Župa Vrsar i Župa Gradina

Misu je predvodio mjesni župnik Vrsara i Gradine, porečki dekan preč. Lino Zohil. Svečanost je započela procesijom oko samostana s relikvijom utemeljitelja tog samostana sv. Romulada.

U prigodnoj homiliji župnik je istaknuo važnost sv. Mihovila. „Primjer je svakom kršćaninu u ustrajnosti borbe protiv zla. Prvotni izvor zla je ljudsko srce iz kojeg izviru zavist, oholost, srdžba i mržnja koje nadvladaju ljudsko biće i tjeraju čovjeka na grešni čin. Poput sv. Mihovila čovjek mora priznati Boga jedinim gospodarom i njemu služiti, kako bi izbacio svako zlo iz svoga srca“, rekao je preč. Zohil.

„Tako ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci“, nastavio je propovjednik. „Crkva od najstarijih vremena prema sv. Mihaelu gaji osobito štovanje i pobožnost. U borbi protiv sila zla promatra ga kao svoga moćnog zaštitnika, koji je trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako štuje Istočna i Zapadna Crkva. Razna zvanja štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika; u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga od davnine slavi kao svoga zaštitnika“, kazao je propovjednik.

„Kao vjernici kršćani pozvani smo biti anđeli svim ljudima, braneći ih od zla i pomažući u dobru. Ta služba nije laka, ali ako se obavlja kršćanski, donosi mnogo radosti i zadovoljstva. Jer dobro je činiti dobro i najveća je radost što sudjelujemo u Božjem djelu, vladavini dobra u svijetu“, poručio je.

U hrvatskom narodu rašireno je štovanje sv. Mihovila. Propovjednik je napomenuo da bogoslužje ističe trostruko značenje sv. Mihaela u službi Crkve: on je borac, molitelj i pratilac. „Kao borac neka nam pomaže u borbi protiv zla u sebi i oko sebe! Kao molitelj neka nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu. A kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima!“, kazao je preč. Zohil.

Potom je pozvao okupljene da kao kršćani ostanu vjerni sv. Mihaelu te nose svoj štit.

„Zaštitimo svoju glavu kacigom poniznosti; ne umišljajmo da to možemo sami, uvijek stavimo Boga u središte svojeg života, svojih misli; branimo svoje srce oklopom molitve; čuvajmo srce prinoseći ga Bogu, neka On bude naša prva i jedina ljubav, ne zaboravljajući svoju braću u kojima nalazimo lice Božje, njegovu prisutnost; uzmimo u ruke mač Božje riječi. Neka naše ruke djeluju u skladu s Njegovim učenjem, kao što kaže psalam: ‘Ja dižem ruke prema tvojim zapovijedima koje toliko volim.’ (Ps 119,48); neka nas noge nose kamo nas riječ Božja usmjerava jer: ‘Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi'(Ps 119,105)“, zaključio je.

Nakon mise povjesničar Marino Martinčević održao je izlaganje o Samostanu sv. Mihovila nad Limom posebno istaknuvši povijesni i umjetnički značaj zidnih oslika, fresaka, koje, po definiciji povijesti umjetnosti, pripadaju Otonskoj školi. Progovorio je i o povijesti vlasništva nad tim samostanom kojeg je osnovao sv. Romuald.

Na kraju je izmoljena molitva bl. Miroslavu Bulešiću, otpusni blagoslov župnik je udijelio s relikvijarom sv. Romualda, a vjernici su mogli pristupiti osobnom štovanju. Druženje je u nastavljeno u povijesnom klaustru samostana uz prigodno osvježenje i okrijepu.
Tekst i foto: Gordana Krizman

„Moja osveta je oprost.“ geslo je Susreta hrvatskih i slovenskih katoličkih vjernika koji će se održati u subotu, 28. rujna 2024., u Svetvinčentu, rodnoj župi bl. Miroslava Bulešića, uz 11. obljetnicu njegove beatifikacije.

U nedjelju, 7. srpnja, porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja je na kraju mise pro populo u Vrsaru blagoslovio i svečano pokrenuo novopostavljena zvona. Uz biskupa je koncelebrirao mjesni župnik, porečki dekan preč. Lino Zohil. Župni zbor je za ulaznu pjesmu praizveo skladbu „Čuj prošnje naroda svoga“, pisanu namjenski za tu prigodu, autorica teksta je s. Vesna Abramović iz Zagreba, iz zajednice sestara Klanjateljica Krvi Kristove od kojih su dvije sestre na službi u Vrsaru, s. Nada Grgić i s. Josipa Draguljić; skladbu je uglazbio i aranžirao fra Stipica Grgat. Zboru je dirigirala s. Damjana Knežević.

U tom se prioblanom istarskom gradiću ljeti, zbog velikog broja stranih gostiju, uobičajeno drugo misno čitanje i molitva vjernika čitaju i na stranim jezicima, obično na talijanskom i njemačkom te povremeno engleskom i češkom, tako je bilo i ove nedjelje, a jedan od čitača, na talijanskom, bio je Enzo Danieletto iz Padove, vlasnik tvrtke Elettrocampane Giacometti s.a.s di Enzo Danieletto & C. koja je realizirala projekt vrsarskih zvona.

Biskup Štironja je svoju propovijed temeljio na svetopisamskim tekstovima četrnaeste nedjelje kroz godinu. Govoreći o prvom čitanju iz Knjige proroka Ezekijela naglasio je da je boravak proroka s prognanim narodom u Babilonskom sužanjstvu znak Božje brige. Bog nikada ne ostavlja svoj narod naglasio je biskup Štironja te dodao da je prorokov glas svojevrsna „navigacija koja vodi čovjeka do pravoga cilja, ne samo prema onim zemaljskim ciljevima nego i prema onom vječnom cilju kamo nam je svima jednoga dana stići.

