Župa Vrsar i Župa Gradina

Treće korizmene nedjelje, 23. ožujka 2025., održan je u Vrsaru tradicionalni, ove godine petnaesti, križni put „Ka sv. Andriji“.

Više od 200tinjak vjernika, pristiglih iz gotovo svih dekanata Porečke i Pulske biskupije, okupilo se kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, preč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, koji je ujedno i porečki dekan. Na pobožnosti je sudjelovao i vlč. Carol Homieja, župnik Višnjana. Nakon dekanovog uvodnog pozdrava i tehničkih informacija, okupljeni su, predvođeni križem, krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanom puteljku koji vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Ove su godine, za ovaj petnaesti put po redu, postavljeni novi križevi i nove ploče s brojevima postaja. Tekst križnoga puta čitali su vjernici iz raznih dijelova Istre, a župnik i vlč. Homieja su uz postaje čitali prigodne meditacije. Uspevši se vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, hodočasnici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te ondje sa završnom molitvom zaključili pobožnost križnoga puta.

Nakon posljednje strofe pjesme Stala plačuć, u završnoj meditaciji preč. Zohil je podsjetio na riječi sv. Edit Stein, na jedno njezino promišljanje o Uskrsnuću. „On, koji je iz smrti ustao na novi život, On je i mene oživio, probudio iz sna smrti, dajući mi novi život iz dana u dan. U svitanje nedjeljnog jutra žene su žurile na Isusov grob kako bi pomazale njegovo tijelo. Njihove prašnjave noge nošene kapljicama jutarnje rose hitile su svome Ljubljenom Učitelju. Čudo Uskrsa otvaralo im se poput pupoljka koji u sebi skriva neslućenu ljepotu uspavanog cvijeta. Anđeli im najavljuju radosnu vijest, “Isus živi!” Mračan grob obasjala je svjetlost Očeva duha koji je uskrisio Isusa na novi život. U njegovoj smrti bila je i moja smrt. U njegovom Uskrsnuću živi i moje uskrsnuće. Zato vjerujem da je svako umiranje, svaka smrt, početak novog života s Njim koji je prvi iskusio ovu veliku tajnu. Pokazao mi je put, jedino križ vodi do vječnoga života. Ne želim ostati u smrti, iako živim. Grijeh je smrt. Koliko danas ima ljudi koji su duhovno mrtvi jer žive u grijehu koji udaljava od Boga i čini stanje još gorim. Želim se otvoriti plodovima Isusova Uskrsnuća, njegovi neiskazani, neiscrpivi darovi bliske prisutnosti: ljubav, mir, radost, velikodušnost, dobrota, dobrota, čistoća srca, poniznost, služenje itd., sve ovisi o meni hoću li ih prihvatiti jer sve mi je dano.“ Župnik je u nastavku podsjetio na nedjeljno evanđelje toga dana, gdje Isus govori o smokvi koja ne donosi ploda, ali joj daje šansu. „Tako i svakom pojedinom od nas Isus daje šansu“, podsjetio je župnik te je potaknuo sve, „iskoristimo tu šansu koju nam Bog daje jer njegovo je milosrđe i dobrota veće od svih naših nepodopština. Na nama je hoćemo li zatražiti oproštenje, hoćemo li priznati svoju grešnost. Nemojmo propustiti tu priliku, osobito sada u korizmenom vremenu.“
„Gospodine moj, svojim Uskrsnućem, daješ nam nadu u ostvarenje istinske sreće, vječnog zajedništva s Tobom. Nijedna patnja nema zadnju riječ, ako se u pouzdanju prinosimo s tobom Ocu za spasenje svijeta. Uvijek se događaju naša mala uskrsnuća koja su dar tvoje ljubavi s križa. Ne daj da ikada izgubimo čvrsti kršćanski stav. Moj Otkupitelj živi u meni novim životom koji će u konačnici zaživjeti nakon prijelaza iz ovozemaljskog u nebesku ispunjenost Presvetim Trojstvom”, zaključio je župnik Zohil te je na kraju izrekao završne zahvale svima, kako sudionicima pobožnosti tako i onima koji su svojim angažmanom doprinijeli realizaciji ovogodišnjeg Križnog puta Ka sv. Andriji. Zaključio je podsjetivši ukratko na povijest crkve sv. Andrije, te pozivom svima okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine.
Na kraju je župni zbor, pod vodstvom s. Josipe Draguljić, predvodio pjevanje nekoliko tradicionalnih korizmenih pjesama.

