Najave

Misa u Samostanu sv. Mihovila nad Limom nakon više od 30 godina

U nedjelju, 29. rujna, o blagdanu sv. Mihovila u Samostanu sv. Mihovila na Limom, u Župi Gradina, u Porečkom dekanatu, održana je misa u samostanskoj crkvi nakon više od trideset godina.

Oko stotinjak vjernika, mahom iz župa Vrsar i Gradina okupilo se, na poziv župnika, vlč. mr Lina Zohila, u poslijepodnevnim satima u samostanskoj crkvi posvećenoj sv. Mihovilu arkanđelu kako bi nakon više od tri desetljeća dajući hvalu Bogu svečanom euharistijom ujedno zazvali moćan zagovor i zaštitu svetih arkanđela.

Na početku je prigodno izlaganje o povijesti tog znamenitog i vrijednog povijesnog zdanja održao povjesničar Marino Martinčević, prof. On je povijesni pregled započeo istaknuvši da je pred tisućljeće i pol izgradnja sakralnog zdanja na tome mjestu započela podizanjem manje crkvice posvećene Blaženoj Djevici Mariji (VI. st.) koja se nalazi tik uz crkvu sv. Mihovila, a posebno je značajna jer su u njoj sačuvani fragmenti fresaka, koje uz one u crkvi sv. Sofije u Dvigradu i u samostanskoj crkvi sv. Andrije na istoimenom otoku u rovinjskom akvatoriju, predstavljaju najstarije uzorke te vrste zidnoga slikarstva u Istri, od sveukupno 140 takvih nalaza na području istarskog poluotoka. Crkva sv. Mihovila sagrađena je početkom 11. stoljeća, a posvećena je oko 1040. godine, po rukama porečkog biskupa Engelmana (Engelmara). Freske predstavljaju vrijedan primjer otonske umjetnosti u Istri, istaknuo je predavač. Posebno je značajan prizor u prezbiteriju, koji je dobrim dijelom sačuvan, a predstavlja kamenovanje sv. Stjepana prvomučenika, to je najstariji poznati prikaz te teme u likovnoj umjetnosti, rekao je Martinčević, te pojasnio još niz značajki tog vrijednog prikaza fresco slikarstva. Prema životopiscima sv. Romulalda, a napose prema njegovom najznačajnijem životopiscu bl. Petru Damianiju sveti Romulad je tri godine boravio u Istri, u blizini Poreča. Tijekom prve godine svoga boravka ondje je utemeljio monašku zajednicu kamaldoljana, tijekom druge godine živio je isposničkim životom, a tijekom treće godine svoga boravka, „zrakom svoje mudrosti ponirao u otajstva Novoga i Staroga Zavjeta“, citirao je izlagač svečevog životopisca. Kamaldoljani su tome samostanu boravili do sredine 13. stoljeća. U 14. stoljeću kroz desetak godina ondje su boravili templari. Krajem toga stoljeća samostan se pripaja Samostanu sv. Mihovila na otoku Muranu, a 1519. godine pripada Samostanu sv. Matije na Muranu. Godine 1772. prestaje biti crkveno vlasništvo, biva laiciziran te postaje vlasništvo obitelji Coletti iz Conegliana u Italiji. Izumiranjem obitelji Coletti, u vrijeme Austrougarske monarhije, kompleks prelazi u vlasništvo države, biva sjedištem šumarije. Nakon više stotina godina propadanja sada je napokon ovoj crkvi vraćen stari sjaj, zaključio je predavač.

Župnik Zohil je u povijesnom dijelu nadodao kako su on i dr. sc. Ivan Milotić 2017. godine posjetili samostan kamaldoljana u Toscani te su se imali prigodu upoznati s povijesnim zapisima glede tog samostanskog kompleksa i mikrofilmirani ih. Temeljem tih povijesnih izvora, Annales Camaldolenses, u izradi je studijska knjiga o povijesti tog istarskog samostana. Dobio je tom prigodom od opata samostana moći sv. Romualda, čiji se zemni ostatci čuvaju u talijanskom gradu Fabriano. Najavio je da će sljedeće godine 19. lipnja te moći biti prvi put izložene na javno štovanje u samostanu kojeg je taj božji ugodnik osnovao pred više od tisuću godina.

