja bezakonja u svijetu, ako vas brine led koji paralizira srca i djela, ako vidite da u nama slabi osjećaj pripadnosti jednoj ljudskoj obitelji, pridružite nam se da zajedno uzdignemo molitvu Bogu, da zajedno postimo i da zajedno s nama darujete koliko možete braći i sestrama u potrebi!

Uskrsni oganj

Pozivam prije svega članove Crkve da gorljivo prionu korizmenom hodu, poduprti milostinjom, postom i molitvom. Ako se katkad čini da se ljubav gasi u mnogim srcima, znajmo da se to nikada ne događa u Božjem srcu. On nam neprestano daje prigode da počnemo iznova ljubiti.

Jedna takva zgodna prigoda bit će i ove godine inicijativa “24 sata za Gospodina”, koja poziva čitavu crkvenu zajednicu slaviti sakrament pomirenja u sklopu euharistijskog klanjanja. Ove, 2018. godine, održat će se u petak 9. i subotu 10. ožujka, nadahnjujući se na riječima Psalma 130, 4: “U tebe je praštanje”. U svakoj biskupiji bar jedna crkva će ostati otvorena dvadeset i četiri sata bez prestanka, pružajući vjernicima priliku i za euharistijsko klanjanje i za sakramentalnu ispovijed.

U vazmenoj noći još ćemo jednom proslaviti dirljivi obred paljenja uskrsne svijeće. Preuzeto s “novoga ognja” to će svjetlo malo po malo rastjerivati tamu i prosvjetljivati vjerničku zajednicu okupljenu na bogoslužju: “Svjetlo slavno uskrsnulog Krista raspršilo tmine pameti i srca”[7] kako bismo svi uzmogli ponovno doživjeti iskustvo učenikâ iz Emausa. Slušajući Gospodinovu riječ i blagujući euharistijski Kruh naše će srce sve više gorjeti u vjeri, nadi i ljubavi. Od srca vas blagoslivljam i molim za vas. Ne zaboravite moliti za mene.

Iz Vatikana, 1. studenog 2017. Svetkovina Svih svetih.

_______________________________

[1] Rimski misal, Prva korizmena nedjelja, Zborna.

[2] Pakao XXXIV, 28-29.

[3] “Zanimljivo je da se mnogo puta bojimo utjeha i da nas se tješi. Štoviše, osjećamo se sigurnijima u žalosti i očaju. Znate li zašto? Zato što se u žalosti osjećamo malne protagonistima. Nasuprot tome, u utjesi je Duh Sveti protagonist!” (Angelus, 7. prosinca 2014.).

[4] Brr. 76-109.

[5] Usp. BENEDIKT XVI., Enc. Spe salvi, 33.

[6] Usp. PIO XII., Enc. Fidei donum, III. [7] Rimski misal, Vazmeno bdjenje, Služba svjetla.

Proslava Sv. Foške

U utorak, 13. veljače 2018. vjernici Vrsara proslavili su suzaštitnicu svoje župe, sv. Fošku, djevicu i mučenicu. Misno slavlje u crkvi sv. Foške predvodio je župnik, vlč. mr. Lino Zohil, a homiliju je izrekao p. Drago Marić, karmelićanin.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji, želeći istaknuti nepravednu osudu koju su u vremenima ranog kršćanstva doživljavali mučenici, spomenuo pokojnog generala Slobodana Praljka. Propovjednik je nadalje podsjetio kako je sv. Foška živjela u vrijeme mnogoboštva no, unatoč prijetnjama, kao ni drugi tadašnji kršćani, nije se htjela pokloniti pred slikom cara. Kršćani su naime, pojasnio je p. Drago, bili progonjeni i ubijani jer su, neprihvaćanjem vladajuće politeističke ideje ugrožavali tadašnji sustav vrijednosti. Sveta Foška je, iako mlada, bila do kraja odana Isusu. Znala da je Isus volio ljude, da se žrtvovao za ljude, napose za siromašne, bijedne i nemoćne, pa je po uzoru na Njega i ona živjela čineći dobro, pomažući upravo najpotrebitijima. Neka nam ona bude poticaj u odluci da nam Isus bude uzor, pozvao je p. Drago. Propovjednik je homiliju dovršio anegdotom o načelniku koji je, želeći spasiti žitelje svoga mjesta, prema biblijskim riječima „bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne“, izdao bjegunca, no anđeo ga je potom ukorio kako je za donijeti odluku trebao pogledati u oči toga čovjeka, a ne u slovo zakona.

