Najave

Poruka Svetoga Oca Franje za 53. svjetski dan mira (1. siječnja 2020.)

1. Mir – put nade posut preprekama i kušnjama

Mir je veliko i dragocjeno dobro, predmet naše nade, kojem teži ljudska obitelj. Nadati se miru je ljudski stav koji u sebi ima egzistencijalnu napetost koja omogućuje da, katkad tegobna sadašnjost »može se živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put«. [1] Nada je, dakle, krepost koja nas pokreće i daje nam krila da idemo naprijed, čak i onda kad se prepreke čine nepremostivima.

Naša ljudska zajednica nosi, u svom sjećanju i na svome tijelu, ožiljke niza sve razornijih ratova i sukoba koji ne prestaju pogađati osobito najsiromašnije i najranjivije. Čak se i cijelim narodima teško osloboditi lanaca iskorištavanja i korupcije koji potiču mržnje i nasilja. I dan-danas se velikom broju muškaraca i žena, mladih i starih, niječu dostojanstvo, tjelesni integritet, sloboda, uključujući vjersku slobodu, zajednička solidarnost i nada u budućnost. Mnogo je nevinih žrtava izloženo bolnom ponižavanju i isključivanju, tuzi i nepravdi, ako ne čak i traumama uslijed sustavnog nasrtanja na njihov narod i njihove najdraže.

Strašne kušnje unutarnjih i međunarodnih sukoba, često pogoršane bezobzirnim nasiljima, ostavljaju ožiljke na tijelu i duši čovječanstva koji teško i sporo zacjeljuju. Svaki se rat zapravo pokazuje bratoubojstvom koje uništava sâm naum bratstva upisan u poziv ljudske obitelji.

Rat, kao što znamo, često počinje s netrpeljivošću zbog različitosti drugoga što rađa želju za posjedovanjem i htijenje za prevlašću nad drugima. Rađa se u čovjekovu srcu iz sebičnosti i oholosti, iz mržnje koja vodi razaranju, stvaranju isključivo negativne slike o drugome, njegovu isključivanju i uništenju. Rat potiču izobličenje odnosâ, hegemonske ambicije, zloupotrebe moći, strah od drugoga i različitostî koje se promatra kao prepreku. Rat, u isti mah, sve to potiče i jača.

Kao što sam primijetio tijekom svog nedavnog apostolskog putovanja u Japan, paradoksalno je da »naš svijet živi izopačenu dihotomiju: želi se braniti i jamčiti stabilnost i mir na temelju lažne sigurnosti podupirane mentalitetom straha i nepovjerenja, što završava trovanjem odnosa među narodima i sprječavanjem svakog mogućeg dijaloga. Mir i stabilnost u svijetu nespojivi su sa svakim pokušajem da se gradi na strahu od međusobnog uništenja ili prijetnji potpunog uništenja. Mogući su samo na temelju globalne etike solidarnosti i suradnje u službi budućnosti oblikovane međusobnom ovisnošću i suodgovornošću u čitavoj ljudskoj obitelji, onoj današnjoj i onoj sutrašnjoj«. [2]

Svaka prijetnja jača nepovjerenje i zaokupljenost vlastitim stanjem. Nepovjerenje i strah dodatno oslabljuju odnose i povećavaju rizik od nasilja, stvarajući začarani krug koji nikad neće moći dovesti do mirnih odnosa. Čak i nuklearno odvraćanje može stvoriti tek lažnu sigurnost.

Zato ne možemo težiti tome da održavamo stabilnost u svijetu kroz strah od uništenja, u veoma nestabilnoj ravnoteži koja visi na rubu nuklearnog ponora i koja je zatvorena iza zidova ravnodušnosti, gdje se donose društvene i ekonomske odluke koje utiru put tragičnim situacijama u kojima se ljudska bića pa i sam stvoreni svijet odbacuje, umjesto da jedni druge čuvamo. [3] Kako, dakle, graditi put mira i uzajamnog poštivanja? Kako stati na kraj opakoj logici prijetnje i straha? Kako nadići dinamiku nepovjerenja koja danas prevladava?

Trebamo težiti istinskome bratstvu koje se temelji na našem zajedničkom porijeklu od Boga i koje se ostvaruje u dijalogu i međusobnom povjerenju. Želja za mirom duboko je upisana u ljudskome srcu i ne smijemo se miriti s ičim manjim od toga.

2. Mir – put slušanja zasnovan na sjećanju, solidarnosti i bratstvu

Hibakusha, oni koji su preživjeli atomsko bombardiranje u Hirošimi i Nagasakiju, ubrajaju se među one koji danas održavaju živim plamen kolektivne svijesti svjedočeći nadolazećim naraštajima o užasu onoga što se dogodilo u kolovozu 1945. i neizrecivim patnjama koje su uslijedile sve do dana današnjega. Njihovo svjedočanstvo budi i čuva na taj način sjećanje na žrtve, tako da ljudska svijest uzmogne nadjačati svaku želju za dominacijom i uništenjem. »Ne možemo dopustiti sadašnjim i budućim generacijama da izgube sjećanje na ono što se ovdje dogodilo. To je sjećanje jamstvo i poticaj za izgrađivanje budućnosti u kojoj će biti više pravde i bratstva.« [4]

Poput njih, mnogi ljudi diljem svijeta rade na tome da buduće generacije sačuvaju sjećanje na prošle događaje ne samo zato da se iste greške ne bi ponavljalo, a lažne varljive obrasce iz prošlosti ponovno ljudima nudilo, nego također zato da sjećanje, kao plod iskustva, služi kao osnova i nadahnuće za sadašnje i buduće odluke kojima se promiče mir.

Štoviše, sjećanje je horizont nade. Mnogo puta, u tami ratova i sukoba, sjećanje i na malu primljenu gestu solidarnosti može poslužiti kao nadahnuće za hrabre, štoviše herojske odluke, može osloboditi nove energije i ponovno upaliti plamen nove nade u pojedincima i zajednicama.

