Najave

Božićno vrijeme I: Prva nedjelja došašća

Ciklus liturgijske godine
Prvom nedjeljom došašća, za razliku od građanske godine čiji ciklus započinje 1. siječnja (svetkovina Svete Marije Bogorodice i Svjetski dan mira), započinje novi ciklus liturgijske godine tijekom koje Crkva „slavi spasonosno djelo svojeg božanskog Zaručnika. (…) Slaveći tako uvijek iznova otajstva otkupljenja, ona otvara vjernicima bogatstvo krjeposti i zasluga svojega Gospodina, tako da na neki način postaju prisutnima u svako vrijeme te vjernici s njima dođu u dodir i napune se milošću spasenja“ (SC 102).

Koliko god se čovjeku činilo s jedne strane da je Gospodin dalek, osobito kada se tijekom povijesti suočavao s raznim krizama (ratovi, izbjeglištva, bolesti…), s druge strane s piscem Knjige Ponovljenog zakona može se pitati: „Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?“ (Pnz 4, 7). I to je ono što čovjek današnjice želi osjetiti na poseban način: blizinu i dodir. Te pak dvije božanske stvarnosti očituju se u liturgijskim slavljima tijekom cijele godine.

Dodir i blizina čovjeku su danas uskraćeni. Možda su čovjeku te dvije stvarnosti bile i toliko svakodnevne da se na njih naviknuo i u toj navici nije im pridavao posebnu i dužnu pažnju. Gledajući pak dodir i blizinu u smjeru Gospodina, one dobivaju sasvim drugačiji smisao jer Njegova blizina i dodir čovjeku donose spasenje (usp. Mt 9, 20; Mt 8, 8; Mk 5, 41), a to je smjer i cilj čovjekova ovozemaljskog hodočašća.

Tako se u prvoj Ulaznoj pjesmi u Rimskom misalu, koja je ujedno i Ulazna pjesma prve nedjelje došašća, pjevaju riječi Psalma (25, 1 – 3): „K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće.“ Živeći tako, uzdignute duše prema Gospodinu, čekajući Njegov dolazak u slavi i uzdajući se samo u Njega, čovjek se neće postidjeti i ostati nijem (usp. Mt 22, 12), već će moći sa svima svetima pjevati riječi posljednje Ulazne pjesme (svetkovina Isusa Krista Kralja svega stvorenja) u ciklusu liturgijske godine: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 12; 1, 6).

Riječi tih Ulaznih pjesmi zaokružuju i daju smisao liturgijskoj godini te se u njima uočavaju i dva subjekta koji se nalaze u stalnom djelovanju: Gospodin koji traži čovjeka i izlazi mu u susret te čovjek koji putuje prema Njemu i iščekuje Njegov dolazak – ne u strahu već u radosti, a na to nas priprema vrijeme došašća ili adventa (od lat. advenire – doći, dolaziti).

Vrijeme došašća
Zašto došašće u liturgijskoj godini?
„Vrijeme došašća je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena. Iz ova dva razloga predstavlja se vrijeme došašća kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja“ (Opća uredba Rimskog misala, br. 39).

Kako se određuje nadnevak prve nedjelje došašća?
U Općoj uredbi Rimskog misala dalje čitamo da „vrijeme došašća počinje I. Večernjom nedjelje što pada na dan 30. studenog [blagdan sv. Andrije apostola, op.] ili mu je bliža, a završava pred I. Večernju Božića, Rođenja Gospodnjega“ (br. 40).

Povijesni pregled
Još od apostolskih vremena, a tako je ostalo sve do danas, središnja svetkovina Crkve jest Uskrsnuće Gospodinovo. Tako „svakoga tjedna, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodinova uskrsnuća; skupa s njegovom blaženom mukom ona ga svetkuje također jednom u godini najvećom svetkovinom Vazma“ (SC 102). No, oko te svetkovine tijekom vremena razvijala su se i druga liturgijska slavlja koja su uvijek imala isti cilj – istaknuti čudesna Gospodinova djelâ koja je tijekom povijesti spasenja činio za čovjeka, a jedno od tih djelâ svakako je i događaj Gospodinova utjelovljenja (25. ožujka) i s njim povezan događaj Njegova rođenja devet mjeseci kasnije (25. prosinca). Budući da svetkovine Gospodinova uskrsnuća i Njegova rođenja čine „stupove“ liturgijske godine, Crkva se za njih na poseban način i pripremala, osobito intenzivnijom molitvom i pokorničkim djelima.

Vođena time, u Crkvi se tako oko svetkovine Uskrsnuća Gospodinova razvilo korizmeno vrijeme, a oko svetkovine Njegova rođenja vrijeme došašća čije početke pronalazimo oko 4. stoljeća, što nam potvrđuju i tekstovi sabora u Zaragozi (381.) koji spominje vrijeme priprave od tri tjedna za blagdan Bogojavljenja kada se primao i sakrament krsta.

Tijekom 6. stoljeća javlja se tendencija da se priprema za božićne dane izjednači s korizmenim vremenom. Tako je ovo vrijeme priprave trajalo od blagdana sv. Martina biskupa do Božića (a depositione Martini usque Natale Domini) – 40 dana, a tu činjenicu potvrđuju i dva sabora održana u Toursu 576. i Maçonu 583. Budući da je ovo vrijeme priprave počinjalo na liturgijski spomen sv. Martina, ono je na Zapadu poznato i kao „Korizma sv. Martina“. Koliko je ovo vrijeme priprave za Božić slično korizmenom vremenu, govore i činjenice da se tijekom došašća nosi liturgijsko ruho ljubičaste boje, ispušta se pjevanje Slave, a treću nedjelju došašća prepoznajemo kao nedjelju Gaudete („Radujte se!“), što je pak pandan četvrtoj korizmenoj nedjelji Laetare.

Nakon nabrojanih sličnosti sa korizmenim vremenom, ima i jedna razlika. Naime, tijekom 8. i 9. stoljeća bio je (galikanski) običaj da se u vremenu priprave za Božić posti i ne mrsi srijedom, petkom i subotom. Ovaj običaj potekao je od monaha, a kasnije se proširio na sve vjernike. S vremenom, običaj je ili zaboravljen ili ispušten i kao takav nikad nije ušao u liturgijske tekstove Časoslova ili Misala.

Iako se može činiti da je vrijeme došašća „izgubilo“ pokornički karakter ili ga je čovjek u silnim pripremama za Božić „jednostavno“ zaboravio, brojni otpjevi, ali i molitve, kako u Časoslovu, tako i u Misalu, potiču čovjeka da se očisti od grijeha kako bi jednoga dana mogao spreman dočekati, ali i stati pred svoga Otkupitelja. U tom smjeru, čovjeku od velike pomoći može biti i pristupanje sakramentu svete ispovijedi kako bi sada mogao imati sretan Božić, a na kraju vremena sretno uskrsnuće.