Na kraju misnog slavlja održano je tradicionalno čašćenje relikvija sv. Foške, a potom je uslijedio kratki glazbeni program kojeg su izveli Ženski pjevački zbor „Mendule“ iz Vrsara te Zbor zajednice Talijana iz Vrsara.

Crkva sv. Foške u Vrsaru potječe iz XVII. stoljeća, a 1910. godine joj je dograđena sakristija. Služila je kao župna crkva u prvoj polovici XIX. Stoljeća te tridesetih godina XX. stoljeća dok se zidala nova župna crkva. U crkvi su tri oltara i danas služi za izlaganje sakralne zbirke. /G.K./

Zahvalno slavlje za obnovu župne crkve Sv. Martina

Zahvalno slavlje
U Vrsaru mons. dr. Dražen Kutleša predvodio misu zahvalnicu prigodom obnove i uređenja župne crkve.

U nedjelju, 14. siječnja 2018., godine u vrsarskoj župnoj crkvi misom zahvalnicom pod predsjedanjem biskupa ordinarija ta je župna zajednica svečano iskazala zahvalu Bogu, kao i svima onim koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji obnove i uređenja župne crkve. Pod crkve i stubište u kriptu opločeno je vrsarskim kamenom kirmenjak, postavljena je nova elektro instalacija, sustav grijanja i hlađenja, nova sakristijska vrata te je obnovljen dio namještaja u sakristiji. Biskup Kutleša je misno slavlje predvodio u zajedništvu sa župnikom domaćinom vlč. mr. Linom Zohilom i preč. Sergijem Jelenićem, kancelarom biskupije, a ispovijedao je p. Drago Marić, karmelićanin.

Crkva u današnjem Evanđelju stavlja pred nas poziv koji se ne tiče samo duhovnih zvanja već svakoga čovjeka, naglasio je biskup u prigodnoj homiliji, razlamajući Riječ iz Ivanova evanđelja. Poput Ivana Krstitelja moramo znati prepoznati trenutak kada se treba povući na drugo mjesto i dati prednost onome kome su pripravljeni putovi. Jednako tako veliki uzor u slijeđenju Isusa Krista su nam i učenici koji prvi pođoše za njim na riječi „evo Jaganjca Božjega“. Jednako se tako događa i u povijesti Spasenja svakoga čovjeka, Bog je taj koji daje inicijativu, iako mi toga možda nismo ni svjesni, on je poput Milosrdnog Oca koji čeka sina da se vrati u Očev dom. Tek kada mi počnemo tražiti, spoznamo da je Bog uvijek bio uz nas, ali mi toga nismo bili svjesni. Isus nadalje postavlja pitanje „Što tražite?“, istaknuo je biskup te nastavio, to je pitanje bilo postavljeno i učenicima koji su ga iskreno tražili, ali farizejima kako i svima drugima. Pitanje je to koje se odnosi na smisao našega života i što mi u svojemu životu želimo. Postoje tri globalne skupine odgovora na to pitanje, rekao je biskup, oni koji traže samo materijalnu sigurnost i bogatstvo, zatim oni koji teže za vlašću i slavom uzdajući se u svoje talente, te treća skupina je ona koja nadasve traži mir sa sobom i s drugim ljudima. I mi smo pozvani da budemo u miru u prvom redu sa samim sobom, sa svojom savješću, naglasio je mons. Kutleša. Na to Isusovo pitanje oni ga pitaju jednostavno „Gdje stanuješ?“, ne pitaju ga o trivijalnim stvarima o kojima mi danas često razgovaramo, htjeli su ga jednostavno slijediti. Isus ih poziva da ga slijede, no ne samo prema njegovim riječima, već prvenstveno prema njegovim djelima, primjerom. I mi smo danas pozvani upravo tako slijediti Isusa Krista, naglasio je biskup te kao izvrstan uzor u tome istaknuo sv. Andriju, koji je odmah nakon što je upoznao Isusa doveo k njemu svoga brata Šimuna Petra.
Glavna poruka koju možemo ponijeti s ove svete mise je upravo pitanje “Po čemu Bog prepoznaje čovjeka?“, naglasio je biskup na kraju. Bog gleda kakav je čovjek, ali ne samo ono što je učinio već i što je mogao i trebao sa svojim talentima učiniti u životu, koliko je u svojim životnim okolnostima surađivao s Božjom milošću, koliko je svoj život predao u Božje ruke i je li svojim životom davao slavu Bogu, zaključio je propovjednik.

