Proslavljen blagdan Sv. Jurja

U ponedjeljak, 23. travnja 2018., u Vrsaru je, hodočašćem brodicama na otok sv. Jurja u vrsarskom akvatoriju, proslavljen blagdan Sv. Jurja, čime se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Nakon okupljanja u poslijepodnevnim satima, vrsarski ribari su sa svojim brodicama sa starog mola na otok sv. Jurja prevezli stotinjak osoba iz Vrsara i okolice koji su se odazvali na poziv župnika vlč. mr. Lina Zohila. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružila skupina talijanskih gostiju.

Po dolasku na otok održana je procesija oko otoka, po uređenoj šetnici, moleći krunicu i pjevajući prigodne pjesme. Uslijedilo je misno slavlje koje je održano ispred crkve. Misu je predvodio p. Drago Marić, karmelićanin, a koncelebrirali su vlč. Ivica Butković, župnika Funtane i Fuškulina, te župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil.

U prigodnoj homiliji propovjednik je podsjetio da je sv. Juraj rođen u Maloj Aziji, u plemićkoj obitelji i kao takav već rođenjem predodređen za vojnu službu. Bio je uzoran vojnik. Upravo u to vrijeme je car Dioklecijan naredio progon kršćana u cilju gašenja kršćanstva. Sv. Juraj se tome usprotivio i stao u obranu kršćana. Car je naredio njegovo utamničenje i on je zatvoru priznao da je kršćanin. Vjere se nije htio odreći ni kada su ga mučili. Car ga je potom nastojao pridobiti i obećanjima o uspješnoj karijeri, no bezuspješno. Propovjednik je potom podsjetio na predaju koja kaže da je sv. Juraj upitao kipove jesu li oni Bog, kipovi su zanijekali te su se po njegovom činjenju znaka križa razbili. Car je potom naredio njegovo smaknuće. P. Drago je podsjetio da je sv. Juraj, po smrti svoje majke robovima podario slobodu, a svoje imanje podijelio siromasima.

Sv. Jurja slave mnoge crkve istoka i zapada, posvećena su mu mnoga sakralna zdanja, on je simbol borbe protiv zla, a ujedno i simbol štovanja Boga jedinoga i pravoga. On se nije htio klanjati caru već samo Bogu jedinome, rekao je propovjednik, a to je ujedno i pouka nama danas.

Jedan sličan uzor u tome nam je i bl. Kardinal Alojzije Stepinac. On je u vrijeme 2. svjetskog rata znao držati žestoke propovijedi protiv Hitlera, Pavelića i ustaša, za što bi ga tada u Njemačkoj bili oštro osudili. Pavelić se nije usudio dirati ga jer se bojao naroda, znao je koliko narod drži do njega. Kada je u nekim zgodama narod u crkvi zapljeskao on nije gledao ponosan što mu plješću, već bi oborio glavu, gledao preda se i rekao bi „U Crkvi se samo Bogu plješće i više nikome.“ Nikada nije prihvaćao pljeskove. A koliko puta mi imamo malih idola u svim zgodama. I onda kada nastupaju kao političari ili kao dobrotvori hvalimo ih, kadimo im, a oni ozarena lica stoje kao da su neki mali bogovi ili mali idoli. To sv. Juraj nikada ne bi napravio, naglasio je propovjednik. Mi trebamo vjerovati onome koji je sve stvorio. Diveći se onome što gledamo oko sebe trebamo sagledati da je Bog jedni koji je pravi, koji je živi, koji nam je blizak u Isusu Kristu, i koji nas ljubi. Pa ako danas samo tu poruku ponesemo s ove mise i ovog otoka, otići ćemo kao malo bolji i uvjereniji kršćani svjesni tko je jedini iznad nas i tko je jedini važan, On – jedini istiniti i jedini pravi, naglasio je propovjednik.

Na kraju je vlč. Zohil zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli da to slavlje protekne u lijepom i skladnom ozračju: ribarima koji su prevezli hodočasnike na otok, Komunalnoj tvrtki Montraker čiji su djelatnici uredili otok i šetnicu po kojoj je prošla procesija, te Turističkoj zajednici i Općini Vrsar koji su se pobrinuli za prigodno čašćenje svih sudionika po povratku na stari mol.

Nakon zajedničke fotografije hodočasnici su prevezeni natrag do starog mola gdje je nastavljeno druženje uz okrepu.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 1996. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije. /G.K./

Uskrsna poruka biskupa Dražena Kutleše

„ZNAMO DA SI DOISTINE – USKRSNUO, BOŽJI SINE“

Stvarnost u kojoj živimo postaje nam iz dana u dan sve složenija, teže prihvatljiva. Uza sve mogućnosti koje čovječanstvo danas posjeduje i po kojima bi ljudi mogli uistinu bolje, mirnije i sretnije živjeti, to se ne događa. Danomice nas zapljuskuju informacije o ratovima, terorizmu, teškim bolestima, gladi, požarima, poplavama,… Nije teško uočiti da su kod mnogih međuljudski odnosi zatrovani: ne poštuju se roditelji, stariji, djeca. Mnoge su obitelji u krizi. Ne cijeni se i ne čuva život, osobito tuđi. Uništava se priroda, zagađuje okoliš. Izgleda kao da je sve na prodaju, da se sve može novcem kupiti. A čovjek je u tom „suvremenom“ i „naprednom“ svijetu sve usamljeniji, sve nesretniji. Bježi od drugih i od sebe. Ipak, u dubini svoga srca osjeća da nije to ono što bi trebalo biti, da nije za to stvoren. Čezne za nečim višim, boljim što bi ga trebalo ispuniti, učiniti sretnim.