Ovaj novi ciklus liturgijske godine ponovno se daje čovjeku kako bi svoje vrijeme, ali i prostor, ispunio djelotvornom ljubavlju prema Gospodinu, bližnjemu i sebi samom te je onda i pozvan vrijeme svoga proputovanja proživjeti u bogobojaznosti (usp. 1 Pt 1, 17). Vrijeme došašća svojim liturgijskim izričajem (čitanjima, molitvama, pjesmama) na tom proputovanju može čovjeku biti od velike pomoći. Stoga, kako potiče sluga Božji biskup Josip Stadler, u ovom vremenu „pristupite k malenom Isusu dok je malen, dok se čini kao da je zaboravio na svoje veličanstvo. Upravo zato htio se tako maljušan roditi jer je htio da ga ljubimo, a ne da ga se bojimo“.

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko

U Vrsaru proslavljen blagdan Sv. Martina zaštitnika župe i mjesta

Preč. mr. Jakovljević: „Dajmo bratu čovjeku dio sebe, dio svoga srca.“

U Vrsaru, župi Porečkog dekanata, blagdan župnoga zaštitnika, sv. Martina biskupa, proslavljen je u srijedu, 11. studenog 2020. godine, svečanim misnim slavljem koje je predvodio preč. mr. Ilija Jakovljević, dekan vodnjanskog dekanata, župnik Fažane, postulator kauze Bl. Miroslava Bulešića i sudski vikar Porečke i Pulske biskupije. Koncelebrirao je župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil, a misi su nazočili župljani Vrsara i okolnih župa.

Dok Vam čestitam sv. Martina, zaštitnika Vaše župe želim zajedno s Vama, u ovom vremenu pandemije kad nam treba „plašt“ zaštite i snage, moliti zagovor sv. Martina. Ali ne samo da nas sv. Martin očuva od tjelesnih i duhovnih pogibelji, nego da se mi nadahnemo na njegovu primjeru da poput njega ovaj svijet, posebno duhovno opustjelog, siromašnog i nezasitnog čovjeka ogrnemo plaštem evanđelja, rekao je propovjednik na početku prigodne homilije.

Ne slavimo sv. Martina da bi kušali mlado vino, već prvotno da svatko od nas, u svom staležu, izgrađuje ovo mjesto. Svatko od nas u svom staležu znači: kao načelnik, kao gospodarstvenik, profesor i svećenik, kao stanovnik ovog mjesta, pozvan je ovaj svijet zagrijati ljudskom osjećajnošću i ljubavlju, pojasnio je propovjednik.

Papa Franjo često u svojim javnim nastupima zna sv. Martina stavljati za uzor odgovornim osobama u društvu. U jednoj prigodi je istaknuo kako se sv. Martin još dok nije bio kršćanin po svojim karitativnim djelima ponašao kao kandidat za krštenje: pomagao je bolesnima, pružao pomoć unesrećenima, hranio gladne, oblačio gole, od svoje vojničke plaće ništa nije zadržavao za sebe, osim onoliko koliko mu je bilo potrebno za svakodnevni život. Već je od tada bio slušatelj, koji nije bio gluh na zapovijedi iz Evanđelja, i nije se brinuo za budućnost.

Svako mjesto ima svoje siromahe, možda Vrsar ne toliko one koji oskudijevaju u materijalnom, ali što je mjesto materijalno bogatije ne znači da su njegovi stanovnici automatizmom sretniji i zadovoljniji. Ima puno ljudi oko nas kojima fali ljubavi, pažnja, lijepa riječ. Dajmo bratu čovjeku dio sebe, dio svoga srca. Bližnji nas trebaju, ali ne trebaju uvijek ono materijalno, već trebaju dio našeg srca – ljubavi, pažnje , vremena. Ako pokažemo ljubav prema bližnjem, pokazali smo ljubav i prema Bogu. Ne možemo ljubiti iskreno Boga, ako zaboravimo brata čovjeka.

Svako mjesto ima svoje siromahe, kaže papa Franjo, i mi prolazimo kraj njih, citirao je propovjednik. Martin se, naprotiv, zaustavio kraj siromaha i smilovao se nad njegovom sudbinom: mačem je razrezao svoj plašt i polovicu dao siromahu. Taj siromah nije samo osoba koja ne može doprinijeti boljem standardu društva, već isto slika Boga Oca, rekao je preč. Jakovljević, te nadalje podsjetio, sljedeće je noći sv. Martin usnuo san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas njegova života. On se je tada još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao živjeti. Martin čina djela milosrđa iako još nije kršćanin po sakramentu krštenja, ali je kršćanin po djelima ljubavi.

Sv. Martin danas poziva i nas da dadnemo dio svoga srce svojim ukućanima; dajmo dio ljubavi i topline ovom našem društvu. Izgradimo mostove ljubavi prema bližnjima, jer svi smo mi braća, kako u svojoj zadnjoj enciklici naglašava papa Franjo, citirao je preč. Jakovljević.

Čuli smo u današnjem evanđelju: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega!“ Dođi, ti koji si me napojio dok sam bio žedan; dođi ti koji si me primio kad nisam ima gdje prenoćiti, koji se me zaogrnuo kad sam bio gol, koji si me pohodio kad sam bio bolestan! Dođi ti koji si me utješio kad sam bio žalostan. Dođi ti koji si oprostio svom bližnjem kad je pogriješio. Dođi, ti koji su činio djela milosrđa iz ljubavi. Dođi, ti koji imaš srce za svakog čovjeka. Nitko od nas nije toliko siromašan da ne bi mogao drugom dati osmjeh, progovoriti toplu i utješnu riječ. Svatko od nas ima srce koje treba otvoriti za drugoga; oči kojima trebamo promatrati dobro u drugima; ruke kojima možeš drugome pomoći ili sklopiti na molitvu za drugoga. Siromašan je onaj tko ne zna reći o drugome lijepu riječ; tko ne zna za drugoga sklopiti ruke na molitvu ili nešto plemenito učiniti. Siromašan je onaj tko ne zna suosjećati s drugim. Najsiromašniji je onaj tko ima škrto srce i bešćutno, onaj koji nikad nije zadovoljan i svi su mu za sve krivi, a takvih siromaha je sve više među nama, posebno u ovom vremenu pandemije.

Ova Božja riječ koju smo čuli potaknula je sv. Martina da napusti časnu vojničku službu te započne svim srcem i svom dušom službu služenja bližnjem. U toj će službi sve više otkrivati ljepotu kršćanskog života i na kraju će postati kršćanin, svećenik i biskup. Sve je to postigao zahvaćajući ljudskim dušama na periferiji društva. Ne iz neke kancelarije ili traženjem nedostataka i mana kod onoga s kim se nije slagao. Zbog svojih humanih djela narod ga je izabrao za biskupa. Djela ljubavi nas čine velikima.