Župnik se na početku homilije prisjetio prigode kada je pred desetak godina pao snijeg te je puknula jedna krovna greda, on je tom prigodom to slikao, proslijedio fotografije na više istanci te je to pokrenulo prve korake ka obnovi koja je dovela crkvu do negdašnjeg sjaja, a i nastavlja se ka uređenju cijeloga kompleksa. Obnovu kompleksa u suradnji realiziraju Općina Vrsar i Ministarstvo kulture RH. U prigodnoj homiliji župnik je istaknuo kako su se ljudi od davnina utjecali moćnoj zaštiti sv. Mihovila arkanđela, čije ime znači, ‘tko je kao Bog’, kako bi ih štitio u borbi protiv zla u sebi i oko sebe. Jednako ga štuje istočna i zapadna crkva. Zaštitnik je policije, radiologa, podignute su mnoge crkve njemu u čast, u Istri ga se posebno časti još u Novoj Vasi nedaleko Brtonigle, u Žminju, a njemu je posvećena i crkva u sklopu nekadašnje Opće bolnice Pula na brdu sv. Mihovila. Prethodne generacije koje su ovo sakralno zdanje gradile pred više od tisuću godina nisu to činile iz nikakvog prestiža, kulture i tradicije, već prvenstveno zbog toga jer su vjerovali u Boga, jer je Bog bio temelj njihova života. I mi smo danas ovdje jer smo svjesni da svako tko uđe u Božje prisustvo mora ući i u mihovilsku borbu za ostvarenje Božje volje. Gledajući svijet u današnjim okolnostima često nam se čini da u ‘rasprodaji vrednota’ Božje uzmiče pred zemaljskim, a moćnici donose presude po mjeri svojih interesa i politika, presuđujući o sudbini nerođenih, terminalnih bolesnika, ali presuđujući i sudbini bračnoga života, te posredno tradiciji i time samoj opstojnosti čitavih naroda temeljenih na kršćanskoj civilizaciji. Sveti Mihovil je davno odabran i kao zaštitnik policije, kao čuvar Božjega poretka. Lucifer se je u svojoj oholosti odmetnuo od Boga, no u toj nebeskoj borbi Mihael, tko je kao Bog, nadvladao ga je. I mi smo danas, u svome životu pozvani odlučiti želimo li biti na strani dobra ili na strani zla, naglasio je propovjednik.

Župnik je na kraju zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji tog misnog slavlja u crkvi sv. Mihovila, a na poseban način župljanima Gradine i Vrsara, Općini Vrsar te vrsarskoj Komunalnoj tvrtki Montraker.

Misa je, kao i redovito svake nedjelje u župama Vrsar i Gradina, završena molitvom bl. Miroslavu Bulešiću. Nakon mise uslijedio je bogati domjenak za koji su se pobrinuli župljani Vrsara i Gradine, te je druženje u povijesnom klaustru samostana zaokružilo ugodni i svečani doživljaj početka lijepe tradicije ponovnog slavljenja euharistije u tom drevnom sakralnom prostoru. (G. Krizman)

Misijski križ novom misionaru don Luki Pranjiću

U nedjelju 1. rujna 2019. godine u 19 sati tijekom euharistijskog slavlja u porečkoj katedrali don Luka Pranjić primit će misijski križ iz ruku porečkog i pulskog biskupa mons. Dražena Kutleše, kao znak misijskog poslanja i službe koju će uskoro započeti u Ekvadoru.

Ovim velikim događajem za Porečku i Pulsku biskupiju, ali i za cijelu Hrvatsku će i službeno započeti priprema za mjesec listopad, kojeg je u povodu 100. obljetnice Apostolskog pisma pape Benedikta XV. Maximum Illud, papa Franjo proglasio Izvanrednim misijskim mjesecom za cijelu Crkvu.

Tema ovog Izvanrednog mjeseca je Kršteni i poslani, a nakana je da se u Crkvi još više razbudi svijest o misijama i novim zanosom započne misionarska preobrazba života i dušobrižništva.

