Preminuo mons. Antun Bogetić, porečki i pulski biskup u miru

Mons. Antun Bogetić, porečki i pulski biskup u miru, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo je u srijedu, 19. travnja 2017., u 1.30 sati, u 95. godini života, 71. svećeništva i 33. godini biskupstva, u Svećeničkom domu Betanija u Puli.


Mons. Antun Bogetić rođen je 24. travnja 1922. godine od oca Luke i majke Agate Premate, u Premanturi, mjestu na krajnjem jugu istarskog poluotoka. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju u sjemeništu u Kopru, filozofiju na Papinskom Lateranskom sveučilištu u Rimu, a teologiju u Gorici.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1946. u Poreču, reditelj je bio mons. Raffaele Radossi. Mladu misu proslavio je u rodnoj Premanturi 14. srpnja iste godine, uzevši kao mladomisničko geslo riječi „Dođi kraljevstvo tvoje.“ Nakon župnikovanja na Labinštini, u sv. Luciji Labinskoj od 1946. do 1947. i od 1947. do 1950. u Labinu, imenovan je tajnikom biskupa Dragutina Nežića. Tu je službu vršio od 1950. do 1952. godine, kada je započeo je desetogodišnju službu duhovnika u Pazinskom sjemeništu. Godine 1962. imenovan je župnikom u Pazinu, gdje ostaje do 1967. kada postaje generalni vikar biskupije. Godine 1980. započinje svoje misionarsko djelovanje u Argentini gdje ostaje do 1984. godine. Ondje ga sustiže poziv za biskupsko imenovanje.

Porečkim i pulskim biskupom imenovan je 27. veljače 1984. godine. Za biskupa je zaređen u Poreču 28. travnja 1984. uzevši biskupsko geslo „U tebe se Gospodine uzdam“. Glavni reditelj bio je kardinal Franjo Kuharić, a suposvetitelji nadbiskup Josip Pavlišić i biskup Dragutin Nežić.

Mons. Bogetić umirovljen je 10. siječnja 1998. godine. Po umirovljenju, nakon više godina službe duhovnika u Sjemeništu “Redemptoris Mater” na Taiwanu, nastanio se u Svećeničkom domu Betanija u Puli gdje je živio do smrti. Po povratku u Pulu bio je veoma aktivan te je često i rado predvodio razna slavlja, ali s jednakom je radošću pružao pastoralnu pomoć župnicima mijenjajući ih za mise čak i radnim danom, volio je reći da se osjeća „kapelanom svim pulskim župnicima“.

Brojne su njegove zasluge napose iz vremena kada je obnašao biskupsku službu. U tim povijesnim, prijelomnim trenutcima epohalnih promjena, pada bivšeg režima i nastanka samostalne države, znao je s potrebnom hrabrošću i mudrošću poduzeti valjane korake za ostvarenje velikih projekata, njegovim su angažmanom ustanovljene neke od danas ključnih ustanova u Porečkoj i Pulskoj biskupiji.

U proljeće 1992. godine mons. Bogetić zadužio je vlč. Antuna Heka da se prihvati zadatka osnivanja škole, klasične gimnazije u zgradi Pazinskog sjemeništa. Dana 31. siječnja 1993. mons. Bogetić posjetio je zajedno s tadašnjim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom zgradu Kolegija gdje su supotpisali povelju o početku obnove zgrade. Pazinski kolegij – klasična gimnazija započela je s radom u rujnu 1993., i od tada, već gotovo četvrt stoljeća se ondje s pažnjom i marom odgajaju novi naraštaji koji su već do sada svojim angažmanom i uspjesima opravdali želje i namjere utemeljitelja.

Biskup mons. Antun Bogetić je 8. prosinca 1991. osnovao Biskupijsko misijsko sjemenište “Redemptoris Mater” u Puli za pripadnike Neokatekumenskog puta. Sjemeništarci, do tada smješteni po obiteljima, polazili su u akademskoj godini 1991./92. i 1992./93. studij teologije u Rijeci. U međuvremenu su Porečkoj i Pulskoj biskupiji dodijeljeni na korištenje vojni objekti bivše pulske vojarne “Vitomir Širola Pajo”, koji su preuređeni za prebivalište poglavara i bogoslova. Dana 30. rujna 1993. mons. Bogetić je osnovao i Visoku teološku školu u Sjemeništu „Redemptoris Mater“. Godine 1997. postavljen je kamen temeljac za gradnju novog kompleksa tog pulskog sjemeništa.

Još jedna od značajnih zasluga mons. Bogetića je povratak pavlina u samostan u Sv. Petru u Šumi. Ostvarilo se to, slijedom njegovih nastojanja, nakon 210 godina njihova izbivanja, 7. srpnja 1993. godine.

Za trajanja njegove biskupske službe izgrađena je nova zgrada Ordinarijata u Poreču, jer su do tada svi biskupi, od sv. Maura do biskupa Dragutina Nežića, stolovali u staroj zgradi povezanoj s bazilikom.

Dijamantni jubilej, 60. obljetnicu misništva, proslavio je 26. kolovoza 2006. u Eufrazijevoj bazilici u Poreču. Dana 28. travnja 2009. u župnoj crkvi Sv. Pavla u Puli proslavio je dvadeset i petu obljetnicu biskupske službe.

Dana 29. lipnja 2016., na blagdan sv. Petra i Pavla, u pulskoj crkvi sv. Pavla proslavio je 70. obljetnicu svećeništva, što je ujedno bio i njegov posljednji javni nastup.

Autor je brojnih knjiga duhovnog sadržaja, a svakako najznačajnija je njegova autobiografija „Moj život, od Anda do Tihog oceana“ koju je objavio 2010. godine.

