Crkva svetog Sabe (u narodu se i danas naziva Sveti Šaba) postojala je nekoć sjeverno od Limskog zaljeva, na potezu koji se naziva Vrsarsko polje – između Vrsara i feudalnog imanja opatije Sveti Mihovil nad Limom. Spominje se u inventaru imovine i prihoda porečke biskupske menze 1540. godine pod nazivom S. di Zoaro. U narodu se ovo crkveno zdanje naziva Sveti Saba/Šaba. Riječ je o crkvi koja se nalazila na području Vrsarske grofovije, što se razabire također u prikazu Franciskanskog katastra iz 1820. godine gdje se, doduše, ne bilježe ostaci crkve, ali je zabilježen naziv područja S. Saba. Ova činjenica s Franciskanskog katastra nagovješćuje da je crkva vjerojatno imala pripadna imanja kojima je mogla upravljati njoj pridružena bratovština. Ova imanja protežu se na potezu ispod brežuljka Mukaba i danas se, kao i 1820. godine, nalaze u sklopu katastarske općine Vrsar.
Terenska istraživanja ovoga područja 1965. godine provodio je A. Šonje koji je na ovome potezu pronašao ruševine starih zidova koji su zatvarali dvije prostorije. Riječ je bila o ruševinama s očuvanim pragovima i zidnom konstrukcijom od većeg lomljenog kamena povezanog crvenom zemljom bez vapna. Na ovome mjestu razabrao je pačetvorinast prostor duljine 6,65 m, širine na zapadnoj strani 4,12 m, a na istočnoj 4,35 m. Sjeverni i južni zid imali su debljinu 52 cm, a istočni 48 cm. A. Šonje opisao je zidove koji su bili izvedeni od lomljena kamena s namazom žbuke u kojoj je bilo pomiješano grudičasto vapno i tučena opeka. Premda su 1965. godine njezini zidovi bili očuvani do visine 1,5 m, istraživač nije uspio razaznati tragove prozora i vrata. Isti autor smatra da je crkvica u vrijeme sastavljanja popisa imovine i prihoda biskupske menze u Poreču 1540. godine bila porušena te da je davno prije toga vremena ostala i bez krova (koji je najvjerojatnije bio drven). A. Šonje pripisuje ju skupini crkvica pačetvorinastog tlorisa bez apside.