I upravo u tu tmurnu stvarnost silazi Božja dobrota, Božja ljubav. Utjelovljuje se Sin Božji, postaje čovjekom da bi se približio svakom čovjeku, da bi svakoga čovjeka pozvao na spasenje, na život koji mu je Bog namijenio i za što ga je stvorio. Pozivao je sve i svojom riječju i svojim životom.

Isus je za spas svih ljudi prihvatio križ i na njemu predao svoj duh. Umro je za ljude, da im se grijesi oproste, da se vrate na pravi put. Isus je uskrsnuo, pobijedio je smrt i ušao u život vječni i za sve nas, da i mi s Isusom Kristom prolazimo ovom zemljom čineći dobro, nosimo svakodnevni križ i da po svojoj smrti s Kristom uskrsnemo, zauvijek živimo.

Svi koji Isusa Krista prihvaćaju kao Spasitelja, koji primaju njegovu Riječ i istinski po njoj žive postaju radosni, sretni ljudi koji vide cilj svojega života i znaju put koji ih vodi u život vječni. Iako je taj put često obilježen križem, patnjom, trpljenjem, a bio je takav i Isusov put, kršćanin ne odustaje, nego ustraje do kraja. Štoviše, i drugima pomaže nositi njihove križeve, ublažava njihove boli, žrtvuje se za njih. Kršćanin tako u ovu tešku životnu sredinu donosi ljudima sigurni tračak nade, vraća osmijeh i otkriva smisao života.

To znači uskrsnuti, već sada i ovdje na zemlji biti u vječnom životu, ostvarivati Božji plan – biti u zajedništvu s Bogom. To je i garancija da će ozračja ljudskih sredina biti prijateljskija, bratskija, otvorenija za sve.

Isusovo uskrsnuće je poziv svakom kršćaninu, svakom čovjeku dobre volje da otkrije svoj životni poziv, poslanje i da ga u potpunosti ostvari. Samo tako će naš svijet postati bolji, sretniji i sigurniji.

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim obilje mira, radosti, sreće i Božjeg blagoslova za ovaj Uskrs!
+ Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski

Održan križni put “Ka Sv. Andriji”

Pete korizmene nedjelje, 18. ožujka, u Vrsaru je održan tradicionalni križni put „Ka Sv. Andriji“. I ove se godine, unatoč kiši i hladnoći, okupilo oko dvjestotinjak vjernika, mahom iz Porečkog dekanata, ali i iz drugih, udaljenijih krajeva biskupije.

Vjernici su se, kako je to već uobičajeno, okupili kod vrsarskoga groblja gdje ih je dočekao domaćin, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, zajedno s preč. Milanom Zgrablićem, porečkim dekanom i župnikom porečke katedralne župe, vlč. Ivicom Butkovićem, župnikom susjednih župa Funtana i Fuškulin te vlč. Ivanom Princom, župnikom Nove Vasi.
Nakon župnikova uvodnoga pozdrava, okupljeni su, predvođeni križem, pjevačima i svećenicima krenuli preko ceste, pored lokve Fabian, po šljunčanoj stazi koja vodi do crkvice sv. Andrije. Postaje Križnoga puta postavljene su na stabla uz stazu, a napravljene su od grana iz okolne šume te drvenih ploča s izrezbarenim rimskim brojevima postaja. Tekst križnoga puta čitali su krizmanici Vrsara i Funtane, a molitve i prigodna promišljanja na temu postaja izrekli su nazočni svećenici. Stigavši vijugavom stazom do vrha brda i crkvice sv. Andrije, vjernici su izmolili zadnju postaju koja se nalazi na stablu ispred crkve te potom završnom molitvom zaključili pobožnost križnoga puta.

Prigodno promišljanje na kraju pobožnosti križnoga puta ove je godine izrekao vlč. Ivica Butković. U kratkom promišljanju on je istaknuo kako je potrebno se zapitati kako mi prihvaćamo svoj križ, te nastojati osjećati zahvalnost za svoje životne križeve u svjetlu vjere da su upravo životni križevi ti koji nas vode do spasenja. Mjera Kristove ljubavi je križ, istaknuo je vlč. Butković, te nadodao kako je i za nas najvažnija mjera vjere ljubav i trpljenje, onoliko koliko volimo Krista toliko ćemo s njim, a time i s bližnjim, biti spremni trpjeti. Promišljanje je zaključio podsjetivši da nas Krist poziva da budemo ponizni, ali veliki u dobroti i pomaganu bližnjemu.