Ova lijepa tradicija Križnoga puta započela prije petnaest godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Ta je crkva nastala na mjestu prethodne koja se u povijesnim vrelima po prvi put spominje još davne 1226. godine. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim pobožnosti križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije, svog zaštitnika do crkvice.
txt i foto: Župa Vrsar

HODIMO ZAJEDNO U NADI

Draga braćo i sestre!

Pokorničkim znakom posipanja pepela po glavi, započinjemo, u vjeri i nadi, godišnje korizmeno hodočašće. Crkva, naša majka i učiteljica, poziva nas da pripravimo svoja srca i otvorimo se Božjoj milosti, kako bismo mogli s velikom radošću slaviti vazmenu pobjedu Krista Gospodina nad grijehom i smrću i klicati sa svetim Pavlom: »Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?« (1 Kor 15, 54-55). Isus Krist, raspeti i uskrsli, središte je naše vjere i zalog naše nade u Očevo veliko obećanje, već ispunjeno u njegovom ljubljenom Sinu, a to je život vječni (usp. Iv 10, 28; 17, 3). [1]

U ovoj korizmi, obogaćenoj milošću Jubilejske godine, želim ponuditi neka razmišljanja o tome što znači zajedno ići putom nade i otkriti pozive na obraćenje koje Bog u svom milosrđu upućuje svima nama, kao pojedincima i kao zajednici.

Ponajprije, hoditi. Geslo Jubileja, “Hodočasnici nade” doziva u pamet dugotrajno putovanje izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji, koje je opisano u Knjizi Izlaska. Taj mukotrpan put od ropstva do slobode htio je i vodio Gospodin, koji voli svoj narod i ostaje mu uvijek vjeran. Ne možemo spomenuti taj biblijski izlazak, a ne sjetiti se one naše braće i sestara koji u naše vrijeme bježe od situacija bijede i nasilja u potrazi za boljim životom za sebe i svoje voljene. Tu se javlja prvi poziv na obraćenje, jer svi smo mi hodočasnici u ovom životu, ali svaki od nas se može zapitati: koliko dopuštam da mi takvo stanje stvari postane izazov na koji sam pozvan odgovoriti? Jesam li doista na putu ili me nešto koči, stojim na mjestu, sputan strahom i beznađem ili uljuljkan u svoju zonu komfora? Tražim li putove oslobođenja iz situacijâ grijeha i narušena dostojanstva? Bilo bi nam dobro u korizmi svoju svakodnevicu usporediti sa životom nekog migranta ili hodočasnika, da naučimo suosjećati s njihovim iskustvima i na taj način otkriti što Bog od nas traži kako bismo što bolje napredovali na našem putu prema kući Očevoj. Bio bi to dobar “ispit” za onoga tko je na putu.

Kao drugo, to je zajedničko putovanje. Hodati zajedno, biti sinodalni [2], to je poziv Crkve. Kršćani su pozvani putovati zajedno s drugima, a nikada kao usamljeni putnici. Duh Sveti nas potiče da izađemo iz samih sebe, da idemo ususret Bogu i našoj braći i sestrama i da se nikada ne zatvaramo u same sebe. [3] Hoditi zajedno znači tkati jedinstvo temeljeno na našem zajedničkom dostojanstvu djece Božje (usp. Gal 3, 26-28). To znači ići ruku pod ruku, bez guranja ili gaženja drugih, bez gajenja zavisti ili licemjerja, ne dopuštajući da itko zaostane ili se osjeća isključenim. Idemo u istom pravcu, stremimo istom cilju, slušajući jedni druge s ljubavlju i strpljenjem.