Izuzetno omiljen među narodom, bio je zaista oličenje izraza koji se uobičajeno koristi za svećenike „Uzet iz naroda i postavljen za narod.“, ali on je to bio, na posve identičan način, možda još i više, postavši biskupom.

Svaki biskup obilježi biskupiju kojom upravlja svojim načinom, svojim stilom, mons. Bogetić velikim je povijesnim, epohalnim gestama obilježio i zadužio Porečku i Pulsku biskupiju, ali u širem smislu i Crkvu u Hrvata, kao i druge mjesne Crkve u raznim krajevima svijeta, „od Anda do Tihog oceana.“

Porečka i Pulska biskupija će se od dragog mons. Bogetića oprostiti s više molitvenih trenutaka.

U četvrtak, 20. travnja, molitvu Večernje i molitveno bdijenje s početkom u 20 sati, u pulskoj katedrali Uznesenja Marijiina, uz tijelo pokojnika, predvoditi će biskup u miru mons. Ivan Milovan.

U petak, 21. travnja, u 8 sati, Jutarnju će u pulskoj katedrali predvoditi mons. Vilim Grbac, generalni vikar biskupije.

Svečana sprovodna misa, u nazočnosti biskupa i svećenika iz raznih krajeva, održat će u pulskoj prvostolnici, u petak, 21. travnja 2017. u 14 sati.

Mons. Antun Bogetić biti će pokopan, prema vlastitoj želji, u premanturskoj župnoj crkvi sv. Lovre.

(G. Krizman)

BISKUPOVA USKRSNA PORUKA

KRIST JE USKRSNUO! RADUJTE SE!

Krist je uskrsnuo! Nadvladao je smrt! Živ je! I zato se treba radovati, jer po njegovu uskrsnuću i nama je zasjala nada života vječnoga. I mi smo „krštenjem zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života… Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt više njime ne gospoduje.“ (Iz poslanice Rimljanima).

To je pravi razlog našeg radovanja. Iako se u svakodnevici susrećemo s mnogim zbiljama koje su prije žalost, muka, tjeskoba, križ – ipak nas to neće satrti, uništiti, jer znamo da je i Isus po križu i Kalvariji dospio do uskrsnuća. Ta nada našega uskrsnuća i života vječnoga s Bogom daje nam sigurnost, snagu i za svaku strpljivost u ophođenju s drugim ljudima, moć opraštanja svima i spremnost na žrtvu i služenje svakom potrebnom bratu, sestri. Ta znamo: što god učinimo svome bližnjemu, samome Isusu činimo. Samo ustrajati nam je u činjenju dobra. Ta i Isus je, kako nam svjedoči Sveto pismo „prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve…“ (Iz Djela apostolskih).

Svjedoci Isusova uskrsnuća, već u danu po suboti, nakon svih zbivanja Velikog petka, postali su navjestitelji radosne vijesti. Marija Magdalena, žene, apostoli, učenici svjedoče da je Isus živ, da je uskrsnuo, da su ga vidjeli, da je bio s njima. I to započeto svjedočenje o Isusovom uskrsnuću nastavlja se i danas i nastavit će se dok bude svijeta. Crkva, koju je Krist ustanovio na čvrstoj stijeni – Petru apostolu, izvršava svoje poslanje: svakom stvoru i u svakom vremenu navijestiti veliku radost: Bog ljubi čovjeka, Isus je za sve ljude umro i uskrsnuo da bi se svi spasili i zauvijek bili s Bogom u vječnosti.

Po krštenju postali smo djeca Božja i zadobili poslanje koje nam je ostvariti: svojom radošću navijestiti svima da smo stvoreni za život, da ćemo uskrsnuti i da je naša budućnost u Bogu, u Kraljevstvu nebeskom. Ima li veće radosti od toga? I zato su kršćani ljudi nade, puni radosti, plemeniti, dobrostivi, strpljivi, milosrdni… Kršćanin je drugi Krist!

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim sretan i blagoslovljen Uskrs uz obilje Božje radosti!

Mons. Dražen Kutleša, biskup

Održan križni put „Ka Sv. Andriji“

Pete korizmene nedjelje, 2. travnja, održana je tradicionalni križni put „Ka Sv. Andriji“ u Vrsaru. I ove se godine okupilo više od dvjestotinjak vjernika, mahom iz Porečkog dekanata, ali i iz drugih, udaljenijih krajeva biskupije.

Vjernici su se, kako je to već uobičajeno, okupili kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, zajedno s preč. Milanom Zgrablićem, porečkim dekanom i župnikom porečke katedralne župe te vlč. Ivicom Butkovićem, župnikom susjednih župa Funtana i Fuškulin.
Nakon župnikova uvodnoga pozdrava, okupljeni su, predvođeni križem, pjevačima i svećenicima krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanoj stazi koja vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje Križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Tekst Križnoga puta čitali su vjernici iz raznih župa Porečkog dekanata, a molitve i prigodna promišljanja na temu postaja izrekli su nazočni svećenici. Stigavši vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, vjernici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te ondje sa završnom molitvom zaključili pobožnost križnoga puta. Potom je preč. Zgrablić izrekao kraće promišljanje o korizmi i potrebi duhovnog rasta napose u tom milosnom vremenu, istaknuvši kako jedna istinska suza pokore vrijedi više od jednogodišnjeg „formalnog“ posta.
Uslijedio je glazbeni intermezzo kojeg su upriličili vrsarski učenici glazbene škole, a završen je nastupom vrsarskog župnog zbora.
Župnik ja potom izrekao zaključni pozdrav te sve okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine.
Ova lijepa tradicija Križnoga puta započela prije sedam godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim Križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije do crkvice. /G.K./

Bogoslužje Velikog tjedna u Vrsaru

CVJETNICA, nedjelja 9. travnja 2017.

