Župa Vrsar i Župa Gradina

Apostolska Nuncijatura u Republici Hrvatskoj ima čast obavijestiti da je Sveti Otac Papa Franjo imenovao

te ravnatelja Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika.

Zagreb, 7. travnja 2022.

Kratka biografija novoga zadarskoga nadbiskupa-koadjutora mons. Milana Zgrablića

Mons. Milan je svećenik Porečke i Pulske biskupije. Rođen je u Pazinu 29. kolovoza 1960. kao peto dijete u obitelji Josipa i majke Josipe Zgrablić. Osnovnu školu završio je u Pazinu (1976.), a prva dva razreda Srednje škole u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. Njegov biskup mons. Dragutin Nežić šalje ga u sjemenište „Zmajević“ u Zadar gdje pohađa treći i četvrti razred, te polaže maturu 1980. Od 1980. do 1986. studira teologiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci.

Nakon svećeničkog ređenja, 8. lipnja 1986., bio je župni vikar u Rovinju (1986.-1987.). Nakon toga imenovan je prefektom u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru gdje ostaje tri godine (1987.-1990.).

Po povratku u svoju porečku i pulsku biskupiju dvije godine bio je biskupijski povjerenik za duhovna zvanja, a onda odlazi na postdiplomski studij duhovnosti na sveučilište „Gregoriana“ u Rimu (1992.-1994.).

Nakon završenog studija u Rimu imenovan je voditeljem Pazinskog kolegija s klasičnom gimnazijom (1994.-1997.), kada preuzima i službu ravnatelja biskupijskog Caritasa do 2007. godine.

Bio je osam godina župnik u Rovinju (1997.-2015.). A od 2008. vodi i Biskupijsku ustanovu za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika.

U rujnu 2015. imenovan je katedralnim župnikom u Poreču gdje ga je zateklo imenovanje zadarskim nadbiskupom koadjutorom.

Od 2019. kanonik je Stolnog kaptola sv. Mavra u Poreču.

Tijekom 36 godina svećeničke službe bio je: U više navrata član Svećeničkog vijeća, Zbora savjetnika, Pastoralnog i Ekonomskog vijeća, član Vijeća za umjetnost, izgradnju i obnovu sakralnih objekata, te voditelj Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu, kao i voditelj Vijeća za mlade, duhovna zvanja i ministrante.

Križni put na otvorenom u Vrsaru se sada već tradicionalno održava svake pete korizmene nedjelje i prolazi postajama uz put koji vodi do crkvice sv. Andrije. Nakon pandemijskih izazova koje su pogodile i pastoralnu djelatnost ovogodišnja je pobožnost križnog puta okupila mnoštvo vjernika, ponajviše iz župa Porečkog dekanata, a ove godine se priključila i skupina vjernika iz pulske župe sv. Ivana Krstitelja iz Pule, predvođena župnikom dr. sc. fra Đurom Hontićem, OFM Conv. Uz župnika domaćina vlč. mr. sc. Lina Zohila, pobožnost su predvodili vlč. Ivica Butković, župnik Funtane i Fuškulina, vlč. Ivan Princ, župnik Nove Vasi i Tara te Izv. prof. dr. sc. Jerko Valković, pročelnik odjela za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta koji je po završetku pobožnosti izrekao prigodnu meditaciju.

Prof. Valković je sve nazočne pozvao da zastanu pred misterijem Kristove patnje pred kojom svaka riječ postaje izlišna. Nadalje, naglasio je, pitanje patnje, zla, smrti i trpljenja ostaju misterij na koje nijedna znanost nije dala adekvatan odgovor. Pred tim se stvarnostima čovjeku nameću pitanja Zašto? Čemu? koja su posebice aktualna ove korizme kada Ukrajina trpi bešćutnu agresiju. Zašto ljudi i narodi žele ovladati drugim narodima? Sve je to rezultat, naglasit će prof. Valković, čovjekove napasti da ovlada drugim. No, kako Bog gleda na patnju u svijetu? Odgovor na to pitanje daje sv. Ivan evanđelist kada kaže da je Bog dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Bog nije poslao Sina da osudi svijet nego da se svijet po njemu spasi. Kristu je bilo poznato ljudsko srce, znao je kako se čovjek odnosi prema Bogu. Upravo je razapinjanje Krista na križ konkretni znak radikalnog odbijanja Boga. No, Bog je unatoč tomu, tako ljubio svijet da je dao svog Sina Jedinorođenca. Prof. Valković je naglasio da si i mi, kao vjernici, ponekad postavljamo pitanje nije li bolje zatvoriti se svijetu. No, Isus se zbog grijeha svijeta nije sustezao postati jedan od nas. Koji je naš poziv, nas vjernika koji 20. stoljeća nakon što je Isus hodao Zemljom obitavamo ovaj svijet? Isus je prije nego li je Uzašao na nebo rekao svojim učenicima neka ostanu na ovom svijetu ali neka ne budu od svijeta, neka se ne suobličuju ovome svijetu. A kako živjeti da se ne suobličujemo ovome svijetu? To znači imati usmjeren pogled na Isusa Krista. Isusa pred izazovom patnje, pred izdajom, pred trpljenjem i smrću ne smijemo izgubiti iz vida, a na to nas Crkva posebno poziva u danima Velikog tjedna. Svim je nazočnima zaželio da im dani Velikog tjedna budu dani poniranja u misterij Isusova života, da Božjim očima gledaju na stvarnost patnje i smrti. Naposljetku, naglasio je, nakon patnje i smrti dolazi Uskrs, kao dan, kao trenutak koji otvara perspektivu novosti života, nešto što nam nitko osim Krista pružiti ne može. A odgovor koji nam Isus nudi nisu isprazne riječi ni puka obećanja već vlastiti primjer, zaključio je prof. Valković.