Govoreći o drugom lilturgijskom čitanju (2 Kor 12,7-10), biskup je kazao: „Možda nas zbunjuje Pavlova izjava kada kaže da uživa ‘u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima tjeskobama poradi Krista’ i kada tvrdi: ‘Kad sam slab, onda sam jak’. No Pavao izriče veliku istinu da kušnje u obliku raznih životnih poteškoća i bolesti, čovjeka čine jačim. Pavao prizna da u njegovu tijelu postoji trn koji mu pomaže da se ne uzoholi. Da bismo lakše razumjeli ovu stvarnost i činjenicu prisjetimo se križa Gospodinova i njegova umiranja na križu. Onoga trenutka kada su ponestale sve ljudske snage i kada čovjek potroši i posljednji atom snage tada nastupa Božja čudesna milost i snaga da se istinski prepusti u ruke Božje i svoje snage upravi prema uskrsnuću. To potvrđuju i povorke mučenika. Kada se iscrpe sve ljudske i zemaljske snage započinju čudesne nebeske snage. Kada zalazi zemaljski život, započinje onaj nebeski i vječni“.

U svom osvrtu na evanđeoski tekst (Mk 6,1-6), koji govori o tomu kako Nazarećani nisu prihvatili Isusa, biskup Štironja je kazao da je kršćanin po krštenju postao „hram Duha Svetoga“, te naglasio da to znači da su naša srca postala zavičaj Kristov te naglasio da Isus želi boraviti u zavičaju naših života, želi se tu nastaniti, tu ostati i darovati nam vječnu radost. „Stoga je vrlo važno pitanje, kako ga dočekujemo. Hoćemo li mu širom otvoriti vrata svoga srca i duše? Hoćemo li mu izreći dobrodošlicu u njegov zavičaj, ili ćemo se čuditi zašto je došao, što želi od naših života, upitao se biskup Štironja te zaključio: „Danas je dakle prigoda da učinimo suprotno onomu što su učinili Nazarećani, da mu izreknemo dobrodošlicu i zahvalimo mu što želi ući pod krov naše svakodnevnice, što nas želi osnažiti kako bismo pobijedili sve osobne i zajedničke oluje u obitelji, narodu i Crkvi. Pozvani smo ne prezreti Božji glas i ne odbaciti poziv koji Bog upućuje preko svoje Crkve, preko onih koje je Isus pozvao da budu njegov glas“.

Osvrćući se na nova zvona župne crkve u Vrsaru, biskup se prisjetio riječi proroka Izaije: „Glas viče u pustinji, pripravite put Gospodinu“. Poput proroka crkveno zvono poziva na obraćenje, na molitvu i na zajedništvo po molitvi kazao je biskup Štironja te dodao: „Zvono je poziv na molitvu koja razgoni tamu grijeha, umjesto nemira donosi mir, umjesto raznih oluja donosi utihu, umjesto mržnje donosi ljubav“.

Na kraju svoje propovijedi biskup Štironja je pozvao: „Neka se naši glasovi svakodnevno sjedinjuju s glasovima zvona ove crkve i neka nas sve pozivaju da dademo hvalu Trojedinomu Bogu, da ga slavimo svim srcem i dušom, da se kao putujuća Crkva sjedinimo s onom nebeskom proslavljenom Crkvom, te zajedno sa svojim nebeskim ugodnicima i svetim zaštitnicima, kojima su zvona posvećena, već ovdje na zemlji uživamo darove nebeske radosti do punine svetosti na koju smo pozvani. Neka zvona zvone u našim ušima, neka njihova poruka odzvoni u našim srcima i neka se pretoči u svakodnevni život“.

Nakon popričesne molitve župnik Zohil je izrekao prigodne zahvale te je iznio osnovne tehničke značajke vrsarskih zvona. Između ostalog je objasnio da je teološki tekst, koji je ispisan na nekima djelomično a na zvonu sv. Foške u potpunosti, preuzet iz knjige „O Gospodinovoj molitvi“ sv. Tome Akvinskog. Tekst glasi: „Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno. Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo. Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim. Na sprovodima klecam, gromove lomim, blagdane glasim. Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene. Moj je glas strah i trepet svih zloduha. Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!“. Tekst je pročitan na hrvatskom, talijanskom, njemačkom i engleskom jeziku.

Na kraju svi su okupljeni izašli ispred crkve gdje je zbor otpjevao još jednu autorsku pjesmu „Zvona zvone“, autorice s. Ane Marije Biško, uglazbio ju je Slavko Topić. Biskup je potom blagoslovio i svečano pokrenuo zvona. Prva melodija koju su zvona izvela, točnije nastupilo je novo zvono posvećeno sv. Foški, bila je marijanska pjesma „Čuj nas Majko“.

O zvoniku i zvonima

Zvonik je Vrsaru srušen tijekom II. svjetskog rata, novi je izgrađen 1991 godine, a sada su napokon dva stara i tri nova zvona stavljena u pogon.

Tri nova zvona posvećena su sv. Jurju, sv. Andriji i sv. Foški, jedno povijesno zvono iz 1921. posvećeni je sv. Martinu, a najstarije zvono iz 1798 donosi reljef sv. Martina i sv. Foške zajedno, zaštitnika i suzaštitnice Vrsara.

Zvono sv. Jurja, ugođeno na kajdu LA, promjera 850 mm, teško 350 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u sredini zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: “SVETI JURJU, ZAŠTITI NAS!” Donosi reljef sv. Jurja kako ubija zmaja. Na prednjoj strani plašta nalazi se natpis: Zvono sv. Jurja, ugođeno na kajdu LA, promjera 850 mm, teško 350 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u sredini zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: “Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno. Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo. Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim.”

Zvono sv. Andrije, ugođeno na kajdu SI, promjera 750 mm, teško 260 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u istočnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: “Sveti Andrija, čuvaj nas!” Donosi reljef svetoga Andrije s Andrijinim križem ispod kojeg je sliven tekst “Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene. Moj je glas strah i trepet svih zloduha. Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!”

Zvono sv. Martina, ugođeno 2024. na kajdu gornje DO, promjera 640 mm, teško 200 kg, sliveno godine 1921. Smješteno u sjevernom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona reljef je sv. Martina na konju; mačem reže svoj plašt na pola da ga podijeli sa siromahom koji kleči lijevo pred njim. Desno od toga na plaštu zvona izliven je tekst na latinskom koji u prijevodu znači: “Sveti Martine, moli za nas! Bio me slomio bijes neprijatelja, ali sam iz neprijateljske bronce ponovo oživio da jasnim glasom pjevam Bogu.” Na zvonu je sliven reljef biskupa s mitrom i plaštem, okružen s dva poslužitelja, blagoslivlja vjernika koji prignut prinosi na rukama pladanja na blagoslov. Naveden je i natpis o pomoći za crkve oštećene ratom koji datiran 1921. godine.