Na kraju misnog slavlja okupljenima se obratio župnik domaćin, vlč. Zohil, koji se prvo osvrnuo na povijest izgradnje župne crkve u Vrsaru.

To činim kako biste dobili uvid u njezinu povijest i teška vremena u kojima je izgrađena, ali i kako biste pravilno shvatili i nematerijalnu dimenziju zbog koje su poduzeti radovi na kojima danas zahvaljujemo, istaknuo je župnik.
Prva razmišljanja o potrebi gradnje nove i znatno veće župne crkve pojavila su se u Vrsaru oko 1800. jer se tada broj stanovnika znatno povećao. Po dopuštenju porečkog biskupa Francesca Polesinija, vrsarski župnik Francesco Raguzzi 1. ožujka 1804. godine blagoslovio je kamen temeljac nove vrsarske župne crkve koja se trebala nalaziti baš na ovome mjestu. Prvi radovi na izgradnji započeli su te iste 1804. godine, a već 1805. zidovi crkve bili su podignuti do visine od 4 m. Međutim, radovi su zaustavljeni po uspostavi francuske (Napoleonove) vlasti. Francuzi su odmah po dolasku u Vrsar prodali sav materijal pribavljen za gradnju nove crkve i porušili postojeće zidove te sve rasprodali. Možemo danas tek zamisliti osjećaj žalosti, nemoći i nepravde koja je time bila nanesena ovoj Crkvi i njezinim vjernicima.
Pogled na Franciskanski katastar iz 1820. godine otkriva samo katastarsku česticu na kojoj su nacrtane građevinske konture današnje crkve, kakva će biti izgrađena tek 1934. godine.
Projekt izgradnje crkve pokušao se bez uspjeha u više navrata oživjeti u drugom desetljeću XX. stoljeća, no današnja župna crkva izgrađena je tek 1934. godine i posvećena 1935. godine po rukama biskupa Trifuna Pederzollija, o čemu govore i spomen ploče na ulazu u crkvu.
Crkva, prema projektima, nikada nije dovršena, nego je zbog velike gospodarske depresije koja je zahvatila čitav svijet 30-ih godina XX. stoljeća, ostavljena nedovršena u roh-bau stanju. Zbog nedostatka novčanih sredstava, u odnosu na izvorni nacrt, crkva je pojednostavljena. Primjerice, nema dviju niša na fasadi na pročelju u koje su se trebali postaviti kipovi svetog Martina i svete Foške, crkva nije bila popločena, nikada nije izgrađeno pjevalište s orguljama, a nikada nije izgrađena ni propovjedaonica koja je projektom bila predviđena.
Crkva se gradila od Vrsarskog kamena, postupno i u fazama počevši od 20-ih godina XX. stoljeća, i to usporedo s rušenjem stare župne crkve koja se nalazila na gradskome trgu. Gradili su je zidari iz obitelji Gerometta. Čin je pun simbolike i povjerenja da su upravo nasljednici tih zidara u ovoj obnovi dali nemjerljiv i bitan doprinos dovršenju crkve izražavajući time i pijetet te poštovanje svojim precima, ali i pridonoseći dobru ovdašnje Crkve i cijele vrsarske zajednice. Danas s velikom zahvalnošću i divljenjem gledamo na te ljude – Vrsarane – koji su se 20-ih i 30-ih godina, u doba najveće gospodarske krize, u nemogućim prilikama između dvaju ratova i općoj neimaštini, odvažili graditi ovako velebnu crkvu – podignuti Dom Gospodnji i ostaviti ga nama u nasljeđe kako bismo ga mi dovršili. Župnik je spomenuo i prethodne župnike: vlč. Jelovca za čije je službe izgrađen zvonik i napravljen novi krov župne crkve, vlč. Matiku za čije je vrijeme obnovljen župni stan, postavljeni novi prozori, vitraji te nabavljen je novi drveni oltar.
Opločenje poda crkve kamenom kirmenjak, vrsarskim kamenom, novo stubište u kriptu od istog kamena, nova elektro instalacija, sustav grijanja i hlađenja, nova sakristijska vrata i novi ormar u sakristiji su poslovi koji su odrađeni u posljednja tri mjeseca.

