Božićna poruka apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije, nadbiskupa koadjutora Splitsko – makarske nadbiskupije mons. dr. Dražena Kutleše

„EVO, JAVLJAM VAM BLAGOVIJEST, VELIKU RADOST ZA SAV NAROD!“ (Lk 2,10)

BOŽIĆNA PORUKA 2021.

Draga braćo i sestre! Ovog Božića želimo razmišljati o tajni Božjeg izabranja.

Svima nam je poznato i čak nam je postalo normalno i uobičajeno nešto što je zapravo tako veličanstveno i neobično, a to je da je Bog postao čovjekom, utjelovio se u liku malenog bespomoćnog djeteta. Veliki Bog je postao malen da nas učini velikima – ljubljenom Božjom djecom. Besmrtni Bog, koji po svojem božanstvu nije podložan trpljenju, postao je smrtni čovjek da bi nama darovao besmrtnost, vječnu sreću.

Također, dobro su nam poznate i okolnosti Isusova rođenja. Tako znamo da su Marija i Josip morali ići na popis stanovništva iz Nazareta u Betlehem i da ih nitko nije primio u svoju kuću pa se Isus rodio u štalici. Poznato nam je i da su pastiri te noći pod vedrim nebom čuvali svoja stada i doživjeli neobičan prizor – ukazao im se anđeo i javio im radosnu vijest – da se u Betlehemu rodio Spasitelj svijeta. Isto tako, znamo da su tri kralja slijedila zvijezdu koja ih je dovela do štalice u kojoj su bili Marija, Josip i Dijete Isus.

No, jesmo li razmišljali o tome zašto je Bog povjerio Dijete Isusa baš Mariji i Josipu? Zašto se anđeo ukazao baš pastirima? Zašto je trojici kraljeva koji su živjeli u drugim zemljama bilo dano da slijede zvijezdu i prepoznaju Kralja nad svim kraljevima, a nije bilo dano Herodu, koji je vladao nad Izraelom u vrijeme kad se Isus rodio?

Odgovor na prvo pitanje možemo naći u evanđeljima. Naime, kada Marijina rođakinja Elizabeta prepoznaje u Mariji Majku njezinog Gospodina, Marija klikće u svom hvalospjevu i otkriva razlog Božjeg izabranja: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje.“ (Lk 1, 46b-48) Bog je pogledao na Marijinu neznatnost, na njezinu malenost, skrovitost, poniznost. Kao što rijeka teče u dolinu, tako i Božja milost može doći samo u ponizno srce. Marija je bila tako ponizna, tako svjesna svoje malenosti pred Bogom i Božje veličine, da je bila magnet za Božje milosti. Marija je zato bila puna milosti. Znamo da je kroz povijest bilo mnogo žena, i to mnogo svetih i kreposnih, ali samo ponizna nazaretska Djevica bila je dostojna roditi Sina Božjeg.

Drage majke, žene, djevojke, posebno vama Blažena Djevica Marija može biti uzor. Uzor u poniznosti, uzor u majčinskoj ljubavi prema djeci i odanoj ljubavi prema svom mužu, uzor u bezuvjetnom darivanju.

Ali, Isus je bio povjeren i svetom Josipu, skrovitom nazaretskom tesaru. Zašto baš njemu? Evanđelist Matej nam donosi da je Josip bio „muž pravedan“ (Mt 1,19). A „ako li tko ljubi pravednost, kreposti su plodovi njezinih napora: jer ona poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti“ (Mudr 8,7), govori nam Sveto pismo. Drugim riječima, Josip je bio krepostan čovjek, svet. Kreposti o kojima govori Knjiga mudrosti četiri su stožerne, glavne kršćanske vrline na kojima se grade ostale kreposti. A nismo li svi mi koji smo prigrlili Isusovu radosnu vijest pozvani na svet i krepostan život?

Ipak, dragi očevi, muževi, mladići, poglavito vama sveti Josip može biti uzor – uzor u vjernosti Bogu, uzor u brizi za obitelj, uzor u vjernosti, uzor u skrovitosti, uzor u marljivosti!

Ali u onoj svetoj božićnoj noći, tu su bili i pastiri. Siromašni pastiri koji su danima i noćima bili uz svoja stada i čuvali ih od napada divljih zvijeri. Pastiri su u Isusovo vrijeme bili oni koji zbog svoje neukosti nisu niti znali niti prakticirali Zakon. Oni nisu imali prava kao ostali u društvu. Ipak, Bog upravo njima javlja radosnu vijest spasenja.

Ali osim tih siromašnih pastira, Bog se objavljuje i bogatim kraljevima koji su po društvenom statusu i bogatstvu bili daleko iznad pastira. Vidimo da Bog nije pristran – ne staje niti na stranu siromašnih niti na stranu bogatih. Pa koja je onda tajna Božjeg izabranja pastira i kraljeva? Odgovor opet nalazimo u Svetom pismu: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Bog gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16, 7) Bog gleda samo na srce, srce koje je ponizno i otvoreno da bi moglo prepoznati i primiti Boga. I to na onaj način kako se objavljuje – u liku malenog Djeteta. Samo ponizno srce može vidjeti Boga u liku Djeteta.