11,00 sati Blagoslov maslinovih grančica u crkvi Sv. Foške – procesija prema župnoj crkvi Sv. Martina – Sv. Misa sa svečanim čitanjem Evanđelja Muke Isusove

VELIKI PONEDJELJAK, 10, travnja 2017.

18,00 sati Sv. Misa

VELIKI UTORAK, 11. travnja 2017

18,00 sati Sv. Misa

VELIKA SRIJEDA, 12. travnja 2017.

18,00 sati Sv. Misa

VELIKI ČETVRTAK, 13. travnja 2017.

10,00 sati Sv. Misa posvete ulja u Porečkoj Bazilici predslavi mons. Dražen Kutleša, biskup, u zajedništvu s nazočnim svećenicima Biskupije Porečke i Pulske

18,00 sati Misa Večere Gospodnje – nakon sv. Mise klanjanje pred Presvetim Oltarskim sakramentom

VELIKI PETAK, 14. travnja 2017.

10,30 sati Župnikov posjet starijima i bolesnima

18,00 sati Obred Velikog petka

VELIKA SUBOTA, 15. travnja 2017.

21,00 sati Vazmeno Bdijenje /Blagoslov ognja, svijeće, vode i hrane/

USKRS – NEDJELJA, 16. travnja 2017.

11,00 sati Sv. Misa

Radujemo se Vašem sudjelovanju.

Korizmeno hodočašće vjernika Porečke biskupije u Porečku Baziliku

Treće korizmene nedjelje, 19. ožujka, održano je 17. po redu biskupijsko korizmeno hodočašće vjernika Porečke biskupije u porečku prvostolnicu. Naime, u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, 2000. godine započela je tradicija korizmenih hodočašće u obje prvostolnice, treće korizmene nedjelje u porečku baziliku, a četvrte korizmene nedjelje u pulsku katedralu.

Korizmeno hodočašće u Eufrazijani započelo je pokorničkim bogoslužjem koje je ove godine održao vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, a on je potom i predvodio križni put po bazilici u kojem su se u nošenju križa izmjenjivali vjernici iz župa Porečkog dekanata. Vlč. Zohil je u prigodnom nagovoru između ostalog istaknuo osjećaj olakšanja kojeg čovjek osjeća kada se oslobodi bremena grijeha te naglasio da samo uzvraćanjem ljubavlju prema onima koji su nam nanijeli zlo, možemo ozdraviti od bolesti grijeha. Božje je milosrđe veće od svake naše bijede, samo ga treba htjeti, istaknuo je vlč. Zohil.

Uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša u suslavlju sa više svećenika. Biskup je u prigodnoj homiliji pojasnio najprije povijesni kontekst susreta Isusa i Samarijanke kod Jakovljeva zdenca, nedaleko grada Sihara, kojeg gu Židovi, ne smatrajući njegove stanovnike Židovima, naveliko zaobilazili. Žena se pri prvom Isusovom obraćanju postavlja u skladu s predrasudama, no Isus u komunikaciji s njom ruši te predrasude. Biskup je nadalje istaknuo kako ta žena raste u Spasenjskom sudjelovanju, a što se može iščitati iz postepenog mijenjanja načina kako oslovljava Isusa, naziva ga Židovom, Gospodinom, Prorokom te naposljetku Spasiteljem. I mi, po uzoru na nju, trebamo nastojati rasti u Spasenjskom hodu, ne samo obdržavanjem zakona već i djelima milosrđa prema bližnjima. Osim toga, biskup je istaknuo još nekoliko uvjeta za duhovni rast. Kao prvo trebamo dopustiti Isusu da uđe u naš život, iako se toga možda bojimo kao i odlaska liječniku, zbog svih pretraga i neke moguće neugodne dijagnoze. No samo ako Isusu dopustimo da uđe u naš život može nam pomoći na putu Spasenja, a upravo je korizma milosno vrijeme koje nam Bog za to daje, istaknuo je propovjednik. Isusu od nas traži da, poput Samarijanke, postanemo svjedoci. Prigoda je to da se zapitamo kako mi svjedočimo svoju vjeru u Krista u svakodnevnom životu, kada se, primjerice, nađemo suočeni s otvorenim protukršćanskim stavovima? Osim toga, nastavio je biskup, ne samo da trebamo Isusu dopustiti da uđe u naš život, nego trebamo i drugim ljudima dopustiti da nam se približe. Nadalje, potrebno je iz svoga života udaljiti svaki oblik idolopoklonstva, kojim i ovo naše vrijeme uvelike obiluje, istaknuo je mons. Kutleša.

Najviše što u ovo korizmeno vrijeme možemo u činiti jest da se vratimo Bogu iz kojega smo proizašli. Najvažnije je da prihvatimo Isusa Krista i vratimo se obdržavanju zakona Ljubavi. Ako budemo činili kako On zapovijeda tada neće biti ni rata ni svega onoga što mi danas proživljavamo. Tada ćemo svi biti pošteniji i bolji, što želimo od svih drugih. No, da bi mogli to ostvariti, najprije moramo sebe promijeniti, a to jedino možemo u susretu s Isusom Kristom. Na ovu treću korizmenu nedjelju Bog nam daje priliku, preko lika ove Samarijanke, da shvatimo da Isus Krist nije samo jedan Židov, nego da je On Gospodin, Prorok i nadasve da je on naš Spasitelj. Ako tu Istinu prihvatimo, i dalje je svjedočimo, zajamčeno nam je spasenje, zaključio je biskup Kutleša. /G.K./

Hodočašće SV. JOSIPU i Bl. ALOJZIJU STEPINCU u Karlovac i Zagreb

U subotu, 17. ožujka 2017., 1220 vjernika iz Porečke i Pulske biskupije zajedno sa svojim svećenicima te ordinarijem Draženom Kutlešom hodočastili su u Svetište sv. Josipa u Karlovcu te bl. Alojziju Stepincu u zagrebačku katedralu.