Nakon toga Župni zbor Župe Sv. Martina otpjevao je dvije korizmene pjesme. Župnik je sve pozvao da se počaste kolačima i pićem te svima zahvalio na sudjelovanju i pomoći te sve nazočne pozvao da i do godine na petu korizmenu nedjelju sudjeluju na pobožnosti Križnoga puta „Ka Sv. Andriji“ u Vrsaru. /Marino Martinčević/

Tjedan dana nakon smrti vlč. Josipa Kalčića, umirovljenog svećenika Porečke i Pulske biskupije, u ponedjeljak, 7. ožujka 2022. godine porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan predvodio je misu zadušnicu u Župi sv. Andrije apostola u Gradini gdje je vlč. Kalčić bio župnik od 1997. do 2012. godine. Na misi su sudjelovali brojni župljani, ali i vjernici iz obližnjih župa, napose iz obližnjeg Svetog Lovreča Pazenatičkog gdje je vlč. Kalčić bio župnik od 1997. do umirovljenja 2016. godine.

Biskup je na početku homilije naglasio da se je rado odazvao pozivu da predvodi tu misu za pokojnog svećenika „kojeg svi nosimo u dragom i dobrom sjećanju“. „Ta je misa“, istaknuo je, „zahvalno sjećanje za sve ono što je pokojni svećenik Josip činio u našim župama. Svi ga jako dobro pamtimo po njegovoj iznimnoj dobroti, kao svećenik je jako lijepo djelovao, kao osoba bliska i draga, rijetko plemenita i dobra. Bio je tih, jednostavan. Imao je svoju mudrost, izdržljivost i ustrajnost, sve velike kvalitete kojima je služio kao župnik, kao duhovni pastir u ovim župama. Njegovo svećeničko djelovanje nije se sastojalo samo u tome da bude dobar, iako je to veliki temelj za pristupiti čovjeku, svakako pamtimo i njegovo okupljanje Božjega naroda, i onih bliskih Crkvi i onih manje bliskih Crkvi. Znao je okupljati narod, a to je veliko poslanje svih nas svećenika. Djelovao je kao vjeroučitelj i kao prijatelj ljudi: kod blagoslova kuća, nedjeljnih misa, dijeljenja sakramenata, posjeta bolesnicima, sprovoda, u svim je životnim trenutcima bio blizak ljudima. Želimo se ovom svetom misom sjetiti svega njegovog djelovanja te si prizvati u sjećanje svo ono duhovno obogaćenje koje je on svojim djelovanjem pružio svima nama. Zahvalni smo mu na tome, a zahvalni smo i Bogu na daru dobrih svećenika“, rekao je mons. Milovan.

„Prigoda je ovo da u naše redovite molitve, za mir u Ukrajini, za naše obiteljske nakane, za mlade, djecu, pokojne, jedna od nakana nas vjernika bude i da nas Bog ne ostavi bez dobrih svećenika. Ova sveta misa je tako i trenutak molitve za dobre svećenike. Svi smo mi pozvani biti suradnici, svećenik je samo onaj koji predvodi, animira i potiče; kako je lijepo kad se velik broj ljudi uključuje u razne aspekte liturgije“, napomenuo je biskup te se je prisjetio kako je vlč. Kalčić, u župama gdje je djelovao odgojio lijepi broj mladih orguljaša. „Župljanin može na razne načine sudjelovati u životu župe.“ Biskup je pohvalio lijepo obnovljenu tu župnu crkvu, te naglasio kako je lijepo kada se župljani zauzimaju za svoju župnu zajednicu. U nastavku je naglasio da sve počinje u obitelji, koja je temelj društva, te je u tom smislu spomenuo nastojanja svetog pape Ivana Pavla II. Citirajući dnevno Evanđelje o djelima milosrđa podsjetio je okupljene da „ne zaboravimo biti dobri jedni drugima, činiti dobro, unutar obitelji, a napose potrebitima“. U tom kontekstu podsjetio je nadalje na benediktince, koji su uz brojene druge osnovali i obližnji samostan Svetog Mihovila nad Limom u Kloštru, čiji je princip života i djelovanja bio „Ora et labora“, moli i radi, zdrava ravnoteža između materijalnog i duhovnog. Zasigurno bi nam to ponovio i naš pokojni svećenik Josip Kalčić, rekao je između ostalog mons. Milovan.

Na kraju misnoga slavlja o životnom putu vlč. Kalčića govorio je župnik Zohil, između ostalog iznio je i neka osobna sjećanja na pokojnog kolegu s kojim se je družio i prijateljevao. „Vlč. Josipa Kalčića poznavao sam dugi niz godina, još od sjemenišnih i bogoslovskih dana, ali puno više izbliza od kako sam ga 2012. godine kao župnik naslijedio u Župi sv. Andrije u Gradini. Jako smo lijepo surađivali i puno se družili i dok je do 2016. bio župnik u Sv. Lovreču Pazenatičkom. Otkako se preselio u Svećenički dom u Puli rado je dolazio na slavlja u Gradini i Vrsaru pa je tako i svoj 80. rođendan svečano proslavio u župi sv. Andrije u Gradini.