Zato, u ovom božićnom vremenu Bog nas poziva da se suočimo sa sobom i vidimo kakvo je naše srce pred Bogom. Je li ono hladno za Boga i bližnjega, poput onih koji nisu otvorili vrata svoga doma Mariji i Josipu? Jesmo li svjesni poput Blažene Djevice Marije da je sve Božji dar? Trudimo li se poput svetog Josipa živjeti pravedno? Gledamo li Boga samo kao automat koji će nam po naručenoj molitvi dati ono što mislimo da trebamo imati ili u svom srcu gajimo iskrenu ljubav i zahvalnost prema Bogu? Imamo li dovoljno ljubavi i razumijevanja za one koje nam je Bog povjerio, prije svega one iz naših obitelji? Jesmo li nepristrani ili radi svojih interesa stajemo na stranu onih od kojih možemo nešto dobiti? Prepoznajemo li tragove Božjeg vodstva i Božje ljubavi u svom životu poput kraljeva?

Uđimo u svoju nutrinu, neka se naš pogled ne zadržava na blještavoj vanjštini božićnih ukrasa, nego ponizimo se u dubini srca i pokajmo se da bismo i mi ovog Božića mogli susresti Isusa. Tada će Božić zadobiti svoj puni smisao – Isus će se roditi u našim srcima i uživat ćemo plodove koje samo Bog može dati – ljubav, radost i mir.

Draga braćo i sestre, Vama, onima koje nosite u svojim srcima i svim ljudima dobre volje, od srca želim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu.

✠Dražen Kutleša,

nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj

Proslava blagdana sv. Andrije apostola u Gradini i Vrsaru

Župa sv. Andrije apostola u Porečkom dekanatu blagdan je župnog zaštitnika proslavila svečanim misnim slavljem u utorak, 30. studenog 2021., u poslijepodnevnim satima. Misno slavlje predvodio je župnik, vlč. mr. Lino Zohil.

Vlč. Zohil je na početku homilije podsjetio na osnovne značajke života sv. Andrije. Istaknuo je da su već nadjenuvši mu ime Andrija nagovijestili njegovu jakost i snagu. Napose mu je jakost trebala u životu za naviještanje Kraljevstva Kristova koje je neumorno propovijedao te je na kraju svoga života podnio i mučeništvo. Andrija i brat mu Petar bili su ribari i učenici Ivana Krstitelja. Andrija je prvi kojega je Isus pozvao u Zbor Dvanaestorice, zato su ga u ranokršćansko doba nazivali Prvpozvanim jer je on prvi koji se imenom spominje da je pošao za Isusom. Župnik je ukratko podsjetio na susret dvojce braće s Kristom. Njegove riječ „Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.“ bile su dovoljne da braća ostave sve i pođu za Isusom. Od tada je život sv. Andrije bio do kraja tijesno vezan za Isusov život. Novi Zavjet ga spominje u nekoliko zgoda, nakon Uzašašća i silaska Duha Svetoga Sveto Pismo više ne spominje sv. Andriju. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinom križu znamo iz spisa zvanog Passio (Muka) u kojem je opisano Andrijino mučeništvo. Relikvije su mu prvo prenesene u Carigrad, zatim u Amalfi u Italiji. Svečeva glava bila je 1460. godine prenesena u Rim a papa Pavao VI. vratio ju je grčkim pravoslavnim vjernicima.

Apostol Andrija nama današnjim kršćanima može i treba biti poticaj i primjer na koji način slušati i prepoznati Božji govor. On je prvo slijedio Ivana Krstitelja misleći da je on Mesija koji ima doći. Ipak, cijelo je vrijeme bi otvoren Božjemu glasu, koji je preko Ivana Krstitelja progovorio i uputi Andriju i druge k Isusu kao pravome Mesiji. Andrija se nije bojao promjene u odlasku od Isusa Krstitelja Isusu. On poziva i svoga brata Šimuna Petra, tako je postao prenositelj Božje poruke svojim najbližima. Propovijedao je u mnogim krajevima, a svoje je život mučeništvom završio u grčkom gradu Patrosu.

Nije dovoljno u našemu životu samo prepoznati Božji glas, potrebno je da taj glas pronesemo dalje, da i druge pozovemo na ono na što je nas same Bog pozvao, tako se vjera prenosi i širi dalje. Da naši prethodnici nama to nisu prenijeli mi danas to ne bi baštinili. Nemojmo ni mi zaboraviti prenijeti to budućim generacijama kako bi se i oni ovdje okupljali i slavili sv. Andriju i ostale svece i blagdane. Kao kršćani pozvani smo osluškivati što Bog od svakoga od nas traži, trebamo se to pitati, i za ponašanje u svakodnevnici. Ne smijemo se zatvoriti u pomisao kakao smo savršeni vjernici koji ne trebaju promjene u životu. Nitko nije tako dobar da ne bi mogao biti još bolji. Kao što je Andrija bio spreman na riječ Ivana Krstitelja u potpunosti promijeniti svoj život tako i mi na evanđeoske riječi trebamo uvijek iznova biti spremni na promjenu i obraćenje, rekao je župnik.