„Još jedan Martinov san ostavio je na njega duboki dojam. Sanjao je da mora obratiti svoje stare roditelje. San je doživio kao Božji znak i poziv. Odmah je krenuo na put. Biskupu je obećao da će se vratiti. Prelazeći preko Alpa upao je u ruke razbojnika i jedva je izvukao živu glavu. Jednog od njih je obratio i to ga je spasilo. S velikom radošću susreo je svoje roditelje. Njegova majka je prigrlila kršćanstvo. Otac je ostao tvrd kao alpska stijena, nepopustiv u svome stavu prema kršćanstvu. To je tajna ljudske slobode!, rekao je propovjednik.

Ovih dana, boraveći i sam u izolaciji i čekajući test na covid, čitajući propovijedi bl. Miroslava Bulešića, čije relikvije i prekrasnu oltaru palu imate, zahvaljujući zauzimanju vašeg župnika i vašim djelima ljubavi, pročitao sam kako kaže „sv. Ivan Zlatousti: „Ako ti Bog dadne dar da činiš čudesa, to ti sigurno daje nešto veliko, ali ne tako veliko kao onda kada ti nevolju šalje. Za danim čudesima ti si dužan Bogu zahvalnost, ali po nevoljama postaje Bog tvojim dužnikom, jer ti mora po svojem obećanju dati za to neizmjernu nagradu.“

Kada nam Bog u svojoj neizmjernoj dobroti šalje nevolje, on nam šalje toliko i takvih nevolja, da ih možemo podnijeti. On zna što je najzgodnije za spas svakoga, pa svako može biti siguran, da je Bog i njemu dao ono što je za nj najbolje. Bez trpljenja nema spasenja.“ (Bl. Miroslav Bulešić, propovijed, 31. siječnja 1944.).

Molimo da mognemo činiti čudesa Božje ljubavi, to sigurno svi želimo. Još više molimo da budemo spremni u nevoljama i teškoćama života, pa i covida i drugih nevolja ljubiti i u patnji se približiti Isusu Kristu. Samo onaj tko ljubi može činiti djela ljubavi, zaključio je preč. Jakovljević.

Na kraju misnoga slavlja župnik, vlč. Zohil, izrekao je prigodne zahvale. Misu je glazbeno uzveličao župni zbor pod ravnanjem s. Ane Iveljić.

Proslava sv. Mihovila u Kloštru nad Limom

Poštovani,

U utorak, 29. rujna, blagdan sv. Mihovila arkanđela svečano će biti proslavljen misnim slavljem, drugi put nakon više od tri desetljeća u Samostanu sv. Mihovila nad Limom u Kloštru (Župa Gradina).
Misno slavlje započinje u 16 sati a predslavit će Mons. Ivan Milovan, umirovljeni Porečki i pulski biskup.
Radujemo se Vašem dolasku i sudjelovanju.

Lino Zohil, župnik

Župa sv. Andrije – Gradina
Gradska vrata 19
52450 Vrsar
Tel./fax.: 052 441 109
Mob.: 099 421 22 55
www.zupavrsar.com
e-mail: zupnik@zupavrsar.com

U Vrsaru blagoslovljeni novi oltari i oltarne pale bl. Bulešića i bl. Stepinca

Apostolski administrator Porečke i Pulske biskupije i splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. dr. Dražen Kutleša blagoslovio je u subotu, 26. rujna 2020. godine, povodom sedme obljetnice beatifikacije bl. Miroslava Bulešića dva nova oltara i oltarne pale, naših suvremenih blaženika i mučenika, bl. Bulešića i bl. kardinala Alojzija Stepinca. U oltaru bl. Bulešića izložena je njegova relikvija za trajno javno štovanje. Tom su prigodom, po rukama nadbiskupa Kutleše, sakrament svete potvrde primila 24 kandidata.
Biskup je u prigodnoj homiliji, razlamajući Riječ iz Matejevog evanđelja, kroz prispodobu dva sina koja čovjek šalje na rad u vinograd, okupljenim vjernicima napose istaknuo nekoliko naglasaka za razmatranje. Navodeći negativan primjer pismoznanaca i farizeja biskup je potaknuo okupljene da ne osuđuju one koji su u ranjeni grijehom ako im nisu ni pokušali ublažiti patnju. Nadalje je istaknuo važnost izvršavanja Božje volje, ne riječima, poput sina koji kaže „Evo me.“ pa ne ode u vinograd, već važno je djelima i životom vršiti volju Božju.

Obraćajući se krizmanicima nastojao im je posvijestiti važnost slušanja roditelja, potaknuo ih je na zahvalnost prema roditeljima za sve ono što čine za njih, čak i ako je riječ o zabranama, jer roditelji im žele samo najbolje. Pozvao ih je da nauče da se samo radom i poštenjem dolazi do uspjeha te da je samo to način postizanja sretnoga života na zemlji. Obraćajući se roditeljima krizmanika potaknuo ih je da vole svoju djecu, ali i neka ne čine grešku da im u toj ljubavi dopuštaju previše, ponekad znati nešto uskratiti odgojna je metoda koja stvara odgovorne mlade ljude. Pozvao je roditelje na vjerodostojnost u pružanju pozitivnog primjera djeci, napose glede prakticiranja vjerskoga života.

Spominjući sedmu obljetnicu beatifikacije bl. Bulešića mons. Dražen Kutleša je istaknuo da su za sve nas vjernike smrt i proglašenje blaženim mučenika Miroslava veliki povijesni događaj koji su razlog naše velike nade i utjehe. U osobi se našega blaženika spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila pučanstvo Istre, Hrvatske i Europe tijekom prošloga stoljeća obilježenog trima velikim neljudskim sustavima, komunizmom, fašizmom i nacizmom. U osobi bl. Miroslava prepoznajemo pobjedu Kristova evanđelja nad totalitarnom ideologijom, pobjedu Božjih prava i savjesti nad nasiljem i ugnjetavanjem, pobjedu praštanja i pomirbe nad mržnjom i osvetom. Naš bl. Miro predstavlja svećenika i vjernika koji želi oprostiti i pomiriti se, očistiti sjećanje od mržnje pobjeđujući zlo dobrim tako da mu osveta postane oprost, zaključio je nadbiskup.

Na kraju misnoga slavlja, u završnim zahvalama, župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil je izrekao osnove podatke glede projekta izrade oltara i oltarnih pala te je istaknuo izraženo njegovanje kulta bl. Bulešića u toj župi. Sada su to dva posebna mjesta molitve i sabranosti u našoj crkvi, rekao je govoreći o novim oltarima. Naši će krizmanici, kao i cijela župa ovaj dan pamtiti s posebnom radošću, jer smo danas u našu sredinu još konkretnije primili našeg blaženog Miroslava čiju molitvu molimo na kraju svake mise te kojem svakoga 24. kolovoza hodočastimo pješice u Svetvinčenat, podsjetio je.

