Proslava Sv. Andrije u Vrsaru i Gradini

U srijedu, 30. studenog 2022. u 13:00 sati, u prigodi proslave blagdana Sv. Andrije apostola, u VRSARU će Vlč. Branimir Šapina, župnik Sv. Lovreča i Žbandaja, predvoditi svečano misno slavlje u crkvi Sv. Andrije. Toj proslavi u čast zaštitnika ribara nazočiti će ribari iz Vrsara, Funtane i Poreča. Okupljanje je u 13:00 pored groblja, a započeti će se procesijom u kojoj će ribari nositi sliku sv. Andrije do istoimene crkvice. Nakon sv. Mise zajedničko druženje uz prigodni domjenak.

Istog dana u GRADINI se slavi blagdan Sv Andrije zaštitnika župe. Svečano misno slavlje predvodit će Vlč. Branimir Šapina, župnik Sv. Lovreča i Žbandaja s početkom u 16,00. sati. Nakon sv. Mise zajedničko druženje.

Proslava Sv. Martina župnog zaštitnika Vrsara

Župa sv. Martina biskupa u Vrsaru proslavila je 11. studenoga 2022. svetkovinu župnog patrona. Kao priprema za proslavu održana je trodnevnica uoči svetkovine. Večernja misna slavlja za trodnevnice predslavio je preč. Tomislav Ćubelić, kanonik Prvostolnoga kaptola u Splitu i župnik u Srinjinama u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Zadnjeg dana trodnevnice održano je pokorničko bogoslužje te su mnogi vjernici iskoristili priliku za sakrament ispovijedi.

Na sam dan sv. Martina svečano euharistijsko slavlje predvodio je preč. Tomislav Ćubelić u zajedništvu s vlč. Ivanom Butkovićem, župnikom Funtane i Fuškulina, vlč. Branimirom Šapinom, upraviteljem župa Žbandaj i Sv. Lovreč Pazenatički, vlč. Boškom Čatlakom, župnim vikarom katedralne župe u Poreču te domaćim župnikom vlč. Linom Zohilom. Misi je nazočio veliki broj vjernika, učenici nižih i dio učenika viših razreda Osnovne škole Vladimira Nazora iz Vrsara koji su došli predvođeni učiteljicama i ravnateljicom.

Propovjednik je naglasio, da ako želimo biti ljudi vjere po uzoru na sv. Martina, ne smijemo misliti da možemo promijeniti svijet i druge već da moramo i jedino možemo mijenjati sebe. Sv. Martin je snagom svoje vjere i života u zajedništvu s Bogom mijenjao sebe i ljude oko sebe. Sveci su nam uzori i primjeri da čovjek može biti bolji nego što jest. Propovjednik je zaključio da bismo poput svetaca trebali imati Krista za prijatelja, Boga za prijatelja, kako bismo živjeli puninu svoga čovještva, „jer ako nisam čovjek po mjeri Boga upitno je koliko sam uopće čovjek“ rekao je između ostalog preč. Čubelić.

Svečanu je euharistiju uveličao župni zbor pod vodstvom s. Josipe Draguljić, a svoj su obol dali i angažirani vjernici laici na koje se župnik uvijek može osloniti i daju nemjerljiv doprinos životu te župne zajednice. Za uređenje crkve pobrinula se s. Nada Grgić i župljanke.

Nakon misnoga slavlja na prostoru ispred crkve održano je prigodno čašćenje za sve nazočne, a pekara Mediteran iz Vrsara je posebno počastila učenike OŠ Vrsar.

(Txt: Marino Martinčević, Foto: Karmen Pilat)

U Samostanu sv. Mihovila nad Limom proslavljen blagdan zaštitnika

Blagdan sv. Mihovila, Gabriela i Rafaela arkanđela svečano je proslavljen u drevnom Samostanu sv. Mihovila nad Limom, u četvrtak, 29. rujna 2020. Taj je samostan osnovao sv. Romuald u 11. stoljeću. Misu je predvodio vlč. Darko Zgrablić, župnik u Svetvinčentu, uz koncelebraciju župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila.

Svečanost je započela tradicionalnom procesijom oko samostana s relikvijama sv. Romualda, a potom je održana misa u samostanskoj crkvi.

Na početku homilije, propovjednik je ukazao na znakovitost dnevnih samostana u kojima možemo osjetiti korake redovnika koji su u njima molili, i možda na isti način kao danas vjernici, u procesiji s relikvijama išli za križem moleći na razne nakane.

Propovjednik je posvijestio, kako su samostani mjesta gdje se čovjek miče od svoje svakodnevice, ali nisu mjesta kamo bježi od svijeta. „Sv. Romuald nije bježao od svijeta, on je bježao Kristu. Velika razlika bježim li od svijeta, dolazim li na misu, jer želim pobjeći od svoje svakodnevice, od ljudi koje susrećem, problema koje imam u životu, ili pak dolazim na misu Bogu ususret, jer želim Njega susresti, ne zato jer je svijet loš, već jer je Bog dobro. Bog nas poziva da idemo prema dobru, da naš život ne bude čuvanje od zla, već da nam život bude ispunjen trudom oko dobra. U temelju našeg života mora biti Bog i dobro“.

Nadalje je naglasio, kako je svaka crkva prilika za osobni susret s Bogom, jer nam On ide ususret, jer nas želi pronaći. „No, potreban nam je trenutak tišine, i u svakom našem danu moramo imati trenutak tišine i osame, zajedništva s Bogom. Svatko od nas u svome srcu mora sagraditi to intimno mjesto susreta s Bogom, taj ‘Kloštar’ našega srca, valja obnavljati, jer ukoliko tu nema Boga, svašta će ući u njega“, rekao je propovjednik.

Govoreći o blagdanu sv. Mihovila, rekao je, kako danas slavimo duhovna bića. „Čovjek današnjice prihvaća samo ono što vidi, i teško je čovjeku našega vremena koji je ukopan u materijalno, razmišljati o nečem što nije fizičko. No, mi tu stvarnost vjerujemo i ispovijedamo u ‘Vjerovanju’, da je Bog stvorio sve vidljivo i nevidljivo. Mi vjerujemo, da je ono nevidljivo daleko veće od ovog nevidljivog, zemaljskog. O tim duhovnim stvorenjima kojima je Bog dao službe u posredništvu Njega i ljudi, nalazimo retke u biblijskim tekstovima kako stoje pred Božjim licem i Njemu se klanjanju. I naš je cilj uči u to zajedništvo“.

Podsjetio je, kako je Mihovil imenovan vojskovođom Božje vojske, te čuva Crkvu od napasnika i svakoga zla. „Želimo se danas sa sv. Mihovilom klanjati pred Bogom, želimo svaki dan prepoznati Njegovo veličanstvo u svakoj svetoj misi, u svakoj molitvi. Kada nam sveta misa postane obična onda smo na vrlo kliskom terenu, i u velikoj opasnosti da odlutamo. Misa nam ne može biti obična, jer nam se u misi daje sam Bog. Najsnažnija Božja zaštita u nas ulazi po svetoj misi, po Kristovu tijelu koje postaje naša hrana“ rekao je propovjednik, te naglasio, kako pazimo na prehranu, što je bitno, no pitanje je koliko pazimo da se naše srce zdravo hrani koliko s Božjom riječju., jer „tko je kao Bog, tko kao Bog može nahraniti moj život, tko me kao Bog može zaštiti, podići, ozdraviti, dati svoju snagu?“

„Molimo danas zagovor bl. Miroslava, sv. Romualda, i sv. Mihovila, i svih svetih arkanđela i čitavo nebo da nam pomogne, da nas zagovara, da nas hrabri i vodi na putu prema vječnosti“, riječi su kojima je propovjednik zaključio homiliju.

Na kraju misnoga slavlja povjesničar Marino Martinčević, doktorand na poslijediplomskom studiju povijesti Hrvatskog katoličkog sveučilišta, ukratko je okupljenima približio tisućljetnu povijest tog samostanskog kompleksa, pri čemu je iznio i pojedine zanimljive, manje poznate detalje.

Crkvu sv. Mihovila posvetio je oko 1040. godine porečki biskup Engelmar. U njegovo vrijeme nastale su u tom samostanu freske iz Otonske škole, u kojoj su vješto spojeni bizantski i zapadni utjecaji. Najpoznatiji je prikaz kamenovanja sv. Stjepana. Na desnom zidu je freska koja, prema tradiciji, prikazuje sv. Romualda. Početkom 14. stoljeća ondje su boravili templari. Krajem 14. i u 15. stoljeću redovnički život otaca kamaldoljana se u samostanu oživljava, postoje brojni zapisi o djelovanju redovnika, a samostan biva upravom pripojen venecijanskim samostanima. Za održavanje samostana je u jednom je periodu bio zadužen jedan porečki kanonik. Krajem 18. stoljeća monasi opatije sv. Matije iz Venecije, zbog udaljenosti, mijenjaju samostan za jedan posjed obitelji Coletti iz Conegliana. Tada kompleks postaje ladanjska palača u klasicističkom stilu. Nakon gašenja te plemićke obitelji samostan prelazi u državno vlasništvo, većinu vremena neupotrebljavan, što je na neki način sačuvalo postojeće freske u izvornom obliku.