Zvono sv. Foške, ugođeno na kajdu RE, promjera 630 mm, teško 150 kg, sliveno godine 2024. Smješteno u zapadnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na prednjoj strani plašta zvona izliven je sljedeći tekst: „Sveta Foška, suzaštitnice Vrsara, moli za nas!”. Ispod reljefa svetice nalazi se natpis “Evo ja, zvono, nikad se ne javljam isprazno. Hvalim Boga pravoga, puk zovem, okupljam svećenstvo. Pokojne oplakujem, oblake tmaste rastjerujem, slavlja krasim. Na sprovodima klecam, gromove lomim, blagdane glasim. Potičem spore, razgonim vjetrove, umirujem okrvavljene. Moj je glas strah i trepet svih zloduha. Zvon je moj zov života, zovem vas na svetinje, dođite!”

Zvono sv. Martina i sv. Foške, ugođeno 2024. na kajdu MI, promjera 550 mm, teško 120 kg, sliveno godine 1798. Smješteno u južnom kutu zvonika župne crkve sv. Martina u Vrsaru. Na plaštu su reljef sv. Martina, biskupa, s mitrom i pastirskim štapom u lijevoj ruci i reljef sv. Foške s palminom granom u lijevoj ruci. Na vijencu zvona izliven je natpis na latinskom koji u prijevodu znači: “Franjo sudci Vrsarske općine. Godine Gospodinove 1798.”

Tri nova zvona donose natpis “Godine 2024., u vrijeme porečkog i pulskog biskupa Ivana Štironje i vrsarskog župnika Line Zohila”.

Nova vrsarska zvona izlivena su od kositrene bronce. To je slitina, u ovom slučaju od 78 % bakra i 22 % kositra. Otporna je na hrđu, tvrđa je od bakra i ima malen koeficijent trenja, dobro provodi električnu struju, te ima zvonak zvučni zid na udarac. Radi dobivanja zvona kositrena bronca se zagrije na 1200°C kada je pogodna za lijevanje u glinene kalupe. Boje tonova zvona ovise o postotku kositra u zvonima i obliku. Teže zvono ima općenito topliji i ugodniji zvuk, a težinom lakše zvono ponekad je resko i neugodno za uho. Notu (kajdu) određuje glasnoća zvučne posude: što je zvono veće, to je nota niža ; što je zvono manje, to je nota viša.

Tri nova vrsarska zvona slivena su u svibnju 2024. u ljevaonici De Poli, koja djeluje od 1453., a nalazi se u mjestu Revine (Treviso), sjeverno od Venecije. Radi skladnoga zvonjenja (ugađanja tonaliteta svih zvona zajedno) i dva stara vrsarska zvona u svibnju 2024. iznutra su izbrušena. Zvona je elektrificirala tvrtka Elettrocampane Giacometti s.a.s di Enzo Danieletto & C. iz Legnara jugoistočno od Padove. Podatke o zvonima iznio je u izlaganju mr. Petar Marija Radelj u prigodi svečanog podizanja posljednjeg zvona na zvonik.

Txt: G. Krizman

Foto: G. Krizman, Župa sv. Martina, Vrsar

“U srijedu, 19. lipnja 2024., u Samostanu sv. Mihovila na Limom, u Kloštru, nedaleko Limskog kanala, svečanim misnim slavljem, proslavit će se blagdan sv. Romualda, utemeljitelja crkvenog reda kamaldoljana, brojnih redovničkih zajednica i samostana, između ostalih i tog samostana u Porečkom dekanatu. Od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji, prije pet godina dobivene su za tu crkvu relikvije svetog utemeljitelja, koje su ondje, o svečevu blagdanu izložene za javno štovanje. Svečanost započinje u 17 sati.” Nakon slavlja zajedničko druženje u Klaustru samostana.
Radujemo se Vašem dolasku i sudjelovanju.

Za Europu koja promiče vrijednost života i obitelji
Na izborima za Europski parlament 9. lipnja 2024. godine izabrat ćemo dvanaest hrvatskih predstavnika koji će, s predstavnicima drugih zemalja, utjecati na budući smjer Europske unije, osobito u politici, gospodarstvu, kulturi, obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj skrbi. Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax (Pravda i mir) osjeća se stoga odgovornom potaknuti katoličke vjernike, ali i sve ljude dobre volje, da u što većem broju izađu na predstojeće izbore i na taj način, poštujući izbor svakoga glasača u skladu s njegovom osobnom savjesti, pridonesu izboru kandidata koji će na najbolji način zastupati, prije svega, kršćanska stajališta u Europskom parlamentu. Naime, sveti Ivan Pavao II., kao i njegov nasljednik Benedikt XVI., bili su duboko razočarani što nakon višestrukih intervencija riječ Bog i kršćanska civilizacija nisu mogli ući u preambulu tada neprihvaćenog Ustava Europske unije. Ne smijemo stoga ostati ravnodušni i drugima prepustiti da odlučuju u naše ime, jer su upravo kršćanska misao i tradicija pridonijele razvoju svijesti o važnosti poštivanja dostojanstva ljudske osobe koje proizlazi iz same čovjekove naravi stvorene na sliku Božju, te je sâm Bog tvorac i jamac tih prava. Kao kršćani pozvani smo promicati i braniti dostojanstvo svake ljudske osobe i temeljna prava čovjeka, kako unutar Europe tako i izvan njezinih granica, osobito u vremenu kada su pod utjecajem određenih ideologija dovedena u pitanje.