U Karlovačkom svetištu bio je to izvanredan predblagdanski dan, a prema riječima rektora, mons. Antuna Sentea ml., 2500 hodočasnika koliko ih se toga dana sveukupno okupilo nije brojka koja se često događa u toj crkvi u Dubovcu, koja je još u fazi prilagodbe svoje infrastrukture za prihvat velikih masa hodočasnika. No, na tome se intenzivno radi, jer je u novije vrijeme Karlovcem, osim Kupe, Dobre, Korane i Mrežnice potekla i peta rijeka – rijeka hodočasnika. Na primjer, dan ranije, 17. ožujka, svetište je primilo hodočašće policijskih snaga, a misno slavlje, u ime vojnog ordinarija predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić. U subotu, 18. ožujka, uz vjernike iz Istre svetište u Dubovcu za svoju destinaciju izabrali i vjernici iz pojedinih dekanata i župa iz drugih hrvatskih biskupija: vjernici grada Šibenika iz Šibenske biskupije hodočastili su predvođeni svojim biskupom Tomislavom Rogićem, iz Đakovačko-osječke nadbiskupije došli su vjernici iz Valpovačkog dekanata, iz Dubrovačke biskupije vjernici iz župe Mlina, a bilo je i nekoliko župa iz Međimurja, Bjelovarsko-križevačke biskupije te Zagrebačke nadbiskupije. Navečer istoga dana, svetište je ugostilo Festival mladih uz posebno brojne grupe mladih hodočasnika, u organizaciji Ureda za mlade Splitsko – makarske nadbiskupije. Dan kasnije središnje misno slavlje predvodio je šibenski biskup mons. Rogić, a na liturgijsku proslavu blagdana sv. Josipa, u ponedjeljak, 20. ožujka, pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško. Sve je to, uz naravno rijeku hodočasnika, naznaka stasanja i afirmacije jednog novog značajnog nacionalnog svetišta u srcu Hrvatske, koje će, uz marijansko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, biti velika blagodat u pobožnosti, obraćenju i boljem vjerskom životu hrvatskoga naroda.

Nakon pristizanja i dočeka hodočasnika rektor svetišta, mons. Sente, upoznao je okupljene s poviješću Karlovca, župe i svetišta te povijesnim okolnostima u kojima je Hrvatski Sabor godine 1687. izabrao sv. Josipa za zaštitnika domovine Hrvatske. Svetište sv. Josipa nacionalnim je svetištem proglasio kardinal Franjo Kuharić 1988. godine. Rektor je spomenuo i tek nekoliko od brojnih uslišanja koja mu vjernici često priopće.

Uslijedila je pobožnost sv. Josipu s krunicom i litanijama sv. Josipu. Krunicu je vodio rektor svetišta koji je u razmatranjima izrekao životna promišljanja o svetome Josipu približivši njegov lik i ulogu suvremenom životu današnjeg čovjeka. Mons. Sente je istaknuo da se tijekom pobožnosti sv. Josipu u svetištu posebno moli na 5 velikih nakana: za uspješan završetak školovanja djece i mladih, za pronalaženje radnog mjesta i pravednu plaću, za dar bračnog partnera i brak blagoslovljen ljubavlju i djecom, za duhovna zvanja u Domovini i odgovorno vršenje povjerenih dužnosti u obitelji, zajednici i Domovini, te za blagu i svetu smrt. U ovih pet nakana prepoznajemo 5 Josipovih kvaliteta, nastavio je rektor: Sveti je Josip školovao, odgajao Isusa, Svetog Josipa prepoznajemo kao radnika i zaštitnika radnika i rada, Sveti je Josip glava Svete nazaretske obitelji, Sveti je Josip odgajao vrhovnog svećenika i odgovornijeg, odnosnog dosljednijeg izvršitelja dužnosti odnosno misije koju mu je Bog Otac povjerio, Sveti je Josip preminuo u dobrom društvu BD Marije i Isusa Krista.

Svečano misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša uz koncelebraciju šibenskog biskupa mons. Tomislava Rogića, generalnog tajnika HBK don Petra Palića te pedesetak svećenika iz raznih dijelova Hrvatske koji su došli zajedno sa svojim župljanima.

Biskup je u prigodnoj homiliji, razlamajući riječi Evanđelja, istaknuo kako nam sv. Josip može biti uzor u suočavanju sa životnim izazovima. Promatrajući njegove životne izbore i mi se trebamo zapitati što u životu činimo kako bi zadobili Kraljevstvo nebesko? Naime, sv. Josip je u svome najpoznatijem životnom odabiru postupio ne samo zadržavajući se na pravu Staroga zavjeta već i prema Isusovom Zakonu Ljubavi iz Novoga zavjeta. Svi mi želimo biti dobri dok to ne počinje iziskivati određenje žrtve, kada se pojave izazovi i poteškoće upravo nam sv. Josip može biti uzorom u ustrajnosti.