Slanjem svog svećenika u misije naša biskupija, a time i don Luka, odgovara na poziv pape Franje upućen cijeloj Crkvi. Svjesni da i u našoj biskupiji postoje potrebe za svećenicima, naša misijska otvorenost i želja da cijeli svijet čuje za Krista time je još veća. No, kada razmišljamo da naš svećenik odlazi u Latinsku Ameriku, u misli nam dolaze članci objavljeni u časopisu Radosna vijest naših misionara s tog kontinenta u kojem redovito govore o velikom nedostatku svećenika u tim zemljama. Premda su potrebe i u našoj biskupiji velike, broj od 100.000 vjernika na jednog svećenika u tim zemljama daleko premašuje naših 85 svećenika na 134 župe i 207.000 stanovnika, te vraća mir u srce i jasnoću koliko je važan ovaj događaj za našu biskupiju, ali i za cijelu Crkvu, podsjeća u svome obraćanju, koje je ovim povodom objavio, ravnatelj Papinskih misijskih djela u Porečkoj i Pulskoj biskupiji preč. Mirko Vukšić.

Don Luka Pranjić rođen je u Puli, 9. lipnja 1983. godine. Za svećenika je zaređena 9. lipnja 2007. godine. Kao mladomisnik prima službu odgojitelja u Pazinskom kolegiju, biva imenovan župnim vikarom u Umagu te upraviteljem župa Grožnjan, Krasica i Kostanjica. 2009. godine imenovan je župnikom u mjestima Grožnjan, Krasica, Momjan, Kostanjica te Brda. Od 2011. godine župnik je u Novigradu i Dajli.

Po primanju misijskog križa odlazi kao misionar u Ekvador, gdje će djelovati u gradu San Francisco del Milagro u biskupiji San Jacinto de Yaguachi. Don Luka pridružit će se brojci od 78 Hrvatskih misionara i misionarki koji djeluju u 27 zemalja svijeta: u Africi 35, u Americi 27, u Oceaniji 4 i u Europi 13 javljaju iz Papinskih misijskih djela, ustanove Katoličke Crkve koja pomaže braći i sestrama u misijskim krajevima – molitveno i materijalno.

Pozivamo vas da sudjelujete u svečanoj svetoj misi i na takav način podržite našeg novog misionara!

Hodočasnici pješaci hrle k Blaženom Miroslavu

Danas, 24. kolovoza, obilježavamo 72. obljetnicu mučeništva bl. Miroslava Bulešića. Na misnom slavlju na glavnom mjesnom trgu u Svetvinčentu okupit će se mnoštvo vjernika, no pojedine skupine – hodočasnici pješaci iz raznih istarskim mjesta su već krenuli, rano ujutro. Dolaze nam tako pješaci iz Pazina koji su se okupili ispred franjevačkog samostana, pješaci iz Pule koji su krenuli ispred pulske katedrale, vjernici Župe sv. Martina iz Vrsara i Uznesenja BDM iz Poreča, zajedno sa župnikom vlč. mr. Lino Zohilom i vlč. Janez Barbaričem, župnim vikarom iz Poreča krenuli su iz samostana u Kloštru…a zasigurno ima i drugih koje ćemo prepoznati na svetvničentskom trgu.

Neka im je svima blagoslovljeno ovo hodočašće istarskim krajolicima po još uvijek jakom ljetnom suncu.

Neka ih sve prati zagovor bl. Miroslava Bulešića!

Slikom su nam se javili hodočasnici iz Vrsara i Poreča, kad su prolazili negdje oko Limskog kanala.

MIROSLAV BULEŠIĆ – 72. obljetnica mučeništva

Iz Župa Sv. Martina – Vrsar i Sv. Andrije – Gradina
9,30h – polazak prema Svetvinčentu hodočasnika pješaka ispred samostana u Kloštru
16,00h – polazak hodočasničkog autobusa za Svetvinčenat ispred Dječjeg vrtića u Vrsaru
Zainteresirani neka se što prije jave župniku.
Radujemo se zajedničkom hodočašću.

Ljeto – odmor – obnova

Valja otpočinuti.
I zbog sebe i zbog drugih.
I sam. I s drugima.

Odmori me i vrati me odmornog i meni i mojima.[MOLITVA ZA ODMOR]

➡️ Reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. (Mk 6,31)

Poći ću ovih dana potražiti mir.
Prestat ću činiti ono što redovito činim.
Pronaći ću vrijeme za odmor.
Ti znaš da mi je on potreban
pa mi zato i govoriš:
“Hajde u osamu i otpočini malo!”
Tijelo se umorilo od poslova.
Snage su se potrošile,
a koraci usporili.
Treba mi ovaj predah, Gospodine.
Treba mi nova snaga za nove korake.