Utirati i hoditi putom mira predstavlja utoliko složeniji izazov jer su interesi u odnosima među ljudima, zajednicama i narodima brojni i kontradiktorni. Potrebno je prije svega apelirati na moralnu svijest i osobnu i političku volju. Mir izvire iz dubine ljudskog srca i političku volju treba uvijek iznova jačati, tako da se otpočnu novi procesi za pomirenje i ujedinjavanje pojedinaca i zajednica.

Svijetu nisu potrebne prazne riječi, nego uvjereni svjedoci, mirotvorci otvoreni za dijalog koji zaziru od isključivostî ili manipulacijâ. Naime, ne može se doista prispjeti miru bez uvjerenog dijaloga muškaraca i žena koji traže istinu onkraj ideologija i različitih mišljenja. Mir »valja stalno izgrađivati« [5], to je hod koji poduzimamo zajedničkim snagama u stalnom traženju općeg dobra i uz predano zalaganje da održimo zadanu riječ i poštujemo pravo. Uzajamno slušanje može dovesti do toga da poraste međusobno poznavanje i poštivanje, sve dotle da u neprijatelju vidimo lice brata ili sestre.

Proces mira stoga zahtijeva trajnu predanost. To je strpljivi rad na traženju istine i pravde, kojim se odaje počast žrtvama i koji otvara put, korak po korak, zajedničkoj nadi jačoj od želje za osvetom. U pravnoj državi demokracija može biti značajna paradigma ovog procesa, pod uvjetom da je utemeljena na pravdi i predanom zalaganju oko zaštite prava svakog pojedinca, posebno onoga koji je slab ili marginaliziran, u stalnom traganju za istinom. [6] To je društvena konstrukcija i nešto što se gradi kontinuirano gdje svaki pojedinac daje odgovorno svoj doprinos na svim razinama lokalne, nacionalne i globalne zajednice. Kao što je isticao sveti Pavao VI.: »Dvojaka težnja prema jednakosti i prema učešću usmjerena je ka promicanju demokratskog tipa društva […]. Ovo predmnijeva važnost odgoja za udruženi život i kojem će, osim obaviještenosti o pravima svakog od nas, biti osvijetljena i nužna protuteža tim pravima: priznavanje vlastitih dužnosti prema drugima. Značaj i vršenje dužnosti zavisi od vladanja sobom, zatim od prihvaćanja odgovornosti i granica u služenju slobodi pojedinca ili skupine« [7].

Nasuprot tome, podjela među članovima društva, povećanje društvenih nejednakosti i odbijanje korištenja sredstava kojima će se osigurati cjeloviti ljudski razvoj ugrožavaju težnju općem dobru. Međutim, strpljivi rad koji se temelje na snazi riječi i istine može kod ljudi ponovno probuditi sposobnost za suosjećanje i kreativnu solidarnost.

U našem kršćanskom iskustvu neprestano se spominjemo Krista koji je dao svoj život da nas pomiri s Bogom (usp. Rim 5, 6-11). Crkva u punini sudjeluje u traženju pravednog društvenog poretke. Ona nastavlja služiti općem dobru i jačati nadu mira prenošenjem kršćanskih vrijednosti i moralnog učenja te svojim društvenim i odgojno-obrazovnim djelima.

3. Mir – put pomirenja u bratskom zajedništvu

Biblija, na osobit način po riječima prorokâ, podsjeća savjesti i narode na Božji savez s ljudski rodom. Riječ je o tome da se odustane od želje za dominacijom nad drugima i da naučimo gledati jedni druge kao osobe, kao djecu Božju, kao braću. Drugoga se nikada ne smije ograničiti na ono što bi mogao reći ili učiniti nego ga treba promatrati kroz prizmu obećanja koje nosi u sebi. Samo ako se odabere put poštivanja moguće je razbiti spiralu osvete i krenuti putom nade.

Misao vodilja u tome nam je evanđeoski odlomak koji donosi sljedeći razgovor između Petra i Isusa: »Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam”« (Mt 18, 21-22). Taj put pomirenja poziva nas da u dubini srca pronađemo snagu oproštenja i sposobnost da jedni u drugima prepoznamo braću i sestre. Naučiti živjeti u opraštanju povećava našu sposobnost da postanemo žene i muškarci mira.

Ono što je istinito za mir u društvenoj vrijedi i za političku i ekonomsku sferu, jer pitanje mira prožima sve dimenzije života zajednice: nikad neće biti istinskoga mira ako ne budemo u stanju graditi pravedniji ekonomski sustav. Kao što je Benedikt XVI., prije deset godina, napisao u enciklici Caritas in veritate: »Želimo li pobijediti nerazvijenost, potrebno je je nastojati ne samo oko poboljšanja transakcija koje se zasnivaju na razmjeni te učvršćivanja javnih struktura čija je zadaća pružati pomoć nego osobito oko sve većeg, štoviše globalnog otvaranja onim oblicima ekonomske djelatnosti koji su obilježeni znatnim udjelom besplatnosti i zajedništva« (br. 39).

4. Mir – put ekološkog obraćenja

»Ako je pogrešno shvaćanje vlastitih načela kojiput dovelo do toga da smo opravdavali loše postupanje s prirodom, čovjekovo okrutno vladanje nad stvorenim svijetom ili ratove, nepravde i nasilja, kao vjernici trebamo priznati da na taj način nismo bili vjerni blagu mudrosti koje smo bili dužni štititi i čuvati« [8].

Suočeni s posljedicama našeg neprijateljstva prema drugima, našeg nepoštivanja zajedničkog doma i nasilnog iskorištavanja prirodnih dobara – koje se promatra isključivo kao korisna sredstva za ostvarivanje neposredne zarade, bez poštivanja lokalnih zajednica, zajedničkog dobra i same prirode – potrebno nam je ekološko obraćenje.

Nedavna Sinoda o Amazoniji potiče nas uputiti poziv za obnovu mirnog odnosa između zajednica i zemlje, između sadašnjosti i prošlosti, između iskustva i nada.

Ovaj put pomirenja također zahtijeva osluškivanje i kontemplaciju svijeta koji nam je Bog dao kao dar da od njega učinimo naš zajednički dom. Naime, prirodna dobra, mnogobrojni oblici života i sama Zemlja povjereni su nam »da ih obrađujemo i čuvamo« (usp. Post 2, 15) također za buduće naraštaje, odgovornim i aktivnim sudjelovanjem sviju. Moramo, k tome, promijeniti svoja uvjerenja i poglede i postati otvoreniji za susret s drugima i prihvaćanje dara stvaranja, koji odražava ljepotu i mudrost svojega Stvoritelja.

