Najave

Održan jedanaesti Križni put “Ka Sv. Andriji”

Pete korizmene nedjelje, 21. ožujka, održan je tradicionalni križni put „Ka Sv. Andriji“ u Vrsaru. Uz poštivanje svih epidemioloških mjera i preporuka, nekolicina župljana je i ove godina željela izmoliti križni put hodočasteći do crkvice sv. Andrije. Vjernici su se, kako je to već uobičajeno, okupili kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine. Nakon župnikova uvodnog pozdrava, okupljeni su, predvođeni križem, krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanoj stazi koja vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje Križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Tekst križnoga puta čitali su župljani, a župnik je izrekao prigodne meditacije. Stigavši vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, hodočasnici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te ondje sa završnom molitvom i promišljanjem zaključili pobožnost križnoga puta.

Župnik ja potom izrekao zaključni pozdrav te sve okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine.
Ova lijepa tradicija Križnoga puta započela prije jedanaest godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim Križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije do crkvice. /G.K./

Blagoslov novih klupa u župnoj crkvi Sv. Martina u Vrsaru

Na V. korizmenu nedjelju, 21. ožujka 2021. porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan predvodio je svečano euharistijsko slavlje pro populo u vrsarskoj župnoj crkvi sv. Martina biskupa. Na početku mise, nakon uvodnog pozdrava župnika domaćina vlč. mr. Lina Zohila, biskup je blagoslovio nove crkvene klupe, što je bio i povod njegova dolaska ondje.

Biskup je u prigodnoj homiliji, govoreći o korizmi kao pripremi za nadolazeći najveći kršćanski blagdan Uskrs, podsjetio da svako vrijeme crkvene godine ima svoja obilježja. U Uskrsnom vremenu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i grijehom, tada zahvaljujemo i slavimo Boga i radujemo se obnovi duha koja nam dolazi po vjeri i sakramentima. Korizma je od starine vrijeme duhovne priprave za to središnje crkveno slavlje kada su vjernici posebno pozvani duhovno se pročišćavati da bi za Uskrs mogli doživjeti ljepotu svoje vjere, naglasio je mons. Milovan. Korizma se može prispodobiti s učvršćivanjem svoga duhovnoga bića. Potresi kojima smo nedavno svjedočili zorno pokazuju kako je važna stabilnost građevina, slično možemo reći i za čovjeka, važno je da ima stabilne temelje. Ako je nekome sav smisao život u karijeri, novcu ili zabavi, čim dođe neka neprilika, poput ove pandemije, ljudi tada naravno budu potreseni i nestabilni. Korizma nas želi učvrstiti u nekim temeljnim stavovima, u odgovorima na pitanja „Tko si ti čovječe?, Tko si ti pred Bogom?, Kakav je tvoj odnos prema bližnjima?“.

Korizma nam priziva u misli sliku natjecanja, podsjeća nas koliko je napora i truda potrebno uložiti da bi se u natjecanju pobijedilo, zato trebamo čestitati onim koji imaju smisla, ljubavi i upornosti za se u tom smislu potruditi. Korizma nas potiče da vježbamo i trudimo se biti pravi Kristovi učenici. Posebno je važna trostruka vježba: post, molitva i dobra djela, istaknuo je biskup. Znamo da odricanje nije ugodno, čovjek je sklon sebičnosti, zato je korizmeno odricanje svojevrsni trening da čovjek postane slobodan za dobro. Može to biti odricanje od cigareta ili alkohola, a li od nekih drugih navezanosti, na neke svoje male prgavosti, sebičnosti, lijenosti. Toga se trebamo nastojati osloboditi da bi se o Uskrsu mogli radovati svojoj duhovnoj blizini s Bogom. Drugo obilježje korizme svakoga vjernika treba biti molitva kao odnos s Bogom. Trebamo se truditi doživjeti Božju blizini tako što ćemo pronaći vrijeme za molitvu, pronaći, na primjer, barem desetak minuta za neko ozbiljno duhovno štivo. Naš živi odnos s Bogom u molitvi od posebne je važnosti za svakoga vjernika. Korizma je vrijeme duhovnog rasta i pročišćavanja koje ima svoj napor, ali uvijek je rezultat veće blizina Bogu i bližnjemu.

Usporedimo li svoju nutrinu s crkvom, onda vidimo kako smo mi doista pravi hram Božji, istaknuo je propovjednik, citiravši u nastavku, kako je rekao, jednog starog crkvenog pisca, „i ti budi takav da se Bog može nastaniti u tebi”. Biskup je pohvalio ljepotu vrsarske crkve koja je u novije vrijeme doživjela značajne zahvate obnove. „Kako ti ulaziš u ovu crkvu tako Bog želi ući u tvoju dušu.“ zaključio je citat. Citiravši papu Ivana Pavla II. naglasio je da smo si pozvani biti što bolji nasljedovatelji Isusa Krista.

Život koji se ulaže, u kojem se služi obitelji, bližnjima, općem dobru, takav život ima dobre rezultate. Kristov misterij, Njegov put, naš je misterij, to je i naš put, i naš poziv, zaključio je biskup.

Na kraju misnoga slavlja župnik je pozvao predstavnika tvrtke Istradrvo, sadašnjeg direktora, sina utemeljitelja tvrtke, g. Marijana Ritošu da se obrati okupljenima te iznese tehničke podatke o novim klupama. On se je emotivnim riječima prisjetio velike povezanosti i dugogodišnje suradnje te tvrtke i biskupskog ordinarijata u proteklim godinama. Od tehničkih informacija iznio je podatke da je u ovom projektu realizirano 64 m2 drvenog poda ispod klupa, 32 klupe s klecalima, raznih veličina, od 150, 190 i 300 cm dužine, u koje će optimalno moći sjesti oko 140 osoba.

Župnik Zohil je u svom završnom obraćanju istaknuo zahvalnost dobrom Bogu, ocu biskupu na dolasku i predvođenju misnoga slavlja te svim svojim prijateljima i suradnicima koji su dali svoj doprinos u realizaciji ovog projekta. Poseban pozdrav uputio je nazočnim članovima obitelji Ritoša dio koje je saborska zastupnica gđa. Sanja Radolović. Istaknuo je brojne projekte opremanja interijera koje je tvrtka Istradrvo tijekom godina realizirala po narudžbi Biskupskog ordinarijata, između ostalog zgradu ordinarijata te Svećenički dom Betanija u Puli, te klupe i ostali inventar u mnogim crkvama. Zaključio je zahvalivši unaprijed na svakom doprinosu kojeg će župljani dati kako bi se klupe moglo platiti, te pozvao sve nazočne na kratko druženje ispred crkve, uz poštivanje epidemioloških mjera.

