Župa Vrsar i Župa Gradina

Slušati i postiti.

Korizma kao vrijeme obraćenja

Draga braćo i sestre!

Korizma je vrijeme u kojem nas Crkva s majčinskom brižnošću poziva ponovno staviti Božje otajstvo u središte svojega života, kako bi naša vjera bila oživljena i kako nam duh ne bi lutao usred svakodnevnih briga i rastresenosti.

Svaki put obraćenja započinje time da dopustimo da Božja riječ dopre do nas i prigrlimo je poučljiva duha. Postoji, dakle, veza između dara Božje riječi, gostoljubivog prostora koji joj dajemo i duboke promjene koju ona donosi. Zato korizmeni hod postaje povlaštena prilika da prignemo uho Gospodinovu glasu i obnovimo svoju odluku da slijedimo Krista, prolazeći s njim put koji vodi do Jeruzalema, gdje se dovršuje otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća.

Slušati

Ove godine želim, u prvom redu, skrenuti pozornost na važnost davanja prostora Riječi kroz slušanje, zato što je spremnost na slušanje prvi znak kojim se očituje želja za uspostavljanjem odnosa s drugim.

Sâm Bog, objavljujući se Mojsiju u gorućem grmu, pokazuje da je slušanje prepoznatljiva značajka njegova bića: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu“ (Izl 3, 7). Slušanje vapaja potlačenog početak je povijesti oslobođenja, u koju Gospodin uključuje i Mojsija, šaljući ga da utre put spasenja njegovoj djeci bačenoj u ropstvo.

On je Bog koji nas želi uključiti i koji danas dopire također do nas mislima od kojih mu srce uzdrhti. Zato nas slušanje Riječi u liturgiji uči istinitijem slušanju stvarnosti: Sveto pismo nam omogućuje prepoznati – usred mnoštva glasova koji se razliježu u našem osobnom i društvenom životu – glas koji se izdiže iz patnje i nepravde, kako ne bi ostao bez odgovora. Ući u taj unutarnji stav prijemčivosti znači dopustiti Bogu da nas danas pouči slušati kao što On sluša, do te mjere da možemo prepoznati da „teške prilike u kojima grcaju siromasi predstavljaju vapaj koji je u povijesti ljudskog roda stalni izazov i traži odgovor od nas samih u našemu životu, od naših društava, od naših političkih i ekonomskih sustava i – ne manje važno – od Crkve.“ [1]

Postiti

Ako je korizma vrijeme slušanja, post predstavlja konkretnu praksu koja nas priprema za primanje Božje riječi. Uzdržavanje od hrane, naime, je vrlo drevna i nezamjenjiva isposnička praksa na putu obraćenja. Upravo zato što uključuje tijelo, omogućuje nam jasnije prepoznati što je to za čim „gladujemo“ i što držimo bitnim za naš opstanak. Pomaže nam, dakle, prepoznati i dovesti u red naše „apetite“, održavati našu glad i žeđ za pravednošću budnom, izbavljajući je iz ralja rezignacije i usmjeravajući je tako da postane molitva i odgovornost za bližnjega.

Sveti Augustin, s duhovnom tankoćutnošću, daje nazrijeti napetost između sadašnjeg časa i budućeg ispunjenja koja se provlači kroz to čuvanje srca. On primjećuje da „u ovozemaljskom životu ljudima je palo u dio da gladuju i žeđaju za pravednošću, ali utažiti ih to pripada drugom životu. Anđeli se nasićuju tim kruhom, tom hranom. Ljudi pak gladuju za njom, svi smo privučeni njoj kao nešto što silno priželjkujemo. Upravo to priželjkivanje proširuje dušu i čini je većom.“ [2] Post, shvaćen na taj način, omogućuje nam ne samo dovesti u red tu želju, pročišćavajući je i čineći je slobodnijom, već i proširiti je tako da smjera k Bogu i bude usmjerena na činjenje dobra.

