Župa Vrsar i Župa Gradina

U četvrtak, 30. studenog 2023. u 13:00 sati, u prigodi proslave blagdana Sv. Andrije apostola, u VRSARU će Preč. Ilija Jakovljević, vodnjanski dekan i župnik Fažane, predvoditi svečano misno slavlje u crkvi Sv. Andrije. Toj proslavi u čast zaštitnika ribara nazočiti će ribari iz Vrsara, Funtane i Poreča. Okupljanje je u 13:00 pored groblja, a započeti će se procesijom u kojoj će ribari nositi sliku sv. Andrije do istoimene crkvice. Nakon sv. Mise zajedničko druženje uz prigodni domjenak.

Istog dana u GRADINI se slavi blagdan Sv Andrije zaštitnika župe. Svečano misno slavlje predvodit će Preč. Ilija Jakovljević, vodnjanski dekan i župnik Fažane s početkom u 16,00. sati. Nakon sv. Mise zajedničko druženje.

Pjevači crkvenih zborova Porečkog i Rovinjsko-kanfanarskog dekanata susreli su se na smotri zborova na nedjelju Krista Kralja, 26. studenog, u Vrsaru u župnoj crkvi sv. Martina. Nastupilo je sedam zborova: Bale, Kanfanar, Funtana, Poreč, Rovinj, Vrsar i Žbandaj; ukupno oko 120 pjevača.

Na početku se je uvodnim pozdravom okupljenima obratio domaćin, župnik Vrsara, vlč. Lino Zohil, koji je uz pozdrav svim nazočnim pjevačima poseban pozdrav uputio župnicima koji su dopratili svoje zborove. S rovinjskim je zborom došao mons. Vilim Grbac, zbor iz Funtane dopratio je vlč. Ivan Butković, sa svojim zborom iz Žbandaja došao je vlč. Branimir Šapina. Iako zbog ranije preuzetih glazbenih obveza većina članova zbora iz Kaštelira nije mogla nazočiti nekolicina pjevača iz Kaštelira sa svojim župnikom vlč. Želimirom Bagavcem došlo je podržati nastupe kolega, a nazočan je bio i vlč. Karol Homieja, župnik Višnjana.

Prije početka nastupa zborova kratko promišljanje o ulozi glazbe u životu čovjeka, s naglaskom na spominjanje glazbe u Svetom Pismu izrekao je domaćin vlč. Lino Zohil. Govoreći o važnosti glazbe podsjetio je da su „Najljepši trenutci ljudskog života obilježeni su glazbom i ona na njih podsjeća“. Nastavio je istaknuvši važnost duhovne glazbe za oblikovanje osobnosti i za duhovnu nadgradnju, „a poseban je njezin utjecaj na molitvu“, rekao je predavač te podsjetio da „kaže se: tko pjeva, dvostruko moli.“ Govoreći o glazbi kao putu do Boga rezimirao je da „glazba je pitanje sklada, zajedništva tonova, ritmova i dinamika, pitanje harmonija, melodija, omjera tih raznih elemenata. Glazba je u tom smislu svijet ljepote, usklađenosti, dubine i normalno je da nas zbog toga upućuje na Boga, onoga koji je punina ljepote, punina sklada, punina zajedništva.“

„Sv. Ignacije nas poziva da u svemu priznajemo i tražimo Boga. To znači i u glazbi. Možemo ga tražiti i nalaziti u tom činu stvaranja ako smo i sami glazbenici ili u iskustvu ljepote i sklada ako naše srce čuje glas Boga, jer kroz glazbu možemo dotaknuti čovjeka, kroz glazbu možemo dotaknuti Boga, kroz glazbu Bog može dotaknuti nas ako mu dozvolimo. Molimo zagovor Sv. Cecilije da nam u tome pomogne“, rekao je vlč. Zohil obraćajući se okupljenim pjevačima. Prvi dio promišljanja zaključio je osvrtom na ulogu liturgijske glazbe istaknuvši „Prava liturgijska glazba je molitva; ona je liturgija. Ona nas ne ometa, niti je ograničena na pružanje radosnih osjećaja ili estetskog užitka. Ona nam pomaže da budemo sabrani, da se smjestimo u Božje otajstvo.”

U nastavku je citirao različita mjesta u Svetome Pismu gdje se spominje glazba i njezina uloga te različita glazbala. „Tako u samim psalmima čitamo: ‘Pravednici, Gospodinu kličite! Hvaliti ga pristoji se čestitima. Slavite Gospodina na harfi, na liri od deset žica veličajte njega! Pjesmu novu zapjevajte njemu i glazbala skladna popratite poklicima’ (Ps 33,1-3). Slično i Psalam 92 kaže: ‘Dobro je slaviti Gospodina, pjevati imenu tvome, Svevišnji; naviještati jutrom ljubav tvoju i noću vjernost tvoju, uz harfu od deset žica i liru, s pjesmom uz citru’ (Ps 92,2-4). Psalam 147 dodaje: ‘Aleluja! Hvalite Gospodina jer je dobar, pjevajte Bogu našem jer je sladak; svake hvale on je dostojan!’“

Promišljanje je zaključio citirajući papu Benedikta XVI. koji je rekao: ‘Vjera je ljubav i stoga stvara poeziju i glazbu.’“

U drugom dijelu susreta, koji je započeo zajedničkom izvedbom skladbe „Himan sv. Ceciliji“, pod ravnanjem vlč. Rudija Korace, svaki se je zbor predstavio s dvije pjesme.