Misno slavlje glazbeno je animirao župni zbor uz orguljsku pratnju s. Ane Iveljić. /Tekst i foto G.K./

Proslava Sv. Foške

„Današnji blagdan naše suzaštitnice sv. Foške prilika je da se u nju ugledamo kao svoj uzor, prilika je da ju za pomoć zamolimo da i nama isprosi od Boga snage duha kojom ćemo nadvladati napasti svijeta i ostati vjerni Kristu, ma koliko nas to koštalo, ma kolika bila žrtva – samo s jednim jedinim ciljem – da i mi prispijemo u slavu Oca nebeskog, u kraljevstvo Krista Kralja u kojem će biti nagrađeno svako plemenito djelo i svaka strpljivo podnesena patnja.“, rekao je između ostalog župnik Zohil u homiliji.

U Vrsaru, u Župi sv. Martina biskupa, u Porečkom dekanatu, u subotu, 13. veljače, proslavljen je blagdan suzaštitnice župe, sv. Foške, djevice i mučenice.

„Sv. Foška je bila lijepa i mudra mlada djevojka, koja se nije htjela odreći vjere u Krista“, rekao je župnik, vlč. mr. Lino Zohil, predvodeći misno slavlje u njoj posvećenoj crkvi iz XVII. stoljeća.

„Ništa je nije moglo spriječiti da ostane vjerna Kristu. Za svoju odanost Bogu, čuvajući njegove zapovijedi – nikako nije htjela prekršiti ono što je osjećala kao Božju volju. Ničim nije htjela uvrijediti Gospodina pa makar je to koštalo života.

Da je Foška prihvatila ponude svog oca i rimskih časnika, mogla je uživati sve blagodati bogatstva i raskoši. Zasigurno bi uživala čast i vlast. Mi bi danas rekli: “Ništa joj ne bi nedostajalo”. Mogla si je osigurati sve što mlada djevojka sanja. Sve to Foška je odbila jer se kosilo s njezinim uvjerenjem. Da je pristala – pogazila bi sve u što je vjerovala, pogazila bi vrednote pravde, istine, morala. Jednom riječju, odbacila bi vrednote kršćanstva i odrekla se Krista. A to je za Svetu Fošku bila previsoka cijena jer bi izgubila ono najdragocjenije – milost u Božjim očima“, naglasio je vlč. Zohil.

„Promatrajući život i sudbinu Svete Foške, pogledajmo i na današnji svijet oko sebe, rekao je propovjednik aktualizirajući. Prevladava li danas među ljudima stav i duh kakvim je sv. Foška odbacila blagodati ovoga svijeta prianjajući uz Krista – ili – su ljudi našeg vremena skloniji pogaziti i najsvetije vrednote samo da bi se domogli časti, vlasti, blagodati ovoga svijeta, užitka i svega onog što ovi sa sobom donose? Ne uzmanjka li nama danas snage da odbacimo napasti, odbijemo varljive ponude i koristi koje nam se nude ako radi njih moramo ostaviti vrednote naše vjere?“, retorički se zapitao vlč. Zohil.

„Pogledajmo malo oko sebe i brzo ćemo se uvjeriti da su ljudi danas spremni svašta počiniti samo da bi došli do bogatstva i slave. Ne pita se uopće da li se neki postupak kosi s vrednotama evanđelja, s Božjim zakonom i Božjom voljom, gleda se samo na profit, korist, bogatstvo i užitak. Toliko puta, da bi se do njih došlo, ljudi su spremni činiti grozne stvari, uopće se ne pitajući da li su kome naškodili, da li su drugoga oštetili, da li je ono što čine u skladu s vjerom i hoće li nakon toga moći pogledati drugome u lice, te kako će stati pred Božje lice.

Prečesto nedostaje snažnog duha današnje svetice Foške koji je uspjela, i pod cijenu života, svemu tome reći odlučno „ne“. Ona je dobro razumjela riječi Svetoga Pisma današnjih čitanja.“, rekao je propovjednik.

Župnik se nadalje osvrnuo na poteškoće koje sa sobom kao posljedice donosi pandemija koronavirusa. „Izolacija u kojoj se sada pomalo nalazimo radi sprječavanja širenja zaraze koronavirusom odvojila je ljude jedne od drugih, što je teško podnošljivo. Naime svi mi, a osobito oni stariji i osamljeni, osjećamo da nismo stvoreni živjeti sami, te je navedena svijest na neki način trag Božjeg stvoriteljskog nauma da »nije dobro da čovjek bude sam«, kako piše u Knjizi Postanka. Već u samom činu stvaranja čovjeka Bog je očitovao da smo određeni za zajedništvo s njime i jedni s drugima. Osama je izgubljenost, a prisutnost ozdravlja, po njoj je čovjek smješten u zajedništvo, na pravu razinu svog postojanja.“

„Današnji blagdan naše suzaštitnice sv. Foške prilika je da se u nju ugledamo kao svoj uzor, prilika je da ju za pomoć zamolimo da i nama isprosi od Boga snage duha kojom ćemo nadvladati napasti svijeta i ostati vjerni Kristu, ma koliko nas to koštalo, ma kolika bila žrtva – samo s jednim jedinim ciljem – da i mi prispijemo u slavu Oca nebeskog, u kraljevstvo Krista Kralja u kojem će biti nagrađeno svako plemenito djelo i svaka strpljivo podnesena patnja. Nagrada je to od Boga obećana, nagrada je tolika da se ne da s ničim usporediti.“, rekao je između ostalog župnik Zohil u homiliji.

„Svaka palma mučeništva niče, raste i sazrijeva u tišini i skrovitosti svakodnevnog života. Mučeništvo nužno zahtijeva pripremu i rast, do zrelosti. Znala je sv. Foška da ljubav, od Boga primljena, treba biti darovana drugima. Samo tada ona raste i umnaža se. Snagom te ljubavi nadvladala je mučeništvo kojem je bila podvrgnuta“, naglasio je propovjednik.

„Neka nam današnji blagdan bude poticaj da učvrstimo u svome životu svijest evanđeoskih vrednota koje nemaju cijene i neka nam na tom putu svijetli kao putokaz lik svete Foške“, zaključio je vlč. Zohil.

Misu je glazbeno uzveličao župni zbor uz instrumentalnu pratnju s. Ana Iveljić.