No, da bi zadržao svoj istinski evanđeoski značaj i izbjegao napast da uzoholi srce, post valja uvijek živjeti u vjeri i poniznosti. To traži od nas da ostanemo ukorijenjeni u zajedništvu s Gospodinom, jer „tko se ne zna hraniti Božjom riječju, ne posti kako treba“. [3] Kao vidljivi znak našeg unutarnjeg napora i zalaganja da se, uz pomoć milosti, odvratimo od zla i grijeha, post mora uključivati također druge oblike odricanja koji nas vode usvajanju skromnijeg načina života, jer „samo askeza čini kršćanski život snažnim i autentičnim“. [4]

Zato vas želim pozvati na veoma konkretan i često podcijenjen oblik suzdržavanja, a to je suzdržavanje od riječi koje bole i povrjeđuju naše bližnje. Započnimo s razoružavanjem svoga jezika: odrecimo se oštrih riječi, brzopletih sudova, toga da loše govorimo o onima koji nisu prisutni i ne mogu se braniti, te klevetanja. Umjesto toga, nastojmo naučiti odvagivati svoje riječi i njegovati ljubaznost: u obitelji, među prijateljima, na radnome mjestu, na društvenim mrežama, u političkim raspravama, u sredstvima komunikacije i u kršćanskim zajednicama. Tada će mnoge riječi mržnje ustupiti mjesto riječima nade i mira.

Zajedno

Na posljetku, korizma ističe dimenziju slušanja Božje riječi i posta u životu zajednice. I sama Biblija na više načina podcrtava taj vid. Tako se, primjerice, u knjizi Nehemijinoj opisuje kako se narod okupio da sluša javno čitanje knjige Zakona i pripravljao se postom za ispovijedanje vjere i klanjanje, kako bi obnovio savez s Bogom (usp. Neh 9, 1-3).

Slično tome, naše župe, obitelji, crkvene skupine i redovničke zajednice pozvane su u korizmi poduzeti zajednički hod, u kojem će slušanje Božje riječi i vapaja siromahâ i Zemlje postati oblik zajedničkog života, a post temelj istinske pokore. U tom svjetlu, obraćenje se ne odnosi samo na savjest pojedinca, već i na stil odnosâ, kvalitetu dijaloga i sposobnost da se uhvatimo u koštac sa izazovima koje stvarnost stavlja pred nas i da prepoznamo što uistinu vodi naše želje, bilo u našim crkvenim zajednicama, bilo u svijetu u cjelini, žednom pravde i pomirenja.

Predragi, molimo za milost korizme koja će naše uho učiniti pozornijim prema Bogu i najmanjima među nama. Molimo za snagu posta koji se proteže i na jezik, kako bi bilo manje riječi koje bole, a više prostora pripalo glasovima drugoga. Nastojmo oko toga da naše zajednice budu mjesta gdje će vapaj onih koji pate biti dobrodošao, a slušanje rađati putove oslobođenja, kako bismo spremnije i revnije pridonosili izgradnji civilizacije ljubavi.

Od srca blagoslivljam vas i vaš korizmeni hod.

Iz Vatikana, 5. veljače 2026., spomen sv. Agate, djevice i mučenice.

PAPA LAV XIV.

U porečkoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, u sklopu Eufrazijeve bazilike, u subotu, 17. siječnja je održano svečano euharistijsko slavlje i obred ukopa posmrtnih ostataka biskupa Jurja Dobrile, jednog od najznačajnijih crkvenih i narodnih velikana Istre. Time je – nakon 140 godina – ispunjena njegova posljednja želja da počiva u rodnoj Istri.

Svečano slavlje predvodio je porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja, a u katedrali se okupio velik broj vjernika i uzvanika iz Istre, drugih dijelova Hrvatske te susjednih zemalja. U ozračju molitve i zahvalnosti istaknuta je trajna snaga Dobrilina duhovnog i društvenog nasljeđa te njegova povezanost s narodom kojemu je služio, osobito u vremenima kada su vjerski, kulturni i jezični identitet bili izloženi snažnim pritiscima.

U propovijedi biskup Štironja podsjetio je da je Dobrila u porečkoj katedralnoj crkvi, od 1858. do 1875. godine, naviještao Radosnu vijest spasenja, prije nego što je premješten u Trst. Naglasio je da su okolnosti kroz desetljeća bile takve da se prijenos posmrtnih ostataka nije mogao ostvariti ranije, iako je želja o povratku u Istru živjela u vjerničkoj i društvenoj svijesti. Posebno je zahvalio tršćanskom biskupu i njegovim suradnicima na suradnji koja je omogućila prijenos i ukop.