Uslijedio je glazbeno – meditativni trenutak kojeg su skladbama klasične glazbe na akustičnoj gitari popratili Andrija Pilat, Marijana Krišto i Ivan Vučak, vrsarski učenici glazbene škole, a završen je nastupom vrsarskog župnog zbora.

Župnik ja potom izrekao zaključni pozdrav te sve okupljene pozvao na sudjelovanje na Križnom putu „Ka svetom Andriji“ i iduće godine, na petu korizmenu nedjelju.
Ova lijepa tradicija pobožnosti križnoga puta započela prije osam godina, nakon što je vlč. Zohil, po preuzimanju župe Vrsar, odlučio popraviti tada ruševnu crkvicu sv. Andrije iz 18. stoljeća. Posvema obnovljenu crkvu je, o blagdanu svetog apostola Andrije, 30. studenog 2010. godine, nanovo blagoslovio tadašnji ordinarij mons. Ivan Milovan. Osim ovog, već tradicionalnog, križnoga puta, tu se redovito održava i svečana proslava svetoga Andrije ap., pa tako svake godine, zadnjeg dana mjeseca studenog, ribari u procesiji nose sliku sv. Andrije do crkvice./G.K./

Trostruko slavlje u čast bivšem župniku, vlč. Josipu Kalčiću

Pete korizmene nedjelje, 18. ožujka 2018., u župi sv. Andrije u Gradini upriličeno je trostruko slavlje u čast bivšem župniku, vlč. Josipu Kalčiću. Na poziv župnika domaćina, vlč. Lina Zohila, vlč. Kalčić je toga dana predvodio nedjeljno misno slavlje u Gradini. Slavlje je upriličeno jer je toga dana vlč. Kalčić napunio 83. godine, dan kasnije, 19. ožujka, o svetkovini sv. Josipa mu je imendan, a 30. ožujka će proslaviti 60. godina svećeničkog služenja.

Prigodnu homiliju izrekao je vlč. Zohil. Razlamajući riječi iz Evanđelja po Ivanu „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ propovjednik je naglasio da kad Isus očekuje da onaj koji mu želi služiti ide za njim, onda ne misli samo na izvanjsko hodanje, već na duhovno nasljedovanje. Ići za njim ne znači biti mu u pratnji ili eventualno slijediti trag njegovih stopa od mjesta do mjesta, već znači ići za njim u duhovnome smislu. Očito su mnogi učenici izražavali spremnost služiti mu, pri čemu su mu stavljali na raspolaganje svoja zemaljska dobra, napose jelo i gostoprimstvo. Znali su mu reći da će ići za njim kamo god krene, no sve to je bilo nedovoljno u odnosu na ono što je on mislio kad ih je pozivao da dođu za njim. Jer on je znao da je mnogo važnije da ga nasljeduju, nego da ga samo izvanjski slijede. Učenici su više od svih izvanjskih djela i počasti koje su mu mogli iskazati bilo pozvani nasljedovati ga vlastitim životom. I to na način da budu spremni iz dana u dan umirati, pa čak i život dati za svoja uvjerenja. Jer ići za njim značilo je ići u smrt, putem i logikom pšeničnoga zrna, kako on sam reče, Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod.

Upravo je taj način nasljedovanja Krista, odabirom svećeničkog poziva, odabrao i vlč. Josip Kalčić, rekao je propovjednik te u svjetlu radosnih obljetnica ukratko predstavio slavljenikov životni put.

Vlč. Josip Kalčić, rođen 18. ožujka 1935. u župi i sadašnjoj Općini Tinjan, u selu Milinki, od oca Antuna iz sela Srbinjaka i majke Paule Gasparini iz sela Cirijona župe Sv. Vital. Zbog siromaštva često sele tako da je osnovnu školu polazio u Sv. Petru u Šumi za vrijeme drugog svjetskog rata. Odatle odlazi u Pazin u Biskupsko sjemenište 1947. godine s čvrstom odlukom postati svećenik. Roditelji su poštivali njegovu želju uza sav pritisak koji je vršen na njih od politike onoga vremena. Završivši klasičnu gimnaziju u Pazinskom sjemeništu, godine 1955. upisuje studij teologije u Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. No, za kratko vrijeme, uslijed montiranog komunističkog procesa škola je nasilno zatvorena, a studenti teologije koji nisu završili u zatvoru radi tobožnjeg ustaštva ili iredentizma, našli su utočište u Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu gdje je vlč. Josip završio studij i diplomirao.

