Ni prva austrijska vlast (1797.-1806), kao ni kratkotrajna francuska vlast (1806.-1813.) nisu ostavile značajnijeg ili dugovječnog traga na Vrsarštini. Vrsar u teritorijalno-jurisdikcijskome smislu tada pripada kotaru Poreč, a sam ima status niže političke vlasti (superiorità locale) te je u upravno-pravnom pogledu jednak Miljama, Izoli, Umagu, Bujama, Grožnjanu, Oprtlju, Motovunu, Svetom Lovreču Pazenatičkom, Balama i Vodnjanu. U doba francuske uprave Vrsar je imao status niže upravne općinske jedinice. Vrsar se, poput najvećega dijela Istre početkom XIX. stoljeća, u društvenom i gospodarskom pogledu nalazi u dubokom feudalizmu. Riječ je o onom istom tipu tvrdog feudalizma koji je u srednjem vijeku postojao u Vrsarskoj grofoviji i koji je od nje naslijeđen budući da kratkotrajna mletačka vlast nije na tom području ništa izmijenila. U upravnome smislu, u doba druge austrijske vlasti Vrsar je bio općina u sklopu kotara Poreč, a u teritorijalnom je smislu općina obuhvaćala Funtanu, Gradinu, Sveti Lovreč Pazenatički, Badernu i Sveti Mihovil nad Limom. Austrijska vlast ukinula je feudalizam dana 7. rujna 1848. godine. Razdoblje druge austrijske uprave (1813.-1918.) doba je promišljena razvoja Vrsara i njegova intenzivnog prosperiranja. Pod Austrijom počinje intenzivna i tada tehnološki suvremena eksploatacija kamenoloma. U doba druge austrijske vlasti počinje urbanizacija površina koje su se nalazile ispod jugozapadnih predjela gradskih zidina te prva sustavna izgradnja pristaništa i operativne obale. Najbolje je povijesno svjedočanstvo tome usporedba Vrsara prema prikazu Franciskanskog katastra iz 1820. (koji datira u rano razdoblje druge austrijske uprave u Istri) s katastrom iz 1892. godine koji je objavio Instituto litografico del Catasto u doba kada je tadašnja Austro-Ugarska Monarhija išla prema svojemu kraju. Gradska jezgra u tih nešto više od sedam desetljeća izašla je iz povijesnoga središta Vrsara omeđenoga gradskim zidinama. Jasno se uočava izgradnja predjela ispod crkve svete Foške i svetog Antuna. Takvi urbanizacijski trendovi ukazuju i na demografsku ekspanziju tijekom XIX. stoljeća o kojoj će se u ovoj knjizi još mnogo toga reći. Razabire se također podizanje nekoliko građevina u sklopu kamenoloma Montraker, izgradnja operativne obale na obje strane pristaništa, podizanje kuća uz obalu te izgradnja velikoga gata ispod Marasera (Marasser). Spomenute naznake, zajedno s demografskim prosperiranjem, ukazuju na to da je ovo razdoblje mira i sigurnosti te pravne uređenosti utemeljene na Austrijskom građanskom zakonu bilo doba zbiljskog ulaska Vrsara i Vrsarštine u novovjekovlje te svekoliko raskidanje s porama feudalnog vremena još iz doba Vrsarske grofovije. To se ponajviše ogleda u razvoju pomorstva i ribarstva (izgradnja operativne obale i gata), dok solanama više ne nalazimo traga. Ipak, prevladavajuća gospodarska djelatnost vrsarskoga društva u XIX. stoljeću i dalje je poljodjelstvo. Nakon konačnog ukidanja feudalizma i feudalnih odnosa veći zemljišni i šumski kompleksi postaju državnim vlasništvom, dok sâm srednjovjekovni kaštel, koji je nacionaliziran u doba uspostave mletačke vlasti, počinje propadati.