Relikvije je osobno donio i u oltar postavio postulator kauze Bl. Miroslava Bulešića Preč. Mr. Ilija Jakovljević, na čemu mu zahvaljujem, rekao je župnik Zohil te izrazio nadu da će relikvije Bl. Alojzija biti donijete i postavljene u njemu posvećen oltar za sljedeće Stepinčevo, u veljači 2021. godine.

Neka Vas zagovor tih naših dragih Božjih ugodnika, koji su ponajprije bili Kristovi svećenici, prati i nadahnjuje u svakoj odluci Vaših zahtjevnih službi, kako biste i nadalje mogli djelovati na slavu Božju te na dobrobit svih svećenika i vjernika laika, cjelokupnog Božjeg puka u povjerenim Vam dijecezama, rekao je župnik Zohil izražavajući zahvalu nadbiskupu Kutleši.

Oltarne slike naših Blaženika Alojzija kardinala Stepinca i svećenika Miroslava Bulešića rad su akademskog slikara Zlatka Milakovića iz Zagreba, oltare je od ovdje lokalnog kamena kirmenjak izradila Kamenoklesarska radionica Zohil iz Tončaki kraj Žminja na čelu s Darkom Zohilom i njegovim sinom Martinom Zohilom, a elektro radove su izveli gosp. Đani Radovčić i Radivoj Restović, rekao je župnik u završnim zahvalama te usto izrazio zahvalnost vrsarskoj gradskoj tvrtki Montraker.

I dok u nekim dijelovima svijeta vidimo prenamjenu sakralnih objekata u galerije i koncertne dvorane, u toj je nevelikoj župi na zapadnoj obali Istre niknula inicijativa izgradnje dva nova oltara, kako bi se jače izrazilo i potaklo čašćenje tih naših suvremenih blaženika, upravo po uzoru na niz prethodnih generacija koje su, potaknute vjerom, gradile crkve i oltare želeći častiti tada suvremene, ili davne, Božje ugodnike. Vjere, dakle, razvidno je na primjeru ovog kutka Krasne Zemlje, ima i danas, samo ju, kako vidimo, treba pastoralno podržati. (G. Krizman)

Homilija splitsko-makarskoga nadbiskupa i metropolita Marina Barišića, 24. kolovoza 2020. u Svetvinčentu.

1. Draga braćo i sestre,

rado se sjećamo slavlja 28. rujna 2013. godine u pulskoj Areni kada je svečano proglašen blaženim svećenik i mučenik Porečke i Pulske biskupije don Miroslav Bulešić.

Nazočna je bila ne samo Crkva u Hrvata, nego i univerzalna Crkva u osobi uzoritog kardinala Angela Amata, prefekta Kongregacije za kauze svetih. Taj događaj slavio se u Areni, mjestu fizičkih i duhovnih krvavih borbi mnogih mučenika za svoju vjeru. Slavlje u Areni upućivalo je simbolikom i stvarnošću na jednu širu, veću i suvremeniju arenu – na prostor Istre u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ovogodišnja proslava podsjeća nas na 100. obljetnicu rođenja blaženoga don Miroslava, 73. godišnjicu njegove smrti i 7. godišnjicu proglašenja blaženim.

2. Prisjetimo se kratka ali plodna života onoga koji nas je na dan beatifikacije ponosne okupio u pulskoj Areni kao i danas u njegovoj rodnoj župi Svetvinčenatu. Blaženi Miroslav rođen je 1920. godine u selu Čabrunići – župa Svetvinčenat. Nakon osnovnog, školovanje nastavlja u Gorici i Kopru, a po položenoj maturi prate ga osobine kako se „radi o odličnom mladiću, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom“. Poslan je na studij u Rim, a njegovo daljnje školovanje potpomagao je i tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Za svećenika je zaređen 1943. godine u svojoj rodnoj župi. Dvije godine djelovao je u župi Baderna, a potom godinu dana u župi Kanfanaru. Nakon toga postaje podravnatelj i profesor u Pazinskom sjemeništu. Prateći delegata Svete Stolice mons. Jakoba Ukmara pri podjeli sakramenta krizme po župama biskupije 1947. godine, 24. kolovoza mučenički je ubijen za vjeru i Boga u župnoj kući u Lanišću. U svom dvadesetsedmogodišnjem životnom vijeku proživio je bogat i plodan život s kojim se danas ponosi ne samo Istra, nego čitava Domovina kao i univerzalna Crkva.

3. Dakako, svojevrsna arena – borba – je i naš ljudski život. O toj areni svjedoči u svom „Duhovnom dnevniku“ i mladić Miroslav koji prolazi kroz svoje osobne kušnje, izazove i odluke u svojoj vjernosti Bogu i služenju bližnjemu. Tako bi znao reći: „Prije smrt, nego grijeh i nevjernost“. Nakon što je dobio nepristojno pismo od neke djevojke prije svoga svećeničkog ređenja utječe se Gospi: „Majko Marijo, od Bettine i od Alde očuvaj me. Daj da bude moje srce sasvim u tvojim rukama“. Predan u volju Božju sa strahopoštovanjem radosno je očekivao dan svoga ređenja. „Još mi fali malo sati kad ću postati svećenik. Moj Bože, sav ti se prikazujem, sav ti se darujem: sav hoću da sam tvoj sada i uvijek. Hoću ti vjerno služiti. Slava Tvoja i spas duša. Poniznost, požrtvovnost. Prikazat ću se sav za spas i mir našega naroda“. Njegovo mladomisničko geslo glasi: „Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja!“.

Gradeći Božje kraljevstvo te tražeći samo slavu Božju i spas duša, u to vrijeme susreo se u „areni“ Istre s tri bezbožne ideologije koje su se borile za svoja kraljevstva. Pomagao je sirotinji i mnoge je spasio iz zatvora. Znao je reći: „Između žalosnog, tužna, krvlju natopljena naroda mi moramo biti dobri Samaritanci koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu“.

4. Svjestan pripadnosti svome narodu kao katolički svećenik bio je tu za svakoga, nadilazeći ljudske granice i podjele. U svemu vjeran Bogu bio je spreman dati svoj život za povjereno mu stado. Izazova, napada i prijetnji bilo je na pretek kako njemu osobno tako i njegovim vjernicima. Ali don Miroslav je ostao hrabar i uspravan: „Ničeg se ne bojim, jer znam da u svemu činim svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima“. Iskreno pobožan Blaženoj Djevici Mariji, onoj koja je najbolje vršila volju Božju, moli da ga prati i pomogne u vjernom, odgovornom i savjesnom služenju. Kad su mu prijetili rekao bi: „Ako me ubiju, ubit će me za vjeru u Boga“. I baš to se dogodilo na današnji dan pred 73 godine. Tadašnji Papin predstavnik u Beogradu na vijest o mučeništvu mladog svećenika reče: „S mučeništvom don Miroslava Bulešića, Crkva nije izgubila nego dobila“. Na sve prijetnje i mržnje znao je reći: „Moja osveta je oprost“.