To je, na osobit način, izvor dubljih motivacija i novog načina da prebivamo u našemu zajedničkom domu, da živimo rame uz rame jedni s drugima sa svojim različitostima, da poštujemo i slavimo život koji smo primili i dijelimo s drugima, da se pobrinemo oko stvaranja životnih uvjeta i modela društva koji potpomažu trajnost života i razvoj općeg dobra čitave ljudske obitelji.

Ekološko obraćenje na koje pozivamo vodi nas do toga da na nov način gledamo na život, promatrajući darežljivost Stvoritelja koji nam je darovao Zemlju i koji nas poziva na radosnu umjerenost u zajedničkom dijeljenju svega. To obraćenje treba shvatiti na cjeloviti način, kao promjenu odnosâ prema sestrama i braći, prema drugim živim bićima, prema stvorovima u svoj njihovoj bogatoj raznolikosti i prema Stvoritelju koji je izvor i početak svekolikog života. Za kršćanina ono zahtijeva da »plodovi njihova susreta s Isusom Kristom izađu na vidjelo u njihovim odnosima sa svijetom koji ih okružuje«. [9]

5. Dobivaš onoliko koliko se nadaš[10]

Put pomirenja iziskuje strpljivost i povjerenje. Mir se ne može postići ako mu se ne nadamo.

U prvom redu, to znači vjerovati u mogućnost mira, vjerovati da drugi, baš kao i mi, trebaju mir. U tome se možemo nadahnjivati ljubavlju koju Bog ima prema svakome od nas, ljubavlju koja je oslobađajuća, bezgranična, besplatna i neumorna.

Strah je često izvor sukoba. Stoga je važno nadići svoje ljudske strahove i prepoznati da smo potrebita djeca pred Onim koji nas ljubi i očekuje, kao otac rasipnog sina (usp. Lk 15, 11-24). Kultura bratskog susreta slama kulturu prijetnji. Ona svaki susret pretvara u mogućnost i dar Božje velikodušne ljubavi. Vodi nas onkraj granica naših uskih obzora i stalno nas potiče na život u duhu sveopćega bratstva, kao djeca jednog nebeskog Oca.

Za Kristove sljedbenike taj je put također poduprt sakramentom pomirenja, koji je Gospodin dao za oproštenje grijeha krštenikâ. Taj sakrament Crkve, koji obnavlja pojedince i zajednice, poziva uprijeti svoju pogled u Isusa, koji je »uspostavivši mir krvlju križa njegova izmiri(o) sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima« (Kol 1, 20) i traži od nas da u mislima, riječima i djelima odbacimo svako nasilje bilo prema bližnjima, bilo prema stvorenom svijetu.

Milost Boga Oca daruje se kao bezuvjetna ljubav. Dobivši njegov oprost u Kristu, možemo krenuti na put da ga ponudimo muškarcima i ženama našeg vremena. Iz dana u dan, Duh Sveti sugerira nam stavove i riječi kako bismo postali graditelji pravde i mira.

Neka nas Bog mira blagoslovi i pritekne nam u pomoć.

Neka nas Marija, Majka Kneza mira i Majka svih naroda na zemlji, prati i bude nam potpora na svakom koraku našeg puta pomirenja.

I neka svaka osoba, dolaskom na ovaj svijet, uzmogne upoznati život mira i u potpunosti razvijati obećanje života i ljubavi koje nosi u sebi.

Iz Vatikana, 8. prosinca 2019.

Franjo

_________________________________

[1] Benedikt XVI., Enc. Spe salvi (30. studenoga 2007.), 1.

[2] Govor o nuklearnom oružju, Nagasaki, Park “Atomic Bomb Hypocenter”, 24. studenoga 2019.

[3] Usp. Homilija u Lampedusi, 8. srpnja 2013.

[4] Govor o miru, Hiroshima, Memorijal mira, 24. studenoga 2019.

[5] Drugi vat. konc., Past. konst. Gaudium et spes, 78.

[6] Usp. Benedikt XVI., Obraćanje vođama udruga talijanskih kršćanskih radnika (Discorso ai dirigenti delle Associazioni Cristiane Lavoratori Italiani), 27. siječnja 2006.

[7] Apost. pismo Octogesima adveniens (14. svibnja 1971.), 24.

[8] Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 200.

[9] Ibid., 217.

[10] Usp. Sv. Ivan od Križa, Tamna noć, II, 21, 8.

Nakon prva 2, uspješno provedena programa uprizorenja živih jaslica, ovog ponedjeljka, 6.siječnja, na blagdan Bogojavljanja ili Sveta tri kralja, dočekat će vas preko 150 kostimiranih sudionika u jedinstvenom ambijentu drevne starogradske jezgre Svetog Lovreča.
Sveta obitelj proći će uskom ulicom do svoje štalice, dojahati će 3 kralja i darivati djetešce, a anđeo čuvar će budno paziti na malog Isusa, lebdeći iznad štalice.
Program počinje u 17 sati i traje do 20 sati a u površinom najvećim živim jaslicama u Hrvatskoj. Doživjet ćete duh davnih vremena, podsjećajući se već zaboravljenih starih zanata, obrta i vještina. Iz neposredne ćete blizine moći pogledati domaće životinje. Rimski vojnici i stražari šetati će istarskim Betlehemom, a pastiri čuvati svoja stada i ognjišta.
Za sve će se posjetitelje ponuditi besplatan topli čaj , kuhano vino, prirodni sok ili domaće kobasice, te fritule. Moći će se kušati tek ispečeni kruh iz drevne krušne peći, te poslušati živu glazbu ispred župne crkve, zabaviti se pored žive vatre na otvorenom a volonteri su pripremili i nekoliko novih objekata, poput izvora, funkcionalnog mlina – vodenice, a moći će se vidjeti novi postav kreativnih jaslica izrađenih od prirodnih materijala u blizini kule Funtanela, na kojoj će se odvijati radionica izrade božićnih ukrasa i čuti priče iz davnine o izradi i načinu ukrašavanja u stara vremena. Priče su namijenjene i mlađoj i starijoj populaciji.
Nekoliko entuzijasta također je izradilo i raskošne jaslice u samoj župnoj crkvi Svetog Martina su pripremili i tradicionalne jaslice u župnoj crkvi i kući obitelji Herak.
Pored svega upotpunit će se doživljaj posjetom božićnom sajmu s autohtonim proizvodima i ručno izrađenih blagdanskim suvenirima, te pogledati u Galeriji ‘Placa’ najnoviji postav 59 fotografija autorica i autora, skupljenih u foto-udrugu KAF Sv.Lovreč .
I ne manje važno, posjet lovrečkim živim jaslicama je slobodan, odnosno besplatan! Ovo je idealna prilika za obiteljski posjet u vrijeme blagdana!