Prvi su nastupili pjevači Zbora sv. Eufemije iz Rovinja, s orguljašicom Aleksandrom Golojka u zborovođom Irenom Turković. Oni su otpjevali skladbu „Slava Kralju nebeskom“ (A. Igrec) te skladbu „O Marijo, zvijezdo mora“ u obradi Irene Turković.

Župni zbor iz Žbandaja, predvođen zborovođom Anamarijom Bilandžić, opjevao je „Ave Maria“ (J. Arcadelt) i „Nebesa slave“(L. v. Beethoven) Zbor porečke bazilike, uz orguljaša i zborovođu Marka Ritošu, predstavio se sa skladbom „Ave Maria“ (I. Zajc) te skladbom „Ko košuta“ (F. Schuberta). Župni zbor iz Kanfanara, pod vodstvom Margarite Marić, otpjevao je pjesme „Danak svaki“ i „Da mogu biti cvijetak“. Zbor „Runolist“ iz Bala, koje vodi zborovođa Željko Drandić, predstavio se pjesmama Dušo Kristova (E. Kutleša) i na talijanskom „La voce di Maria“ (Torresi – Bissoni). Pretposljednji su nastupili domaćini, Župni zbor iz Vrsara, pod dirigiranjem č. s. Josipe Draguljić, izveli su pjesme „Primi dar“ (M. Filipović) i „Zdravo Marijo“ (M. Martinjak). Posljednji su nastupili pjevači iz Funtane, pod vodstvom zborovođe Zlatka Crnčevića te uz instrumentalnu pratnju orguljašice Marije Bilandžić. Oni su se predstavili pjesmama „Svet si, Bože“ (F. Schubert) i „Kruh anđeoski“ (Molitov).

Susret je zaključen zajedničkom izvedbom pjesme Isuse Kralju uz dirigentsko vodstvo vlč. Rudija Korace.

G. Krizman

O župnoj svetkovini otkrivena stopa sv. Martina

U subotu 11. studenoga 2023. u Vrsaru je proslavljena svetkovina župnog patrona sv. Martina biskupa. Svečano misno slavlje predvodio je o. Đuro Hontić, OFM Conv. A koncelebrirali su vlč. Ivica Butković, župnik susjednih župa Funtane i Fuškulin te domaći župnik vlč. Lino Zohil. Slavlje je uveličao vrsarski župni zbor pod vodstvom sestre Josipe Draguljić.

U propovijedi se predvoditelj slavlja osvrnuo na život sv. Martina i njegov put do svetosti. Iako je živio u vremenu kada je bila dana sloboda ispovijedanja kršćanske vjere ništa u ranom životu sv. Martina nije naslućivalo da će postati biskup i svetac. Rođen je ok 316. u Sabariji u današnjoj Mađarskoj. Njegov je životni put, izbor njegova oca, bio put vojnog časnika, koja je donosio čast i mogućnost za napredovanje. Stoga je i nazvan Martin, što je deminutiv od imena Marsa, rimskog boga ratovanja. Sv. Martin je jednom prilikom, dok je još bio vojnik i časnik ugledao nekog siromaha pred vratima grada Amiensa te mu dao polovicu svog časničkog ogrtača da se njime ogrne. Legenda kaže da je te večeri Martin u snu vidio Krista u onoj polovici ogrtača koju je dao siromahu gdje govori anđelima: Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem. Upravo je to bio u životu sv. Martina življenje Kristovih riječi izrečenih na gori, blaženstava, koje smo upravo čuli u evanđelju. Sve je to utjecalo na sv. Martina da odbaci vojnički život i prihvati život prezbitera. Za svećenika ga je zaredio sv. Hilarije biskup Toursa. I kada je 371. godine preminuo taj sveti biskup za novoga biskupa bijaše izabran sv. Martin. Budući da ga je krasila iznimna skromnost nasta legenda da se tom prilikom sakrio u neki kokošinjac a izdale ga svojim gakanjem guske. Sv. Martin umire 397. godine. Upravo je on prvi svetac koji nije bio mučenik. Narod ga je počeo štovati, a Crkva proglasila svetim. Prolazeći ovim svijetom sv. Martin – naglasio je propovjednik – ostavljao je trag Božje dobrote i ljepote. Upravo je i to naš poziv, ostavljati trag, biti pronositelji Božje dobrote i ljepote. Ne trebamo se zatvarati, udaljavati se od svijeta, sve proglašavati pokvarenim i sve otpisivati i zatvoriti se sami u sebe, moliti samo za sebe i drugima biti prijekor, već i mi moramo biti pronositelji Božje dobrote i ljepote poput svetoga Martina u susretu s drugima, u otvorenosti prema bližnjemu – zaključio je o. Hontić.