Znam, postoje odmori koji su umori
i htio bih izbjeći toj napasti.
Zato te molim: nadahni me
gdje ću pronaći pravi odmor svome tijelu.
Pouči me kako ću se cijeli odmoriti.
Odmor treba i mojoj psihi
i mojim osjećajima
i mojim odnosima
i mojoj duši
i očima
i rukama
i nogama…
Treba mi da na čas stanem.
Treba mi da sve prestane.
Ma znam!, ja neću prestati
i život neće stati
i nije to što bih htio.
Tek mi treba mali odmak od svega
da sve iz drugog kuta pogledam
i da se svemu i svima drugačiji vratim.

Trebam mi odmor, Gospodine,
ne samo zbog mene nego i zbog drugih.
Oni me zaslužuju odmornog.
Blagoslovi zato dane mog odmora
i blagoslovi moj odmak od redovitosti života
i susrete u koje ću s odmorom ući.
Uvedi me u počinak.
Obnovi me i odmori me,
i odmornog me vrati mojima.

fra Josip Vlašić


Želimo vam da u ovim ljetnim danima uspijete pronaći koji dan odmora i želimo da se kvalitetno odmorite!

Plovno hodočašće Sv. Jurju

Na vazmeni utorak, 23. travnja 2019., u Vrsaru je po deveti put plovnim hodočašćem proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Nakon što se, unatoč kiši, za hodočašće okupilo pedesetak osoba, ribar Milorad Harašić je plovilom mjesnog ronilačkog kluba sa starog mola na otok sv. Jurja prevezao vjernike iz Vrsara i okolice koji su se odazvali na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružilo nekoliko austrijskih i talijanskih gostiju.

Po dolasku na otok uslijedilo je misno slavlje koje je ove godine, zbog kiše, održano u crkvi sv. Jurja, a ne, kao što je uobičajeno, ispred. Iz istog razloga, zbog jake kiše, ove godine nije održana procesija po otoku s pobožnošću krunice. Misu je predvodio vlč. Darko Zgrablić, župnik Svetvinčenta i Juršića, uz koncelebraciju župnika domaćina, vlč. mr. Lina Zohila.

Na početku mise, u uvodnom pozdravu okupljenima, župnik domaćin je izrekao je nekoliko prigodnih misli na hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Istaknuo je da crkvica u kojoj se nalaze datira iz 9. stoljeća, te da je temeljito obnovljena 2000. godine. Istaknuo je činjenicu da je ta crkva utemeljena na prirodnoj stijeni. Naglasio je i njezine dvije unutarnje apside, što predstavlja posebnost u arhitektonskom smislu. Otok je postavljen tako da štiti luku u marinu od morskih struja i valova, pa vjerujem da su i tadašnje generacije, koje su u 9. stoljeću na ovome otoku sagradile crkvu posvećenu sv. Jurju vjerovale, kao i mi danas, da je sv. Juraj naš moćan zaštitnik.

U uvodnom pozdravu, predvoditelj, vlč. Zgrablić je istaknuo da štovati sv. Jurja znači stati na njegovu stranu, biti uz onoga koga je i on štovao cijeloga života, uz Isusa Krista.