Vlč. Josipa je krasila njegova jednostavnost, skromnost, samozatajnost i dobrota, i svima će nam takav ostati u sjećanju. Diplomirao s radnjom pod naslovom „Duh ljubavi, poniznosti, služenja i pobožnosti crkvenih službenika“. No veliko dobro koje je on svojim djelovanjem podario ljudima i mjestu uvidjela je i Općina koja mu je 2016. dodijelila Nagradu Općine Sveti Lovreč.

Vlč. Kalčić je upravo primajući tu nagradu, u zahvalnom obraćanju sažeo bit svoga života i poslanja rekavši: „Ja vjerujem u Boga, svoj svećenički poziv shvatio sam kao svakodnevni pokušaj da svoju vjeru prenosim na druge poštujući osobne svjetonazore svakog pojedinca“.

Grupa krizmanika iz 1970. god. iz sv. Lovreča je jednom prigodom spominjući se lijepih trenutaka iz priprema za sakrament sv. Krizme pozvala vlč. Josipa na zajedničko druženje u Limski kanal kako bi se prisjetili dogodovština iz toga vremena na što je na nas nekoliko svećenika, slučajnih prolaznika, ostavilo dubok trag bliskosti i prijateljstva Vlč. Josipa i bivših vjeroučenika i probudilo niz pitanja hoće li se i netko od naših vjeroučenika jednoga dana i nas tako sjetiti.

Vlč. Josip je puno radio i na materijalnom i kulturnom planu od obnova crkava i kapelica gdje je službovao posebno bih istaknuo obnovu orgulja u Župnoj crkvi u Sv. Lovreču.

Jako nas je obradovao knjigom „Crkve i crkvice Sutlovreštine i okolice“ koja obuhvaća sve sakralne objekte u župama Svetog Lovreča (Pazenatičkoga) i Gradine kojima je upravljao dugi niz godina.

Obradovalo nas je što je velečasni Kalčić, kao svećenik u miru, uspio sabrati svoja iskustva, opažanja i saznanja o crkvama i crkvicama Sutlovreštine i okolice te ih nesebično ovom knjigom podijeliti s nama. Taj je njegov čin nemjerljivo važan jer je velečasni Kalčić dokumentirao i opisao sve poznate mu crkvice u tom kraju, posebno one nepostojeće (na koje su sjećanja odavno već umnogome izblijedjela). Predanim, ustrajnim i često mukotrpnim, gotovo sizifovskim radom na teško čitljivim biskupskim vizitacijskim spisima (čemu sam osobno posvjedočio u domu Betanija u Puli), ostavio nam je u naslijeđe pouzdanu crkvenu topografiju Sutlovreštine i okolice. Zbog toga ovu knjigu smatramo jednim od najvažnijih postignuća i izvornih djela iz područja crkvene arhitekture i umjetnosti u Istri posljednjih godina.

Vlč. Josip ili Bepo kako smo ga od milja zvali ostat će u našim mislima kao vrijedan, skroman, požrtvovan i vjeran svećenik Crkvi i narodu koji mu je bio povjeren. Neka počiva u miru Božjem“, zaključio je vlč. Zohil. /G.K./

Vlč. Josip Kalčić, umirovljeni svećenik Porečke i Pulske biskupije, okrijepljen svetim sakramentima, blago je u Gospodinu preminuo u ponedjeljak, 28. 2. 2022. godine, u 87. godini života i 64. godini svećeništva.
Vlč. Josip Kalčić je pokopan u Puli, na Gradskom groblju u četvrtak, 3. ožujka 2022. godine u 11,00 sati.
Sv. Misa zadušnica bit će u ponedjeljak, 7. ožujka 2022. godine u 17 sati u župnoj crkvi Sv. Andrije u Gradini. Predslavi Mons. Ivan Milovan, biskup u miru.

Vlč. Kalčić rođen je 18. 3. 1935. godine u selu Milinki, u okolici Tinjana, u Pazinskom dekanatu, kao drugo od 4 djece oca Antuna i majke Paule r. Gašparini iz sela Cerjona, iz župe Sv. Vital. Kršten je na blagdan Blagovijesti, 25. 3. iste godine u Tinjanu, a sakrament krizme primio je u Kanfanaru 1947. godine. Osnovnu školu pohađao je u Svetom Petru u Šumi, a srednju školu u Pazinu u Sjemeništu gdje je ispit zrelosti položio 1. 4. 1955. Filozofsko – teološki studij upisao je u Rijeci, no, kada je uslijed montiranoga komunističkog procesa tamošnja Visoka bogoslovna škola nasilno zatvorena, nastavio je studij u Pazinu, gdje je i diplomirao s radnjom pod naslovom „Duh ljubavi, poniznosti, služenja i pobožnosti crkvenih službenika“. Za đakona je zaređen u Pazinu, na svetkovinu Bogojavljenja, 6. 1. 1958. po rukama biskupa Dragutina Nežića, on mu je podijelio i red prezbiterata, također u Pazinu, 30. 3. iste godine.

Mladu misu slavio je u pulskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, 20. 4. 1958. Tjedan dana kasnije, 27. travnja, preuzeo je službu na prvim dodijeljenim mu župama, Sv. Matej i Sv. Ivanac nad Rašom. Nakon odsluženja vojnog roka u Leskovcu, vratio se na spomenute župe, gdje je ostao do 1968. Tada dobiva župe Kringu i Muntrilj te ondje ostaje gotovo trideset godina, do 1997. Osim pastoralnog djelovanja i brige za duhovno dobro povjerenih mu vjernika, vlč. Kalčić se je brinuo i za održavanje i obnovu sakralnih zdanja i drugih župnih objekata. Godine 1997. povjerena mu je župa sv. Martina biskupa u Svetom Lovreču Pazenatičkom i obližnja župa sv. Andrije apostola u Gradini. U Svetom Lovreču bio je na službi do umirovljenja 2016., a u Gradini do 2012.