Nakon svečanog euharistijskog slavlja upriličeno je otkrivanje stope sv. Martina. Na inicijativu Europskog kulturnog centra sv. Martin iz Toursa (Centre culturel européen Saint Martin de Tours) stopa sv. Martina je poveznica između prostora i mjesta obilježenih martinskom simbolikom i tradicijom i na taj način povezujući ih u svojoj njihovoj raznolikosti i stavljajući naglasak na materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu obilježenu sv. Martinom. Nositelj tog projekta u Hrvatskoj je Kulturni centar sv. Martin – Hrvatska, te su događaju postavljanja stope sv. Martina u Vrsaru nazočile prof. dr. sc. Ines Sabotič, predsjednica i dr. sc. Antonija Zaradija Kiš, dopredsjednica navedene udruge. Nakon prigodnih govora crkvenih, općinskih i turističkih vlasti o. Hontić je blagoslovio novopostavljenu stopu sv. Martina, čime je Vrsar snažnije obilježen i stavljen na kartu mjesta martinske tradicije.

Djeca iz Vrsarskog vrtića “Tići”, povodom blagdana Sv. Martina, posjetila župnu crkvu Sv. Martina
Uoči blagdana Sv. Martina, zaštitnika župe Vrsar, polaznici dviju skupina Dječjeg vrtića Tići pohodili su župnu crkvu.
Predvođeni ravnateljicom Emanuelom Janko sudjelovali su: odgojna skupina “Vrapčići” sa odgojiteljicama Ivanom i Marijom te skupina “Srakice” u pratnji odgajateljica Aleksandre, Vesne i asistentice Matee.

Na ulazu u crkvu dočekao ih je župnik vlč. Lino Zohil i kratko im predstavio život sv. Martina naglasivši posebno Martinovu brigu za siromaha kojemu je podijelio pola svoga vojničkog platna, a sve je to vidljivo i na fresko slici iznad glavnoga oltara.
Nakon toga je slijedilo kratko druženje u župnoj dvorani uz voće i piće, a za uspomenu su svi dobili sličicu sv. Martina sa prigodnom Molitvom sv. Martinu na poleđini.

Autor i foto: M. Martinčević

U Samostanu sv. Mihovila nad Limom, u mjestu Kloštar, u Župi Gradina u Porečkom dekanatu, proslavljen je u petak, 29. rujna, svečanim misnim slavljem u popodnevnim satima, blagdan naslovnika samostana, sv. Mihovila arkanđela.

Misno slavlje predvodio je preč. Mirko Vukšić, labinski dekan i dijecezanski ravnatelj Papinskih misijskih djela, a on je ujedno i župnik Gornjeg Labina te više župa u Labinskom dekanatu.

Uz predvoditelja suslavili su umirovljeni svećenici Aleksandar i Dragutin Petrović te župnik domaćin vlč. Lino Zohil.

O povijesti samostana

Program je započeo pobožnošću krunice. Uslijedilo je izlaganje povjesničara Marina Martinčevića, doktoranda na poslijediplomskom studiju povijesti Hrvatskog katoličkog sveučilišta, on je ukratko okupljenima približio tisućljetnu povijest tog samostanskog kompleksa. Crkvu sv. Mihovila posvetio je oko 1040. godine porečki biskup Engelmar. U njegovo vrijeme nastale su u tom samostanu freske iz Otonske škole, u kojoj su vješto spojeni bizantski i zapadni utjecaji. Najpoznatiji je prikaz kamenovanja sv. Stjepana. Na desnom zidu je freska koja, prema tradiciji, prikazuje sv. Romualda. Početkom 14. stoljeća ondje su boravili templari. Krajem 14. i u 15. stoljeću redovnički život otaca kamaldoljana se u samostanu oživljava, postoje brojni zapisi o djelovanju redovnika, a samostan biva upravom pripojen venecijanskim samostanima. Za održavanje samostana je u jednom je periodu bio zadužen jedan porečki kanonik. Krajem 18. stoljeća monasi opatije sv. Matije iz Venecije, zbog udaljenosti, mijenjaju samostan za jedan posjed obitelji Coletti iz Conegliana. Tada kompleks postaje ladanjska palača u klasicističkom stilu. Nakon gašenja te plemićke obitelji samostan prelazi u državno vlasništvo, većinu vremena neupotrebljavan, što je na neki način sačuvalo postojeće freske u izvornom obliku.