U završnim zahvalama župnik Zohil je pojasnio da su mu kamaldoljani dali svečeve relikvije kada je, 2019. godine posjetio Camaldoli i Fabriano gdje se čuvaju njegovi zemni ostaci. Župnik je nadalje rekao da je tada u Camaldoliju prikupljeno mnogo historiografskog materijala o povijesti toga samostana te da je u pripremi opsežno izdanje koje će dati iscrpni prikaz Samostana sv. Mihovila nad Limom.

Relikvije su u tu samostansku crkvu svečano unesene o svečevu blagdanu, 18. lipnja 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tadašnji porečki i pulski ordinarij, sada apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, mons. dr. Dražen Kutleša. Relikvije se od tada čuvaju u župnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o svečevu blagdanu, 18. lipnja, te 29. rujna, o blagdanu sv. Mihovila arkanđela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romuald osnovao krajem X. stoljeća.

Svečanost je završena svečanim blagoslovom s relikvijama a potom su vjernici u ophodu imali prigodu ponaosob iskazati osobno štovanje svemu što je Bog učinio po životu i djelovanju sv. Romualda, mnogi su s pobožnom ozbiljnošću kleknuli pred relikvijom.

Svečanost je završena prigodnim domjenkom za sve nazočne, a za prinošenje na zajednički blagdanski stol pobrinuli su se mnogi od okupljenih vjernika.

/G. Krizman/

Proslavljena 9. obljetnica beatifikacije bl. Miroslava Bulešića


Porečka i Pulska biskupija svake se godine svečanim misnim slavljem spomene beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, velebnog događaja koji je ostao zlatnim slovima zapisan u povijesti ove mjesne Crkve, održanog 28. rujna 2013. godine. Tradicija je da se obljetnica beatifikacije održava svake godine u nekoj župi diljem biskupije u kojoj postoje relikvije bl. Miroslava.

Ove je godine deveta obljetnica, u srijedu, 28. rujna, proslavljena u župnoj crkvi sv. Martina u Vrsaru. Misno slavlje predvodio je porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, uz koncelebraciju kancelara biskupije mons. Sergija Jelenića, župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila te drugih svećenika, a prigodnu homiliju izrekao je vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića preč. mr. Ilija Jakovljević.

Ove je godine, odlukom vicepostulatora za proslavu obljetnice beatifikacije odabrana vrsarska župna crkva jer je ondje u rujnu 2020. godine, povodom sedme obljetnice beatifikacije, po rukama apostolskog administratora nadbiskupa Dražena Kutleše blagoslovljen novi oltar s relikvijom i umjetničkom slikom bl. Miroslava. U suprotnoj lađi jednak oltar s umjetničkom oltarnom palom posvećen je blaženom kardinalu Alojziju Stepincu.

„Ovim misnim slavljem u ovoj drevnoj župi sv. Martina u Vrsaru, gdje se nalaze relikvije našeg bl. Miroslava Bulešića i oltarna pala, želimo kao mjesna Crkva u kojoj se bl. Miroslav rodio, duhovno za mučeništvo sazrio i na kraju svojim vlastitim životom posvjedočio za Krista i vjernost Katoličkoj Crkvi, Bogu zahvaliti za dar svećenika, mučenika i blaženika don Miroslava. Ova crkva je postala pravo mjesto čašćenje bl. Miroslava, bl. Alojzija Stepinca uz sv. Martina“, rekao je na početku izuzetno nadahnjujuće homilije preč. Jakovljević. U toj se župi, naime, na kraju svake mise redovito moli Molitva bl. Bulešiću.

Vicepostulator je nadalje svrnuo pozornost na potrebu veće valorizacije duhovnog bogatstva koje imamo u našim blaženicima. „Želim ovom prigodom i vašem župniku vlč. Linu zahvaliti što je u raznim prigodama aktivno sudjelovao u organizaciji obilježavanja spomena bl. Miroslava. Mnoge naše župe nemaju relikvije, umjetničku sliku bl. Miroslava ili kapelicu. Ne znamo cijeniti duhovno bogatstvo naše Crkve. Razlog je u našoj grešnosti, u našoj oholosti da priznamo da je netko među nama postigao neuveli vijenac slave“, rekoa je propovjednik te je pohvalio mjesnog župnika, „Dragi Lino, hvala ti što si svojom zauzetošću i dobrotom svojih vjernika ukrasio ovu crkvu likom bl. Miroslava i bl. Alojzija Stepinca, svjedoka vjere ovog vremena.“

„Zadnjih sedam desetljeća naša mjesna Crkva gaji blaženu uspomenu na mučeničku smrt i svjedočku vjeru našeg blaženog Mira. Duhovni profil ove mjesne Crkve, kao i njezine povijesne boli i rane, najbolje su ocrtavaju u životu bl. Miroslava Bulešića i bl. Francesca Bonifacia. Što je Crkva u Istri? Pogledajmo lik bl. Miroslava, kao i lik bl. Francesca i dobit ćemo odgovor. Zato kao mjesna Crkva obilježavamo godišnjicu svečanog uzdignuća, proglašenja, svećenika i mučenika ove mjesne Crkve na čast oltara, odnosno blaženim. Blaženi Miroslav je duhovni plod ove mjesne Crkve koja stoljećima svjedoči i živi kršćansku vjeru i sinovskoj povezanost s rimskim prvosvećenikom.“

Propovjednik je koncizno rezimirao srž života i mučeništva bl. Bulešića: „Kad promatramo život bl. Miroslava, vidimo s kolikim je žarom naviještao Božju riječ, ali bio i živa Božja riječ u zajednici kojoj je služio. On nije samo propovijedao evanđelje, već je bio živo evanđelje. Upravo, zbog toga što je bio živo Božje evanđelje ljudi će ga voljeti i od samog dana ubojstva smatrati mučenikom i svetcem.“

„Sve nedaće ovog svijeta: drugi svjetski rat isprepleten s tri režima na istarskom poluotoku: fašizmom, nacizmom i na kraju komunizmom; nisu zatrovale dušu svećenika Miroslava, nego su ga još snažnije izazvale da svjedoči vjeru koja se na ovim prostorima živi od sv. Maura i sv. Germana“, rekao je preč, Jakovljević te kao ponajbolji poznavatelj života, djelovanja i karizme bl. Bulešića pojasnio je ono što je je bila glavna nit vodilja Bulešićeva života: ljubav prema Bogu i prema čovjeku. „Sve izvanjske poteškoće, koje nisu bile male, nisu bila zapreka da bl. Miroslava duhovno sazrije i postigne neuveli vijenac slave, dapače oni su mu još bile veća motivacija da se treba zauzeti za Božju stvar. Zašto je bl. Miroslav imao ljubavi za svakog čovjeka, pa na kraju i za svog ubojicu? Odgovor na to nalazimo u njegovim riječima: „U svakoj osobi moram vidjeti Krista. Velika je ljubav Kristova do svih. Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve. To neka bude i moje djelo. Svima pomoći, ‘sve za sve’ radi Boga i spasa duša, bez ikakvog interesa“. Vidjeti u svakoj osobi Krista znači imati dušu koja kod svakog vidi ono što je pozitivno. Bog, kad gleda nas gleda ono što je dobro u nama, ono što može donijeti blagoslov. Bog se nikad ne zaustavlja na našim slabostima, našim grijesima, već nas uvijek preobražava da bi donijeli dobar rod. Zaustaviti svoj pogled nad onim što je dobro kod drugog, odlika je svetačke duše.“

„Bl. Miroslav želi činiti samo ono što je činio Krist: činiti dobro i ozdravljati sve“, nastavio je propovjednik. „Svi smo pozvani da činimo dobro jedni drugima, da stvaramo prsten dobrote. Neprijatelj uvijek traži razlog, a često puta mu i ne treba da drugom učini loše. Svetac uvijek traži opravdanje da bi činio dobro. Čineći dobro dolazi se do ozdravljenja. Bl. Miroslav nastojao je svima činiti dobro, čak i svojim neprijateljima. Svi koji su ga tražili sv. sakramente, on nije gledao na njihovu vojničku odoru (političku) nego je gledao što je ispod te odore. Ispod svake odore, odijela, je čovjek koji je potreban Božje i ljudske ljubavi. Uvijek je ispod odore čovjek kojeg je rodila majka i koji treba ljubav svojih bližnji. Bl. Miroslav nije gledao odoru, odjelu, već čovjeka koji je potreban Božjeg spasenja.“ Propovjednik je nadlaje citirao Bulešićevu propovijed izrečenu u jeku Drugog svjetskog rata, u kolovozu 1944. godine: „Samaritanac je slika našeg Spasitelja. Čovječanstvo je izmoreno, izranjeno; dobri Samaritanac dođe, uzme ga, izliječi ga. – To se isto ponavlja u nama samima kada smo mi izranjeni našim opačinama, te naš Spasitelj nas liječi svojom milošću, svojim sv. sakramentima. Vidimo opet da početak kršćanstva jest ljubav, a na isti način i svršetak: „Ljubi ostaje“ – veli sv. Pavao.““