Crkva svete Foške u Vrsaru nalazi se pokraj velikih (glavnih) gradskih vrata. Gradnja samoga crkvenoga zdanja može se pouzdano datirati u prvu polovicu XVII. stoljeća te logiku njezina podizanja i smještaja treba tražiti analogno kao i u slučaju crkve svetog Antuna Padovanskog. Crkva se spominje u očevidnicima imovine vrsarske župe i jasno se uočava u Franciskanskom katastru iz 1820. godine.

Crkva ima jednostavnu renesansnu fasadu s elementima baroknoga sloga. Jednostavnost sloga prati i konstrukcija dvaju prozora sa svake strane vrata, portal i okrugli prozor iznad vrata. Na pročelju se nalazi kamena preslica s dvama otvorima, ali bez postavljenih zvona. Nekoć su na preslicu bila postavljena dva zvona, jedno iz XVII., a drugo iz XVIII. stoljeća.

Crkva je jednobrodna građevina s izbočenim pačetvorinastim svetištem, uzdignutim u odnosu na lađu za jednu stubu i odijeljenim od puka oltarnom ogradom. Pod crkve popločen je kamenim škriljama, a u podu se razabiru grobnice klerika i laika čije su inskripcije pisane latinskim jezikom. Većinom je riječ o bratimima najstarijih vrsarskih bratovština – Presvetog Sakramenta i svetoga Franje. U svetištu se nalazi nadgrobna ploča vrsarskoga župnika Luke Prodanića, umrlog 1659. godine, s reljefno izvedenim svećeničkim znakovima – hostijom i kaležom. U crkvi se nalazi glavni oltar s pripadnim retablom te dvama pokrajnjim oltarima od kojih su očuvane samo oltarne menze, dok su na mjesto retabala postavljene slike-umjetnine u sklopu izložbe sakralne umjetnosti župe Vrsar. Jedan oltar bio je posvećen svetome Franji Asiškome, dok je drugi dokumentirao skidanje Isusa s križa. U stražnjem dijelu crkve nalazi se sakristija. Crkva je obnovljena 1910., kada je dograđena sakristija, te 1915. i, napokon, 1996. godine. U crkvi su se nekoć nalazile moći svetoga Placida.

Premda je titular vrsarske župe sveti Martin, sveta Foška smatra se suzaštitnicom Vrsara. Razloge tome treba tražiti u osobitim crkvenim okolnostima iz sredine XVIII. te s početka XX. stoljeća. Tadašnja župna crkva posvećena svetome Martinu, koja se nalazila na tadašnjem komunalnom trgu (današnjem trgu Degrassi), bila je razušena i napuštena sve dok 1935. godine nije izgrađena nova – današnja župna crkva svetoga Martina. U međurazdoblju se crkva svete Foške, tada najveće vrsarsko sakralno zdanje, koristila kao župna crkva, a i njezin se titular počeo poimati kao zaštitnik Vrsara budući da u župi nije postojala ni jedna crkva svetoga Martina. Stariji domaći stanovnici Vrsara stoga na osobit način štuju svetu Fošku. I ranije, tijekom obnove stare župne crkve svetoga Martina u razdoblju od 1830. do 1854. godine crkva svete Foške bila je župna crkva Vrsara.

(Txt: G. Krizman, Foto A. Ligović)

Božićna poruka apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije, mons. Dražena Kutleše

Evanđeoski izvještaji o Isusovu rođenju daju nam različite životne poruke. Jedna od temeljnih poruka koju nam daje Božić jest poniznost. Prateći opis Isusova rođenja stječe se dojam da Bog čini mnoge stvari suprotno našim očekivanjima i željama. Bog nas svakim činom želi poučiti da napustimo svoja ohola očekivanja te usmjerimo svoj život i pogled na obične ljude i zabačena mjesta.

Isusa često tražimo na pogrešnim mjestima i ne nalazimo ga tamo gdje ga očekujemo. Od samog rođenja on nam daje temeljne životne poruke o vrijednosti i krhkosti ljudskog života ali isto tako izaziva u nama čuđenje činjenica da učeni i moćni vladari, pismoznanci i farizeji tu poruku ne mogu ili ne žele shvatiti. To mogu samo oni koji su ponizni kao što su Marija, Josip i pastiri.

Ljudi nas iznenađuju svojim ponašanjem, kako onda tako i danas. Ponekad smo čak ogorčeni i razočarani zbog nekih ljudi i događaja koji se pletu oko Isusova rođenja. Bog nije iznenađen niti se ljuti jer nas dobro poznaje. Sve se to uklapa u njegov božanski plan kako bi Isusa, Mariju, Josipa i sve nas doveo na mjesto kako njihova tako i našeg blagoslova.Kakvo god zlo netko namjerava učiniti, pa bio on i car, Bog sve može usmjeriti na dobro.

U poniznosti shvaćamo da se naš život ne tiče samo nas nego da smo dio nečega daleko većega i uzvišenijega. Baš kao što su se milijuni pokrenuli prilikom Isusovog rođenja, tako smo i mi dio uzvišenog Božjeg plana koji uključuje danas milijarde ljudi, bezbroj drugih koji su živjeli i druge koji će živjeti u budućnosti.Bog vidi cjelovitu sliku, ali nijedan mali detalj mu ne izmiče. I u tome je bit poniznosti. Poniznost nam posviješćuje da smo i sami dio nečeg daleko većeg od onog što mislimo.

Preko poniznosti Bog nas odvodi na određena mjesta kako bi nas blagoslovio.Ta mjesta mogu biti čudna, ona koja ne bismo željeli nikad izabrati. Odlazak na ta mjesta može predstavljati za nas veliko razočaranje jer se na tim mjestima ne ostvaruju naši planovi i želje. Ti odlasci sa sobom mogu donijeti bolni gubitak željenog mjesta, stvari i ljudi koje volimo. Da, Bog nas blagoslivlja na čudnim mjestima ovoga svijeta, uključujući okolnosti i osobe kakve nikada nismo zamislili.

Za Josipa i Mariju put do mjesta zvanog Betlehem uključivao je mnoge poteškoće.Ali taj put je potreban i njima i nama. Betlehem je mjesto gdje će naći svoj blagoslov – tamo i nigdje drugdje. Ali to isto vrijedi i za nas na jako puno načina. Bog je bio dobar prema nama i blagoslivlja nas na načine i na mjestima koja nikad nismo očekivali ili planirali.To bi trebao biti razlog našega življenja. Gdje je naš Betlehem? Jedino u njemu možemo pronaći malog Isusa. Možda smo već odavno odustali od traganja jer se tamo moramo suočiti sami sa sobom i sa svojom ohološću? Tamo nas Bog odvodi kako bismo zadobili njegov blagoslov. Jesmo li dovoljno ponizni i poučeni da bismo tamo otišli? Ostanimo skromni i ne očajavajmo kad se pojave životne poteškoće i nevolje. Bog nešto namjerava s nama. On uvijek nađe izlaz iz bezizlazne situacije i piše po krivim crtama.