Liturgijski dio svečanosti započeo je procesijom po uređenoj šetnici oko samotana s relikvijom sv. Romulada, a uslijedilo je misno slavlje.

O svetim arkanđelima

Na početku homilije propovjednik je naglasio, kako je blagdan svetih arkanđela veliki blagdan kojim želimo ući u Božji svijet, onaj duhovni.

„Mi često doživljavamo Crkvu kao duhovnu stvarnost, i razočarenja nas nekako udaljuju. No, trebamo znati da mi nismo sveti, a Isus je došao spasiti i otkupiti nas.“

„Ispočetka čovjek stavi ljestvicu visoko, no s godinama vidi da ne ide baš kako je zamislio. I onda ju polako spušta, i na kraju se često dogodi, da ljudi kažu: najvažnije je biti čovjek. No, ne treba zaboraviti: mi smo pozvani na svetost, i tad vidimo da smo nemoćni, da ne koristimo snagu“, rekao je propovjednik, „te podsjetio na pratitelje arkanđele čija imena, kao i službe znamo, a o njihovu djelovanju govori i Biblija.“

„Ima različitih načina kako da spoznamo Boga. Jedan od načina je priroda i kozmos. Svatko tko vjeruje u Boga, razmišlja i dođe do toga ako je to tako veliko, koliko je velik i divan Onaj koji je to sve stvorio. Bog je stvorio duhovni svijet, neizmjerni broj zvijezda, anđele. Bog je neizmjeran, svemoguć, a kroz anđele želio je svoju ljubav prošiti na druge. Propovjednik je podsjetio, kako su neki anđeli rekli ‘ne’ Bogu, rekli su da ne žele služiti ljudima da dođu do Boga, i tako su otpali, no mnoštvo koje je ostalo, a među njima su i Mihael, Gabrijel i Rafael, nastavili su služiti Gospodinu.“

U današnjem svijetu neprestano vidimo da ljudi u jednom trenutku svjesno ili nesvjesno sebe stavljaju na pijedestal. Tako je sebe i đavao stavio, a onda je arkanđeo Mihael rekao „tko je kao Bog“, jer nitko se ne može usporediti s Bogom.“ To je važno da mi sebi stalno ponavljamo: nitko nije kao Bog“, naglasio je preč. Vukšić. „Mihael se bori za Božju slavu da sva stvorenja i nebeska i zemaljska samo Bogu daju slavu, čast i prvenstvo, i da njemu služe.“

„Nadalje, Gabrijel u više navoda u Bibliji donio je radosnu vijest, a najveću pak kad je Mariji navijestio da će roditi Sina Božjega. Snaga Radosne vijesti očituje se u tome da Bog sve može. Mi često zaboravljamo da je snaga Božja u toj vijesti, Bog je Gospodar, on vodi ovaj svijet, naglasio je propovjednik, te nastavio „to me smiruje, jer znam da je Bog pravednost, istina, milosrđe, i da je On iz ljubavi prema čovjeku postao čovjekom i naš spasio.“

Na kraju homilije, propovjednik je još jednom posvijestio kako se u arkanđelima očituje Božja slava i snaga. „Često kažemo da se treba moliti anđelima. Trebamo ih zvati da dođu u naš život, Bog ih je stvorio da nam pomažu, oni nam žele prenijeti istinu o Njegovoj veličini. Moramo si posvijestiti što za nas znači da je Bog proslavio nekoga u nebu i da se utječemo u zagovor, ali isto tako moramo znati što za nas znači da su anđeli ovdje prisutni. Ako su oni u povijesti u Starom zavjetu pomagali, onda i nama žele pomoći“.

Po završetku misnoga slavlja, u ozračju dan ranije održane proslave 10. obljetnice beatifikacije bl. Miroslava Bulešića u porečkoj bazilici, kratkim izlaganjem predstavljeno je novo, 4. izdanje Duhovnog dnevnika bl. Miroslava Bulešića, kojeg su okupljeni tom prigodom mogli i nabaviti.

Nakon otpusnog blagoslova okupljeni su imali prigodu za osobno štovanje relikvija sv. Romualda. Uz završne zahvale župnika domaćina predslavitelju i koncelebrantima uručeni su prigodni darovi u znak zahvale.

Relikvija sv. Romualda

Relikvije svetog utemeljitelja su u tu samostansku crkvu svečano unesene o svečevu blagdanu, 18. lipnja 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tadašnji porečki i pulski ordinarij, sada zagrebački nadbiskup, mons. dr. Dražen Kutleša. Relikvije se od tada čuvaju u župnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o svečevu blagdanu, 18. lipnja, te 29. rujna, o blagdanu sv. Mihovila arkanđela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romuald osnovao krajem X. stoljeća.

Župa Sv. Martina – Vrsar i Sv. Andrije – Gradina
poziva Vas na

Hodočašće MIROSLAVU BULEŠIĆU povodom 76. obljetnica mučeništva

u četvrtak 24. kolovoza 2023.