Organizaciju potpisuju volonteri Svetog Lovreča, u suradnji s komunalnim poduzećem ‘Pazenatik’, lovrečkom općinom te brojnim donatorima.

Više informacija na:
https://www.facebook.com/Žive-jaslice-u-SvLovreču-938287229581264/
www.zive-jaslice.com

Božićni koncert u Vrsaru

U nedjelju, 22. prosinca, u vrsarskoj crkvi sv. Martina biskupa održan je božićni koncert na kojem su sudjelovali Ženski pjevački zbor “Mendule” iz Vrsara, Župni zbor iz Funtane, Mješoviti zbor “La Contrada” Zajednice Talijana Vrsar te domaći Župni zbor sv. Martina.

Koncert je otvorio Ženski pjevački zbor “Mendule” pod ravnanjem dirigenta Tome Njegovana, a predstavili su se pjesmama “The first Nowel”, “Bijeli Božić” i “Jingle Bell Rock”. Nakon njihovog nastupa okupljenima se prigodnim pozdravima obratio vrsarski župnik vlč. Mr. Lino Zohil koji je najavio ostale izvođače. Župni zbor iz Funtane pod ravnanjem Zlatka Crnkovića izveo je pjesme “Adeste fideles”, “O ljubavi božanska” i Beethovenovu “Na nebu moje duše”.

Mješoviti zbor “La Contrada” Zajednice Talijana Vrsar, pod ravnanjem maestre Mire Pašić, te uz pratnju na mandolini Verice Radovčić i na gitari Duška Radovčića, otpjevao je pjesme “Nome dolcissimo”, “Santa Lucia”, “Bianco Natale” i “Decolores”, a njihov je nastup završen solističkom izvedbom molitve “Ave Maria”.

Domaći Župni zbor sv. Martina biskupa iz Vrsara, pod ravnanjem s. Benite Antolović, publici je podario izvedbu pjesama “Kao zvijezda sjajna čista”, “O Pastiri vjerni čuvari” i “Klanjam Ti se Kraljiću”.

Proslava blagdana Sv. Andrije apostola u Gradini i Vrsaru

Blagdan sv. Andrije apostola, u Gradini i Vrsaru, župama Porečkog dekanata, proslavljen je u subotu, 30. studenog u skladnome slijedu.

Obzirom da tim dvjema župama upravlja isti svećenik, vlč. mr. Lino Zohil, dva su misna slavlje raspoređena u slijedu tako da su, koji su to htjeli, mogli sudjelovati na obje mise. Ove je godine za predvođenje slavlja bio pozvan preč. Milan Mužina, pulski dekan i župnik Župe sv. Pavla u Puli.

Predslavitelj je svečanu misu poldanicu u župnoj crkvi sv. Andrije apostola u Gradini predvodio u suslavlju s vlč. Josipom Zovićem i vlč. Josipom Kalčićem, koji je bio prethodni župnik te župe, te župnikom domaćinom, vlč. Zohilom koji je na početku uputio prigodne pozdrave.

Preč. Mužina se je na početku homilije kratko osvrnuo na lik sv. Andrije apostola te se je zapitao ‘da Isus danas pozove ljude kao nekada Šimuna i Andriju bi li ga oni slijedili?’ Podsjetio je da je s. Andrija apostol skončao svoj život mučeničkom smrću nakon što je posljednji dio svoga života proveo naviještajući Radosnu vijest Skitima u današnjoj Rusiji. Po predaji znamo da je podnio mučeništvo u Ahaji, u gradu Patrasu, i to na križu u obliku slova X, zato se to i zove Andrijin križ. Glava mu je bila prenesena u Rim 1462. godine, a papa Pavao VI. Darovao ju je pravoslavnim vjernicima. Njegovo štovanje započelo je već u prvoj polovici 4. stoljeća.

Kao poruku lika apostola Andrije preč. Mužina je istaknuo da je on, koji je prethodno bio učenik Ivana Krstitelja, prepoznao Isusa, uzeo je sa sobom brata Šimuna i krenuli su, ostavivši svaku sigurnost, u nepoznato, ali s povjerenjem u Isusa. ‘Hajdete sa mnom, učinit ću vas ribarima ljudi’, citirao je predslavitelj, pošli su i nikada nisu ustuknuli, odlučili su se i naviještali cijeloga života. Eto nam obveze, nastavio je preč. Mužina, ako ne možemo propovijedati možemo uvijek svjedočiti svojim životom. ‘Ite, Missa est’, govorilo se po pretkoncilskom obredu na kraju mise, podsjetio je propovjednik, to je misija, poslanje, naše biti kršćani ne završava sa sudjelovanjem na misnome slavlju, ono time počinje, na drugačiji način, pozvani smo svjedočiti životom u svojoj svakodnevici. Živjeti u miru, ljubavi i prijateljstvu najbolje je svjedočanstvo. ‘Po svoj zemlji razliježe se jeka njihova’, citirao je nadalje propovjednik, ta jeka ne mora biti riječima, ta jeka može biti krepostan život onih koji žive kršćanske vrednote. Svjedočiti u svome vremenu, u svome okruženju, koliko god to teško ili lako bilo, najbolje je svjedočanstvo, ići kroz život s čvrstom vjerom kao apostoli, to je naša propovijed, naglasio je preč. Mužina te zaključio jednom poezijom o sv. Andriji od Milana Pavelića. Nakon mise na trgu ispred crkve organizirano je druženje uz kolače i piće koje su donijeli župljani.