Po umirovljenju odlazi u Pulu, u Svećenički doma Betanija. Preminuo je 28. 2. 2022. u Općoj bolnici Pula.

Osim redovitog pastoralnog rada veliki je značaj pridavao i pisanoj riječi. Bio je redoviti dugogodišnji suradnik Vjersko-informativnog lista „Ladonja“, u kojem je dugi niz godina, uz ostalo, pisao kolumnu pod nazivom „Van piše barba Martin“, u kojoj je, na dijalektalnom izričaju komentirajući aktualnosti uvijek protkao neku poruku Evanđelja, dobra i nade. U umirovljeničkim godinama njegova je bila kolumna potpisivana sa „pre Anton“, u kojoj je donosio životne crtice iz okolnosti svog prošlog pastoralnog djelovanja; svaka je ta crtica odavala istančano umijeće iščitavanja psihološkog profila sudionika tih zgoda, ali je to bio i svojevrsni hommage ljudima, žiteljima ruralne Istre, čije su riječi i geste odavale duboku i neizbirisvu ucijepljenost kršćanskih vrednota u samu bit osobe.

Osim suradnje u dijecezanskim tiskovinama, i sam je izdavao i uređivao, „Koruna i Štandar“ naziv je župnog lista kojeg je redovito realizirao u Kringi i Muntrilju. U spomen na taj izdavački trud, prigodom proslave zlatne mise, u Svetom Lovreču Pazenatičkom 2008. godine, uz brojne druge poklone, dobio je na dar uvezane sve brojeve lista „Koruna i Štandar“ kojeg je pokrenuo i dugo godina izdavao.

No, najveće je njegovo literarno ostvarenje zasigurno knjiga „Crkve i crkvice Sutlovreštine i okolice“ u kojoj je opisao sva poznata sakralna zdanja u tom kraju, posebno one nepostojeće, na koje postoji samo spomen u zapisima biskupskih vizitacija, ili, ponekad, samo u memoriji naroda. Ta knjiga predstavlja pouzdano razriješenu crkvenu topografiju Sutlovreštine i okolice; jedno je od najvažnijih postignuća i izvornih djela iz područja crkvene arhitekture i umjetnosti u tom dijelu Istre, a prigodom promocije svakoj je obitelji poklonio knjigu.

Vlč. Kalčić bio je temeljit i uporan u svemu što je činio. Mlad duhom, uvijek je bio željan naučiti nešto novo, pa je tako, unatoč poznim godinama imao informatičku vještinu zavidne razine. Služio se talijanskim i francuskim jezikom, a ono što je rijetkost, govorio je i esperanto. U umirovljeničkim danima često je i rado pomagao mlađim kolegama, mijenjajući ih u slučaju potrebe, napose u župama gdje je tijekom života djelovao, a ljudi su ga s posebnom radošću dočekivali i susretali.

S vlč. Kalčićem odlazi još jedna ličnost koja je obilježila pastoralni život u pojedinim sredinama. Blage naravi i nastupa, pun obzira i poštovanja prema svakome čovjeku, bio je veoma omiljen među ljudima u svim župama u kojima je djelovao, ostavivši ondje neizbrisiv trag u onima koji su ga zavoljeli; svojom je blagošću donosio – blagu vijest Evanđelja.

Cijeli je svojim životom i djelovanjem utjelovio ono što je na početcima svog svećeničkog puta odabrao kao diplomski rad – duh ljubavi, poniznosti, služenja i pobožnosti – to je bio njegov životni i pastoralni plan i program, utjelovio je te odlike kao svoj modus operandi; novim generacijama svećenika ostaje to u naslijeđe i primjer za slijediti. Daj Bože da tako i bude. /G.K./

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE za korizmu 2022. godine

činimo dobro svima« (Gal 6,9-10a)

Draga braćo i sestre!

Korizma je prikladno vrijeme za osobnu obnovu i obnovu zajednice koja nas vodi do Pashe Isusa Krista umrloga i uskrsloga. Za korizmeni hod 2022. godine bit će nam od koristi razmišljati o poticaju svetoga Pavla Galaćanima: »Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena (kairós), činimo dobro svima« (Gal 6,9-10a).

1. SIJANJE I ŽETVA

U ovom odlomku Apostol doziva u pamet sliku sijanja i žetve, tako drage Isusu (usp. Mt 13). Sveti Pavao nam govori o kairósu: milosnom vremenu za sijanje dobra u pogledu buduće žetve. Što je to »bogodano vrijeme« za nas? To je zasigurno korizma, ali je to i cijeli ovozemaljski život, koji je korizma na neki način slika. [1] U našemu životu prečesto prevladavaju pohlepa i oholost, želja za posjedovanjem, gomilanjem i trošenjem, kao što pokazuje primjer bezumna čovjeka iz evanđeoske prispodobe, koji je svoj život držao sigurnim i sretnim zbog obilja žita u žitnici (usp. Lk 12,16-21). Korizma nas poziva na obraćenje, na promjenu mentaliteta, tako da se istinu i ljepotu života ne traži toliko u posjedovanju koliko u darivanju, ne toliko u gomilanju koliko u sijanju dobra i dijeljenju.

