Proslavljen blagdan SVETOGA MARTINA – zaštitnika Župe Vrsar

O blagdanu sv. Martina biskupa, zaštitnika vrsarske župe, u subotu, 11. studenog 2017. svečani misno slavlje predvodio je izv. prof. dr. sc. vlč. Jerko Valković u zajedništvu vlč. Ivanom Butkovićem, vlč. Josipom Kalčićem, p. Dragom Marićem te župnikom domaćinom vlč. mr Linom Zohilom.

Prof. Valković je u prigodnoj homiliji, spominjući svetački lik sv. Martina, istaknuo kako nema lakših ili težih vremena za svetost, jer, naglasio je, vremena su onakva kavima ih čovjek svojim djelovanjem obilježi. U tom kontekstu spomenuo je i bl. Miroslava Bulešića koji je svetost ostvario u teškim i mučnim vremenima Drugog svjetskog rata i poraća. Sveti Martin je također živio u teškim vremenima velikih previranja, istaknuo je propovjednik, te podsjetio kako je bio vojnik na silu, biksup po dužnosti te na kraju monah po izboru. Njegov život nije bio obilježen čudesima, bio je velik u jednostavnosti malih gesta svakodnevnog života. Njegov put do Boga bio je put jednostavnih stvari. Znao je prepoznati lice Čovjeka u osobama koje je susreta na svome životnome putu. Kolika mi lica susrećemo u svojoj svakodnevnici, znamo li u svakome od njih prepoznati lice Čovjeka, vidimo li u svakome potrebitome lice Božje?, zapitao se propovjednik. Sv. Martin bio je prvi kanonizirani svetac koji nije svoj ovozemaljski život završio kao mučenik, ali je svojim životom izvanredno u svakodnevnici posvjedočio vjernost Kristovu nauku. Vjernici svakoga vremena pozvani su biti svjedoci, pa i danas tko želi doista u svakodnevnom životu svjedočiti vjeru može doživjeti neki oblik progona. Danas svjedočiti kršćanske vrijednosti nerijetko znači imati hrabrosti zastupati svoje stavove i tako ići nerijetko i protiv javnog mijenja. Svjedočanstvo vjere današnjeg čovjeka očituje se u onoj mjeri koliko je spreman u javnom kontekstu zastupati kršćanske vrednote prihvačajući pritom mogućnost da će biti ismijan ili negativno etiketiran. U današnjoj sveopćoj krizi identiteta izazov je za kršćane iskazati svoj vjerski identitet, te tako potvrditi spremnost slijeđenja vlastite, pravilno formirane svjesti. Uzrok današnje krize kršćanskog identiteta nalazimo prvenstveno u strahu od društvene neprihavćenosti, upravo stoga što svi češće ili rijeđe izbjegavamo i propuštamo postupiti kako bi trebali, dolazi do toga da u zemlji sa 86,4% deklariranih katolika zakoni vrlo često nemaju ništa katoličkog. Veliki izazov za današnje vjernike je upravo uvjerljivo sjedočenje svojih katoliičkih svjetonazora. Sveci su nam u tome trajni poziv i opomena, a njihov primjer poticaj da u životu hrabro i vjerodostojno svjedočimo svoje kršćanske svjetonazore, unatoč opasnosti društvenog neprihvaćanja, zaključio je propovjednik.

Po završetku misnog slavlja župnik je, nakon prigonih zahvala predvoditelju, koncelebrantima te svima okupljenima pozvao sve koji žele na vođeni obilazak radova u župnoj crkvi sv. Martina u kojoj je u tijeku izmjena dotrajale strujne instalacije, postavljanje novog kamenog poda te instaliranje sustava grijanja i hlađenja; zahvati koji će ovoj nevelikoj, ali veoma živoj župnoj zajednici okupljnja oko zajedničkog stola Euharistije učiniti još ugodnijima.

Misno slavlje glazbeno je animirao župni zbor pod ravnanjem s. Benite Antolović./G.K./

Proslava blagdana SVETOG MARTINA – zaštitnika Župe Vrsar

Poštovani i dragi Vrsarani, Vrsaranke i svi dragi i dobri ljudi!

Radost mi je i osobito zadovoljstvo pozvati Vas na
proslavu Sv. Martina, zaštitnika naše župe, od 9. do 11. studenog 2017. godine.

Program:

Četvrtak, 9. 11. : Posveta Lateranske bazilike – blagdan
17,00h Pobožnost Majci Božjoj – krunica
17,30h Sv. Misa
Predslavi: – p. Drago Marić, karmelićanin

Petak, 10. 11. : Sv. Leon Veliki – spomen
16,30h Pokorničko bogoslužje – ispovijed
17,30h Sv. Misa
Predslavi: preč. Milan Zgrablić, porečki župnik i dekan Porečkog dekanata

Subota, 11. 11.: SVETI MARTIN – zaštitnik naše župe
11,00h Svečana Sv. Misa
Predslavi: izv. prof. dr. sc. vlč. Jerko Valković u zajedništvu s više svećenika

Radujemo se Vašem dolasku i sudjelovanju!

Hodočašće vjernika Porečkog dekanata u Brezje i Ljubljanu

U subotu, 14. listopada 2017., godine gotovo dvjestotinjak vjernika Porečkog dekanata hodočastilo je u slovensko Nacionalno marijansko svetište Marije Pomoćnice u Brezje. Krenuvši u ranojutarnjim satima put Slovenije po dolasku u Brezje hodočasnici su imali prigodu pristupiti sakramentu pomirenja za što je na raspolaganju bilo više svećenika: oci franjevci iz svetišta te župnici Porečkog dekanata koji su došli sa svojim župljanima. Vjernike su na ovom hodočašću pratili: preč. Milan Zgrablić, župnik Poreča i porečki dekan, preč. Marijan Kancijanić, župnik Kaštelira i Labinci, vlč. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine te vlč. Leonardo Krakan, župnik Vižinade i Briga.