Godine 1958. godine primio je sakrament svećeničkoga reda. Mladu misu je slavio u Puli 20. travnja iste godine, i već sedam dana kasnije, 27. travnja, nastupio na dodijeljenim mu župama Sv. Matej i Sv. Ivanac nad Rašom. Tim je župama upravljao kroz deset godina, uz prekid od 10 mjeseci radi odlaska na odsluženje vojnog roka u Leskovac u Srbiji, gdje je služio vojsku kao običan vojnik u «poljskoj pešadiji». Nakon odsluženja vojnog roka vratio se na spomenute župe, gdje je ostao do 1968., a tada mu je biskup dodijelio dvije nove župe, Kringu i Muntrilj, kojima je upravljao nešto manje od trideset godina, do 1997. godine. Osim brige za vjerski život vjernika često je bio prisiljen obnavljati crkvene zgrade i ostale crkvene objekte. U ona je vremena to zahtijevalo mnogo truda i novčanih izdataka što je išlo dobro uz razumijevanje i pripomoć župljana.

Godine 1997. mu je povjerena Župa sv. Martina bkp. u Svetom Lovreču Pazenatičkom i obližnja Župa sv. Andrije ap. u Gradini. U Svetom Lovreču je bio na službi do umirovljenja, 2016., a Gradinom je upravljao nešto kraće, do 2012. godine.

Na kraju misnog slavlja dvoje župljana je slavljeniku uručilo prigodni poklon, košaru sa plodovima zemlje i drugim darovima, a prije dvadesetak dana su mu darovali novi veliki ekran za računalo, obzirom da on i u mirovini ne miruje, već nastavlja, sukladno mogućnostima, činiti dobro župi i mjestu gdje je djelovao: vlč. Kalčić, u miru Svećeničkog doma Betanija u Puli gdje živi od umirovljenja, piše knjigu o Svetom Lovreču i Gradini.

Vlč. Josipa je krasila i još ga uvijek krasi njegova jednostavnost, skromnost, samozatajnost i dobrota, istaknuo je vlč. Zohil, no veliko dobro koje je on svojim djelovanjem podario ljudima i mjestu uvidjela je i Općina Sveti Lovreč koja mu je 2016. dodijelila Nagradu Općine Sveti Lovreč.

Vlč. Kalčić je upravo primajući tu nagradu, u zahvalnom obraćanju sažeo bit svoga života i poslanja: „Ja vjerujem u Boga, svoj svećenički poziv shvatio sam kao svakodnevni pokušaj da svoju vjeru prenosim na druge poštujući osobne svjetonazore svakog pojedinca“.

Neka nam Svevišnji podari što više takvih svećenika. /G. K./

Križni put “Ka Sv. Andriji”

Nedjelja, 18. ožujka 2018.

Dekanatski križni put „Ka Sv. Andriji“ u Vrsaru održat će se u nedjelju, 18. ožujka 2018. godine s početkom u 16 sati okupljanjem kod vrsarskog groblja.

Već nekoliko godina u Vrsaru se održava Križni put na kojem sudjeluje po nekoliko stotina osoba iz različitih krajeva Istre, a osobito Vrsara, Gradine, Funtane, Poreča,.. Molitveni hod križnoga puta „Ka Svetom Andriji“ u Vrsaru održava se u prirodi, poljskim putem koji vodi do obnovljene crkve Sv. Andrije apostola. Molitve križnog puta predvodit će krizmanici i svećenici porečkog dekanata, pred postajama postavljenim na stabla uz stazu. Početak je predviđen u 16.00 okupljanjem na parkiralištu kod vrsarskog groblja, a zaključit će se u 17 sati završnom prigodnom meditacijom ispred crkve sv. Andrije koju će izreći Vlč. Ivan Butković.župnik Funtane i Fuškulina. Uslijedit će kratki glazbeno-meditativni program u izvedbi učenika glazbene škole iz Vrsara i župnoga zbora.
Rado Vas očekujemo!

PREDUSKRSNE ISPOVIJEDI

PREDUSKRSNE ISPOVIJEDI
U POREČKOM DEKANATU
Dan Mjesto Vrijeme
Nedjelja, 18. ožujka 2018. Baderna 17,00 sati
Petak, 23. ožujka 2018. Sv. Vital – Brig 16,00 sati
Petak, 23. ožujka 2018. Vižinada 17,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018. Sv. Lovreč 16,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018. Vrsar 17,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018.
Žbandaj 17,00 sati
Subota, 24. ožujka 2018. Tar 17,00 sati
Nedjelja, 25. ožujka 2018. Gradina 08,30 sati
Cvjetnica, nedjelja, 25. ožujka 2018. Poreč 16,00 sati
Veliki ponedjeljak, 26. ožujka 2018. Sv. Ivan od Šterne 16,00 sati
Veliki ponedjeljak, 26. ožujka 2018. Nova Vas 18,00 sati
Veliki utorak, 27. ožujka 2018. Labinci 16,00 sati
Veliki utorak, 27. ožujka 2018. Kaštelir 17,00 sati
Velika srijeda, 28. ožujka 2018. Višnjan 17,00 sati
Veliki srijeda, 28. ožujka 2018. Funtana 17,00 sati
Veliki petak, 30. ožujka 2018. Fuškulin 16,00 sati