Možemo se složiti s promišljanjima Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE), koje je u svojoj izjavi za predstojeće izbore kandidata za Europski parlament Za odgovoran glas koji promiče kršćanske vrijednosti i europski projekt, objavljenoj 13. ožujka 2024., istaknulo kako znamo da „Europska unija nije savršena i da mnoge njezine politike i zakonski prijedlozi nisu u skladu s kršćanskim vrijednostima i očekivanjima mnogih njezinih građana, ali vjerujemo da smo pozvani pridonijeti i poboljšati je sredstvima koja nam nudi demokracija“. Našim izborom predstavnika zasigurno možemo pridonijeti da Europska unija obnovi svoje kršćanske vrijednosti putem političkih tijela, pa tako i Europskim parlamentom. Stoga, kao kršćani pozvani smo dobro razlučiti za koga i za koju stranku glasovati u ovom važnom trenutku za budućnost Europske unije. Pozvani smo glasovati za osobe i političke opcije koje jasno podržavaju europski projekt i koje će se nedvosmisleno zalagati za kršćanske vrijednosti u Europi, poput poštovanja i promicanja dostojanstva svake ljudske osobe, solidarnosti, jednakosti, obitelji i svetosti života, demokracije, slobode, supsidijarnosti te brige za naš zajednički dom.

Ovom Izjavom želimo naglasiti da izbori za Europski parlament nadilaze puki izbor za sastav Europskog parlamenta. Kandidati koji dobiju mandat na temelju iskazanog povjerenja europskih građana upravljat će mrežom europskih institucija, određujući smjer politike i inicijativâ koje utječu na živote milijuna europskih građana, među kojima su i građani Republike Hrvatske. Vrijedno je i napomenuti da će izborima pristupiti oko 360 milijuna građana Europske unije te ovi izbori nadilaze nacionalne granice, nudeći svakom pojedincu priliku da utječe na oblikovanje zajedničke politike Europske unije. Ovogodišnji izbori imaju, međutim, i određenu povijesnu prekretnicu jer će, prvi put, mladi ljudi u dobi od 16 i 17 godina u nekim zemljama imati pravo sudjelovati i svojim glasom odlučivati o budućnosti zajedničkog suživota. Na taj način žele se uložiti napori da se što više angažiraju i osnaže mladi ljudi, prepoznajući njihov udio u oblikovanju budućnosti Europe.

Podržati kandidate koji promiču kršćanske vrijednosti
Ističući važnost ovih izbora za Europski parlament, imamo u vidu neizvjesna vremena s nizom kriza i teških pitanja s kojima se Europska unija treba suočiti u bliskoj budućnosti i koja zahtijevaju hitnost odgovora. Među ta pitanja ubrajamo ponajprije zabrinjavajuću demografsku situaciju u cijeloj Europskoj uniji, odnos politike spram migranata i stranih radnika, te zaustavljanje rata u Europi i susjedstvu. Nije manje važno ni pitanje klimatskih promjena, sve veća digitalizacija i uporaba umjetne inteligencije, kao i izazovi daljnjega proširenja Europske unije. Kao vjernike, zabrinjavaju nas nastojanja da se zaniječu kršćanski korijeni Europe, a osobito zauzimanje određenih skupina da se u nacionalne Ustave unese pravo na pobačaj i tako nerođenima uskrati temeljno pravo na život.

Poštujući pravo svake osobe na vlastitu savjest i djelovanje u skladu s njom, kao Komisija HBK-a ipak želimo pružiti neke smjernice koje mogu pripomoći, prije svega katoličkim vjernicima, ali i ljudima dobre volje, kao polazišta za zauzimanje vlastitog stava u odabiru kandidata za Europski parlament. Prednost bi trebalo dati onim kandidatima koji su spremni nadići osobne interese i zauzeti se nedvosmisleno za imperativ općeg dobra Europske unije, među kojima ističemo:

– promicanje dostojanstva ljudske osobe. Temeljne slobode – poput slobode vjere, uvjerenja, prava na priziv savjesti, govora i informiranja – temelj su europskih vrijednosti te smo ih pozvani zagovarati i snažno braniti.
– zauzimanje da pobačaj nikada ne može biti temeljno pravo. Crkva je više puta istaknula da potpuno zanemarivanje prava nerođenih u korist drugih, pogotovo kada oni ne mogu govoriti sami za sebe, predstavlja kulturnu regresiju. Kao kršćani moramo dati prednost životu u svim njegovim uzrastima, oblicima i aspektima, posebice kad je riječ o onima koji su najranjiviji. Europa koja stavlja naglasak isključivo na osobna prava, isključujući obveze prema drugima, nema budućnosti. Crkva je stoga najoštrije osudila odluku Europskog parlamenta da se pravo na pobačaj uvrsti u Povelju EU-a o temeljnim pravima, te ovu odluku promatra kao korak unatrag u ljudskom i kulturnom smislu. Davanje prednosti individualnim pravima i osobnim interesima pred općim dobrom nagriza osjećaje međusobne povezanosti i zajedničarske odgovornosti prema životu. Od budućih se europskih parlamentaraca očekuje da učine sve kako bi zaštita života postala apsolutan prioritet. Za Katoličku Crkvu obrana života nije ideologija, nego bitno poslanje primljeno od Boga, koje uključuje djelovanje na religioznoj, kulturnoj i odgojnoj razini kako bi se budućim naraštajima prenio stav da kultura života nije isključiva baština kršćana, nego pripada svima onima koji radeći na izgradnji bratskih odnosa prepoznaju vrijednosti svake pojedine osobe.
– promicanje kršćanskih vrijednosti braka kao zajednice muškarca i žene, obitelji i međugeneracijske solidarnosti te zauzimanje za donošenje mjera pronatalitetne politike. Kao kršćani pozvani smo stoga podržati one kandidate koji će promicati kršćanske vrijednosti braka, obitelji i međugeneracijske solidarnosti jer, kako je naglašeno u Deklaraciji Dignitas infinita (2024.), postaje neprihvatljivo da se »neke od tih ideologija, koje téže odgovoriti na određene, katkad neshvatljive težnje, nastoje nametnuti kao neko jednoumlje koje određuje također kako treba odgajati djecu. Ne smije se zaboraviti da se biološki spol (sex) i društveno-kulturna uloga spola (gender) mogu razlučiti, ali ne i odijeliti« (br. 59) te se moraju odbaciti svi oni pokušaji koji brišu biološke, tj. spolne razlike između žena i muškaraca. S druge strane, kada se cijela Europa suočava s dubokim demografskim problemima, zajedno s nadolazećim zdravstvenim krizama, potrebni su inovativni politički odgovori koji daju prednost uključivosti i socijalnoj povezanosti, s konkretnim koracima u korist socijalne pravde, te s učinkovitim mjerama za opći pristup obrazovanju i zdravstvu. Važno je stoga prednost dati onim kandidatima koji će se zauzimati za mjere pronatalitetne politike i pomoći mladim obiteljima u stjecanju socijalne neovisnosti. Današnje vrijeme zahtijeva i hitnu potrebu za sveobuhvatnom zdravstvenom skrbi i sustavima podrške koji zadovoljavaju potrebe svih građana, osobito onih starijih.
– poticanje moralnog imperativa suosjećanja i solidarnosti sa stradanjima izbjeglica i migranata. Europa se već više godina suočava s valom izbjeglica i migranata koji su u teškim okolnostima prisiljeni potražiti utočište unutar europskih granica. Osobito se tražiteljima azila mora omogućiti pravičan i human tretman, odražavajući europsku predanost poštovanju univerzalnih ljudskih prava. Potrebno je stoga podržati one kandidate koji će se zauzimati za prava migranata, ali i za razumnu i realnu politiku prihvaćanja ekonomskih migranata, te iznjedriti mjere za njihovu integraciju u europsko društvo.
– podržavanje procesa proširenja Europske unije. Proces proširenja, koji sada uključuje ne samo jugoistok Europe već i Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju, bit će od velike važnosti za sljedeći europski ciklus. On obećava njegovanje vladavine prava i promicanje stabilnosti u susjednim regijama. Od budućih europskih zastupnika očekuje se podrška ovom proširenju, kao i solidariziranje s narodima koji se bore za svoju neovisnost.
– pružanje potpore i humanitarne pomoći za ublažavanje ljudske patnje i vraćanje nade usred očaja. Narod Ukrajine, koji pati od brutalnog napadačkog rata koji je pokrenula ruska vlada, zaslužuje nepokolebljivu solidarnost i sveobuhvatnu potporu europskih institucija. Štoviše, sljedeći Europski parlament trebao bi pokrenuti veliku inicijativu za ponovnu izgradnju novog međunarodnog mirovnog poretka.
– očuvanje neovisnog novinarstva. Danas se suočavamo s mnogim dezinformacijama u medijskom prostoru koje prijete potkopavanju samih temelja demokracije. Kampanje dezinformiranja nastoje posijati razdor i narušiti povjerenje u demokratske institucije. Stoga se od budućih europskih parlamentaraca očekuje zauzimanje za očuvanje neovisnih novinskih kuća i promicanje kvalitetnog novinarstva, jer je to moćan bedem protiv podmuklog napada neistinâ.
– promicanje odgovornosti za očuvanje zdrava okoliša i bioraznolikosti. Budući članovi Europskog parlamenta pozvani su poduzeti sve moguće mjere u rješavanju klimatske krize i ugroze bioraznolikosti. To nije samo pitanje sadašnjeg trenutka, već i duboka odgovornost pred mladim naraštajem koji s pravom zahtijeva odlučnu akciju kako bi zaštitio svoju budućnost i planet koji će naslijediti. S tim je pitanjem usko povezano i pitanje ekološke poljoprivrede pa se od budućih europskih parlamentaraca očekuje i snažnije zauzimanje za promicanje ekološke proizvodnje organski zdrave hrane.

Ne ostati ravnodušan

Katolici su pružili nemjerljiv doprinos u stvaranju Europske unije s namjerom da se zajamče mir, sloboda i napredak. Mnogi od utemeljitelja Europske unije bili su praktični katolici koji su zadržali čvrsto uvjerenje u dostojanstvo svakog ljudskog bića i važnost zajednice. Kao Komisija koja promiče pravdu i mir, uvjereni smo da se ovaj projekt – koji je započeo prije više od 70 godina kao gospodarski projekt, ali je uključivao i društvenu i političku dimenziju, kao i njegovanje zajedničkih vrijednosti – mora podržati i nastaviti. Za nas katolike nije prihvatljiv euroskepticizam, iako smo svjesni i svih poteškoća i često za nas neprihvatljivih utjecaja koji dolaze iz Europe.

Izbori za Europski parlament predstavljaju, međutim, svjedočanstvo trajnih načela demokracije i solidarnosti koji povezuju naš kontinent. U obnašanju svoje građanske dužnosti, pružena nam je moć oblikovati budućnost prožetu pravdom i mirom za sve. S druge strane, svjesni smo da nema idealnih političara, jer su i oni samo ljudi, ali ćemo svojim ozbiljnim pristupom izborima i savjesnim davanjem glasa određenom kandidatu ili političkoj opciji pridonijeti promicanju općeg dobra Europske unije, ali i hrvatskoga društva i države kao njezina sastavnog dijela. Pozivamo stoga sve s pravom glasa da izađu na predstojeće izbore i daju osoban doprinos na dobrobit svih građana Europske unije i Republike Hrvatske.

U Zagrebu 5. lipnja 2024.

✠ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Komisije HBK-a Iustitia et pax

Unatoč nepovoljnim prognozama i kiši koja je pratila početak hodočašća, u utorak, 23. travnja, po četrnaesti je put održano plovno hodočašće na otok sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju. Misno slavlje održano je u drevnoj otočkoj crkvici sv. Jurja iz IV. stoljeća.

Dvadesetak se hodočasnika odazvalo pozivu mjesnog župnika, preč. mr. sc. Line Zohila, a na otok su ih plovilom mjesnog ronilačkog kluba vozili načelnik Općine Vrsar Ivan Gerometta i član ronilačkog kluba Milorad Harašić.

Po dolasku na otok molitvenim hodom po uređenoj šetnici izmoljena je pobožnost krunice, a potom je u crkvici sv. Jurja održano misno slavlje koje je ove godine predvodio župnik Zohil.

„Za rana se sveti Juraj počeo slaviti kao svetac mučenik”, rekao je župnik na početku prigodne homilije. „Tako u njegovom redovitom prikazivanju, kako ubija zmaja, vidimo zapravo jednu drugu veličinu skrivenu u simbolici te slike. Sveti Juraj pobjednik je jedne druge, vrlo važne borbe – borbe za osvajanje vječne nagrade na nebesima, u savršenstvu neba, savršenstvu radosti s Bogom koje više nikakvo zlo ne može ugroziti ni poremetiti. Upravo na taj način lik sv. Jurja snažno je obilježen njegovom vjernosti Kristu koja mu je bila izvorom snage za borbu protiv zla. On je zapravo kao svetac oličenje sile Božje koja pobjeđuje sile tame i sile zla. Na njegovu liku stoji odsjaj pobjede dobra nad zlom, pobjede istine nad laži, pobjede vječnih vrijednosti nad prolaznim silama“, podsjetio je župnik.