Tršćanski biskup mons. Enrico Trevisi istaknuo je da predaja posmrtnih ostataka Crkvi u Istri predstavlja snažan znak zajedništva i mira. Poručio je kako takva gesta, u svijetu obilježenom sukobima i agresijama, može postati proročanstvo mira i svjedočanstvo da Kristovi učenici znaju graditi veze bratstva i među različitim narodima.

Zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša naglasio je da prijenos posmrtnih ostataka biskupa Dobrile nije samo povratak tijela u domovinu, nego ponajprije povratak svjedočanstva, savjesti i mira. Istaknuo je da se život i djelo Jurja Dobrile mogu sažeti u njegovu misao i geslo „Ruke Istri, srce Bogu“, u kojem se, kako je rekao, očituje Dobrilina vjernost Bogu i predanost narodu, kao i njegova trajna poruka da se vjera ne živi odvojeno od odgovornosti prema čovjeku i zajednici.

Svečanosti su, uz crkvene predstavnike, nazočili i predstavnici javnog i političkog života, među njima i ministrice Nina Obuljen Koržinek i Irena Hrstić, istarski župan Boris Miletić te gradonačelnici više istarskih gradova. U izjavama uz događaj isticano je da se povratkom posmrtnih ostataka ispunjava povijesna pravda i simbolično zaključuje jedno važno poglavlje istarske i hrvatske crkvene i društvene povijesti.

Večer uoči ukopa u Istarskoj sabornici u Poreču održana je komemoracija i stručna tribina posvećena životu, djelu i trajnom značenju biskupa Dobrile. Sudionici su govorili o njegovu teškom životnom putu obilježenom siromaštvom i odrastanjem u oskudici, ali i iznimnoj ustrajnosti u školovanju i „gladi za znanjem“. Podsjetili su da se školovao u Tinjanu, Pazinu i Karlovcu, a potom u Gorici i Beču, gdje je doktorirao teologiju, prije nego što je služio u Trstu kao kapelan, kateheta, profesor dogmatike, župnik i kanonik.

U osvrtima na Dobrilino djelovanje istaknuto je njegovo zalaganje za obrazovanje i opismenjavanje, potpora kulturnim inicijativama te pomoć siromašnima. Naglašeno je i njegovo nastojanje da Crkva bude blizu malom čovjeku – osobito istarskim težacima – te da očuvanje jezika, kulture i dostojanstva ljudi smatra temeljnim preduvjetom opstanka zajednice. Kao biskup, Dobrila se zalagao da vjernici imaju pristup vjerskom i odgojnom sadržaju na razumljivom jeziku, a u povijesnoj memoriji ostao je zapamćen kao jedan od ključnih likova hrvatskog narodnog preporoda u Istri.

Juraj Dobrila (Veli Ježenj kraj Pazina, 16. travnja 1812. – Trst, 13. siječnja 1882.) bio je porečko-pulski biskup od 1857. do 1875., a zatim tršćansko-koparski biskup. U javnosti je ostao poznat kao pastir, dobrotvor i promicatelj obrazovanja, kulture i prava većinskoga stanovništva Istre u složenim povijesnim okolnostima 19. stoljeća. Događaj u Poreču doživljen je kao povratak čovjeka koji je, prema istaknutim porukama, svojim djelovanjem spajao vjeru i društvenu odgovornost te ostavio trajnu baštinu Crkvi i narodu. /IKA/

Dragi Božji narode, braćo i sestre u Kristu!