Vrsar: Procesija do crkve sv. Andrije

Istoga dana, u ranim poslijepodnevnim satima, u Vrsaru je održana procesija predvođena sa slikom sv. Andrije do njemu posvećene crkve na obližnjem brdu. Procesija je krenula sa parkirališta pored groblja. Putem do crkve sv. Andrije pjevalo se prigodne pjesme te molila krunica. Sudjelovalo je šezdesetak vjernika. Osim predslavitelja, preč. Milana Mužine, sudjelovali su: vlč. Josip Kalčić iz Pule, vlč. Ivica Butković, župnik Funtane i Fuškulina te domaćin, župnik Vrsara i Gradine vlč. Lino Zohil. Prije završnog blagoslova župnik je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji i naglasio „molimo blagoslov i zagovor Sv. Andrije za sve nas, a danas posebno za naše ribare“. Nakon mise upriličeno je druženje uz hranu i piće koje je pripremila Općina i TZ Vrsara. (G. Krizman)

Susret pjevačkih zborova

U nedjelju 17. studenoga 2019. u župnoj crkvi Sv. Martina u Vrsaru održat će se godišnji susret crkvenih pjevačkih zborova Porečkog i Rovinjsko-kanfanarskog dekanata.
Susret započinje u 17,00h kratkim nagovorom Vlč. Ivice Butkovića, župnika Funtane i Fuškulina, potom slijedi nastup svakog pojedinog Zbora sa po dvije pjesme a završava se zajedničkim pjesmom Sv. Ceciliji.
Susret vodi i koordinira Preč. Rudi Koraca, biskupijski povjerenik za sakralnu grazbu, župnik Karojbe i Rakotula.
Po završetku programa susret se nastavlja uz zajedničko druženje u restoranu Goran u Vrsaru.

Proslava sv. Martina u znaku tridesete obljetnice svećeništva

Ove je godine Vrsar proslavio svog nebeskog zaštitnika, sv. Martina biskupa, u znaku jednog lijepog jubileja, tridesete obljetnice svećeništva župnika, vlč. mr. sc. Lina Zohila.

Misno slavlje o blagdanu župnoga patrona predvodio je slavljenik, uz koncelebraciju kolega iz dekanata te nekoliko svećenika iz drugih biskupija. Prigodnu homiliju okupljenima je uputio mons. Ivan Miklenić, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkoga i glavni urednik Glasa Koncila, a koncelebrirali su: preč. Milan Zgrablić, porečki župnik i dekan Porečkog dekanata, preč. Robert Šreter, župnik Župe sv. Mirka u Zagrebu, vlč. Mile Miljko, svećenik Mostarske biskupije, p. Drago Marić, karmelićanin, vlč. Josip Kalčić, umirovljeni svećenik, donedavno župnik Župe Gradina kojom sada upravlja vlč. Zohil te vlč. Ivica Butković, župnik susjedne Župe Funtana.

Na misi su, osim brojnih vjernika Vrsara i Gradine te župnikovih prijatelja i rodbine, sudjelovala i djeca vrsarske osnovne škole, vjeroučenici u pratnji vjeroučiteljica i pedagoginje, a u ime općinskih vlasti nazočan je bio predsjednik Općinskog vijeća Franko Matukina. Misno slavlje pjevanjem je animirao Župni zbor sv. Martina uz orguljsku pratnju voditeljice zbora s. Benite Antolović.

U prigodnoj homiliji mons. Miklenić je, razlamajući Riječ, istaknuo poruku iz netom pročitanog ulomka Evanđelja po Luki u kojem Isus pred nas stavlja trostruko upozorenje. Prvo Isusovo upozorenje je: čuvajte se sablazni, nemojte sablažnjavati, naglasio je propovjednik te pojasnio da, sablazniti znači na bilo koji način – smišljeno, planski, sračunato ili grješnom nepažnjom i propustom navesti drugoga da umjesto dobra bira i čini zlo, grijeh. Podsjetio je da je sv. Martin svojim životom i djelovanjem pokazao kako izgleda ljudski, vjernički, svećenički štoviše i biskupski život lišen sablazni, nego je naprotiv svjedočenje i ostvarivanje dobra. I naš je jubilarac, izabravši svećeništvo kao svoj životni poziv, odlučio ostvarivati dobro i tako istiskivati zlo. Dobro je počeo ostvarivati upijanjem novih spoznaja tijekom studija u domovini i u Rimu pripravljajući se za izazove svećeničkog služenja. Nastavio je još intenzivnije ostvarivati dobro svakom svojom molitvom, svakom svojom misom i slavljem drugih sakramenata. Imao je priliku biti u službi dobra na odgovornim službama i u HBK i u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, a u službi je dobra i danas kao već dugogodišnji župnik u Vrsaru i Gradini. Stoga je danas osobita prilika da zajedno s njime Gospodinu zahvalimo za sva dobra, znana i neznana, koja je Bog po našem jubilarcu učinio te da molimo Gospodina da mu udijeli milost da u tom služenju dobru ustraje do posljednjeg daha, naglasio je propovjednik.