Propovijed:

Biskup je nadalje istaknuo nekoliko aspekata života sv. Josipa koje naizgled mogu djelovati kao kontradikcije, ali ako ih se bolje sagleda uviđa se da nisu. Prva je da se njegova moć sastoji od nemoći, rekao je biskup, pojasnivši, tek spoznaja o nekom nedostatku u vlastitome životu donosi određeni napredak, za nešto naučiti potrebno je spoznati nedostatak određenog znanja. Josip je spoznao sviju nemoć i prepustio se Božjoj moći, napustio je onu ljudsku moć i znanje s kojom mi mislimo da možemo nešto ostvariti. Sv. Josip je nadalje spoznao da je materijalna sigurnost nesigurna. Mi želimo materijalnu sigurnost, ne razmišljajući o prolaznosti materijalnog. Mi danas znamo cijenu svega ali ne znamo vrijednost ničega. Stoga trebamo kao sv. Josip spoznati da su najvrijednije stvari u čovjekovu životu besplatne, život, ljubav, dobrota, poštenje, i sve ono za čime mi težimo to ne možemo kupiti. Upravo je to problem nas ljudi, jer smo naučili svemu dati cijenu. Josip je shvatio da pravilno korištenje materijalnim dobrima sadrži dvije stvari: treba biti stečeno poštenim načinom i tim se materijalnim dobrima treba koristiti na pravedan i pošten način. Treba prihvatiti da nam je sve što posjedujemo od Boga dano na korištenje pa s time treba u tom smislu i raspolagati. Još jedna kontradikcija vezana uz svetog Josipa jest da se neovisnost kršćanina ostvaruje u ovisnosti o Bogu. Svi mi želimo biti slobodni, no tek kada prihvatimo tu ovisnost o Bogu naš će život, kao i život sv. Josipa ići prema zadobivanju Kraljevstva nebeskoga. To treba prihvatiti i slijediti iz dubine duše, a to u životu prihvatiti znači jednostavno biti vjeran i pošten čovjek. Prigoda je danas da se pitamo jesmo li mi vjerni Bogu i pošteni?, naglasio je biskup. Kao poruku koju s toga hodočašća možemo ponijeti u svoj svakodnevni život mons. Kutleša je napose istaknuo da se ne smijemo nizvodno prepustiti rijeci suvremenog mentaliteta već treba ići ako je potrebno i uzvodno i suprotstaviti se grijehu. Živimo u takvom svijetu da se ne želimo predati Božjoj volji, iako to ponekad riječima i ispovijedamo, rekao je biskup, no djelima to ne provodimo. Mi živimo u jednom svijetu koji sve čini protiv kršćana i protiv Božjih zapovijedi. Svakodnevno čitamo o ratovima i drugim načinima uništenja ljudskoga života, kao da se vraćamo u vremena barbara. Glavni razlog tome jest što se ne držimo Božjih zakona, ne držimo se prirodnog moralnog zakona, istaknuo je biskup, odnosno ne poštujemo život. Svaki zakon mora biti pravedan i po naravnom Božjem zakonu. Naravni Božji zakon brani ubojstvo i nijedan zakon to ne može promijeniti. No danas obični zakoni mijenjaju naravne i Božje zakone, to se često čini zbog servilnosti prema onima na visokim položajima.

Nadalje, moramo uvijek biti ljudi Istine, i za Istinu se boriti u zgodno i nezgodno vrijeme, rekao je biskup, pa čak i kada nas progone, jer tek tada znamo da smo na pravome putu. Upravo po uzoru na sv. Josipa moramo štiti život i ono što nam je Bog povjerio. Uvijek moramo težiti pravednosti, samo s tim nastojanjima bit ćemo bolji ljudi prema Bogu i prema ljudima, zaključio je biskup.

Misno slavlje glazbeno je animirao vlč. Rudi Koraca sa svojim zborom iz Motovunskih Novaki.

Hodočasnici su nakon mise otišli put Zagreba gdje su hodočastili u zagrebačku prvostolnicu na grob bl. Kardinala Alozija Stepinca. O povijesti velebnog zdanja zagrebačke prvostolnice i liku bl. Kardinala govorio im je mons. Juraj Kolarić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, poznati teolog, povjesničar i ekumenist, prebendar Prvostolnog kaptola zagrebačkog, dugogodišnji profesor na KBF-u. Uslijedila je pobožnost bl. kardinalu Stepincu koju je predvodio vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine. Nakon litanija bl. Stepincu i molitve za njegovu kanonizaciju hodočasnici su se u ophodu pored Blaženikova groba poklonili tom velikanu Crkve u Hrvata.

Na kraju je okupljenim hodočasnicima na sudjelovanju zahvalio pročelnik dijecezanskog Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu preč. Milan Zgrablić, porečki dekan i župnik. /G.K./

Europski savez za nedjelju

Priopćenje Stalnoga vijeća HBK o nedjelji – Danu Gospodnjem

Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije uputilo je poziv svim ljudima dobre volje da se pridruže a medijima da podrže akciju „Europski savez za nedjelju”.
Europski savez za nedjelju (ESN), koji okuplja radničke sindikate, političke stranke, građanske udruge i kršćanska društva diljem Europske unije, predložio je prije šest godina (2011.) da se na prvu nedjelju u ožujku potakne javnost poštovati nedjelju kao „dan počinka od rada, obiteljski dan okupljanja i druženja, dan kulturnih i socijalnih aktivnosti, te kao dan Gospodnji” kada kršćani spominju i slave uspomenu na Kristovu pobjedu slavnoga Uskrsnuća. Hrvatski biskupi su prije dvadeset godina (1997.) uputili pastirsko pismo u kojem su progovorili o nedjelji kao danu Gospodnjem i danu blagdanskoga počinka. Komisija Hrvatske biskupske konferencije za „Pravdu i mir” (Iustitia et pax) u više navrata (2000,, 2004., 2012.) zalagala se za ozakonjenje neradne nedjelje u Hrvatskoj, za promicanje toga dana kao obiteljskog blagdana, te posebice kao liturgijskog dana okupljanja oko stola Gospodnjega kada vjernici slušaju Riječ Božju i slave svete Tajne spasenja.
Spominjući pastirsko pismo hrvatskih biskupa od prije dvadeset godina o nedjelji kao danu Gospodnjem i danu blagdanskoga počinka, Stalno vijeće HBK podržava i „akciju Europskog saveza za nedjelju”. Potičemo zauzete Kristove vjernike laike, katolička društva i pokrete, te sve društvene institucije i udruge koji se zauzimaju za čovjeka i njegovo dostojanstvo, da svojim djelovanjem pridonesu očuvanju nedjelje u njezinom povijesnom značenju, kao neradnoga dana koji pruža prigodu za obiteljsko okupljanje. Razumljivo je da postoje službe u društvu kao npr. zdravstvene, sigurnosne, prometne i neke uslužne koje su od općeg i javnog interesa, pa ih je potrebno činiti nedjeljom i blagdanima. No, ima poslova i zaduženja koje se ne mora raditi u nedjelju. Tu prvenstveno mislimo na poslove u kojima su radnice i radnici, zbog slabosti hrvatske zakonske zaštite, „prisiljeni raditi bez nedjeljnog odmora”. Oni zbog toga nedjeljom ostaju izvan kruga svojih obitelji i svoje djece, dok je drugima to dan odmora. Nikakvo čudo što im zbog te očite diskriminacije „radna nedjelja donosi određenu prazninu i sumornost”.
Stalno vijeće u svom priopćenju javnosti poziva sve ljude dobre volje da se pridruže ovoj plemenitoj građanskoj, ljudskoj i kršćanskoj akciji solidarnosti za nedjelju koja je zadnjih godina poprimila i europske dimenzije pod nazivom „Europskog saveza za nedjelju”. Pozivamo stoga i hrvatska obavijesna sredstva da podrže inicijativu pokreta za slobodnu, obiteljsku i posebice humanu i kršćansku nedjelju koju zbog njezinoga temeljnoga značenja vjernici nazivaju „Danom Gospodnjim”, kaže se u današnjem priopćenju Stalnog vijeća HBK. /IKA/