Nakon ispovijedi uslijedio je najvažniji trenutak hodočašća, hodočasnička misa poldanica u crkvi svetišta koju je predvodio preč. Marijan Kancijanić u suslavlju s nazočnim svećenicima. Prigodnu nadahnutu homiliju okupljenima je uputio vrsarski župnik vlč. Lino Zohil. On je na početku naglasio da dolaskom na to hodočašće, u to svetište „svjedočimo svoju vjeru i povjerenje u BD Mariju« te je pojasnio samu etimologiju riječi, »hodočastiti – hodom častiti Boga i Njegovu Majku da bi mogli časno hodati kroz život«. Zahvalio je ocima franjevcima, »čuvarima tog prelijepog svetišta za susretljivost, razumijevanje i gostoljubivost.«

»Blaženu Djevicu Mariju, častimo danas mi ovdje prisutni na poseban način predstavljajući i moleći za sve one naše najmilije poznate i nepoznate koji nam se iz raznoraznih razloga nisu mogli pridružiti. Mariju molimo za pomoć. A tko od nas može reći da mu pomoći Neba ne treba, ili tko se to od nas već toliko puta nije obratio Mariji i toliko puta osjetio njezin zagovor i osjetio pomoć koja mu je po Mariji stigla«, naglasio je propovjednik te nastavio, »Marija je ona koja bdije jer je Majka Crkve, Marija je ona koja hita u pomoć jer je ona koja znade dobro koliko smo slabi i koliko nam je pomoć njezina Sina potrebna. I sama je prošla kušnje vjere i križeve života i ostala Bogu posve odana službenica stoga i nama može u svemu biti majka, a to znači: i zagovornica i tješiteljica, i putokaz, i potpora – i sve ono što majka jest svojemu djetetu.«

Vlč. Zohil se nadalje osvrnuo na životne situacije koje u nekom trenutku svaki čovjek iskusi, bilo kao tješitelj, ili potrebit utjehe, »Učini se više puta u životu nekako olako tješiti žalosne, ljude pogođene velikim nevoljama, nekom dalekom, budućom utjehom neba. Upravo su na to najčešće prigovarali protivnici Crkve, da Crkva u vjeri nudi samo daleku i nedohvatnu utjehu s onu stranu groba – u vječnosti, u nebu, a da zapostavlja ovaj život. Ljudi žele utjehu i pomoć ovdje i sada, konkretnu pomoć i zadovoljštinu u onome u čemu su pogođeni.“, podsjetio je propovjednik, te pojasnio da „Samo onaj tko i teške trenutke svoga života proživi u vjeri i predanju znade koliku snagu mu daje već sada pouzdanje u Boga, koliko je spremniji prihvatiti i izdržati životne nevolje i poteškoće.“

Blažena Djevica Marija prošla je kroz ta ljudska iskustva, u veoma teškim okolnostima, i način kako je ona to proživjela služi i nama za uzor kako se nositi s teškim, ponekad i dramatičnim situacijama. Znamo da ni njoj nije bilo lako, od samog početka, nastavio je propovjednik. Ponajprije Josipova sumnja i smišljanje da je potajice otpusti, pa rođenje u štalici, bijeg u Egipat – progonstvo pred okrutnim vladarom i sve tako do zadnje kušnje i strahote na Kalvariji kad gleda svoga Sina umirati i prima njegovo mrtvo tijelo u krilo.

Da li je Marija sve odmah razumjela, zapitao se vlč. Zohil. Da li je znala kako se sve ima završiti? Teško je reći da joj je Božji plan spasenja odmah bio posve jasan. I ona je rasla u vjeri. I ona se je s mukom i nerazumijevanjem pitala kako se to ima zbiti, što će se sve još dogoditi. Prolazila je kroz teška životna iskušenja.

Ono po čemu njezin lik nama danas toliko govori je u prvom redu njezino predanje svoga života u ruke Božje, zatim prihvaćanje svega što život nosi s pouzdanjem da Bog ima zadnju riječ, već sada, u ovom životu, no nadasve činjenica da je ništa nije moglo rastaviti od ljubavi prema svome Sinu. Iz toga je rasla njezina vjera i radi toga je od Boga bila beskrajno nagrađena – okrunjena za kraljicu – darovana svim ljudima za Nebesku Majku, za pomoćnicu, istaknuo je predvoditelj.

Kolike majke prepoznaju u njenoj sudbini svoju životnu priču? Ponosna hoda za Sinom da bi ga mrtvog primila u krilo. Ushite sustižu patnje i razočaranja. Tek kad dostigne dubinu patnje bit će i ona spremna okusiti neslućenu radost što je donosi Uskrsnuli.

Iz svega toga proizlazi samo jedno: potrebno je izdržati i onda kad je teško, kad se sve čini uzaludno, propalo. Ni tada ne posustati i ne dozvoliti da nas išta rastavi od ljubavi Kristove koja se i u patnji očituje, naglasio je vlč. Zohil te nastavio „Koliko će još puta biti potrebno stajati pod križem? Marija nosi sinovljevo svjetlo neugasivog sjaja tamo gdje se roje najgušće tmine. Koliko će još puta ruka posegnuti za kolopletom “Zdravo Marija” i “šumorom će šumiti riječ usana što se jedva miču” onoj koju zovu Lukom svih napuklih lađa“.

Njoj se eto i mi danas na poseban način i ove dane mjeseca listopada utječemo da nam po svom zagovoru isprosi takvu nadu, i radost – takvu ljubav i takvu vjeru koja se u ničemu neće dati pokolebati. Životna snaga koja iz toga proizlazi s nikakvom se drugom snagom ne da mjeriti. Ona nam već sada čini život ljepšim, a nas spremnijim za sve izazove i kušnje što ih nosi život.

„Uza svu radost i veselje, kao rezultat našeg dolaska u ovo Svetište obvezni smo svojim životom posvjedočiti vjeru i pouzdanje“, pozvao je propovjednik. „Zahtjeva to od nas ovo sveto mjesto i svi oni za koje smo se danas na poseban način molili i oni koji su nas podržali. Stoga je ovo hodočašće poziv na vjernost Bogu, našim obiteljima, našim župnim zajednicama, poziv na one istinske, iskonske vrednote vjere i bratske ljubavi”, zaključio je propovjednik te zamolio za sve nazočne zagovor Majke Božje “da nas nikakve nevolje, ni teškoće – kojih je uvijek bilo i kojih ni u budućnosti, sigurno, neće manjkati – da nas ništa ne skrene s pravog puta i konačnog cilja s Tobom u Nebeskom Božjem domu.”

Po završetku misnog slavlja hodočasnici su imali slobodno vrijeme u svetištu za osobnu pobožnost. Potom su se uputili put Ljubljane gdje su posjetili katedralu i franjevačku crkvu Marijina Navještenja na Tromostovlju.

30 župljana iz Vižinade, 32 iz Kaštelira, 12 iz Višnjana, 42 iz Poreča, 10 iz Žbandaja i Baderne te 52 iz župa Vrsar i Gradina obilježilo je tako i ove godine, zajedno s dijelom svećenika iz svog dekanata, mjesec listopad kao mjesec listopadskih marijanskih pobožnosti hodočašćem u to slovensko nacionalno marijansko svetište koje nije uobičajena destinacija istarskih hodočasnika.