U poniznosti shvaćamo paradoks siromaštva. Mi suvremeni ljudi mislimo da je siromaštvo najgora stvar na ovom svijetu koja nam se može dogoditi, ali nije – oholost je najgora stvar. I tako nas Gospodin od početka uči da se veličina i blagoslov ne nalaze u onome što je visoko, moćno, ugodno ili prijatno. Blagoslovi se često nalaze na neobičnim mjestima, u neobičnim načinima, u neočekivanim okolnostima i jednostavnim ljudima.

Najveći blagoslov koji je ikada dodijeljen ne nalazi se u palači, ni u raskošnom trgovačkom centru, ni na imanju uz more, nego se nalazi u prizemnim jaslicama ispod svratišta. One su siromašne i neugledne ali ipak Isus počiva u tim jaslicama. Ali tu je Isus na najmanje očekivanom mjestu. Na ovaj način zbunjuje našu oholost i naše vrijednosti. Jesmo li dovoljno ponizni da to priznamo i prestanemo biti toliko ogorčeni i potišteni kad stvari ne idu u skladu s našim standardima?

Bog ipak bira ovo siromaštvo. Bez obzira na neugodnu stvarnost, siromaštvo donosi svojevrsnu slobodu ako ga se prihvati. Siromasi imaju manje za izgubiti, a samim tim manje su vezani za ovaj svijet. Što siromašan čovjek može izgubiti ostavljajući sve i slijedeći Isusa? Bogatstvo ima jako puno duhovnih rizika. Bogatašu je teško slijediti Nebesko kraljevstvo. Bogatstvo olako odvlači i zarobi. A ipak, znajući sve to, još uvijek to želimo, pod svaku cijenu želimo zadržati materijalno. Odabirom siromaštva Isus ometa našu oholost, pohlepu i požudu.

Prihvaćanje poniznosti dovodi u pitanje naše pretjerano naglašavanje politike i svjetovne moći. Božićna poruka snažno nas podsjeća da naše spasenje ne možemo pronaći u državnim institucijama, sudovima ili saborima. Ne uzdajte se u prinčeve ovoga svijeta jer od njih nema spasenja. Naše spasenje je u Isusu, samo u Isusu. Jesmo li dovoljno ponizni da to priznamo i prestanemo naglašavati prolaznu moć ovoga svijeta?

Osim što nam nedostaje poniznosti i ljudi koji će hrabro svjedočiti svoju vjeru, nedostaje nam i iskreno prihvaćanje Božje riječi. Nedostatak Božje riječi nužno utječe na tumačenje stvarnosti u kojoj se nalazimo. Usmjeravamo se na određene događaje, a ne na ono što Bog čini u tim događajima i kroz te događaje. Nalazimo se između Božjeg obećanja i Obećane zemlje. Imamo privremenu i ograničenu perspektivu umjesto perspektive obećanja. Postajemo ravnodušni prema Bogu kada pogrešno tumačimo događaje u kojima živimo. Ali vrijedi i suprotno: kad smo ravnodušni prema Bogu, pogrešno tumačimo i same događaje. To nas dovodi do gubitka vječne perspektive Božjeg promisla. Zato ne shvaćamo ono što se događa oko nas i koja je naša uloga u svemu tome. I zato lutamo. Imati vječnu perspektivu znači imati cjelovit pogled na život kao što su ga imali Marija i Josip, istinski čuvari Božje riječi.

Htjeli to priznati ili ne, naša se kultura ruši i urušava. Možda jedina šansa da se spasi postoji u našoj spremnosti da budemo prenositelji Božje riječi i čuvari kršćanskih vrednota, pozivajući je natrag na skromnost, pristojnost, čistoću, poštivanje ljudskoga života od začeća do smrti, poslušnost Bogu i velikodušnost prema siromašnima. Inače je sve osuđeno na potpunu propast.

Crkva je često kroz povijest morala prikupljati razbijene dijelove palih kultura, naroda i civilizacija koje su se odbijale pokajati. No, to je ono što treba učiniti: trebamo biti nositelji i navjestitelji kršćanskih vrednota kada naša kultura postaje slaba i mekana, kada se raspada pod težinom oholosti, grijeha i nepokajanja. Božjom milošću postanimo novim temeljima i nositeljima trajnih vrednota šte se uzdižu iz pepela. Za sve ovo treba velika hrabrost, koju možemo naći pored jednostavnih jaslica.

Naša skromnost je ono što Gospodin prihvaća. Nismo u stanju ni izreći takvu hvalu kakvu Gospodin zaslužuje, ali to će učiniti jednostavna gesta ljubavi. Gospodin traži naša skromna i grešna srca kako bi ih izliječio i uzvisio.Naše palače, počasti i naslovi ne zanimaju ga i ne cijeni ih. Upravo ga naša poniznost najviše veseli i on nas želi upoznati u poniznosti. Zato budimo ponizni!

Svim vjernicima, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

†Dražen Kutleša,

nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj

Blagdan sv. Andrije proslavljen u Vrsaru

Misno slavlje, na kojem je sudjelovalo dvadesetak vjernika iz te i obližnjih župa, predvodio je vrsarski župnik Lino Zohil. Misa je slavljena u 13 sati, kako bi ribari bili u mogućnosti nazočiti, obzirom na raspored poslova u ribarstvu.

Dok su jednog dana Andrija i njegov brat Petar lovili ribu na Genezaretskom jezeru, baš je u taj čas obalom Genezaretskog jezera prolazio Isus. I vidjevši dvojcu braće, Andriju i Petra, reče im: „Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.‟ Te su riječi bile dovoljne da braća ostave sve i pođu za Isusom. Od tada je život svetoga Andrije bio tijesno povezan uz život Isusov.

Novi zavjet u nekoliko zgoda spominje Andriju: kod umnažanja kruhova; kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa. Treba reći kako nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga Biblija više ne spominje apostola Andriju, za razliku od apokrifnih spisa koji ga vrlo često spominju. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom „Andrijinu križu” (u obliku slova X) znamo iz spisa zvanog Passio (Muka), u kojem je opisano Andrijino mučeništvo. Tamo piše da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu. Odatle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je godine 1462. prenesena u Rim a papa Pavao VI. vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima.