Za sve to razumljivo je da kao župnik moram nekima posebno zahvaliti, naglasio je župnik, i to tvrtki „Kamen“ d.o.o. iz Pazina na čelu s gosp. Karmelom Krebelom, gosp. Dobravkom Milotioćem čijom je dobrotom i susretljivošću sve ovo i tako lijepo i uspješno i realizirano, no tu moram napomenuti da je susretljivošću gosp. Krebela u gotovo sve crkve naše biskupije koje su posljednjih godina obnavljane ugrađen kamen iz spomenute tvrtke, zahvala ide i tvrtki „Tip Top“ na čelu sa gosp. Ivanom Barbarićem iz Pule čiji su djelatnici postavili sav kamen. Zahvaljujem i djelatnicima tvrtke „Elm-As“ na čelu sa gosp. Adrijanom Starićem i Sinišom Vretenar za izvođenje elektro instalaterskih radova, tvrtki „Shiterm“ iz Katuna Lindarskog na čelu sa gosp. Ivanom Šajina, te Emanuelom i Kristijanom koji su izveli sve radove oko postavljanja sustava grijanja i hlađenja. Zahvala ide i tvrtki „Istradrvo“ na čelu sa gosp. Marijanom Ritoša koji su izveli stolarske radove i donirali nam stari neoklasicistički sakristijski ormar. A da je sve to tako dobro i skladno funkcioniralo neizostavno moram zahvaliti djelatnicima i projektantima tvrtke Zaštita Inženjering i Konzalting iz Rovinja za izradu projektne dokumentacije, koordinaciju i nadzor prilikom izvođenja svih radova na čelu sa gosp. Marićem i gosp. Mauriziom Malusa.
Oni su sve to izveli, no da je do realizacije uopće moglo doći moram zahvaliti: Općini Vrsar na čelu s načelnikom gosp. Ivanom Gerometta, zamjenikom načelnika gosp. Frankom Štifanićem, predsjednikom Općinskog vijeća gosp. Frankom Matukinom, TZ Općine Vrsar i gđi. Nataši Vugrinec, Komunalnoj tvtrci „Montraker“ d.o.o. i njihovim djelatnicima na čelu s gđom. Natašom Trifunović i gosp. Armidom Gerometta. Želim zahvaliti i našoj Biskupiji i gosp. Biskupu osobno na pomoći, podršci i razumijevanju u realizaciji svega do sada učinjenog, rekao je župnik te zahvalu uputio i svim svojim župljanima na svakoj materijalnoj i moralnoj podršci od financijske pomoći do pomoći prigodom čišćenja i uređenja novoobnovljene crkve, kojom se svi mi sada još i više ponosimo i vjerujem u kojoj ćemo se još češće, radosnije i ugodnije okupljati te zajedno rasti i napredovati, istaknuo je župnik te pohvalio odaziv župljana u velikom broju na svaki poziv na radove u crkvi.
Radovima na kojima danas zahvaljujemo dajemo naš necjelovit doprinos dovršetku izgradnje vrsarske župne crkve. Time činimo tek jedan korak k našemu konačnome cilju: da se ovo Božje djelo i djelo ljudi potpuno dovrši i da Vrsar nakon dvije stotine godina, otkada je izvan funkcije stara župna crkva svetoga Martina na gradskom trgu, dobije potpuno dovršenu župnu crkvu kako to priliči Porečkoj biskupiji i ovdašnjoj župi, ali i Općini Vrsar svim vjernicima i građanima Vrsara, zaključio je župnik.
Tehničke podatke izvedenih radova iznio je Maurizio Malusa iz tvrtke Zaštita Inženjering i Konzalting iz Rovinja koja je projektnu dokumentaciju izradila zajedno sa tvrtkom Bilumen d.o.o. On je zahvalio svim izvođačima, te pojasnio najsuvremenija tehnološka rješenja koja su primijenjena u tom sakralnom objektu. Cijela instalacija je energetski učinkovita, a kao zanimljivost iznio je činjenicu da je u crkvi instalirano oko 2 km kablova. Odrađen je energetski sustav, video nadzor, protuprovalni sustav, električne instalacije, rasvjeta i termo tehničke instalacije.