U svečanu ozračju došašća i priprave za svetkovinu Božića u ovoj Jubilejskoj godini posebnom snagom odjekuju riječi: „Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin!“ (Lk 2,10-11).
Ove riječi Lukina Evanđelja uvode nas u otajstvo utjelovljenja Sina Božjega kao „spasenjskog događaja za cijelo čovječanstvo“ (Dominus Jesus, 1), događaja koji je jednom zauvijek obilježio vrijeme kao blagoslovljeni i milosni dar svakomu čovjeku.
Zasigurno nam još uvijek u srcu odzvanjaju riječi blagopokojnog pape Franje koji je, otvarajući sveta vrata Bazilike Svetog Petra u Rimu, na Badnju večer prošle 2024. godine, zavapio: „Neka svjetlo kršćanske nade dopre do svakoga čovjeka kao poruka Božje ljubavi upućena svima! I neka Crkva u svakom dijelu svijeta bude vjerni svjedok te poruke.“
Čestitajući Božić i blagdane, izričući želje u povodu nadolazne 2026. godine, želim i molim Trojednoga Boga, Gospodara svih vremena, da usred nesigurnosti i nemira u svijetu, usred kušnji i izazova otvorimo svoja srca radosti i nadi koja dolazi od Jedinorođenoga Sina Božjega, a ne od umišljena uspjeha te prolazna vladanja i moći ljudi.
Draga braćo i sestre! Nema radosti ondje gdje se zatire glas istine; nema svjetla ondje gdje se zagovara tama nepravde; nema zajedništva ondje gdje se umjesto ljubavi sije netrpeljivost i mržnja; nema sreće ondje gdje se ljudi dijele na „mi“ i „oni“, nema sigurna napretka i budućnosti ondje gdje glavnu riječ vodi ideologija protiv logike zdrava razuma i naravnog zakona.
Stoga, neka Božićno Djetešce u našim obiteljima obnovi ljubav, praštanje, strpljivost i zajedništvo, kako bi dom postao toplo ognjište novoga života, povjerenja i sretne budućnosti. Neka Rođenje Gospodinovo u našim istarskim biskupijama i cijeloj domovini probudi novu želju za međusobno poštovanje, suradnju i odgovornost za zajedničko dobro u potpunoj otvorenosti za istinu, pravdu, ljubav i slobodu koju je Stvoritelj zajamčio svakomu čovjeku.
Neka djeca i mladež u nama starijima nađu svjetionik i putokaz, primjer i oslonac na putu prema boljem i poštenijem društvu, prema budućnosti obasjanoj betlehemskim svjetlom.
Neka plamen Božićne radosne noći prožme svako srce, svaki dom i cijelu domovinu, naše susjede i sve narode širom svijeta.
U svijetu podjela budimo mostovi; u vremenu strašne vike i buke budimo tišina; u vremenu netrpeljivosti i mržnje budimo ljudi – stvorenja Božja, braća i sestre.
Neka nas molitveno ozračje i tišina adventskog iščekivanja uvedu u otajstvo Kristova rođenja i približi nas jaslicama u kojima leži ponizno i jednostavno Dijete, naš Spasitelj, jedini Otkupitelj ljudi, pa i onih koji se bore protiv te istine koju su neustrašivo navijestili Kristovi apostoli: „Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,12).
Svima vama, draga braćo i sestre u Kristu Isusu, osobito bolesnima i starijima, nemoćnima i osamljenima, čestitam Božić uz iskrene želje i molitve da Božja radost i svjetlost u svoj svojoj punini obasja i razveseli svako srce, svaki dom i svaki narod.
Po zagovoru Marije Bogorodice i sv. Josipa udijelio vam Mali Isus svakovrsnu milost i blagoslov Božji u Novoj 2026. godini!

Čestita vam, želi, i za vas moli vaš biskup Ivan Štironja

U nedjelju, 30. studenog 2024. u 12:30 sati, u prigodi proslave blagdana Sv. Andrije apostola, u VRSARU će prof. dr. Jerko Valković, iz Zagreba predvoditi svečano misno slavlje u crkvi Sv. Andrije. Toj proslavi u čast zaštitnika ribara nazočiti će ribari iz Vrsara, Funtane i Poreča. Okupljanje je u 12:00 pored groblja, a započeti će se procesijom u kojoj će ribari nositi sliku sv. Andrije do istoimene crkvice. Nakon sv. Mise zajedničko druženje.

Istog dana u GRADINI se slavi blagdan Sv Andrije zaštitnika župe. Svečano misno slavlje predvodit će prof. dr. Jerko Valković, iz Zagreba s početkom u 10,00. sati. Nakon sv. Mise zajedničko druženje.

Blagdanu će prethoditi TRODNEVNA DUHOVNA PRIPRAVA koju će predvoditi Mons. Tomislav Ćubelić

U subotu, 8. studenog, Misno slavlje započinje u 17,30.

U nedjelju, 9. studenog, slavimo Posvetu Lateranske bazilike (Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput – majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu) svečano euharistiujsko slavlje započinje u 11,00h

U ponedjeljak, 10. studenog, dan uoči Blagdana Sv. Martina, pokorničko bogoslužje i mogućnost pristupanja sakramentu pomirenja započeti će u 17,00 sati, a misno slavlje, započeti će u 17,30.