Apostol Andrija današnjim kršćanima može biti poticaj i primjer na koji način slušati i prepoznati Božji govor. Naime, Andrija je slijedio Ivana Krstitelja misleći da je on Mesija koji ima doći. Ipak, cijelo je vrijeme bio otvoren za Božji glas, a koji je preko Ivana Krstitelja progovorio i uputio Andriju i druge na Isusa, na pravoga Mesiju. Andrija se nije bojao promjene, nego odlazi od Ivana Krstitelja k Isusu. Osim što je sam otišao, Andrija odlazi svome bratu Šimunu Petru te poziva i njega da ide za Isusom. Na taj je način Andrija postao prenositelj Božje poruke svojim najbližima, propovijedao je u Ukrajini, Turskoj i Grčkoj u pokrajini Ahaji u gradu Patrasu gdje je mučeništvom završio svoj život. Nije dovoljno čuti i prepoznati Božji glas u našem životu. Potrebno je da taj glas prenesemo dalje, da i druge pozovemo na ono na što je nas same Bog pozvao. Na taj se način vjera prenosi i širi dalje.

Kao kršćani i mi smo pozvani osluškivati što Bog od nas traži. Ne smijemo se zatvoriti i misliti kako smo već savršeni vjernici koji ne trebaju nikakve promjene u svom životu. Kao što je Andrija bio spreman na riječi Ivana Krstitelja u potpunosti promijeniti svoj život, tako i mi na evanđeoske riječi trebamo uvijek iznova biti spremni na promjenu, na obraćenje. Unatoč pandemiji i okolnostima u kojima se nalazimo nemojmo sebi dopustiti da se zatvorimo. Potrebno je da se preko nas Bog proslavi u svijetu. Trebamo biti svjedoci Kristove ljubavi prema čovjeku ponajprije u svojoj obitelji. Govoreći i osobito svjedočeći o Bogu naviještamo ga i prenosimo na druge te tako doprinosimo da se evanđeoska poruka širi i raste u našim obiteljima, koje trebaju biti mjesta iz kojih će se ta evanđeoska poruka širiti i dalje rasti do kraja zemlje, zaključio je župnik Zohil.

Štovanje svetog Andrije rašireno je u mnogim krajevima, pa se tako štuje kao zaštitnik kod grlobolje, kostobolje, zaštitnik je ribara i ribiča, neudanih žena i žena koje žele postati majke, umjetnika, pjevača i drugih. Sv. Andriji apostolu posvećena je crkvica nedaleko grada, do koje vodi lijepa šetnica koja je prije desetak godina obogaćena i postajama križnoga puta.

Proslava Blagdana sv. Andrije, zaštitnika Župe Gradina

Župa Gradina u Porečkom dekanatu i ove je godine, iako, zbog epidemioloških mjera, s malim brojem okupljenih vjernika, 30. studenoga proslavila nebeskog zaštitnika sv. Andriju apostola.

Misno slavlje predvodio je preč. Željko Zec ravnatelj dijecezanskog Caritasa i župnik Župe Stari Pazin, uz koncelebraciju župnika domaćina vlč. mr. Line Zohila.
Preč. Zec je u uvodnom obraćanju istaknuo da je sv. Andrija vrli muž kršćanstva, bio je brat Šimuna Petra, jedan je od četiri prvopozvana, bio je nazočan svim Isusovim riječima i djelima od kada je Isus kršten do kada je uzašao na nebo, vrstan je svjedok Božjega pohoda zemlji, propovjednik je bio do konca života.

Preč. Zec je na početku homilije rekao vjernicima da trebaju biti promišljeno sretni što imaju upravo sv. Andriju za zaštitnika jer je on bio među prvopozvanima. On je bio svjedok svih događaja, a nazočnost je jako važna. On je u svome shvaćanju uvijek bio spreman na izazov, bio je otvoren za novosti, za čuti i vidjeti nešto novo. Prije nego se je priključio Isusu on je bio učenik sv. Ivana, podsjetio je propovjednik. Znamo da je sv. Ivan digao mnoštvo na noge jer je nagoviještao dolazak jednog novog vjetra, jedne praktične obnove vjere. Andrija se je temeljem Ivanovih riječi „Evo Jaganjca Božjega“ priključio Isusu i onda je išao pozvati svog brata Šimuna Petra, podsjetio je propovjednik. Ta ga je njegova budnost pratila cijeloga njegova života. Ozbiljno je shvatio Isusove riječi „bit ćete mi svjedoci“, „idite po svemu svijetu, podučavajte sve narode i krstite ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga“, i krenuo je prvo po Palestini, zatim dalje po Mediteranu pa sve do južnih dijelova današnje Rusije. Bio je neumorni propovjednik Isusova djela. Promislimo malo kako je tada bilo krenuti na takva putovanja, sigurno nije išao automobilom, niti vlakom. Koja su to vremena bila, koji su to hrabri ljudi bili, naglasio je preč. Zec. I samo njegovo ime, Andrija, znači muževan, snažan i doista je takav bio do kraja života. Kaže tradicija da je na samome kraju života, razapet na Andrijinu križu, propovijedao, bio je dakle neumoran do samoga kraja. Upravo je po takvim, hrabrim propovjednicima vjera prije mnogo stoljeća stigla i ostala i u ovim našim krajevima. Stoga, istaknuo je, dugujemo zahvalnost svim tim ljudima koji su tijekom stoljeća, upravo poput sadašnjih župnika, stavili svoj život u službu prenošenje vjere u Isusa Krista. Citirao je kako Isus govori o važnosti propovijedanja, jer tako drugi mogu čuti, može im ta riječ ući u srce pa onda mogu i oni dalje propovijedati, ali i pokazivati vjeru svojim životom. Upravo je život po evanđelju ono što nas razlikuje od svijeta koji nema vjere u Boga, i u tome je naša snaga. Propovjednik je zaključio pozvavši sve okupljene na budnost, što je temeljna odlika za uspjeh u svemu što se čini, u duhovnim i praktičnim aspektima života, i u tom smislu je citirao ulomak jednog teksta kojeg je napisao Anthony de Mello, upravo o činjenici da se mnogi ljudi nikada ne probude u životu, ne trgnu se i ne traže ono nešto bolje. I dok je razumljivo da se čovjek navikne na dobro, iznenađujuće je kako se čovjek navikne na zlo i često u tome stanju provede život bez da se trgne i pokuša to zlo popraviti. Spomenuo je nadalje nedavno realiziranu skulpturu Krista „Beskućnik Isus“ kojom je kanadski umjetnik Timothy P. Schmalz prikazao Isusa kao čovjeka koji leži na klupi u parku i ta je skulptura izazvala pomutnju među žiteljima jednog kanadskog gradića. I mi kao kršćani trebamo se zapitati nismo li robovi samo tradicije, jesmo li Krista smjestili unutar lijepih svečanih obrednih okvira, a oduzeli mu pravo da bude dionik našega svakodnevnoga života? Trebamo si posvijestiti da je Krist prisutan u svakome potlačenome i potrebitome čovjeku, u svakome patniku. Svaki je takav čovjek, pa čak i onaj koji je kriv za sve nedaće svoga života, i on je svetište Božje, istaknuo je preč. Zec. Krist je u Blaženstvima govorio o svim tim kategorijama potrebitih. Mi kršćani moramo imati sluha za takve ljude, moramo biti sposobni primijetiti ih i pomoći im.
Citiravši Isusove riječi „Što ste učinili najmanjemu među vama, učinili ste meni“, vlč. Zec potaknuo je „neka naš život bude usmjeren na takvu aktivnost gdje će propovijedana riječ koju smo čuli i prihvatili, koju smo u srcu obradili i pristali uz nju, biti sposobna pokrenuti nas, da ne spavamo nego da budemo upućeni na drugoga u potrebi, da mu pomognemo, u tome je poruka dana kada slavimo sv. Andriju apostola“.