„Sv. Juraj je u redu onih koji nisu ljubili svoga života nego su ga posve predali Bogu, podredili svoje interese Božjim planovima, dali se od Boga voditi. I mi smo na to pozvani, pozvani smo pokušati slijediti svetoga Jurja. Nismo pozvani slijedit ga do kraja mučeništvom, ali smo svakodnevno pozvani slijediti ga u svjedočenju svoje vjere, a to nekada iziskuje i ne malu žrtvu. Zapravo, logika našega vremena je kako sačuvati svoju malu začahurenost u osobne interese, kako pronaći najbolji način da meni i mojima bude dobro, a zatvoriti oči pred bilo kakvim problemom koji se nalazi u mojoj blizini, pred bilo čijom potrebom. Tiče me se samo ono što me direktno ugrožava, šteti mojoj sreći i zadovoljstvu, sve ono što je mimo toga nije vrijedno moje pažnje’. Da je tako sveti Juraj učinio u svome životu mi se ne bi danas ovdje sastali. A Isus je rekao u današnjem evanđelju ‘Hoće li tko za mnom neka se odreče samoga sebe i neka me slijedi.’ Stoga danas slavimo sv. Jurja kao onoga koji je znao pristati uz Krista, koji je znao ustrajati u toj odluci, sačuvati vjernost svome Spasitelju i bio spreman za njega podnijeti mučeničku smrt. On ostaje za nas zagovornik i primjer kako u današnjem vremenu ustrajati u nevoljama, ne izgubiti srčanost i ne prepustiti se beznađu i malodušnosti, nego učvrstiti vjeru i spremnost oprijeti se zlu ma od kuda ono dolazilo“, rekao je predslavitelj.

„Neka i ova misa i ovo plovno hodočašće bude tom nakanom obilježeno i neka nam doista bude izvorom snage za životne borbe koje su pred nama. Slijedimo i mi svetog Jurja moleći Gospodina da i nama dadne snagu i onu živu i čvrstu vjeru, kojom je obdario svetoga Jurja, pa da i mi mognemo svoju vjeru živjeti i za nju neustrašivo svjedočiti poput svetoga Jurja“, zaključio je propovjednik.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 2000. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je uz gostoljubivost vlasnika restorana “La Rosa” gosp. Asana Ferati i voditelja restorana gosp. Frana Bubalo nastavljeno druženje uz hranu i piće.

Otok sv. Jurja prirodni je maritimni štit luke Vrsar od otvorenog mora i osobito je važan kao prirodna zaštita vrsarske luke te svih plovila koja se tu nalaze.

Obala pred Vrsarom, zajedno s Brijunskim otočjem, smatra se najrazvijenijim dijelom istarske obale. Sveti Juraj je najveći otok u vrsarskom arhipelagu, ima površinu 112.408 m2, a obalna crta duga je 1733 m. Riječ je o otoku tik uz obalu koji se primjereno odražava i uređuje, što ga čini idealnim jednodnevnim izletničkim odredištem. Tijekom povijesti njime je upravljala bratovština svetoga Jurja. Otok svojom netaknutošću, ranosrednjovjekovnom kamenom crkvicom, starim kamenolomom, plažama i vegetacijom s dominantnim hrastom crnikom te ponešto borova čini opuštajući i u prirodu uklopljen ambijent idealan za odmor ali i za molitvu u prirodi.

Otok se primjereno održava, na njemu postoji nekoliko pješačkih staza koje ga premrežavaju i omogućuju posjetiteljima obilazak svih njegovih dijelova. Na otoku je dopušteno boraviti danju, a s njegove istočne strane, ispod crkve svetog Jurja, nalazi se prigodno malo sidrište odakle se može stupiti na otok. Mnogi posjetitelji rado će preplivati kratku razdaljinu između kopna i otoka te si priuštiti jedinstvenu – pomalo drugačiju – vizuru vrsarskoga staroga grada, pristaništa i marine.

Povijesni zapisi donose podatak da se je sve do Drugog svjetskog rata na otoku proslavljao Sveti Juraj, uz dolazak mještana Vrsara barkama te sudjelovanje tada postojeće vrsarske limene glazbe. Organizirani odlazak na otok o blagdanu svetoga Jurja ponovno je oživio vrsarski župnik Lino Zohil, a tom se proslavom u Vrsaru ujedno simbolično obilježava i početak turističke sezone.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao zaštitnik župe slavi u Župi Stari Pazin te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije.

(Foto: Župa Vrsar; Txt: G. Krizman)

Stane Isus posred njih i reče im: Mir vama!” (Lk 24,36).

Draga braćo svećenici, redovnici, redovnice;
vjeroučitelji, bogoslovi, braćo i sestre u Kristu Gospodinu!