Povezao je nadalje biblijsku prispodobu o Dobrome Samaritancu sa poznatim životnim principima bl. Miroslava, koji je u svakome čovjeku, ispod svake odore, vidio ono najvažnije – čovjeka. „Ta slika Samaritanca treba biti slika kršćanina: koji ljubi, prvi pritječe u pomoć, koji ne gleda na rasu, naciju, vjeru, već gleda da je svaki čovjek slika Božja. To mogu svetačke duše; to mogu oni koji su do kraja prožeti Kristom. To ne mogu površni kršćani, oni koji u svojoj oholosti smatraju da su bolji od drugih. Kršćanin nije superiorni nad drugim, kršćanin je svima služitelj svetih otajstava i daje sebe za druge. Kršćanin je sluga, a ne vlasnik čovječanstva. Krist je došao da bude svima sluga, iako je Bog gospodar svega. Bog svoga Sina daje za spasenje svijeta; za spasenje svakog od nas.“

„Jesu li danas svijetu potrebni ljudi poput bl. Miroslava ili bl. Alojzija Stepinca?,“ aktualizirao je nadalje preč. Jakovljević. „Možda još više nego u vrijeme raznih režima 20. stoljeća. Međutim, takvi ljudi se danas u našoj sredini smatraju netolerantnima, da su previše radikalni, tradicionalni, da se nisu prilagodili vremenu, da dovoljno ne slušaju autoritete. Da je bl. Miroslav slušao svoju okolinu, autoritet, otišao bi u Italiju i spasio svoj život. Da je bl. Stepinac slušao vlast napustio bi Hrvatsku i otišao u Vatikan. A tko bi bio Božji svjedok? Tko bi bio glas savjesti u društvu?“

Osvrnuo se nadalje na tadašnja povijesne okolnosti u društvu i Crkvi u tim teškim poratnim vremenima, „Zanimljivo je da nitko nije bio spreman u Istri da prati mons. Jakova Ukmara na krizmi u Lanišću i Buzetu. Bilo je previše politički opasno. Ali bl. Miroslav prati mons. Ukmara na dijeljenju krizme po Istri, iako nije bio svećenik Tršćansko-koparske biskupije, već je on bio svećenik Porečke i Pulske biskupije. On se nije bojao, on nije kalkulirao; on je već davno od Gospodina isprosio milost mučeništva.“ „Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna. Svoj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.“, podsjetio je propovjednik na zapis iz Duhovnog dnevnika Blaženika.

„Dok su drugi kalkulirali, iako su bili politički autoriteti u Istri i trebali biti na braniku vjere i Crkve, oni su na dan „krvave krizme“ u Lanišću „pobjegli“ na razne strane, u Rijeku, u Trst, a bl. Miroslav jedini spremno ide kao ovca na klanje. Svetac se ne boji mučeništva, on za njim žudi.“

„I danas je potrebno dizati glas, i danas je potrebno svjedočiti istinu, bez obzira što mnogima nije draga ili dolaziš u konflikt s drugim, ali Isusov se učenik ne može odreći svog Učitelja radi svjetske udobnosti“, pozvao je propovjednik te je nadalje citirao Blaženikovu homiliju povodom blagdan sv. Vinka: „A mi kako smo malo postojani u našoj vjeri. Kad nas sile natjeraju onda prepoznajemo Boga, a kada ne, onda živimo kao da Boga nema. Da li mi propovijedamo riječju, kada branimo vjeru i primjerom kada po njoj živimo, našu vjeru? Zar nismo mi kadri prodati našu vjeru i kraljevstvo Božje za jedan zamazan zemaljski užitak ili imovinu? Zar nismo i mi kadri kazati, ta vjera ne treba, ta što će nam vjera? Vjera je samo zapreka? A ja bih kazao: ne učili nas možda vjera ljubavi do bližnjega, koju zahtijeva kao uvjet da se može biti kršćanin? Što nije vjera koja nas uči bratstvo, spomeni se da si čovječe stvoren od Boga ti kako i drugi.“

„Ne može se vjernik odreći istine kako bi se svidio mentalitetu ovog svijeta. I danas je previše uzmicanja, previše prilagođavanja svijetu. Postali smo svjetski, a Božji onoliko koliko nije u suprotnosti sa svjetskim. Kršćanin bi svoju odluku trebao, morao, uskladiti s naukom Isusa Krista. Koliko smo spremni poput bl. Miroslava reći i svom autoritetu, bio on svjetovni ili vjerski, ono što nije dobro, zauzimati se za Božju stvar; zauzimati se za čovjeka, posebno onog obespravljenog. Miroslav je to činio i zato je velik, podsjetio je propovjednik na moralnu obvezu koju imamo kao vjernici.

„Reći će bl. Miroslav“, citirao je nadalje preč. Jakovljević, „Neka se krivo ne tumače moje riječi. Ali želja je moja da iskreno pitam sve svoje vjernike – osobito one od sela – koji ne goje u sebi nikakvih predrasuda, i koji još goje u sebi smisao pravice: komu ste se obratili kad su vas nesreće pogodile i kad ste bili podvrgnuti nepravdama, kad je žalost navalila na vaše obitelji, kad su vaša sela bila pogažena? Zar se niste tad obratili svećeniku koji je bio među vama, onome koji je s vama trpio, koji je za vas stavio u pogibao svoj život, njemu, koji je jedini ostao s vama kad su vas svi napustili? I niste li našli u njemu utjehu, obranu i pomoć? Crkva je vršila svoju zadaću i u ovim teškim vremenima.“ Ove riječi našeg Blaženika i danas su aktualne.“

„Danas kad slavimo 9. godišnjicu beatifikacije našeg bl. Miroslava, želimo zajedno s vama moliti da nikad ne iznevjerimo Istinu i da ostane vjerni svojoj savjesti. Mnogi se danas odriču Istine te na kraju završavaju kao najveći tragičari povijesti. Istina nije tu da nas sudi, nego da nas spasi.“

Propovjednik je nadlaje pozvao na iskrenu introspekciju, „Molimo da bl. Miroslav bude svima nama nadahnuće da možemo imati ljubavi za Istinu. Posebno večeras molimo za milost ustrajnosti u vjeri i da nas sve zamamnosti ovog svijeta ne odijele od istine, ljubavi – a Bog je ljubav. Mnogi danas, da bi nahranili svoj ego gledaju druge kao grešnike a sebe smatraju pravednicima. Zapravo ono što vide u drugima to su oni.“

I u opažanju vlastitih nedostataka nam naš bl. Miroslav može biti uzor, kako nalazimo u zapisu iz Duhovnoga dnevnika u kolovozu 1942. godine. „Bl. Miroslav je sebe smatrao grešnim, ne drugoga, analizirao je svoje mane kako bi postigao savršenstvo. Nije „hranio“ svoju dušu tuđim neuspjehom ili da je on bolji od drugih. Nego je sebe smatrao grešnim kome je potrebna Božja milost. Sam piše: „Govori mi, o Bože, rasvijetli, ražari mi srce, okrijepi me, daj mi milost da mogu postati svet i vrijedan tvoj svećenik.“

„Molimo večeras da se po zagovoru bl. Miroslava dogodi milost oprosta u nama svima onima koji su nas povrijedili. Svako je srce zbog nečega ranjeno, ali neka to srce bude zacijeljeno milošću oprosta. I mi zacijelimo rane svoga srca na način da opraštamo i milimo za sve progonitelja kršćana. Ima u svijeta područja gdje mnogi kršćani doživljavaju progone zbog ispovijedanje vjere u Isusa Krista. Čak se i kod nas može doživjeti ismijavanje, izrugivanje zato što si kršćanin i praktičan katolik. Ali to je bijelo mučeništvo koje moramo živjeti svaki dan. I mi recimo večeras: učini nas Gospodine dostojnima da možemo živjeti bijelo mučeništvo. Da možemo svaki dan praštati, ljubiti i nastojati da nikoga ne povrijedimo ili što loše učinimo“, naglasio je preč. Jakovljević.

Propovjednik je zaključio ohrabrenjem, „Nemojmo ostati zarobljeni u svojim ranama, nego dopustimo da naše rane zacijeli Božja milost kako bi iz njih potekla rijeka milosti: praštanja i ljubavi. Ako mognemo oprostiti, moći ćemo ljubiti; ako budemo ljubili bit ćemo sretni i spašeni ljudi.“

„Bl. Miroslave, nauči nas oprostiti, kako bi mogli ljubiti. Nauči nas ljubiti kako bi postigli neuveli vijenac slave, zaključio je preč. Jakovljević.

Na kraju misnoga slavlja župnik domaćin je posebno pozdravio predslavitelja i okupljeni kler te redovnice iz Poreča i sestre koje djeluju u vrsarskoj župi.

Potom je biskup zajedno sa svećenicima ispred oltara bl. Bulešića izmolio Litanije bl. Bulešiću. Biskup je nazočnima udijelio blagoslov s relikvijama. Na kraju su svi okupljeni u ophodu ispred oltara bl.Bulešića mogli iskazati osobno štovanje doticanjem relikvijara u kojem se nalaze relikvije bl. Miroslava. Na kraju je izmoljena Molitva bl. Bulešiću sa namjenski tiskanih sličica na kojima se nalazi slika oltarne pale sa Bulešićevog oltara.