Na kraju je zaključne zahvale izrekao župnik domaćin vlč. Zohil, a vlč. Zecu su župljani prigodno uručili dar kao znak zahvale za predvođenje tog misnog slavlja. /G.K/

Svakodnevni prijenos Sv. Misa

HKR/LAUDATO TV – S početkom došašća Hrvatski katolički radio će od ponedjeljka, 30. studenog, svako jutro od 6 sati prenositi mise zornice iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama u gradu Zagrebu. Uz prijenose na HKR-u i na Facebook stranici Hrvatskog katoličkog radija, prijenos zornica bit će i na mrežnim stranicama župe u Remetama te u programu Laudato TV.

HRT 3/HRT 1/HR1 – Hrvatska radiotelevizija (HRT) od ponedjeljka 30. studenoga ponovno će svakodnevno prenositi mise u 18 sati. Mise će se ovoga puta prenositi iz zagrebačke Župe Rođenja Marijinog. Nedjeljne mise mogu se i dalje pratiti na Prvom programu Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija od 10 sati.

SPORTSKA TELEVIZIJA – Mise zornice slavit će se svakog radnog dana i subotom u dvorani-crkvi pored Bazilike Presvetog Srca Isusova u Zagrebu, u Palmotićevoj 31, u 6 sati ujutro cijelo vrijeme došašća. Budući da je smanjen broj vjernika koji mogu biti prisutni na misnim slavljima, za one koji će ostati kod kuće, omogućen je prijenos putem Sportske televizije koja ima nacionalnu koncesiju.

NOVA EVA – Svakog dana tijekom došašća izravni prijenos misa zornica u 6 sati iz crkve Marije Pomoćnice u Zagrebu može se pratiti putem mobilne aplikacije Nova Eva ili na istoimenom Youtube kanalu. Nedjeljom uz misu zornicu u 6 sati izravno će se prenositi i misna slavlja u 9, 10.30, 12 i 18.30 sati.

Božićno vrijeme I: Prva nedjelja došašća

Ciklus liturgijske godine
Prvom nedjeljom došašća, za razliku od građanske godine čiji ciklus započinje 1. siječnja (svetkovina Svete Marije Bogorodice i Svjetski dan mira), započinje novi ciklus liturgijske godine tijekom koje Crkva „slavi spasonosno djelo svojeg božanskog Zaručnika. (…) Slaveći tako uvijek iznova otajstva otkupljenja, ona otvara vjernicima bogatstvo krjeposti i zasluga svojega Gospodina, tako da na neki način postaju prisutnima u svako vrijeme te vjernici s njima dođu u dodir i napune se milošću spasenja“ (SC 102).

Koliko god se čovjeku činilo s jedne strane da je Gospodin dalek, osobito kada se tijekom povijesti suočavao s raznim krizama (ratovi, izbjeglištva, bolesti…), s druge strane s piscem Knjige Ponovljenog zakona može se pitati: „Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?“ (Pnz 4, 7). I to je ono što čovjek današnjice želi osjetiti na poseban način: blizinu i dodir. Te pak dvije božanske stvarnosti očituju se u liturgijskim slavljima tijekom cijele godine.

Dodir i blizina čovjeku su danas uskraćeni. Možda su čovjeku te dvije stvarnosti bile i toliko svakodnevne da se na njih naviknuo i u toj navici nije im pridavao posebnu i dužnu pažnju. Gledajući pak dodir i blizinu u smjeru Gospodina, one dobivaju sasvim drugačiji smisao jer Njegova blizina i dodir čovjeku donose spasenje (usp. Mt 9, 20; Mt 8, 8; Mk 5, 41), a to je smjer i cilj čovjekova ovozemaljskog hodočašća.

Tako se u prvoj Ulaznoj pjesmi u Rimskom misalu, koja je ujedno i Ulazna pjesma prve nedjelje došašća, pjevaju riječi Psalma (25, 1 – 3): „K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim, da se ne vesele nada mnom dušmani! Koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće.“ Živeći tako, uzdignute duše prema Gospodinu, čekajući Njegov dolazak u slavi i uzdajući se samo u Njega, čovjek se neće postidjeti i ostati nijem (usp. Mt 22, 12), već će moći sa svima svetima pjevati riječi posljednje Ulazne pjesme (svetkovina Isusa Krista Kralja svega stvorenja) u ciklusu liturgijske godine: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 12; 1, 6).

Riječi tih Ulaznih pjesmi zaokružuju i daju smisao liturgijskoj godini te se u njima uočavaju i dva subjekta koji se nalaze u stalnom djelovanju: Gospodin koji traži čovjeka i izlazi mu u susret te čovjek koji putuje prema Njemu i iščekuje Njegov dolazak – ne u strahu već u radosti, a na to nas priprema vrijeme došašća ili adventa (od lat. advenire – doći, dolaziti).

Vrijeme došašća
Zašto došašće u liturgijskoj godini?
„Vrijeme došašća je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena. Iz ova dva razloga predstavlja se vrijeme došašća kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja“ (Opća uredba Rimskog misala, br. 39).