5. Nažalost često su te napade, prijetnje i zla protiv svećenika i Crkve činili naši ljudi zavedeni bezbožnom ideologijom i nevjerojatnom mržnjom prema vjeri. Mnogi od njih, u dobroj vjeri i s plemenitim ciljem oslobođenja svoje zemlje od okupatora, s vremenom su zarobljeni u mreže nevjere bezbožne ideologije iz koje im se nije bilo lako izvući. Kao svećenik i sâm sam se susretao s takvim osobnim tragedijama ljudi koji su doživjeli izdaju sebe, svoje slobode, savjesti i identiteta od čega su se neki uspjeli osloboditi i izaći iz toga „egipatskog ropstva“ tek poslije 1990 – ih godina. Dok sve ovo spominjemo, ne zaboravljamo onu don Miroslavovu kršćansku i svećeničku veličinu: „Moja osveta je oprost“.

6. 24. kolovoza 1947. godine, kada je don Miroslav nakon slavlja krizme ubijen u župnoj kući u Lanišću, imao sam tek pet mjeseci. No, mogu zamisliti događaje oko krizme: mržnju, napade i mučeništvo, jer su ta vremena potrajala i dugo nakon 1947. godine. Sjećam se dobro kako su u mojoj rodnoj župi Vidonje u dolini Neretve, kada sam imao samo šest godina, još za mraka, rano ujutro došli i nasilno protjerali biskupa Franu Franića koji je toga dana trebao podijeliti sakrament svete potvrde. Blaženi don Miroslav mučenik je sakramenta svete potvrde, sakramenta koji od nas traži zrelo razmišljanje i hrabro svjedočenje kršćanske vjere. On sam suobličen Kristu po sakramentima svete potvrde i svetoga reda, mogao je reći: „Moja osveta je oprost“ jer je i sam Isus Krist ,vjerni svjedok i mučenik ljubavi, tako postupio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34).

7. Upravo Isus Krist, njegov primjer i riječi, najbolje osvjetljavaju lik i djelo mladog svećenika i mučenika don Miroslava Bulešića. U Drugoj poslanici Timoteju čuli smo: „A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni…“. I sam Isus Krist nagovijestio je tu stvarnost: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“ (Iv 12, 23). Isus izgovara ove riječi kada ga neki Grci žele vidjeti s distance – izvana. On sebe predstavlja dublje, slikom pšeničnog zrna. Živjeti znači dati život, a ne dati život znači umirati. Onaj koji želi sačuvati svoj život bez žrtve ljubavi doista ga gubi. Zrno koje se daruje daje život – bogatstvo ploda. Smrt za druge iz ljubavi najveći je oblik ljubavi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Bez takve ljubavi koja je spremna biti sjeme za život drugoga, roditeljska i majčinska ljubav bila bi ludost, ljubav branitelja prema Domovini bila bi tragedija, a don Miroslavovo mučeništvo poraz.

8. Doista, smrt za druge iz ljubavi najveći je oblik života! Čas je to proslave, kako reče Isus Krist. Čas osude, mučeništva i smrti može proglasiti slavom samo Onaj koji je pobjednik nad smrću – Uskrsli Krist Gospodin. Stoga i ona njegova riječ pred smrt: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“ (Iv 12, 23). Takav ili sličan čas susrest će svakoga od nas prije ili kasnije. „Čas“ nije samo dio vremena, to nije ono koliko je sati, nego je šansa i trenutak za činiti dobro. Što činimo od vremena, naših časova? Brojimo koliko je sati? Da, računamo, ali za nas i za one koji s nama žive daleko je važnije kakvi su nam sati. Žanjemo što sijemo. Na zidnom satu jednoga poznatog sveučilišta piše: „Prazne ure bit će ti upisane u dug“. U povezanosti s Isusovim „časom“, naše vrijeme proživljeno s Njime uz trud, žrtvu i sebedarnu ljubav postaje dobitak – dar s povjerenjem. Darovano vrijeme življeno kao čas sebedarne ljubavi daje nam mogućnost da postane „čas“ slave. S Kristom i poraženi časovi postaju slavni – zrno bogato plodom. Božje zrno, Isus Krist, umro je za nas – svoj urod – da bismo mi mogli živjeti, ali ne tek 80, 90 ili 100 godina zemaljskog života, nego vječno u slavi.

9. Draga braćo i sestre, blaženi don Miroslav Bulešić svjedoči nam da u areni života ne smijemo i ne možemo ostati sebično i egocentrično pšenično zrno. Kao zrno, potrebno je pasti – umočiti se u stvarnost vremena i prostora. Ta stvarnost, taj teren nije uvijek mekan, obrađen i natopljen, nego je često tvrd, opor, bezvodan pa čak i nehuman. Teren je to našega osobnog, bračnog, obiteljskog i društvenog života. Tlo je to našega gospodarstva, politike, prosvjete, zdravstva, radnih mjesta, ustanova, ureda… Upravo tu nam je sijati, rasti i plodove donositi. Zbog opasnosti koje su ga vrebale i tvrdoće tla, mladom svećeniku Miroslavu govorili su da bježi i da ide preko granice. Spašavajući svoj život na taj način postao bi gubitnik. No, darujući svoj život za Krista i za bližnje doživio je proslavu Kristova „časa“. Zato ga i mi danas slavimo i njemu se molimo. Zahvalni smo našemu blaženiku don Miroslavu i blaženom Alojziju Stepincu što su u vrijeme nehumanih ideologija svojim svjedočenjem osvjetlali i spasili lice čovjeka.

10. Blaženi don Miroslave, ti koji si ušao u proslavu Kristova „časa“, pomozi nam biti plodno i blagoslovljeno pšenično zrno vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Neka tvoje stope ljudskosti i vjere, budu ohrabrenje i usmjerenje našim koracima u ovom prijelazu preko rijeke vremena na obalu vječnosti, gdje svi naši zemaljski časovi s Kristom doživljavaju svoju proslavu u nebu. Amen.

Poziv našega Ordinarija na obilježavanje 73. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića

Poziv mons. Dražena Kutleše, ordinarija Porečke i Pulske biskupije i nadbiskupa koadjutora Splitsko – makarske nadbiskupije, na obilježavanje 73. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića

Subraćo svećenici, redovnici, dragi štovatelji bl. Miroslava Bulešića,

1. Pred nama je godišnjica mučeničke smrti bl. Miroslava Bulešića koja se već desetljećima komemorira u našoj Biskupiji. S beatifikacijom 2013. godine, naši susreti u Lanišću i Svetvinčentu postali su hodočašća gdje kao pojedinci i zajednica molimo zagovor našeg mučenika Miroslava. Njegove riječi iz Duhovnog dnevnika i danas snažno odzvanjaju u našim srcima: „Svoj ti život sasvim darujem za svoje stado. Uz tvoju milost, i ako me ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude tvoja volja! (22. 3. 1944.).“

Bl. Miroslav je spremno dao svoj život za svoje stado, za svoju Crkvu i zato ga danas njegova Crkva slavi kao mučenika i blaženika. Imamo milost da je naš Blaženik živio u ovoj našoj sredini, gdje je i podnio mučeništvo, te možemo kao biskupijska obitelj hodočastiti i moliti za velike potrebe naše Crkve i našeg naroda na njegovu grobu.

