Crkva Navještenja Blažene Djevice Marije u vrsarskome pristaništu u izvorima se spominje i kao Marijina bazilika. U doba romanike u blizini prvokršćanskoga kompleksa podignuto je ovo trobrodno zdanje sa specifičnim troapsidnim sustavom u kojemu je svaka apsida upisana (učahurena), odnosno uzidana u zidnoj masi. Zapisi u župnom arhivu datiraju je u VIII. stoljeće, što nam se čini preranim. Tropasidni sustav romaničke bazilike vezan je s ostacima začelnoga zida trećeg sloja arhitekture koji datira u X. stoljeće. Crkvena arhitektura na ovome mjestu baštini izričaj i arhitektonske dijelove starije crkve (sjeverni perimetralni zid, dio pročelja i temelji južnog perimetralnog zida) te je s njima povezana na osobit način. Građevina ima sljedeće dimenzije: duga je 23,5 m, a široka 12,5 m. Svaka od triju lađa završava apsidom. Ova crkva nema naglašenu vertikalu prostora i nema plastičnih ukrasa s vanjske strane zidova. Odlikuje se zbijenom masom u vanjskom izgledu, osobito u konstrukciji vanjskih arkada. Snažni monolitni stupovi nose teške arkade koje premošćuju velike udaljenosti budući da je stupovlje među sobom poprilično razmaknuto. S istočne strane arkade su poduprte apsidama smještenima na istočnom perimetralnom zidu, a sa zapadne strane pilastrima, među kojima je pročelni zid ojačan dvostrukom debljinom. Cijeli arhitektonski ambijent odiše masivnošću, čvrstoćom i monumentalnošću. Kapiteli na vrhu stupovlja jednostavni su i bez ukrasa, osim što na uglovima imaju jednostavno i plošno stilizirano lišće. Iznad kapitela stupovlja nekoć su se nalazili natpisi ispisani slikarskom tehnikom, a datirali su u XVI. stoljeće. Lukovi apsida profilirani su. Prema slogu kapitela i konstrukciji arkada te sužavanju kamenih blokova na kraju stupova, A. Šonje datirao je gradnju crkve u XII. stoljeće, što se vremenski poklapa s dolaskom redovnika karmelićana u Vrsar. Isti autor pripisuje ovo crkveno zdanje inventivnom graditeljskom radu pučkih graditelja, a pripisuje im i značajan utjecaj na podizanje manjih romaničkih crkava sličnih značajki na cijelome području Poreštine.
Crkva je obnovljena 1921. i 1969. godine. Pod crkve nekoć je bio popločen nadgrobnim pločama od kojih je jedna ostala očuvana u svetištu. Zidovi su bili oslikani višebojnim pobožnim slikarijama od kojih su najstarije bile izvedene u IX. ili X. stoljeću. Neki domaći slikar ponovno je oslikao unutrašnjost u prvoj polovini XVI. stoljeća. Tragovi očuvanih slikarija neznatni su: vide se na zidu glavne apside (glave svetačkih likova). Iz 1917. godine potječe navod da se u crkvi nalazilo dvanaest slikarija od kojih je možda svaka prikazivala jedan lik apostola. Bazilika je nekoć imala bogat umjetnički inventar. Oko crkve nalazilo se najstarije vrsarsko groblje te se na njemu i danas razabire nekoliko natpisnih i vještinom izrađenih nadgrobnih ploča (tragovi se vide uz sjeverni zid crkvenoga dvorišta). U crkvenome dvorištu (desno od južnoga portala crkve) nalazi se antičko-rimski kameni blok, ukrašen girlandama (vijenci od lišća i plodova) koje vise na rogovima volovskih lubanja. Crkva ima mali zvonik na kojemu je ovješeno zvono tršćanske radionice Lapagna koje je izliveno 1922. godine, što je posvjedočeno natpisom na njemu.
Prema navodima iz arhivske dokumentacije župnog arhiva Vrsara, proizlazi da su redovnici franjevci trećoreci uz ovu crkvu podigli samostansko zdanje te malu sjemenišnu zgradu koja se u izvorima spominje kao torchio. Sjemenišni kompleks (tzv. Seminario), koji se spominje i u Franciskanskom katastru 1820., ali i u kasnijoj arhivskoj i katastarskoj građi, bio je građevina, ali taj se naziv protegnuo i na okolne poljodjelske površine koje su izvorno bile pripadne samostanu. Njihovim vlasnikom nije bio samostan nego Vrsarska grofovija na čijem je čelu bio porečki biskup. Arhivska građa navodi da su, kada su se 1912. godine provodili radovi iskapanja na tim površinama, pronađeni ostaci rimskog kupališta, ostaci mozaika (koje će kasnije istražiti M. Mirabella Roberti, a istraživat će se i tijekom 2011. godine).
Ovoj crkvi pripadao je srebrni kalež izrađen 1626. godine koji je kasnije premješten u župnu kuću.
Prije 1890. godine ovoj crkvi mnogo se i tradicionalno hodočastilo jer se njoj pripadan drveni Gospin kip smatrao čudotvornim. Zbog mnogih učinjenih zavjeta i uslišanih molitvi nazivala se Gospa i Blažena Djevica Marija od Milosti. Godine 1917. u crkvi su bila tri oltara: jedan posvećen svetom Petru (nalazio se s lijeve strane gledano od ulaza u crkvu), drugi Blaženoj Djevici Mariji od Žalosti (s desne strane gledano od ulaza) i jedan za kojega se smatralo da je posvećen svetom Križu. Crkvu su mnogim darovima obdarile obitelji Vergottini i Jugovac.