Korizma, osobito Veliki tjedan i Sveto Trodnevlje uprisutnjuju dramu križa i uvode nas u pobjedu Krista Uskrsloga. Svetopisamski tekstovi kao i bogoslužni sadržaji upućuju na Isusa koji je središte vjerske pozornosti u Jeruzalemu i okolici, osobito nakon Velikoga petka i događaja na Kalvariji. Vijest o Kristovu uskrsnuću izazvala je razne sumnje kod sviju pa i u srcima apostola, koji su bili izgubili gotovo svaku nadu. Ipak, ogrtač beznađa zamijenjen je pobjednim plaštem vjere i nade koju je već prije najavio Učitelj. S Učiteljem je uskrsnuo i božanski program Kraljevstva istine, pravde, ljubavi i mira. Isus je uskrsnuo i ponovo je tu u besmrtnoj slavi, stoji posred svojih učenika i vraća im poljuljane vrijednosti povjerenja i pouzdanja. „Stane Isus posred njih i reče im: Mir vama!” (Lk 24,36).
Te vrijednosti Crkva i danas naviješta, brani i širi širom svijeta. Kako bi nam svima dobro došao projekt Kristova kraljevstva: istine, pravde, ljubavi i mira! Dobro bi došao svakomu srcu, pojedincu i zajednici; svakoj obitelji i mjestu; svakomu narodu i cijelom čovječanstvu, osobito ondje gdje umjesto mira izbijaju ratovi i osvete, umjesto istine neistine, umjesto pravde nepravde. Kako bi tek dobro došao taj projekt ovih dana stanovnicima ratom zahvaćene Isusove domovine! Našoj domovini također!
Korizmeno vrijeme svojim snažnim pozivom na obraćenje doziva nam u pamet Isusov hod od Maslinskog vrta do Pilatova dvora, križni put Jeruzalemom do Golgote. Na svaki fijuk biča, na svaki govor svetogrđa, na sva poniženja Isus odgovara: Mir vama. Mir i ljubav, istina i pravda, istinska su oružja koja uvijek donose konačnu pobjedu. To vrijedi za svaku osobu i obitelj, za sve zemlje i kontinente. Samo takvo mirno naoružanje vraća istinsku nadu i obećava sretan život.
Kristov je križ trajan poziv na mir, pomirenje i praštanje, na promjenu stavova i navika. Znak je to koji svjedoči da je moguće sve razmirice i nesporazume, sva neprijateljstva i sukobe riješiti mirnim dijaloškim putom. Križ je konačno svjedok pobjede nad svakim zlom, grijehom pa i nad smrću kao najvećim neprijateljem čovjeka i čovječanstva. Križ je znak mira i ljubavi. „Častimo te, Križu sveti, na kom umrije Isus Spas!“
Teško je i zamisliti Isusovu bol zbog ljudi koji ne shvaćaju smisao neprolaznih vrijednosti koje jamče sreću i blagoslov. Nalazeći se u svijetu punu prijepora i kriza, ugledajmo se u križ i poslušajmo Gospodara života koji nam nudi svoj program do trajne pobjede i vječnoga spasenja.
Uskrs je izvrsna prigoda za zaokret i nove korake. Stranputice raznih ideologija ne vode u dobru smjeru. Potrebno je istinsko obraćenje i pronalaženje pravoga puta, što se neće dogoditi bez hrabroga zaokreta. Nije to lako ali je prijeko potrebno i spasonosno.
Isus stoji među nama i čeka: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo“ (Otk 3,20-21). Biti s Isusom, sjesti s njim, znači biti siguran.
Svima vama, dragi Božji narode, sestre i braćo, srdačne čestitke: Sretan Uskrs! I molimo Uskrsloga Pobjednika da nam svima podari obilje mira, uskrsne vjere i nade u bolje sutra; neka nas sve pokrene na prave i istinske evanđeoske staze koje nas vode prema Kraljevstvu istine, pravde, ljubavi i mira.
Uz iskrene čestitke, na sve vas zazivam mir i blagoslov Krista Uskrsloga, vaš biskup.

 Ivan Štironja

Bog nas vodi kroz pustinju do slobode

Draga braćo i sestre!

Kada se naš Bog objavljuje, prenosi uvijek poruku slobode: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). Tako počinje dekalog dan Mojsiju na gori Sinaj. Narod itekako dobro zna o kojem izlasku Bog govori: iskustvo ropstva još je uvijek svježe u njegovu sjećanju. On prima deset riječi u pustinji kao put slobode. Mi ih nazivamo “zapovijedima”, ističući snagu ljubavi kojom Bog odgaja svoj narod. Taj je poziv na slobodu uistinu snažan. Ne iscrpljuje se u jednom događaju, zato što sazrijeva na jednom putu. Kao što Izrael u pustinji još uvijek nosi Egipat u sebi – često žaleći za prošlošću i mrmljajući protiv Gospodina i Mojsija – tako i današnji Božji narod nosi u sebi tlačiteljski jaram koji mora ostaviti iza sebe. Opažamo to u trenucima kad se osjećamo beznadno, kad besciljno lutamo kroz život kao po pustinji, bez obećane zemlje prema kojoj bismo zajedno težiti. Korizma je milosno vrijeme u kojem pustinja ponovno može postati – prema riječima proroka Hošee – mjesto naše prve ljubavi (usp. Hoš 2, 16-17). Bog odgaja svoj narod da iziđe iz svog ropstva i doživi prijelaz iz smrti u život. Poput nekog zaručnika iznova nas privlači sebi i našem srcu šapće riječi ljubavi.

Izlazak iz ropstva u slobodu nije neko apstraktno putovanje. Da bi naša korizma bila konkretna, prvi korak je željeti vidjeti stvarnost. Kad je Gospodin privukao Mojsija gorućem grmu i progovorio mu, odmah se objavio kao Bog koji vidi i, nadasve, čuje: »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko« (Izl 3, 7-8). I danas se vapaj mnoge naše potlačene braće i sestara uzdiže do neba. Zapitajmo se: dopire li i do nas? Potresa li nas? Dotiče li nas? Mnogo nas toga jedne od drugih dijeli i odvaja, niječući spone bratstva koje nas oduvijek povezuju.

Na svom putovanju na Lampedusu, globalizaciji ravnodušnosti suprotstavio sam dva pitanja koja postaju sve aktualnija: »Gdje si?« (Post 3, 9) i »Gdje ti je brat?« (Post 4, 9). Ovaj korizmeni hod bit će konkretan ako, ponovno slušajući ova pitanja, priznamo da smo još uvijek pod vlašću faraona. To je vlast koja nas čini iscrpljenima i neosjetljivima. To je model rasta koji nas dijeli i otima nam budućnost. Zagađuje zemlju, zrak i vodu, ali onečišćuje i duše. Iako je naše oslobođenje započelo krštenjem, u nama ostaje neobjašnjiva čežnja za ropstvom, kao svojevrsna privlačnost prema sigurnosti poznatih stvari, nauštrb slobode.