U utorak, 11. studenog na Blagdan Sv. Martina, zaštitnika naše župe Vrsar svečano Misno slavlje predvodit će Mons. Tomislav Ćubelić u suslavlju više svećenika.

Radujemo se Vašem dolasku i sudjelovanju!

U ponedjeljak, 29. rujna 2025. blagdan sv. Mihovila arkanđela svečano će biti proslavljen misnim slavljem, u Samostanu sv. Mihovila nad Limom u Kloštru (Župa Gradina).
Procesija sa moćima Sv. Romualda započinje u 16,30 sati a potom slijedi Sv. Misa, nakon čega je predviđeno zajedničko druženje u klaustru samostana.

Radujemo se Vašem dolasku i sudjelovanju.

Lino Zohil, župnik

U srijedu 3. srpnja, u Puli je proslavljen zaštitnik Pulske biskupije i grada Pule. Misno slavlje u pulskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio je mons. Marko Medo, gospićko-senjski biskup, uz domaćeg biskupa Ivana Štironju, riječkog nadbiskupa i metropolita Matu Uzinića, vojnog biskupa u Republici Hrvatskoj Juru Bogdana te umirovljenog biskupa Ivana Milovana. Koncelebriralo je šezdesetak svećenika Porečke i Pulske biskupije, susjednih biskupija, policijskih i vojnih kapelana. Misi je nazočilo više redovnica koje djeluju na području Istre. Uz sestre milosrdnice sv. Vinka, na čelu s provincijalkom s. M. Gracijanom Prodan, bile su nazočne sestre Službenice milosrđa – Ančele i Kćeri milosrđa. Uz njih je bila i časna majka Družbe sestara Svete nazaretske obitelji s. Angela Marija Mazzeo, čije je sjedište u Rimu, u društvu sa svojih pet sestara rodom iz Poljske.

Biskup Štironja je na početku misnog slavlja uputio riječi dobrodošlice i pozdrava svima nazočnima na čelu s biskupima i svećenicima, redovnicima i redovnicama te izrazio radost što se i ove godine slavlju zaštitnika Pulske biskupije pridružuje Vojni ordinarijat Republike Hrvatske koji uz blagdan sv. Tome apostola veže svoje II. pokrajinsko hodočašće. Stoga je biskup pozdravio sve svećenike i djelatnike Vojnog ordinarijata, Hrvatske vojske, policije, branitelja, udruga proisteklih iz Domovinskog rata, vatrogasaca i drugih sastavnica nacionalne sigurnosti, te zapovjednike ovogodišnjeg hodočašća, načelnika policijske uprave istarske gosp. Alen Klabota i kapetana fregate Anđelka Škaru, zapovjednika 2. divizijuna Obalne straže RH, koji je prije početka sv. Mise zapalio zavjetnu svijeću za sve poginule, nestale i preminule hrvatske branitelje.

Misi je, također, nazočio zamjenik gradonačelnika grada Pule gosp. Vito Paoletić, predsjednik Gradskog vijeća grada Poreča gosp. Elio Štifanić, kao i potpredsjednica gđa Gordana Šušljik; zatim načelnici općina Marčane i Medulina, gosp. Predrag Pliško i gosp. Ivan Kirac te ostali dužnosnici i djelatnici u županijskim, gradskim i općinskim službama; ravnatelj OB Pula, dr. Andrej Angelini, kao i djelatnici Bolnice koji su zajedno sa sanitetom Hrvatske ratne mornarice bdjeli nad zdravljem svih okupljenih na proslavi zaštitnika svog gada. Biskup Ivan ih je sve pozdravio te na kraju pozvao biskupa Marka da započne misno slavlje.

U svojoj homiliji biskup Medo je rekao kako je apostol Toma ostao upamćen po svojoj sumnji – ali još više po svojoj vjeri. „Njegov put nije bio jednostavan. Bio je to put traganja, pitanja, opiranja – ali i konačnog prepoznavanja Gospodina i ispovijedanja najdublje istine o Kristu. Tomina vjera, koja je prošla kroz tamu sumnje, postala je svjetlo mnogima“.