9,30h – okupljanje ispred Samostana u Kloštru, blagoslovna molitva u samostanskoj crkvi i polazak hodočasnika pješaka preko Limskog Kanala, Dvigrada (kratak odmor i okrijepa), Sv. Petronile, Kanfanara (posjet župnoj crkvi), Marići prema Svetvinčentu (dolazak cca. 16,30h).

16,00h – polazak hodočasničkog autobusa za Svetvinčenat ispred Dječjeg vrtića u Vrsaru

18,00 – Svetvinčenat – Sv. Misa na trgu ispred župne crkve, predslavi: Mons. Ivan Štironja, biskup porečki i pulski

Zainteresirani neka se što prije jave župniku na tel. br. 099 421 22 55.

Radujemo se zajedničkom hodočašću.

Lino Zohil, župnik

U nedjelju, 18. lipnja 2023. godine, u Samostanu sv. Mihovila na Limom, u Kloštru, u Župi Gradina, nedaleko Limskog kanala, svečanim misnim slavljem i procesijom oko samostana pod predsjedanjem mons. Ivana Miklenića, kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog, proslavljen je blagdan sv. Romualda, o 996. obljetnici njegova rođenja za Nebo. Bio je utemeljitelj crkvenog reda kamaldoljana, brojnih redovničkih zajednica i samostana, između ostalih i tog Samostana sv. Mihovila nad Limom u Porečkom dekanatu. Zalaganjem vlč. mr. Lina Zohila, župnika Vrsara i Gradine, od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji, prije četiri godine dobivene su za tu crkvu relikvije svetog utemeljitelja, koje su u tu crkvu svečano unesene o svečevu blagdanu 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tadašnji porečki i pulski ordinarij, danas nadbiskup zagrebački, mons. dr. Dražen Kutleša. Relikvije se od tada čuvaju u župnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o svečevu blagdanu te o blagdanu sv. Mihovila arkanđela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romulad osnovao krajem X. stoljeća.

I ove je godine svečanost započela procesijom sa svečevom relikvijom oko samostanskog kompleksa. Uz predvoditelja koncelebrirao je župnik domaćin vlč. mr. Lino Zohil.

„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj kruh i neka ide za mnom. Tko hoće život svoje spasit, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene naći će ga“, citirao je mons. Miklenić na početku homilije. „Taj Isusov poziv čuo je i odgovorio na njega i sveti Romuald. On je rođen u Ravenni oko godine 950. Druge u bogatoj plemićkoj obitelji te je imao, ljudski govoreći, zacrtan dobar život, život s povlasticama kakve su uživali plemići. Prema svjedočanstvu pisca njegova životopisa bio je mladić sklon avanturama i bezbrižnom ponašanju i životu. Kad je zbog sukoba njegove obitelji s jednim rođakom na njega zapala dužnost da za pokoru provede četrdeset dana u benediktinskom samostanu, spoznao je ispraznost svoga dotadašnjeg života te je odlučio postati redovnik. Odlučio se odreći se svoga povlaštenog plemićkog života i s dvadeset godina ušao je u benediktinski samostan da bi postao siromašni redovnik i da bi redovničkim životom išao za Isusom. Prihvatio je križ redovničkog života i tako nasljedovao Isusa. Sveti Romuald je primjer kako se odricanjem od svojih projekcija povlaštenog i sretnog života stječe pravi život“, istaknuo je mons. Miklenić.

„Taj Isusov poziv da se odreknemo samoga sebe da uzmemo svoj križ i da idemo s Isusom upućen je danas svakome od nas“, rekao je propovjednik te je u nastavku pojasnio „uzeti svoj križ danas za nas znači prihvatiti stvarnost kakva jest, biti svjesni da živimo u kaosu raznih ideologija, pomodnih ponuda i mogućnosti i ostati u tome što jesmo: onakvi kakve nas je Bog stvorio, ostati sinovi i kćeri Božje te uzvraćati Bogom svojom ljubavlju. Svoju ljubav prema Bogu možemo posvjedočiti osobito ako prihvaćamo druge kakvi jesu i svjesno i predano im služimo, makar su svi drugi ljudi više ili manje nesavršeni. Vjernik koji je uzeo svoj križ, ne jada se i ne kuka, ne uspoređuje se s drugim ljudima, ne propagira zlo i nikad ne gubi nadu da će zlo biti pobijeđeno dobrim. Tko posluša Isusa i prihvati stvarnost kakva jest. Slobodan je poći za Isusom i nastojati ispuniti što Bog od njega očekuje“, naglasio je mons. Miklenić.