Vrsarska se župa na proslavu obljetnice beatifikacije pripremila danom duhovne priprave. U utorak, 27. rujna, izmoljena je pobožnost bl. Bulešiću a misu s prigodnom homilijom predvodio je fra Matija Koren, franjevac iz Rovinja.
/G. Krizman/

Hodočašće bl. MIROSLAVU BULEŠIĆU povodom 75. obljetnice mučeništva

Župa Sv. Martina – Vrsar i Sv. Andrije – Gradina poziva Vas na

Hodočašće bl. MIROSLAVU BULEŠIĆU povodom 75. obljetnice mučeništva

u srijedu 24. kolovoza 2022.

9,30h – okupljanje ispred Samostana u Kloštru, blagoslovna molitva u samostanskoj crkvi i polazak hodočasnika pješaka preko Limskog Kanala, Dvigrada (kratak odmor i okrijepa), Sv. Petronile, Kanfanara (posjet župnoj crkvi), Marići prema Svetvinčentu (dolazak cca. 16,30h).

16,00h – polazak hodočasničkog autobusa za Svetvinčenat ispred Dječjeg vrtića u Vrsaru

18,00 – Svetvinčenat – Sv. Misa na trgu ispred župne crkve, predslavi: Mons. Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup koadjutor

Zainteresirani neka se što prije jave župniku na tel. br. 099 421 22 55.

Radujemo se zajedničkom hodočašću.

Lino Zohil, župnik

Papa Franjo imenovao nadbiskupa Kutlešu u Dikasterij za biskupe

Sveti otac Franjo je u srijedu 13. srpnja 2022. imenovao nove članove Dikasterija za biskupe, među kojima splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita, apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije mons. Dražena Kutlešu te po prvi put tri žene, objavio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Papa je u Dikasterij za biskupe imenovao 14 članova među kojima su osmorica kardinala, po jedan nadbiskup, biskup i opat te, po prvi put, tri žene.

Dikasterij za biskupe je tijelo Rimske kurije koje pomaže svetom ocu pri imenovanjima biskupa.

Novim članovima imenovani su:

– nadbiskup Stockhoma kardinal Anders Arborelius, OCD

– nadbiskup Manile kardinal Jose F. Advincula

– arhivist i knjižničar Svete rimske Crkve kardinal José Tolentino de Mendonça

– generalni tajnik Biskupske sinode kardinal Mario Grech

– prefekt Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Arthur Roche

– prefekt Dikasterija za kler imenovani kardinal Lazar You Heung-sik

– nadbiskup Marseillea imenovani kardinal Jean-Marc Aveline

– biskup Coma imenovani kardinal Oscar Cantoni

– splitsko-makarski nadbiskup Dražen Kutleša

– tajnik nekadašnjeg Papinskog vijeća za kulturu biskup Paul Desmond Tighe

– opat opatije sv. Pavla izvan zidina i apostolski upravitelj teritorijalne opatije Montecassino o. Donato Ogliari, OSB

– generalna tajnica Uprave Države Vatikanskog Grada s. Raffaella Petrini, FSE

– bivša vrhovna poglavarica kćeri Marije Pomoćnice s. Yvonne Reungoat, FMA

– predsjednica Svjetske unije katoličkih ženskih organizacija Maria Lia Zervino.

U Kloštru proslavljen blagdan sv. Romualda

U nedjelju, 19. lipnja 2022. godine, u Samostanu sv. Mihovila na Limom, u Kloštru, u Župi Gradina, nedaleko Limskog kanala, svečanim misnim slavljem i procesijom oko samostana pod predsjedanjem fra Josipa Šoštarića, franjevca iz pazinskog Franjevačkog samostana Pohođenja Marijina, proslavljen je blagdan sv. Romualda, o 995. obljetnici njegova rođenja za Nebo. Bio je utemeljitelj crkvenog reda kamaldoljana, brojnih redovničkih zajednica i samostana, između ostalih i tog Samostana sv. Mihovila nad Limom u Porečkom dekanatu. Zalaganjem vlč. mr. Lina Zohila, župnika Vrsara i Gradine, od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji, prije tri godine dobivene su za tu crkvu relikvije svetog utemeljitelja, koje su u tu crkvu svečano unesene o svečevu blagdanu 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tadašnji porečki i pulski ordinarij, sada apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, mons. dr. Dražen Kutleša. Relikvije se od tada čuvaju u župnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o svečevu blagdanu te o blagdanu sv. Mihovila arkanđela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romulad osnovao krajem X. stoljeća.

I ove je godine svečanost započela procesijom sa svečevom relikvijom oko samostanskog kompleksa. Uz predvoditelja koncelebrirao je župnik domaćin vlč. mr. Lino Zohil. Predvoditelj misnoga slavlja, p. Josip Šoštarić je u prigodnoj homiliji, na početku podsjetio da će se za 5 godina obilježiti 1000 godina od smrti sv. Romualda te kako je on osnovao taj samostan gdje su prebivali i djelovali redovnici kamaldoljani. Pozvao je okupljene da zamisle što se sve događalo unutar tih zidina, „sve nas podsjeća na misterij, na Boga, na Stvoritelja koji je sve to tako čudesno stvorio i uredio, a vrhunac tog Božjeg stvaranja i uređenja je čovjek, čovjek je živa slava Božja.“

Podsjetio je da se blagdan sv. Romulada slavi kratko nakon proslave svetkovine Tijeka i Krvi Kristove; istaknuo je nadalje da je ona povezana uz Uskrs, a u svezi s njima je i svetkovina Presvetog Srca Isusova; uz Uskrs je vezana i svetkovina Presvetog Trojstva te svetkovina Duhova, kojom završava Vazmeno vrijeme“, podsjetio je propovjednik. „Između Tijelova i Presvetog Srca Isusova slavimo tog čudesnog čovjeka, sv. Romualda. Sve to se ne bi događalo da Krst nije uskrsnuo, zato se cijela liturgijska godina plete oko tog misterija Kristova uskrsnuća.“

Citiravši riječi Evnađelja „jednom je Isus na nekom mjestu u osami molio“ propovjednik je istaknuo da je sv. Romulad, prema životopiscima, „bio nemirna i lutalačkog duha. On je želio nešto više, želio je biti kao Isus u pustinji. U pustinji se može izdržati samo na jedan način, biti povezan s Bogom. Lutao je, od Veneta, preko Španjolske, do Ravenne, pa u Montecassinu i na tom lutanju došao je i ovamo, tu je prepoznao jednu oazu, jednu malu pustinju u tom svom ambijentu gdje može svoju dušu povezati s Nebeskim“, naglasio je propovjednik. Podsjetio je da Evanđelja često navode kako je Isus molio. Propovjednik je nadalje izrekao kratko promišljanje o molitvi. Osvrnuo se potom na Isusovo pitanje apostolima „što ljudi govore tko sam ja?“, „međutim to što svijet govori o Isusu nije istina. I nama je bolje da ne znamo što ljudi govore o nama“, rekao je p. Šoštarić. Naveo je potom brojne primjere podcrtavši da ni o kojem pitanju svijet ne zna Istinu, i da svijet nema odgovor na najvažnija životna pitanja.

Na pitanje Isusovog identiteta nam odgovor neće dati svijet. A na pitanje „što ja mislim o Isusu?“ treba dati osobni odgovor. Kao što je Isus rekao Petru na njegov odgovor, „to ti dolazi odozgor“, istina o Isusovu identitetu dolazi s neba; pitanje identiteta je najvažnije pitanje. Današnji svetac je tražio svoj identitet, svoje mjesto u Crkvi. Kada ga je našao, u pustinji, sve je ostalo bilo podređeno tome.

„Kroz molitvu se rađa i bistri naš životni put“, nastavio je propovjednik. „Da Romuald nije ustrajao nakon što je uvidio da benediktinstvo nije njegov put, nikada ne bi bio postao svetac. Tražio je svoj identitet od Boga darovan, a slijediti identitet koji nam Bog daje znači uzeti danomice svoj križ i ići za Isusom, tako je učinio i sveti Romuald“, rekao je između ostalog propovjednik. „Današnji nam je svetac primjer da si isplati potrošiti svoj život radi Isusa Krista, jer dobivamo život u vječnosti. On je pamtio riječi Svetoga Pisma i sukladno njima oblikovao svoj život, a čime mi oblikujemo svoj život?“, potaknuo je fra Josip okupljene na razmišljanje. „Isus je rekao ‘Ja sam Put, Istina i Život.’, sveti Romuald je to shvatio i prihvatio, molimo i mi da to uspijemo razumjeti i prihvatiti“, zaključio je propovjednik.

Misno slavlje je završeno molitvom sv. Romualdu, a nakon mise bila je prigoda za osobno čašćenje relikvija.