Vrsarani hodočastili na Cres i Lošinj

Vrsarani hodočastili na Cres i Lošinj

U subotu, 10. ožujka 2018., vjernici Župe sv. Martina biskupa iz Vrsara i Župe sv. Andrije apostola iz Gradine, predvođeni svojim župnikom, vlč. mr. Linom Zohilom, hodočastili su na otoke Cres i Lošinj. Prešavši s kopna na otoke preko Krčkoga mosta trajektom su iz luke Valbiska došli na Otok Cres preko trajektne luke Merag. Prvo zaustavljanje bilo je u sjedištu nekadašnje Osorske biskupije, danas malom otočkom mjestašcu Osoru u kojem zimi stanuje tek pedesetak osoba. Slijedeća postaja bio je Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju koji je hodočasnike ugodno iznenadio vrhunskom muzeološkom prezentacijom, obzirom da cijeli muzej počiva na jednom jedinom eksponatu, izvrsno očuvanom brončanom kipu grčkog atlete, koji je nakon 2000 godina provedenih na morskome dnu u lošinjskome arhipelagu svjetlo dana ugledao 1996. kada ga je pronašao belgijski ronioc René Wouters.

Hodočasnici su se potom uspeli do malološinjske župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, gdje ih je, unatoč brojnim obvezama oko organizacije susreta mladih toga dana te podjele sakramenta potvrde slijedećeg dana i biskupske vizitacije, župnik Vlč. Robert Zubović primio izuzetno srdačno predstavivši im crkvu i župnu zajednicu koja se ondje okuplja. Prije nastavka župnik je hodočasnike počastio prigodnim osvježenjem u župnoj dvorani. Malološinjska župna crkva građena je u 17. i 18. stoljeću. U unutrašnjosti te trobrodne crkve dva reda stupova vode prema svetištu koje je uzdignuto sa sedam stuba i djeluje poput prirodne pozornice. Na glavnom oltaru, sagrađenom od mramora s inkrustacijama, u sarkofagu od bijelog mra­mora smještene su relikvije sv. Romula, a oltarnu sliku Rođenja Blažene Djevi­ce Marije izradio je u 18. stolje­ću venecijanski slikar Alvise. Uz oltar s jedne strane je mra­morni kip sv. Petra, a s druge strane sv. Romula. Na desnom, odnosno južnom zidu crkve, na prvom je oltaru veoma vrijedno mramorno raspelo, djelo kipara Bartolomea Ferrarija. Na sljedećem oltaru je slika Gospe Karmelske, slikara J. Valsona iz 1855. godine. S druge strane, na lijevom sjever­nom zidu, na prvom oltaru je slika s likovima zaštitnika uje­dinjene Krčke biskupije: sv. Gaudencija, Kvirina, Kristofora i zaštitnika Malog Lošinja sv. Martina. Na drugom je ol­taru slika iz 18. stoljeća i prika­zuje svete Nikolu, Roka i An­tona Padovanskog, a u pozadini je veduta Malog Lošinja s dovr­šenom župnom crkvom. Križni put u malološinjskoj župnoj crkvi preslika je djela Gian Battiste Tiepola iz 1747. godine. Veo­ma vrijedne orgulje datiraju iz 1781. godine, a tvorac im je graditelj orgu­lja Gaetano Callido, koji je ostavio više tragova po crkvama kvarnerskih otoka.

Slijedeća postaja vrsarskih hodočasnika bila je župna crkva sv. Antuna opata u Velom Lošinju koja je sagrađena krajem 18. stoljeća na mjestu nekadašnjeg groblja a gdje su prije ove postojale još dvije crkve od kojih starija bila iz 15. stoljeća. Za ljepotu i velebnost ove crkve najzaslužniji su velološinjski kapetani, a posebno kap. Gaspare Craglietto. Velike posebnosti ove crkve su: orgulje znamenitog mletačkog majstora Gaetana Callida iz 1876. godine, slika Bogorodica s djetetom od Bartolomea Vivarinija iz 1475. godine te sarkofag s tijelom mučenika sv. Grgura iz Spoleta koji je suzaštitnik Velog Lošinja.