2. Koronavirus nas je zaustavio u našim programima ali nije zaustavio našu pobožnost prema bl. Miroslavu. Kroz mjesec svibanj smo po našim župama i crkvama gdje su čuvaju relikvije bl. Miroslava molili devetnicu ili trodnevnicu te tako obilježili, na župnoj i osobnoj razini, 100-tu godišnjicu rođenja bl. Miroslava. Tog dana smo mi biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i bogoslovi naše Biskupije hodočastili na grob bl. Miroslava u Svetvinčenat i molili za sve duhovne i materijalne potrebe našeg naroda.

3. Radi epidemioloških razloga nismo mogli provesti naš pastoralni plan kako smo predvidjeli biskupijskim pastoralnim programom, ali sukladno trenutnim mogućnostima organiziramo 24. kolovoza u Svetvinčentu, na trgu ispred crkve, svečano misno slavlje u 18 sati koje će predvoditi mons. Marin Barišić, splitsko – makarski nadbiskup, u zajedništvu s nad/biskupima Riječke metropolije. Predlažem da se taj dan mise u našim župama slave prijepodne.

Također, 73. obljetnica mučeništva bl. Miroslava Bulešića bit će obilježena 23. kolovoza, u župnoj crkvi u Lanišću, misnim slavljem s početkom u 18 sati.

Sve Vas pozivam na ovogodišnju proslavu gdje ćemo kao biskupijska obitelji zahvaliti Gospodinu za sve milosti koje nam je udijelio po zagovoru bl. Miroslava te ćemo moliti za sve potrebe naše Biskupije, našeg hrvatskog naroda te za svoje osobne potrebe.

4. Štovanje bl. Miroslava sve je prisutnije u našem narodu, mnoge župe diljem Lijepe Naše imaju njegove relikvije za čašćenje, te će se i ondje obilježiti njegov blagdan. Neka nam bl. Miroslav bude uzor kao čovjek, svećenik i blaženik. Sve Vas preporučujem njegovu zagovoru, a posebno one koje se nalaze u potrebi. Bl. Miroslave, moli za nas!

U Poreču, 16. kolovoza 2020.

†Dražen Kutleša

Relikvije sv. Romualda nakon deset stoljeća u Samostanu sv. Mihovila nad Limom

U nedjelju, 21. lipnja 2020. godine, nakon gotovo deset stoljeća, relikvije sv. Romualda stigle su u Samostan sv. Mihovila nad Limom kojeg je taj duhovni velikan osnovao krajem prve polovice XI. stoljeća. Zalaganjem vlč. mr. Lina Zohila, župnika Vrsara i Gradine, od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji, dobivene su za tu crkvu relikvije svetog utemeljitelja koje su nedjelju nakon svečevog spomendana svečano unijete u samostansku crkvu. Okupilo se dvjestotinjak osoba iz Porečkog i drugih dekanata.

Nakon misnoga slavlja održano je predstavljanje monografije “Crkve i crkvice Sutlovreštine i okolice” autora vlč. Josipa Kalčića, do nedavno dugogodišnjeg župnika Sv. Lovreča i Gradine, u kojoj progovara i o Samostanu sv. Mihaela Nad Limom. O knjizi su govorili: mons. dr. Dražen Kutleša, biskup, izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić, Marino Martinčević, prof., dr. Livio Prodan, prof., autor vlč. Josip Kalčić, gosp. Oliviero Antolović te vlč. mr. Lino Zohil, župnik.

Nakon svečane procesije oko zidina samostana porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša je svečeve relikvije unio u samostansku crkvu gdje su u prigodnom relikvijaru tijekom mise bile izložene uz svečevu sliku. Na početku je sve okupljene pozdravio župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil istaknuvši: Veliki je to događaj za sve nas ovdje nazočne a i šire te su nam se tom prigodom svojim pismom javili i oci Kamaldoljani iz Kamaldolija preko svoga generalnog priora o. Alessandra Barban. Uz biskupa i župnika koncelebrirali su kancelar, mons,. Sergije Jelenić, vlč. Josip Kalčić, preč. Ante Žufić i vlč. Ivan Princ.

Proje početka misnoga slavlja kratko izlaganje o značaju Samostan sv. Mihovila nad Limom te o svečevoj povezanosti s tim mjestom govorio je izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić. On je istaknuo da je to mjesto, koje odiše posebnim metafizičkim ozračjem, od najveće važnosti za kamaldoljane jer je usko povezano s temeljem njihove duhovnosti.

Biskup je u prigodnoj homiliji, spominjući ulomak iz Matejeva evanđelja ( 10, 26 – 33) naglasio riječi „ne bojte se!“, podsjetivši da je tim riječima započeo svoj pontifikat sv. papa Ivan Pavao II. Govoreći o strahu, normalnoj ljudskoj emociji, jednoj od temeljnih u funkcioniranju svijeta, on kod ljudi postoji u tri varijante, rekao je biskup. Prvi je strah od ljudi, obično onih u nečemu nadmoćnijih, zbog kojega ne djelujemo onako kako to Bog od nas traži. Drugi je strah, ili više strahopoštovanje prema Gospodinu, iz kojeg je i sv. Romuald započeo svoj pustinjački život. Treća vrsta straha je onaj opravdani, s razlogom, zbog kojeg je djelovao i sveti Romuald, u tome ga trebamo nasljedovati. Ne treba se bojati ljudi nego treba imati strahopoštovanje prema onome koji nas je stvorio. Mi često u životu griješimo upravo zato jer nemamo straha Gospodnjeg. Sve ono što je sv. Romualda stvorio je učinjeno iz straha prema Gospodinu, da ga ne bi povrijedio i iz one ljubavi kojom ga voli. Nadalje, citirajući Isusove riječi o traženju Istine, biskup je istaknuo da se je potrebno zapitati “Tko je Istina?” Isusu Krist, koji je Put, Istina i Život. Nadalje, komentirajući citat „A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.”, propovjednik je istaknuo da trebamo paziti kako se ne bi odrekli Gospodina, riječju, šutnjom i djelima. Mi danas imamo pred sobom jednoga velikana koji se znao usprotiviti ljudima i iznositi Božji nauk. On je zato velik i zato ga slavimo i štujemo oko 1000 godina. Svi oni drugi koji su se brinuli samo za svoj ovozemaljski život nikada ne ostanu zapamćeni. Zato i mi trebamo znati otići u pustinju svojega života, trebamo se znati odvojiti i spoznati svoju slabost, prepoznati način kako promijeniti svoj život, da b mogli živjeti prema Božjim zakonima i spasiti svoju dušu i onih koji su oko nas. Zahvalimo Bogu na sv. Romualdu, koji je živio ovdje 3 godine i ostavio dubok trag. Brojne velebne crkve koje postoje u malim mjestima znak su velike vjere onih koji su ih gradili, a mi ih danas često ne možemo ni obnoviti.Biskup je zaključio pozvavši sve da uvide važnost duhovnog iznad materijalnog te izrazivši zahvale svima koji su uložili trud da bi došlo do ove svečanosti.