Unatoč aktualnim okolnostima pandemije nemojmo se zatvoriti u sebe, potrebno je da se preko nas Bog proslavlja u svijetu. Trebamo biti svjedoci Kristove ljubavi prema čovjeku ponajprije u svojim obiteljima, ali i u zajednici, u župi i na radnome mjestu. Svjedočeći o Bogu naviještamo ga i prenosimo na druge, te tako doprinosimo da se evanđeoska poruka širi i raste u našem okruženju, zaključio je župnik Zohil te svima čestitao blagdan sveca zaštitnika i zaželio im njegovu zaštitu.

Župa Gradina prvo se put spominje 1720. godine, župna crkva sagrađena je u 16. stoljeću. Župna crkva na glavnom oltaru ima oltarnu palu koja prikazuje sv. Andriju, na lijevom se nalazi oltarna pala koja prikazuje Blaženu Djevicu Mariju i tri sveca koja prema nekim izvorima potječe iz nekadašnje crkve sv. Andrije u Limskom kanalu. U glavnom oltaru, koji je postavljen i posvećen 2013. godine, čuvaju se moći bl. Miroslava Bulešića. U crkvi se također na desnom oltaru nalazi oltarna pala bl. Bulešića, izradio ju je akademski umjetnik Hari Vidović 2015. godine. Izanad lijevih sakristijskih vratiju nalazi se relikvijar sa moćima Sv. Romualda koje su 2018. donesene iz talijanskog samostana Camaldoli nedaleko Arezza.Župa ima četiristotinjak stanovnika koji su, osim u Gradini nastanjenu u naseljima: Begi, Bralići, Delići, Flengi, Kloštar, Kontešići i Marasi.

Misa sv. Andriji u Vrsaru

Istoga je dana, u 13 sati misno slavlje u čast sv. Andriji apostolu održano i susjednoj Župi sv. Martina u Vrsaru, u tamošnjoj crkvi sv. Andrije. Misu je predvodio vlč. Zohil koji upravlja i vrsarskom župom, a okupilo se tridesetak vjernika, napose ribara koji sv. Andriju slave kao svog zaštitnika. Ribari su u Vrsaru na taj dan, u pretpandemijsko vrijeme, nosili sliku sv. Andrije od vrsarskog groblja do crkve sv. Andrije u procesiji. /G.K./

Proslava Sv. Andrije u Vrsaru i Gradini

U utorak, 30. studenog 2021. u 13:00 sati, u prigodi proslave blagdana Sv. Andrije apostola, u VRSARU će se održati svečano misno slavlje u crkvi Sv. Andrije. Toj proslavi u čast zaštitnika ribara pozvani su nazočiti posebno ribari iz Vrsara, Funtane i Poreča. Nakon sv. Mise zajedničko druženje.

Istog dana u GRADINI se slavi blagdan Sv Andrije zaštitnika župe. Svečano misno slavlje održat će se u 16,00. sati. Nakon Sv. Mise zajedničko druženje.

Radujemo se Vašem dolasku i sudjelovanju.

Po uzoru na sv. Martina – biti kršćani uvijek i svugdje

Blagdan župnog patrona sv. Martina biskupa u Vrsaru je proslavljen svečanim misnim slavljem pod predsjedanjem mons. Stjepana Večkovića, kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Uz predslavitelja su koncelebrirali: mons. Ivan Hren, kanonik zagrebački, župnik Funtane vlč. Ivica Butković, župnik Višnjana vlč. Carol Homieja, župnik Kaštelira vlč. mr. Želimir Bagavac te župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil koji je ja početku uputio prigodne pozdrave okupljenima.