Poći za Isusom danas za nas znači u svom životu i djelovanju nasljedovati stil Isusova života i djelovanja; Isus je prošao zemljom, čineći dobro, rodio se, živio, djelovao, umro i uskrsnuo za spasenje ljudi za pomirenje ljudi s Bogom. Isus je jasno rekao ‘Nisam došao da me se služi nego da služim. Isus je tako očitovao Božju ljubav i cijelo svoje čovještvo. Sav svoj život na ovome svijetu stavio u službu dobra ljudi, kako bremenita, tako i osobito vječnoga dobra. Ne možemo smatrati da napredujemo. Isusa ako se poput Svetog Romualda ne odreknemo svoje sebičnosti svojih povlastica i svoje oholosti, ne možemo smatrati da nasljedujemo Isusa, ako ne prihvaćamo i ljubimo svakoga čovjeka, ako nismo uvijek spremni svakome oprostiti i svakome činiti dobro“, posvijestio je mons. Miklenić.

Čuli smo danas Isusove riječi ‘To što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne stekne, a životu svojemu naudi? Ove Isusove riječi opomena su da se u životu može potpuno promašiti. Sveti Romuald je čak u samostanu prepoznao da ondašnji način života redovnika ide u promašaj. Želio je da u redovničkom životu bude više reda, pokore, molitve i samoće. Ta želja vodila ga je da je sam započeo strogi pustinjački život te je kao nemirni ljudski duh počeo obilaziti velikim dijelom područje današnje Italije i Francuske i osnivao nove samostane u kojima je uspostavio svoju viziju redovničko-pustinjačkog života. Jedan od takvih samostana osnovao je u mjestu Camaldola, pa je nova benediktinska grana po tom mjestu dobila naziv camaldolezi. Sveti Romuald, koji je utemeljitelj i danas sveti zaštitnik kamaldoleza, stigao je tako i u našu dragu Istru.

Njegov veliki suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani zapisao je: „Dok je Romuald boravio tri godine u okolicu grada Poreča, jedne je godine podigao samostan i s braćom postavi u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. Često ga je zahvaćao ovo takvo promatranje Božanstva, da bi kao sav omekšao u suzama i zračeći neizrecivi dar božanske ljubavi uzviknuo: ‘Dragi Isuse, dragi slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela’ i ostalo tome slično. Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik jer mu je tako Duh Sveti kazivao. Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u obitavališta načinio oratorij s oltarom, a onda se zatvorio i zabranio pristup“ – svjedoči životopisac Sveti Petar Damiani.

„Sv. Romuald ostavio za sobom veliki duhovni i sveti trag, ostavio je za sobom nadahnuće za život brojnih zajednica redovnika koji specifičnim načinom života izvršavaju Božju volju i tako čitav svijet i cjelokupno čovječanstvo čine boljim“, rekao je propovjednik o sv. Romuladu.

„Isusova opomena o mogućnosti promašaja života odnosi se i na nas danas ovdje okupljene. Prepoznajemo li mi da je životni promašaj ako nam je blagostanje i komocija najvažnije, ako nam je najvažniji ugled i što drugi misle o nama, ako nam je najvažnije tjelesno zdravlje. Prepoznajemo li da je promašaj ako sebe stavljamo u središte pozornosti i želimo da se sve vrti oko nas. Ta nam je opomena poziv da na prvo mjesto u svojem životu stavimo Boga dobro bližnjih i opće dobro te će onda iza nas ostati bogati duhovni tragovi, a naš će život biti ispunjen.“

„Čuli smo danas Isusove riječi: „Doći će doista Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakome po djelima njegovim“, citirao je predslavitelj. „Sveti Romuald nagrađen je proglašenje blaženim 1032. godine te proglašenjem svetim 1595. Godine, kad ga je među svete uvrstio papa Klement VII. Kad nekoga proglasi blaženim ili svetim, Crkva jamči da je proglašeni postigao vječno spasenje i da Bog njegov život i njegovo djelovanje nagrađuje najvećom nagradom: zajedništvom u vječnoj Božjoj ljubavi.

Isusove riječi i primjer Svetog Romualda podsjećaju nas da se i od nas traže djela Božjega kraljevstva. To nisu dovoljne naše želje naše riječi naše deklaracije da smo vjernici, katolici. Molimo danas po zagovoru Svetog Romualda da svatko od nas prepozna svoj životni i vjernički poziv te ga ispuni svojom ljubavlju prema Bogu i svakom čovjeku te tako i mi zavrijedimo biti dionici vječne Božje ljubavi i sreće“, zaključio je mons. Miklenić.

Uslijedilo je izlaganje povjesničara Marina Martinčevića o povijesti Samostana sv. Mihovila nad Limom.

U završnim zahvalama župnik Zohil je pojasnio da su mu kamaldoljani dali svečeve relikvije kada je, 2019. godine, zajedno s prof. dr. sc. Ivanom Milotićem posjetio Camaldoli i Fabriano gdje se čuvaju svečeve relikvije. Župnik je nadalje rekao da su tada u Camaldoliju prikupili mnogo povijesnih zapisa o povijesti toga samostana te da je u pripremi opsežno izdanje koje će dati iscrpni prikaz Samostana sv. Mihovila nad Limom.