Slovensko narodno svetište Marije Pomoćnice na Brezju je slovensko Marijino narodno svetište. Brojni hodočasnici iznova otkrivaju tradicionalne načine hodočašćenja, pa Mariji Pomoćnici dolaze pješice. Čovjek putnik kreće na traženje po svetom putu kako bi uz napor i žrtve postigao svoj cilj i sreo se s Marijom, Majkom nade i utjehe. Hodočašće na Brezje za slovenski je narod jako značajno pa mnogi još i danas nakon zavjetovanja na Brezje stignu pješice. No, Marija Pomoćnica zauzima važno mjesto i u srcima drugih europskih naroda – Hrvata, Austrijanaca, Talijana i Mađara. Hodočastiti pješice na Brezje danas je velika odluka u životu svakog hodočasnika.

Brojne skupine završe svoje hodočašće upravo kod Marije Pomoćnice. Hodočašća župa lijep su događaj koji još više može povezati župu i duhovno obogatiti pojedince i cijelu zajednicu, piše na hrvatskom prijevodu web stranice tog slovenskog svetišta gdje se ujedno citira i riječi Svetog oca Ivana Pavla II. koji je 17. svibnja 1996. hodočastio u Brezje, »hodočašćenje je odraz našeg života, a hodočasnička svetišta odraz su nebeskog Jeruzalema.«

Brojni hodočasnici pričaju o događajima koja su im se dogodila u vrijeme posjeta svetištu ili nakon preporuke Mariji Pomoćnici, piše dalje na stranicama svetišta. Prvi slučajevi čudesnih ozdravljenja dogodili su se 50 –ih godina nakon uspostavljanja božjeg puta, a i danas se događaju više ili manje posvjedočeni slučajevi. Na Brezju se svakodnevno događaju čuda preobraćenja pri ispovijedi, kad tisuće vjernika traže mir srca i Božjim ga posredovanjem i prime.

Mariji Pomoćnici u zahvalu i preporuku svake se subote nakon večernje mise (od Bijele nedjelje do Svih svetih) održava procesija sa svijećama. Već sat ranije u tišini časti se Presveto, a zatim se moli serafinsku krunicu. U večernjoj procesiji sudjeluju slovenske župe. Za vrijeme procesije nose se svjećice koje ručno izrađuje kartuzijanski fratar, što još pridodaje molitvenoj povezanosti, pojašnjeno je na web stranici svetišta gdje se može pronaći još mnoštvo zanimljivi informacija i podataka. /G.K.; Foto: Gianfranco Abrami/

PREDSTAVLJENA KNJIGA PROPISA – STATUT VRSARA DO 1778. GODINE

PREDSTAVLJENA KNJIGA PROPISA KOJE JE POREČKI BISKUP IZDAVAO ZA VRSAR DO 1778. GODINE

Pred mnoštvom uzvanika u Vrsaru je u Hotelu Pineta, u petak 29. rujna 2017. godine, javnosti predstavljena dugo iščekivana knjiga „Uredbe i naredbe za obdržavanje u Kaštelu Vrsar i njegovu kotaru“. Ovim događajem uspješno je dovršen dugogodišnji projekt Općine Vrsar, TZ-a Vrsar i Župe Sv. Martina Vrsar koji se sastoji u cjelovitoj objavi pravnih propisa koje je porečki biskup, kao tisućljetni vlasnik i gospodar Vrsara, izdavao za Vrsarsku grofoviju. Događaj je otvorio Franko Štifanić, zamjenik općinskog načelnika, pozdravnim riječima u ime Općine i Turističke zajednice Vrsar, ali i osvrtom na tijek nastanka publikacije kao i na važnost koju to djelo ima ne samo za povijest nego i za identitet Vrsara te imidž koji brižno izgrađuje i njeguje.

Uvodnim izlaganjem središnji dio predstavljanja otvorio je mons. Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski i doktor kanonskoga prava, govoreći o povijesnoj ulozi biskupa kao civilnog vlastodršca, ali i o dobrome zakonodavcu te kriterijima dobrog i pravednoga zakona. U obraćanju punom simbolike osvrnuo se na tisućljetnu ulogu svojih predšasnika – porečkih biskupa u Vrsaru – koji su kao zakonodavci uvijek težili pravednosti. Istaknuo je i da su biskupi kao zakonodavci stanovnicima Vrsara, baš poput dobrih roditelja, priuštili ono što je bilo potrebno i dobro za njih te ono što je bilo pravedno, a ne nužno ono što su stanovnici tek trenutno željeli ili ono što je trenutno bilo oportuno.