Na kraju se okupljenima obratio zamjenik načelnika Općine Vrsar Franko Štifanić. On se osvrnuo na kulturno povijesnu baštinu vrsarskog kraja. Istaknuo je da bez zajedništva ne bi bilo svih radova obnove koji su do sada provedeni na raznim crkvama u Vrsaru: sv. Jurja, sv. Foške, sv. Andrije, sv. Antuna, sv. Petra, te sada župne crkve. Da nije bilo tog zajedništva, u maloj sredini kao što je naša do tih obnova ne bi bilo došlo, istaknuo je Štifanić. Preostaje obnova Svete Marije od Mora i veliki kompleks sv. Mihovila nad Limom. Po svim odrađenim radovima očito je da ta sredina ima osjećaj za vrijednost vjerskih i kulturno povijesnih objekata.

Biskup Kutleša je na kraju istaknuo kako Porečka i Pulska biskupija ima sveukupno 550 crkava. Zapitamo li se u kakvim su okolnostima i teškoćama naši preci izgradili te crkve, postavlja se pitanje „gradi li crkvu novac i materijalno bogatstvo ili nešto drugo?“. Ja vjerujem da je ono nešto drugo, a to je pitanje vjere, rekoa je biskup. I mi sami u životu imamo puno nedaća, no ako imamo povjerenja jedni u druge, ako postoji zajedništvo dolazi do obnova i gradnji. Biskup je na kraju u ime Biskupije zahvalio svima koji su pomogli u tim radovima i potakao ih da budu ljudi koji čine dobro, ne samo u crkvi već i oko sebe. Na kraju je posebnu zahvalu uputio župniku, vlč. mr. Zohilu, koji je onaj spiritus movens oko kojega se sve okreće. Zahvalio mu je na svom trudu i muci koju je uložio u te radove.