Sijač je prije svega sâm Bog, koji velikodušno »nastavlja sijati sjeme dobra u svijetu« (enc. Fratelli tutti, 54). Pozvani smo u korizmi odgovoriti na Božji dar prihvaćajući njegovu »živu… i djelotvornu« Riječ (Heb 4,12). Ustrajno slušanje Božje riječi razvija spremnost da budemo poučljivi njegovu djelovanju (usp. Jak 1,21) koje naš život čini plodnim. To u nama budi radost, ali i više od toga, to je poziv da budemo »Božji suradnici« (1 Kor 3,9) i da mudro koristimo sadašnje vrijeme (usp. Ef 5,16) kako bismo i mi sijali čineći dobro. Taj poziv da sijemo dobro ne treba promatrati kao neki teret, nego kao milost kojom Stvoritelj želi da aktivno sudjelujemo u njegovoj plodnoj velikodušnosti.

A žetva? Ne sije li se zato da žanjemo? Naravno! Tijesnu povezanost između sijanja i žetve potvrđuje isti sveti Pavao kad kaže: »Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti« (2 Kor 9,6). Ali o kojem urodu je riječ? Prvi plod posijana dobra nalazimo u sebi samima i u našim svakodnevnim odnosima, pa i u najmanjim dobrim djelima. U Bogu nijedan čin ljubavi, ma kako malen bio, i nijedan »velikodušan napor« neće biti uzaludan (usp. apost. pob. Evangelii gaudium, 279). Kao što se stablo poznaje po plodovima (usp. Mt 7,16.20), tako život pun dobrih djela širi oko sebe svjetlo (usp. Mt 5,14-16) i donosi Kristov miris u svijet (usp. 2 Kor 2,15). Služiti Bogu, slobodni od grijeha, donosi plodove posvećenja za spasenje svih (usp. Rim 6,22).

Možemo, zapravo, vidjeti tek mali dio ploda onoga što sijemo jer, prema evanđeoskom izričaju, »jedan sije a drugi žanje« (Iv 4,37). Upravo sijući za dobro drugih, sudjelujemo u Božjoj velikodušnosti: »potvrda je velike plemenitosti pokretati procese čije će plodove drugi ubirati, polažući nadu u skrivenu snagu sjemena dobrote koje sijemo« (enc. Fratelli tutti, 196). Sijanje dobra za druge oslobađa nas uskih logika osobne koristi, daje našem djelovanju širinu besplatnosti i tako nas smješta u divan obzor Božjih dobrohotnih planova.

Božja riječ širi i podiže naš pogled: najavljuje nam da je istinska žetva ona eshatološka, ona posljednjega dana, koji ne pozna zalaza. Zreli plod našega života i naših djelovanja jest »plod za vječni život« (Iv 4,36), koji će biti naše »blago… na nebesima« (Lk 12,33; 18,22). Sâm Isus koristi sliku sjemena koje umire u zemlji i donosi plod kako bi izrazio otajstvo svoje smrti i uskrsnuća (usp. Iv 12,24), a i sveti Pavao je rabi kad govori o uskrsnuću našega tijela: »Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskrsava tijelo duhovno. Ako ima tijelo naravno, ima i duhovno« (1 Kor 15,42-44). Ta nada je veliko svjetlo koje Krist uskrsli donosi u svijet: »Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!« (1 Kor 15,19-20), kako bi oni koji su intimno sjedinjeni s njim u ljubavi, »po sličnosti smrti njegovoj« (Rim 6,5), bili pridruženi njegovu uskrsnuću na život vječni (usp. Iv 5,29): »Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega« (Mt 13,43).

2. »NEKA NAM NE DOZLOGRDI ČINITI DOBRO«

Kristovo uskrsnuće oživljava zemaljske nade »velikom nadom« vječnoga života i unosi već u sadašnje vrijeme klicu spasenja (usp. BENEDIKT XVI., Enc. Spe salvi, 3; 7). Suočeni s gorkim razočaranjem zbog mnogih neispunjenih snova i nadanja, suočeni s obeshrabrenošću zbog siromaštva naših sredstava, u napasti smo da se zatvorimo u svoj individualistički egoizam i sklonimo se u ravnodušnost prema patnji drugih. Doista, i najbolji resursi su ograničeni: »Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću« (Iz 40,30). Ali Bog »umornome snagu vraća, jača nemoćnoga. […] Onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se« (Iz 40,29.31). Korizma nas poziva da vjera naša i nada budu u Gospodinu (usp. 1 Pt 1,21), jer samo pogleda uprta u Isusa Krista uskrsloga (usp. Heb 12,2) možemo prihvatiti Apostolov poticaj: »Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro« (Gal 6,9).

Neka nam ne dozlogrdi moliti. Isus je učio da treba »svagda moliti i nikada ne sustati« (Lk 18,1). Potrebna nam je molitva jer trebamo Boga. Samodostatnost je opasna iluzija. Ako je pandemija dala izravno se osvjedočiti u naše osobne i društvene krhkosti, neka nam ova korizma omogući da iskusimo utjehu koju daje vjera u Boga, bez koje se nećemo održati (usp. Iz 7,9). Nitko se ne spašava sâm, jer svi smo u istoj lađi usred oluja povijesti [2]; ali iznad svega nitko se ne spašava bez Boga, jer samo vazmeno otajstvo Isusa Krista daje pobjedu nad mračnim vodama smrti. Vjera nas ne oslobađa životnih muka i nevolja, nego nam omogućuje prolaziti kroz njih u Kristu, sjedinjeni s Bogom, u velikoj nadi koja ne razočarava i čiji je zalog ljubav koju je Bog izlio u naša srca po Duhu Svetomu (usp. Rim 5,1-5).