Doc. dr. sc. Elvis Orbanić, ravnatelj Državnog arhiva u Pazinu, zatim je okupljene „proveo“ kroz sadržaj knjige ističući njezinu jedinstvenost jer, za razliku od statutarnih propisa u Istri, ona sadržava temeljne („ustavne“) propise jedne specifične teritorijalno-političke cjeline koju se može nazvati državom srednjovjekovnog tipa kojoj je na čelu bio biskup. Posebno je pohvalio priređivača knjige, doc. dr. sc. Ivana Milotića, zbog preciznih prijevoda pravnih instituta i fenomena te obrade propisa terminologijom koja pripada rimskom, kanonskom i srednjovjekovnom rimsko-kanonskom pravu.
Priređivač ove publikacije, doc. Milotić, razdijelio ju je u nekoliko cjelina, nastavio je dr. Orbanić. Prvi dio čine uvod i 12 studija. Riječ je o studijama posvećenima različitim aspektima života u Vrsaru koji su predstavljali ambijent i kontekst u kojemu je porečki biskup donosio pravna pravila. Tu se obrađuje nastanak Vrsarske grofovije počevši od VI. stoljeća i tzv. Eufrazijeve povlastice, teritorij i kretanje broja stanovnika, odnosi Vrsarske grofovije s tadašnjim velikim teritorijalno-političkim subjektima: Svetom Stolicom, Svetim Rimskim Carstvom, Akvilejskim patrijarhatom, Venecijom i drugima. Radi se o raščlambama teritorijalnih, političkih, demografskih i diplomatskih fenomena obrađenih također i kroz prizmu pravnih propisa, a posebno akata koje su rimski prvosvećenici, carevi Svetog Rimskog Carstva i akvilejski patrijarsi izdavali u pogledu Vrsarske grofovije. Posebno važnu diplomatičku sastavnicu toga dijela publikacije čini bogata zbirka sporova Vrsarske grofovije s pripadajućim pravorijecima kojima su se ti sporovi rješavali, a postojali su u prvom redu s redovničkim imanjem Sveti Mihovil na Limu, pojedinim redovničkim opatijama, s mletačkim Porečom i Svetim Lovrečom. Dio tog arhivskog gradiva koji se odnosi na papinske akte, brigom recenzenta dr. Tomislava Mrkonjića, pribavljen je iz Tajnog vatikanskog arhiva.
Drugi dio studija posvećen je propisima koji su se izdavali za Vrsar, nastavio je dr. Orbanić te pojasnio kako ti propisi nisu bila čisto hipotetska i apstraktna pravila koje je donosio neki nedohvatljivi zakonodavac ili zakonodavac u kakvoj dalekoj zemlji, već porečki biskup koji je tijekom XVII. i XVIII. stoljeća znatan dio vremena rezidirao upravo ovdje u Vrsaru, u biskupskoj palači, današnjemu Kaštelu. Ta pravila stoga su životna, proizašla iz vrsarske svakodnevnice i njezina dobroga poznavanja te su motivirana problemima i izazovima s kojima su se stanovnici iz Vrsara svakodnevno u praksi suočavali. To nisu nametnuta pravila, već reakcija na konkretan problem. Opravdano je stoga ta pravila nazvati autentičnim vrsarskim pravom koje je jedinstveno i neponovljivo te neraskidivo povezano s Vrsarom, naglasio je dr. Orbanić. U ovim dijelovima publikacije priređivač iscrpno raščlanjuje vrijeme i način nastanka vrsarskih pravila, ulogu porečkog biskupa, njihovu objavu i tiskanje te primjenu u pravnoj praksi. Posebno iscrpno opisani su utjecaji različitih pravnih tradicija na vrsarsko pravo, posebno kanonskog, rimskog i srednjovjekovnog rimsko-kanonskog prava te običajnog prava vrsarske zajednice.
Posljednja studija posvećena je gospodarstvu Vrsarske grofovije te je ona daleko najopsežnija i najiscrpnija. To je svojevrsna kodifikacija prošlosti svih aspekata vrsarskog gospodarstva: vinarstva, maslinarstva, solarstva, ribolova, trgovine i trgovanja, kulinarstva, proizvodnje hrane i pića, higijenskih i kvalitativnih standarda, koja može poslužiti kao široka osnovica za mnoga buduća istraživanja.

Dr. Orbanić je istaknuo ugled triju recenzenata, prof. dr. sc. Josipa Šalkovića, prof. dr. sc. Tomislava Mrkonjića i vlč. mr. Lina Zohila, predstavivši temeljne elemente njihova znanstvenog i akademskog curriculuma.
Dr. Orbanić se u nastavku osvrnuo i na tehnički modus prezentacije povijesnih izvora, naglasivši da svaki od propisa donesenih u jednom od tih razdoblja priređivač predstavlja
u njihovu izvorniku, publikacija, naime, sadržava njihove faksimile. Riječ o iznimno kvalitetnim, dovoljno velikim i jasno čitljivim reprodukcijama koje svakome, pa i prosječnom čitatelju, daju izravan uvid u obilježja isprave i zapisa. Zatim se donosi njihova transkripcija, što je od posebne važnosti jer veći dio akata u ovoj publikaciji postoji samo u rukopisima.
Sva pravna pravila prevedena su na hrvatski jezik, i to koristeći se jezikom u pravu prilagođenome svakom pravnom supstratu posebno (rimsko, kanonsko, rimsko-kanonsko, običajno pravo) i prepoznatljivim pravno-tehničkim pojmovima kojima se jedino može postići preciznost i finoća institucijskoga razlikovanja. Taj prijevod nije tek običan, filološki, već prijevod koji izborom pojmova i izričaja te jezičnim konstrukcijama i institucijskim nazivljem odražava pravnu bit teksta i pravnu terminologiju. U toj mjeri je prijevod na hrvatski pravno precizno priređen da se srednjovjekovlju svojstvene tautologije i nedorečenosti također autentično prenose u hrvatsko nazivlje.
Osim prijevoda, posebno vrijednu sastavnicu priređenih tekstova čini i njihov iscrpan komentar koji se nalazi ispod svake odredbe. To je, vjerojatno, zahtijevalo i najveći rad i napor. Prosječnom čitatelju takvi su komentari i objašnjenja presudni ne samo za razumijevanje određenih pojmova, nego i za predočavanje pravnih instituta i koncepta koji bitno odudaraju od modernih koncepata nastalih većinom od druge polovine XIX. stoljeća. Riječ je o pravnim pravilima većinom srednjovjekovne provenijencije, nastalima u uvjetima nepostojanja trodiobe vlasti te u sustavu gdje je civilni vlastodržac bio biskup, napomenuo je dr. Orbanić.

Uz veliku pažnju prisutnih uslijedilo je iščitavanje pojedinih odredaba vrsarskoga prava.
Tomislav Sadrić, mag. iur. i član pravne komisije HBK, govorio je o pravnoj naravi vrsarskih pravila iz perspektive civilnog i kanonskoga prava istaknuvši da se njima ostvarivao zahtjev pravne sigurnosti te zaštite imovinskih i osobnih interesa stanovnika. U propisima je prepoznao trajnu baštinu Vrsara rekavši da je Vrsar u urbanističkom, upravnom, crkvenom i svakom drugom smislu oblikovan upravo u vrijeme vlasti porečkoga biskupa te da postoji velik prostor za valorizaciju tih činjenica.
Napokon, o knjizi je zaključno govorio priređivač doc. dr. sc. Ivan Milotić, istaknuvši da su pravni propisi iz Vrsara unikatni te da za razliku od statutarnih mletačkih akata nisu nastajali po špranci. Propisi koji se donose u knjizi nužno se moraju pravno i povijesno kontekstualizirati, tj. razmatrati isključivo u uvjetima kada su i kako nastali. To podrazumijeva dobro poznavanje rimskog, kanonskog i rimsko-kanonskog prava, istaknuo je. Milotić je rekao kako pravni propisi koji se objavljuju mogu poslužiti kao doprinos revitalizaciji stare jezgre, oživljavanju starih tradicija, ali i kao kulturno-povijesno polazište za daljnje istraživanje i afirmaciju Vrsara. Govoreći o izazovima prilikom pribavljanja izvornika, prevođenja i komentiranja uputio je posebne zahvale Nataliji Vugrinec, direktorici TZ-a Vrsar na dugogodišnjoj podršci i popularizaciji ovog projekta, Općini Vrsar, župniku mr. Linu Zohilu te nizu osoba koje su mu tijekom godina davale savjete, smjernice i podatke kako bi se rekonstruirala prava svrha pravnih odredaba.
Na kraju predstavljanja Natalija Vugrinec, Franko Štifanić i vlč. mr. Lino Zohil svečano su uručili knjigu zaslužnim pojedincima te svim sudionicima ovoga događanja, a ugodno druženje uz razgovor i prigodni domjenak nastavilo se i kasnije.