Mons. Večković je na početku homilije, čestitavši blagdan, podsjetio na osnovne značajke životopisa sv. Martina biskupa, tog poznatog sveca iz 4. stoljeća. Naglasio je da su nam sveci uzor, ali zagovornici. Istaknuo je najpoznatiji događaj vezan uz lik sv. Martina: nakon što je na vratima francuskog grada Amiensa promrzlom siromahu poklonio pola svojega plašta, u noći je usnuo san u kojem je čuo kako mu Krist, zaogrnut polovicom plašta koju je dao siromahu, govori ‘Ovim me je plaštom zagrnuo Martin’. Taj ga se je san toliko dojmio da se je odlučio krstiti. Po završetku vojne službe vratio se u rodnu Panoniju gdje je uspio na kršćanstvo obratiti majku, ali ne i oca. Vratio se u Francusku gdje postaje učenik sv. Hilarija, a potom je posvećen za biskupa Toursa. Tu je službu vršio 27 godina. U svom biskupskom služenju posvetio se obrazovanju klera, pomirenju među ljudima i misionarskoj evangelizaciji. Posebno su ga voljeli siromašni, potlačeni i proganjani s kojima je osjećao veliku bliskost. Elita ga nije voljela jer je pozivao na pravednost, poštenje i solidarnost te je zbog toga doživljavao poniženja. Još za život smatrali su ga najvećim biskupom u Galiji. Preminuo je 397. godine. Tradicija ga je učinila jednim od najomiljenijih svetaca. Zaštitnik je vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, gostioničara, uzgajivača konja i gusaka, Francuske, itd. Njegov je grob poznato hodočasničko mjesto. Nije poznato zašto je u Vrsaru odabran upravo sveti Matin za zaštitnika. Propovjednik je izrazio bojazan da, kod današnjeg odabira sveca zaštitnika, sv. Matin ne bi bio popularan jer svojim životom i radom se ne uklapa u današnji način mišljenja i ponašanja. Danas prevladavaju zvijezde lažnog sjaja. Kao glavnu poruku tog sveca iz četvrtog stoljeća nama danas propovjednik je istaknuo da je sv. Martin primjerom svoga života pokazao što znači živjeti Božju Riječ. Iako mu se u životu ništa nije ostvarilo prema njegovim željama, nije želio biti vojnik ni biskup, unatoč tome ustrajao je u vjernosti Kristu i ostvario je velika djela. Mi kao vjernici po krštenju smo se opredijelili za Krista, Isus će pred Ocem priznati onoga tko se pred svijetom prizna njegovim. Danas obiluju stidljivi i bojažljivi kršćani, pred društvenom sredinom koja nije sklona katoličkoj vjeri, jedna od najčešćih napasti vjernika je strah prerušen u obzirnu šutnju, upozorio je mons. Večković. „Poštenje i dosljednost vjernika stavljeni su danas na kušnju, kao da se stidimo zastupati kršćanska uvjerenja i načela. Ne samo da smo pasivni prema progresivnoj amoralnosti koja ušutkava načela kršćanskog morala kao zastarjelog nego takva načela često i prihvaćamo.“ Propovjednik je pozvao okupljene da budu vjernici i da se vjernički ponašaju i izvan crkve, u domovima, školama, na radnim mjestima i u svim međuljudskim odnosima bez da se srame svojih vjerničkih uvjerenja. „I sv. Martin je živio u sredini nesklonoj kršćanstvu, no on je prihvatio Krista i živio je svoju vjeru u svim situacijama. Nošen tom vjerom u svome je životu učinio velika djela. Neka nam on bude uzor, da slijedimo njegov primjer da poput njega svoju vjeru živimo dosljedno, te budemo Kristova produžena ruka, neka nas u tome zagovara upravo sv. Martin“, zaključio je propovjednik.

U predvečerje blagdana pokorničko bogoslužje kao pripravu za blagdan predvodio je mons. Ivan Hren.
(txt: G. Krizman, foto: G. Abrami)

Proslava sv. Martina u Vrsaru 2021.

U četvrtak, 11. studenog 2021. svečanim misnim slavljem u 11 sati Vrsar će proslaviti blagdan svoga nebeskog zaštitnika. Svečanu sv. Misu će predslaviti i propovijedati Mons. Stjepan Večković, kanonik iz Zagreba a koncelebrira više svećenika.
U utorak, 10. studenog 2021. u 17,00 sati Pokorničko bogoslužje i prigoda za Sv. Ispovijed kako bi se što bolje pripravili na slavlje našeg nebeskog Zaštitnika, ispovijedat će više svećenika.
Radujemo se Vašem dolasku i sudjelovanju.

Lino Zohil, župnik

Papa Franjo dodijelio Ivanu Milotiću odlikovanje Reda sv. Grgura Velikog


Sveti otac Franjo dodijelio je 11. kolovoza 2021. izv. prof. dr. sc. Ivanu Milotiću, nastavniku na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, odlikovanje viteza Reda svetog Grgura Velikoga. Prof. Milotić je, uz brojna druga djela, autor monografije “Vrsar poviješću i zbiljom” te Vrsarskog statuta (1609. – 1768.)