Uslijedilo je izlaganje povjesničara Marina Martinčevića o povijesti Samostana sv. Mihovila nad Limom. Prof. Martinčević je na početku izlaganja napomenuo da je sv. Romuald preminuo 1027. godine, što znači da će za pet godina bili tisuću godina od njegove smrti. Smještajući u društveno – povijesni kontekst nastanak toga samostana istaknuo je da je Crkva i tada bila umorna, hijerarhije su se i tada bavile više-manje samima sobom. Sv. Romuald, ulazeći u samostan San Apolinare in Classe nastoji ostvariti autentični kršćanski život. Njegovo traženje dovelo ga je i u ove krajeve. Kada je on došao na ovome je mjestu postojala samo mala crkvica posvećena Blaženoj Djevici Mariji, koja je značajna po fragmentima jedne od najstarijih fresaka u istri koje pripadaju karolinškoj tradiciji. U tri godine koliko je svetac proveo na tome mjestu ustanovio je monašku zajednicu eremita. Crkvu sv. Mihovila posvetio je oko 1040. godine porečki biskup Engelmar. U njegovo vrijeme nastale su u tom samostanu freske iz Otonske škole, u kojoj su vješto spojeni bizantski i zapadni utjecaji. Najpoznatiji je prikaz kamenovanja sv. Stjepana. Na desnom zidu je freska koja, prema tradiciji, prikazuje sv. Romualda. Početkom 14. stoljeća ondje su boravili templari. Krajem 14. i u 15. stoljeću redovnički život otaca kamaldoljana se u samostanu oživljava, postoje brojni zapisi o djelovanju redovnika, a samostan biva upravom pripojen venecijanskim samostanima. Predavač je pojasnio i namjenu ostalih dijela samostana, spavaonica i drugih prostora, koji su sada mahom ruševine. Za održavanje samostana je u jednom je periodu bio zadužen jedan porečki kanonik. Krajem 18. stoljeća monasi opatije sv. Matije iz Venecije, zbog udaljenosti, mijenjaju samostan za jedan posjed obitelji Coletti iz Conegliana. Tada kompleks postaje ladanjska palača u klasicističkom stilu. Nakon gašenja te plemićke obitelji samostan prelazi u državno vlasništvo, većinu vremena neupotrebljavan, što je na neki način sačuvalo postojeće freske u izvornom obliku.

U završnim zahvalama župnik Zohil je pojasnio da su mu kamaldoljani dali svečeve relikvije kada je, 2019. godine, zajedno s prof. dr. sc. Ivanom Milotićem posjetio Camaldoli i Fabriano gdje se čuvaju svečeve relikvije. Župnik je nadalje rekao da su tada u Camaldoliju prikupili mnogo povijesnih zapisa o povijesti toga samostana te da je u pripremi opsežno izdanje koje će dati iscrpni prikaz Samostana sv. Mihovila nad Limom.

Svečanost je završena prigodnim domjenkom u klaustru samostana.

(G. Krizman)

Održano plovno hodočašće sv. Jurju

U subotu, 23. travnja 2022., u Vrsaru je po dvanaesti put plovnim hodočašćem proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Odazvavši se na poziv mjesnog župnika, vlč. mr. Lina Zohila, stotinjak hodočasnika okupilo se na Starom molu kako bi ribarskim brodicama i plovilima ronilačkog kluba bili prevezeni na obližnji otok sv. Jurja, u vrsarskom akvatoriju. On svojim specifičnim izduženim oblikom većeg i manjeg dijela otoka, koji su smješteni tako da zatvaraju uže vrsarsko priobalje, čini prirodni lukobran, štit vrsarske marine i luke od naleta velikog valovlja s morske pučine. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružilo nekoliko inozemnih gostiju.

Po dolasku na otok molitvenim hodom po uređenoj šetnici izmoljena je pobožnost krunice, a potom je ispred crkvice sv. Jurja održano misno slavlje koje je ove godine predvodio župnik Zohil.

Na početku mise, u uvodnom pozdravu okupljenima, župnik domaćin je izrekao je nekoliko prigodnih misli na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Istaknuo je da crkvica u kojoj se nalaze datira iz 9. stoljeća, te da je temeljito obnovljena 2000. godine. Istaknuo je činjenicu da je ta crkva utemeljena na prirodnoj stijeni. Naglasio je i njezine dvije unutarnje apside, što predstavlja posebnost u arhitektonskom smislu. „Otok je postavljen tako da štiti luku u marinu od morskih struja i valova, pa vjerujem da su i tadašnje generacije, koje su u 9. stoljeću na ovome otoku sagradile crkvu posvećenu sv. Jurju vjerovale, kao i mi danas, da je sv. Juraj naš moćan zaštitnik“, istaknuo je župnik.

“Vjerujem da smo, iz godine u godinu, više puta mnogo čuli o Sv. Jurju i brojnim legendama koje su uz njega vezane. Sv. Juraj uvijek je predstavljen kao vitez – junak koji kopljem sa svog bijelog konja ubija zmaja. Ističe se tako njegova vojnička umješnost, njegova hrabrost i neustrašivost. No, najveći dio, kad se o njemu govori, govori se o njegovoj mučeničkoj smrti“, rekao je župnik na početku homilije.

„On je bio sin časnika koji je podnio mučeništvo, vidio je mučeništvo, mučenje svoga oca, ali je i on postao rimski vojnik, kasnije i visokopozicioniran u vojsci cara Dioklecijana koji je za početka svoga vladanja kršćane respektirao i nije dirao njihovu vjeru, ali, nagovoren od svojih prijatelja, osobit od svog zeta Gaelrija, promijenio je svoje mišljenje, svoje popustljivo držanje prema kršćanima promijenio je u najogorčeniju mržnju. Izdavao je naredbu za naredbom o uništenju kršćanstva. Nastupio je svim silama protiv Crkve da je potpuno uništi i iskorijeni. Tako da se jednog dana pojavljuju na gradskim vratima oglasi, da se kršćani lišavaju svih časti i službi, kao i svih prava koja su uživali, da se sve crkve moraju porušiti, sve knjige spaliti, a biskupe i svećenike pohvatati i pobiti. Tako je bilo u vrijeme cara Dioklecijana u 4. stoljeću, a nažalost se to kasnije u povijesti, ako ne i danas, ponovno ponavlja“, rekao je propovjednik. A tko se suprotstavi carskim odredbama čeka ga tamnica i smrt. Time je i Juraj, kao visoki rimski časnik, rekli bismo danas ministar obrane, stavljen pred odlučan izbor. Morao je izabrati između zemaljskog kralja ili nebeskoga kralja, između lijepoga života ili krvave mučeničke smrti“, naglasio je župnik. „Ali, kako je Juraj imao čvrstu i nepokolebljivu vjeru, nije se bojao smrti. Nije oklijevao da donese odluku. Čim je pročitao odluke koje je car napisao protiv kršćana, odmah ga je upozorio na nepravdu. I tada je ukorio samog cara zbog progona kršćana, te mu je rekao: ‘zašto progoniš kršćane, pa zar nisi do sada znao da su ti najbolji i najvjerniji sluge tvoji i vojnici bili upravo kršćani, koje je Krist učio svim plemenitim krepostima i svakom dobru?’ Tada se car Dioklecijan strašno iznenadio, jer je mislio da je zapovjednik njegove vojske poganin. Zato ga je pokušao odvratiti od kršćanske vjere, dao ga je na mučenje gdje je pokušao silom ga odvratiti od kršćanstva. Pa kad mu to nije uspjelo, dao ga je svrgnuti i maknuti sa svih položaja, svih časti i dužnosti. Konačno je zapovjedio da mu se odrubi glava, što je bilo odmah i izvršeno 303. godine“, podsjetio je predslavitelj.

„Sjetimo se i ovdje, iz naše lokane povijesti, da su sveti Mauro i istarski mučenici isto tako stradali za vrijeme cara Dioklecijana, a također i u Splitu sveti Dujam. Danas se sveti Dujam časti u Splitu, sveti Mauro u Poreču, ali je vrlo znakovito, kada se ide u Rim, u krstionici sv. Ivana Lateranskog na freskama su vidljivi ostaci prikaza sv. Dujma i sv. Maura. Mi, kada idemo u Rim onda je to jedna naša obavezna točka koju svakako, obavezno idemo posjetiti“, naglasio je vlč. Zohil.

„Za rana se sv. Jurja počelo slaviti kao sveca mučenika. Tako u njegovom redovitom prikazivanju, kako ubija zmaja, vidimo zapravo jednu drugu veličinu skrivenu u simbolici te slike. Sveti Juraj pobjednik je jedne druge, vrlo važne borbe – borbe za osvajanje vječne nagrade na nebesima, u savršenstvu neba, savršenstvu radosti s Bogom koje više nikakvo zlo ne može ugroziti ni poremetiti. Upravo na taj način lik sv. Jurja snažno je obilježen njegovom vjernosti Kristu koja mu je bila izvorom snage za borbu protiv zla. On je zapravo kao svetac oličenje sile Božje koja pobjeđuje sile tame i sile zla. Na njegovu liku stoji odsjaj pobjede dobra nad zlom, pobjede istine nad laži, pobjede vječnih vrijednosti nad prolaznim silama“, podsjetio je župnik.