Priopćenje u svezi događaja na svečanoj sjednici Dana Istarske županije u Pazinu 2017.

Priopćenje Porečke i Pulske biskupije u svezi događaja
na svečanoj sjednici Dana Istarske županije 25. rujna 2017. u Pazinu

ZVIŽDUCIMA NA ANTIFAŠISTU MONS. BOŽU MILANOVIĆA

Bili smo u mnogo navrata svjedoci kako se proteklih godina, na brojnim skupovima na kojima se obilježavala obljetnica pripojenja Istre Hrvatskoj, sustavno prešućivala istina o ulozi Katoličke Crkve u Istri i mons. dr. Boži Milanovića u tom povijesnom događaju. Uglavnom se redovito veličala uloga ondašnjih vlastodržaca. Naravno da nitko pametan neće relativizirati ulogu ondašnjih boraca za oslobođenje Istre od fašizma, pa i njihovu ulogu u procesu pripojenja Istre Matici zemlji. Ne treba zaboraviti da su upravo istarski svećenici, na čelu s mons. Božom Milanovićem, bili istaknute žrtve fašističkog režima.
Svećenici Josip Pavlišić, Zvonimir Brumnić i Srećko Štifanić sudjeluju u izradi i donošenju Rujanskih (Pazinskih) odluka 1943. Svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca 19. ožujka 1946. primaju 17 članova Savezničke komisije i podacima iz crkvenih matica dokazuju da je stanovništvo Istre slavensko. Tom je prilikom Božo Milanović u zgradi pazinskog sjemeništa upriličio izložbu „Svjedočanstva o slavenstvu Istre“ i na nju doveo predstavnike te komisije. Zbor svećenika svetog Pavla za Istru, koji je imao 55 članova-svećenika, sastavio je Memorandum hrvatskih svećenika Istre (Savezničkoj komisiji) koji će na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. biti ključan za odluku o pripojenju Istre Hrvatskoj. Božo Milanović 1946. i 1947. u Londonu, Bruxellesu i Parizu lobira za priključenje Istre Hrvatskoj i sudjeluje na mirovnoj konferenciji prilikom donošenja odluke u Parizu kojom se Istra priključuje Hrvatskoj. Najviše vlasti bivše države 1978. dodjeljuju mons. Boži Milanoviću i mons. Dragutinu Nežiću Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama.
Stoga su nas začudila, ražalostila i neugodno iznenadila nedavna događanja u Pazinu, na proslavi Dana Istarske županije, kada se glasno negodovalo pri spomenu uloge Crkve i mons. Bože Milanovića u procesu pripojenja Istre Hrvatskoj. Više je nego očito da se radilo o unaprijed režiranoj predstavi, kojom se demagoški nastojalo obezvrijediti Crkvu i njezino svećenstvo, a cjelokupnu istarsku javnost ispolitizirati i iskoristiti u korist određenih političkih i demagoških ciljeva. Iako je svima jasno da se tu radilo o izmanipuliranoj i unaprijed pripremljenoj manjini, ipak je ona, svojim besramnim istupom, imala velikog odjeka u javnosti. Vjerujemo da se velika većina dobronamjernih ljudi u Istri, i to ne samo vjernika, takvim nastupom osjeća posramljenom i uvrijeđenom. Vika i buka uperena protiv Bože Milanovića i istarskog svećenstva, ali i Crkve u cjelini, je pobuna protiv istine koja u 21. stoljeću na zaprepašćujući način otkriva glasove nečiste savjesti i okaljanih ruku koje su na krizmi u Lanišću 1947. bešćutno udarile na nevinog svećenika vlč. Miroslava Bulešića, a njegova osveta i osveta Crkve bila je i bit će oprost.
Opetovano slušamo o Istri kao županiji s visokom stopom tolerancije i uvažavanja svih i svakoga. Ovakva nakaradna predstava u Pazinu dokazuje da to možda nije tako. U javnost je poslana slika o Istri kao netolerantnoj i negostoljubivoj županiji u kojoj Crkva i njezini svećenici, nakon 1700 godina djelovanja, kao da nisu poželjni. Još uvijek su iz ovakve tolerancije isključeni svi oni koji se smatraju nepodobnima i nepoželjnima. Čak se očita povijesna istina podređuje jednoumnoj ideologiji. Predstavnici vlasti u Istri trebali bi se jasnije i nedvosmislenije ograditi od ovakvog netolerantnog nastupa. Za to nikada nije kasno! Vjerujemo da žitelji Istre, vjernici i oni koji to nisu, barem toliko zaslužuju.

Poreč, 26. rujna 2017.

Hodočašće Istrana na Trsat

U subotu, 2. rujna 2017. održano je godišnje hodočašće Istrana na Trsat koje se tradicionalno održava prve subote u rujnu, odnosno subotu uoči blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije. Više od 1800 hodočasnika, pristiglih autobusima i osobnim automobilima iz svih dijelova Porečke i Pulske biskupije, okupilo se u perivoju Svetišta Gospe trsatske na svečanom koncelebrirano misnom slavlju koje je predvodio porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan u zajedništvu s porečkim i pulskim ordinarijem mons. dr. Draženom Kutlešom te sedamdesetak svećenika prezbiterija svoje dijeceze.

Nakon uvodnih riječi pozdrava i dobrodošlice koje je hodočasnicima uputio gvardijan trsatskog svetišta p. Anton Jesenović prigodnu homiliju izrekao je biskup Milovan. Govoreći o okupljanju vjernika na tome hodočašću podsjetio je kako je čovjekov život zemaljsko hodočašće prema vječnoj domovini, no, naglasio je, na život se ne može gledati samo kroz zbroj tuga i radosti, uspjeha i padova, već treba nadasve uvijek računati s Bogom, koji jedini može dati smisao životu. Tumačeći evanđeoski ulomak o Marijinu pohodu Elizabeti biskup je naglasio: „Gleda li tko na život Marije i Elizabete tek kao na zbroj tuga i radosti, onda bi već samo uzimajući u obzir činjenicu da su sinovi obiju žena umrli mučeničkom smrću još kao mladi ljudi, mogao zaključiti da je riječ o nesretnim ženama. No zahvaljujući vjeri tih dviju žena, i potpunom pouzdanju da Bog uvijek sve izvodi na dobro, i da se njegovoj volji treba do kraja podvrgnuti, njihova je uloga u povijesti čovječanstva poprimila kozmičke razmjere. Njihovu vjeru danas baštinimo, u njihovu smo vjeru danas zagledani, i priželjkujemo da nam izmole vjerničku snagu koja nam je potrebna da bismo se nosili sa svime što nam donosi život, istaknuo je biskup.