Drugo Isusovo upozorenje iz dnevnoga evanđelja je: uvijek oprostite, rekao je mons. Miklenić, te napomenuo kako je upravo opraštanje najvažnija odlika Isusovih učenika jer je to nasljedovanje Božjega oproštenja koje je svojim utjelovljenjem, životom, javnim djelovanjem, smrću i uskrsnućem, Isus Krist omogućio svim ljudima. Isus je svoju ljubav prema svakome čovjeku potvrdio upravo opraštanjem slabosti, grijeha i propusta, preuzimajući krivicu i odgovornost na sebe te je za oproštenje prolio svoju krv i položio svoj život. Iz životopisa sv. Martina poznato je da su ga viši društveni slojevi smatrali ludim zato što je bio toliko na strani poniženih i siromašnih. Smatrali su ga ludim što nije uživao u svom visokom položaju i lagodnom, ako ne i raskošnom životu, nego se brinuo za potrebite. Imao je zbog toga protivnike i među klerom, jer i u redovima svećenstva nije svima odgovaralo niti da sveti Martin živi svetim životom, sav predan služenju Bogu i bližnjemu, niti da to traži i od svojih svećenika. U svojoj je 27 godina dugoj biskupskoj službi imao mnogo puta priliku oprostiti kako viđenijima tako i svećenicima koji su mu se protivili. Vjerno je poslušao Isusovo upozorenje, uvijek opraštao i tako izgrađivao crkveno zajedništvo te je i postao prvi svetac a da nije bio mučenik, istaknuo je propovjednik. Stoga je sv. Martin uzor svima nama da i mi uvijek opraštamo i tako izgrađujemo zajedništvo i mir u svojim obiteljima i u svim formalnim i neformalnim zajednicama kojima pripadamo. I naš jubilarac nailazio je neizbježno u svom svećeništvu na protivštine, osporavanja, neugodnosti, vrijeđanja i podcjenjivanja i mogao je stvarati i produbljivati razdore, sukobe i narušavati zajedništvo i mir, no i on se radije puno puta ponizio i oprostio. Svećeništvo je i u osobnom životu i u službi poziv u kojem iznimno važnu ulogu ima opraštanje, štoviše, svećenik je službenik opraštanja i pomirenja. Kao čovjek, svećenik je i sam potreban oproštenja te je zato sposoban u poniznosti u sakramentu pomirenja ili ispovijedi u Božje ime oslobađati ljude od učinjenih slabosti, grijeha i propusta te im u Božje ime davati novu priliku, nov početak. Danas je prilika da našem jubilarcu zahvalimo za svako opraštanje, osobito u služenju sakramentalnog pomirenja te da molimo ne samo da uvijek bude vjeran Isusovu upozorenju da uvijek valja oprostiti, nego da bude još angažiraniji graditelj zajedništva, pomirenja i mira.

Kao treće Isusovo upozorenje propovjednik je istaknuo poziv na otkrivanje snage vjere. Vjera nije i ne smije biti tek uvjerenje, prihvaćanje vjerskih istina i moralnih načela, nego je stvarni, živi i dinamični odnos čovjeka s Bogom. Čovjek koji se otvori Bogu, koji dopušta da Bog u njemu djeluje bez ikakvih ograničenja, može doživjeti neizmjerne razmjere Božje moći. Sveti Martin je, slijedom objave Gospodina u snu, postao vjerni i oduševljeni Isusov učenik i svjedok. I naš jubilarac, kojemu su otac Miro i majka Marija darovali u životu čovjeka najvažniji dar – sakrament krsta – po koje je postao dijete Božje i kojemu su prenijeli vjeru u Boga, rastao je uz Božju pomoć u svojoj vjeri. Svećeništvo koje je u svojoj slobodi izabrao kao svoj životni put pred točno 30 godina, odredilo mu je život da bude u službi vjere. Sve što kao svećenik radi u službi je produbljivanja odnosa ljudi s Bogom, učvršćivanja ljudi u življenju i njegovanju kršćanskih vrjednota za preobrazbu kako osobnu tako i obiteljsku, crkvenu i društvenu te u službi uprisutnjivanja Boga, posebno slavljenjem svetih sakramenata. Stoga je 30 godina djelovanja u svećeničkoj službi neprocjenjivi dar i blagoslov i za njega osobno i za sve one kojima ga je Bog kao svećenika uputio na njegov životni put.

Zahvalimo stoga danas Gospodinu i za dragocjeni primjer sv. Martina i za blagotvorno 30-godišnje svećeničko služenje našega jubilarca. Neka u našoj zahvali bude i molitva da ga Gospodin, po primjeru sv. Martina, uzdrži u svećeničkoj službi do kraja života te da sa sv. Martinom i sa svima kojima je naviještao i svjedočio Božju ljubav postane dionik Božjega novoga svijeta: svijeta istine, pravde, slobode ljubavi i mira, zaključio je mons. Miklenić.

Na kraju misnoga slavlja vlč. Zohilu su uz prigodna čestitanja uručeni darovi od župljana, koji su posebno zahvalili za desetljeće njegovog djelovanja u Vrsaru i Gradini gdje je pokrenuo i dovršio obnovu sakralne baštine zahvaljujući njegovom osebujnom pristupu lokalnoj zajednici.

Sam je slavljenik, vlč. mr. Lino Zohil, izrekao zahvale svim sudionicima toga misnoga slavlja, svim svojim župljanima na svesrdnoj suradnji u nastojanjima za materijalni i duhovni prosperitet te zajednice. Ponaosob je predstavio svećenike koncelebrante zahvalivši im na dolasku a na poseban je način izrazio zahvalnost propovjedniku, mons. Mikleniću, istaknuvši neprocjenjivu u nezaboravnu gestu podrške koju je od njega dobio u jednom od težih trenutaka svoga života.

Vlč. mr. sc. Lino Zohil, rođen je u Žminju 29. ožujka 1964. godine. Red prezbiterata primio je 18. lipnja 1989. u Rovinju po rukama tadašnjeg ordinarija mons. Antuna Bogetića, a mladu misu proslavio je u Žminju 30. srpnja iste godine. Diplomirao je Teologiju na Visokoj teološkoj školi u Rijeci i magistrirao kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Po povratku s magisterija u Rimu obnašao je mnoge službe pri središnjim uredima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu i u Ordinarijatu Porečke i Pulske biskupije: voditelj financijskog ureda i ravnatelj Središnje ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, supredsjedatelj Mješovitog povjerenstva za povrat imovine Vlade RH i HBK u Zagrebu, voditelj doma Pazinskog kolegija klasične gimnazije, biskupijski vikar za povrat crkvene imovine, ekonom, ravnatelj Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, dijecezanski povjerenik za crkvenu umjetnost i graditeljstvo, sudski vikar pri ženidbenom sudu, župnik Lovrečice. Sada je župnik župa Vrsar i Gradina u Porečkom dekanatu.