U prigodnoj homiliji propovjednik je podsjetio kako je vjera put, a Gospodin cilj svakoga vjernika. Oni koji su to shvatili, sv. Juraj i svi sveci, nisu Boga uzeli kao jednu od usputnih mogućnosti, već kao jedini cilj. Onaj tko želi biti Božji čovjek, koji želi biti na Božjem putu, ne može sjediti na dvije stolice, mora odabrati jednu i vjerovati toj jednoj. Mučeništvo sv. Jurja u 303. godini, događa se u vremenima kada biti kršćaninom svakako nije bilo popularno, ni primamljivo ni zanimljivo, jer je to značilo, svaki čas, kada buknu progoni, mogućnost pogibije.Za nas, iz njegovog života, kao i iz života svih mučenika, važna je smo jedna činjenica, da je dao život za Krista. Time znamo što je bio temelj njegova života, za što je živio, za što je umro. Nemoguće je za neku vrijednost umrijeti, ako za tu vrijednost nismo i živjeli. Znajući zašto je umro znamo i da je njegov život bio uronjen u Krista. Upravo u toj uronjenosti mogao je pobijediti sve napasti i sve kušnje i svako zlo. U prikazu sv. Jurja kako se bori protiv zmaja poruka je da uronjeni u Krista možemo nadvladati i pobjeđujemo svako zlo, ne mi, nego Bog je taj koji može nadvladati svako zlo. Uskrsli Isus stalno svojim učenicima ponavlja „Ne bojte se“. Ako je Bog temelj našega života, onda – ‘ne bojte se’, ako je kuća našega života sagrađena na čvrstoj stijeni ništa joj ne može nauditi. Mi trajno slavimo Uskrs, kao znak pobjede, i križ je trajno s nama ne kao znak patnje nego kao znak vjere. Poziva nas da i mi živimo za njega. Samo onaj koji je uronjen u Boga živi sretan život. Baš zato što je sv. Juraj postao zaštitnik u borbi protiv zla mnogi su ga narodi proglasili svojim zaštitnikom: zaštitnik je Engleske, Portugala, Litve, mnogih gradova i pokrajina. Ljudi su podizali crkve u čast sv. Jurju i zato da mole njegovu zaštitu, ali i za to jer su željeli nasljedovati njegov primjer vjernosti Kristu. Bilo bi premalo da se samo molimo svecu za zagovor, sveci su nam dati kao uzor. Sv. Juraj je ostao uz Isusa Krista do kraja, pa i u samoj smrti on s Bogom postaje pobjednikom. Jer kroz Uskrsnuće on je s Isusom pobjednik nad smrti. Tijelo će umrijeti, ali nad onima koji su s Kristom smrt više ne vlada, jer je netko za nas to križem otkupio, i sjetimo se toga svaki put kada pogledamo križ. Sjetimo se toga i svaki put kada mislimo da smo nevrijedni. Sv. Jurja i današnji blagdan nas upravo na to podsjećaju, da ima netko tko pobjeđuje umjesto nas. Propovjednik je prigodnim primjerom istaknuo kako ljudi često misle da su učinili sve u nekoj poteškoći, a često se ne sjete Boga iskreno, s vjerom zamoliti za pomoć. Bog želi biti s nama u olujama našega života. Sv. Juraj je to shvatio pa neka nam svojim zagovorom pomogne da i mi to razumijemo, da je Bog temelj našega života i da smo zajedno s njim jaki kao Bog, zaključio je propovjednik.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su došli i koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: g. Harašiću za prijevoz hodočasnika, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu, te Turističkoj zajednici koja se pobrinula za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola te je u jednom obližnjem restoranu nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 2000. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije. (txt: G. Krizman, foto: Gianfranco Abrami)

Uskrsna poruka mons. dr. Dražena Kutleše, biskupa

ISUSOVO USKRSNUĆE – NAŠA JE RADOST

„Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.“

Uskrsno jutro zbunilo je mnoge. Isusov grob je otvoren i prazan. Marija Magdalena javlja Petru i drugom učeniku kojega je Isus ljubio. I oni zbunjeni otrčaše do groba. Prvi uđe Šimun Petar. Tada uđe i onaj drugi učenik i vidje i povjerova. „Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.“

Da, Pisma su najavljivala da će Isusov grob već treći dan nakon smrti ostati prazan. Sam je Isus i učenicima i mnoštvu govorio o svojoj proslavi i pobjedi nad smrću. Isus je uskrsnuo. Živ je! I zato je njegov grob prazan i otvoren, jer u njemu nema više smrti. A Životu nije mjesto u grobu.

Bog iz ljubavi prema čovjeku i nakon njegova grijeha i pobune protiv Boga, šalje na svijet svoga Sina Isusa Krista koji je ponizno prihvatio biti malen i neznatan. Za njega Pisma svjedoče da je prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući. Pozivao je sve da ga slijede, da zajedno s Njime nadvladaju svako zlo, muku i smrt i da uđu zajedno s Njime u život.

On to jednako i danas nastavlja činiti po svojoj Crkvi, po Pismima, po apostolima i njihovim suradnicima, jer hoće da se svi ljudi spase. Crkva se i danas istinski trudi izvršiti primljeno poslanje: navijestiti svakom stvorenju ljubav Božju i pokazati put koji vodi spasenju.