Papa Franjo je profesoru Milotiću odlikovanje dodijelio kao izraz priznanja i zahvalnosti za zasluge učinjene Svetoj Stolici i u korist Crkve, za izniman doprinos u promicanju kanonskopravne znanosti u Republici Hrvatskoj i proučavanju povijesti Crkve u Istri. Odlikovanje viteza Reda svetog Grgura Velikog, koje kao jedno od pet civilnih odlikovanja dodjeljuje Sveti Otac, 1831. godine ustanovio je papa Grgur XVI.
Odličje se sastoji od malteškog križa sa slikom svetoga Grgura Velikog u sredini na prednjoj strani. Na stražnjoj strani zapisano je geslo Pro Deo et Principe. Iznad križa nalazi se lovorova kruna zelenoga sjaja ovješena o crvenu vrpcu zlatnog obruba.
Među poznatim osobama kojima je dodijeljeno to odlikovanje su Otto von Habsburg, Gilbert Keith Chesterton, Dolores i Bob Hope, Eunice Kennedy Shriver i drugi uglednici.
Već godinama profesor Milotić znanje i energiju stavlja u službu Crkve u Republici Hrvatskoj, kako Porečke i Pulske biskupije tako i Hrvatske biskupske konferencije, u kojoj je član različitih komisija i vijeća. Član je i tajnik Pravne komisije, supredsjedatelj je Mješovite komisije Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije za pravna pitanja, član je Ekonomskog vijeća Hrvatske biskupske konferencije. Na sjednici Stalnoga vijeća Hrvatske biskupske konferencije 6. rujna 2021. izabran je za pravnog savjetnika Pravne komisije COMECE-a (Komisija biskupskih konferencija Europske unije).
Zalaganjem profesora Milotića, nakon 73 godine od ukidanja kanonskopravne skupine predmeta, u studijski program Pravnog fakulteta u Zagrebu vraćeno je poučavanje kanonskoga prava u njegovu prožimanju s civilnom pravom te je bio prvi nositelj kolegija „Kanonsko pravo i hrvatski pravni sustav“.
Član je i Hrvatskog kanonističkog društva, u kojem je predsjednik odbora za izradu normativnih akata iz civilnog i kanonskog područja. Dobitnik je priznanja toga društva za znanstveni doprinos proučavanju odnosa Crkve i države te kanonskoga prava (2015.). Pokretač je i voditelj međunarodnoga pravnog (civilističkog i kanonističkog) i povijesnog znanstvenog skupa „Motovunski kolokvij“.
Svojim radovima (knjigama i člancima) dao je doprinos poznavanju povijesti i kulture Istre te Crkve u Istri.

Prijevod bule imenovanja na pergameni:

PAPA FRANJO

S RADOŠĆU USLIŠUJEMO UPUĆENU NAM ZAMOLBU, IZ KOJE DOZNASMO TVOJE ZASLUGE ZA DOBRO I RAST CRKVE I STVARI KATOLIČKE, DA IZDAMO JAVNU POTVRDU NAŠE ZAHVALNOSTI, KOJOM TEBE

Ivana Milotića

iz Porečke i Pulske biskupije

IZABIREMO, IMENUJEMO I PROGLAŠUJEMO VITEZOM REDA SVETOG GRGURA VELIKOG IZ REDA LAIKA I DAJEMO TI PRAVO SLUŽENJA SVIM POVLASTICAMA KOJE SU S TOM ČAŠĆU POVEZANE.

IZDANO U RIMU KOD SV. PETRA, DANA 11. mjeseca kolovoza godine 2021.

PIETRO kardinal PAROLIN
Državni tajnik

Ivan Milotić (r. 1982. u Puli), školovao se u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu sa summa cum laude (2006.) kao najbolji student u generaciji, gdje je i doktorirao na Poslijediplomskom studiju iz građanskopravnih i obiteljskopravne znanosti (2012.).
Predsjednik je Odbora za statutarna pitanja Sveučilišta u Zagrebu u koji je izabran zbog znanstvene izvrsnosti u nomotehnici. Član je Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu. Član je Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora (od 2021.). Bio je član Odbora za zakonodavstvo Hrvatskog sabora (2017. – 2020.).
Glavni je urednik časopisa „Pravo i porezi“ gdje vodi stalne rubrike „Novi zakoni“ i „Jezik u pravu“. Stalni je suradnik časopisa „Računovodstvo, revizija i financije“ i „Croatian Arbitration Yearbook“. Bio glavni je urednik časopisa „Ceste i mostovi“. Urednik je nakladničke cjeline Histria Christiana historico-iuridica. Pokretač je i jedan od voditelja međunarodnog znanstvenog skupa iz građanskog procesnog prava „In memoriam Srećko Zuglija“.
Bio je voditelj znanstvenog projekta pravne, povijesne, ampelografske i enološke argumentacije hrvatske pozicije u prijeporu i sporu oko naziva vina i sorte teran (2016. – 2017.) koji je za Republiku Hrvatsku (i vinare iz Hrvatske Istre) s uspjehom okončan odlukom Suda Europske unije.
Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu (2003./2004.). Bio je kao student u više navrata stipendist Zaklade Zlatko Crnić i kao poslijediplomand Zaklade Zlata Bartl. Laureat je Godišnje nagrade mladim znanstvenicima i umjetnicima Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu (2009.). Knjiga „Mletačko-austrijska granica u Istri / Il confine veneto-austriaco in Istria“ čiji je suautor dobila je Nagradu Hrvatskog muzejskog društva za 2017. godinu za najuspješniji znanstveno-istraživački projekt koji je rezultirao objavom knjige.
Autor je više od stotinu znanstvenih i stručnih članaka te dvije knjige iz građanskog, trgovačkog i upravnog prava te nomotehnike i jezika u pravu. Autor je šezdesetak znanstvenih radova i više knjiga iz kanonskog, crkvenog (ius ecclesiasticum), rimsko-kanonskog i rimskog prava. Urednik je više od 20 zbornika radova i knjiga. Recenzirao je više od 70 znanstvenih članaka i knjiga.
Priredio je prijevode (s latinskog, grčkog i istro-mletačkog) i komentare Milanskog edikta (313.), Motovunskog statuta (XII. st. – 1507.), Momjanskog kapitulara (1521.), Tridentskog pravorijeka (1535.) i Vrsarskog statuta (1609. – 1768.).
Vodio je desetak višegodišnjih znanstveno-istraživačkih projekata. Istraživanje i projekt „Grčko-rimsko i kanonsko pravo u pravnim temeljima Zapada“ čiji je voditelj, ostvarilo je najsnažniju potporu Sveučilišta u Zagrebu među svim pravnopovijesnim istraživanjima. (IKA)