Kako se određuje nadnevak prve nedjelje došašća?
U Općoj uredbi Rimskog misala dalje čitamo da „vrijeme došašća počinje I. Večernjom nedjelje što pada na dan 30. studenog [blagdan sv. Andrije apostola, op.] ili mu je bliža, a završava pred I. Večernju Božića, Rođenja Gospodnjega“ (br. 40).

Povijesni pregled
Još od apostolskih vremena, a tako je ostalo sve do danas, središnja svetkovina Crkve jest Uskrsnuće Gospodinovo. Tako „svakoga tjedna, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodinova uskrsnuća; skupa s njegovom blaženom mukom ona ga svetkuje također jednom u godini najvećom svetkovinom Vazma“ (SC 102). No, oko te svetkovine tijekom vremena razvijala su se i druga liturgijska slavlja koja su uvijek imala isti cilj – istaknuti čudesna Gospodinova djelâ koja je tijekom povijesti spasenja činio za čovjeka, a jedno od tih djelâ svakako je i događaj Gospodinova utjelovljenja (25. ožujka) i s njim povezan događaj Njegova rođenja devet mjeseci kasnije (25. prosinca). Budući da svetkovine Gospodinova uskrsnuća i Njegova rođenja čine „stupove“ liturgijske godine, Crkva se za njih na poseban način i pripremala, osobito intenzivnijom molitvom i pokorničkim djelima.

Vođena time, u Crkvi se tako oko svetkovine Uskrsnuća Gospodinova razvilo korizmeno vrijeme, a oko svetkovine Njegova rođenja vrijeme došašća čije početke pronalazimo oko 4. stoljeća, što nam potvrđuju i tekstovi sabora u Zaragozi (381.) koji spominje vrijeme priprave od tri tjedna za blagdan Bogojavljenja kada se primao i sakrament krsta.

Tijekom 6. stoljeća javlja se tendencija da se priprema za božićne dane izjednači s korizmenim vremenom. Tako je ovo vrijeme priprave trajalo od blagdana sv. Martina biskupa do Božića (a depositione Martini usque Natale Domini) – 40 dana, a tu činjenicu potvrđuju i dva sabora održana u Toursu 576. i Maçonu 583. Budući da je ovo vrijeme priprave počinjalo na liturgijski spomen sv. Martina, ono je na Zapadu poznato i kao „Korizma sv. Martina“. Koliko je ovo vrijeme priprave za Božić slično korizmenom vremenu, govore i činjenice da se tijekom došašća nosi liturgijsko ruho ljubičaste boje, ispušta se pjevanje Slave, a treću nedjelju došašća prepoznajemo kao nedjelju Gaudete („Radujte se!“), što je pak pandan četvrtoj korizmenoj nedjelji Laetare.

Nakon nabrojanih sličnosti sa korizmenim vremenom, ima i jedna razlika. Naime, tijekom 8. i 9. stoljeća bio je (galikanski) običaj da se u vremenu priprave za Božić posti i ne mrsi srijedom, petkom i subotom. Ovaj običaj potekao je od monaha, a kasnije se proširio na sve vjernike. S vremenom, običaj je ili zaboravljen ili ispušten i kao takav nikad nije ušao u liturgijske tekstove Časoslova ili Misala.

Iako se može činiti da je vrijeme došašća „izgubilo“ pokornički karakter ili ga je čovjek u silnim pripremama za Božić „jednostavno“ zaboravio, brojni otpjevi, ali i molitve, kako u Časoslovu, tako i u Misalu, potiču čovjeka da se očisti od grijeha kako bi jednoga dana mogao spreman dočekati, ali i stati pred svoga Otkupitelja. U tom smjeru, čovjeku od velike pomoći može biti i pristupanje sakramentu svete ispovijedi kako bi sada mogao imati sretan Božić, a na kraju vremena sretno uskrsnuće.

Ovaj novi ciklus liturgijske godine ponovno se daje čovjeku kako bi svoje vrijeme, ali i prostor, ispunio djelotvornom ljubavlju prema Gospodinu, bližnjemu i sebi samom te je onda i pozvan vrijeme svoga proputovanja proživjeti u bogobojaznosti (usp. 1 Pt 1, 17). Vrijeme došašća svojim liturgijskim izričajem (čitanjima, molitvama, pjesmama) na tom proputovanju može čovjeku biti od velike pomoći. Stoga, kako potiče sluga Božji biskup Josip Stadler, u ovom vremenu „pristupite k malenom Isusu dok je malen, dok se čini kao da je zaboravio na svoje veličanstvo. Upravo zato htio se tako maljušan roditi jer je htio da ga ljubimo, a ne da ga se bojimo“.

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko

U Vrsaru proslavljen blagdan Sv. Martina zaštitnika župe i mjesta

Preč. mr. Jakovljević: „Dajmo bratu čovjeku dio sebe, dio svoga srca.“

U Vrsaru, župi Porečkog dekanata, blagdan župnoga zaštitnika, sv. Martina biskupa, proslavljen je u srijedu, 11. studenog 2020. godine, svečanim misnim slavljem koje je predvodio preč. mr. Ilija Jakovljević, dekan vodnjanskog dekanata, župnik Fažane, postulator kauze Bl. Miroslava Bulešića i sudski vikar Porečke i Pulske biskupije. Koncelebrirao je župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil, a misi su nazočili župljani Vrsara i okolnih župa.

Dok Vam čestitam sv. Martina, zaštitnika Vaše župe želim zajedno s Vama, u ovom vremenu pandemije kad nam treba „plašt“ zaštite i snage, moliti zagovor sv. Martina. Ali ne samo da nas sv. Martin očuva od tjelesnih i duhovnih pogibelji, nego da se mi nadahnemo na njegovu primjeru da poput njega ovaj svijet, posebno duhovno opustjelog, siromašnog i nezasitnog čovjeka ogrnemo plaštem evanđelja, rekao je propovjednik na početku prigodne homilije.

Ne slavimo sv. Martina da bi kušali mlado vino, već prvotno da svatko od nas, u svom staležu, izgrađuje ovo mjesto. Svatko od nas u svom staležu znači: kao načelnik, kao gospodarstvenik, profesor i svećenik, kao stanovnik ovog mjesta, pozvan je ovaj svijet zagrijati ljudskom osjećajnošću i ljubavlju, pojasnio je propovjednik.