Govoreći o razlozima zašto hodočastimo biskup je istaknuo svijest o tome da nam Isus i Marija mogu pomoći na našem putu vjere, osjećamo da nas razumiju na tome putu, a razumiju nas zato što su i sami bili hodočasnici, i to od samog Isusovog utjelovljenja. Prizor Marije koja pod srcem nosi Isusa u pohod Elizabeti otkriva nam jednu snažnu, rekli bismo, karakternu crtu Isusa i Majke Božje: oni idu ususret čovjeku, naglasio je propovjednik.

Jednako kao što je već vremešna Elizabeta bila potrebna pomoći Isusa i Majke Božje u svojoj svakodnevici, tako smo i mi danas potrebni njihove pomoći i upravo u susretu tih dviju žena možemo pronaći nadahnuće za naš svakodnevni osobni, obiteljski i crkveni život, ali nadahnuće za sve ono što se smatra društvenim životom čovjeka i naroda.

Kao jednu od važnijih poruka tog evanđeoskog ulomka biskup je istaknuo činjenicu koja je bila preduvjet svemu što se kasnije u slavnoj povijesti Spasenja događalo: te su se dvije žene oduprle napasti međusobnog uspoređivanja. Obje su dale prednost najvažnijem: slavile su Gospodina koji im je učinio velika djela. Danas je pak, u korijenu nezadovoljstva mnogih upravo to uspoređivanje. U stalnom nastojanju za posjedovanjem više od drugih, ili u želji za većim uspjesima od drugih, ljudi se počnu smatrati superiorniji, nije li u tome razlog neuspjeha mnogih obitelji, pa čak i ratova među narodima, zapitao se propovjednik.

Ovamo smo danas došli kao crkvena obitelj s istarskog poluotoka. Vrijeme je da se pokušamo sagledati pred Bogom. Kakav je dakle istarski vjernik?, zapitao se biskup. Nije riječ o tome da li je on bolji ili lošiji od drugih , jer on je neusporediv, samo svoj. Hodočasteći danas, možda i ne sluteći to, nosimo kao vjernička zajednica čitavu prošlost našega kraja koji je od brojnih pogleda skrivala gorostasna Učka; nosimo ponos i zahvalnost što živimo u krajevima plodne zemlje i predivnog mora koji su radišnom istarskom čovjeku omogućili dostojanstven život; nosimo memoriju na povijest naše biskupije od trećega stoljeća koja je ispisana vjerničkom nepokolebljivošću tolikih naraštaja, plaćenu i krvlju brojnih mučenika, od onih koji su u prvim stoljećima ubijani po arenama do mučenika pod zločinačkim režimima, čiji se spomen sastaje u liku bl. Miroslava Bulešića; nosimo sva povijesna previranja, iseljavanja i naseljavanja koja su do dana današnjega naše krajeve pretvarala u susretište naroda, vjera i kultura. Sve je to naša povijest koje se ne možemo odreći, u i kojoj je čovjek sklon pronalaziti uzroke i rješenja današnjih problema i izazova, istaknuo je biskup.

Propovjednik je nadalje naglasio i opasnost današnjeg vremena u uspoređivanju s nekim prošlim vremenima, to oduzima dragocjeno vrijeme koje je pak potrebno da se ulovimo ukoštac sa životom koji se sada događa, da svoje snage uložimo, upravo kako nas i Evanđelje poziva, da umjesto uspoređivanja s drugima, ili nekim prošlim vremenima, radimo na tome da ponovno otkrijemo dar vjere i pouzdanja s kojim smo došli u ovo svetište, dar vjere koji nosimo duboko utkan u našoj vjerničkoj duši. Jedino u čemu se kao vjernici možemo uspoređivati je u kojoj mjeri je naše djelovanje u skladu s Isusovom Zapovijedi ljubavi da ljubimo Boga i svojega bližnjega, naglasio je biskup. I ta se ljubav prema bližnjemu mora vidjeti u našemu djelovanju u svim oblastima privatnog i društvenog života.

Blažena Djevica Marija i njezina rođakinja Elizabeta vrhunske su učiteljice vjerničke postojanosti. Nisu podilazile trendovima tadašnjeg vremena koje je nametala licemjerna okolina već su jedna i druga, sa svojim muževima, pokazale iznimnu vjerničku postojanost suradnica na Božjem planu. I danas su nam nadasve potrebni kršćani koji će svoj život podrediti Božjem planu te živjeti i odgajati buduće naraštaje sukladno kršćanskom nauku, i samo se time ravnati, neovisno o modama i utjecajima s raznih strana. Kao vjernici znamo da jedino tako možemo biti i ostati pošteni i svoji, zaključio je biskup te u pomoć u ostvarenju toga zazvao zagovor istarskih svetaca mučenika i Majke Božje Trsatske Kraljice Jadrana.

Misno slavlje pjevanjem su uzveličali pjevači iz raznih istarskih župa, pod dirigentskom palicom vlč. Rudija Korace te uz orguljsku pratnju vlč. Ivana Štokovića.

I ove je godine obnovljena tradicija hodočašćenja pješice na povijesno Hodočašće Istrana Majci Božjoj Trsatskoj. Skupina od 60ak hodočasnika krenula je tradicionalno u četvrtak, 1. rujna, iz pazinskog Franjevačkog samostana Pohođenja Marijina, nakon zajedničkog misnog slavlja točno u podne i hodočasničkog blagoslova. Misno slavlje predvodio je p. Drago Vujević. Prvu noć prespavali su u crkvi Gospe Karmelske na Boljunskom polju, gdje su ih toplo dočekali župljani uz prigodnu okrepu. U petak su prešli Učku. Nakon dolaska u Matulje ondje su sudjelovali na zajedničkom misnom slavlju sa župljanima, i ondje prenoćili. U subotu, krenuli su rano ujutro, još za mraka, prema Trsatskom svetištu. Nakon uspona Trsatskim stubama stigli su u perivoj Trsatskog svetišta za misno slavlje, na kojem su sudjelovali u zajedništvu s vjernicima iz svih župa Porečke i Pulske biskupije. /G.K./

Hodočašće na Trsat

Hodočašće na Trsat

U subotu, 2. rujna 2017, Biskupijsko Hodočašće na Trsat.
Polazak autobusa iz Vrsara u 7,00 ispred Dječjeg vrtića.

Središnje misno slavlje u perivoju Trsatskog svetišta predslavi Mons. Dr. Dražen Kutleša, biskup u susalvlju svih prisutnih svećenika a započinje u 11 sati.