Neka nam ne dozlogrdi iskorjenjivati zlo iz našega života. Neka nam tjelesni post, na koji nas korizma poziva, osnaži duh za borbu protiv grijeha. Neka nam ne dozlogrdi tražiti oproštenje u sakramentu pokore i pomirenja, svjesni da se Bog nikada ne umara opraštati. [3] Neka nam ne dozlogrdi boriti se protiv požude, te slabosti koja vodi do egoizma i svakoga drugoga zla, i koja je tijekom povijesti nalazila razne putove da sunovrati čovjeka u grijeh (usp. enc. Fratelli tutti, 166). Jedan od tih putova je opasnost ovisnosti o digitalnim medijima, koja osiromašuje međuljudske odnose. Korizma je pogodno vrijeme za suprotstavljanje tim opasnostima i njegovanje cjelovitije ljudske komunikacije (usp. Isto, 43) koja se sastoji od »stvarnih susreta« (Isto, 50), licem u lice.

Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro u djelatnoj ljubavi prema bližnjemu. U ovoj korizmi učimo se veselo darivati milostinju (usp. 2 Kor 9,7). Bog »koji pribavlja sjeme sijaču i kruh za jelo« (2 Kor 9,10), brine se za svakoga od nas, ne samo da bismo imali hranu koju ćemo jesti, nego i da bismo bili velikodušni u činjenju dobra drugima. Ako je istina da trebamo sijati sjeme dobrote tijekom cijeloga života, iskoristimo ovu korizmu posebno zato da iskažemo brigu svojim bližnjima, da budemo bližnji onoj braći i sestrama koji su ranjeni na svojemu životnom putu (usp. Lk 10,25-37). Korizma je pogodan čas da se traži, a ne izbjegava, one koji su u potrebi; da se poziva sebi, a ne ignorira, one kojima treba netko da ih sasluša i lijepa riječ, te da se posjećuje, a ne napušta, one koji pate od samoće. Provedimo u djelo poziv da činimo dobro svima i odvojimo vrijeme za ljubav prema najmanjima i najranjivijima, napuštenima i prezrenima, diskriminiranima i marginaliziranima (usp. enc. Fratelli tutti, 193).

3. »AKO NE SUSTANEMO, U SVOJE ĆEMO VRIJEME ŽETI«

Korizma nam svake godine doziva u pamet da »dobro, jednako kao i ljubav, pravda i solidarnost, ne može se postići jednom zauvijek; mora ih se stjecati svaki dan iznova« (Isto, 11). Molimo, dakle, Boga za strpljivost ratara (usp. Jak 5,7) da ne posustanemo u činjenju dobra, korak po korak. Oni koji padnu, neka pruže ruku Ocu koji nas uvijek podiže. Oni koji su izgubljeni, prevareni zavođenjem Zloga, neka se bez oklijevanja vrate Onomu koji je »velikodušan u praštanju« (Iz 55,7). U ovom vremenu obraćenja, pronalazeći potporu u Božjoj milosti i u zajedništvu Crkve, ne umarajmo se širiti dobro. Post priprema tlo, molitva ga navodnjava, a ljubav čini plodnim i bogatim. Imamo sigurnost vjere da »ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti« i da ćemo, darom ustrajnosti, zadobiti obećana dobra (usp. Heb 10,36) za vlastito spasenje i spasenje drugih (usp. 1 Tim 4,16). Provodeći u djelo bratsku ljubav prema svima, sjedinjeni smo s Kristom, koji je dao svoj život za nas (usp. 2 Kor 5,14-15), i uživamo predokus radosti Kraljevstva nebeskoga, kada će Bog biti »sve u svemu« (1 Kor 15,28).

Neka nam Djevica Marija, koja je u svome krilu nosila Spasitelja i koja pohranjivaše sve događaje i »prebiraše ih u svome srcu« (Lk 2,19), izmoli dar strpljivosti i bude nam blizu svojom majčinskom prisutnošću, da ovo vrijeme obraćenja donese plodove vječnoga spasenja.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 11. studenoga 2021. godine, spomendan svetoga Martina, biskupa

[Franjo]

__________________________

[1] Usp. SV. AUGUSTIN, Serm. 243, 9,8; 270, 3; En. in Ps. 110,1.

[2] Usp. Izvanredna molitva na Trgu sv. Petra u vremenu pandemije kojom je predsjedao papa Franjo (27. ožujka 2020.).

[3] Usp. Angelus, 17. ožujka 2013.

U četvrtak, 10. veljače 2022. u Vrsaru je svečano obilježen spomen na blaženog kardinala Stepinca.

U tamošnjoj se župnoj crkvi sv. Martina biskupa, od 2020. godine nalaze dva nova oltara posvećena našim blaženicima kardinalu Stepincu i Miroslavu Bulešiću. Oba oltara rese velike oltarne pale blaženika, koje su djelo ak. slikara Zlatka Milakovića. Oltare s oltarnim palama je u rujnu 2020. godine blagoslovio mons. dr. Dražen Kutleša, nadbiskup koadjutor Splitsko-makarske nadbiskupije i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije.

Ove godine povodom godišnjice smrti blaženog kardinala Stepinca u Vrsaru je prije misnoga slavlja pred oltarom blaženika izmoljena pobožnost krunice, Otajstva svjetla, te Litanije bl. Alojzija Stepinca.

Uslijedilo je svečano misno slavlje koje je predslavio župnik, vlč. mr. Lino Zohil, a pjevanje je predvodio Župni zbor uz orguljsku pratnju s. Josipe.