Nakon kraće šetnje po Velom Lošinju hodočasnici su autobusom stigli ponovno do Osora, sjedište nekadašnje Osorske biskupije, gdje ih je u katedrali Uznesenja Marijina, danas župnoj crkvi, dočekao župnik Vlč. Ivan Katunar te im predstavio tu velebnu sakralnu građevinu koja danas, osim za liturgijske obrede, u ljetnim mjesecima služi i kao mjesto održavanja poznatih Osorskih glazbenih večeri. Osorska katedrala Uznesenja Marijina je trobrodna crkva građena u vrijeme biskupa Antuna Palčića i Marka Nigrisa u drugoj polovici 15. stoljeća. Zvonik katedrale je izdvojen od same crkve i građen je naknadno, točnije 1675. godine. Arhitekt zvonika je poznati krčki majstor Gallo. Unutrašnjost katedrale je uglavnom uređena u vrijeme biskupa Andrea Piperaria u prvim desetljećima 16. stoljeća. U prezbiteriju se nalazi glavni oltar sa slikom Uznesenja Marijina i svecima zaštitnicima te relikvijarom sv. Gaudencija. Na bočnim zidovima se nalaze još slike sv. Petra, sv. Pavla, sv. Nikole i sv. Benedikta. Naslovnik današnje osorske župe je sv. Gaudencije Osorski biksup koji je živio na prelazu 10. i 11. stoljeća. Osorska biskupija, prema predaji, osnovana je 530. na sinodi u Solinu, prvi se put spominje 585., a u istom je stoljeću sagrađena i prva katedrala. Obuhvaćala je otoke Cres, Lošinj, Ilovik, Susak, Unije te Velike i Male Srakane, područje tada odvojeno od Krčke biskupije. Dokinuta je 1828. bulom Locum Beati Petri te je pridružena Krčkoj biskupiji.

Slijedeće odredište Vrsarana bilo je mjesto Cres gdje ih je župnik Vlč. Marijan Kosić uz srdačnu dobrodošlicu počastio prigodnim domjenkom u župnoj dvorani. Nakon kratkog uvoda o župnoj crkvi Svete Marije Velike koja je ujedno i sjedište Creskog dekanata, župnik domaćin je uz vlč. Zohila koncelebrirao na večernjem misnom slavlju te je tom prigodom hodočasnicima i domaćim vjernicima uputio prigodnu homiliju.

Nakon kraće šetnje po creskoj rivi hodočasnici su krenuli put trajektne luke Porozine te pristavši na istarskoj obali u Brestovi, nakon putovanja kroz središnju Istru, pristigli su svojim domovima bogatiji za jedno lijepo duhovno i putničko iskustvo. Vlč. Zohil je osim organizacije i duhovnog vodstva hodočasnike upoznao s brojnim zanimljivostima tih dvaju otoka koje veoma dobro poznaje. O bogatoj povijesti toga kraja prigodno je govorio povjesničar Marino Martinčević, dok je poneke detalje o crkvama nadodao fotograf Gianfranco Abrami./G.K./

Poruka pape Franje za korizmu 2018.

Poruka Svetog Oca Franje za korizmu 2018.

Draga braćo i sestre, Pasha Gospodinova ponovno nam je pred vratima! U našoj pripravi za Uskrs Božja nam Providnost svake godine daje korizmu, “sakramentski znak našega obraćenja”[1], koja poziva i omogućuje povratak Gospodinu svim srcem i čitavim životom.

I ove godine ovom porukom želim pomoći čitavoj Crkvi da doživi u radosti i istini ovo milosno vrijeme. Kao nadahnuće za to poslužile su mi Isusove riječi iz Matejeva Evanđelja: “Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih” (24, 12).

Ova se rečenica nalazi u Isusovu govoru o posljednjim vremenima i izgovorena je u Jeruzalemu, na Maslinskoj gori, na istom onom mjestu na kojem će započeti Gospodinova muka. Odgovarajući na pitanje učenikâ, Isus najavljuje velike nevolje i opisuje situaciju u kojoj bi se mogla naći sama zajednica vjernika: usred velikih nevolja, neki će lažni proroci mnoge zavesti na krivi put a ljubav, koja je središte čitavog Evanđelja, ohladnjet će u srcima mnogih.

Lažni proroci

Poslušajmo ovaj ulomak i zapitajmo se u kojim se oblicima mogu pojaviti ti lažni proroci?

Oni su nalik “šaptačima zmija”, odnosno služe se ljudskim emocijama da porobe ljude i vode ih kamo im se prohtije. Kolika su Božja djeca podlegla zavodljivosti kratkotrajnih užitaka, koje su zamijenili s istinskom srećom! Koliki muškarci i žene žive kao opčinjeni opsjenom novca, koji ih zapravo čini robovima profita i sitnih interesa. Koliki samo prolaze kroz život misleći da su sami sebi dostatni i na kraju postaju plijenom samoće!

Drugi lažni proroci su oni “šarlatani” koji nude jednostavna i brza rješenja na patnje, koja se ubrzo pokažu potpuno nedjelotvornima. Kolikim se mladim ljudima nudi lažni lijek droge, “jednokratnih” odnosâ, lake ali nepoštene zarade! Koliki su, nadalje, uhvaćeni u zamku potpuno virtualnog života, u kojem se odnosi čine jednostavnijima i iskrenijima da bi se kasnije pokazali besmislenima u svoj svojoj dramatičnosti! Ti prevaranti, koji nude bezvrijedne stvari, oduzimaju ljudima ono najvrjednije: dostojanstvo, slobodu i sposobnost za ljubav. U svojoj obmani igraju na kartu naše ispraznosti i taštine zbog čega se volimo razmetati i šepiriti poput paunova a zapravo ispadamo beskrajno smiješni pred drugima. To nas ne smije nimalo čuditi. Zloduh, koji “je lažac i otac laži” (Iv 8, 44), oduvijek prikazuje zlo kao dobro i lažno kao istinito, da bi zbunio čovjekovo srce. Svaki je od nas, stoga, pozvan razabrati u vlastitome srcu i preispitati se je li podlegao lažima i obmanama tih lažnih proroka. Moramo naučiti ne zaustavljati se na neposrednoj, površnoj razini, već prepoznati ono što ostavlja u nama dobar i trajni trag, jer je od Boga i doista je za naše dobro.