U ovoj korizmi Bog traži od nas da ispitamo znamo li u svom životu, u svojoj obitelji, na svojim radnim mjestima, u svojim župnim ili redovničkim zajednicama, hoditi zajedno s drugima, slušati ih, svladati napast da budemo zaokupljeni isključivo samima sobom i mislimo samo na svoje potrebe. Zapitajmo se pred Gospodinom: jesmo li sposobni zajedno raditi kao biskupi, svećenici, posvećene osobe i laici u službi Božjeg kraljevstva. Pristupamo li onima koji nam prilaze i onima koji su daleko stavom dobrodošlice izraženim konkretnim gestama. Dajemo li ljudima osjećaj da su dio zajednice ili ih držimo na margini [4]. To je drugi poziv: obraćenje na sinodalnost.

Kao treće, hodimo zajedno u nadi, jer nam je dano obećanje. Neka nada koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5), središnja poruka Jubileja [5], bude obzor našeg korizmenog putovanja prema uskrsnoj pobjedi. Kao što nas je papa Benedikt XVI. poučio u enciklici Spe salvi, “ljudsko biće treba bezuvjetnu ljubav. Treba onu sigurnost da može slobodno reći: ‘ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem’ (Rim 8, 38-39) ”. [6] Isus, ufanje naše i ljubav naša, uskrsnuo je! [7] On živi i kraljuje u slavi. Smrt je pretvorena u pobjedu i u tome je vjera i velika nada kršćanâ: Kristovo uskrsnuće!

To je, dakle, treći poziv na obraćenje: poziv na nadu, na pouzdanje u Boga i njegovo veliko obećanje vječnog života. Moramo se zapitati: jesam li uvjeren da mi Gospodin oprašta grijehe? Ili se ponašam kao da se mogu sam spasiti? Težim li spasenju i zazivam li Božju pomoć da ga postignem? Živim li na konkretan način nadu koja mi pomaže razumjeti povijesne događaje i potiče me na predano zalaganje oko pravde, bratstva, brige za naš zajednički dom, pazeći da se nitko ne osjeća isključenim?

Sestre i braćo, zahvaljujući Božjoj ljubavi u Isusu Kristu, Bog nas čuva u nadi koja ne razočarava (Rim 5, 5). Nada je »pouzdano i čvrsto sidro duše«. [8] U njoj Crkvu moli »da se svi ljudi spase « (1 Tim 2, 4) i iščekuje da bude u nebeskoj slavi sjedinjena s Kristom, svojim zaručnikom. Ovako je molila sveta Terezija Avilska: »Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko« (Usklici duše Bogu [Exclamaciones del alma a Dio], 15,3). [9]

Neka nas Djevica Marija, Majka nade, zagovara i prati na našem korizmenom putu.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. veljače 2025., spomen svetih Pavla Mikija i drugova, mučenika.

FRANJO

Poštovani,

kao što znate, naš Papa se bori s teškom upalom pluća zbog koje je hospitaliziran.

Sa željom da mu iskažemo molitvenu blizinu, potičem sve nas da svojim redovitim molitvama za njega i njegovo poslanje u Crkvi, pridružimo molitvu za ozdravljenje. Stoga predlažem prigodni zaziv molitve vjernika u misnim slavljima:

Svemogući, vječni Bože, ti si vječno zdravlje onih koji u tebe vjeruju. Pomozi svom bolesnom sluzi papi našemu Franji za kojega zazivamo pomoć tvoje milosti. Milosrdno mu povrati zdravlje kako bi nas, predvodeći Crkvu u ljubavi, mogao nastaviti utvrđivati u vjeri i sa svima nama mogao nastaviti biti „hodočasnik nade“, molimo te.

Ovaj zaziv možemo dodati prošnjama liturgije časova i svojoj privatnoj i obiteljskoj molitvi, kao i nakanama svete krunice te euharistijskog klanjanja.

S poštovanjem uz blagoslov u Gospodinu,

Mate Uzinić,
riječki nadbiskup metropolita