Svečanost je završena prigodnim domjenkom u klaustru samostana.

Txt: G. Krizman, Foto: M. Martinčević

U nedjelju, 23. travnja 2023., na trinaestom plovnom hodočašću sv. Jurju u Vrsaru ove se je godine okupilo nekoliko stotina hodočasnika. Tim tradicionalnim hodočašćem se ondje ujedno obilježava i početak turističke sezone.

Odazvavši se na poziv mjesnog župnika, vlč. mr. sc. Lina Zohila, hodočasnici su se okupili na Starom molu kako bi ribarskom brodicom vrsarskog ribara Roberta Parisa bili prevezeni na obližnji otok sv. Jurja, u vrsarskom akvatoriju. On svojim specifičnim izduženim oblikom većeg i manjeg dijela otoka, koji su smješteni tako da zatvaraju uže vrsarsko priobalje, čini prirodni lukobran, štit vrsarske marine i luke od naleta velikog valovlja s morske pučine. S obzirom na to da se višejezičnim plakatima na recepcijama hotela goste koji u Vrsaru provode svoj odmor redovito obavještava o raznim župnim događanjima i ove se godine hodočašću na otok sv. Jurja pridružilo više obitelji inozemnih gostiju.

Po dolasku na otok molitvenim hodom po uređenoj šetnici izmoljena je pobožnost krunice, a potom je ispred crkvice sv. Jurja održano misno slavlje koje je ove godine predvodio preč. mr. sc. Ilija Jakovljević, župnik Fažane, dekan Vodnjanskog dekanata i vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića.

Propovjednik je na početku homilije istaknuo činjenicu da su „Vrsarani stoljećima hodočastili, molili i zahvaljivali. Ta tri koraka smo i mi danas poduzeli. Hodočastimo u dom Gospodnji da bismo se utekli zagovoru sv. Jurja da nas zagovara u našim potrebama, odnosno štiti u našim bojevima protiv svega onoga što nam oduzima vječnost koju smo započeli po sakramentu sv. krštenja. Ovo je ujedno i zahvalno hodočašća za sve one molitve, za sve ono što ste molili na prošlogodišnjem hodočašću: zdravlje duhovno i tjelesno, uspješnu turističku sezonu i za druge nakane.“

Aktualizirajući dnevni evanđeoski odlomak, predslavitelj je naglasio da „mi, današnji Isusovi učenici razgovaramo o svemu što se događa u našoj Crkvi i svijetu, našoj obitelji i općini. Često puta samo zabrinuti, propadaju nam naši planovi; sustižu nas kušnje: bolest, neuspjeh, nerazumijevanje; pa čak i nedostatak vjere. Isus nas pita: „Što to putem pretresate među sobom?“; odnosno što te to čini nemoćnim, tj. s čime se teško nosiš? Razne su naše poteškoće, nedaće s kojima se susrećemo ali i tereti koje nam nameću drugi“, rekao je propovjednik proniknuvši u misli i srca, zasigurno svih okupljenih, jer svaki čovjek, rjeđe ili češće, proživljava poteškoće. „Da ne bi ostali u beznađu; u tami svojih misli i poteškoća Crkva nam nudi Božju Riječ, sakramente i primjere svetaca kako duhovno i psihički ne krahirati već u svemu biti pobjednik poput sv. Jurja.“

Govoreći nadalje o kušnjama, propovjednik citira sv. Jakova, „’Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću’. Životne kušnje nisu tu da nas slome, da nas učine nemoćnima; već se u njima zrcali postojanost naše vjere“, ohrabrio je preč. Jakovljević. U nastavku je podjsetio na herojsko mučeništvo sv. Jurja, „Sv. Juraj, budući da je bio dobar vojnik, car mu daje mogućnost da se odrekne kršćanstva i da prinese žrtvu bogovima. Kaže priča, kad je sv. Juraj vidio kip boga Apolona obratio mu se riječima: „Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?“ zapis kaže da je kip odgovorio: „Ne, ja nisam Bog“. Nakon čega je car naredio da mu se odrubi glava, jer je dokazao da je samo jedan Bog.“

„Ovaj primjer, sv. Jurja kojega čak i car želi spasiti pod uvjetom da se odrekne svoje kršćanske vjere, dovoljno nam govori kako čovjek bez vjere nije sposoban ostati vjeran svojim principima. Sv. Juraj, bio je svjestan ne samo da neće napredovati u carskoj vojsci jer je kršćanin, nego da je u opasnosti i njegov zemaljski život. On se nije pobojao i brže bolje išao se dodvoriti caru, već je ostao načelan; jasan. Mi današnji kršćani, u slabosti – nedostatku vlastite vjere olako se klanjamo današnjim moćnicima i time gubimo svoj vlastiti identitet.“