Hladno srce

U svome opisu pakla Dante Alighieri zamišlja đavla kako sjedi na ledenom prijestolju[2]; on stanuje u ledu ugušene ljubavi. Zapitajmo se dakle: kako se u nama hladi ljubav? Koji su znaci koji nam pokazuju da se u nama ljubav počinje gasiti?

Ljubav, više od svega drugog, gasi pohlepa za novcem, taj “korijen svih zala” (1 Tim 6, 10); ubrzo nakon toga slijedi odbacivanje Boga i traženja utjehe i mira u njemu; draža nam je naša samoća no utjeha koju se nalazi u njegovoj Riječi i sakramentima[3]. Sve to prerasta u nasilje koje se okreće protiv onih koje se smatra prijetnjom našim “sigurnostima”: nerođeno dijete, bolesna starija osoba, privremeni gost, stranac, ali također bližnji koji ne odgovara našim očekivanjima.

I stvoreni je svijet tihi svjedok tog hlađenja ljubavi. Zemlja je otrovana otpadom bačenim zbog nemara ili stjecanja koristi; mora, koja su također onečišćena, postala su groblja bezbrojnih brodolomaca žrtava prisilnih migracija; nebom, koje u Božjem naumu kazuje njegovu slavu, jure strojevi koji dažde oruđima smrti.

Ljubav se hladi i u našim zajednicama: u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium pokušao sam opisati najočitije znakove toga pomanjkanja ljubavi. To su: sebičnost i duhovna lijenost, besplodni pesimizam, napast izoliranja i stalnih ratova među nama, svjetovni duh koji dovodi do bavljenja samo onim izvanjskim uslijed čega opada naš misionarski žar[4].

Što nam je činiti?

Ako vidimo duboko u sebi i oko nas upravo opisane znakove, Crkva, naša majka i učiteljica, zajedno s često gorkim lijekom istine nudi nam u ovom korizmenom vremenu slatki lijek molitve, milostinje i posta.

Posvećujući više vremena molitvi, omogućujemo svome srcu da otkrije tajne laži kojima obmanjujemo sami sebe[5] kako bismo konačno pronašli utjehu u Bogu. On je naš Otac i želi da živimo. Milostinja nas oslobađa od pohlepe i pomaže nam otkriti u našim bližnjima braću i sestre. To što posjedujem nije samo moje. Kako bih želio da se milostinja za svakog od nas pretvori u pravi način života! Kako bih želio da, kao kršćani, slijedimo primjer apostolâ i vidimo u mogućnosti dijeljenja s drugima svojih dobara opipljivo svjedočanstvo zajedništva koje živimo u Crkvi. Zato ponavljam poticaj svetoga Pavla koji upućuje poziv Korinćanima za prikupljanje milostinje za jeruzalemsku zajednicu kao nešto što je njima na korist (usp. 2 Kor 8, 10). To osobito priliči činiti u korizmi, tijekom koje mnoga tijela organiziraju prikupljanje priloga za pomoć Crkvama i narodima u potrebi. Kako bih htio da i u našim svakodnevnim susretima s braćom koja od nas traže pomoć vidimo zov same Božje providnosti: svaka je milostinja prilika za sudjelovanje u Božjoj providnosti prema njegovoj djeci. I ako se On služi sa mnom da pomogne nekom bratu, kako se neće sutra pobrinuti za moje potrebe? Jer on se ne da nadmašiti u darežljivosti[6].

Post, na kraju, slabi u nama sklonost nasilju, razoružava nas i predstavlja važnu prigodu za rast. S jedne strane nam omogućuje iskusiti ono što proživljavaju oni kojima nedostaje i ono najnužnije i svakodnevno gladuju; s druge pak to je izraz stanja našeg duha koji je gladan dobrote i žedan Božjeg života. Post nas budi, čini nas pozornijima prema Bogu i bližnjemu i ponovno oživljava u nama želju da slušamo Boga koji je jedini kadar utažiti našu glad.

Želio bih također da moj glas odjekne izvan granica Katoličke Crkve i dopre do svih vas, muškaraca i žena dobre volje, koji ste otvoreni Božjem glasu. Ako ste poput nas ožalošćeni zbog širenja bezakonja u svijetu, ako vas brine led koji paralizira srca i djela, ako vidite da u nama slabi osjećaj pripadnosti jednoj ljudskoj obitelji, pridružite nam se da zajedno uzdignemo molitvu Bogu, da zajedno postimo i da zajedno s nama darujete koliko možete braći i sestrama u potrebi!