„Juraj je glasnik i svjedok, simbol i slika pobjede, očitovanja Božjeg spasenja kojeg Kristovi vjernici ostvaruju: dajući i žrtvujući svoj život za drugoga – ne ljubeći svoj život, nego prianjajući i po cijenu smrti uz Spasenje koje nam je Bog objavio. Krist i njegova žrtva na križu je dar Božje ljubavi čovjeku od kojeg i mi danas crpimo snagu u borbi protiv zla, slaveći svetu misnu žrtvu i posadašnjujući onu jedinstvenu Kristovu žrtvu s križa. Ta jaganjčeva krv kao izvor snage darovana nam je da i mi ostvarimo u svojim životima pobjedu radi koje slavimo današnjeg sveca, svetoga Jurja. Vjerojatno su i naši stari svjesno upravo ovdje na otoku sagradili crkvicu Sv. Jurja kako bi otok, ili crkvica, štitili našu luku, naše barke i brodove, naše jahte, naše jedrilice, jer da njih nema gdje bi bila naša luka, ili naš porat“, rekao je propovjednik.

„Sv. Juraj je u redu onih koji nisu ljubili svoga života nego su ga posve predali Bogu, podredili svoje interese Božjim planovima, dali se od Boga voditi. I mi smo na to pozvani, pozvani smo pokušati slijediti svetoga Jurja. Nismo pozvani slijedit ga do kraja mučeništvom, ali smo svakodnevno pozvani slijediti ga u svjedočenju svoje vjere, a to nekada iziskuje i ne malu žrtvu. Zapravo, logika našega vremena je kako sačuvati svoju malu začahurenost u osobne interese, kako pronaći najbolji način da meni i mojima bude dobro, a zatvoriti oči pred bilo kakvim problemom koji se nalazi u mojoj blizini, pred bilo čijom potrebom. Tiče me se samo ono što me direktno ugrožava, šteti mojoj sreći i zadovoljstvu, sve ono što je mimo toga nije vrijedno moje pažnje’. Da je tako sveti Juraj učinio u svome životu mi se ne bi danas ovdje sastali. A Isus je rekao u današnjem evanđelju ‘Hoće li tko za mnom neka se odreče samoga sebe i neka me slijedi.’ Stoga danas slavimo sv. Jurja kao onoga koji je znao pristati uz Krista, koji je znao ustrajati u toj odluci, sačuvati vjernost svome Spasitelju i bio spreman za njega podnijeti mučeničku smrt. On ostaje za nas zagovornik i primjer kako u današnjem vremenu ustrajati u nevoljama, ne izgubiti srčanost i ne prepustiti se beznađu i malodušnosti, nego učvrstiti vjeru i spremnost oprijeti se zlu ma od kuda ono dolazilo“, ohrabrio je predslavitelj okupljene.

Na jednom mjestu zapisa sv. Augustin: “Dvostruku borbu vodi svijet protiv Kristovih vjernika: laska im da ih prevari i prijeti im da ih slomi. Neka nas samo ne zarobi vlastiti užitak, neka nas ne zastraši tuđa okrutnost i svijet je pobijeđen”, citirao je propovjednik.

„Danas ćemo za to moliti sv. Jurja, da nam bude pomoćnik u toj borbi sa zlom u sebi i oko sebe, da nam svojim zagovorom pomogne ustrajati do kraja, ne dati se zastrašiti – ne dozvoliti da nas zarobi vlastiti užitak – i ne dati se zavarati laskanjem i varljivim ponudama, nego sačuvati vjernost Kristu i dati – kao vjernici – naše svjedočanstvo njemu u ovom sadašnjem vremenu“, rekao je propovjednik.

„Ne možemo se ne sjetiti u ovim trenutcima i svih onih koji stradavaju u ratnim strahotama u Ukrajini i drugdje po svijetu i zato ćemo današnju milostinju koju ćemo ovdje sakupiti usmjeriti i poslati upravo za potrebite u Ukrajini“ obznanio je vlč. Zohil.

„Neka i ova sveta misa i ovo plovno hodočašće bude tom nakanom obilježeno i neka nam doista bude izvorom snage za životne borbe koje su pred nama. Slijedimo i mi svetog Jurja moleći Gospodina da i nama dadne snagu i onu živu i čvrstu vjeru, kojom je obdario svetoga Jurja, pa da i mi mognemo svoju vjeru živjeti i za nju neustrašivo svjedočiti poput svetoga Jurja“, zaključio je propovjednik.

Na kraju je predvoditelj zahvalio svima koji su došli i koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: gospodinu Parisu i mjesnom ronilačkom klubu za prijevoz hodočasnika, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu, te Turističkoj zajednici koja se pobrinula za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku.

Prije završnog blagoslova kratko izlaganje o povijesti otoka i crkvice održao je povjesničar Marino Martinčević.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 2000. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je nastavljeno druženje uz okrepu.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije.
Tex.:/Gordana Krizman/ Foto:/Marino Martinčević/

Svečana akademija posvećena mons. Boži Milanoviću

U petak, 8. travnja 2022. godine, u Pazinskom kolegiju je održana svečana akademija posvećena mons. Boži Milanoviću, njegovu životu, djelovanju i djelima, o 75. obljetnici održavanja Pariških mirovnih ugovora iz 1947. godine u kojima je mons. Milanović sudjelovao. Ujedno je predstavljeno reizdanje četveroknjižne edicija njegovih kapitalnih djela: koja obuhvaća knjige „Hrvatski narodni preporod I.“, „Hrvatski narodni preporod II.“, „Istra u dvadesetom stoljeću“ te „Moje uspomene (1900.-1976.)“

O mons. Boži Milanoviću kao uglednom svećeniku, diplomatu, kulturnom djelatniku i političaru govorili su: mons. dr. sc. Dražen Kutleša, splitsko-makarski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija Republike Hrvatske mons. Ivan Milovan, porečki i pulski biskup u miru te mr. sc. Ilija Jakovljević i izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić, urednici četveroknjižne edicije djela mons. Bože Milanovića. Osim spomenutih akademiji su nazočili: novoimenovani nadbiskup koadjutor Zadarske nadbiskupije mons. Milan Zgrablić, generalni vikar Porečke i Pulske biskupije mons. Vilim Grbac, kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, ravnatelj dijecezanskog Caritasa preč. Željko Zec, državni tajnik Ivan Bubić, načelnik Policijske uprave istarske Božo Kirin, županijski pročelnik za kulturu Vladimir Torbica, ravnateljica Državnog arhiva u Pazinu Mirela Mrak, većina gradonačelnika istarskih gradova, brojni načelnici istarskih općina, čelni ljudi mnogih institucija, državnih i županijskih ureda te brojni vijećnici Skupštine Istarske županije.

Svečana akademija održana je pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Porečke i Pulske biskupije, a nositelj programa, inicijator svečane akademije te koordinator organizacije bio je preč. mr. Ilija Jakovljević.

Program je započeo intoniranjem državne himne „Lijepa Naša Domovino“ te himne Istarske županije „Krasna zemljo“ koje je uz klavir otpjevao akademski glazbenik Bruno Krajcar. Medijski pokrovitelj svečane akademije bila je radio postaja Radio Istra, a program je vodila glavna urednica te radio postaje Melita Gržić Pincin, koja je između najava govornika podsjetila na osnivanje te radio postaje, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zalaganjem prvenstveno mons. Antuna Heka, a koja djeluje kao dio tvrtke koja nosi naziv Centar za informacije i komunikacije mons. Božo Milanović. Voditeljica je ukratko podsjetila i na realizaciju projekta otvaranja Pazinskog kolegija – klasične gimnazije.

Nadbiksup Kutleša: „Svećenstvo Istre ustrajno i nepokolebljivo uz svoj narod“

Prvi se okupljenima obratio nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša koji je nakon prigodnih pozdrava, govoreći o djelovanju mons. Milanovića istaknuo da se „među njegovim zaslugama snažno ističe i opravdano na prvo mjesto stavlja presudna uloga u pripojenju Istre matici Domovini nakon Drugoga svjetskog rata. Danas, kada i ovom Svečanom akademijom posvećenom mons. Milanoviću, na poseban način obilježavamo 75. obljetnicu potpisivanja Ugovora o miru s Italijom, može se ustvrditi da je to njegovo najveće postignuće.“

„Glasovita je Milanovićeva statistika župa, njegova istančana argumentacija Komisiji za razgraničenje Julijske krajine, upornost u sudjelovanju i presudne intervencije na Mirovnoj konferenciji u Parizu, ali – još važnije – i na marginama te konferencije tijekom čitava njezina trajanja, a posebno njegova komunikacija s katoličkim medijima u zapadnoj Europi u tome teškom diplomatskom procesu. To je uistinu remek djelo, ali ponajviše stoga jer potječe od poštena, pravedna i objektivna te nadasve istinoljubiva čovjeka. Ono je izričaj intelekta, umješnosti i dovitljivosti u diplomatskom procesu. Ali istovremeno ono je u svojoj biti i intimi prožeto također istančanim senzibilitetom za slabijega i poraženog“, naglasio je mons. Kutleša.