Župljani Župe sv. Romualda posjetili njegov samostan u Kloštru

Župljani Župe sv. Romualda i Svih svetih u naselju Kozala u Rijeci, predvođeni župnikom vlč. Lukom Pranjićem, hodočastili su u subotu, 2. listopada 2021. u Istru. Posjetili su mjesta koja su obilježila život bl. Miroslava Bulešića, Svetvinčenat, Lanišće i Kanfanar, gdje su sudjelovali na misnome slavlju.
Potom su, htijući iskazati čast naslovniku i zaštitniku svoje župe sv. Romualdu, posjetili Samostan sv. Mihovila nad Limom gdje je taj veliki Božji ugodnik jedno vrijeme živio.
Ondje ih je dočekao župnik Vrsara i Gradine vlč. mr. Lino Zohil zajedno sa svojim župnim suradnikom povjesničarom Marinom Martinčevićem, doktorandom na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Vlč. Zohil je hodočasnicima ukratko prikazao sadašnjost samostana sv. Mihovila nad Limom. Spomenuo je je da je dio samostanskog kompleksa obnovljen sinergijom Ministarstva kulture, Istarske županije i Općine Vrsar te da se posljednje tri godine ondje održavaju mise dva puta godišnje, o blagdan sv. Romualda 19. lipnja i o blagdanu sv. Mihovila, 29. rujna. U tim prigodama bivaju izložene i relikvije koje je župnik za taj samostana dobio od uprave reda kamaldoljana prije tri godine. Spomenuo je i osnovne značajke reda kamaldoljana kojeg je osnovao sv. Romuald. Upoznao ih je s podatkom da se njegovo tijelo čuva u talijanskom mjestu Fabriano.
Povjesničar Marino Martinčević je prikazao povijest tog sakralnog prostora, svrnuvši pozornost na najstariji dio građevine, ranokršćansku crkvicu posvećnu Blaženoj Djevici Mariji naslonjenu na glavnu crkvu, koja je izgrađena u 6 stoljeću. Zanimljiva je po svojoj oktogonalnoj apsidi. Ta je ranokršćanska crkvica značajna i po tome što su u njoj već u 8. stoljeću bile naslikane freske, i smatraju se jednim od najstarijih freska, no nažalost sačuvani su tek poneki manji fragmenti, rekao je prof. Martinčević. Nastavio je izlaganje osvrtom na boravak sv. Romulada na tome mjestu. On je izvorno pripadao benediktinskom redu, no bio je jedan od velikih reformatora benediktinaca, i iz njegove je reforme proizašla nova grana, kamaldoljani, koji su bili prisutni na tome području, a upravo je sv. Mihovil nad Limom najpoznatiji kamaldoljanski samostan u Hrvatskoj. Predavač je citirao životopisca sv. Romulada, Petra Damijanija, podatkom da je sv. Romulad tri godine boravio u obližnjoj špilji, jer je u to vrijeme postojala samo mala ranokršćanska crkvica. Tu se je posvetio molitvi i kontemplaciji. Vjerovatno je već tada neke privukla njegova nazočnost i pretpostavlja se da je već tada ustanovio jednu malu redovničku zajednicu. U nastavku je predavač izložio značajke crkve sv. Mihovila koja je građena u romaničkom slogu, i prema nekim povijesnim izvorima posvećena je 1040. godine. Posvetio ju je tadašnji porečki biskup Engelmar (Engelman), rodom iz područja okolice Regensburga. Freske koje ona čuva predstavljaju vrijedan primjer otonske umjetnosti u Istri, istaknuo je predavač. Posebno je značajan prizor u prezbiteriju, koji je dobrim dijelom sačuvan, a predstavlja kamenovanje sv. Stjepana prvomučenika, to je najstariji poznati prikaz te teme u likovnoj umjetnosti, rekao je Martinčević, te pojasnio još niz značajki tog vrijednog prikaza fresco slikarstva. Kamaldoljani su u tome samostanu boravili do sredine 13. stoljeća. U 14. stoljeću kroz desetak godina ondje su boravili templari. Krajem toga stoljeća samostan se pripaja kamaldoljanskom Samostanu sv. Mihovila na otoku Muranu, a 1519. godine pripada Samostanu sv. Matije na Muranu. U 15. stoljeću je izgrađen dio koji je služio kao dormitorij. Godine 1772. prestaje biti crkveno vlasništvo, biva laiciziran te postaje vlasništvo obitelji Coletti iz Conegliana u Italiji. Izumiranjem obitelji Coletti, u vrijeme Austrougarske monarhije, kompleks prelazi u vlasništvo države, biva sjedištem šumarije. Nakon više stotina godina propadanja sada je napokon ovoj crkvi vraćen stari sjaj, zaključio je predavač.
Hodočasnici su potom posjetili župnu crkvu sv. Andrije u Gradini gdje su imali prigodu za čašćenje relikvije sv. Romualda, a po izlasku iz crkve župljani Gradine su ih počastili prigodnim osvježenjem. (G. Krizman)