Uskrsni oganj

Pozivam prije svega članove Crkve da gorljivo prionu korizmenom hodu, poduprti milostinjom, postom i molitvom. Ako se katkad čini da se ljubav gasi u mnogim srcima, znajmo da se to nikada ne događa u Božjem srcu. On nam neprestano daje prigode da počnemo iznova ljubiti.

Jedna takva zgodna prigoda bit će i ove godine inicijativa “24 sata za Gospodina”, koja poziva čitavu crkvenu zajednicu slaviti sakrament pomirenja u sklopu euharistijskog klanjanja. Ove, 2018. godine, održat će se u petak 9. i subotu 10. ožujka, nadahnjujući se na riječima Psalma 130, 4: “U tebe je praštanje”. U svakoj biskupiji bar jedna crkva će ostati otvorena dvadeset i četiri sata bez prestanka, pružajući vjernicima priliku i za euharistijsko klanjanje i za sakramentalnu ispovijed.

U vazmenoj noći još ćemo jednom proslaviti dirljivi obred paljenja uskrsne svijeće. Preuzeto s “novoga ognja” to će svjetlo malo po malo rastjerivati tamu i prosvjetljivati vjerničku zajednicu okupljenu na bogoslužju: “Svjetlo slavno uskrsnulog Krista raspršilo tmine pameti i srca”[7] kako bismo svi uzmogli ponovno doživjeti iskustvo učenikâ iz Emausa. Slušajući Gospodinovu riječ i blagujući euharistijski Kruh naše će srce sve više gorjeti u vjeri, nadi i ljubavi. Od srca vas blagoslivljam i molim za vas. Ne zaboravite moliti za mene.

Iz Vatikana, 1. studenog 2017. Svetkovina Svih svetih.

_______________________________

[1] Rimski misal, Prva korizmena nedjelja, Zborna.

[2] Pakao XXXIV, 28-29.

[3] “Zanimljivo je da se mnogo puta bojimo utjeha i da nas se tješi. Štoviše, osjećamo se sigurnijima u žalosti i očaju. Znate li zašto? Zato što se u žalosti osjećamo malne protagonistima. Nasuprot tome, u utjesi je Duh Sveti protagonist!” (Angelus, 7. prosinca 2014.).

[4] Brr. 76-109.

[5] Usp. BENEDIKT XVI., Enc. Spe salvi, 33.

[6] Usp. PIO XII., Enc. Fidei donum, III. [7] Rimski misal, Vazmeno bdjenje, Služba svjetla.

Proslava Sv. Foške

U utorak, 13. veljače 2018. vjernici Vrsara proslavili su suzaštitnicu svoje župe, sv. Fošku, djevicu i mučenicu. Misno slavlje u crkvi sv. Foške predvodio je župnik, vlč. mr. Lino Zohil, a homiliju je izrekao p. Drago Marić, karmelićanin.

Propovjednik je u prigodnoj homiliji, želeći istaknuti nepravednu osudu koju su u vremenima ranog kršćanstva doživljavali mučenici, spomenuo pokojnog generala Slobodana Praljka. Propovjednik je nadalje podsjetio kako je sv. Foška živjela u vrijeme mnogoboštva no, unatoč prijetnjama, kao ni drugi tadašnji kršćani, nije se htjela pokloniti pred slikom cara. Kršćani su naime, pojasnio je p. Drago, bili progonjeni i ubijani jer su, neprihvaćanjem vladajuće politeističke ideje ugrožavali tadašnji sustav vrijednosti. Sveta Foška je, iako mlada, bila do kraja odana Isusu. Znala da je Isus volio ljude, da se žrtvovao za ljude, napose za siromašne, bijedne i nemoćne, pa je po uzoru na Njega i ona živjela čineći dobro, pomažući upravo najpotrebitijima. Neka nam ona bude poticaj u odluci da nam Isus bude uzor, pozvao je p. Drago. Propovjednik je homiliju dovršio anegdotom o načelniku koji je, želeći spasiti žitelje svoga mjesta, prema biblijskim riječima „bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne“, izdao bjegunca, no anđeo ga je potom ukorio kako je za donijeti odluku trebao pogledati u oči toga čovjeka, a ne u slovo zakona.

Na kraju misnog slavlja održano je tradicionalno čašćenje relikvija sv. Foške, a potom je uslijedio kratki glazbeni program kojeg su izveli Ženski pjevački zbor „Mendule“ iz Vrsara te Zbor zajednice Talijana iz Vrsara.

Crkva sv. Foške u Vrsaru potječe iz XVII. stoljeća, a 1910. godine joj je dograđena sakristija. Služila je kao župna crkva u prvoj polovici XIX. Stoljeća te tridesetih godina XX. stoljeća dok se zidala nova župna crkva. U crkvi su tri oltara i danas služi za izlaganje sakralne zbirke. /G.K./