Kao što se progonilo glasnike Božje i prije i poslije Isusova dolaska na zemlju, kao što se progonilo i samoga Isusa i pribilo na križ, tako se i danas Crkva proganja u mnogim sredinama. Zlo neće nikada nadvladati dobro, smrt neće vladati nad životom jer je Isus svojom mukom i smrću nadvladao svako zlo, pobijedio smrt, uskrsnuo je i živi. Zato i danas njegova Crkva s ponosom i neustrašivo Riječju Božjom naviješta spasenje svijetu, nudi mir, budi nadu i uvodi u život.

Isusovo uskrsnuće je najznačajniji događaj u povijesti čovječanstva. Smrt je uništena. Isus svakome koji ga vjerom prihvaća i slijedi, daje sigurnost života vječnoga i garanciju da će i njegov grob, poput Isusova, biti otvoren i ostati prazan. Isus daje i garanciju da će na životnom putu biti s onim koji želi biti njegov i dati mu snage za nošenje životnog križa po kome se dolazi uskrsnuću.

Zato se Crkva kao Isusova zajednica ovdje na zemlji raduje svake godine proslavi Isusova uskrsnuća, slavi, Bogu zahvaljuje, miri se s Bogom i ljudima, nudi spasenje Božje. Dapače, Crkva i svake nedjelje slavi Uskrs, jer se okuplja u Isusovo ime, izgrađuje se i slavi Boga kao u slici onoga što će biti u Kraljevstvu Božjem gdje nam je Isus pripravio mjesto i gdje nas čeka.

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje čestitam sretan i blagoslovljen Uskrs uz obilje Božjeg blagoslova i mira.

Dražen, biskup

Duhovna obnova i Križni put „Ka Sv. Andriji“

U vrsarskoj župi sv. Martina i ove je godine korizma bila posebno obilježena već tradicionalnim križnim putom „Ka sv. Andriji“ kojemu je ove godine prethodila korizmena duhovna obnova. Predvoditelj je bio mons. Ivan Hren, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog.

Duhovna obnova trajala je od petka, 5. travnja do nedjelje, 7. travnja. Prvoga dana program je započeo pobožnošću križnoga puta, a uslijedila je misa s homilijom na temu sakramenta pomirenja. U subotu program je započeo pobožnošću krunice, tijekom koje je za ispovijed bilo na raspolaganju bilo više svećenika. Drugoga dana duhovne obnove predvoditelj je tijekom misnog slavlja izrekao homiliju na temu citata iz Knjige proroka Izaije „Evo činim nešto novo; već nastaje!“. U nedjelju, posljednjeg dana duhovne obnove mons. Hren je predvodio nedjeljna misna slavlja pro populo u Vrsaru i Gradini. U prigodnoj homiliji, govoreći o Isusovu postupku kada mu dovedoše ženu koja je trebala biti kamenovana zbog preljuba, predvoditelj je, citirajući Isusa, pozvao okupljene da se klone formalizama te da nastoje autentično živjeti svoje kršćanstvo. Istaknuo je kako je kršćanstvo vjera u kojoj čovjek ne treba tražiti Boga, jer je Bog taj koji traži čovjeka i postaje jedan od nas. Novina je u tome što je on Nebo približio zemlji, a zemlju izdigao prema Nebu. Sve bi bilo besmisleno bez perspektive vječnosti, a u Isusu dobivamo dimenziju vječnosti. Govoreći o oprostu pozvao je okupljene na više strpljivosti, na više milosrđa, jednostavno na više istinskog praštanja u odnosu prema drugima, upravo po uzoru na Isusa, imajući uvijek na umu njegove riječi upućene nama, „idi i ne griješi više“.

Istoga dana, u poslijepodnevnim satima, u Vrsaru je održan tradicionalni križni put „Ka Sv. Andriji“. I ove se godine, okupilo oko sto i pedeset vjernika, mahom iz Porečkog dekanata, ali i iz drugih, udaljenijih krajeva biskupije.

Vjernici su se, kako je to već uobičajeno, okupili kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, zajedno s vlč. Ivicom Butkovićem, župnikom susjednih župa Funtana i Fuškulin.
Nakon župnikova uvodnoga pozdrava, okupljeni su, predvođeni križem, pjevačima i svećenicima krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanoj stazi koja vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje Križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Tekst križnoga puta čitali su krizmanici Vrsara i Funtane, a molitve i prigodna promišljanja na temu postaja izrekli su nazočni svećenici. Stigavši vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, vjernici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te potom završnom molitvom zaključili pobožnost križnoga puta.