Želim vam ukazati na dosta važan detalj u tom izvješću iz knjige Izlaska: Bog je taj koji vidi, koji je ganut i koji oslobađa; nije Izrael taj koji to traži. Faraon, naime, gasi također snove, krade nebo pa se čini da je svijet u kojem se dostojanstvo gazi a autentične veze poriču nepromjenjiv. Uspijeva, to jest, vezati ljude za sebe. Zapitajmo se: želim li novi svijet? Jesam li spreman raskinuti kompromise sa starim? Svjedočenje mnoge braće biskupa i velikog broja onih koji rade za mir i pravdu sve me više uvjerava da ono na što treba ukazati jest pomanjkanje nade. To je prepreka snovima, nijemi vapaj koji dopire do neba i dotiče Božje srce. Nalik je onoj čežnji za sužanjstvom koja paralizira Izrael u pustinji i koči ga na njegovom putu. Izlazak se može prekinuti: ne postoji drugi način da se objasni kako to da čovječanstvo, koje je na korak do sveopćeg bratstva i koje je doseglo razine znanstvenog, tehnološkog, kulturnog i pravnog razvoja kadrog zajamčiti dostojanstvo svima, tapka u mraku nejednakostî i sukobâ.

Bog se nije umorio od nas. Prihvatimo korizmu kao jako vrijeme u kojem nam ponovno dolazi njegova riječ: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). To je vrijeme obraćenja, vrijeme slobode. Samoga je Isusa, kao što se podsjetimo svake godine na Prvu korizmenu nedjelju, Duh odveo u pustinju da njegovu slobodu stavi na kušnju. Kroz četrdeset dana On će biti pred nama i s nama: On je utjelovljeni Sin. Za razliku od faraona, Bog ne želi podanike, nego sinove i kćeri. Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. U korizmi pronalazimo nove kriterije prosuđivanja i zajednicu s kojom možemo krenuti na put kojim nikad prije nismo išli.

To uključuje borbu: Knjiga Izlaska i Isusove kušnje u pustinji to nam jasno govore. Glasu Boga, koji govori: »Ti si Sin moj, Ljubljeni!« (Mk 1, 11) i »Nemoj imati drugih bogova uz mene« (Izl 20, 3), suprotstavljaju se laži neprijatelja. Više nam se bojati idolâ nego faraona: možemo ih smatrati kao nekim njegovim glasom u nama. Biti svemoćan, biti od svih priznat, biti ispred svih: svaki čovjek u sebi osjeća zavodljivost te laži. To je dobro poznat put. Možemo se tako vezati za novac, za određene projekte, ideje, ciljeve, za svoj položaj, tradiciju, pa čak i za određene ljude. Umjesto da nas pokrenu, oni će nas paralizirati. Umjesto da nas okupljaju u jedno, oni će nas okretati jedne protiv drugih. Postoji, međutim, novo čovječanstvo, narod malenih i poniznih, koji nije podlegao čarima te laži. Dok idoli one koji im služe čine nijemima, slijepima, gluhima i nepokretnima (usp. Ps 115, 4), siromašne duhom resi budna spremnost i otvorenost: oni su tiha sila dobra koja čuva i drži svijet.

Vrijeme je za djelovanje, a u korizmi djelovati znači također zastati. Zastati u molitvi kako bi se primilo Božju riječ i zastalo poput Samarijanca pred svojim ranjenim bratom. Ljubav prema Bogu i bližnjemu jedna su i ista ljubav. Ne imati drugih bogova znači zadržati se u Božjoj prisutnosti, zastati uz bližnjega od krvi i mesa. Zato molitva, milostinja i post nisu tri neovisna djelovanja, nego jedan jedini pokret otvorenosti i samoodricanja u kojem ćemo odbaciti idole koji nas opterećuju i navezanostî koje nas sputavaju i drže zarobljenima. Tada će se usahlo i usamljeno srce probuditi. Valja nam, dakle, usporiti i zastati. Kontemplativna dimenzija života, koju nam korizma omogućuje ponovno otkriti, oslobodit će nove snage. U Božjoj prisutnosti postajemo braća i sestre, osjetljiviji za druge: umjesto prijetnji i neprijatelja otkrivamo suputnike i suputnice. To je Božji san, obećana zemlja kojoj težimo kad iziđemo iz ropstva.

Sinodalni oblik Crkve, koji ovih godina iznova otkrivamo i njegujemo, upućuje na to da je korizma ujedno vrijeme zajedničkih odluka, malih i velikih izbora u opreci s prevladavajućim trendovima, koji mogu promijeniti svakodnevicu i život ljudi u pojedinoj sredini: kupovne navike, briga za stvoreni svijet, uključivanje onih koji su u društvu nevidljivi ili prezreni. Pozivam sve kršćanske zajednice da učine ovo: da svojim vjernicima ponude trenutke u kojima će razmišljati o svom načinu života, da izdvoje vremena za propitkivanje o svojoj prisutnosti na vlastitom teritoriju i svojemu doprinosu njegovu boljitku. Jao nama ako bi kršćanska pokora bila kao ona koja je rastužila Isusa! On i nama poručuje: »ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste« (Mt 6, 16). Neka radije s lica zrači radost, neka se širi miomiris slobode, neka se oslobodi ona ljubav koja sve čini novim, počevši od onog najmanjeg i najbližeg. To se može dogoditi u svakoj kršćanskoj zajednici.

U mjeri u kojoj će ova korizma biti vrijeme obraćenja, čovječanstvo koje luta osjetit će dašak kreativnosti: bljesak nove nade. Želim vam reći isto ono što sam rekao mladima s kojima sam se prošloga ljeta susreo u Lisabonu: »Tražite i riskirajte, tražite i riskirajte. U ovom povijesnom času izazovi su ogromni, jecaji bolni. Proživljavamo treći svjetski rat koji se vodi u dijelovima. Osmjelimo se gledati na naš svijet ne kao da je na umoru, nego u procesu rađanja, ne na kraju, nego na početku velikog novog poglavlja povijesti. A za to je potrebna hrabrost« (Obraćanje studentima, 3. kolovoza 2023.). To je hrabrost obraćenja, izlaska iz ropstva. Vjera i ljubav to dijete nadu drže za ruku. Uče ga hodati i, istodobno, ono njih vuče naprijed [1].

Blagoslivljam sve vas i vaš korizmeni hod.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 3. prosinca 2023., Prva nedjelja došašća.

FRANJO

__________________________

[1] Usp. Ch. Péguy, Il portico del mistero della seconda virtù, Milano 1978., 17-19.