Zlatni i srebrni bračni jubilej

Vrsar: Zlatni i srebrni bračni jubilej
Jedan izvanredan događaj, obilježavanje istoga dana 25. i 50. obljetnice braka, proslavljeno je u vrsarskoj župnoj crkvu sv. Martina u subotu, 4. veljače.
Niko Čeko i Anđa r. Petraš proslavili su 50. a Siniša Pilat i Karmen r. Malčić 25. godina bračnog života.
Anđa, rođena 21. siječnja 1943. godine, u mjestu Brdo nedaleko grada Vitez u Bosni i Hercegovini, i Niko Čeko, rođen 11. listopada 1948. godine, u zaseoku Dolac Bila pored sela Brajkovići nedaleko Vrsara, vjenčali su se 1. veljače 1967. Njihov je bračno zajedništvo blagoslovljeno rođenjem 4 djece, tri kćerke i 1 sina. Najstarija kćer, Ankica, sa suprugom Dariom podarila im je unuke Ivana i Nikolu, sin Ivica sa suprugom Višnjom unuku Martinu, kćer Vikica sa svojim Marinkom unuke Anu, Marija i Marinu, te najmlađa, Mirjana u braku sa Sašom dvije unuke, Karmen i Valeri’. Životne okolnosti su ih kroz zajednički život vodile u razne krajeve Europe i Domovine, pa su nakon početnog perioda u Dolac Bili živjeli niz godina u Austriji i Švicarskoj, a prije petnaestak godina su se odlučili nastaniti u Vrsaru gdje provode mirne umirovljeničke dane, te gdje su dočekali i zlatni bračni jubilej.
Karmen, rođena 19. siječnja 1973. godine u Puli i Siniša Pilat, rođen 17. listopada 1963. bračnu vjernost su izrekli u Poreču 25. siječnja 1992. godine. Iz njihovog zajedništva rođeno je 4 djece: Nicole, Matija, Andrija i Petra. Karmen i Siniša, zajedno sa svojom obitelji žive u Vrsaru, gdje su izuzetno aktivni članovi župne zajednice, Karmen pjeva u župnoj zboru, djeca ministriraju, a često nastupaju i kao instrumentalisti na svojim glazbalima u prigodi raznih župnih blagdana.
Župnik, vlč. mr. Lino Zohil, je na misnom slavlju tijekom kojeg su ta dva para potvrdila i obnovila svoje bračne zavjete, izrekao izuzetno nadahnutu homiliju.
Kada govoriti o ljubavi, ako ne prigodom vjenčanja ili obljetnica vjenčanja a danas 50 i 25 godina zajedničkog života naših Anđe i Nike i Karmen i Siniše, rekao je župnik. Što je to ljubav koja je kadra povezati dvoje za cijeli život – slavimo danas 50 i 25 godina toga zajedništva? Znači da su se upoznali, da su se prepoznali jedno u drugom i da su odlučili živjeti jedno za drugo i hvala Bogu proživjeli zajedno prošlih 50 i 25 godina. Ljubav se na taj način sasvim konkretno i jasno očitovala.
Brak i obitelj su gnijezdo u kojem se može roditi i opstati život najdragocjenijeg bića zemlje, čovjeka. To je prostor u kojem se muž, žena i djeca mogu nasloniti jedno na drugo, a svi zajedno na Boga. Tako Bog obasjava ovu zemlju svjetlom nevjerojatne nježnosti koju je stavio u tajnoviti odnos muža i žene. Potrebno se negdje skriti, u tišinu, kamo ne dopire buka zemlje, i osluhnuti taj glas neba. Potrebno je prepoznati u običnim, svako-dnevnim odnosima muževa i žena stvaralaštvo svemogućeg Boga i njegovu veličanstvenu prisutnost u sličnosti čovjekovih odnosa.
Bog želi unijeti čistoću, ljepotu, nježnost i očaranost ljubavi u tebe i u sve vaše odnose s ljudima. Lijepo je biti čovjek kada ga možemo prepoznati u ozračju neba.
– Ovo je vaš veliki dan kad svojih 50 i 25 godina zajedništva dijelite sa Dobrim Bogom i njemu najprije zahvaljujete za sve dobro koje Vam je podario i naravno sa svima nama ovdje prisutnima koji se s Vama radujemo i isto tako Bogu zahvaljujemo za Vas i Vaše zajedništvo, naravno spominjemo se i onih koji na žalost nisu više s nama ali se sigurno raduju s nama iz neba pa se i njih spominjemo u svojim molitvama pokojnih vaših roditelja i ostalih pokojnih članova vaših obitelji.
Vi ste sklopili bračni savez pred 50 i 25 godina u svjetlu Božjeg saveza s ljudima, to isto činite i danas sa zahvalnošću i molitvom na ustima. Ostanite uvijek s Bogom povezani, ne zapustite svoga prijateljstva s Bogom. Tko nam može više dati nego što nam može dati Bog. Vašu međusobnu ljubav Bog posvećuje svojom ljubavi. A Bog je toliko ljubio čovjeka: od stvaranja na svoju sliku i priliku, od sklapanja saveza s čovjekom, želje da bude čovjekov stalni pratilac u životu, do konačne potvrde svoje ljubavi kad je dao svoga Sina kao žrtvu pomirnicu na križu – za naše spasenje.
Učili ste se od Boga pravoj ljubavi, onoj iskrenoj, nesebičnoj, koja ne traži svoje – nego se velikodušno daruje nalazeći svoju sreću u sreći drugoga i svi koji Vas poznajemo molimo Svemogućega da u Vašem životu tako i bude.
Može li se muž radovati ako je žena nesretna, može li se žena radovati ako je muž nesretan? Zato uvijek svoju sreću nalazite u sreći onoga drugoga i vjerujemo da ste i jedan i drugi uložili život u vaše zajedništvo.
Najveće otkriće u životu je ljubav. Biti ljubljen i biti sposoban ljubiti. U ljubavi sve dobiva svoj smisao, a bez ljubavi sve gubi svoj smisao. Bog je ljubav i zato što nas je na svoju sliku stvorio, sposobni smo ljubiti jedni druge.
Ostanite u Božjoj ljubavi čuvajući njegove zapovijedi. Ostanite vjerni jedno drugome i svoju ljubav pretvorite, s Božjim blagoslovom, u čvrstu odluku koju danas ovdje potvrđujete pred Bogom i svima nama, zaključio je vlč. Zohil.