Preč. Jakovljević: „Oboružani“ vjerom možemo braniti pravdu, pronositi mir i ulijevati ljubav

Blagdan sv. Mihovila, Gabriela i Rafaela u Samostanu sv. Mihovila nad Limom, u Kloštru, u Župi Gradina proslavljen je procesijom i svečanim misnim slavljem u srijedu, 29. rujna 2021. Misu je predvodio preč. mr. Ilija Jakovljević, fažanski župnik i dekan Vodnjanskog dekanata, vicepostulator kauze za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića. Koncelebrirali su vlč. Josip Kalčić, vlč. Marijan Kancijanić te župnik domaćin vlč. mr. Lino Zohil.
Nakon okupljanja održana je procesija oko samostana s relikvijama sv. Romulada koji je pred deset stoljeća osnovao to sveto mjesto koje ima i izuzetnu povijesnu vrijednost. Po ulasku u crkvu prigodno izlaganje s osnovnim povijesnim podatcima o samostanu izrekao je povjesničar Marino Martinčević.
„Ovo mjesto oblikovala je priroda i stoljetna prisutnost monaha i njihovog načina života. S vremenom ovaj kraj, ovaj samostan i crkva, doživjeli su „umiranje“, ali, zauzetošću svih: Države, Općine i Crkve na ovom mjestu danas odzvanja Božja i ljudska riječ. I mi smo danas po ljudskoj riječi, pozivu vašeg župnika, došli čuti Božju riječ. Te dvije riječi: Božja i ljudska, ponovno obnavljaju ovaj prostor i daju mu životvorni duh. Stoga ustrajmo na tom putu, na putu susreta tih dvaju riječi na ovom mjestu“, rekao je preč. Jakovljević na početku homilije te je zahvalio župniku na pozivu „da budem danas s vama na ovom mjestu koje odiše stoljetnom kulturom i duhom evanđelja“.
Obnoviti i vratiti duhovni i kulturni identitet
„Danas slavimo sv. Mihovila, naslovnika ove crkve i zaštitnika ovog samostana i mjesta. Ovdje se stoljećima na današnji dan slavila svečana liturgija i uzdizala molitva prema nebu. Molilo se i tražilo zagovor sv. Mihovila na ovozemaljskom putu prema vječnosti. Naš život ponekad može doživjeti sudbinu ovog samostana, da se u nama uruši volja za život, da postanemo pusti i prazni te da se napušteni od svih urušimo. Da bi u krizama svog života, u krizama naših obitelji, te urušenih međuljudskih odnosa ponovno obnovili potrebna nam je blizina čovjeka i Boga. Potrebno je da ne ostanemo sami, zatvoreni u svoje poteškoće i probleme, već da pronalazimo razloge radosti i života; ljepotu života u sebi i drugima“, naglasio je preč. Jakovljević te nastavio istaknuvši, „upravo vaš župnik i svi oni koji su sudjelovali u obnovi ove crkve, pronašli su razloge zašto je vrijedno obnoviti ovo kulturno zdanje.“ „Tako je isto potrebno pronaći razloge zašto je potrebno obnavljati naše odnose, pronalaziti kod svog bližnjeg ono dobro. A tamo gdje postoji rana, pukotina, gdje pao krov ili urušio se strop, potrebno je, kako kaže bl. Miroslav Bulešić, svaku tu ranu zamotati u bijeli omot ljubavi. Ljubav svaku ranu zacjeljuje, ljubav svaki narušeni odnos popravlja. Ako ima ljubavi i dobre volje podiže se svaki urušeni krov ili bedem. Potrebna je samo ljubav, kao izvor našeg postojanja i života. Benediktinci prožeti Božjom ljubavlju sagradili su ovaj samostan, vi sada prožeti Božjom ljubavlju i ljubavlju prema starini obnavljate ovaj samostan. Izvor kod jednih i drugih je ljubav. A znamo, kako kaže sv. Ivan: „Bog je ljubav!“ Čestitam vašem župniku i odgovornima u Općini da su ovom mjestu povratili duhovni i kulturni identitet“, naglasio je pohvalom propovjednik.
„Ovo mjesto, ovaj samostan, bez duhovnog identiteta ne bi imalo smisla obnavljati jer bi bio promašen identitet. Vidimo kad je ovaj samostan izgubio duhovni identitet da se urušio i propao. Stoga je važno da u njemu odzvanja Božja riječ, da se slavi sveta liturgija i čuje šapat pobožnih molitelja. To je identitet ovog samostana. Samo uz ovaj identitet razvijat će se i onaj kulturni. Nitko ne može bolje od Crkve čuvati kulturnu baštinu i duhovni identitet“, naglasio je preč. Jakovljević.
Samo oboružani vjerom možemo braniti pravdu, pronositi mir i ulijevati ljubav
Molimo danas i zagovor sv. Mihovila arkanđela za svakog od nas da bude graditelj i promicatelj mira; graditelji civilizacije mire, kako je volio isticati sv. Ivan Pavao II. Ali ta civilizacija započinje u našem obiteljskom životu, u našem profesionalnom životu. Stoga poštujmo jedni druge, kako bi mogli doživjeti poštovanje i zahvalnost. Sv. Mihovil je simbol borbe protiv zla. Na jedan način naš kršćanski poziv, naše poslanje je da se borimo protiv zla. Isus je svojim učenicima dao vlast nad zlom. Ne vlast nad čovjekom, već vlast nad zlom“, podsjetio je predslavitelj.
„Danas, dok slavimo svete arkanđele, potrebno je da svatko od nas zastane i zagleda se u sv. Mihovila i zapita se „Kakav sam ja kao čovjek i kao kršćanin?“, potaknuo je predvoditelj okupljene na propitivanje. „Zlo je prisutno svugdje oko nas i lako nas zahvati. Sv. Mihovil je imao mač s kojim je uništio zlo. Bog je u Isusu Kristu i nama dao mač, ne mač od željeza, već mač vjere. Mi samo oboružani vjerom možemo braniti pravdu, pronositi mir i ulijevati ljubav. Često puta i nas će u našem životu ne samo napasti zlo, nego će nas namamiti da se priklonimo zlu. Svatko onaj tko podlegne tomu nije u službi sv. Mihaela nego u službi onoga protiv koga se on borio. Da bi se mogli oduprijeti zlu potrebna nam je Božja riječ i sveti sakramenti; potrebni su nam naši sveci i mučenici; potrebno nam je zajedništvo“, naglasio je preč. Jakovljević te je zaključio zazivom:„Neka sv. Mihovil štiti svakog od nas od zloga i neka nam isprosi od Gospodina milost da se možemo boriti protiv zloga i razvijati civilizaciju ljubavi gdje ćemo svi biti braća i sestre“.
Propovjednik je homiliju završio molitvom sv. Mihovilu arkanđelu riječima pape Leona XIII.: „Sveti Mihovile arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon. Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo: Ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge duhove zlobne, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krjepošću i jakošću u pakao strovali.“
Na kraju misnoga slavlja, uz završne zahvale župnik Zohil je podsjetio kako su 2020. godine, nakon gotovo deset stoljeća, relikvije sv. Romualda stigle su u Samostan sv. Mihovila nad Limom kojeg je taj duhovni velikan osnovao krajem prve polovice XI. stoljeća. Vlč. Zohil ih je primio od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji. Svečano ih je unio u tu crkvu apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije mons. dr. Dražen Kutleša, o blagdanu sv. Romualda, 19. lipnja 2020. godine. Od tada se ondje izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o blagdanu sv. Romulada, 19. lipnja i o blagdanu sv. Mihovila, 29. rujna.
Nakon misnoga slavlja za sve okupljene priređen je prigodni domjenak u klaustru samostana.
(foto: Gianfranco Abrami, txt: G. Krizman)