„Danas, o 75. obljetnici njegova potpisivanja, s nužno potrebnim odmakom, trezveno i pošteno možemo još snažnije nego tada vrednovati i afirmirati Milanovićevu ulogu i ulogu istarskog svećenstva u tim procesima. Providnost je mons. Milanovića, kao i brojne druge istarske svećenike, koji su živjeli i djelovali u ključnim povijesnim vremenima, obdarila iznimnom sposobnošću čitanja znakova vremena, njihova pravilnog procjenjivanja i razborita reagiranja na njih.“

„U svemu navedenom, pa i u današnjoj Svečanoj akademiji, snažno se posvjedočuje činjenica da je svećenstvo iz Istre, čiji je izdanak i mons. Milanović, stoljećima ustrajno i nepokolebljivo bilo uza svoj narod i živjelo zajedno sa svojim narodom. I danas ono s jednakom ustrajnošću stoji uz svoj narod“, značajno je zaključio mons. Kutleša.

Župan Istarske županije Boris Miletić je u svom obraćanju podsjetio da se „25. rujna slavi dan Istarske županije, u spomen na Rujanske odluke, međutim same Pazinske odluke i Drugi svjetski rat nisu bili dovoljni, trebalo je nastaviti tim putem i diplomatskim putem osigurati da Istra bude u Republici Hrvatskoj u onim granicama za koje smo se izborili i tu definitivno veliku ulogu ima mons. Milanović“ te je izrazio zadovoljstvo obilježavanjem 75. obljetnice Mirovnih sporazuma. U nastavku je napomenuo dobru suradnju Istarske županije s Porečkom i Pulskom biskupijom na području izdavaštva te socijalne skrbi.

Ministrica Obuljen Koržinek: „Narodnu je dobrobit pretpostavljao osobnoj sigurnosti“

„Hrvatska povijest kako crkvena tako i svjetovna obiluje iznimnim pojedincima velikih postignuća čije je djelovanje s vremenom palo u zaborav ili ostalo sačuvano u uskom krugu stručnjaka i znanstvenika. Kako danas gradimo kulturu siječanja na tragične događaje naše povijesti jednako tako dužni smo boriti se protiv kulture zaborava i čuvati sjećanje na najzaslužnije pojedince“, rekla je je ministrica Obuljen Koržinek. „Svećenik, znanstvenik, profesor, javi i kulturni djelatnik mons. Božo Milanović spada u red tih iznimnih osoba koje su ostavile dubok trag u političkom, društvenom, kulturnom i duhovnom životu Istre. Nadahnuće za raznovrsno djelovanje crpio je iz složenog povijesnog i društveno-političkog konteksta svoje rodne Istre, njezine multietničnosti, glagoljaških korijena, svojega kršćanskog svjetonazora i snažnog osjećaja nacionalne pripadnosti politički zatiranom i identitetski ugroženom hrvatskom korpusu Istre. Proživjevši tri manje ili više totalitarna politička režima, često sumnjičen pa i progonjen zbog svoga djelovanja na očuvanju hrvatskog istarskog identiteta mons. Milanović uvijek je ostao vjeran svom kršćanskom i preporoditeljskom poslanju pri čemu je u svakoj prilici narodnu dobrobit pretpostavljao osobnoj sigurnosti.“ „Njegov ugled među istarskim pukom, autoritet u crkvenim krugovima, urođena diplomatičnost i pogled usmjeren na dobrobit hrvatskoga naroda nedvojbeno su utjecali na rezultate pregovora o državnim granicama, tim više što je mons. Milanović svoje argumente temeljio na crkvenim maticama, biskupijskim šematizmima, toponimiji, narodnoj književnosti i istarskoj tradicijskoj kulturi.“, istaknula je ministrica Obuljen Koržinek.

„Izuzetno mi je drago što se je ovom ponovnom objavom i svečanom promocijom djela mons. Bože Milanovića pozornost istarske i hrvatske javnosti usmjerava na tog mudrog, ustrajnog i dalekovidnog čovjeka čiji je životni put trajno obilježio hrvatsku povijest XX. Stoljeća“, zaključila je ministrica.

Iz osobnih sjećanja biskupa Milovana na mons. Milanovića

Porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan se je u svom obraćanju prisjetio svojih osobnih uspomena na mons. Milanovića koji je u vrijeme dolaska mons. Milovana u sjemenište ondje bio ravnatelj. Naglasio je kako je ravnatelj za tadašnje đake bio veliki autoritet i davao im je osjećaj sigurnosti. „Naizvan skroman, tih i jednostavan, on čak nije izravno ni utjecao na naš odgoj, ali se njegova prisutnost ipak osjećala. U za Crkvu osobito teškim vremenima pedesetih i šezdesetih godina on je bio pravi gromobran za Pazinsko sjemenište“, rekao je biskup te se je podsjetio zatvaranja sjemeništa i bogoslovije u Splitu i Rijeci. Prisjetio se je napete scene ispred sjemeništa u jesen 1953. godine kada je stigla povorka demonstranata s namjerom da, poput sličnih gibanja u drugim jugoslavenskim gradovima, napadne i ošteti sjemenište, mons. Milanović je umješnim diplomatskom i govorničkom vještinom spretno okrenuo situaciju udaljivši svaku opasnost od sjemeništa i sjemeništaraca. Spomenuo je Milanovićevo posredovanje za svećenike i sjemeništarce koji su doživljavali razne oblike progona. Prisjetio se je kako je đake sjemeništa mons. Milanović posebno pratio kroz okupljanja Đačkog društva „Dobrila“, na sastancima kojeg su đaci „širili svoje obzore nadahnjujući se na velikim ličnostima naše povijesti i kulture“. Pažljivo je slušao referate đaka te nakon toga komentirao, širio njihove spoznaje i poticao ih na daljnje učenje. Dio đaka sudjelovao je u izdavanju časopisa „Naš glas“ za kojeg je mons. Milanović đacima ustupio pisaću mašinu. Prisjetio se nadalje izleta svoje generacije u Zagreb u pratnji mons. Milanovića gdje su uz ostalo imali susret s vođama hrvatskog katoličkog pokreta u prostorijama Društva sv. Ćirila i Metoda. Biskup se je nadlaje podsjetio i suradnje s mons. Milanovićem kada je on sam postao odgojitelj u Pazinskom sjemeništu a mons. Milanović je još uvijek bio ravnatelj.

Preč. Jakovljević: „Moralni autoritet Crkve u Istri u tom vremenu“

„Pandemija korona virusa spriječila nas je u obilježavanju 130. godišnjice rođenja mons. Bože Milanovića i 40. godišnjice smrti, koju smo imali u planu obilježiti 2020. godine. Nekoliko puta se ova svečanost odgađala i na kraju dogodila se u vremenu kad obilježavamo 75. godišnjicu međunarodnog integriranja Istre u ustavni poredak Republike Hrvatske“, podsjetio je na početku svog obraćanja preč. mr. Ilija Jakovljević.

„Mons. Božo Milanović definitivno na crkvenom području spada među tri najznačajnije osobe koje su obilježile 20. stoljeće Crkve u Istri. Tu su još mons. Dragutin Nežić, porečki i pulski biskup, bl. Miroslav Bulešić, duhovni plod vjerskog života istarskog čovjeka. Svakako, među njima je bio najsvestraniji mons. Milanović.“

„Koju je god službu vršio, pomoćnik župniku, odgojitelj, profesor, savjetnik biskupu, ili čim se god bavio, kulturom, znanošću, politikom, mons. Milanović uvijek je bio i ostao uzoran svećenik. Biskupi su ga poštivali i cijenili, političari uvažavali, posebno na državnoj razini, dok je s lokalnima je imao poteškoća, kolege svećenici uvažavali su njegovo mišljenje iako se uvijek nisu slagali, te je na koncu bio moralni autoritet Crkve u Istri u tom vremenu“, rekao je preč. Jakovljević govoreći o mons. Milanoviću.

Od 1922. mons. Milanović je zbog osobne sigurnosti otišao u Trst, u razdoblju od 1922. do 1945. najplodonosniji je na području izdavaštva i medija. „On je duboko bio svjestan važnosti medija. Ponovno pokreće časopis Pučki prijatelj, kalendar Istranin (1922. – 1924.), a potom i Istarsku Danicu, koja i danas izlazi. Priređivao je i tiskao molitvenike: Oče naš, namijenjen djeci – koji i danas izlazi; molitvenik za mlade K mladosti vječnoj; Dobrilin Oče budi volja Tvoja – koji se i danas tiska i simbol je istarskog identiteta, potom katekizme, vjersku i poučnu literaturu i drugo. Nositelj tih djelatnosti bilo je Društvo sv. Mohora za Istru, osnovano 1923., čiji je glavni pokretač bio Božo Milanović.“

„Preko te je djelatnosti istarskim Hrvatima poslano 309.000 primjeraka knjiga, unatoč poteškoćama unutar samih hrvatskih stranka i struja. To je bio najsnažniji odgovor na društveno i političko stanje u Istri između dva rata. Ovaj višedesetljetni rad sačuvat će to istarsko zajedništvo i nacionalnu pripadnost koja će se poslije na međunarodnom planu dokazivati upravo preko crkvenih matičnih knjiga“, naglasio je preč. Jakovljević.