Župnik je u propovijedi predstavio život blaženika zaključivši propovijed riječima blagopokojnog kardinala Kuharića: „Sav uronjen u Sveto pismo jasno je zaključivao da će zla sjetva roditi zlom žetvom. No, živio je svoje vrijeme, u svim okolnostima vremena sav predan Bogu, sav oduševljen za Isusa Krista i njegovo Evanđelje, sav zaljubljen u Crkvu Božju, sav založen za dostojanstvo ljudske osobe, sav odlučan da brani prava čovjeka, slobodu svakog naroda i slobodu Crkve, uvijek hrabar zaštitnik progonjenih i obespravljenih u svakom političkom sustavu, protiv svakog totalitarizma i protiv svake bezbožne ideologije. Snagu za takva opredjeljenja i postupke crpio je iz duboke vjere, iz žive ljubavi prema Bogu i čovjeku“, podsjetio je župnik Zohil na riječi kardinala Kuharića.

Na kraju misnoga slavlja nazočni su vjernici zajedno izmolili Molitvu za proglašenje svetim blaženog kardinala Stepinca. (A. Ligović)

Župa sv. Andrije apostola u Porečkom dekanatu blagdan je župnog zaštitnika proslavila svečanim misnim slavljem u utorak, 30. studenog 2021., u poslijepodnevnim satima. Misno slavlje predvodio je župnik, vlč. mr. Lino Zohil.

Vlč. Zohil je na početku homilije podsjetio na osnovne značajke života sv. Andrije. Istaknuo je da su već nadjenuvši mu ime Andrija nagovijestili njegovu jakost i snagu. Napose mu je jakost trebala u životu za naviještanje Kraljevstva Kristova koje je neumorno propovijedao te je na kraju svoga života podnio i mučeništvo. Andrija i brat mu Petar bili su ribari i učenici Ivana Krstitelja. Andrija je prvi kojega je Isus pozvao u Zbor Dvanaestorice, zato su ga u ranokršćansko doba nazivali Prvpozvanim jer je on prvi koji se imenom spominje da je pošao za Isusom. Župnik je ukratko podsjetio na susret dvojce braće s Kristom. Njegove riječ „Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.“ bile su dovoljne da braća ostave sve i pođu za Isusom. Od tada je život sv. Andrije bio do kraja tijesno vezan za Isusov život. Novi Zavjet ga spominje u nekoliko zgoda, nakon Uzašašća i silaska Duha Svetoga Sveto Pismo više ne spominje sv. Andriju. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinom križu znamo iz spisa zvanog Passio (Muka) u kojem je opisano Andrijino mučeništvo. Relikvije su mu prvo prenesene u Carigrad, zatim u Amalfi u Italiji. Svečeva glava bila je 1460. godine prenesena u Rim a papa Pavao VI. vratio ju je grčkim pravoslavnim vjernicima.

Apostol Andrija nama današnjim kršćanima može i treba biti poticaj i primjer na koji način slušati i prepoznati Božji govor. On je prvo slijedio Ivana Krstitelja misleći da je on Mesija koji ima doći. Ipak, cijelo je vrijeme bi otvoren Božjemu glasu, koji je preko Ivana Krstitelja progovorio i uputi Andriju i druge k Isusu kao pravome Mesiji. Andrija se nije bojao promjene u odlasku od Isusa Krstitelja Isusu. On poziva i svoga brata Šimuna Petra, tako je postao prenositelj Božje poruke svojim najbližima. Propovijedao je u mnogim krajevima, a svoje je život mučeništvom završio u grčkom gradu Patrosu.

Nije dovoljno u našemu životu samo prepoznati Božji glas, potrebno je da taj glas pronesemo dalje, da i druge pozovemo na ono na što je nas same Bog pozvao, tako se vjera prenosi i širi dalje. Da naši prethodnici nama to nisu prenijeli mi danas to ne bi baštinili. Nemojmo ni mi zaboraviti prenijeti to budućim generacijama kako bi se i oni ovdje okupljali i slavili sv. Andriju i ostale svece i blagdane. Kao kršćani pozvani smo osluškivati što Bog od svakoga od nas traži, trebamo se to pitati, i za ponašanje u svakodnevnici. Ne smijemo se zatvoriti u pomisao kakao smo savršeni vjernici koji ne trebaju promjene u životu. Nitko nije tako dobar da ne bi mogao biti još bolji. Kao što je Andrija bio spreman na riječ Ivana Krstitelja u potpunosti promijeniti svoj život tako i mi na evanđeoske riječi trebamo uvijek iznova biti spremni na promjenu i obraćenje, rekao je župnik.

Unatoč aktualnim okolnostima pandemije nemojmo se zatvoriti u sebe, potrebno je da se preko nas Bog proslavlja u svijetu. Trebamo biti svjedoci Kristove ljubavi prema čovjeku ponajprije u svojim obiteljima, ali i u zajednici, u župi i na radnome mjestu. Svjedočeći o Bogu naviještamo ga i prenosimo na druge, te tako doprinosimo da se evanđeoska poruka širi i raste u našem okruženju, zaključio je župnik Zohil te svima čestitao blagdan sveca zaštitnika i zaželio im njegovu zaštitu.

Župa Gradina prvo se put spominje 1720. godine, župna crkva sagrađena je u 16. stoljeću. Župna crkva na glavnom oltaru ima oltarnu palu koja prikazuje sv. Andriju, na lijevom se nalazi oltarna pala koja prikazuje Blaženu Djevicu Mariju i tri sveca koja prema nekim izvorima potječe iz nekadašnje crkve sv. Andrije u Limskom kanalu. U glavnom oltaru, koji je postavljen i posvećen 2013. godine, čuvaju se moći bl. Miroslava Bulešića. U crkvi se također na desnom oltaru nalazi oltarna pala bl. Bulešića, izradio ju je akademski umjetnik Hari Vidović 2015. godine. Izanad lijevih sakristijskih vratiju nalazi se relikvijar sa moćima Sv. Romualda koje su 2018. donesene iz talijanskog samostana Camaldoli nedaleko Arezza.Župa ima četiristotinjak stanovnika koji su, osim u Gradini nastanjenu u naseljima: Begi, Bralići, Delići, Flengi, Kloštar, Kontešići i Marasi.