Prigodno promišljanje na kraju pobožnosti križnoga puta ove je godine izrekao vlč. Ivica Butković. Uslijedio je glazbeno – meditativni trenutak kojeg su skladbama klasične glazbe na akustičnoj gitari realizirali vrsarski učenici glazbene škole, a završen je nastupom vrsarskog župnog zbora.
Župnik ja potom izrekao zaključni pozdrav te sve okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine, na petu korizmenu nedjelju.


Ova lijepa tradicija pobožnosti križnoga puta započela prije devet godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim ovog, već tradicionalnog, križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije do crkvice. /Tekst: Gorana Krizman – foto: Gianfranco Abrami/

Poruka pape Franje za korizmu 2019.

»Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih« (Rim 8, 19)

Draga braćo i sestre,

svake godine Bog nam, po Majci Crkvi, daje »da radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi te nas primanjem svetih otajstava obdari svojim božanskim životom« (Predslovlje korizmeno, I). Na taj način možemo, od Uskrsa do Uskrsa, kročiti prema dovršetku onog spasenja koje smo već primili kao plod Kristovog vazmenog otajstva: »ta u nadi smo spašeni« (Rim 8, 24). Ovo otajstvo spasenja, koje već djeluje u nama tijekom zemaljskog života, dinamičan je proces u koji su uključeni također povijest i sve stvoreno. Sveti Pavao ide tako daleko da tvrdi: »stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih« (Rim 8, 19). U vezi s tim želim ponuditi nekoliko razmišljanja da nas prate na našem putu obraćenja u predstojećoj korizmi.

1. Otkupljenje stvorenog svijeta

Proslava Vazmenog trodnevlja Kristove muke, smrti i uskrsnuća, taj vrhunac liturgijske godine, svake nas godine poziva na put priprave, svjesni da je naše suobličavanje Kristu (usp. Rim 8, 29) neprocjenjiv dar Božjeg milosrđa.

Ako čovjek živi kao Božje dijete, ako živi kao otkupljena osoba, koja dopušta Duhu Svetom da je vodi (usp. Rim 8, 14) i zna spoznati i provoditi u djelo Božji zakon, počevši od zakona upisanog u svom srcu i prirodi, on čini dobro također svemu stvorenom surađujući u njegovu otkupljenju. Zato sveti Pavao kaže da stvorenje ima kao neku vrlo snažnu želju za objavljenjem Božje djece; naime, da svi oni koji uživaju milost Isusova vazmenog otajstva dočekaju njegove pune plodove koji će potpuno dozrjeti u otkupljenju samoga ljudskog tijela. Kad Kristova ljubav preobrazi živote svetih u duhu, tijelu i duši, oni daju slavu Bogu te svojom molitvom, kontemplacijom i stvaralaštvom uključuju i druge stvorove u tu hvalu, kao što to na divan način pokazuje “Pjesma brata Sunca” sv. Franje Asiškog (usp. enc. Laudato si’, 87). Ali sklad nastao otkupljenjem u ovome je svijetu neprestano izložen prijetnji negativne moći grijeha i smrti.

2. Razorna moć grijeha

Naime, kad ne živimo kao djeca Božja često se ponašamo destruktivno prema našim bližnjima i drugim stvorovima – pa i prema sebi samima – budući da počinjemo, više ili manje svjesno, držati da možemo s njima činiti sve što nam je volja. U nama tad prevlada neumjerenost: počinjemo živjeti životom kojim se krše granice koje naše ljudsko stanje i sama priroda traže da poštujemo i povoditi se za onim neobuzdanim željama koje se u Knjizi Mudrosti pripisuju bezbožnicima, to jest onima koji u svojim djelovanjima ne misle na Boga i nemaju buduće nade (usp. 2, 1-11). Ako nismo trajno usmjereni prema Uskrsu, prema obzoru uskrsnuća kao cilju, jasno je da se na kraju počne nametati logika izražena u sloganima: želim sve i to odmah i ma koliko imao to mi nije dosta.