Mladomisničko geslo vlč. mr. Zohila „Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost, jer si nada sve uzveličao obećanje svoje. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio.“ iz psalma 138. bio je znakoviti, čak proročki odabir na početku tog svećeničkog puta. Veličinom i bogatstvom plodova, Bogu na slavu i ljudima na dobrobit, to je sjeme Božje Riječi, u vjerničkom okruženju, po življenoj vjeri obitelji i župe, palo na plodno tlo istarske crvenice te dalo obilat plod.

Unatoč jakoj kiši, okupljeni vjernici, iz raznih krajeva Domovine, koji su u prigodi ove dvostruke proslave ispunili vrsarsku župnu crkvu svetoga Martina potvrda su da se ustrajnost u dobru uvijek isplati, kako u drugim aspektima života tako i u svećeničkom i pastoralnom djelovanju. ( G. Krizman)

Misa u Samostanu sv. Mihovila nad Limom nakon više od 30 godina

U nedjelju, 29. rujna, o blagdanu sv. Mihovila u Samostanu sv. Mihovila na Limom, u Župi Gradina, u Porečkom dekanatu, održana je misa u samostanskoj crkvi nakon više od trideset godina.

Oko stotinjak vjernika, mahom iz župa Vrsar i Gradina okupilo se, na poziv župnika, vlč. mr Lina Zohila, u poslijepodnevnim satima u samostanskoj crkvi posvećenoj sv. Mihovilu arkanđelu kako bi nakon više od tri desetljeća dajući hvalu Bogu svečanom euharistijom ujedno zazvali moćan zagovor i zaštitu svetih arkanđela.

Na početku je prigodno izlaganje o povijesti tog znamenitog i vrijednog povijesnog zdanja održao povjesničar Marino Martinčević, prof. On je povijesni pregled započeo istaknuvši da je pred tisućljeće i pol izgradnja sakralnog zdanja na tome mjestu započela podizanjem manje crkvice posvećene Blaženoj Djevici Mariji (VI. st.) koja se nalazi tik uz crkvu sv. Mihovila, a posebno je značajna jer su u njoj sačuvani fragmenti fresaka, koje uz one u crkvi sv. Sofije u Dvigradu i u samostanskoj crkvi sv. Andrije na istoimenom otoku u rovinjskom akvatoriju, predstavljaju najstarije uzorke te vrste zidnoga slikarstva u Istri, od sveukupno 140 takvih nalaza na području istarskog poluotoka. Crkva sv. Mihovila sagrađena je početkom 11. stoljeća, a posvećena je oko 1040. godine, po rukama porečkog biskupa Engelmana (Engelmara). Freske predstavljaju vrijedan primjer otonske umjetnosti u Istri, istaknuo je predavač. Posebno je značajan prizor u prezbiteriju, koji je dobrim dijelom sačuvan, a predstavlja kamenovanje sv. Stjepana prvomučenika, to je najstariji poznati prikaz te teme u likovnoj umjetnosti, rekao je Martinčević, te pojasnio još niz značajki tog vrijednog prikaza fresco slikarstva. Prema životopiscima sv. Romulalda, a napose prema njegovom najznačajnijem životopiscu bl. Petru Damianiju sveti Romulad je tri godine boravio u Istri, u blizini Poreča. Tijekom prve godine svoga boravka ondje je utemeljio monašku zajednicu kamaldoljana, tijekom druge godine živio je isposničkim životom, a tijekom treće godine svoga boravka, „zrakom svoje mudrosti ponirao u otajstva Novoga i Staroga Zavjeta“, citirao je izlagač svečevog životopisca. Kamaldoljani su tome samostanu boravili do sredine 13. stoljeća. U 14. stoljeću kroz desetak godina ondje su boravili templari. Krajem toga stoljeća samostan se pripaja Samostanu sv. Mihovila na otoku Muranu, a 1519. godine pripada Samostanu sv. Matije na Muranu. Godine 1772. prestaje biti crkveno vlasništvo, biva laiciziran te postaje vlasništvo obitelji Coletti iz Conegliana u Italiji. Izumiranjem obitelji Coletti, u vrijeme Austrougarske monarhije, kompleks prelazi u vlasništvo države, biva sjedištem šumarije. Nakon više stotina godina propadanja sada je napokon ovoj crkvi vraćen stari sjaj, zaključio je predavač.

Župnik Zohil je u povijesnom dijelu nadodao kako su on i dr. sc. Ivan Milotić 2017. godine posjetili samostan kamaldoljana u Toscani te su se imali prigodu upoznati s povijesnim zapisima glede tog samostanskog kompleksa i mikrofilmirani ih. Temeljem tih povijesnih izvora, Annales Camaldolenses, u izradi je studijska knjiga o povijesti tog istarskog samostana. Dobio je tom prigodom od opata samostana moći sv. Romualda, čiji se zemni ostatci čuvaju u talijanskom gradu Fabriano. Najavio je da će sljedeće godine 19. lipnja te moći biti prvi put izložene na javno štovanje u samostanu kojeg je taj božji ugodnik osnovao pred više od tisuću godina.

Župnik se na početku homilije prisjetio prigode kada je pred desetak godina pao snijeg te je puknula jedna krovna greda, on je tom prigodom to slikao, proslijedio fotografije na više istanci te je to pokrenulo prve korake ka obnovi koja je dovela crkvu do negdašnjeg sjaja, a i nastavlja se ka uređenju cijeloga kompleksa. Obnovu kompleksa u suradnji realiziraju Općina Vrsar i Ministarstvo kulture RH. U prigodnoj homiliji župnik je istaknuo kako su se ljudi od davnina utjecali moćnoj zaštiti sv. Mihovila arkanđela, čije ime znači, ‘tko je kao Bog’, kako bi ih štitio u borbi protiv zla u sebi i oko sebe. Jednako ga štuje istočna i zapadna crkva. Zaštitnik je policije, radiologa, podignute su mnoge crkve njemu u čast, u Istri ga se posebno časti još u Novoj Vasi nedaleko Brtonigle, u Žminju, a njemu je posvećena i crkva u sklopu nekadašnje Opće bolnice Pula na brdu sv. Mihovila. Prethodne generacije koje su ovo sakralno zdanje gradile pred više od tisuću godina nisu to činile iz nikakvog prestiža, kulture i tradicije, već prvenstveno zbog toga jer su vjerovali u Boga, jer je Bog bio temelj njihova života. I mi smo danas ovdje jer smo svjesni da svako tko uđe u Božje prisustvo mora ući i u mihovilsku borbu za ostvarenje Božje volje. Gledajući svijet u današnjim okolnostima često nam se čini da u ‘rasprodaji vrednota’ Božje uzmiče pred zemaljskim, a moćnici donose presude po mjeri svojih interesa i politika, presuđujući o sudbini nerođenih, terminalnih bolesnika, ali presuđujući i sudbini bračnoga života, te posredno tradiciji i time samoj opstojnosti čitavih naroda temeljenih na kršćanskoj civilizaciji. Sveti Mihovil je davno odabran i kao zaštitnik policije, kao čuvar Božjega poretka. Lucifer se je u svojoj oholosti odmetnuo od Boga, no u toj nebeskoj borbi Mihael, tko je kao Bog, nadvladao ga je. I mi smo danas, u svome životu pozvani odlučiti želimo li biti na strani dobra ili na strani zla, naglasio je propovjednik.