Misa sv. Andriji u Vrsaru

Istoga je dana, u 13 sati misno slavlje u čast sv. Andriji apostolu održano i susjednoj Župi sv. Martina u Vrsaru, u tamošnjoj crkvi sv. Andrije. Misu je predvodio vlč. Zohil koji upravlja i vrsarskom župom, a okupilo se tridesetak vjernika, napose ribara koji sv. Andriju slave kao svog zaštitnika. Ribari su u Vrsaru na taj dan, u pretpandemijsko vrijeme, nosili sliku sv. Andrije od vrsarskog groblja do crkve sv. Andrije u procesiji. /G.K./

Blagdan župnog patrona sv. Martina biskupa u Vrsaru je proslavljen svečanim misnim slavljem pod predsjedanjem mons. Stjepana Večkovića, kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Uz predslavitelja su koncelebrirali: mons. Ivan Hren, kanonik zagrebački, župnik Funtane vlč. Ivica Butković, župnik Višnjana vlč. Carol Homieja, župnik Kaštelira vlč. mr. Želimir Bagavac te župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil koji je ja početku uputio prigodne pozdrave okupljenima.

Mons. Večković je na početku homilije, čestitavši blagdan, podsjetio na osnovne značajke životopisa sv. Martina biskupa, tog poznatog sveca iz 4. stoljeća. Naglasio je da su nam sveci uzor, ali zagovornici. Istaknuo je najpoznatiji događaj vezan uz lik sv. Martina: nakon što je na vratima francuskog grada Amiensa promrzlom siromahu poklonio pola svojega plašta, u noći je usnuo san u kojem je čuo kako mu Krist, zaogrnut polovicom plašta koju je dao siromahu, govori ‘Ovim me je plaštom zagrnuo Martin’. Taj ga se je san toliko dojmio da se je odlučio krstiti. Po završetku vojne službe vratio se u rodnu Panoniju gdje je uspio na kršćanstvo obratiti majku, ali ne i oca. Vratio se u Francusku gdje postaje učenik sv. Hilarija, a potom je posvećen za biskupa Toursa. Tu je službu vršio 27 godina. U svom biskupskom služenju posvetio se obrazovanju klera, pomirenju među ljudima i misionarskoj evangelizaciji. Posebno su ga voljeli siromašni, potlačeni i proganjani s kojima je osjećao veliku bliskost. Elita ga nije voljela jer je pozivao na pravednost, poštenje i solidarnost te je zbog toga doživljavao poniženja. Još za život smatrali su ga najvećim biskupom u Galiji. Preminuo je 397. godine. Tradicija ga je učinila jednim od najomiljenijih svetaca. Zaštitnik je vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, gostioničara, uzgajivača konja i gusaka, Francuske, itd. Njegov je grob poznato hodočasničko mjesto. Nije poznato zašto je u Vrsaru odabran upravo sveti Matin za zaštitnika. Propovjednik je izrazio bojazan da, kod današnjeg odabira sveca zaštitnika, sv. Matin ne bi bio popularan jer svojim životom i radom se ne uklapa u današnji način mišljenja i ponašanja. Danas prevladavaju zvijezde lažnog sjaja. Kao glavnu poruku tog sveca iz četvrtog stoljeća nama danas propovjednik je istaknuo da je sv. Martin primjerom svoga života pokazao što znači živjeti Božju Riječ. Iako mu se u životu ništa nije ostvarilo prema njegovim željama, nije želio biti vojnik ni biskup, unatoč tome ustrajao je u vjernosti Kristu i ostvario je velika djela. Mi kao vjernici po krštenju smo se opredijelili za Krista, Isus će pred Ocem priznati onoga tko se pred svijetom prizna njegovim. Danas obiluju stidljivi i bojažljivi kršćani, pred društvenom sredinom koja nije sklona katoličkoj vjeri, jedna od najčešćih napasti vjernika je strah prerušen u obzirnu šutnju, upozorio je mons. Večković. „Poštenje i dosljednost vjernika stavljeni su danas na kušnju, kao da se stidimo zastupati kršćanska uvjerenja i načela. Ne samo da smo pasivni prema progresivnoj amoralnosti koja ušutkava načela kršćanskog morala kao zastarjelog nego takva načela često i prihvaćamo.“ Propovjednik je pozvao okupljene da budu vjernici i da se vjernički ponašaju i izvan crkve, u domovima, školama, na radnim mjestima i u svim međuljudskim odnosima bez da se srame svojih vjerničkih uvjerenja. „I sv. Martin je živio u sredini nesklonoj kršćanstvu, no on je prihvatio Krista i živio je svoju vjeru u svim situacijama. Nošen tom vjerom u svome je životu učinio velika djela. Neka nam on bude uzor, da slijedimo njegov primjer da poput njega svoju vjeru živimo dosljedno, te budemo Kristova produžena ruka, neka nas u tome zagovara upravo sv. Martin“, zaključio je propovjednik.

U predvečerje blagdana pokorničko bogoslužje kao pripravu za blagdan predvodio je mons. Ivan Hren.
(txt: G. Krizman, foto: G. Abrami)