PORUKA VIJEĆA HBK-a ZA ŽIVOT I OBITELJ POVODOM DANA ŽIVOTA 2017.

PORUKA VIJEĆA HBK-a ZA ŽIVOT I OBITELJ POVODOM DANA ŽIVOTA 2017.

SUOČAVANJE SA STVARNOŠĆU STARENJA KAO PRILIKA ZA RAST

Sestre i braćo u Kristu, poštovani ljudi dobre volje!

Proslava Dana života, prve nedjelje u veljači, uvijek iznova prigoda je za promišljanje o ljepoti dara života, koju ove godine želimo sagledati osobito u njegovoj završnoj etapi. Nakon što smo prošle godine stavili poseban naglasak na demografsku problematiku, kao logičan nastavak za Dan života 2017. godine nametnula nam se tema suočavanja sa stvarnošću starenja, počevši od osobne preko obiteljske i crkvene pa sve do one društvene razine. Prateći demografske pokazatelje i projekcije, ali i uviđajući osobne i obiteljske drame mnogih naših bližnjih starije dobi, pitanje starenja iz godine u godinu neminovno će biti sve aktualnije. Znanstvenici na Zapadu, kojemu i Hrvatska pripada, ovo su stoljeće nazvali stoljećem starenja. Stoga ovom porukom želimo senzibilizirati ponajprije vjernike, ali i sve ljude dobre volje u Hrvatskoj, na potrebu suočavanja sa starenjem, kako bismo starost prepoznali kao priliku za rast.

Osobno suočavanje – prilika za rast u mudrosti i svetosti

Starenje je neizbježnost redovitoga tijeka ljudskoga života na putu prema prijelazu u vječni život. Htjeli mi to ili ne, i ma koliko je pokušali usporiti, starost će doći. Ovozemaljski je ljudski život krhak i prolazan. Iako se na starost danas ne gleda pozitivno te se starije osobe u utilitarističkom shvaćanju svijeta sve više pokušava prikazati kao teret društva, što za posljedicu ima njihovu marginalizaciju i sve veću isključenost iz društvenih procesa, ne bi nas smjela zahvatiti malodušnost kada zakoračimo u to razdoblje života. Naprotiv! Osobno suočavanje sa starenjem i svime što ono sa sobom prirodno nosi u biološkom i psihološkom smislu nužnost je kojoj treba pristupiti uvažavajući osobito duhovnu dimenziju čovjeka. Sveti papa Ivan Pavao II. u Pismu starijim osobama starost naziva »doba mudrosti«, označavajući je i kao »konačno razdoblje ljudske zrelosti« i »izraz Božjega blagoslova«. Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić nazvao ju je »milosnim vremenom« (Veritas, br. 4, travanj 1999.). Papa Franjo ju je, slaveći nedavno svoj osamdeseti rođendan, nazvao »sjedište mudrosti«. Neki starost iz različitih razloga ne će dočekati, ali oni koji njome budu blagoslovljeni pozvani su iskoristiti to milosno vrijeme kako bi rasli u mudrosti i svetosti te mogli imati radosnu i plodnu starost, ispunjenu mirom, vjerom i molitvom.