Radujemo se zajedničkom hodočašću Majci Božjoj Trsatskoj.

Obilježena 70. obljetnica mučeništva bl. Miroslava Bulešića

U četvrtak, 24. kolovoza 2017., 70. obljetnica mučeničke smrti bl. Miroslava Bulešića obilježena je svečanim koncelebriranim misnim slavlje koje je u Svetvinčentu, na središnjem trgu ispred župne crkve u čijem oltaru počivaju kosti Blaženika, predvodio kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i metropolita.

Koncelebrirali su riječki nadbiskup i metropolita mons. Ivan Devčić, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, krčki biskup u miru mons. Valter Župan, porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša te oko stotinjak svećenika iz Porečke i Pulske i drugih biskupija. Prije početka misnoga slavlja nadahnuti uvodni govor o Blaženiku izrekao je vlč. dr. Josip Grbac.

Pozdravnim riječima dobrodošlice se na početku okupljenima obratio biskup domaćin mons. Dražen Kutleša. Izrazio je dobrodošlicu koncelebrantima, hodočasnicima, predstavnicima građanske vlasti, kulturnog, socijalnog i humanitarnog života u Istri. Biskup je naglasio da kardinal dolazi iz biskupije gdje su mnogi kršćani tijekom povijesti podnijeli mučeništvo radi svoje vjere i pripadnosti hrvatskom narodu, a i sam je kardinal osobno prošao strahote rata, u kojem je nastojao štititi nauk Crkve i male, obične ljude. Biskup je izrazio zahvalu kardinalu za sve dobro koje je učinio onima koji su u teškim vremenima u njemu vidjeli svjetlo u tami.

Odgovarajući na riječi dobrodošlice kardinal Puljić je rekao je da je ponosan što je mogao doći predvoditi misno slavlje na 70. obljetnicu nebeskog rođenja bl. Bulešića. Zajedno slavimo Boga, zajedno molimo, napose zagovor bl. Miroslava, da nam uvijek udjeli radosnu i hrabru vjeru, da se ne damo obeshrabriti u ovom ozračju , nego da svjedočimo korijen iz kojeg smo nikli. S tim raspoloženjem slavimo ovu svetu misu i ugledajmo se na bl. Miroslava.

U prigodnoj homiliji kardinal Puljić je naglasio kako je bl. Miroslav doista zanimljiv lik, želimo se stoga nadahnuti na njegovu životu, hrabroj vjeri i vjernosti. Sin je to ovoga kraja, ponikao iz našeg naroda, te ga zato treba poznavati, i pravo je da se s njime ponosimo. On je ostavio svijetli lik u Crkvi ne samo u ovim krajevima. Prvi njegov cilj bio je odgoj djece i mladih, shvatio je, kako kaže narodna poslovica, da se „Trn od malena oštri.“ Zato je i on bio tako hrabar, tako vjeran, jer je iz malena stekao ono što je živio, prvo iz obiteljskog doma, a onda surađujući s odgojiteljima, a napose surađujući s Kristom, stekao je tu vjernost, hrabrost, odanost i spremnost. To je htio prenijeti na mlade generacije, i s dušom je radio s tim mladima. Danas na poseban način osjećamo potrebu za tim, mladima treba dati smisao života, treba ih znati oduševiti. Danas, u vrijeme kada je mlade posve preuzela tehnologija, ne znaju razmišljati, posve su zaokupljeni mobitelima, pa se stoga ne treba čuditi što su bezvoljni. Nisu se kao djeca igrali, a igranje čini sposobnost mašte, dosjetljivosti. Pružajući im svu moguću tehnološku zabavu ukrali smo im djetinjstvo. Bl. Miroslav je znao, njih treba odgojiti jer to je budućnost. Zato bih želio da ovaj Blaženik u nama izazove odgovornost za odgoj mladih, odgovornost da toj djeci pružimo primjer u prvom redu. Blaženik je itekako primjerom pokazao ono što je govorio, i to je djeci, mladima potrebno, treba nadasve pokazati primjer vjernosti i vjerodostojnosti, a zatim im pomoći da se razvijaju u odgovorne ljude. Često se čuje kukanje glede djece i mladih, no ja kažem „dobri su tko ih je odgajao“, rekao je biskup sa svojim prepoznatljivim primjesom humora.