Hodočasnici pješaci krenuli prema Svetvinčentu

Danas, 24. kolovoza 2021., se obilježava 74. obljetnica mučeništva bl. Miroslava Bulešića. Više skupina hodočasnika pješaka krenulo je iz raznih dijelova Istre put Svetvinčenta.

Desetak hodočasnika krenulo je jutros u sedam sati zajedno s vicepostulatorom u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića preč. mr. Ilijom Jakovljevićem iz crkve bl. Bulešića u Valbandonu. Ondje je hodočasnicima blagoslov udijelio vlč. Ivan Begović, policijski kapelan Policijske uprave vukovarsko-srijemske i župnik u Retkovcima.

Nešto kasnije krenulo je dvadesetak hodočasnika iz vrsarskoga kraja, iz Samostana sv. Mihovila nad Limom, a s njima hodočasti i grupa mladih Bratstva blaženog Karla Austrijskog, iz Exitus programa, iz Zagreba. Hodočasnike je blagoslovio i predvodi župnik Vrsara i Gradine vlč. mr. Lino Zohil.

U ranim popodnevnim satima iz Kanfanara će put Svetvinčenta krenuti skupina hodočasnika iz Rovinja, Kanfanara te okolnih mjesta.

Imamo ove godine i jednog hodočasnika trkača, maratonac Dragan Kopecki pretrčati će udaljenost između Rovinja i Kanfanara u popodnevnim satima. /G.K./