Nakon mise druženje je nastavljeno ispred crkve uz prigodno osvježenje. /G.K.//Foto: Foto Edi – Poreč i Gianfranco Abrami – Petrovija/


Božićna poruka biskupa Kutleše

Draga braćo i sestre,

Bog je u mnogim prigodama dao siromasima neke posebne znakove svoje pažnje: čak ih je izabrao, radije nego druge da budu bogati vjerom i baštinici njegova kraljevstva. Kad je Bog poslao svog Sina na svijet, poslao je anđela da objavi vijest o njegovu dolasku. Ali kome je poslao anđela? Herodu ili glavarima svećeničkim? Ne, već siromašnim pastirima, koji su, zbog sigurnosti ovaca, danonoćno bdjeli. Bog je odlučio povjeriti svoju veličanstvenu vijest grupi pastira bez društvenog statusa i koji nisu imali pravo glasa u zajednici. Pastiri su čuli glas da pronađu dijete nakon čega se vraćaju svome zanimanju. Koliko nam je poznato to nije promijenilo njihove živote nego su i dalje ostali pastiri. Možemo se zapitati zašto je Bog odabrao reći svoju najvažniju vijest onima koji su nepismeni i na rubu društva?

Bog je otkrio Isusovo rođenje pastirima da bi posramio mudre i jake. Bog otkriva takve vijesti pastirima u skladu s Pavlovim naukom: „Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake“ (1Kor 1,27). Netko može reći da farizeji i pismoznanci nisu bili svjesni da ih se posramilo! Da, točno je, to nisu znali ni najmudriji, ni najjači, ni najugledniji na svijetu. U vlastitim očima nisu poniženi, ali u Božjim očima jesu.

Bog je objavio Isusovo rođenje pastirima da bi im donio radost. Ono što je donijelo pastirima radost nije rođenje djeteta po sebi nego rođenje Mesije. Anđeo je rekao da je ta vijest „velika radost za sav narod“ (Lk 2,10), ali je naglasio „danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2,11). Bog je poslao svoga Sina da bude Spasitelj svijeta a mnogi ljudi su ignorirali njegovo rođenje. Isto tako je i danas. Ako smo primatelji njegovog milosrdnog spasenja, to je za nas velika radost. Nismo zaslužili biti spašeni, ali Bog nam se objavio da bismo bili radosni i da bi nas spasio.

Bog je objavio Isusovo rođenje pastirima zbog Marije i Josipa. Sjetite se kako su Marija i Josip primili vijest preko anđeoskog glasnika. Bili su mladi, a anđeosko pojavljivanje je bilo rijetko. Marija je mogla odbiti božanski dogovor. Oboje su mogli odbiti vizije kao nestvarne snove. Ali oboje su prihvatili anđelovu poruku i poslušali Gospodina. Kada su pastiri pripovjedili svoje iskustvo, „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2,19). Svjedočanstvo pastira potvrdilo je Mariji i Josipu ono što su oni iskusili.

Razmislimo o djelovanju Božje milosti u našem životu. Svatko je od nas donio neku važnu odluku u životu a nakon toga doživjeli smo znak Božjeg djelovanja. Ako slijedimo Božju volju, ne trebaju nam drugi znakovi potvrde nego pronalazimo utjehu u onim milosnim Božjim darovima.

Bog je objavio Isusovo rođenje pastirima radi sebe. Podijelivši radost rođenja svoga Sina s nekoliko pastira i potvrdivši Mariji i Josipu ono što su oni već znali, Bog je primio slavu i hvalu od njih. Svi koji su čuli pastire, divili su se onomu što su im rekli zatim su se pastiri vratili hvaleći i slaveći Boga. Bogu je donijelo radost što je priuštio radost pastirima. Kada Bog djeluje to čini radi naše radosti i koristi, i na kraju za svoju vječnu slavu. Koliko slave i hvale dajemo Bogu ovog Božića?

Dok se radujemo novoj godini punoj prilika, sjetimo se da sve što Bog čini, čini za našu radost, našu korist i napokon za svoju slavu.

Neka je svima sretan i blagoslovljen Božić, neka svatko osjeti dodir Krista, Spasitelja, za kojim čezne ljudsko srce, neka On u svima nama pobijedi svako zlo i grijeh, nepravdu i nemir, neka svima ispuni srce mirom i dobrom voljom!

Svim vjernicima, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

Dražen Kutleša, biskup

Proslava Sv. Andrije u Gradini i Vrsaru

U četvrtak, 30. studenog 2017., u Gradini, župi Porečkog dekanata, svečano je proslavljen zaštitnik župe, sv. Andrija apostol.