Korijen je svakoga zla, kao što znamo, grijeh, koji je od prvog trenutka kad se pojavio među ljudima prekinuo naše zajedništvo s Bogom, s drugima i sa samim stvorenim svijetom, s kojim smo na određeni način povezani svojim tijelom. Raskidanjem zajedništva s Bogom narušen je također naš skladni odnos s okolinom u kojoj smo pozvani živjeti, tako da se vrt pretvorio u pustinju (usp. Post 3, 17-18). Grijeh vodi čovjeka do toga da se počinje smatrati bogom svih stvorova, da se doživljava njihovim apsolutnim gospodarem i da ih ne koristi za onu svrhu koju je htio Stvoritelj, nego za vlastite interese, na štetu stvorova i drugih ljudi.

Kad se napusti Božji zakon, zakon ljubavi, tada prevlada zakon jačega. Grijeh koji prebiva u ljudskome srcu (usp. Mk 7, 20-23) i očituje se kao pohlepnost i neobuzdana žudnja za životom u obilju, nebrige za dobro drugih, a često i za vlastito, vodi do izrabljivanja stvorenoga svijeta, osoba i okoliša, uslijed one nezasitne pohlepe u kojoj se svaku želju smatra právom i koja prije ili kasnije uništava onoga kojim ovlada.

3. Ozdravljujuća moć pokajanja i opraštanja

Stvorenom je svijetu, stoga, prijeko potrebna objava djece Božje, onih koji su postali “novi stvor”. »Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!« (2 Kor 5, 17). Naime, zahvaljujući njihovu objavljenju i sam stvoreni svijet može “svetkovati Vazam”: otvoriti se, naime, novom nebu i novoj zemlji (usp. Otk 21, 1). A hod prema Uskrsu upravo nas poziva da obnovimo svoje kršćansko lice i srce pokajanjem, obraćenjem i opraštanjem kako bismo mogli u punini doživjeti bogatstvo milosti vazmenog otajstva.

Ta “žudnja”, to iščekivanje svega stvorenoga ispunit će se o objavljenju sinova Božjih, to jest kad se kršćani i svi ljudi sa svom odlučnošću prepuste “porođajnim bolima” koje sa sobom nosi obraćenje. Svekoliko je stvorenje pozvano, zajedno s nama, izbaviti se iz »robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). Korizma je sakramentalni znak ovog obraćenja. Ona poziva kršćane da dublje i konkretnije otjelovljuju vazmeno otajstvo u svom osobnom, obiteljskom i društvenom životu, i to prije svega postom, molitvom i milostinjom.

Post nas uči mijenjati naš stav prema drugima i svemu stvorenom. Moramo se kloniti napasti da “proždiremo” sve kako bi zadovoljili svoju nezasitnost i biti spremni trpjeti zbog ljubavi, koja može ispuniti prazninu naših srca. Molitva nas uči odricati se idolopoklonstva i samodostatnosti našeg ega i priznati da trebamo Gospodina i njegovu milost. Davanjem milostinje izbjegavamo bezumno zgrtanje svega što nam padne pod ruku u iluzornom uvjerenju da možemo osigurati budućnost koja nam ne pripada. I tako ćemo ponovno otkriti radost nauma koji Bog ima za stvorenje i za svakoga od nas, a to je da ljubimo Njega, našu braću i sestre i čitav svijet, i da u toj ljubavi pronađemo našu pravu sreću.

Draga braćo i sestre, “korizmeno” razdoblje od četrdeset dana koje je Sin Božji proveo u pustinji stvaranja imalo je za cilj ponovno tu pustinju pretvoriti u onaj vrt zajedništva s Bogom koji je postojao prije istočnoga grijeha (usp. Mk 1, 12-13, Iz 51, 3). Neka naša korizma ove godine bude putovanje tim istim putem, donoseći Kristovu nadu također svemu stvorenom, kako bi se »oslobodi[lo] robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje« (Rim 8, 21). Ne dopustimo da to milosno vrijeme prođe uzalud! Molimo Boga da nam pomogne krenuti na put istinskog obraćenja. Odbacimo svoju sebičnost i zaokupljenost samima sobom i okrenimo se Isusovu Vazmu. Budimo blizu našoj braći i sestrama u nevolji, dijeleći s njima naša duhovna i materijalna dobra. Na taj način, konkretnim prihvaćanjem Kristove pobjede nad grijehom i smrću u svome životu, njezinu ćemo moć preobrazbe ižaravati na sve stvoreno.

Iz Vatikana, 4 listopada 2018.,
Blagdan sv. Franje Asiškog