Ponovno aktualizirajući evanđelje predslavitelj je rekao, „svakodnevne poteškoće, nevjere, neuspjesi, nerazumijevanje ili bolest nas udaljuje jedne od drugih, ali i od Boga. Ova dva učenika na putu u Emaus su razočarana, oni su imali od Isusa određena politička, društvena očekivanja. Isusovom smrću sve im je propalo i oni se udaljavaju od zajednice. Odlaze razočarani i svi su im krivi. Zar to nije slika svakog od nas?“, zapitao je? „Odlazimo jedni od drugih razočarani jer nije bilo onako kako sam se tome nadao, kako sam želio. Razočarani smo u djecu, roditelje, susjeda, poslodavca; ama baš su mi svi krivi.“

„Dok sebe smatram pravednikom a drugog grešnikom, odnosno odbijam patnju i križ, dok bježimo od onih koji su nam nesimpatični, dok mrzimo neprijatelje, dotle samo povećavamo patnju i besciljno lutamo životom. Put u život ne vodi preko bijega od patnje, nego preko prihvaćanja patnje i preko pobjede nad njom“, rekoa je preč. Jakovljević te podsjetio da je, „Isus je ušao u smrt da je razori, uzeo je na sebe krivnje da nas opravda, naše bolesti da nas iscijeli.“ „Mi moramo prihvatiti svoju patnju i razoriti ju svjetlom vjere. Sv. Juraj unišao je u smrt svjetlom vjere. Moćni car postao je nemoćan pred vjerom sv. Jurja. Tako možemo reći i za našeg bl. Miroslava Bulešića da su bezbožni sustavi 20. stoljeća bili nemoćni pred njegovom vjerom. Oni stoje stameni u vjeri pred svijetom i ništa im ne može oduzeti moć da ljube, pa čak i neprijatelja. Bl. Miroslav Bulešić je molio: „Gospodine, učini me dostojnim mučeništva!“, podjsetio je preč, Jakovljević u svojstvu vicepostulatora u kauzi za kanonizaciju bl. Bulešića.

„Jesmo li mi danas spremni uskliknuti: Gospodine, učini me dostojnim da nosim svoj križ! Učini me dostojnim da nosim svoju patnju, svoju bolest; nesređeno stanje u obitelji“, nastavio je propovjednik. „Ne da se zatvaram u svijet ostavljenosti, u svijet osuđivanja; nego da vjerom i ljubavlju razorim svaku sumnju i bol. Nedostatak vjere u našem životu nas dovodi do depresivnosti, do otuđenosti a onda i ostavljenosti. I danas odzvanjaju Isusove riječi. Nama okupljenima na ovo slavlje: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ Kad donosimo Isusu grijehe, bolesti i smrt, tada primamo od njega milost, zdravlje i život. Uskrsnuće nije nešto što se događa tek nakon naše tjelesne smrti na sudnji dan. Počeci uskrsnuća i nebeskog života počinju već sada, kad prihvatimo križ. Sveti Pavao kaže da smo već suuskrsli u Kristu i da smo postavljeni s njime na nebo. Učenici i apostoli uvidjeli su kasnije da je križ ulazak u uskrsnuće“, podsjetio je propovjednik.

„Sveti je Pavao napisao da uživa u progonima, križevima, tjeskobama, jer kad je slab, onda je jak. Zato braćo i sestre, snagom vjere obnovimo život u sebi i drugima koji nam je od Boga dan. I mi danas u ovoj euharistiji, pričesti, prepoznajmo Isusa, dopustimo da nas euharistijski Krist obnavlja kako bi i mi jedni drugima rekli: gorjelo je naše srce na otočiću sv. Jurja dok smo molili, pjevali, slušali Božju riječ, slavili euharistiju i međusobno se družili. Vratimo se radosni, obnovljeni u ljubavi i učvršćeni u vjeri k svojim obiteljima i jedni drugima“, zaključio je preč. Jakovljević.

Prije završnog blagoslova kratko izlaganje o povijesti otoka i crkve sv. Jurja iz 9. stoljeća održao je povjesničar Marino Martinčević.

Crkvica sv. Jurja na istoimenom otoku je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena 2000. godine. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije unutarnje apside, koje predstavljaju njezinu specifičnost, a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

Hodočasnici su potom prevezeni natrag do Starog mola gdje je nastavljeno druženje uz glazbu i prigodnu gastro ponudu u organizaciji Turističke zajednice i djelatnika komunalne tvrtke Montraker d. o.o. iz Vrsara.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji se sv. Juraj kao patron župe slavi u Župi Stari Pazin, te u mnogim manjim mjestima: Boljunu, Brdu, Grimaldi, Oprtlju, Plominu, Sovinjaku, te Tribanu, a kao suzaštitnik u rovinjskoj župi sv. Eufemije.

(txt: G. Krizman, foto: M. Martinčević)