Svečano misno slavlje predvodio je vlč. Dejvis Martinović, mladomisnik, župni vikar u Umagu, u suslavlju s velečasnim Josipom Kalčićem, dugogodišnjim župnikom te župe, vlč. Josipom Zovićem i župnikom domaćinom vlč. Linom Zohilom.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji podsjetio na dva suprotna držanja koja su prema Bogu imala dva biblijska lika: prorok Jona koji je bježao od Gospodinova poziva, i apostol Andrija koji je odmah prepoznao Isusa i počeo ga slijediti. Pokušajmo biti kao apostol Andrija i recimo Bogu ‘da’, potaknuo je okupljene vjernike vlč. Martinović, istaknuvši kako se je apostol Andrija i prije Isusova dolaska, kao Ivanov učenik pripremao na Isusov dolazak, a kada ga je prepoznao nije mu sam pristupio nego je pozvao i svoga brata Šimuna Petra. I u tome bi trebali biti poput Andrije, naglasio je propovjednik, trebali i druge ljude pozivati da slijede Isusa: možemo to činiti riječima, propovijedanjem, ali napose je vrijedno to činiti primjerom uglednog kršćanskog života. Nadolazeće došašće izvanredno je vrijeme da se dostojno pripremimo na dolazak Djeteta Isusa kojeg dočekujemo u Božićnoj noći, rekao je propovjednik te predložio prisutnima da si u ovome došašću, kao pripremu na Isusov dolazak daju zadatak intenzivnije čitati Sveto Pismo, pročitati primjerice jedno evanđelje, jer upravo nam je u Svetome Pismu rečeno sve što trebamo znati kako bismo bolje upoznali Isusa. Budimo u svemu nalik na apostola Andriju, koji je Isusa slijedio do kraja, pozvao je vlč. Martinović podsjetivši kako je i Andrija skončao svoj ovozemaljski život na križu, Andrijinom križu u obliku slova ‘X’; prigrlio je križ uvjeren da je to put Spasenja, zaključio je propovjednik.

Na kraju misnog slavlja, nakon prigodnih zahvala koncelebrantima i okupljenim vjernicima, župnik, vlč. Zohil, je predslavitelju, vlč. Martinoviću u znak zahvale uručio na dar knjigu „Uredbe i naredbe za obdržavanjem u Kaštelu Vrsar i njegovu kotaru“, koja kroz niz statutarnih odredbi donosi prikaz života u Vrsaru u 17. stoljeću, kada je Vrsar s okolicom bio posjed porečkih biskupa, a uredbe je izdao biskup Lionardo Tritonio. Župnik je predvoditelju uručio i reprint na drvu velike oltarne pale s likom bl. Miroslava Bulešića, djelo akademskog slikara Harija Vidovića, koja je za tu crkvu naručena o prigodi polaganja Blaženikovih relikvija u oltar 2015. godine.

Vrsar: Procesija k sv. Andriji

Svetome Andriji posvećena je i jedna crkva u susjednoj župi sv. Martina u Vrsaru, kojom također upravlja vlč. Zohil. On je, po preuzimanju župe uredio tu crkvicu koja se nalazi nadomak mjesta na jednome brežuljku, te je od tada ona redovito mjesto hodočašćenja nekoliko puta godišnje. Odmah po uređenju, uvedena je tradicija da o blagdanu sv. Andrije ribari, čiji je sv. Andrija zaštitnik, nose do crkve u procesiji njegovu sliku, te se potom ondje održi misno slavlje. Tako je bilo i ove godine, misno slavlje predvodio je vlč. Martinović, a na tom misnom slavlju, koje se, zbog specifičnih rasporeda u ribarskom poslu održava u ranim poslijepodnevnim satima, sudjelovali su ribari iz Vrsara i okolnih župa. (foto: G. Abrami, G. Krizman)