O sv. Romualdu

Sveti Romuald rođen je u Ravenni, (It) u X. stoljeću. S dvadeset godina položio je zavjete prema pravilu sv. Benedikta u Samostanu sv. Apolinara in Classe. Posvetio je svoj život reformi Monaškog reda i obnovi discipline klera, posvetivši se napose uspostavljanju pustinjačkog života u Italiji i u Zapadnoj Europi. Bio je redovnik duboke kontemplacije i istinski čovjek Crkve: živio je pustinjačkim životom i aktivno se bavio problemima Crkve svojega vremena, otvorivši nekolicini svojih neposrednih učenika put misionarskog djelovanja u zapadnoj Rusiji i Poljskoj. Završio je svoje zemaljski hod u Valdicastru, nedaleko Ancone, u Italiji, 19. lipnja 1027. godine, kada se ujedno slavi njegov spomendan.

Najznačajniji od mnogih samostana koje je utemeljio je Camaldoli, Pustinjački samostan, od kojeg dolazi ime Reda Kamaldoljana po Pravilima sv. Benedikta. Krajem prve polovice X. stoljeća utemeljio je Samostan sv. Mihovila nad Limom u Kloštru.

Predstavljanje monografije “Crkve i crkvice Sutlovreštine i okolice”

Po završetku misnoga slavlja župnik Zohil je najavio drugi dio, predstavljanje monografije “Crkve i crkvice Sutlovreštine i okolice” autora vlč. Josipa Kalčića, do nedavno dugogodišnjeg župnika Sv. Lovreča i Gradine, u kojoj progovara i o Samostanu sv. Mihaela Nad Limom.

O knjizi su govorili: mons. dr. Dražen Kutleša, biskup, izv. prof. dr. sc. Ivan Milotić, Marino Martinčević, prof., dr. Livio Prodan, prof., autor vlč. Josip Kalčić, gosp. Oliviero Antolovoć te vlč. mr. Lino Zohil, župnik.

Kustos zavičajnog muzeja u Poreču, prof. Marino Martinčević, citirao je apostolsku konstituciju „Pastor bonus / Dobri pastir“ svetoga pape Ivana Pavla II. koji između ostaloga potiče „da službenici Božji budu sve svjesniji potrebe i važnosti očuvanja povijesne i umjetničke baštine Crkve“. Papinska komisija za kulturna dobra Crkve u cirkularnom pismu o nužnosti i hitnoći katalogizacije kulturnih dobara Crkve naglašava da „povijesno-umjetnička baština Crkve vjerno svjedoči o kreativnoj snazi kršćanskih zajednica da prikažu odsjaj ljepote na mjestima kulta, mjestima pobožnosti i religioznoga života“. Tako u nepokretnim i pokretnima dobrima sakralne baštine sadržan je odbljesak duhovne ljepote Evanđelja, a ona svjedoče, ili bolje rečeno, prate hod Crkve na njezinom povijesnom putu.

Stoga, kad promatramo velebne katedrale i male, skromne crkvice raspršene duž naših sela i polja, što ih je u ovoj knjizi velečasni Kalčić marljivo i akribično popisao i opisao, otkrivamo onu istu ljepotu, isti duh, jer je i nakana njihovih graditelja – stvaralaca bila jednaka – raditi i graditi na slavu vječnoga i svemogućega Boga, „uzroka svih uzroka i utoka svih nadanja“, istaknuo je predstavljač. Upravo te crkve i crkvice raspršene po krajoliku čine da ne bude naša okolina pusta i prazna, nastavio je Martinčević, već one kao ljudska intervencija u okoliš, uvijek skladna i primjerena, stvara obrise kulturnoga krajobraza, mogli bismo reći, na sličan način kao što je nekoć Crkva, kršćanstvo, od mnogosti barbarskih plemena učinilo, stvorilo europsku, zapadnu civilizaciju.

Govoreći o knjizi vlč. velečasnoga Kalčića istaknuo je da ona nije „samo popis crkava i crkvica – dijelom sačuvanih i materijalno i u svojoj izvornoj nakani, dijelom ruševnih, a dijelom samo sačuvanih u povijesnim zapisima, ili u kojoj kamenoj gomili a gdjegod i samo par kamenih blokova, već je ona i pokušaj njihove kontekstualizacije, promišljanja vremena u kojima su nastale, razmatranja iz životopisa svetaca kojima su bile posvećene, kao i otkrivanje onoga neizrecivoga i nedohvatljivoga, a to je otkrivanje unutarnjih čuvstava i nagnuća njihovih naručitelja i graditelja kao i generacija onih koji su u njima nalazili utjehu i nadu, pouzdajući se u zagovor određenoga sveca i neizmjerno Božje milosrđe.“ Ova je knjiga napisana svima razumljivim jezikom i pitkim stilom, a to nas ne treba čuditi jer i sam autor napominje da je ona pisana za župljane župa u kojima je služio, baštinike u ovoj knjizi predstavljene kulturne baštine, zaključio je. Martinčević.

Prof. Livio Prodan je govoreći o knjizi istaknuo da je autor, obziorm da je bio župnik sv. Lovreča niz godina, dragocjene izvore pronašao i u pripovijedanju lokalnog stanovništva. Nadalje, naglasio je kako je korištena arhivska građa kanonskih vizitacija u kojoj su sadržane mnoge vrijedne informacije. Progovorio je o povijesnom kontekstu razvoja naselja sv. Lovreč pa tako i njezinih crkvica. Veći dio svoga izlaganja posvetio je bratovštinama, povijesnim udrugama kojima je glavni zadatak bio karitativni i socijalni rad, a koje su se sastajale u crkvicama koje su izgradile i o njima se brinule. Dekadencija mnogih sakralnih objekata započela je tako kada je Napoleon 1806. godine zabranio djelovanje bratovština. Na kraju izlaganja prof. Prodana župnik je istaknuo kako je prof. Prodan, kada je zamoljen da govori na predstavljanju te knjige obišao sve lokacije koje se spominju.