Osvrnuvši se na evanđeoski odlomak (Iv 20,24-29) propovjednik je rekao kako Toma, koji nije bio prisutan s drugim apostolima i nije susreo Uskrslog, traži dokaz, potvrdu i iskustvo.

Biskup je nadalje podsjetio kako je „Crkva zajednica onih koji, poput Tome, žele dotaknuti rane i s pomoću njih doći do vjere. Ona je mjesto trajne prisutnosti Uskrslog, mjesto gdje ga se može susresti. Crkva je mjesto gdje se ljudi ranjeni životom liječe u susretu s uskrslim Gospodinom“.

„Naša Crkva danas – ovdje u Puli, pod zaštitom sv. Tome – pozvana je biti upravo to: Crkva koja ne zatvara vrata sumnjičavima, koja zna čekati, ali i svjedočiti: „Vidjeli smo Gospodina!“, rekao je mons. Medo te nastavio: „Isus i danas, kao onda u Cezareji, pita svakog od nas: A vi, što kažete, tko sam ja? (Mt 16,15). To pitanje traži osobni odgovor. Što moja vjera govori, tko je Isus? Učitelj? Moralni vođa? Prorok? Ili – kao što je Toma ispovjedio – Gospodin moj i Bog moj?“

Primjer apostola Tome pokazuje kako svaka sumnja može dovesti do svijetlog ishoda i do zrele vjere, te unatoč poteškoćama budimo ustrajni na putu prianjanja uz Isusa.

„Danas nas vjera Crkve, koju je Toma ispovjedio, poziva da čuvamo svoj vjernički identitet. Da se ne sramimo vjere i ne bojimo se križa! I ne svedemo Krista na neki opći humanistički predznak. On je više od toga. On je naš jedini Spasitelj – Gospodin naš i Bog naš!“, rekao je biskup.

„Braćo i sestre, proslava blagdana sv. Tome, apostola neka nas potakne da i mi, u molitvi, u zajedništvu, u dubokom susretu s Božjom riječi, znamo dati prostora čistoj i jasnijoj vjeri u Gospodina“.

Na kraju homilije biskup je potaknuo vjernike neka procesija s kipom svetoga Tome ulicama grada Pule bude znak osobne vjere i znak zajedništva Crkve jer, kako je rekao, „svi mi nosimo u sebi strah, pitanja i sumnje, ali s apostolom Tomom koračamo prema Isusu i s njime ispovijedamo: Gospodin moj i Bog moj!“. Pozvao je vjernike da koračaju ne samo kao ponosni baštinici tradicije ovoga grada, već kao kršćani koji smiju sebi i bližnjima priznati da i sami često koračaju ovim životom s upitnikom iznad glava, ali i s vjerom i iskustvom da su Gospodina susreli i dotaknuli u ranama, kako osobnim tako i u ranama svojih bližnjih.“

„Neka nas u tome uvijek prati i zagovara Isusova i naša Majka Marija – Majka Crkve, koja je zajedno s apostolima molila, čekala i vjerovala. A sveti Toma, naš zaštitnik, neka nam izmoli srce koje ne prestaje tražiti – i vjeru koja ne prestaje ljubiti“, zaključio je biskup Marko.

Po završetku misnoga slavlja održana je procesija starogradskom jezgrom Pule s relikvijama i kipom sv. Tome. Prije procesije vojni ordinarij biskup Bogdan pozdravio je sve nazočne, zahvalio mjesnom biskupu Štironji na otvorenosti za pokrajinska hodočašća koje Vojni ordinarijat organizira širom Republike Hrvatske. Pozvao je sve nazočne na pobožnost molitve krunice te svima koji su to zaželjeli poklonio krunicu. Poslije toga je krenula procesija ulicama grada Pule. U nošenju kipa izmjenjivali su se predstavnici raznih rodova vojske i policije, a po povratku u katedralu predvoditelj je molio pred kipom sv. Tome te okupljenima udijelio blagoslov.

Članovi Orkestra oružanih snaga RH te članovi policijske klape „Sv. Mihovil“ s ujedinjenim članovima župnih zborova grada Pule i okolice animirali su liturgijsko pjevanje. Udruženim zborovima ravnala je s. M. Monika Ikić uz orguljsku pranju Veronike Ravlić.

/ Preuzeto sa web stranice Porečke i pulske biskupije/