Suočavanje u kontekstu obitelji – prilika za rast u uvažavanju i ljubavi

Biblija izrijekom poziva na poštivanje starijih. To se ponajprije odnosi na obvezu djece prema roditeljima uobličenu u četvrtoj Božjoj zapovijedi: »Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj« (Izl 20, 12). Ne samo da djeca time ispunjavanju svoju dužnost, nego, budući da je to prva zapovijed s obećanjem, njeno poštivanje, »zajedno s duhovnim plodovima, jamči ovozemne plodove mira i blagostanja« (KKC, 2200). Sv. Ivan Pavao II., papa, s pravom je zaključio da bi »najbolje rješenje bilo da starije osobe ostanu sa svojom obitelji, uz jamstvo učinkovite socijalne skrbi za sve veće potrebe koje iziskuje njihova dob ili bolest« (Pismo starijim osobama, br. 13). Uistinu, obitelj, a osobito ona kršćanska, trebala bi biti najbolje mjesto za dostojanstvenu starost njezinih starijih članova, a društvo bi tu njezinu ulogu trebalo primjereno vrjednovati i jamčiti odgovarajuću socijalnu skrb. Papa Franjo na općoj je audijenciji 4. ožujka 2015. cijelu katehezu posvetio važnosti baka i djedova, osobito istaknuvši njihovu molitvu kao dar i bogatstvo, ali i ono što ih sprječava da im »srce otvrdne u negodovanju i sebičnosti«. Suočavanje sa starenjem u obitelji dragocjena je prilika za rast u uzajamnom uvažavanju i ljubavi svih njezinih članova. Tu se priliku nipošto ne bi smjelo propustiti udaljavanjem starijih iz vlastite životne sredine ili neprimjerenim odnosom prema njima jer su izvor brojnih blagodati, osobito u smislu uloge baka i djedova u životu unučadi.

Suočavanje u kontekstu Crkve – prilika za rast u milosrđu i zajedništvu

Crkva je neumorna u poticanju na skrb o potrebitima, pa tako i o starijim osobama. To čini kroz dokumente učiteljstva te konkretnim zauzimanjem bilo kroz pastoralne strukture, bilo kroz strukture Caritasa. U Hrvatskoj tako djeluju biskupijski domovi za starije i nemoćne svećenike, domovi za starije osobe pod upravom redovničkih zajednica, hospiciji i humanitarne katoličke udruge. Međutim, na tome ne treba stati, nego predano raditi na ispunjavanju želje pape Franje koji bi želio »Crkvu koja izaziva kulturu odbacivanja preobilnom radošću zagrljaja između starijih i mladih« (Amoris laetitia, 191), ali i pristupajući osmišljavanju duhovnosti starijih osoba, na što također poziva. Nastavljajući u svom djelovanju prošlogodišnji jubilej, suočavanje sa starenjem u kontekstu Crkve postaje prilika za rast u milosrđu i zajedništvu mladih i starijih.

Suočavanje u kontekstu društva – prilika za rast u čovječnosti i solidarnosti

Statistički podatci neumoljivo pokazuju stvarnost da je naša populacija sve malobrojnija i sve starija, među ostalim i zato što više ljudi umire nego što ih se rađa. Činjenica da su, prema podatcima Ujedinjenih naroda, Hrvati jedna od pet najstarijih populacija u svijetu, oglašava zvono na uzbunu. Nastavak tih trendova vodi, kako zabrinuto tvrde neki od naših poznatih demografa, prema skorom urušavanju cijeloga sustava, počevši od zdravstva, obrazovanja, rada i, naposljetku, mirovinskoga sustava. Iz te spoznaje i činjenice proizlazi dužnost svakom čovjeku iskazivati čovječnost i solidarnost radi nas samih, ali i radi budućih naraštaja. Trebamo to činiti na samom početku ljudskoga života, od začeća, ali i u svim etapama života, uključujući i onu posljednju, starost, kojom najčešće završava ljudski život. Trebamo učiniti sve što je u našoj moći da se svaki začeti ljudski život ima priliku roditi, ali i da svaki čovjek može dostojanstveno živjeti. To drugo danas je osobito ugroženo kad je riječ o starijim osobama. Zato nam u odnosu prema starijim osobama valja učiniti odlučne korake kako bi se nadišao pristup osobi obilježen diskriminacijom na temelju dobi. Na tom tragu treba razvijati gerijatriju i gerontologiju, kao i palijativnu skrb, te sprječavati ugrožavanje dostojanstva starijih, diskriminaciju i nasilje nad njima u svim pojavnim oblicima, uključujući i eutanaziju. Starije osobe imaju pravo na dostojanstven život, imaju pravo na život bez diskriminacije i nasilja. Oni su za nas puno učinili, na nama je da im uzvratimo odgovarajućom skrbi. No to nije samo pojedinačna odgovornost, nego i društvena. Osobito ističemo odgovornost države, ali i cjelokupnoga društva, uključujući vjerske zajednice, da se ojačaju (izvan)institucionalni oblici skrbi o starijima, osobito u sredinama koje su zahvaćene jakom depopulacijom i demografskim pražnjenjem.

Braćo i sestre!

Suočavanje sa starenjem te stvaranje uvjeta za dostojanstveno i aktivno starenje, u kontekstu suodgovornosti, zadaća je svih društvenih čimbenika. Pritom treba imati na umu da se, kako je govorio papa u miru Benedikt XVI., »humanost društva mjeri u odnosu prema starijima« (iz govora Zajednici sv. Egidija 12. 11. 2012.).
Neka nas u ispunjenju te zadaće prati zagovor svetih staraca Šimuna i Ane, koji su u svojoj starosti dočekali ispunjenje svojih snova i nadanja razdragano uzevši u ruke dijete Isusa kada su ga Josip i Marija donijeli na prikazanje u jeruzalemski Hram. Takvo ispunjenje snova i nadanja u prigodi Dana života želimo svim starijim osobama, ali i svima nama koji smo na putu prema toj etapi života. Neka nam je svima blagoslovljen Dan života 2017.!

Zagreb, o blagdanu sv. Anđele Merici, djevice, 27. siječnja 2017.

U ime Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj
Msgr. Mate Uzinić,
dubrovački biskup
i predsjednik Vijeća HBK-a za život i obitelj