Župnik je na kraju zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji tog misnog slavlja u crkvi sv. Mihovila, a na poseban način župljanima Gradine i Vrsara, Općini Vrsar te vrsarskoj Komunalnoj tvrtki Montraker.

Misa je, kao i redovito svake nedjelje u župama Vrsar i Gradina, završena molitvom bl. Miroslavu Bulešiću. Nakon mise uslijedio je bogati domjenak za koji su se pobrinuli župljani Vrsara i Gradine, te je druženje u povijesnom klaustru samostana zaokružilo ugodni i svečani doživljaj početka lijepe tradicije ponovnog slavljenja euharistije u tom drevnom sakralnom prostoru. (G. Krizman)

Misijski križ novom misionaru don Luki Pranjiću

U nedjelju 1. rujna 2019. godine u 19 sati tijekom euharistijskog slavlja u porečkoj katedrali don Luka Pranjić primit će misijski križ iz ruku porečkog i pulskog biskupa mons. Dražena Kutleše, kao znak misijskog poslanja i službe koju će uskoro započeti u Ekvadoru.

Ovim velikim događajem za Porečku i Pulsku biskupiju, ali i za cijelu Hrvatsku će i službeno započeti priprema za mjesec listopad, kojeg je u povodu 100. obljetnice Apostolskog pisma pape Benedikta XV. Maximum Illud, papa Franjo proglasio Izvanrednim misijskim mjesecom za cijelu Crkvu.

Tema ovog Izvanrednog mjeseca je Kršteni i poslani, a nakana je da se u Crkvi još više razbudi svijest o misijama i novim zanosom započne misionarska preobrazba života i dušobrižništva.

Slanjem svog svećenika u misije naša biskupija, a time i don Luka, odgovara na poziv pape Franje upućen cijeloj Crkvi. Svjesni da i u našoj biskupiji postoje potrebe za svećenicima, naša misijska otvorenost i želja da cijeli svijet čuje za Krista time je još veća. No, kada razmišljamo da naš svećenik odlazi u Latinsku Ameriku, u misli nam dolaze članci objavljeni u časopisu Radosna vijest naših misionara s tog kontinenta u kojem redovito govore o velikom nedostatku svećenika u tim zemljama. Premda su potrebe i u našoj biskupiji velike, broj od 100.000 vjernika na jednog svećenika u tim zemljama daleko premašuje naših 85 svećenika na 134 župe i 207.000 stanovnika, te vraća mir u srce i jasnoću koliko je važan ovaj događaj za našu biskupiju, ali i za cijelu Crkvu, podsjeća u svome obraćanju, koje je ovim povodom objavio, ravnatelj Papinskih misijskih djela u Porečkoj i Pulskoj biskupiji preč. Mirko Vukšić.

Don Luka Pranjić rođen je u Puli, 9. lipnja 1983. godine. Za svećenika je zaređena 9. lipnja 2007. godine. Kao mladomisnik prima službu odgojitelja u Pazinskom kolegiju, biva imenovan župnim vikarom u Umagu te upraviteljem župa Grožnjan, Krasica i Kostanjica. 2009. godine imenovan je župnikom u mjestima Grožnjan, Krasica, Momjan, Kostanjica te Brda. Od 2011. godine župnik je u Novigradu i Dajli.

Po primanju misijskog križa odlazi kao misionar u Ekvador, gdje će djelovati u gradu San Francisco del Milagro u biskupiji San Jacinto de Yaguachi. Don Luka pridružit će se brojci od 78 Hrvatskih misionara i misionarki koji djeluju u 27 zemalja svijeta: u Africi 35, u Americi 27, u Oceaniji 4 i u Europi 13 javljaju iz Papinskih misijskih djela, ustanove Katoličke Crkve koja pomaže braći i sestrama u misijskim krajevima – molitveno i materijalno.

Pozivamo vas da sudjelujete u svečanoj svetoj misi i na takav način podržite našeg novog misionara!

Hodočasnici pješaci hrle k Blaženom Miroslavu

Danas, 24. kolovoza, obilježavamo 72. obljetnicu mučeništva bl. Miroslava Bulešića. Na misnom slavlju na glavnom mjesnom trgu u Svetvinčentu okupit će se mnoštvo vjernika, no pojedine skupine – hodočasnici pješaci iz raznih istarskim mjesta su već krenuli, rano ujutro. Dolaze nam tako pješaci iz Pazina koji su se okupili ispred franjevačkog samostana, pješaci iz Pule koji su krenuli ispred pulske katedrale, vjernici Župe sv. Martina iz Vrsara i Uznesenja BDM iz Poreča, zajedno sa župnikom vlč. mr. Lino Zohilom i vlč. Janez Barbaričem, župnim vikarom iz Poreča krenuli su iz samostana u Kloštru…a zasigurno ima i drugih koje ćemo prepoznati na svetvničentskom trgu.

Neka im je svima blagoslovljeno ovo hodočašće istarskim krajolicima po još uvijek jakom ljetnom suncu.

Neka ih sve prati zagovor bl. Miroslava Bulešića!

Slikom su nam se javili hodočasnici iz Vrsara i Poreča, kad su prolazili negdje oko Limskog kanala.