Papa Franjo često u svojim javnim nastupima zna sv. Martina stavljati za uzor odgovornim osobama u društvu. U jednoj prigodi je istaknuo kako se sv. Martin još dok nije bio kršćanin po svojim karitativnim djelima ponašao kao kandidat za krštenje: pomagao je bolesnima, pružao pomoć unesrećenima, hranio gladne, oblačio gole, od svoje vojničke plaće ništa nije zadržavao za sebe, osim onoliko koliko mu je bilo potrebno za svakodnevni život. Već je od tada bio slušatelj, koji nije bio gluh na zapovijedi iz Evanđelja, i nije se brinuo za budućnost.

Svako mjesto ima svoje siromahe, možda Vrsar ne toliko one koji oskudijevaju u materijalnom, ali što je mjesto materijalno bogatije ne znači da su njegovi stanovnici automatizmom sretniji i zadovoljniji. Ima puno ljudi oko nas kojima fali ljubavi, pažnja, lijepa riječ. Dajmo bratu čovjeku dio sebe, dio svoga srca. Bližnji nas trebaju, ali ne trebaju uvijek ono materijalno, već trebaju dio našeg srca – ljubavi, pažnje , vremena. Ako pokažemo ljubav prema bližnjem, pokazali smo ljubav i prema Bogu. Ne možemo ljubiti iskreno Boga, ako zaboravimo brata čovjeka.

Svako mjesto ima svoje siromahe, kaže papa Franjo, i mi prolazimo kraj njih, citirao je propovjednik. Martin se, naprotiv, zaustavio kraj siromaha i smilovao se nad njegovom sudbinom: mačem je razrezao svoj plašt i polovicu dao siromahu. Taj siromah nije samo osoba koja ne može doprinijeti boljem standardu društva, već isto slika Boga Oca, rekao je preč. Jakovljević, te nadalje podsjetio, sljedeće je noći sv. Martin usnuo san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas njegova života. On se je tada još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao živjeti. Martin čina djela milosrđa iako još nije kršćanin po sakramentu krštenja, ali je kršćanin po djelima ljubavi.

Sv. Martin danas poziva i nas da dadnemo dio svoga srce svojim ukućanima; dajmo dio ljubavi i topline ovom našem društvu. Izgradimo mostove ljubavi prema bližnjima, jer svi smo mi braća, kako u svojoj zadnjoj enciklici naglašava papa Franjo, citirao je preč. Jakovljević.

Čuli smo u današnjem evanđelju: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega!“ Dođi, ti koji si me napojio dok sam bio žedan; dođi ti koji si me primio kad nisam ima gdje prenoćiti, koji se me zaogrnuo kad sam bio gol, koji si me pohodio kad sam bio bolestan! Dođi ti koji si me utješio kad sam bio žalostan. Dođi ti koji si oprostio svom bližnjem kad je pogriješio. Dođi, ti koji su činio djela milosrđa iz ljubavi. Dođi, ti koji imaš srce za svakog čovjeka. Nitko od nas nije toliko siromašan da ne bi mogao drugom dati osmjeh, progovoriti toplu i utješnu riječ. Svatko od nas ima srce koje treba otvoriti za drugoga; oči kojima trebamo promatrati dobro u drugima; ruke kojima možeš drugome pomoći ili sklopiti na molitvu za drugoga. Siromašan je onaj tko ne zna reći o drugome lijepu riječ; tko ne zna za drugoga sklopiti ruke na molitvu ili nešto plemenito učiniti. Siromašan je onaj tko ne zna suosjećati s drugim. Najsiromašniji je onaj tko ima škrto srce i bešćutno, onaj koji nikad nije zadovoljan i svi su mu za sve krivi, a takvih siromaha je sve više među nama, posebno u ovom vremenu pandemije.

Ova Božja riječ koju smo čuli potaknula je sv. Martina da napusti časnu vojničku službu te započne svim srcem i svom dušom službu služenja bližnjem. U toj će službi sve više otkrivati ljepotu kršćanskog života i na kraju će postati kršćanin, svećenik i biskup. Sve je to postigao zahvaćajući ljudskim dušama na periferiji društva. Ne iz neke kancelarije ili traženjem nedostataka i mana kod onoga s kim se nije slagao. Zbog svojih humanih djela narod ga je izabrao za biskupa. Djela ljubavi nas čine velikima.

„Još jedan Martinov san ostavio je na njega duboki dojam. Sanjao je da mora obratiti svoje stare roditelje. San je doživio kao Božji znak i poziv. Odmah je krenuo na put. Biskupu je obećao da će se vratiti. Prelazeći preko Alpa upao je u ruke razbojnika i jedva je izvukao živu glavu. Jednog od njih je obratio i to ga je spasilo. S velikom radošću susreo je svoje roditelje. Njegova majka je prigrlila kršćanstvo. Otac je ostao tvrd kao alpska stijena, nepopustiv u svome stavu prema kršćanstvu. To je tajna ljudske slobode!, rekao je propovjednik.

Ovih dana, boraveći i sam u izolaciji i čekajući test na covid, čitajući propovijedi bl. Miroslava Bulešića, čije relikvije i prekrasnu oltaru palu imate, zahvaljujući zauzimanju vašeg župnika i vašim djelima ljubavi, pročitao sam kako kaže „sv. Ivan Zlatousti: „Ako ti Bog dadne dar da činiš čudesa, to ti sigurno daje nešto veliko, ali ne tako veliko kao onda kada ti nevolju šalje. Za danim čudesima ti si dužan Bogu zahvalnost, ali po nevoljama postaje Bog tvojim dužnikom, jer ti mora po svojem obećanju dati za to neizmjernu nagradu.“

Kada nam Bog u svojoj neizmjernoj dobroti šalje nevolje, on nam šalje toliko i takvih nevolja, da ih možemo podnijeti. On zna što je najzgodnije za spas svakoga, pa svako može biti siguran, da je Bog i njemu dao ono što je za nj najbolje. Bez trpljenja nema spasenja.“ (Bl. Miroslav Bulešić, propovijed, 31. siječnja 1944.).

Molimo da mognemo činiti čudesa Božje ljubavi, to sigurno svi želimo. Još više molimo da budemo spremni u nevoljama i teškoćama života, pa i covida i drugih nevolja ljubiti i u patnji se približiti Isusu Kristu. Samo onaj tko ljubi može činiti djela ljubavi, zaključio je preč. Jakovljević.

Na kraju misnoga slavlja župnik, vlč. Zohil, izrekao je prigodne zahvale. Misu je glazbeno uzveličao župni zbor pod ravnanjem s. Ane Iveljić.