Dr. sc. Ivan Milotić je na početku istaknuo kako je pri prvom susretu s knjigom pomislio kako je to knjige o Europi i o onom što Europu drži zajedno. Ogolimo li Europu ostaje bit koju si predočavamo kroz simbole kršćanstva. No to nisu velike europske katedrale već je bit Europe opisana u ovoj knjizi. To je uska prostorna odrednica, poljoprivredni svijet s nizom crkvica i bratovština gdje se u tom konteksti okupljaju na jednome mjestu Bog i njegova zajednica. To je jedan svijet manje poznat, no pokazuje kako je kršćanstvo, katoličanstvo funkcioniralo na svakodnevnoj razini. To nisu bile velike i luksuzne crkve nego je to bio jedan poljoprivredni svijet, obilježen malim seoskim crkvicama. Odraz je poljodjelske civilizacije koja postoji u uskoj vezi s kršćanstvom. Cijeli univerzum te mikrozajednice se vrti oko kršćanstva. U Istri danas imamo oko 550 postojećih crkava, sveukupno sakralnih građevina u najširem smislu ima oko 700, a temeljem povijesnih zapisa znamo za postojanje još više od 600 crkava. Spasiti njihove hagionime golem je zadatak. To opisati prosječnom čitatelji na tako pitak način može samo netko tko o tome puno zna. Najveća kvaliteta znanja kod čovjek je da može vrlo složene stvari predstaviti vrlo jednostavno, a to je autor učinio u ovoj knjizi. Dočarava i spašava crkvice, lokacije, hagionime, tradicije, domeće opise svetaca, to je iznimno vrijedno. Ovo je jedna od važnijih knjiga, jedno od važnijih spasiteljskih djela te vrste u novije vrijeme. To nisu samo crkvice, ruševine ili lokacije, to su mjesta ponajprije pobožnosti, duhovnosti, to su oni sitni kotačići koji su kroz povijest izgradili Europu, Zapad. Zapad je što drugo nego katoličanstvo na toj seoskoj razini koju opisuje autor. Knjiga je to čovjeka koji je saživio sa svojom zajednicom, koji je emocionalno iznimno inteligentan, dobar poznavatelj svojih župljana. Dr. Milotić je zaključio poželjevši da autor objavi još kakvo slično djelo.

Autor je u svome kratkome obraćanju zahvalio svima na dolasku, podsjetio je na vrijeme kada je upravljao tim župama. Primijetivši kako je tu mnogo crkvica, odlučio je malo istraživati zašto su one nastale, rekao je. Raspitao se kod ljudi i pohodio sva mjesta koja je kasnije opisao u knjizi. Svaka crkvica i svaki svetac mi je bio drag, kao što su mi dragi vjernici koji su nekada živjeli i žive ovdje. Primite ovu knjigu i moja je želja da je pročitate, srdačno je zaključio autor. Svaka je obitelj s područja Župe Gradina dobila na dar jedan primjerak knjige. Zahvalio je svima koji su mu na bilo koji način pomogli u realizaciji toga djela. Nakon autora okupljenima se kratko obratio i Olivjero Antolović koji autora pratio u njegovim obilascima lokacija crkvica koje su opisane u knjizi. Izrazio je radost što je mogao autoru pomoći obilascima, ali i katastarskim istraživanjima. Predložio je stvaranje turističkih ruta i obilježja za pronalaženje tih lokacija.

Porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša je zahvalio autoru na uloženom trudu u istraživačkom radu. Istaknuo je da je čitajući tu knjigu pomislio kako je autor jedan u nizu stariji popova glagoljaša koji su, onako, možda i nepismeni poučavali u stara vremena svoj puk, trudeći se da ljudi shvate i nauče Božji nauk. Autor nam je pokazao kako to treba činiti, poput proroka Ezekiela koji reče „Dixi et salvavi animam meam“, rekao sam i spasio svoju dušu, pa i vi činite tako, zaključio je biskup.

Svečanost je završena molitvom sv. Romualdu koju su svi okupljeni primili na prigodnim sličicama. Župnik je na kraju, uz zahvale svim sudionicima, istaknuo da su dr. Milotić i on, prigodom odlaska u Camaldoli dobili kopije opsežne i vrijedne historiografske građe na kojoj se sada intenzivno radi kako bi se došlo do novih vrijednih saznanja. Župnik je zaključio pozivom okupljenima u taj samostan o blagdanu sv. Mihovila, u mjesecu rujnu.

Dolazak relikvija sv. Romulada u samostan sv. Mihovila nije samo jedna povijesna gesta koja ima biti zapisana u župnu kroniku, dokaz je to da je, mnogim negativno nastrojenim mišljenjima unatoč, Crkva u raznim dijelovima Krasne zemlje još uvijek živa. Ona je postojana, živi jednim svojim ritmom i svojim stilom, koji, ako nije nalik drugim krajevima s kojima je kritičari vole uspoređivati, ne znači da je manje vrijedan. Po ovakvim događajima, poput izdavanja ove knjige, vidimo da je ova je mjesna Crkva itekako svjesna svojega prebogatoga i vrijednoga naslijeđa, pa stoga možemo vjerovati da i ako ne poseže za nekim trenutno modernim trendovima duhovnosti, prepoznajući i cijeneći svoju bogatu tradiciju ima itekako perspektivu listanja nekim novim budućim krošnjama vjernika, žive Crkve.

(G. Krizman)

Obavijest o odgodi slavlja Prve Sv. Pričesti

Poštovani Prvopričesnici i roditelji!
Imajući u vidu nepredvidivost trenutne situacije u vezi s koronavirusom, i prethodno se konzultiravši sa više osoba, smatramo razboritim odgoditi slavlje Prve Sv. Pričesti koja je bila predviđena u našoj župi Vrsar 10. svibnja 2020. O novom terminu slavlja Prve Sv. Pričesti, ovisno o daljnjem razvoju situacije, bit ćete naknadno obaviješteni.
U duhu i molitvi s Vama i Vašim obiteljima, zazivam blagoslov Uskrslog Gospodina i srdačno pozdravljam.
Vaš župnik Lino Zohil

Obavijest o odgodi slavlja Sv. Krizme

Poštovani Krizmanici i roditelji!
Imajući u vidu nepredvidivost trenutne situacije u vezi s koronavirusom, po odredbi našega Biskupa, smatramo razboritim odgoditi slavlje Sv. Krizme koja je bila predviđena u našim župama Gradina i Vrsar 26. travnja 2020. O novom terminu Sv. Krizme, ovisno o daljnjem razvoju situacije, bit ćete naknadno obaviješteni.
U duhu i molitvi s Vama i Vašim obiteljima, zazivam blagoslov Uskrslog Gospodina te Vam svima u obitelji čestitam blagdan Isusova Uskrsnuća i srdačno pozdravljam.
Vaš župnik Lino Zohil