Govoreći o njegovoj političkoj djelatnosti predavač je istaknuo Milanovićev susret „s članovima međunarodne delegacije po pitanju razgraničenja Istre. Milanović dolazi na razgovor s dokazima kroz matične knjige gdje tumači etničku strukturu Istre i kaže: „da u Istri postoje 132 hrvatsko-slovenske župe (75%), 23 mješovite (13%) i 21 talijanska (12%)“[1], tad ga je predsjedavajući zamolio da mu preda popis istarskih župa. Što je on učinio na njihovim jezicima pripremljenim za ovaj susret, istaknuo je predavač.

Preč. Jakovljević je na kraju izrazio zahvalnost ministrici kulture i medija, dr. Nini Obuljen Koržinek na promptnom davanju pokroviteljstva, Istarskoj županiji, gosp. Vladimiru Torbici i bivšem županu Fabriciju Radinu, istarskim gradovima i općinama koji su podržali taj projekt te suradnicima projektu: biskupu Ivanu Milovanu, dr. Ivanu Milotiću, Nadi Lakošeljac, Željku Mraku kao i grafičkom uredniku Davidu Iviću.

Prof. Milotić: „Etnički kriterij u diskursu razgraničenja“

Izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić je u svome izlaganju napomenuo da Mirovni proces u Parizu 1946. – 1947. ima svoju formalnu dimenziju i svoje margine koje su možda i daleko značajnije od formalnog dijela, ali i svoju povijest koja potječe iz razdoblja Prvoga svjetskoga rata. Podsjetio je da pojedini povijesni momenti koji se u trenutku događanja nisu činili pozitivnima, nakon dva, tri desetljeća presudno su se odrazili na tijek Mirovne konferencije u Parizu. Stav Kraljevine Italije, okupiranje značajnih područja, u vrijeme razgraničenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca „potvrđuje da je ona bila šakal međunarodnoga prava“, rekao je predavač. „Tako je, prvo silom, uspjela doći i do ovog našeg područja, prvo ga je faktički zauzela, a kasnije je u nevjerojatnom apsurdu sklopljen Rapalski ugovor u kojem Italija primjenjuje logiku ratnoga plijena.“ Naglasio je nastajanje, od 1870-ih godina, nacionalnih država, citirajući riječi američkog predsjednika Wodrowa Wilsona da država mora biti takva da ipak svojim granicama obuhvati većinski narod i da je to koncept nacionalne države. „Wilsonov koncept razgraničenja ostaje duboko urezan u memoriju mons. Milanovića“, istaknuo je prof. Milotić. U diskurs razgraničenja na ovim prostorima uveden je kriterij etničnosti što je bio jedan od najvažnijih događaja s margina, prije početka Mirove konferencije u Parizu, postavljen je kriterij po kojemu će se razgraničenje provesti. Dok je Italija tražila fakticitet, nakon drugog svjetskoga rata, Londonska konferencija (1945.) utvrđuje da će kriterij biti etnički, to je oživotvorenje Wilsonove ideje. No, etnički kriterij, nakon nekoliko desetljeća fašističke vladavine, nakon provedenih popisa stanovništva s brojnim anomalijama, bilo je vrlo teško utvrditi. Milanović se je protivio plebiscitu zbog naravi vladanja fašističkog režima, čije bi dugoročno djelovanje dalo nerealan rezultat plebiscita. Utvrđivanje etničkog kriterija bila je summa summarum Milanovićeve djelatnosti. Ključan je bio njegov susret, 19. rujna, u zgradi staroga pazinskoga vrtića sa 17 predstavnika Komisije za razgraničenje, središnja je tema bilo propitivanje zastupljenost župa različitog etničkog sadržaja, hrvatskih, mješovitih i talijanskih.

O tome kako je uopće došlo do toga da je Milanović dospio do ključne uloge na Mirovnoj konferenciji predavač je istaknuo da „saveznici nisu imali povjerenja u političku vlast, a pogotovo nisu imali povjerenje zbog povezanosti s Rusijom, ali i zbog sumnji potaknutih činjenicom da jedan izrazito katolički kraj teži priključenju državi koja je imala perspektivu da postane organizirana po proruskom modelu“. Napomenuo je i Milanovićevu komunikaciju s katoličkim medijima u Francuskoj i u Belgiji, pojašnjavajući svjesno priklanjanje opciji koja može očito biti opasna za svećenstvo, ali imajući dugoročno u vidu nacionalnu opstojnost, Milanović je argumentirao da se granice postavljaju za dugo vremensko razdoblje. Predavač je pojasnio nadalje povijesno političke okolnosti odvijanja Mirovne konferencije te međusobne suodnose i položaj supotpisnika i ugovornih strana potpisivanja Mira s Italijom te je najavio, do rujna, objavljivanje njegove transkripcije s ćirilice. Londonskim memorandumom iz 1954. riješeno je pitanje međuriječja Dragonje i Mirne, a kraj toga procesa su Osimski sporazumi. „Svaki od tih akata pratila je crkvena vlast prilagođavajući novonastalim situacijama granice crkvenih pokrajina“, podsjetio je prof. Milotić.

Nastavio je istaknuvši da je „Milanović te knjige pisao u dubokoj starosti, to je tekst iskusnog čovjeka koji ne kalkulira, koji pošteno i vjerodostojno dokumentira istinu, to je vrijednost ovih knjiga“, naglasio je.

Zaključio je naposljetku zahvalivši svima na odazivu istaknuvši da se time, kao i čitanjem njegovih knjiga, vrednuje lik i djelo mons. Milanovića.

O izdanju

Četveroknjižnu ediciju, koja obuhvaća knjige „Hrvatski narodni preporod I.“, „Hrvatski narodni preporod II.“, „Istra u dvadesetom stoljeću“ te „Moje uspomene (1900.-1976.)“ uredili su mr. sc. Ilija Jakovljević i izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić. Suradnici na izdanju su Nada Lakošeljac, mons. Ivan Milovan, Željko Mrak, Slaven Perković i Ronald Žužić. Korekturu potpisuje Kristina Varda, a tehnički je urednik David Ivić. Nakladnici su Josip Turčinović d.o.o iz Pazina i Porečka i Pulska biskupija. Naslov nakladničke cjeline je Histria cristiana historico iuridica. Knjige su tiskane u Grafičkom zavodu Hrvatske i objavljene uz potporu Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije.

Pozornost koju je ovaj kulturni događaj pobudio zasigurno je plod zdušnih nastojanja organizatora, no konzistentna nazočnost vodećih osoba institucija i tijela uprave neosporni su dokaz da lik i djelo mons. Bože Milanovića predstavljaju, u kolektivnoj svijesti, temeljnu kariku u povijesti Istre XX. stoljeća, te da upravo njemu dugujemo zahvalnost za postizanje i očuvanje opstojnosti hrvatskoga naroda na istarskome poluotoku.

(G. Krizman)

Mons. Milan Zgrablić imenovan zadarskim nadbiskupom koadjutorom

Apostolska Nuncijatura u Republici Hrvatskoj ima čast obavijestiti da je Sveti Otac Papa Franjo imenovao

nadbiskupom koadjutorom Zadarske nadbiskupije

prečasnog mons. Milana ZGRABLIĆA,

svećenika Porečke i Pulske biskupije,

dosadašnjeg katedralnog župnika

Župe Uznesenja Marijina –u Poreču,

te ravnatelja Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika.

Zagreb, 7. travnja 2022.

Kratka biografija novoga zadarskoga nadbiskupa-koadjutora mons. Milana Zgrablića

Mons. Milan je svećenik Porečke i Pulske biskupije. Rođen je u Pazinu 29. kolovoza 1960. kao peto dijete u obitelji Josipa i majke Josipe Zgrablić. Osnovnu školu završio je u Pazinu (1976.), a prva dva razreda Srednje škole u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Njegov biskup mons. Dragutin Nežić šalje ga u sjemenište „Zmajević“ u Zadar gdje pohađa treći i četvrti razred, te polaže maturu 1980. Od 1980. do 1986. studira teologiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci.

Nakon svećeničkog ređenja, 8. lipnja 1986., bio je župni vikar u Rovinju (1986.-1987.). Nakon toga imenovan je prefektom u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru gdje ostaje tri godine (1987.-1990.).

Po povratku u svoju porečku i pulsku biskupiju dvije godine bio je biskupijski povjerenik za duhovna zvanja, a onda odlazi na postdiplomski studij duhovnosti na sveučilište „Gregoriana“ u Rimu (1992.-1994.).

Nakon završenog studija u Rimu imenovan je voditeljem Pazinskog kolegija s klasičnom gimnazijom (1994.-1997.), kada preuzima i službu ravnatelja biskupijskog Caritasa do 2007. godine.

Bio je osam godina župnik u Rovinju (1997.-2015.). A od 2008. vodi i Biskupijsku ustanovu za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika.

U rujnu 2015. imenovan je katedralnim župnikom u Poreču gdje ga je zateklo imenovanje zadarskim nadbiskupom koadjutorom.

Od 2019. kanonik je Stolnog kaptola sv. Mavra u Poreču.

Tijekom 36 godina svećeničke službe bio je: U više navrata član Svećeničkog vijeća, Zbora savjetnika, Pastoralnog i Ekonomskog vijeća, član Vijeća za umjetnost, izgradnju i obnovu sakralnih objekata, te voditelj Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu, kao i voditelj Vijeća za mlade, duhovna zvanja i ministrante.