Blaženi Miroslav daruje svoj život za svoje stado, ta me rečenica posebno dirnula u njegovom životopisu, istaknuo je kardinal, te nadodao, to je pravi pastir. Ne znajući što ga čeka već je tada bio spreman dati svoj život za svoje stado. To je prema Isusovoj riječi „tko hoće ići za mnom neka uzme svoj križ i neka me slijedi, i njega će Otac nebeski proslaviti“. Napose svećenike treba resiti ta oduševljenost, revnost, istaknuo je propovjednik te citirao papu Franju „pravi svećenik je zanesen Kristom“. Spomenuo je svećenike koji su dali svoje živote zbog vjernosti Kristu u Drugom svjetskom ratu. Posebno je istaknuo progone u poratnom vremenu, ako se je tko, primjerice, usudio štogod dobro reći o Bl. Alojziju Stepincu. I u Domovinskom ratu, divio sam se mnogim svećenicima koji su bili hrabri ostati uz svoje stado, rekoa je kardinal Puljić. Naveo je primjer vlč. Ivana Borika koji je unatoč biskupovu prijedlogu da pođe, ostao uz svoje stado i umro mučeničkom smrću. Prisjetio se i svoga školskog kolege vlč. Filipa Lukende u Banjaluci kojeg su spalili u župnoj kući. Dakle i danas imamo heroje vjere, naglasio je kardinal. Podsjetio je na poznati događaj kada je nadbiskup Josip Stadler došao u Rim tražiti relikvije od pape, a papa mu je odgovorio „Gdje god potražiš u svojoj zemlji naći ćeš kosti mučenika, jer toliko ih je pobijeno za vrijeme Osmanskog carstva.“ Za te mučenike nisu pokrenuti procesi, i teško ih je pokrenuti, no ti grobovi i danas okupljaju vjernike, i narod ih proglašava blaženima iako Crkva šuti, rekoa je propovjednik. Naš narod kao da ne zna cijeniti tu vjeru za koju su mnogi umirali. Znate, ne umire se za bilo što, umire se za ono što je sveto, za što se isplati život položiti, podsjetio je kardinal. I branitelji su položili život za ono što su smatrali svetim, sveto ognjište, sveta rodna gruda, sveta Domovina, a na poseban način treba shvatiti svetost vjere, za tu se vjeru gine, „za Krst časni i slobodu zlatnu“, citirao je propovjednik. Blaženi Miroslav je divan primjer koji nam ne da mira u savjesti, jer i mi smo generacija koja mora unijeti vjeru u ovo javno mnijenje koje je bolesno, u to javno mnijenje moramo unijeti svoje uvjerenje, život vjere. Tako ćemo graditi zdravo, ispravno društvo. Potrebno je naučiti razlučiti Istinu od laži. Obilazeći patnički narod u ratnim vremenima, i gledajući bolne rane psihičke i fizičke, nemam riječi da ljudski tješim, ali jednostavno kažem „Božja je zadnja.“ „Mogu ljudi kako hoće, ali neće dokle hoće“, podsjetio je kardinal, te spomenuo zgodu kada je jednom diplomati, koji je insinuirao da će se Hrvati morati ili seliti ili asimilirati s nadolazećim narodima, rekao kako su „hrvati preživjeli i Osmansko carstvo, i komunizam, a i vas ćemo, ako Bog da.“, što je izazvalo spontani pljesak vjernika na svetvinčentskom trgu. Važno je steći to vjerničko uvjerenje, taj duh i srce koje nas nosi, da se ne bojimo žrtve. Danas sve manje odgajamo za žrtvu. Naveo je čuđenje jedne mlade djevojke zbog činjenice kako su nekadašnje generacije pjevale i veselile se u velikoj neimaštini, no, tko se nije naučio žrtvovati, taj se ne zna radovati, jer žrtvovanje je svjedočanstvo ljubavi i darivanja, naglasio je propovjednik. U tome je bila hrabrost bl. Miroslava, nije se bojao žrtvovati za svoje stado, za svoj narod. Ima onih koji ginu sa stisnutom šakom za osvetu, ali bl. Miroslav je rekao „Moja osveta je oprost“, to je hrabrost vjere. Snaga je to vjere i praštanje koje pobjeđuje zlobu i mržnju, nema goreg otrova u srcu od mržnje, koja nagriza srce iznutra, i prevažno je biti slobodan. Bl. Miroslav je bio hrabar i bio je u duši slobodan, za Božju se skroz opredijelio. Slaviti blaženog Miroslava znači dozvoliti da nas zahvati oduševljenje za Isusa Krista, i to ugraditi u svoje uvjerenje. Nije dovoljno samo reći „ja vjerujem, ja molim“, najvažnije je moći reći „ja svjedočim“, to svjedočanstvo unosim u društvo, u život, u ovu svoju Domovinu, u svoju grudu, koju nazivamo svetom, i ona to i je jer je posvećena tolikom mučeničkom krvlju, tolikim suzama, znojem. Zato ne smijemo izgubiti taj osjećaj- gdje smo nikli. Trebamo je znati voljeti ne samo kada je treba čuvati i braniti kada je neprijatelj napadne, nego sada kad je treba izgrađivati, kada u nju treba unijeti duha, duše, da ne vlada bezdušnost nego duša vjernika koja odgaja mladost. Potrebno je biti svjesni važnosti Domovine, i Isus je imao svoju domovinu, umro je pod natpisom Nazarećanin. Iz te domovine donio je spasenje svima, i mi ljubeći svoju Domovinu nikoga ne isključujemo, nikog ne mrzimo, nego želimo posvjedočiti one vrijednosti koje čine čovjeka dostojanstvenim, da on svoje dostojanstvo posvjedoči i živi i prenosi na buduća pokoljenja. Kada večeras dođete kući, i nađete trenutak tišine, pomolite se za tu radosnu vjeru, da se ne bojite života, da nas ne zatruje ovaj zloduh, koji nam krade nadu. Čovjek koji s Kristom živi on nikada ne može izgubiti, on je uvijek dobitnik. Kada molite, utvrđujte svoju nadu, svoje pouzdanje. Kardinal se podsjetio vremena poraća nakon Drugog svjetskog rata, u neimaštini, kada su ljudi govorili „dat će Bog, providit će Bog“. Želim da ne nasjedate ovima koji brane zločin i zlobu, tko brani zločin, dionik je zločina. Zločin treba osuditi. Trebamo biti ljudi Istine, povjerenja i pouzdanja u Boga, ponesimo to u svoju svagdašnjicu. Neka svatko na nama može pročitati „on zna zašto živi“, jer tko vjeruje u Boga zna zašto živi. Želim da ta radosna vjera prožme vaša srca, vaše obitelji i vaš kraj, da budete dostojni potomci divnih predaka koji su za vjeru umirali i vjerni ostali, zaključio je kardinal, a trgom se ponovno prolomio spontani gromoglasni pljesak.

Na kraju misnoga slavlja zahvalnu riječ uputio je mons. Kutleša, zahvalivši napose onim hodočasnicima koji su s vjerom običnih vjernika došli iskazati štovanje bl. Miroslavu i još jednom tako potvrditi svoju vjeru i poštovanje prema onome što je bl. Miroslav učinio za nas ovdje u Istri. Zahvalio je svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji obilježavanja obljetnice. Posebnu zahvalu uputio je predvoditelju misnoga slavlja, te mu se zahvalio što je tijekom svoga biskupstva u svojoj nadbiskupiji toliko pretrpio i bio spreman dati život za svoje vjernike. Vidim tu jednu veliku sličnost između našeg Blaženika i uzoritog kardinala koji je pokazao što znači biti pravi pastir. Hvala Vam na svemu što ste učinili, što činite i što ćete učiniti za Crkvu u Bosni i Hercegovini i u cijelom hrvatskom narodu.

Potom su svi sudionici zajedno izmolili molitvu bl. Miroslavu te kao zahvalu za taj veliki dan otpjevali zahvalnu pjesmu „Tebe Boga hvalimo“. Misno slavlje zaključeno je kardinalovim blagoslovom s relikvijama bl. Miroslava. Nakon misnog slavlja, prvo koncelebranti, a zatim puk uputili su se prema crvki gdje su u ophodu obišli oltar gdje počivaju kosti Blaženika te iza oltara gdje se na talaru i drugim predmetima čuva relikvija njegove krvi prolivene u trenutku mučeništva.

Osim gotovo tri tisuće hodočasnika koliko ih se okupilo na svetvinčentskom trgu, a koji su iz svih dijelova biskupije došli automobilima i organizirano autobusima, iz Pule Vodnjan, Pazina i drugih župa pedesetak hodočasnika došlo je pješice, što je iz nekih mjesta već višegodišnja tradicija.

Misno slavlje glazbeno je animirao Župni zbor župe sv. Mihovila iz Žminja pod maestralnim ravnanjem Aleksandre Orbanić. (G. Krizman)